Ukazivanje na šejtanske puteve dolaska do srca

Znaj da je srce kao tvrđava, a da je šejtan neprijatelj koji želi da provali u tvrđavu, da je osvoji i zagospodari njome. Tvrđavu je moguće čuvati stalnom stražom na njenim kapijama i ulazima. Ne može čuvati kapiju onaj ko ne zna gdje se ona nalazi. Čuvanje srca obaveza je, i ona je dužnost svakom punoljetnom i pametnom muslimanu i muslimanki. Ono bez čega se obaveza ne može sprovesti i samo je obavezno. Šejtana se ne može odbiti osim poznavanjem puteva koje on koristi, pa je poznavanje tih puteva obavezno. Šejtanska vrata osobine su čovjeka, a one su mnogobrojne. Mi ćemo ukazati na najveća vrata koja su kao gradske kapije na koje navaljuje mnoštvo šejtanske vojske.

Od tih velikih kapija jeste srdžba i strast. Srdžba muti razum, pa ako oslabi vojska i odbrana razuma, onda nasrne šejtan sa svojom vojskom. Kada god se čovjek rasrdi, šejtan se s njim poigrava kao dijete loptom.

Prenosi se da je Iblis sreo Musaa, alejhis-selam, i rekao mu: “Musa, tebe je Allah izabrao Svojom poslanicom i s tobom razgovor vodio. Ja sam jedno od Allahovih stvorenja. Pogriješio sam i hoću da se pokajem. Budi moj zagovornik kod Gospodara kako bi mi oprostio.” Musa je pristao. Kada se ispeo na brdo i poveo razgovor sa svojim Gospodarom i htio se vratiti, Gospodar mu reče: “Izvrši svoje obećanje.” Musa Mu reče: “Gospodaru, jedan od Tvojih robova Iblis, hoće da se pokaje.” Allah mu objavi: “Musa, podmirio si svoju potrebu. Reci Iblisu da učini sedždu kaburu Adema, alejhis-selam, i pokajanje će mu biti primljeno.”

Musa je, na povratku, sreo Iblisa i rekao mu: “Ostvario si svoj cilj. Naređeno ti je da učiniš sedždu kaburu Adema, alejhis-selam, i bit će ti oprošteno.”

Iblis se rasrdio i uzoholio, pa reče: “Nisam mu sedždu učinio kada je bio živ, zar da to učinim kada nije među živima?!” Onda je rekao: “Musa, dužnik sam ti zbog tvog zagovora za mene, pa ću ti reći da me se pripaziš u tri situacije, i neću te upropastiti. Sjeti me se i pripazi me se kada si srdit. Moj utjecaj je u tvom srcu, oko mi je na tvom oku i kroz tebe hodam kao krv. Pripazi me se u srdžbi, jer čovjek kada se rasrdi, ja mu puhnem u nozdrve, i on ne zna šta radi. Sjeti me se na bojnom polju. Tada dolazim čovjeku i podsjećam ga na suprugu, djecu i porodicu dok ne pobjegne. Dobro se čuvaj da sjediš s nekom ženom koja ti je zabranjena. Ja sam njen kurir tebi i tvoj kurir njoj. Neprestano prenosim poruke sve dok ne zavedem i tebe i nju, i dok ne počinite grijeh.” Ovim on ukazuje na strast, srdžbu i pohlepu. Bježanje s bojnog polja jeste zbog pohlepe za dunjalukom, sustezanje od sedžde jeste zbog zavisti Ademu, i to je najveći ulaz na koji šejtan prodire.

Navodi se da je jedan evlija rekao Iblisu: “Pokaži mi kako pobjeđuješ čovjeka.” Iblis mu reče: “Savladavam ga u srdžbi i u strasti.”

Prenosi se da je Iblis došao nekom isposniku i čovjek mu reče: “Šta je od ljudskog ponašanja tebi najpogodnije za djelovanje?” Iblis mu reče: “Srdžba. Kada je čovjek srdit, mi ga okrećemo i igramo se njime kao što se dijete igra loptom.”

Kažu da šejtan govori: “Kako da me pobijedi čovjek? Kada je zadovoljan, onda sam mu u srcu, a kada je srdit, onda poletim i budem mu u glavi.”

Još jedna od velikih kapija jeste zavist i pohlepa. Čovjek, ako žudi za nečim, njegova ga pohlepa čini i gluhim i slijepim. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Tvoja ljubav za nečim te i oslijepi i zagluši.”[1]

Svjetlo promućurnosti jeste to koje ukazuje na šejtansko djelovanje, pa ako ga prekrije zavist i pohlepa, čovjek neće moći primijetiti propust u svojoj odbrani, i šejtan će iskoristiti priliku. On će pohlepniku prikazati lijepim sve ono što će dovesti do podmirenja njegovih želja, makar se radilo o odvratnim stvarima.

Prenosi se da je Nuh, alejhis-selam, na lađu ukrcao od svega po par, kao što mu je i naredio Allah. Na lađi je vidio nekog starca kojeg nije poznavao, pa ga je pitao: “Šta je tebe navelo da uđeš u lađu?” Starac mu reče: “Ušao sam kako bih obuzeo srca tvojih saputnika, pa će srcem biti sa mnom, a tijelom s tobom.” Nuh mu reče: “Izlazi s lađe, Allahov neprijatelju. Ti si prokletnik.” Iblis mu reče: “Pet je stvari kojima upropaštavam ljude. Tri ću ti otkriti, a dvije neću.” Allah je objavio Nuhu: “Nemaš potrebe za tim trima stvarima, nego neka ti kaže one dvije.” Nuh mu reče: “Reci mi koje su to dvije stvari.” Iblis mu reče: “Te dvije stvari i čine me onim što jesam i njima odvodim ljude u propast. To su pohlepa i zavist. Zbog zavisti sam proklet i prozvan šejtanom, a pohlepa je takva da je Ademu čitav Džennet učinjen dozvoljenim osim drveta, ja sam opet svoj cilj nad Ademom proveo i ostvario preko pohlepe.”

Još jedna velika kapija jeste sitost hranom, makar ona bila i dozvoljena i čista. Sitost jača strasti, a strasti su šejtansko oružje. Prenosi se da je Iblis došao Jahjau b. Zekerijjau, alejhis-selam. Jahja je na njemu uočio mnoštvo kašika od različitog materijala i različitih veličina. Pitao ga je: “Iblisu, kakve su to kašike?” On mu reče: “Ovo su strasti kojima obuzimam čovjeka.” Jahja upita: “Ima li šta vezano za mene?” Iblis mu reče: “Jednom si se zasitio, pa smo te omeli od namaza i zikra.” Jahja upita: “Ima li još nešto?” Iblis reče: “Nema.” Jahja reče: “Obavezujem se Allahu da nikada neću napuniti trbuh hranom.” Iblis reče: “Ja se obavezujem Allahu da nikada neću posavjetovati muslimana.”

Kažu da u sitosti ima šest pokuđenih svojstava; prvo je da nestaje straha od Allaha, drugo je da nestaje samilosti prema ljudima, jer takav smatra da su svi siti kao i on, treće je da postane lijen u činjenju ibadeta, četvrto je da sluša mudar govor, ali ne nalazi u njemu ništa što bi ga omekšalo, peto je da kada govori i kazuje savjete i mudrosti, ne dopire u njihova srca i šesto je da je izložen bolestima.

Sljedeća kapija jeste pretjerivanje s namještajem, odjećom i kućom. Kad šejtan vidi da to prevladava u ljudskom srcu, snese jaje u srcu i tu se izleže. Neprestano ga poziva na ukrašavanje kuće i njeno proširivanje, poziva ga i nagovara na luksuznu odjeću i prijevozna sredstva, i u tome čovjek provede čitav život. Kada ga navede na takvo nešto, onda nema potrebe da mu se ponovo vraća. Jedno će uvijek vući drugom i jedna stvar će ga voditi drugoj sve dok ne dođe smrtni čas. Umrijet će na šejtanovom putu i slijeđenju prohtijeva. Bojati se za takvog da hrđavo ne prođe i, ne dao Allah, umre kao nevjernik.

