Šejh Mahmud Efendi

ŽIVOT HAZRETI MAHMUD EFENDIJE

ROĐENJE I PORIJEKLO PORODICE

Hazreti Mahmud efendija rođen je 1929.godine u regiji Trabzon u selu Miço (sada Tavşanlı). Otac Ali efendija (sin Mustafe) i majka Fatima (oca Tufana) su bili poznati i poštovani u narodu kao oni koji se klone grijeha i sumnjivih stvari. Ali efendija je obavljao dužnost imama u lokalnoj seoskoj džamiji, a istovremeno je bio zauzet poljoprivrednim radom na njivi. Uprkos tome što je njiva bila udaljena od džamije nikada nije propustio svoju dužnost, obavezno bi došao u džamiju, proučio ezan i klanjao bi namaz.

Ponekad seljani zbog obaveza na poljima ne bi došli u džamiju na namaz, Ali efendija je znao da će morati sam klanjati namaz ali opet bi ostavio posao i klanjao namaz u džamiji. Ali efendija je bio predan ibadetima i mnogo je učio Kur'an. S novcem koji je teško skupio je 1954.godine otišao na hadž, ali je u Mekki obolio te preselio gdje je ukupan pored oca Mustafe (koji je ranije preselio). Majka Fatima vodila je računa o Božijim propisima. Dok je vodila krave na ispašu vezala bi im usta kako ne bi jele iz tuđih bašta. Ako bi krava slučajno pojela nešto iz tuđe bašte odmah bi tražila halala od vlasnika bašte, te bi svo mlijeko od te krave dala vlasniku bašte.

POČETAK OBRAZOVANJA; UČITELJI I DIPLOMA (IDŽAZET)

Hazreti Mahmud efendija je sa šest godina počeo sa učenjenjem Kur'ana pred ocem i majkom. Uprkos tome što je bio mlad, pod utjecajem porodice i okoline u kojoj je odrastao, namaze bi klanjao u džamiji, a bio je posvećen i dobrovoljnim ibadetima.

Nakon što je završio hifz u mjesecu ramazanu je otišao u Kajseri te je kod priznatog učenjaka tog područja Tesbihdžizade Ahmed efendije učio matematiku, gramatiku i perzijski jezik. Vrativši se u Of nakon što je godinu dana proveo u Kajseriju, počeo je učiti kiraet kod najpoznatijeg kiraet učenjaka Mehmed Rüşdü Aşıkkutlu-a.

Izučavajući svjetovne i duhovne nauke (kiraet, akaid, tefsir, hadis, šerijatsko pravo-fikh i njegovu metodologiju-usuli fikh) kod istaknutih učenjaka i kod zeta koji je predavao u Sulejmanije medresi dobio je idžazet (diplomu) sa svega šesnaest godina.

Prije nego što je otišao u vojsku uspio je da da idžazet učenicima već nakon sedam godina podučavanja (ostvariti tako nešto u tom historijskom periodu je bio zaista veliki uspjeh).

UPOZNAVANJE SA ŠEJH ALI HAYDAROM

Promjena životnog puta će mu se upravo dogoditi u vojsci gdje se upoznaje sa najvećim majstorom i šejhom Ali Haydarem. Hazreti Ali Haydar je bio huzur hodža(osoba koja je poznavala vjeru i s kojom su sultani razgovorali o ajetima i hadisima) četvorici posljednih sultana Osmanskog carstva i reis. Ali Haydar pripadao je hanefijskom mezhebu ali je bio poznavalac fikha sva četiri mezheba i u slučaju da se sve fikhske knjige izgube bio je u stanju da ih napamet napiše, te je istovremeno bio muftija četiri mezheba.

