Životinjski svijet u ogledalu interpretativne tradicije muslimana

Autor: Haris Dubravac

Sažetak

Ovaj rad raskriva poziciju animalnog svijeta u muslimanskoj Interpretativnoj tradiciji. Na početku, tretiramo položaj životinja u gradaciji bitka. Nabrajamo najznačajnija djela muslimanskih pera koja su za glavnu inspiraciju uzeli razlikovni životinjski svijet. Posebice obraćamo pažnju na djela muslimanskih mistika, obzirom da su se oni ponajviše služili metaforama koje su im pomagale da objasne Zbilju ili eventualno Put do Zbilje, u granicama svog odveć prefinjenog jezičkog izraza. Interesantno je da životinje (lavovi) predstavljaju izuzetak u islamskoj umjetnosti po pitanju predstavljanja skulptura. Na kraju se sadržajno slijevamo do islamske vjerozakonske dimenzije, rasvjetljavajući odnos prema životinjama u vjerozakonskim odredbama islama. Uporedićemo stanje životinja nekada i sada, odnosno, u intelektualnoj tradiciji i stvarnosti u muslimanskim društvima, jer ne možemo da izbjegnemo refleksije ove teme na sadašnjost. Također, upozoravamo na pogubnosti antropocentrizma kojim se uskraćuje položaj životinja što ga trebaju uživati u svekolikom poretku Prirode. Zaključno, sa žalom konstatiramo zauzimanje pozicije raskošnosti muslimanske intelektualne baštine i životinja u istoj u nekom davnom dobu, izuzimajući neke savremene muslimanske mislioce koji ovu temu tretiraju u svjetlu bioetike.

Kjučne riječi: životinje; Interpretativna tradicija; islamski vjerozakon

1. Uvod

Zašto smo odabrali prisutnost životinja u Interpretativnoj tradiciji,[1] a ne u Konstitutivnoj? Postoji najmanje tri razloga. Prvi razlog se krije u tome što bismo izlažući prisutnost životinja u Konstitutivnoj Tradiciji ostali ograničeni njome, dok tretirajući Interpretativnu tradiciju, samim time što se ona oslanja na Konstitutivnu, blagim potezom obuhvatamo i Konstitutivnu. Drugi razlog je u tome što je Konstitutivna Tradicija zaokružena, dok je Interpretativna u nepretrgnutom rastu. Treći i najvažniji razlog jeste prikaz razumijevanja muslimana ove teme u datom trenutku povijesti, a Konstitutivna je izgrađena po direktnom Božijem nalogu u kojem muslimani mogu doprinijeti samo prenošenjem tog svetog znanja na buduće generacije. Jednostavnije kazano, Konstitutivna Tradicija predstavlja islam u njegovom fundamentu, a Interpretativna predstavlja muslimane, odnosno, razumijevanje islama od strane muslimana.

2. Životinje u muslimanskoj intelektualnoj baštini

Na samom početku, za nas interesantno, ukazali bi na etimologiju riječi životinja koja u sebi sadrži riječ život odakle i dolazi sintagma životna sredina. Od beskrajnog je značaja činjenica da se u Qur'anu za Boga veli da je Sveobuhvatni (Al-Muhit) (IV, 126), a da termin muhit ujedno znači životna sredina.[2] U okviru ljestvice bitka, 'Abd Al-Karim Al-Jili je životinje smjestio na trideset i deveti (pretposljednji) stupanj, što će reći, između biljaka i čovjeka kao krunskog Božijeg stvorenja. Abdullah Bošnjak kaže da prema prosvijetljenom razumu i dokazima čistog šerijata, sve što je živo, ono je razumno i ima moć spoznaje. Pošto Boga hvali sve na nebesima i na Zemlji, hvaljenje može donositi samo ono što je živo i razumno. Čim se pojavi osnov/temelj, a to je bitak i život, uz njega se nužno pojavljuju znanje i razum.[3] Homolog životinjskom carstvu u čovjeku su njegova osjetila.[4]