Sljedeća kapija jeste žudnja za slavom. Ako nadvlada ova žudnja u srcu, šejtan će mu neprestano ukazivati na pretvaranje i uljepšavanje kako bi je omilio ljudima. Pokazivat će mu načine pretvaranja i varanja, pa će se on dodvoravati onima čiju pažnju želi kao da mu je idol i predmet robovanja. Neprestano će iznalaziti nove načine dodvoravanja i koristit će sva sredstva na putu ostvarenja svoje želje. Najmanje što može uraditi jeste da ga hvali i ističe ono što taj čovjek nema i ostavljanje naređivanja dobra a odvraćanja od zla.

Safvan b. Selim prenosi da se šejtan pokazao Abdullahu b. Hanzali, radijallahu anhu, i rekao mu: “Sine Hanzalin, upamti od mene nešto što ću ti reći.” Ovaj mu reče: “Ne želim, niti mi treba nešto od tebe.” On mu reče: “Poslušaj, pa ako je dobro, prihvati, a ako je zlo, odbaci. Sine Hanzalin, ne traži ni od koga da ti podmiri želju, osim od Allaha. Dobro pogledaj kakav si kada se rasrdiš jer tada si u mom posjedu.”

Sljedeća kapija je žurba i nepostojanost u poslu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Žurba je od šejtana a staloženost od Allaha.”[2] Uzvišeni Allah kaže: “Čovjek je stvoren od žurbe”.[3] Uzvišeni Allah je rekao i ovo: “...čovjek je doista nagao.”[4] Svom Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, Allah kaže: “I ne žuri s čitanjem Kur’ana prije nego što ti se objavljivanje njegovo ne završi.”[5] Sve ovo, jer je potrebno da svako djelo bude proizvod razmišljanja i znanja. Razmišljanje iziskuje postupnost, a žurba sprečava od toga. U žurbi šejtan proturi svoje želje i nagovori čovjeka da postupi po njima, a da toga nije ni svjestan.

Prenosi se da su šejtani, kada se rodio Isa, alejhis-selam, došli Iblisu i rekli: “Kipovi su oborili svoje glave.” On reče: “To je nešto bitno, ostanite na svojim mjestima.” Odletio je i obišao čitavu zemlju, ali nije vidio ništa naročito. Ugledao je Isaa, alejhis-selam, tek rođenog i meleke koji su ga okružili. Vratio se svojim šejtanima i rekao im: “Rodio se vjerovjesnik. Nijedna žena nije ni zanijela ni rodila, a da nisam bio uz nju, osim ove žene. Zaboravite da će se kipovi obožavati poslije ove noći, ali ljude napadajte preko žurbe i ishitrenosti.”

Sljedeća je kapija novac i ostali pokretni i nepokretni imetak. Sve ono što prelazi osnovne potrebe za hranom i odjećom pogodno je za šejtansko djelovanje. Onaj ko ima osnovne potrepštine, njegovo je srce prazno, a kada bi na putu naišao na stotinu dinara, u srcu bi mu se probudili prohtjevi i svaki od njih bi tražio stotinu dinara. Ne bi mu bilo dovoljno to što je našao, nego bi mu trebalo još devet stotina. Prije nego što je našao tih stotinu nije mu bio potreban ni jedan dinar, a pošto ih je našao počeo je o sebi misliti da je bogat, i onda mu treba još devet stotina da bi kupio kuću koju bi ukrasio, pa onda da kupi robinju, pa namještaj, pa skupocjenu odjeću, a svaka od nabrojanih stvari vuče drugoj koja joj je srodna. Tome nema kraja, i čovjek pada u ponor čiji je kraj dubina Džehennema, a njemu nema kraja.

Sabit Bennani priča: “Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dobio poslanicu, Iblis je rekao šejtanima: ‘Desilo se nešto krupno. Pogledajte šta je to.’ Oni su otišli i istraživali, ali nisu mogli dokučiti šta je. Izmorili su se i došli kod njega i rekli mu: ‘Ne znamo šta je.’ On im reče: ‘Ja ću vam donijeti vijest.’ Otišao je i kada se vratio, rekao im je: ‘Allah je dao poslanicu Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.’ Slao je svoje šejtane Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima, a oni su se vraćali razočarani i nevoljni. Govorili su: ‘Nikada nismo vidjeli ovakvih ljudi. Mi ih zavedemo, a oni ustanu i klanjaju namaz, pa im se grijesi potaru.’ Iblis im reče: ‘Polahko, možda im Allah omogući da zadobiju dunjalučka dobra, pa ćemo onda da ostvarimo svoje želje nad njima’.” [6]

Prenosi se da je Isa, alejhis-selam, jednom stavio kamen pod glavu, a Iblis je naišao pored njega i rekao: “Isa, da li ti priželjkuješ dunjaluk?” Isa, alejhis-selam, uzeo je kamen i gađao ga. Rekao je: “Ovo je za tebe i dunjaluk.” Uistinu onaj koji posjeduje kamen koji može staviti pod glavu i zaspati na njemu, od dunjaluka ima ono što bi moglo biti upotrijebljeno protiv njega. Onaj ko noću ustane da klanja namaz, koliko god mu je blizu kamen, ne može ga staviti pod glavu. Šejtan će ga zvati da spava sve dok taj kamen ne stavi pod glavu. Da nema tog kamena, to mu ne bi ni na um padalo niti bi mu se javljala želja za spavanjem. Ovo kada se radi o kamenu, a šta je tek s onim koji posjeduje perjani jastuk i udobnu postelju. Kako on da se posveti ibadetu?

Sljedeća je kapija škrtost i strah od siromaštva. To sprečava dijeljenje sadake, tjera na štednju, gomilanje imetka i tešku patnju. To je obećano onima koji gomilaju imetak, kao što o tome govori Časni Kur’an.

Hajseme b. Abdurrahman kaže: “Šejtan govori: ‘Kako god čovjek da me savlada, ne može me savladati u tri stvari: da mi se pokori i da uzme imetak na nepravedan način, da ga potroši na pogrešan način i da ga uskrati kada ga je obavezan dati.’” Sufjan je rekao: “Šejtan nema boljeg oružja od straha od siromaštva. Kad to obuzme čovjeka, onda čovjek uzima nepravedno, izbjegava obavezu, govori besmislice i o svome Gospodaru misli ružno.”

U ružne posljedice škrtosti spada i stalno boravljenje na tržnicama kako bi se što više zaradilo, a pijace i tržnice legla su šejtana. Ebu Umame prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada je sišao na zemlju, Iblis je rekao: ‘Gospodaru, spustio si me na zemlju i učinio me prokletim. Podari mi kuću.’ On mu reče: ‘To je zahod.’ ‘Podari mi sijelo.’ ‘To su pijace i raskršća.’ ‘Podari mi hranu.’ ‘Hrana ti je sve gdje nije spomenuto Allahovo ime.’ ‘Daj mi piće.’ ‘Sve što opija tvoje je piće.’ ‘Daj mi glasnika.’ ‘To su frule.’ ‘Daj mi moj kur’an.’ ‘Tvoj kur’an je poezija.’ ‘Daj mi knjigu.’ ‘Tvoja knjiga i tvoje pismo je tetovaža.’ ‘Daj mi priču, hadis.’ ‘Tvoja je priča svaka izgovorena laž.’ ‘Daj mi mreže i zamke.’ ‘Tvoje su mreže i zamke žene.’”[7]

Sljedeća kapija njegova djelovanja jeste fanatičnost, slijepa privrženost određenoj grupaciji, ideji, mržnja prema suparniku i gledanje na ljude s nipodaštavanjem i omalovažavanjem. To vodi u propast i čestite i grešnike. Vrijeđanje ljudi i istraživanje njihovih mahana urođeno je svojstvo i ono je jedno od svojstava zvijeri. Ako šejtan predstavi čovjeku da je to ispravna stvar i ako je to shodno urođenoj prirodi čovjeka, onda slast za tim nadvlada srce i čovjek se tome predaje s punim elanom. Sretan je zbog toga i misli da čini uslugu vjeri takvim svojim ponašanjem, a ustvari je sluga šejtanu. Tako vidiš da su neki ljudi slijepo odani hazreti Ebu Bekru, a jedu haram, govore besposlice, lažu i čine razne druge grijehe. Kada bi ga vidio Ebu Bekr, smatrao bi ga svojim neprijateljem. Prijatelj Ebu Bekra jeste onaj koji ga nastoji oponašati u njegovom načinu života i govoriti ono što je on govorio i čuvati se ispraznog govora. On je imao običaj da stavlja kamenčiće u usta kako bi svoj jezik sustegnuo od toga da govori ono što ga se ne tiče. Kako može neko tvrditi da slijedi i voli Ebu Bekra, a ne čini ono što je on činio? Vidiš drugog čovjeka kako zagovara svoju privrženost hazreti Aliji, a poznato je da je hazreti Alija, za vrijeme svog hilafeta oblačio odjeću koju bi platio tri dirhema i rukave je kratio do članaka. A vidimo ovoga što tvrdi da ga voli kako oblači svilenu odjeću, kako uživa u imetku koji je stekao na zabranjen način. On zagovara ljubav i slijeđenje Alije, a bit će prvi parničar Aliji na Kijametskom danu.