Ali Haydar je kritikovao u Mešihatu jednog od najvećih i poštovanih osmanskih učenjaka Zahidu-l-Kevseri zbog jedne fetve, da bi poslije po svom učeniku Emin Saraçu koji će ići u Kairo poručio (za Kevserija) „On je sada muhadžir, ja sam ga jednom kritikovao, neka mi halali“, da bi ga Zahidu-l-Kevseri s pohvalom spomenuo i rekao „On je naš učitelj, uvijek ima pravo da nas kritikuje.“

Tako je Mahmud efendija Allahovom odredbom poslan „na noge“ ovako velikom učenjaku i šejhu Ali Haydaru i to na ovaj način: Jedne noći dok je bio na duhovnom putu u tekiji u Istanbulu, Ali Haydar efendija je dobio naredbu od hazreti Ali Rize Bezzaz(koji je preselio prije 40 godina) da odmah dođe u Bandırmu (grad na obali Mramornog mora) i predstavljen mu je Mahmud efendija koji je u tom periodu bio na vojnoj dužnosti u Bandırmi. Ali efendija je odmah potom otišao u Bandırmu i u Tekijsku džamiju, gdje je muridima koje je zatekao tu rekao “Ovdje ima jedan vojnik, pronađite ga i dovedite mi ga”. Po ovoj naredbi počeli su tražiti vojnika u Bandırmi. Međutim posao uopće nije bio lahak jer nisu znali ime, prezime ni adresu vojnika. Nastavak događaja hazreti Mahmud efendija ovako prepričava: “Još od malih nogu sam razgovarao sa mnogim alimima i šejhovima. Kada bih god saznao da negdje ima neki učenjak ili Allahov dost, posjetio bih ga. Dok sam kao stranac obavljao vojnu službu u Bandırmi zanimao sam se da li postoji neki alim ili šejh. Tamo je bila jedna osoba koja je bila predana ibadetima imena Halil efendija. Jednom sam ga upitao “Je li ovdje nema šejha?”. On mi je pokazavši mezar hazreti Ali Rize Bezzaza rekao “Postoji halifa ove osobe, međutim On je u Istanbulu”. Potom sam posjetio mezar te osobe. Dovom sam čeznuo da posjetim i njegovog halifu, počeo sam razmišljati kako da nađem priliku da odem u Istanbul. Od tada sam stalno mislio na Njega. Jednoga dana u Bandırmi sam klanjao džumu namaz u Haydar Çavuş džamiji koja se nalazi na obali mora. Poslije namaza sam u ćošku džamije vidio jednu veoma impozantnu i nurli osobu sa bijelim turbanom i bijelom džubom. Izgledao mi je veličanstveno poput sultana. Kada sam upitao ko je ta osoba, rekli su mi: “Eto, to je Ta osoba, hazreti Ali Haydar, kojeg si želio vidjeti”.

Veoma sam se obradovao i želio sam se vidjeti s Njim. Međutim, njegovi bližnji su se službeno ponašali te su mi rekli da je nezgodno vrijeme za sastanak, ako dođem navečer da ću ga vidjeti. Te večeri je zbog nelagode ranije legao. Sudbina je bila da se vidim s njim sutra dan, uočio je moj mirni ulazak i rekao je “Ovo je osoba kojoj ću predati svoje knjige”. Ovako smo se vidjeli i upoznali, znao je da će meni predati duhovne vrijednosti i naredio mi je da se ne odvajam od njega, od tada ga nikada nisam napustio.”

PRIDAVANJE VAŽNOSTI NAUCI I PUBLIKOVANJE VJERSKIH NAUKA

Smrću Ali Haydar efendije u augustu 1960. počinje nova etapa u životu hazreti Mahmuda. S jedne strane bio je zauzet obavljanjem imamske dužnosti u džematu i podučavanjem učenika, a s druge strane vasijetom koji mu je ostavio hazreti Ali Haydar prema saputnicima u tarikatu. Džamiju Ismail-aga u kojoj je obavljao dužnost imama je koristio kao centar i za tekiju i za medresu ali i za emr-i bi’l-maruf i nehy-i ani’l-münker (zagovaranje dobra a odvraćanje od zla).

Prateći metode osmanskih medresa, još prije odlaska u vojsku, podučavao je i dao idžazet mnogim učenicima u svom zavičaju a mnogi imami, vaizi i muftije u Istanbulu su učili kod njega. Uvijek je ljude ohrabrivao ka znanju, radu i iskrenosti. U tom periodu uopće nije bilo lahko izučavati i podučavati znanju još i vodeći računa na sünet-i seniyye po kojem se za to ne plaća. Došlo je čak do toga da je bilo teško pronaći osobe koje bi na selu održale dženazu, klanjale teraviju i učile mukabelu. Narod je došao u stanje da nije znao učiti Kur'an, nije znao klanjati namaze, nisu poznavali vjerske propise, imanske šarte pa čak ni izgovoriti kelime-i šehadet.