U muslimanskoj znanstvenoj, filozofskoj, teološkoj, književnoj i umjetničkoj tradiciji ne-ljudska živa bića su sveprisutne figure, likovi i simboli. Mogli bismo reći, ne-ljudska živa bića igraju značajnu ulogu.[5] Od početka devetog stoljeća nove ere, arapski pisci su započeli pisati knjige o životinjama. Prvi od njih je bio Al-Jahiz, čija je Knjiga o životinjama (Kitab Al-Hayawan) postala modelom takvog književnoga žanra.[6] Arapska književnost, kao i perzijska, odlikuju se brojnim pričama o životinjama, u koje spada Kelila i Dimna, djelo koje je na arapski preveo Abdullah ibn Al-Muqaffa'. Kratke priče koje je napisao Suhrawardi na perzijskom govore o: paunu koji se sakrio ispod korpe i zaboravio svoju kuću u carevome vrtu, o gušteru kojeg su zarobili šišmiši jer su ga željeli kazniti najgorom mogućom kaznom, a to je da ga izbace van na zasljepljujuće sunce, što je, očito, kazna za šišmiše koji žive samo u mrkloj tami. Međutim, tako nešto izvor je sreće za guštera koji uživa u suncu (i to jasno predstavlja nemogućnost onih koji su duboko ogrezli u materijalizmu života da shvate ljepotu koja se nalazi u duhovnom životu).

Sufije su napisale mnogo životinjskih parabola. Otprilike u istom periodu, na sjeveroistoku Irana, Fariduddin 'Attar pisao je brojna značajna djela, od kojih i pjesničko remek-djelo Govor ptica koje u lijepim prizorima oslikava putovanje duša ptica u potrazi za tajnovitim Simurgom,[7]na kojeg nabasaju nakon što lutajući obiđu sedam dolina. Još od davnina ptice su simbol duše koja je zarobljena u trošnome tijelu.[8] Fariduddin 'Attar je posudio kur'anski izraz zbor ptica u svojoj vještoj alegoriji putovanja ptica. Moguće je da je 'Attar bio manje ili više pod utjecajem Al-Gazalijeve poslanice o pticama: Risalah Al-Tayr.[9] U spomenutom 'Attarovom djelu, u prvih XIII poglavlja, raznolike vrste ptica imaju svoja obraćanja, odgovore i prigovore dok ne krenu na put, tako da skoro svaki podnaslov biva posvećen drugoj ptici.[10] Ovdje je nezaobilazno spomenuti Kazivanje o ptici od Ibn Sinaa.[11] Ibn Sinaova Pjesma o duši (Al-Qasida Al-Ruhiyya) poznatija kao 'Ayniyya (Al-Qasida Al-'Ayniyya) spada među najznačajnija poetska ostvarenja ovog filozofa i fungira kao jedna od glavnih pjesama u njegovom divanu.[12] Ovo poetsko ostvarenje je za nas važno jer Ibn Sina dušu poistovjećuje sa golubicom. Vidljivo je da su pjesnici i mislioci mnogo koristili koncept ptice-duha, što nije nova ideja budući da je poznata još od davnina i očito u brojnim religijskim tradicijama.

Filozofi su iz redova životinja uzimali primjere da bi objasnili svoje teorije. Možda je najbolja knjiga u ovom polju Poslanice Čiste Braće, a posebno dvadeset i druga poslanica o stvaranju životinja i njihovih kategorija.[13] Nema sumnje da su Ikhwan Al-Safa po svojoj znamenitoj poslanici o životinjama u Evropi stekli najviše popularnosti. Ne samo da su u njoj iznijeli jedinstvena shvaćanja o životinjama i čovjeku već su je ispričali i kao književno djelo, čak u dijaloškoj formi, što je važna odlika svjetonazora enciklopedista iz Basre. Ujedno je to i najduža poslanica enciklopedije Ikhwan Al-Safa.[14]

Mučenik božanske ljubavi, Hallaj, ostavio je jedan opis sudbine zaljubljene leptirice u Knjizi paunova koja je vjerovatno napisana u zatvoru. Hallaj u lijepoj rimovanoj prozi opisuje kako leptirica oblijeće oko svijeće a potom se vraća da bi svojim sestrama pripovijedala o tom iskustvu. Hallaj objašnjava da je svjetlost svijeće znanje Stvarnosti a njena vrelina stvarnost Stvarnosti, dok je ujedinjenje sa njom Istinska Stvarnost. Žudeći da dosegne Istinsku Stvarnost, leptirica se baca u plamen i nikada više ne priča i ne vraća se vanjskome obliku, stvorenim Bićima.[15] Najveći lirski perzijski pjesnik Hafiz Shirazi na kraju Divana, jedan gazel naslovljava Divlja gazela, a u njoj pjeva u jednom dijelu o teškoći pronalaska Simurgovog gnijezda.[16]