Zamislite samo da neko uzme dijete od čovjeka kojem je to dijete sva radost i duševna utjeha, pa ga udara, čupa mu kosu, siječe ga na komade i pored svega toga govori kako on voli njegova oca i kako mu je odan. Kakav će odnos dječakova oca biti prema takvome? Poznato je da su vjera i Šerijat bili draži hazreti Ebu Bekru, hazreti Omeru, hazreti Osmanu i hazreti Aliji od porodice i imetka, čak i samih njih. Oni koji čine grijehe jesu ti koji cijepaju Šerijat i sijeku ga na komade makazama strasti i prohtjeva. Oni se nastoje dodvoriti Allahovom neprijatelju i neprijatelju Njegovih evlija Iblisu. Šta misliš kako će se prema njima odnositi, na Kijametskom danu ashabi i evlije? Ha, kad bi im se otkrio zastor i kad bi znali šta vole ashabi iz Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, ummeta, bilo bi ih stid da ih i spomenu zbog njihovih nedjela.

Šejtan im predstavlja da će onaj ko umre voleći Ebu Bekra i Omera biti pošteđen džehennemske vatre, a drugome predstavlja da će onaj ko umre voleći Aliju biti siguran. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govori svojoj kćeri h. Fatimi, koja je dio njega [8]: “Radi, jer ti ja neću ništa koristiti pred Allahom (Tvoje srodstvo sa mnom).”[9]

Ovo je primjer koji smo naveli, a koji se tiče prohtjeva. Ovako treba suditi i o onima koji govore da su pristrasni Šafiju, Ebu Hanifi, Maliku ili Ahmedu, ili nekom drugom imamu, a koji ne nastoje živjeti onako kako su živjeli oni čije slijeđenje on zagovara. Oni će mu biti prvi parničari na Kijametskom danu, jer će mu reći: “Moj pravac i moj mezheb bio je da se djeluje i radi, a ne da se govori, a i ako se pričalo, pričalo se da bi se radilo i djelovalo, a ne besposličilo. Šta ti misliš time što si radio suprotno mojoj praksi kojom sam ja živio i kojom sam išao Allahu, a ti si govorio da me slijediš i lagao si?” Ovo je jedan od velikih prolaza koje šejtan koristi i kojim je uništio mnoge ljude. Škole su predane na upravljanje ljudima koji se malo boje Allaha i koji su slabi poznavaoci vjere, a koji žude za dunjalukom, koji žele da su ugledni, koji nisu u stanju da zadobiju sljedbenike i ugled na drugačiji načini osim svojim fanatičnim slijeđenjem određenog pravca. Oni to zatomljuju u svojim prsima i nisu svjesni šejtanskih zamki u svemu tome. Oni preuzimaju šejtansku ulogu u provođenju njegovih spletki, pa ljudi počnu da ih slijede i zaboravljaju osnove svoje vjere, pa tako idu u propast, i druge u propast odvode. Da Allah oprosti i pokajanje primi i nama i njima.

Hasan je rekao: “Čuli smo da je Iblis rekao: ‘Zavodio sam Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, ummet raznim grijesima, pa su me smorili svojim istigfarom, a onda sam ih zaveo grijesima za koje oni ne traže oprosta, a to je slijeđenje prohtijeva.’

Prokletnik je istinu rekao jer ljudi i ne znaju da su prohtjevi uzrok grijeha, pa kako da onda traže oprosta za njih?”

Jedna od velikih šejtanovih lukavština jeste i ta da on ljude okupira time da se bave različitim mezhebskim nesporazumima i nesuglasicama među ljudima, pa oni zaborave na sebe.

Abdullah b. Mes’ud, radijallahu anhu, veli: “Ljudi su sjedili i spominjali Allaha, pa im je došao Iblis kako bi ih odveo od toga i kako bi oni ostavili zikr. Nije mogao. Onda je otišao drugoj grupi koji su pričali o dunjaluku pa ih je zavadio, i oni su se potukli. On nije želio njih. Onda su oni koji su spominjali Allaha ustali kako bi smirili zavađene, i tako ostavili spominjanje Allaha.” To i jeste bio šejtanov cilj.

Jedna od kapija u koju šejtan prodire jeste i tjeranje običnog svijeta koji nije naročito obrazovan i koji nije naučen da raspravlja i razmišlja o Allahu i Njegovim svojstvima, da razmišlja o onome što je teško za njihov razum kako bi ih doveo u poziciju da sumnjaju u osnove vjere. On im prikazuje Allaha na način od kojeg je Allah čist i uzvišen, pa onda oni postaju ili nevjernici ili novotari. Oni se onda raduju tom svom ostvarenju i razdragani su zbog onoga što osjećaju. Smatraju da je to prava spoznaja i da su im se otkrile stvari zbog njegove inteligencije i oštroumlja. Najveći ahmaci jesu oni koji imaju najjače povjerenje u svoj razum i koji o sebi imaju visoko mišljenje, a najstabilniji su oni ljudi koji najviše kore sebe i koji postavljaju najviše pitanja učenima.

Hazreti Aiša prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Šejtan dođe nekome od vas i kaže: ‘Ko te je stvorio?’ Taj odgovori: ‘Uzvišeni Allah.’ Šejtan upita: ‘A ko je stvorio Allaha?’ Pa ako neko od vas osjeti ovo, neka kaže: ‘Vjerujem Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i te misli će nestati.”[10]

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije preporučio da se istražuje metod kojim bi se riješilo ovo zavođenje jer ova vesvesa pogađa obične ljude, ali ne i učenjake. Obični ljudi treba da vjeruju, pokoravaju se i vode računa o svojim ibadetima i životima, a ne da se bave naučnim pitanjima i učenjacima. Običnom je čovjeku bolje da počini blud i ukrade nego da govori o Allahu ono što ne zna. Onaj ko govori o Allahu i svojoj vjeri ono u što nije siguran, pada u nevjerovanje, a da toga nije ni svjestan. Taj je sličan onome koji krene preko mora, a ne zna plivati. Šejtanske spletke vezane za akaid i za mezheb nebrojene su. Ovo što smo rekli samo je primjer.

Sljedeća kapija na koju nasrće jeste ružno i negativno mišljenje o muslimanima. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh.”[11]

Onaj ko donese hrđav sud o nekome, na osnovu sumnje, šejtan ga podstiče da govori o tome čovjeku i da ga ogovara. Tako čovjek propada ili ne provodi svoje obaveze na pravi način, ili ne ukazuje dužno poštovanje, ili ga gleda s nipodaštavanjem, ili sebe smatra boljim od njega. Sve te stvari su pogubne. Iz tog razloga Šerijat brani izlaganje optužbama. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Izbjegavajte sumnjiva mjesta.” [12] Čak je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio računa o tome.