Ezan se osamnaest godina učio na turskom jeziku, a oni koji bi učili na arapskom su praćeni i kažnjavani. Vjernici su omalovažavani kroz medije a koristeći se klevetama narod su pokušali udaljiti od njih i na taj način se stvorio jaz između „običnog“ naroda i ljudi koji su bili religiozni.

Osobe koje su imale bradu i nosile turban su stigmatizirani nazivajući ih popovima, žene koje su nosile hidžab su prestavljane kao strašila i nemoralne. Ovako su predstavljeni u mnogim filmovima, pozorišnim predstavama i igrama. Čak se pokušalo provesti u praksu skidanje hidžaba tokom priredbi na trgovima. Od osnovne škole su djecu počeli odgajati usađivajući ovakve ideje. Ljudi su oduševljeno oponašali Evropu i došlo je do toga da se javno rade nemoralne stvari. Pored toga što su knjige koje su sadržavale vjerske nauke bile zabranjene bilo je zabranjeno i čitanje Kur'an-i Kerima.

Svi koji su željeli učiti o vjeri pod ovakvim uslovima bježali bi u planine, pećine, staje i na mezarja, napuštajući vanjske utjecaje pokušavali su učiti.

Bilo je teško pronaći nekog ko zna čitati Kur’an na arapskom jeziku, te je očigledan hizmet hazreti Mahmud efendije koji je pod ovakvim uslovima u svom četrdeset-pedeseto godišnjem radu u kratkom vremenskom periodu uspio ispratiti na hiljade učitelja i učiteljica, desetine hiljada učenika i na milion osvjedočenih muškaraca sa sunnet bradom i žena pod hidžabom.

Bez sumnje da je veliki trud ostavio traga na duhovnom ostvarenju kada je uspio podići mladiće od šesnaest-sedamnaest godina da ne briju bradu, da nose turbane, šalvare, džube, da postanu hafizi i obrazovani Kur’anskim naukama; uspio je ohrabriti djevojke da nose hidžab i da od malih nogu mogu razumjeti značenje Kur’ana.

Hazreti Mahmud je neprestano obilazio sve provincije, kasabe i sela uvijek čineći emr-i bi’l- maruf i nehy-i ani’l-münker uvijek pozivao ljude da izučavaju nauku.

Onima koji bi ga pitali “Da li imate neku naredbu ili želju” odgovara bi “U svakoj mahali napravite mušku i žensku medresu.” Neke od njegovih izreka vezane za podsticanje znanja su:

“O učenici! Vi ste suhoj zemlji oblaci puni kiše, onima bez jarbola vi ste jarbol.”

“Da mi ostanu tri daha za život rekao bih vam čitajte, čitajte, čitajte.”

“Da sam na vašem mjestu ovo jutro bih započeo s naukom i bez da sam doručkovao.”

METODE/PRINCIPE KOJE JE KORISTIO U ISLAMSKIM NAUKAMA

Nevjerovatan je Hazreti Mahmud efendijin uzastopan stil rada kojim je napredovala nauka obzirom na period u kojem je živio i u okolnostima u kojima su se nalazili ljudi u Turskoj. Čak bi sam sebe kritikovao ako o nekim naukama nije bio niko dovoljno upoznat tom temom. Zato što bi ljude podsticao znanju govoreći „Učite osnove gramatike(arapskog jezika-Emsile; Bina; Avamil) dovoljno je.“. Jer da je narodu koji ne zna čitati ni iz Kur'ana govorio „Trebate deset-petnaest godina izučavati nauku“, ko bi je prihvatio.