Za razliku od zapadnjačke i nekih drugih civilizacija, gdje slikarstvo i skulptura zauzimaju značajno mjesto i imaju veliki vjerski značaj, u islamu ne nalazimo gotovo uopće skulpturu, osim ponegdje par lavova na koje se može naići ispred fontana, ili ponekad ispred palača,[17] što za temu našeg rada predstavlja izuzetno zanimljivu činjenicu.

Ovdje možemo spomenuti još jedno muslimansko filozofsko djelo u kojem životinje predstavljaju značajne figure. To je filozofski roman muslimanskog filozofa iz Endelusa Ibn Tufayla Živi, sin Budnoga (Hayy ibn Yaqdhan). Riječ je o raspravi u kojoj Hayy na ljudima nenaseljenom otoku odrasta u koegzistenciji s životinjama, a odgaja ga, hrani i skrbi o njemu košuta, a učitelj mu je zdrav razum.[18] Ovdje je važno naglasiti da upravo ta košuta, svojom smrću, pokreće Hayy ibn Yaqdhana na spoznajni proces ispitujući njene organe.[19] On preko vidljvog spoznaje nevidljivo. Shvatio je da je košuta ona stvar koja je otišla, a ne, sada, nepokretno tijelo. Tijelo je oruđe, a on se od tada okreće prema njegovom pokretaču.[20] Tako on spoznaje postojanje duše. Dakle, ogromna je uloga gazele/košute u ovom djelu koje je najčešće prevođeno iz klasične islamske filozofije.[21] Također, u Nizamijevom impozantnom djelu Lejla i Medžnun, postoje dvije izuzetno emotivne scene u kojima Medžnun oslobađa gazelu i jelena jer ga podsjećaju na Lejlu. U trećoj sceni se žali gavranu na svoju tugu,[22] a većinu vremena u divljini i provodi upravo sa divljim životinjama kojima je bio omiljen.

Spomenimo i to da je Al-Gazali napisao djelo Znamenja u Allahovim stvorenjima, u kojem svaki naslov govori o znamenju stvaranja određene vrste: ptica, domaćih životinja, pčela, mrava, paukova, crvuljaka svilene bube, muha, riba itd. Ovdje ćemo izdvojiti jedan dio iz Al-Gazalijevog spomenutog djela o znamenjima stvaranja ptice: Naime, bobe grožđa izlaze neoštećene iz utroba krupne stoke, dok se, s druge strane, smrve u utrobama ptica! A promisli i to da je Uzvišeni Bog stvorio da ptice legu jaja i da ne rađaju svoje mlade! Ona, ptica, ne rađa svoje mlade kako ne bi bila teška, kad je noseća, u letenju. Jer, naime, da je pile stvoreno u ptičijoj utrobi, ono bi otežalo ptici u vrijeme svoga razvoja, i bilo bi zapreka pri naporu uzlijetanja i letenja! Zar ne vidiš, onda, kako je On svakom svom stvorenju odredio i podario ono znamenje koje mu najviše priliči![23]Interesantno je to što Al-Gazali smatra da je Bog lišio domaće životinje razuma i razbora, u čemu je Njegovo znamenje, kako bi bile čovjeku pokorne i kako se ne bi sustezale kad ih podjarmljuje da rade teške poslove mljevenja žita, prenošenja tovara i drugih poslova.[24] Jedan od njegovih savremenika je iskoristio ideju o ptici-duhu, međutim, na drugačiji način. To je bio pjesnik i sufija Sana'i poznat po tome što je napisao prvu mesneviju na perzijskom jeziku o vjerskim temama: Vrt istine (Hadiqat Al-Haqiqa). Sana'i je napisao i jednu dugu kasidu pod naslovom Slavljenje ptica (Tasbih Al-Tuyur), u kojoj je preveo različite glasove ptica u ljudske iskaze.[25] 'Ali ibn Abi Talib kaže da je u stvaranju Njegovu najzačudniji paun, kojeg je On stvorio u srazmjerama najskladnijim i rasporedio boje njegove u rasporedu najboljem.[26]