Ali b. Husejn prenosi da mu je Safija b. Hujejj b. Ahtab rekla da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio u itikafu u džamiji i kaže: “Otišla sam kod njega i pričala s njim do mraka. Onda sam krenula, a on je ustao da me isprati. Naišla su neka dvojica esnarija i nazvali selam, a onda produžili svojim putem. On ih je pozvao i rekao: ‘Ovo je Safija b. Hujejj.’ Oni rekoše: ‘Allahov Poslaniče, mi o tebi mislimo samo najbolje.’ On reče: ‘Šejtan hoda kroz tijelo čovjeka kao što krv hoda, pa se bojim da uđe i u vas.’”[13]

Pogledaj koliko je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio računa o njihovoj vjeri i koliko je želio da ih zaštiti.

Koliko je volio svoj ummet i želio da ih poduči načinu na koji će se zaštiti optužbi u tolikoj mjeri da i onaj ko je učen i pobožan ne zapostavi sebe. Da ne dođe u situaciju pa da kaže: “Neko kao ja ne zaslužuje da ljudi o njemu misle hrđavo”, i da ta njegova izjava bude produkt njegovog visokog mišljenja o samom sebi.

Najčestitiji, najpobožniji i najznaniji nije jednak kod svih ljudi. Neki ga gledaju zadovoljni njime, a drugi ga gledaju s mržnjom. Stoga je pjesnik rekao:

“Zadovoljno oko ne vidi ni sramotu

A zlovoljno i dobro u sramotu pretvara”

Nužno je da se sustegne od hrđavog mišljenja i optužbe hrđavih. Hrđavi ljudi o svim ljudima imaju negativan stav. Kad god vidiš nekog čovjeka da ružno misli o ljudima i da istražuje mahane, znaj da je on loše nutrine, i da je to smrad koji izlazi iz njega. On drugog gleda onakvim kakav je on sam. Vjernik istražuje i traži opravdanja, dok licemjer traži i istražuje sramote. Vjernik je čistih prsa prema svim stvorenjima.

Ovo su neki od šejtanovih puteva do ljudskog srca. Kada bih htio da ih sve izbrojim, ne bih to bio u stanju. I ovo što je navedeno dovoljno je da ukaže pažnju na ostalo.

Čovjek nema nijedno pokudno svojstvo, a da ono nije jedno od šejtanskih oruđa i jedan od puteva kojim on navaljuje.

Ako kažeš: “Koje je rješenje za odbijanje šejtana i da li je za to dovoljno spominjanje Allaha i riječi: ‘Nema promjene ni sile osim uz Allaha?’”, znaj da se srce može liječiti od toga tako što će zatvoriti ove ulaze i otvore čisteći srce od tih pokuđenih osobina, a bilo bi dugo da se priča o tome.

Naš cilj u ovoj četvrtini jeste da objasnimo način kojim se liječe pogubna svojstva i osobine.

Svako svojstvo iziskuje posebnu knjigu, i to ćemo objasniti. Jeste, ako se presijeku korijeni ovih osobina u srcu, šejtan onda samo prolazi kroz srce i ne može se zaustaviti i ustabiliti u njemu, a od prolaženja kroz srce sprečava ga spominjanje Allaha. Suština zikra ne može ovladati srcem osim ako je ono izgrađeno i ukrašeno takvalukom i očišćeno od pokuđenih svojstava. U protivnom zikr, je samo riječ koja nema nikakve snage i upliva nad srcem, i kao takav ne može ni otjerati šejtana. Stoga, Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi.” Time je odlikovan muttekija. Primjer šejtana jeste primjer gladnog psa koji ti prilazi, pa ako nemaš pred sobom komad hljeba ili mesa, on će biti razočaran i bit će dovoljno da kažeš: “Kuš!”, i on će otići. Ali ako je pred tobom komad hljeba ili mesa, a on gladan, navalit će na taj komad, i neće ga otjerati vika. Srce u kojem nema šejtanske hrane bit će razočaravajuće za šejtana, i bit će dovoljan zikr da ga otjera, ali ako postoji neka strast u srcu, ona će odagnati bit zikra na rub srca, i on neće uspostaviti kontrolu nad srcem, nego će ona pripasti šejtanu.

U srcima muttekija nema ni strasti ni prohtjeva ni pokuđenih svojstava. Šejtan ih obilazi ne zato što u njima nema strasti i prohtjeva nego zato što su ona ispunjena zikrom, a ako i uđe u njih, to je zato što budu nemarna od zikra. Kada se čovjek vrati zikru, šejtanu pozli. Dokaz tome riječi su Uzvišenog: “...zatraži od Allaha zaštitu od šejtana prokletog.”[14] Postoje i drugi ajeti i predaje koje govore o tome.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, rekao je: “Sreli se vjernikov i nevjernikov šejtan. Nevjernikov šejtan bio je ugojen, sređen i nakićen, a vjernikov je bio mršav, izblijedio i prašnjav. Nevjernikov šejtan pitao je vjernikovog: ‘Zbog čega si tako slab i mršav?’ Ovaj mu reče: ‘Živim s čovjekom koji kada jede, spomene Allaha, pa ja ostanem gladan. Kada pije, spomene Allaha, pa ostanem žedan. Kada oblači odjeću, spomene Allaha, pa ostanem go. Kada koristi miris i ulje, spomene Allaha, pa ostajem čupav i nesređen.’ Onda nevjernikov šejtan reče: ‘Ja, naprotiv, živim s čovjekom koji ne radi ništa od toga, pa s njim i jedem i pijem i oblačim se.’”

Muhammed b. Vasi govorio je poslije svakog sabaha: “Allahu moj, dozvolio si da nas napada neprijatelj koji zna naše mahane i koji nas vidi sa svojim saplemenicima, a mi njega ne vidimo. Allahu moj, razočaraj ga, i neka nema nikakve nade da će uspjeti kod nas kao što si ga nade lišio u Svoju milost. Neka se razočara u nas kao što si ga razočarao u Tvoj oprost. Udalji ga od nas kao što si ga udaljio od Svoje milosti. Ti si svemoguć.” On priča: “Pojavio mi se, jednog dana, Iblis, na mom putu prema džamiji i rekao mi: ‘Sine Vasiov, da li me poznaješ?’ Pitao sam ga: ‘A ko si ti?’ On reče: ‘Ja sam Iblis.’ ‘A šta želiš?’ ‘Hoću da nikome ne kažeš tu svoju dovu i nikada te neću napasti.’ ‘Allaha mi, ko god je bude htio naučiti, ja ću mu je reći, a ti radi šta hoćeš.’”

Od Abdurrahmana b. Ebu Lejla prenosi se da je rekao: “Šejtan je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, noseći glavinju vatre i stao pred njega dok je bio na namazu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je i tražio zaštitu, ali šejtan nije odlazio. Onda je došao Džibril, alejhis-selam, i rekao mu: ‘Reci: - Štitim se Allahovim savršenim riječima koje neće izgovoriti ni čestit ni hrđav, od zla koje hoda zemljom, koje iz nje izlazi i onog koje silazi s nebesa i koje se na njih penje od kušnje noći i dana, od noćnih i dnevnih lutalica osim onih koji žele dobro, Milostivi!’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je to, i šejtanova se glavinja ugasila, a on pao na lice.”[15]

Hasan priča: “Čuo sam da je Džibril došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: ‘Jedan od džina, otpadnika hoće da te napadne, pa kada kreneš u postelju prouči Ajetul-kursijj.’”[16]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Došao mi je šejtan i poduhvatio me, a i ja njega, želeći da me svlada. Uhvatio sam ga za vrat, i tako mi Onoga Koji me poslao s Istinom, nisam ga popuštao dok nisam osjetio hladnoću njegove pljuvačke na ruci. Da nije bilo dove mog brata Sulejmana, alejhis-selam, osvanuo bih na podu džamije.”[17] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Omer ne ide jednim putem, a da šejtan ne pobjegne drugim.”[18] Ovo zato što su srca bila očišćena od šejtanske hrane – strasti. Koliko god priželjkivao da šejtan od tebe bježi zbog tvog zikra kao što je bježao od Omera, to je nemoguće. Ti si kao onaj ko hoće da pije lijekove prije nego se zaštitio, dok je želudac zauzet tvrdom hranom. On takav želi da mu lijek koristi kao onome ko je vodio računa o sebi i koji ga je popio nakon sustezanja i na prazan želudac. Zikr je lijek, takvaluk je vođenje računa, tj. pražnjenje srca od strasti. Ako zikr dođe u prazno srce od svega drugog, šejtan bježi i povlači se, kao što se povlači bolest kada lijek dođe u prazan želudac. Uzvišeni Allah kaže: “U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum (srce) ima.”[19] “...za koga je već određeno da će svakog onog koga uzme za zaštitnika na stranputicu zavesti i u patnju ga ognjenu dovesti.”[20]