Vremenom kada bi se stepen znanja povećao, pored spomenutih knjiga, dodavao bi İzhar i İzzi (knjige vezane za sintaksu i rječnik arapskog jezika), a govoreći “ Ko čita İzhar on je učitelj.” kod ljudi bi probudio interesovanje. Ovim knjigama bi poslije dodavao zahtjevnije poput Kâfiye, Molla Câmî, Nûru’l-îzah, Mülteka, Telhis, Şerhu’l-Emalî, Şerhu’l-akaid.

Usađujući na ovaj način osnove nauke podučio je mnoge učenike ali hazreti Mahmud nije stao na ovome već bi sljedećim izjavama povećavao stepene znanja: “Treba se naučiti napamet Mülteka“ ; „Treba se pročitati Hidâye“; „Onoga ko ne pročita i ne shvati Mecme'u'l- enhuru'u (tumačenje Mülteka) ne mogu nazvati učiteljem.”. Poslije toga bi govorio “Čitajte opširno tefsire, hadise i fikh.” , te je izražavao svoje namjere kazivajući da je potrebno sedam godina specijalizacije u fikhu poslije stjecanja titule učitelja.

U međuvremenu srce mu nije bilo mirno da žene ostaju neznalice pa je radio i na tome. Bilo je potrebno da i žene obrazuje kao učiteljice jer najlakši način da se islam približi ženama jeste da upravo žene budu te koje će ih podučavati. Pošto je smatrano pod opasnim da muškarci podučavaju žene kojima nisu mahrem, pogotovo u takvom pokvarenom periodu, iznašao je ovakvo rješenje: Muškarcima koje je lično podučavao i koji su postali učitelji je naredio da podučavaju svoje žene i kćerke. Žene koje su učile od svojih muževa ili očeva su podučavale druge žene. U kratkom periodu se povećao i proširio broj ženskih medresa kojih je bilo mnogo manje od muških. Tako je broj učenih žena je postao veći od muškaraca. Mnoge djevojke koje su postale hafize i učiteljice su bile uzrok upute na pravim put drugim ženama. Hazreti Mahmud je podstičući na nauku mnogo puta ponovio riječi iz očevih vazova: “Da li Bosforski most mogu napraviti obični stolari i kovači? Potrebni su veliki inžinjeri i arhitekte. Tako i ovaj most vjere ne mogu sagraditi mali učitelji, potrebni su veliki alimi.”

POŠTOVANJE I POMOĆ ULEMI

Veoma je poštovao ulemu i učenike, zalagao se za njih i lično bi se brinuo za njihove tegobe. Oni koji nisu imali želje za naukom želio je da postanu učenjaci, samce je poštovao kao da su hafizi, onima koji bi dolazili je ustajao na noge, pratio je do kapije prilikom ispraćaja, čak ako bi u autu na prednjem sjedištu sjedio hafiz ne bi pružio noge pravo prema njemu već bi uredno sjedio. Koristio je sve mogućnosti kako bi pomogao onima koji su učili i koje je on podučavao i u materijalnom i duhovnom smislu. Jedan učenik iz Konye koji je prisustvovao njegovoj halki 1962.godine je ispričao sljedeće: “Bio sam mujezin u Fatihu. Poslije sabah namaza sam isao kod Ismailage a do podne sam bio na časovima kod Hoca efendije. Poslije podne bih zabavio oko mutâla’a (učenjem) i müzakere (proučavanjem; istraživanjem). Imao sam petero djece. Imao sam teškoće oko plaćanja kirije za kuću. Odlučio sam da ću naći dodatni posao. Da bih to mogao raditi trebao sam napustiti pohađanje časova. Jednoga dana poslije časa učitelju sam objasnio svoju situaciju. Veoma se rastužio. Reako mi je da sačekam, ustao je i otišao kući, od supruge je uzeo tri narukvice i ponovo došao. ‘Uzmi, ovo je naš poklon tebi. Razmijeni i plati kiriju, ali nemoj izostajati sa časova.’ rekao mi je.”

SPAJANJE NAUKE I TARIKATA

Hazreti Mahmud je kao i hazreti Ali Haydar je smatrao nauku i tasavvuf kao dva odvojena krila (zülcenaheyn).