Dok je slavuj bio omiljena ptica perzijskih pjesnika, arapska tradicija se proslavila spominjanjem goluba. Naricanje goluba drevne arapske pjesnike podsjetilo je na njihovu vlastitu tugu; kao da je golub prevodio njihov usamljeni plač u svoj jezik. Gukanje goluba ujutro uvijek je bila jedna od omiljenih tema gdje god se pisala arapska poezija. Štaviše, golub grivnjaš je postao simbol duboke ljubavi: lanac crnog perja oko vrata (tawq al-hamama) simbol je veze iskrenosti i ljubavi. Zbog toga je Ibn Hazm za naslov svoje sjajne knjige o uzritskoj ljubavi uzeo: Golubičinu ogrlicu (Tawq Al-Hamama).

Treba napomenuti da ono što predstavlja Anka u arapskoj književnosti, to Simurg predstavlja u perzijskoj. Anka je čudna ptica dugoga vrata koja se spominje u brojnim djelima, a tako i u sufijskoj spomenici Ibn 'Arabija Čudnovata Anka. Simurg ima veoma važno mjesto u perzijskoj tradiciji, u 'Attarovim djelima ima najvažniju i najuzvišeniju ulogu – postao je simbolom Božanskog Prisustva kojeg susreće trideset ptica na kraju dugog tegobnog puta. One otkrivaju svoju istovjetnost sa Simurgom: Pojedinačne duše otkrivaju svoju Božansku Suštinu.[27]

Imena životinja su korištena i kao nadimci: naprimjer, nadimak Lav Božiji dat je 'Ali ibn Abi Talibu. Tako su sufijskim šejhovima davani slični nadimci, pa je 'Abd Al-Qadir Al-Jilani poznat kao Bijeli soko.[28]

Neki muslimanski filozofi bavili su se moralnim aspektima svijeta životinja. Tako, naprimjer, Abu Bakr Muhammad b. Zakariyya Al-Razi u svom djelu Filozofski put (Sirat Al-Falsafiya) govori o ljudskom odnosu prema životinjama prihvatajući njihovo ubijanje samo pod uvjetom da predstavljaju opasnost za ljudski život, držeći problematičnim klanje domaćih životinja. Uz to on smatra da duše životinja prelaze u savršenija tijela i tako se približavaju svom spasenju.[29] Životinje su Božija stvorenja i sa njima moramo postupati pazeći da ih ne povrijedimo. Štaviše, neki ljudi poput Abu Al-'Ala Al-Ma'arrija smatrali su da će Bog dobrim vratiti životinjama na Onom svijetu za sve ono što su morale pretrpjeti na Ovom svijetu.[30] Nadovezujući se na ovo mišljenje, navest ćemo velikog perzijskog mislioca Mulla Sadra Shirazija koji je smatrao da će i životinje biti oživljene na Budućem svijetu.[31] Spomenimo i jedan od izvanredno zanimljivih savjeta od drugog perzijskog mislioca i sufije, Suhrawardija, kojeg iznosi u svojoj oporuci na kraju djela Orijentalna mudrost – teozofija svjetlosti, jednog od najpoznatijih djela u klasičnoj islamskoj filozofiji, savjetujući onome ko želi čitati ovo djelo, između ostalog, da se uzdrži od jedenja mesa.[32]