Onaj ko pomaže šejtanu svojim djelima on je njegov sljedbenik makar i govorio i spominjao Allaha svojim jezikom i makar govorio hadis koji uopćeno govori da zikr odgoni šejtana. Nisi razumio da je većina šerijatskih odredbi, koje su uopćene, tačno određena i vezana uvjetima koje su vjerski učenjaci prenijeli. Ti razmisli o sebi. Nije isto nešto čuti i lično se uvjeriti. Razmisli da je tvoj krajnji zikr namaz. Ti razmisli o svom namazu i šta ti srce radi kada si na njemu. Pogledaj kako ti šejtan odvlači pažnju i vodi te na tržnice, svođenje kojekakvih računa, dogovara se s onim s kojim si u nesporazumu, pogledaj kako te vodi kroz zemaljske predjele i opasna područja. U tolikoj mjeri ne misliš na svoj namaz i u tolikoj mjeri šejtan vlada njime, da i najobičnije stvari koje ti nikada ne bi na um pale, njih se sjetiš u svom namazu, a šejtan navali na tvoje srce samo onda kada si na namazu. Namaz je kušnja srca i njime se pokazuje dobrota i hrđavost srca. Namaz neće biti primljen od onog srca koje je ispunjeno dunjalučkim strastima i prohtjevima, i nesumnjivo šejtan neće od tebe pobjeći, nego će samo povećati svoje vesvese. Moguće je da ti i lijek koji uzmeš prije pražnjenja nanese više štete nego koristi. Ako hoćeš da se riješiš šejtana, onda se prije pražnjenja obogati takvalukom, a onda tome pridodaj lijek zikra, pa će šejtan od tebe bježati kao što je bježao od hazreti Omera.

Vehb b. Munebbeh veli: “Boj se Allaha i nemoj psovati šejtana javno, a veliki si mu prijatelj tajno.” Znači da mu se pokoravaš.

Neko je rekao: “Čudno li je da neko odbija da bude poslušan Dobročinitelju, nakon što se uvjerio u Njegovu dobrotu, a pokorava se prokletniku, nakon što se uvjerio u njegovo neprijateljstvo i zle namjere.” Uzvišeni Allah kaže: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!“[21] Ti Ga dozivaš, a On ti se ne odaziva, isto tako ti spominješ Allaha, a šejtan ne bježi od tebe jer nisu ispunjeni uvjeti zikra i dove.

Pitali su Ibrahima b. Edhema: “Šta je s nama? Upućujemo dove, ali nam se one ne primaju, a Uzvišeni je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!’” On reče: “Vaša su srca mrtva.” “A šta ih je umrtvilo?” On reče: “Osam stvari; znate šta ste obavezni prema Allahu, ali to ne provodite, učite Kur’an, ali ne znate njegovih odredbi, kažete da volite Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a niste se naučili njegovom sunnetu, kažete da se bojite smrti, ali se niste spremili za nju.” Uzvišeni kaže: “Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte!”[22], a vi mu se pokoravate čineći grijehe. Kažete da se bojite vatre, a sami se bacate u nju, kažete da volite Džennet, a ništa ne radite da ga steknete. Kada se probudite, svoje sramote bacite za leđa, a istražujete sramote drugih ljudi, i time ljutite svoga Gospodara, kako onda da vam se usliša vaša dova?!

Ako kažeš: “Da li je podstrekač na različite grijehe jedan ili za svaki grijeh postoji određeni šejtan?”, znaj da ti nije potrebno da to znaš. Potrudi se da otjeraš neprijatelja, a nemoj se raspitivati o njegovim osobinama i izgledu. Jedi zelen kada ti se iznese, a nemoj pitati gdje je rasla. Ono što se moglo dokučiti na osnovu predaja jeste da su oni postrojena vojska i da svaka vrsta grijeha ima svog šejtana koji njemu poziva i na njega nagovara. Bilo bi preopširno govoriti o tome, i neka ti bude dovoljno ono što smo rekli, različitost posljedica ukazuje i na različitost uzroka, kao što smo rekli za svjetlo vatre i crnilo dima.

Mudžahid kaže: “Iblis ima petero djece i svakog je od njih zadužio za određenu stvar.” To su: Sebur, A’ver, Mebsut, Dasim i Zelnebur. Sebur je zadužen za nevolje naricanja, kidanja džepova, udaranja po obrazima i proklinjanje. A’ver je zadužen za blud i on ga prikazuje lijepim. Mebsut je zadužen za laž. Dasim ulazi s čovjekom u kuću i njegove ukućane osramoti pred njim, a čovjeka razljuti na njih. Zelnebur je na pijaci, i zbog njega se tamo stalno sprovodi varanje i nepravda. Namaski šejtan se zove Hinzib, a abdestni šejtan je Velehan. O tome postoje mnogobrojne predaje.

Kako god postoji veliki broj šejtana, isto je tako i s melekima. Mi smo u Poglavlju o zahvali kazali mudrost postojanja velikog broja meleka i zašto svaki od njih ima posao za koji je zadužen.

Ebu Umame Bahili kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Za vjernika je zaduženo stotinu i šezdeset meleka koji od njega odbijaju ono što on ne mogne. Oči imaju sedam meleka i oni od njega loše stvari odbijaju, kao što se muhe tjeraju od posude s medom kada je sunčan i čist dan. Kada biste mogli, vidjeli biste ih ispred sebe na svakom uzvišenju i svakoj dolini svaki ispružene ruke i otvorenih usta. Kada bi čovjek bio prepušten sebi koliko i treptaj oka, šejtani bi ga ščepali.”[23]

Ejjub b. Junus b. Jezid veli: “Čuli smo da se uz ljudsko dijete rodi i jedno džinsko, a onda zajedno odrastaju.”

Džabir b. Abdullah prenosi: “Kada je sišao na zemlju, Adem, alejhis-selam rekao je: ‘Gospodaru, ovo je onaj između koga i mene postoji neprijateljstvo, pa ako me ne pomogneš protiv njega, ja neću imati snage da ga savladam.’ On mu reče: ‘Nećeš dobiti nijednog potomka, a da neće za njega biti zadužen melek.’ On reče: ‘Gospodaru, povećaj mi!’ Za hrđavo djelo vratit ću istom mjerom, a za dobro ću djelo nagraditi od deset puta, pa koliko hoću, više. ‘Gospodaru, povećaj mi.’ ‘Vrata su tevbe otvorena dokle god u tijelu ima duše.’ Iblis reče: ‘Gospodaru, to je rob koga si učinio odlikovanijim od mene, ako me ne pomogneš protiv njega, ja neću imati snage da ga savladam.’ Allah mu reče: ‘On neće imati nijednog potomka, a da ti nećeš dobiti potomka.’ ‘Gospodaru, povećaj mi.’ ‘Kroz njih ćeš moći hodati kao što im krv teče i moći ćete stanovati u njihovim prsima.’ ‘Gospodaru, povećaj mi.’ ‘I potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja’ a šejtan ih samo obmanjuje.”