Mahmud efendija je bio veoma pendantan oko tarikata ali nikad nije dozvolio da se pravi ustupak od şer’-i şeriften. Uvijek bi isticao da je potrebno da osonova puta treba biti šerijat, a da se ne treba previše temeljiti na snovima, slučajnostima, otkrićima, natprirodnostima i sličnim neobičnim stvarima.

Citati koji će se spomenuti u nastavku otkrivaju kako se oprezno ponašao po pitanju ove teme: “Ako u osobi koja je poznata kao muršid postoji primjena šerijata, u toj osobi ima i tarikat. Ako osoba nema šerijata onda nema ni tarikata, ta osoba ne može biti muršid.”

“Možete sebe vidjeti u lijepim halovima u snovima ili pojavama. Vaš šerijat je u suprotnom stanju, ako sanjate takve snove a vaša djela su u takvom stanju (suprotna od šerijata) znajte da su ti snovi za vas istidraç (osobina koju je Allah dž.š. dao nevjernicima). Istidraç znači da Allah dž.š. roba koji griješi uništava stepen po stepen. Čemu ovo? Da kaže poštujem šerijat. Kud god se okreneš-šerijat.“

„Hazreti Imam-i Rabbani u svojoj knjizi ovako zapovjeđuje: Uslov da se shvati šerijat jeste da budemo prikladni primjeru šerijata. Zato što su sve zrelosti vlasti i proročanske misije temeljene na primjeru šerijata.”

PRILAGOĐAVANJE ŠERIJATU I SUNNETU

Hazreti Mahmud nije samo riječima ljude podsticao nauci i ibadetima već i djelima, nikada nije ostavio započeti ibadet i iskrenošću je postakao one koji su svjedočili. Pored farz namaza i dobrovoljnih noćnih namaza, nikada nije izostavljao duhu-namaz, salatul-evvabine, tehijjetul-mesdžid, namaz zahvalnosti i nafile, a jedne prilike je rekao „ Mahmude bolje ti je da umreš nego da izostaviš duha-namaz.“. Nikada nije izostavio post ponedjeljkom i četvrtkom i da nije bio u itikafu posljednjih deset dana ramazana. Nastavljajući praktikovati dobrovoljne namaze, post i zikr podsticao je i druge muslimane.

Allahovom odredbom je bio povod da se ožive zaboravljeni sunneti i da se se od strane muslimana zavole i slijede kao da su farzovi. Rezultat ovakve pažnje je da kada se u Turskoj spomene „Takva“ i „Sünet-i seniyye ittiba” prvo ime koje padne na um je njegovo. Veoma se rastužio kada je čuo da nekada njegov džemat spominju pod nazivom “Mahmudije” i na džumanskoj hutbi je ovako rekao: “Govore Mahmudije. Bože sačuvaj! Da li sam otkrio novu vjeru?! Postoji preko četiri hiljade sunneta iz Resulullahovog (sallallahu alejhi ve sellem) svakodnevnog života koje treba usvojiti, ako neko vidi da sam ostavio trećinu neka ne klanja iza mene.”

PRIDAVANJE VAŽNOSTI ZIKRU I SUNNETU

Hazreti Mahmud efendija nikada nije odobrio ravnodušnost prema nauci, ibadetima, medresi, obavezama u tarikatu, izvještavanju o vjeri i radu za emr-i bi’l-maruf i nehy-i ani’l-münker, samo zbog toga što je izvrsno poznavao šerijat. Spominjanjem sljedećih izjava vezanih za ovu temu, pomoći će nam da bar malo shvatimo Njegov put.

“Prije nego što legnemo budimo zauzeti zikrom. Nastavimo poslije dobrovoljnog namaza. Obavimo duha namaz. Poslije ovoga ćemo svo vrijeme trošiti na nauku.”

“Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, najveća pokornost je bio zikr. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi prekidao zikr. Treba reći ‘Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, mi je naredio da zikrim i ja zikrim’ i bez prestanka od jutra do navečer treba veličati Allaha Uzvišenog.”

Dok je saopćavao da treba činiti emr-i bi’l-maruf i nehy-i ani’l-münker ovako je rekao: “Da su sve kuće u Istanbulu medrese bez emr-i bi’l-maruf i nehy-i ani’l-münker nemaju nikakve vrijednosti.”