2.1. Islamski vjerozakonski tretman

Sa islamskog vjerozakonskog stanovišta ubijanje uopće pa i ubijanje životinja je loša stvar. Muslimani ne smiju za vrijeme hodočašća, dok su u ihramu ubiti bilo koje živo biće. Ova zabrana ukazuje na to da je ubijanje samo po sebi nečist čin. U principu, muslimanima je dozvoljeno ubijanje životinja samo u svrhu zadovoljenja gladi ili u svrhu vlastite zaštite od opasnosti. Strogo i doslovno tumačenje mnogih nedvosmislenih islamskih restrikcija ubijanja, kada bi se univerzalno promatrale, vodilo bi mnogo boljem tretmanu ne-ljudskih živih bića nego što ga ova imaju u muslimanskim i drugim društvima. U pogledu divljih životinja sportski lov i ubijanje divljih životinja za bilo koje druge svrhe (kao što su dekorativne) osim prehrane je zabranjeno, mada je ova zabrana često ignorisana, posebno od strane elita, u historiji muslimanskih društava. Uopće uzevši, islam zahtijeva da divljim životinjama treba biti dopušten nesmetan život, pod uvjetom da ne predstavljaju opasnost za ljude. Pticama, naprimjer, treba dopustiti da slobodno lete, i u muslimanskoj tradiciji uvijek se smatralo nedopuštenim njihovo držanje u kavezima.[33]

Islam, kao Božija vjera, plemenita i čovječna do krajnje moguće mjere, određuje vrlo jasno i nedvosmisleno kakav čovjek treba da bude prema drugim živim bićima. Po islamskom učenju zabranjeno je ubijati životinju koja ne nanosi štetu, a ako se to ipak učini - počinilac će za to odgovarati na Sudnjem danu. Islam strogo zabranjuje bacanje bilo čega živog u vatru, odnosno mučenje vatrom. On kategorički zabranjuje i zavađanje životinja, izazivanje borbe među životinjama (na primjer borbu među pijetlovima, ovnovima, volovima). On strogo zabranjuje i gađanje u živu metu, paćenje životinja glađu ili žeđu i sl.[34]

Prema riječima Derviša Buturovića, iako živimo u vijeku u kojem je čovječanstvo dostiglo visok stepen kulture ipak još uvijek nailazimo na postupke pojedinaca naprama životinjama, koji se nikako ne mogu smatrati opravdanim, a još manje kulturnim i humanim.[35]

Nekada, u boljim vremenima, muslimani su, naprimjer, i u Bosni, osnivali vjerske zadužbine za zaštitu životinja i zbrinjavanje pasa lutalica. U vrijeme Osmanskog carstva u Istanbulu su postojale i bolnice za životinje.[36] Uporedimo sa današnjim vremenom kada se na hiljade ljudi okupi na koridi u Čevljanovićima sadistički posmatrajući borbe životinja. Ali, s druge strane, za bolji moralno-teološki i vjerozakonski tretman životinja u muslimanskom svijetu potrebno je slobodno, kritički, lucidno i kreativno tumačenje islamskih izvora koji pružaju mogućnosti za takvo što. Kada čitamo stavke Qur'ana potrebno je čuvati se antropocentričkih tumačenja. Moramo se čuvati Descartesovog ponora, jer upravo Descartesovom filozofijom dolazi do stvaranja antropocentričnog pogleda na svijet koji dominira od novovjekovlja do danas. Zbog antropocentričnog pogleda i dolazi do Descartesovog shvaćanja životinja kao strojeva.[37]

3. Zaključak

Ovim radom, djelimično smo rasvijetlili prisutnost životinjskog svijeta u krilu muslimanske intelektualne baštine. Kao što smo u uvodu kazali da se razmatranjem Interpretativne tradicije djelimično dohvaćamo i Konstitutivne, želimo kazati da je i očekivana zastupljenost životinjskog svijeta u djelima muslimanskih filozofa, teologa, mistika, pjesnika, obzirom da je Kur'an sveta knjiga koja tako mnogo govori o prirodi i drugim živim bićima: šest sura (poglavlja) Kur'ana nosi ime po životinjama.

Iako islamska učenja polaze od toga da je čovjek Namjesnik Božiji na Zemlji - onaj koji ima nadređen položaj u odnosu na druga živa bića, ovaj kvalitet namjesništva se dopunjava predanošću Bogu. Jednostavnije kazano, čovjek nije na Zemlji samo Namjesnik Božiji, on je i Rob Božiji, zbog toga njegov odnos prema drugim živim bićima mora da bude teocentrički, a ne antropocentrički.