Od Ebu Derdaa, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je stvorio tri vrste džina: jedna vrsta su zmije, škorpije i kopnene životinjice, skupina koja je kao vjetar u zraku i skupina koja će biti i nagrađena ili kažnjena. Stvorio je i tri vrste ljudi: prva je skupina kao stoka.” Uzvišeni kaže: “...oni srca imaju, a njima ne shvaćaju, oni oči imaju, a njima ne vide, oni uši imaju, a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori.”[24] Zatim skupina koja je tijelom kao ostali ljudi, ali su duhom šejtani, i skupina koja će imati Allahovu hladovinu na Kijametskom danu, onda kada druge hladovine osim Njegove ne bude bilo.”[25]

Vuhejb b. Verd kaže: “Čuli smo da se Iblis pokazao Jahjau, alejhis-selam, i rekao: ‘Hoću da te posavjetujem.’ On mu reče: ‘Nemam potrebe za tvojim savjetima, ali mi pričaj o ljudima.’ On mu reče: ‘Mi ih dijelimo na tri vrste: jedna od njih je nama najgora i najteža. Jednog od njih se prihvatimo i zavodimo ga sve dok ne uspijemo u tome. Onda on pribjegne istigfaru i pokajanju, i pokvari sav naš trud. Koliko god puta da mu se vratimo, i on se toliko puta vrati istigfaru i pokajanju, pa niti mi gubimo nadu da ćemo uspjeti niti možemo podmiriti i ostvariti svoj cilj kada je on u pitanju. Ta skupina ljudi nas smori. Druga je grupa u našim rukama kao lopta u rukama djece, njih okrećemo i prevrćemo kako hoćemo, i oni su nam se predali. Treća skupina ljudi su takva je kao ti, oni su zaštićeni i njima ne možemo ništa.’”

Ako neko kaže: “Kako je moguće da se šejtan nekima pokazuje a nekima ne. Kada se i pokaže, da li je to njegov stvarni izgled ili samo obmana? Ako je stvarni lik, kako ga je moguće vidjeti u različitim oblicima i kako ga je moguće vidjeti u jedno vrijeme na više mjesta i u različitim likovima. Čak ga vide dvije osobe u dva različita oblika?”

Znaj da melek i šejtan imaju svoj osnovni izgled, i njihvo stvarni izgled može se vidjeti samo vjerovjesničkim svjetlom. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, Džibrila je vidio, u njegovom stvarnom obliku, samo dva puta [26], i to kada je tražio od njega da mu se pokaže u svom obliku, pa mu je zakazao sastanak u mjestu Bekia i pokazao mu se, pa je zaklonio i istok i zapad svojim izgledom i pojavom. Drugi put ga je vidio u stvarnom liku u noći Miradža kod Sidretul-muntehaa, dok ga je u većini situaciji viđao u liku čovjeka. [27] Viđao ga je u liku Dihjaa Kelbija [28], koji je bio lijepog lika. Većina onih koji su doživjeli otkrovenja vidjeli su šejtana u njegovom stvarnom liku, i on im se pokazuje na javi. On ga vidi okom i čuje šta mu govori i to je kao njegov stvarni lik, kao što se pokazuje dobrim ljudima u snu. Onaj ko doživljava otkrovenja na javi, mukašif, uistinu je čovjek koji je dostigao takava stepen gdje bi ga osjetila mogla omesti od toga da doživi otkrovenje. On na javi vidi ono što mnogi vide u snu. Prenosi se od Omera b. Abdulaziza da je neki čovjek molio svog Gospodara da mu pokaže gdje je šejtanovo mjesto u čovjekovom srcu. Usnio je ljudsko tijelo kao neki dragulj čija se nutrina vidi izvana i dio je šejtana u liku žabe kako sjedi na lijevom ramenu, između ključne kosti i uha. Ta je žaba imala dugu surlu, rilo, vrlo tanku, koju je proturila kroz rame i zabola u srce, i onda mu donosila zlomisli. Kada bi čovjek spomenuo Allaha, žaba bi povukla surlu. Ovakve stvari mogu se vidjeti i na javi.

Neki ljudi koji su doživjeli otkrovenje vidjeli su šejtana u obliku psa koji kleči na lešini i poziva ljude da jedu. Lešina je primjer dunjaluka. Ovo je kao i stvarni prikaz. U srcu se mora pokazati stvarna slika na način na koji se ona ogleda u nebeskom carstvu, pa onda dolazi do pokazivanja tragova te stvarnosti na licu, a što je naspram stvarnog svijeta. I jedan i drugi svijet u međusobnoj su vezi.

Već smo ukazali na činjenicu da srce ima dva lica: lice koje je okrenutu prema svijetu gajba, i preko njega dolazi ilham i vahj, i lice koje je okrenuto fizičkom svijetu. Ono što se pokazuje na licu koje je nasuprot pojavnom i fizičkom svijetu jeste zamišljena slika i predstava, jer je i kompletan fizički svijet samo jedna fikcija.

Nekada zamisao može biti posljedica gledanja u stvarni lik nečega, pa se može desiti da slika ne bude shodno značenju koje ima. Može se vidjeti lijepa osoba koja je pogane nutrine, jer fizički svijet prepun je prevara.

Ona slika koja je u podsvijesti i koja je nastala kao posljedica isijavanja nebeskog carstva na nutrinu srca - ona je vjerna kopija svojstva.

Šejtan je u obliku psa i žabe, i to mu potpuno odgovara. Nesumnjivo se pogano značenje ne može vidjeti osim u takvom obliku. Šejtana je moguće vidjeti u liku psa, žabe, svinje i drugim poganim oblicima, a meleka se vidi u lijepom izgledu i obliku. Te slike su nosioci značenja i vjerno ih oponašaju. Stoga majmun i svinja, u snu, ukazuju na čovjeka pogane nutrine, dok ovca ukazuje na čovjeka koji je čistih prsa.

Tako je i sa svim ostalim oblicima tumačenja snova i samih snova. Ovo su veličanstvene odlike koje spadaju u tajne i osobine srca koje nije primjereno objašnjavati i navoditi kada se govori o društvenim odnosima. Treba da vjeruješ da se šejtan otkriva onima koji su iščistili svoja srca, a tako je i s melekom. Nekada kroz preuzimanje drugog lika i oponašanje, kao što je u snovima, a nekada u stvarnom izgledu i na javi.

Većinom su to likovi koji podražavaju značenja, koji su primjer nekog značenja, ne samo značenje, samo što je to moguće vidjeti golim okom, i to mogu vidjeti oni koji su doživjeli otkrovenja, dok ostali to vide u drugim stanjima, kao spavači.

Koje se zle misli srca i namjere uzimaju čovjeku kao grijeh, a koje se praštaju

Znaj da je ovo zamršena stvar. O tome postoje i ajeti i hadisi koji su naizgled suprotni. Nekada ih je teško i uskladiti, osim onima koji su duboko pronikli u šerijatske znanosti. Prenosi se od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Mom je ummetu oprošteno ono što mu se rađa kao zamisao i primisao, osim ako to ne izrekne ili uradi.”[29]

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzvišeni Allah kaže pisarima: ‘Kada Moj rob naumi da uradi neki grijeh, nemojte to pisati, a ako ga uradi, upišite mu jedan grijeh. Kada naumi da uradi neko dobro, pa ga ne uradi, zapišite kao da ga je uradio, a ako ga uradi, zapišite mu deseterostruku nagradu.’”[30]

Ovo bilježe Buhari i Muslim u svojim Sahihima. To je dokaz da se prašta ono što srce naumi da griješi.

U drugoj predaji stoji: “Onaj ko naumi da uradi dobro, pa ga ne uradi, piše mu se dobro djelo, a onaj ko naumi dobro djelo, pa ga i uradi, piše mu se do sedamsto puta veće. Ko naumi zlo, pa ga ne uradi, ne piše mu se, a ako ga naumi i uradi, piše mu se jedno zlo.”U drugoj predaji: “A ako ga njegov nefs bude nagovarao da uradi grijeh, Ja ću mu oprostiti taj nagovor, osim ako ga u praksu sprovede.”

Sve to ukazuje na praštanje, a ono što ukazuje na kažnjavanje i uračunavanje takvih misli Allahove su riječi: “Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili, Allah će vas za to pitati”;[31] “...i sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.”[32] Ovaj ajet ukazuje da je djelo srca jednako djelu oka ili uha i neće se zanemariti i oprostiti: “...ko ga uskrati, srce njegovo će biti grešno”[33] “Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti za ono što su vam srca stekla.”[34] Mi smatramo, o ovom se pitanju ne treba izjašnjavati sve dok se u potpunosti ne ovlada djelima srca i postupcima, od trenutka njihova nastanka pa do njihove sprovedbe organima.

Zato kažemo: Prvo što obuzme srce jeste primisao, kao da čovjek zamisli lijepu ženu i da mu je ona za leđima, pa kada bi se okrenuo, vidio bi je.

