Na pitanje o tome kakav je šerijatski propis u pogledu obilježavanja mevluda, jedan od posljednjih imama-mudžtehida i hafiza hadisa, Imam Sujuti, rahimehullah, u svojoj fetvi, između ostalog, kaže sljedeće: عِنْدِي أَنَّ أَصْلَ عَمَلِ الْمَوْلِدِ الَّذِي هُوَ اجْتِمَاعُ النَّاسِ وَقِرَاءَةُ مَا تَيَسَّرَ مِنَ الْقُرْآنِ وَرِوَايَةُ الْأَخْبَارِ الْوَارِدَةِ فِي مَبْدَأِ أَمْرِ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ وَمَا وَقَعَ فِي مَوْلِدِهِ مِنَ الْآيَاتِ، ثُمَّ يُمَدُّ لَهُمْ سِمَاطٌ يَأْكُلُونَهُ وَيَنْصَرِفُونَ مِنْ غَيْرِ زِيَادَةٍ عَلَى ذَلِكَ – هُوَ مِنَ الْبِدَعِ الْحَسَنَةِ الَّتِي يُثَابُ عَلَيْهَا سْتِبْشَارِ بِمَوْلِدِهِ الشَّرِيفِصَاحِبُهَا لِمَا فِيهِ مِنْ تَعْظِيمِ قَدْرِ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ وَإِظْهَارِ الْفَرَحِ وَالِا „Po mome mišljenju, osnova obilježavanja mevluda, a koje se sastoji u okupljanju ljudi, učenju iz Kur’ana onoga što je lahko i recitovanju pripovijesti u vezi sa Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, temeljima vjerovjesništva i mu’džizama prilikom njegovog dolaska na Ovaj svijet, zatim u pripremanju sofre sa hranom koju će pojesti, ne pridodavajući tome ništa drugo, takvo obilježavanje mevluda jeste jedna od lijepih novotarija i običaja (mine’l-bide’i-l-hasene) za koji će biti nagrađen onaj koji priredi takvo obilježavanje, jer se njime izražava poštovanje prema položaju i vrijednosti Vjerovjesnika, alejhis-salatu ves-selam, i iskazuje radost i sreća zbog njegovog časnog rođenja. Prvi koji je započeo obilježavanje mevluda bio je vladar Erbila (Irak), El-Muzaffer Ebu Se’id Kevkeberi ibn Zejnuddin Ali ibn Bektekin, jedan od slavnih vladara i darežljivih velikana, koji je iza sebe ostavio mnogobrojne vakufe i hajrate. Podigao je i veliku džamiju »Muzafferiju« u podnožju brda Kāsijūn. Hafiz Ibn Kesir (rahimehullah) u svom djelu »Et-Tarih« o njemu veli: Obilježavao je mevludi-šerif u rebi’u-l-evvelu na veličanstven način. Bio je oštrouman, hrabar, neustrašiv, inteligentan i pravedan, Allah mu se smilovao i počast mu ukazao! Šejh Ebu’l-Hattab ibn Dihje napisao mu je jedan tom o Vjerovjesnikovom rođenju i nazvao ga: »Et-Tenvīr fī mevlidi’l-beširī’n-nezīr«. Vladar ga je zbog toga nagradio sa hiljadu dinara (zlatnika). Dugo je trajala njegova vladavina, a smrt ga je zadesila dok je opsjedao križare u gradu Akki, 630. godine po Hidžri. Hvale je vrijedan njegov životopis, kao i njegove duhovne vrijednosti (مَحْمُودُ السِّيرَةِ وَالسَّرِيرَةِ)…“ U drugom dijelu fetve Imam Sujuti kaže: „U biografiji Hafiza Ebu’l-Hattaba ibn Dihjeta (autora mevluda), Ibn Hallikan kaže sljedeće: Bio je od vrhunskih učenjaka i poznatih dobrih robova. Došao je iz Magriba, boravio u Šamu i Iraku, a 604. godine nastanio se u Erbilu. Tu je zatekao veličanstvenog vladara Muzafferuddina ibn Zejnuddina, koji je pri-davao veliku pažnju obilježavanju Vjerovjesnikovog rođenja (Mevlidi’n-Nebijj), pa mu je načinio knjigu »Et-Tenvir fi mevlidi-l-beširi-n-nezir«, koju je lično pročitao u njegovom prisustvu. Vladar ga je zbog toga nagradio sa hiljadu zlatnika. Sam Hafiz Ibn Dihje je rekao: ‘Pročitao sam ga pred sultanom 625. godine na šest sijela (medžlisa)'(…).“ U nastavku fetve Imam Sujuti tvrdi da obilježavanje mevluda nije pokuđena ili ružna novotarija, kazujući sljedeće: „En-Nevevi u djelu »Tehzib’u-l-esma’i vel-lugat« veli: Novotarija u Šerijatu je uvođenje nečega što nije bilo u doba Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a dijeli se na lijepu (hasene) i ružnu (kabīha)…“ „El-Bejheki svojim lancem prenosilaca bilježi u djelu »Menakibu’š-Šafi’« da je Imam Šafija (rahimehullah) rekao: Postoje dvije vrste inovacija (muhdesat). Prva, koja se suprotstavlja Kur’anu, sunnetu, eseru i idžmā’u, i to je novotarija (bid’at) koja vodi u zabludu. Druga je ona koja vodi ka dobru i nije u suprotnosti ni sa jednim od spomenutih izvora. Takva novotarija nije pokuđena…“ U narednom dijelu fetve Imam Sujuti kaže sljedeće: وَقَدْ سُئِلَ شَيْخُ الْإِسْلَامِ حَافِظُ الْعَصْرِ أبو الفضل ابن حجر عَنْ عَمَلِ الْمَوْلِدِ، فَأَجَابَ بِمَا نَصُّهُ أَصْلُ عَمَلِ الْمَوْلِدِ بِدْعَةٌ لَمْ تُنْقَلْ عَنْ أَحَدٍ مِنَ السَّلَفِ الصَّالِحِ مِنَ الْقُرُونِ الثَّلَاثَةِ، وَلَكِنَّهَا مَعَ ذَلِكَ قَدِ اشْتَمَلَتْ عَلَى مَحَاسِنَ وَضِدِّهَا، فَمَنْ تَحَرَّى فِي عَمَلِهَا الْمَحَاسِنَ وَتَجَنَّبَ …ضِدَّهَا كَانَ بِدْعَةً حَسَنَةً وَإِلَّا فَلَا „O obilježavanju mevluda upitan je šejhu-l-islam i hafiz hadisa u svom stoljeću, Ebu’l-Fadl Ibn Hadžer (rahimehullah), pa je rekao: Obilježavanje mevluda je novotarija, jer nije preneseno da su to praktikovali dobri prethodnici (selefi-salih) u prva tri stoljeće islama. Međutim, i pored toga obilježavanje mevluda obuhvata mnogo lijepih stvari, ali i one koje su suprotne njima. Za onoga koji se prilikom njegovog obilježavanja drži lijepih stvari, a izbjegava one koje su suprotne (tj. koje nisu lijepe i pohvalne po Šerijatu), za njega je obilježavanje mevluda lijepa novotarija i običaj (bid’ati-hasen), a u suprotnom, nije…“ (Imam Sujuti, El-Hāvī li’l-fetāvī, I, 221-229. str.) Pripremio: Abdulaziz Rizvić