“Zaboga sažalite se nad tim ljudima. Poput bujice teku u džehennem.”

Često bi prenosio ove riječi hazreti Ali Haydara: “Nastavak i trajanje čistog islama (dini mubini islam) je nastavak i trajanje emr-i bi’l-maruf i nehy-i ani’l-münker, a propast islama je vezan za napuštanje emr-i bi’l-maruf i nehy-i ani’l-münker-a.”

RIJEČI ALIMA O NJEMU

Hazreti Ali Haydar koji je bio hazreti Mahmudov šejh, huzur hodža posljednja četiri sultana, muftija sva četiri mezheba i reis, koji je svoje mjesto ostavio Mahmudu je kazao ovako o njemu: “Na Mahmudovoj lijevoj strani još nije napisan nijedan grijeh. Mahmudova ruka je moja ruka. Šta ima u meni ima i u Mahmudu. Ko njega ne voli neće me vidjeti na ahiretu.” Veliki alim Emin Saraç Hocaefendi, koji je dobio idžazet kod Ali Haydara i Zahid el- Kevserija, često bi raznim povodima posjećivao hazreti Mahmuda, i rekao je „Hazreti Ali Haydar je svoje želje prenio na život Mahmud efendije, zato što je Alijeva jedina želja bila da se širi znanje i oživi islam (brada, džube, hidžab isl.)“ Veliki znalac Haci Dursun Feyzi je o hazreti Mahmudovom fizičkom izgledu rekao: „Onaj ko bi klanjao iza hazreti Mahmuda efendije bi pomislio da klanja iza Ebu Hanife.“

Kada je dobio idžazet od prethodnog šejha prvo je izrazi pripadnost hazreti Ali Haydaru i postao njegov halifa, a poslije toga vezujući se za hazreti Mahmuda prihvatio je njega kao važnog i nadređenog.

Sedmi unuk Imami Rabbanija (Ahmed Sirhindi) i posljednji šejh Mazhari Ribati u Medini, hazreti Muhammed Mazhar el-Faruki, posjetio je hazreti Mahmuda i Istanbulu i rekao:

„Proputovao sam svijet, nisam vidio osobu poput Mahmud efendije da živi ujedno šerijat i tarikat u ovom stoljeću.“

Jedan od najvećih islamskih alima i najveći advokat ehli-suneta Seyyid Muhammed Alevi el- Maliki je nekoliko puta posjetio hazreti Mahmuda u Istanbulskom dergahu (tasavvufski mekteb), prije nego što je preselio bio je u posjeti deset dana i rekao je sljedeće „Vidio sam mnogo džemata u svijetu. Ko je posvetio pažnju nauci izgubio je tasavvuf, ko se posvetio tasavvufu izgubio je nauku ali Mahmud efendija i njegov džemat su bili izuzetan džemat koji je zajedno živio uz rad i nauku, šerijat i tasavvuf. Imati ovoliko murida a ne isticati sebe u prvi plan i biti toliko ponizan mora biti evlija, jer tako nešto ne može ostvariti običan insan.“

Posjeta Damasku koja se dogodila 2009.godine u ljetnim mjesecima gdje je ulema zaključila ugovor, u meşayih medžlisu Muhammed Sa'id Ramazan el-Buti je istakao ovu temu i rekao Mahmud efendiji „Vi ste sačuvali tajnu u Turskoj.“.

Također, 2009. godine u decembru mjesecu hazreti Mahmuda je posjetio veliki poznavalac hadisa Muhammed Avvame, tokom jednog sohbeta uvidjevši preko hiljadu okupljenih učenika posjetilo ga je na posjetu hazreti Alija, r.a., kada je došao u Kufu i vidio učenike ispred Ibn Mesuda, r.a., dok su zikrili, te je Ali, r.a., tada rekao za Ibn Mesuda „Neka se Allah smiluje Ibn Mesudu. Zaista je ovaj grad ispunjen znanjem.“ prenio je ove riječi i dodao: „Neka se Allah smiluje Mahmud efendiji. Zaista je ovaj grad ispunjen znanjem.“

Mnogi alimi su spomenuli hazreti Mahmudov veliki stepen znanja, rada i iskrenosti; lično ga je posjetio i veliki muhadis rahmetli Abdulfettah Ebu Gudde izkazavši mu poštovanje.