Islamska perspektiva temelji se na pravilu da sva bića imaju prava koja im daruje Bog i čovjek ih je dužan uvažavati. Temeljeći se na tom pravilu, muslimanski Interpretativni izvori sadrže niz uporišta za samilosno odnošenje prema životinjama. Nažalost, prava životinja u islamskom vjerozakonu bolja su nego u stvarnosti muslimanskih društava što smo i predstavili jednim primjerom. Zanimljivo je da životinje (lavovi) predstavljaju izuzetak u islamskoj umjetnosti po pitanju predstavljanja skulptura.

Pišući posljednje retke ovog rada, nismo mogli da ne uvidimo kako svu raskošnost muslimanske intelektualne baštine i pozicije životinja u istoj, smjestili smo negdje, u neko davno doba. Izuzimajući neke savremene muslimanske mislioce koji ovu temu tretiraju u svjetlu bioetike, nije li to dodatna slika sutona u muslimanskom umu posljednjih stoljeća?

Izvori i literatura

1. Abdullah Bošnjak, Gradacija bitka, s arapskog preveli: Kenan Čemo i Samir Beglerović, Libris, Sarajevo, 2003.

2. Abu Bakr Muhammad Ibn Tufayl, Živi sin Budnoga, s arapskog preveo: Tarik Haverić, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.

3. Abu-Hamid Muhammad 'Al-Gazali, Znamenja u Allahovim stvorenjima, s arapskog preveo: Enes Karić, Ljiljan, Sarajevo, 1994.

4. Adnan Silajdžić, 40 hadisa sa komentarom, Fakultet islamskih nauka i El-Kalem, Sarajevo, 2005.

5. Annemarie Schimmel, Islam i čudesnosti stvorenja: životinjsko carstvo, Novi Muallim, časopis za odgoj i obrazovanje, god. XV, br. 58, Sarajevo, 2014., str. 45-58.

6. Derviš Buturović, Šerijatski propisi o odnosu spram životinja, Glasnik, VIII (XX), br. 7-9, 1957., str. 296-298.

7. Derviš Spahić, Pouke o moralu i bogobojaznosti, četvrto izdanje, Starješinstvo islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1988.

8. Dževad Hodžić, Živa bića u islamskoj religijskoj bioetičkoj perspektivi, Soc. ekol. Zagreb, Vol. 17, 2008., No 4., str. 361-369.

9. Enes Karić, Neki aspekti enciklopedije Ihvanus safa, Biblioteka posebnih izdanja, Sarajevo, 1986.

10. Es-Sejjid Eš-Šerif Er-Radi, Staza rječitosti - govori, pisma i izreke Alije ibn Ebi Taliba, s arapskog preveli: Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Islamska zajednica u Hrvatskoj, Zagreb, 1994.

11. Fazlur Rahman, Filozofija Mulla Sadra Širazija, s engleskog preveo: Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut ''Ibn Sina'', Sarajevo, 2001.

12. Feriduddin Muhammed Attar, Govor ptica, s perzijskog preveo: Ahmed Ananda, Kulturni centar I.R. Iran, Sarajevo, 2003.

13. Hafiz Širazi, Divan, s perzijskog preveo: Bećir Džaka, Naučnoistraživački institut ''Ibn Sina'', Sarajevo, 2009.

14. Henry Corbin, Ibn Sina i vizionarsko kazivanje, s francuskog preveo: Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut ''Ibn Sina'', Sarajevo, 2009.

15. Ismet Kasumović, Prevođenje kao hermeneutički postupak (uz Ali-dedeov prijevod Ibn Sinaove Ajnijje na osmansko-turski jezik), Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 37, Sarajevo, 1987.

16. Nizamuddin Ebu Muhammed Il'jas ibn Jusuf, Lejla i Medžnun, s njemačkog preveo: Mehmed Karahodžić, Connectum, Sarajevo, 2010.

17. Orhan Jašić, Bioetička problematika u publikacijama Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 1945. do 2012., doktorski rad odbranjen na Filozofskom fakultetu, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 4. maja 2015.

18. Sejjid Husein Nasr, Vodič mladom muslimanu u modernom svijetu, s engleskog prevela: Aida Abadžić-Hodžić, Ljiljan, Sarajevo, 1998.