Drugo je podstrek i javljanje želje za okretanjem. To je kretanje strasti i to nastaje kao posljedica primisli. To nazivamo prirodna sklonost ili instikt, a prvo se zove unutarnji nagovor.

Treće je odredba srcem da je to potrebno izvršiti. Potrebno je da se čovjek okrene i da je pogleda. Ljudska priroda i ako je sklona nečemu, neće doći do namjere sve dok je na to ne natjera i podstakne neki spoljni faktor. Nekada će se tome djelu ispriječit stid, strah od okretanja ili neće biti ovoga svega pa će čovjek u sebi pobuditi nadu. To je, u svakom slučaju, sud razuma. To se zove uvjerenje i ono slijedi naum i sklonost.

Četvrto je donošenje odluke da se okrene. Čvrsto sprovođenje namjere. To zovemo postupkom i namjerom. Ova nakana može proistaći iz slabe osnove, ali ako srce posluša prvu primisao, pa se odulji njegova vezanost za nefs, onda jača odluka i postaje željom koja se mora sprovesti opsesijom.

Kada se odluči na ostvarivanje želja, ona može uzrokovati kajanje, nakon odluke, pa da ne dođe do djela, ili čovjek može zanemariti svoju želju zbog neke zapreke, kada će u potpunosti zaboraviti na ono što je želio, ili će mu se nešto desiti što će ga spriječiti od djelovanja. Ovdje imamo četiri stanja kroz koja srce prolazi prije nego što pristupi sprovedbi: primisao, sklonost, uvjerenje i poticaj, namjera.

Kažemo: Što se tiče primisli, za nju se neće odgovarati jer se ona ne može kontrolisati, tako je i sa sklonošću i buđenjem strasti. Na to se odnose Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Mom je ummetu oprošteno ono što mu se rađa kao zamisao i primisao.”

Unutarnji glas ili poriv jeste pojam kojim označavamo primisao koja se javlja u nefsu, ali to ne rezultira odlučnosti da se ona provede. Nakana i odlučnost ne nazivaju se unutarnjim glasom ili porivom.

Prenosi se od Osmana b. Maz’una da je rekao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Allahov Poslaniče, javlja mi se primisao da se razvedem sa Havlom.”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Polahko, brak je moj sunnet.” On mu reče: “Misli mi govore da bih se trebao pokoriti tom unutarnjem glasu.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Polahko, odsustvo seksualne želje u mom ummetu stječe se postom.” On reče: “Unutarnji mi glas govori da se zamonašim.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Polahko, monaštvo i isposništvo mog ummeta jesu džihad i hadž.” On reče: “Unutarnji glas govori mi da ostavim meso.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Polahko, ja volim meso i kada bih ga imao, jeo bih ga, a kada bih zamolio Allaha, nahranio bi me njime.”[35] Sve ove primisli ne sadrže odluku da se provedu u praksu. Zbog svega toga je tražio Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, savjet, jer nije odlučio kako da postupi.

Treće je uvjerenje i spremnost srca da uradi i sprovede primisao. Ovo može biti produkt slobodnog izbora, a može biti i nešto na šta se ne može utjecati. Različite su situacije, pa ako je nešto na šta se ne može utjecati, onda neće biti kažnjen, dok će u suprotnom odgovarati.

Četvrto je namjera da se nešto učini. Za to će biti kažnjen osim ako namjeru nije sproveo. O tome postoji različit stav. Ako je ostavio sprovedbu nečega iz straha od Allaha i kajući se za svoju namjeru, bit će mu upisano dobro djelo. Njegova je namjera grijeh, dok su njegovo sustezanje od činjenja grijeha opiranjem takvoj namjeri i borba sa samim sobom dobra djela. Namjera je u skladu s priprodom čovjeka, što ukazuje na potuno zanemarivanje i zaboravljanje Allaha.

Usprotiviti se i oprijeti prirodnom nagonu iziskuje jaku volju i snagu. Opiranje prirodnim nagonima djelo je kojim se približava Allahu. Takvo je djelo je teže nego njegovo pokoravanje šejtanu tjeranjem nefsa da nešto uradi što mu nije, po prirodi, drago. Stoga, to mu se piše u dobro djelo jer je prevagnulo njegovo opiranje urođenoj prirodi i želji za provedbom. Ako se djelo ne uradi zbog nekog drugog razloga ili nemogućnosti, uz postojanje želje da se uradi, a ne iz straha od Allaha, onda mu se piše grijeh, jer je njegova namjera za postupkom došla iz srca, i na to je mogao utjecati. Dokaz za ovo tumačenje jeste predaja koja se bilježi u vjerodostojnim zbirkama, a koja pojašnjava sami sadržaj hadisa. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: “Meleki kažu: ‘Gospodaru, Tvoj je rob naumio da uradi grijeh.’ On zna bolje od njih, pa im On kaže: ‘Motrite ga. Ako počini grijeh, onda ga zapišite koliko vrijedi, a ako ne uradi taj grijeh, onda mu ga upišite kao dobro djelo. Ostavio je grijeh iz straha od Mene.’”[36] “Kada kaže: ‘A ako ne uradi taj grijeh’, želeći reći da je ostavio griješenje radi Allaha, međutim ako naumi neki grijeh, ali ga nešto spriječi da ga počini, kako da mu se piše dobrim djelom’?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: “Ljudi će biti proživljeni prema svojim namjerama.”[37] Znamo da će onaj koji legne da spava u namjeri da će ujutro ubiti muslimana počiniti zinaluk, i ako on umre te noći, umro je kao onaj koji ustrajava u grijehu, i bit će proživljen prema svojoj namjeri. On je naumio da počini grijeh, ali ga nije počinio.

Najjasniji je dokaz predaja od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj stoji: “Kada se dva muslimana sretnu sa sabljama, i ubica i ubijeni će u Džehennem.” Prisutni upitaše: “Allahov Poslaniče, jasno nam je za ubicu, ali zašto i ubijeni?” Poslanik reče: “Jer je želio da ubije svoga brata.”[38]

Ovdje se jasno vidi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, određuje Džehennem samo zbog namjere, mada je ubijeni ubijen nepravedno. Kako se može i pomisliti da Allah neće kažnjavati zbog namjere i nakane? Svaka je namjera lični izbor čovjeka, i bit će mu uračunata osim ako je ne proprati sa dobrim djelom. Ako se postupi drugačije nego što se naumilo, kajući se, to je dobro djelo, a ako se propusti ostvarenje želje zbog nekog drugog razloga ili zapreke, onda to nije dobro djelo.

Što se tiče primisli, unutrašnjeg glasa i želje, sve to nije stvar izbora čovjeka. Kada bi se i za to kažnjavalo, onda bi to bilo zaduživanje nečim što se ne može podnijeti i što je izvan našeg dometa. Zbog toga je Uzvišeni rekao: “Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili, Allah će vas za to pitati.”Poslije toga su ljudi došli Allahovom Poslaniku,sallallahu alejhi ve sellem, i rekli: “Zaduženi smo nečim što je izvan naše moći. Neko od nas će pomisliti nešto što ne bi volio da mu se nađe u srcu, pa će biti pitan za to.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče im: “Vjerovatno hoćete da kažete ono što su židovi rekli: ‘Slušamo, ali se ne pokoravamo.’ Recite: ‘Slušamo i pokoravamo se.’” Oni su onda rekli: “Slušamo i pokoravamo se.”[39]

Godinu dana poslije toga Allah objavljuje rasterećenje, pa kaže: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.”[40] Iz ovog ajeta vidi se da sve ono čime srce ne može upravljati neće biti ni obračunato niti će čovjek biti kažnjen za to. Ovo je tumačenje ovog problema. Svi oni koji smatraju da je sve ono što obuzme srce unutarnji glas, ne praveći ove podjele, zasigurno griješe. Kako da se ne kazni i ne obračunaju mu se oholost, samoopčinjenost, rijaluk, želja za pokazivanjem, licemjerje, zavist i druga pogana djela kojima srce upravlja? I sluh i vid i srce bit će pitani za svoje postupke. Misli se na sve ono što se može kontrolisati i na šta se može utjecati. Kada bi pogled pao na nekoga ko je zabranjen, nehotice, neće se biti kažnjeno zbog toga, ali ako bi taj pogled pratio i drugi, onda će biti kažnjen za njega. Ovaj je drugi pogled voljno upućen. Tako je i s primislima. One opsjedaju srce, pa je ono i najpreče da bude kažnjeno jer je ono osnov. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Takvaluk je ovdje”, pa je pokazao na srce. [41] Uzvišeni je Allah rekao: “Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, Ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša.”[42] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: “Grijeh privlači srce.”Još je rekao: “Dobročinstvo je ono što smiruje srce, makar ti govorili drugačije.”[43] Mi kažemo da ako bi srce onoga koga se pita za savjet dalo rješenje, pa pogriješilo, takav će čovjek biti nagrađen.