Hazreti Muhammed Zekeriya el-Buhari je u snu vidio hazreti Pejgambera, a.s.; odmah iza Poslanika, s.a.w.s, je vidio i hazreti Mahmuda te je vidio da je stavio nogu na mjesto s kojeg je Poslanik, s.a.w.s., podigao svoju nogu; tim povodom je hazreti Mahmudu rekao:“Ja nisam upotpunio seyr-u suluk u Buhari, da li vi možete umjesto mene da upotpunite?-zamolio ga je, a hazreti Mahmud je ponizno rekao ‘Vi ste upotpunili u sebi (manen).'“

Fikhski učenjak iz Damaska, Abdurrezzak Halebi je bio jedan od najvećih poštivaoca hazreti Mahmuda i uvijek ga je predstavljao svojim učenicima.

Jedan od najvećih hanefijskih fikhskih učenjaka posljednjeg perioda hazreti Merhum Edib Kellas kada je ima skoro stotinu godina došao je u posjetu hazreti Mahmudu u Damask, dok su ga nosili na rukama, i s poštovanjem je o njemu rekao „Voljeni moga srca“.

Svojom posjetom, rahmetli Mahmud Sami Ramazanoglu, je potvrdio Mahmud efendijin status vrhovnog šejha u Turskoj.

Šejh nakšibendijskog tarikata hazreti Mehmed Zahid Kotku je stalno dolazio u posjetu hazreti Mahmudu i ostavio mu je u vasijet da mu on lično klanja dženazu.

Rahmetli hadži Salih efendija, kojem su nakon šest mjeseci otvorili mezar i nisu pronašli niti jednu mrlju na ćefinu a kosa mu je mirisala na misk, je kao murid prisustvovao nedjeljnim Mahmud efendijinim sohbetima i prenio je da je lično čuo od Alvarli Muhammed Lutfi Efe-a kako je rekao za hazreti Mahmuda „Zar ne vidite? On je kutb-u medar osoba, svijet se okreće oko njega.“

Gonenli Mehmed efendija, koji je mnogo doprinio Kur'anskim naukama, je često posjećivao hazreti Mahmud efedniju. Kada mu je preselio sin, zajedno sa hazreti efendijom smo otišli da mu izrazimo saučešće, obratio se hazreti Mahmudu: „Mi nismo uspjeli ono što si ti ostvario (oko nas je mnogo braće s bradom i žena pod hidžabom). Jednom sam u snu prisustvovao sema obredu evlija, svi šejhovi koje sam poznavao su bili tu, ne vidjevši tebe okretao sam se lijevo i desno. U tom trenutnku začuo se glas ‘Ne traži Mahmuda dolje. Pogledaj gore! Prema gore!'“

Jedan od posljednjih osmanskih učenjaka i medinskih šejhova hazreti Hattat Mustafa Necati Erzurumi efendija je veoma poštovao hazreti Mahmuda, te ga posjetio u hotelu u kojem je odsjeo u Medini i rekao je:“Šejtan ne bježi ni od koga kao od tebe. U ovom vremenu ti si šejtanov najveći neprijatelj.“

Poznati alim Muhammed Ali Sabuni je bio privržen hazreti Mahmudu i rekao je: „On nije samo turski šejh, on je šejh cijeloga svijeta.“. Halifa Seyda Cezerija-veliki alim Mehmet Emin Er, učenjak El Sauda Seyyid Ibrahim Ahsai, mekkanski učenjak Ahmed Nurseyf, direktor medinske Arif Hikmet biblioteke-veliki alim Ali Ulvi Kurucu, erzurumski muftija Halis efendija i mnogi drugi časni učenjaci su posjetili, prihvatili i priznali hazreti Mahmuda, ali ih ne možemo sve pojedinačno nabrojati.

Neka Uzvišeni Allah ovog časnog evliju blagoslovi šefa'atom na ahiretu za rad na dunjaluku. Amin!

Izvor: tekijasejhmahmud.ba