19. Shaykh Shihabuddin Suhrawardi Al-Maqtul, Orijentalna mudrost – teozofija svjetlosti, s arapskog preveo: Rešid Hafizović, Naučnoistraživački ''Ibn Sina'', Sarajevo, 2011.

20. Tomislav Krznar (ur.), Čovjek i priroda: prilog određivanju odnosa, Pergamena, Zagreb, 2013.

[1] Pod Interpretativnom tradicijom podrazumijevamo intelektualnu baštinu muslimana. Tradiciju u njenoj dihotomiji sačinjava Konstitutivna i Interpretativna tradicija. Konstitutivna (Objava i Predaja) je sami temelj i polog islama, a sve što je muslimanski misleći genije na tom temelju odmišljao je Interpretativna tradicija islama. Nema promjene u izvorima, principima i temeljima islama, već samo u načinima na koji se religija razumije, primjenjuje i živi u različitim vremenima i na različitim mjestima. Upravo je to smisao: vjerski izvori jesu primarne reference, temelji vjere i vjerske prakse ostaju kakvi jesu, ali naše čitanje i naše shvatanje ovih tekstova se obnavlja doprinosom onih učenjaka i mislilaca koji će otvoriti nove vidike oživljavajući nadvremenu vjeru u našim srcima i podstičući naš razum da se suoči s izazovima vremena. Interpretativna je ujedno i kulturna tradicija, ali ne smije biti u suprotnosti sa Konstitutivnom Tradicijom. Mi ćemo se u nastavku rada baviti u krilu Interpretativne tradicije ili muslimanske intelektualne baštine, vidjeti: Adnan Silajdžić, Značenje i značaj islamske tradicije, Zbornik radova Naučnog skupa ''Islamska tradicija Bošnjaka: izvori, razvoj i institucije, perspektive'', Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, 2008., str. 13-14.; Adnan Silajdžić, 40 hadisa sa komentarom, Fakultet islamskih nauka i El-Kalem, Sarajevo, 2005., str. 25-26. [2] O realnosti prirodnih fenomena kao znakova Božijih i životnoj sredini kao ambijenta koji je prožet Božanskim Prisustvom, opširnije u: Seyyed Hossein Nasr, Susret čovjeka i prirode: duhovna kriza modernog čovjeka, drugo izdanje, s arapskog preveo: Enes Karić, El-Kalem, Sarajevo, 2001. [3] Usp. Abdullah Bošnjak, Gradacija bitka,s arapskog preveli: Kenan Čemo i Samir Beglerović, Libris, Sarajevo, 2003., str. 161-162. [4] Apendiks napisao Kenan Čemo u: Ibid., str. 218. [5] Dževad Hodžić, Živa bića u islamskoj religijskoj bioetičkoj perspektivi, Soc. ekol. Zagreb, Vol. 17, 2008., No 4., str. 364. U ovom pogledu, vidjeti instruktivan tekst: Željko Kaluđerović, Orhan Jašić, Pitagorejska i arapska recepcija ne-ljudskih živih bića, Nova prisutnost, br. 1, Zagreb, 2015., str. 25-33. [6] Annemarie Schimmel, Islam i čudesnosti stvorenja: životinjsko carstvo, Novi Muallim, časopis za odgoj i obrazovanje, god. XV, br. 58, Sarajevo, 2014., str. 46. [7] O Simurgu vidi više u pogovoru Rešida Hafizovića djelu: Shaykh Shihabuddin Suhrawardi Al-Maqtul, Orijentalna mudrost – teozofija svjetlosti, s arapskog preveo: Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut ''Ibn Sina'', Sarajevo, 2011., str. 275-276. [8] A. Schimmel, Ibid., str. 46. [9] Sažetak ovog djela vidi u: Henry Corbin, Ibn Sina i vizionarsko kazivanje, s francuskog preveo: Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut ''Ibn Sina'', Sarajevo, 2009., str. 236-237. [10] Vidi: Feriduddin Muhammed Attar, Govor ptica, s perzijskog preveo: Ahmed Ananda, Kulturni centar I.R. Iran, Sarajevo, 2003., str. 31-77. [11] Prijevod ovog djela vidjeti u: H. Corbin, Ibid., str. 227-232. [12] Ismet Kasumović, Prevođenje kao hermeneutički postupak (uz Ali-dedeov prijevod Ibn Sinaove Ajnijje na osmansko-turski jezik), Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 37, Sarajevo, 1987., str. 135. [13] A. Schimmel, Ibid., str. 46. [14] Enes Karić, Neki aspekti enciklopedije Ihvanus safa, Biblioteka posebnih izdanja, Sarajevo, 1986., str. 95.; Vidjeti također u istom djelu: str. 6, 25. Što se tiče pomenute rasprave, vidjeti: Ihwanu s-safa, Rasprava čovjeka sa životinjama, drugo izdanje, s arapskog preveo: Enes Karić, El-Kalem, Sarajevo, 2001. [15] A. Schimmel, Ibid., str. 48-49. [16] Hafiz Širazi, Divan, s perzijskog preveo: Bećir Džaka, Naučnoistraživački institut ''Ibn Sina'', Sarajevo, 2009., str. 515-517. [17] Sejjid Husein Nasr, Vodič mladom muslimanu u modernom svijetu, s engleskog prevela: Aida Abadžić-Hodžić, Ljiljan, Sarajevo, 1998., str. 143-144. Objašnjenje odstupanja u glavnom toku islamske umjetnosti vidjeti u: A. Silajdžić, Ibid., str. 206. [18] D. Hodžić, Ibid., str. 365. [19] Abu Bakr Muhammad Ibn Tufayl, Živi sin budnoga, s arapskog preveo: Tarik Haverić, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985., str. 37. [20] Ibid., str. 44. [21] Vidi: Ibid., str. 159. [22] Nizamuddin Ebu Muhammed Il'jas ibn Jusuf, Lejla i Medžnun, s njemačkog preveo: Mehmed Karahodžić, Connectum, Sarajevo, 2010., str. 85-93. [23] Abu-Hamid Muhammad 'Al-Gazali, Znamenja u Allahovim stvorenjima, s arapskog preveo: Enes Karić, Ljiljan, Sarajevo, 1994., str. 75. [24] Ibid., str. 81. [25] A. Schimmel, Ibid., str. 49. [26] Es-Sejid Eš-Šerif Er-Radi, Staza rječitosti - govori, pisma i izreke Alije ibn Ebi Taliba, s arapskog preveli: Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, Islamska zajednica u Hrvatskoj, Zagreb, 1994., str. 132. [27]A. Schimmel, Ibid., str. 51-53. [28] Ibid., str. 45. [29] D. Hodžić, Ibid., str. 364. [30] A. Schimmel, Ibid., str. 47. [31] Njegove filozofske argumente za ovo mišljenje vidjeti u: Fazlur Rahman, Filozofija Mulla Sadra Širazija, s engleskog preveo: Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut ''Ibn Sina'', Sarajevo, 2001., str. 299. U ovom kontekstu, vidjeti zanimljivo razmatranje Mustafe Mahmuda: Mustafa Mahmud, Od sumnje do vjerovanja, četvrto izdanje, s arapskog preveo: Abdurahman Hukić, Mešihat Islamske zajednice BiH: El-Kalem, Sarajevo, 1991., str. 53. [32] Suhrawardi, Ibid., str. 254. [33] Usp. D. Hodžić, Ibid., str. 365-366; A. Silajdžić, Ibid., str. 234. [34] Usp.: Orhan Jašić, Bioetička problematika u publikacijama Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 1945. do 2012., doktorski rad odbranjen na Filozofskom fakultetu, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 4. maja 2015., str. 99-100.; Derviš Spahić, Pouke o moralu i bogobojaznosti, četvrto izdanje, Starješinstvo islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1988., str. 34-35.; Derviš Spahić spominje zabranu iskazivanja srdžbe na životinje (str. 82.) i zabranu udaranja životinje (str. 103.). [35] Usp.: O. Jašić, Ibid., str. 94-96.; D. Buturović, Šerijatski propisi o odnosu spram životinja, Glasnik, VIII (XX), br. 7-9, 1957., str. 296. [36] D. Hodžić, Ibid., str. 367. [37]Usp. Tomislav Krznar (ur.), Čovjek i priroda: prilog određivanju odnosa, Pergamena, Zagreb, 2013., str. 55.