Onaj ko smatra da se očistio i da je čist, on je obavezan da klanja. Kada bi klanjao, pa se sjetio da se nije abdestio, on ima nagradu klanjanog namaza. Kada bi se sjetio pa prekinuo namaz, bio bi kažnjen. Ko na svojoj postelji zatekne neku ženu i pomisli da je njegova supruga, nije grešan ako bi imao snošaj s njom, makar bila i strankinja. Ako bi mislio da je strankinja, pa imao snošaj s njom, grešan je makar se radilo i o njegovoj supruzi. Sve je to u vezi sa srcem, a ne s organima.

Može li se zlomisao u cijelosti prekinuti prisjećanjem ili ne?

Znaj da su oni učenjaci koji vode računa o svojim srcima, njihovim svojstvima i čudnim stvarima koje su vezane za njih, podijeljeni o ovom pitanju na pet grupa:

prva skupina kaže: “Vesvesa će biti prekinuta spominjanjem Allaha jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Pa kada se sjeti Allaha, onda šejtan odustane.’” tj. ušuti se;

druga skupina kaže: “Neće u korijenu prestati nego će obuzimati srce, ali neće imati utjecaja na njega jer će srce biti obuzeto spominjanjem Allaha, i tako zastrto od utjecaja vesvese na njega, kao onaj čovjek koji je obuzet brigama. On može govoriti, ali se njegov govor ne razumije, makar riječi dopirale do uha”;

treća skupina kaže: “Ne prestaje ni vesvesa ni njen utjecaj, ali nije toliko snažna za srce, kao da neko doziva iz daljine i nejakim glasom”;

četvrta skupina: “Nestaje u momentu zikra, ali i zikr, isto tako, nestaje u momentu. Njih dvoje se međusobno smjenjuju, iz momenta u momenat, pa se čini da neprestano traju i jedno i drugo. To je kao lopta na kojoj ima nekoliko različitih tačaka, pa ako je okreneš, izgledat će ti da su tačke spojene zbog brzine okretanja lopte. Ovi dokazuju da vesvesa postoji zajedno sa zikrom, mada nemaju boljeg dokaza od ovoga”;

peta skupina kaže: “Vesvesa i zikr smjenjuju se nad srcem neprestano. Kako god čovjek ne može okom gledati dvije stvari, istovremeno, tako i srce ne može biti predmet zanimanja oboga.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nema čovjeka koji nema četiri oka: dva oka u glavi, kojim gleda dunjaluk oko sebe, i dva oka u srcu, kojim gleda ono što se tiče njegove vjere.”[44] Ovaj stav zauzima Muhasibi.

Mi smatramo da su sve grupe u pravu i da svaka nije u cijelosti obuhvatila sve vrste vesvesa. Svaka od njih je govorila samo o jednoj vrsti vesvese i o njoj kazala svoj stav.

Vesvese su podijeljene u grupe

Prva: ona dolazi od miješanja s istinom. Šejtan muti istinu tako što kaže čovjeku da ne ostavlja uživanje jer je život dug, a sustezanje od prohtjeva čitav život bolno je. Tada, ako se čovjek prisjeti kolike su Allahove blagodati i kolika je njegova nagrada i kazna, pa kaže sebi: “Sustezanje od prohtjeva je teško, ali je podnositi kaznu još teže, a jedno od dvoga je neminovno.” Pa ako se prisjeti Allahova obećanja i prijetnje i obnovi svoj iman i uvjerenje, šejtan se razočara i pobjegne. On ne može da mu dokaže da je Džehennem blaži od ustrajavanja na ostavljanju grijeha i ne može mu dokazati da grijesi ne vode u Džehennem. Čovjekovo vjerovanje u Allahovu knjigu potiče ga na ostavljanje grijeha, i tako se prekida šejtanska zlomisao koju on ubacuje u ljudsko srce. Tako je i kada ga podstiče i nagovara na zadovoljstvo svojim djelima. On govori čovjeku: “Ima li iko ko se Allahu obraća kao što se ti obraćaš, i ima li iko ko radi više od tebe radi Allahova zadovoljstva? Kako si samo ti drag Allahu!” Tada bi se čovjek trebao prisjetiti da su i njegovo znanje, i spoznaja i srce i njegovi organi kojim se približava Allahu Allahova stvorenja, pa kako se onda može diviti tome? Šejtan tada izgubi nadu da će zavarati čovjeka jer nije u stanju da mu dokaže da to nije od Allaha.

Spoznaja i vjera ga tjeraju. To je vesvesa, zlomisao, koja se u potpunosti prekida i nestaje je kod onih koji su spoznali i koji svoj sud donose na osnovu vjere i spoznaje.

Druga: da zlomisao dolazi zbog pokretanja želje i strasti. To se dijeli na ono što čovjek sa sigurnošću zna da je grijeh i na ono što smatra grijehom. Ako zasigurno zna da je nešto grijeh i to ostavi, onda šejtan odlazi i ostavlja poticanje na sprovedbu zlomisli. Ako čovjek nešto smatra grijehom ali nije uvjeren da je to tako, onda će šejtan navaljivati da se to provede. To može i potrajati i čovjek će, možda, morati uložiti dodatni napor kako bi to odbio od sebe. Tada ćemo reći da zlomisao postoji, ali da je ona potisnuta.

Treća: da zlomisao dolazi na osnovu primisli i podsjećanja na različite situacije i razmišljanja o njima, naprimjer izvan namaza. Kada čovjek počne da zikri, zamisli da se zlomisao odbije, a onda se vrati. Tako se zikr i zlomisao smjenjuju, i to stalno traje sve dok razum ne shvati značenje onoga što uči i ne shvati te primisli kao da su na dva različita mjesta u srcu. Vrlo je teško da se ova zlomisao u potpunosti otkloni i da nikako ne na um padne, ali nije nezamislivo i nemoguće.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko klanja dva rekata ne razmišljajući o dunjalučkim stvarima, njemu se praštaju prijašnji grijesi koje je počinio.”Da ne zamišlja slike koje mu na um padaju moguće je samo onom srcu koje je ispunjeno ljubavlju, pa je postalo kao opsjednuto. Vidimo da je onaj koji stalno razmišlja o neprijatelju koji mu nanosi bol i ko ga vrijeđa u tolikoj mjeri obuzet razmišljanjem o njemu i raspravom s njim, tako da mu ništa drugo ni ne može na um pasti.

Tako je i s onim koji je ispunjen ljubavlju. On je ispunjen razmišljanjem o Voljenom, tako da mu u srce i ne dolazi druga pomisao osim razgovora s Voljenim. Kada bi mu se neko drugi i obratio, on ga ne bi čuo i registrovao. Kada bi neko prošao ispred njega, on ga ne bi ni primijetio. Ako se zbog straha od neprijatelja koji nasrće na njegov imatak i ugled može zamisliti potpuna obuzetost razmišljanjem o neprijatelju, koliko se onda ne može zamisliti kada se tjera u Džehennem i kada mu se želi uskratiti Džennet i nagrada. To je rijetko zbog toga što su ljudi slabog vjerovanja u Allaha i onaj svijet. Ako razmisliš o ovoj podjeli i različitosti zlomisli, znat ćeš da svaki od spomenutih pravaca ima svoje opravdanje u određenom segmentu.

Uopće, spasiti se šejtana na trenutak ili u jednom danu moguće je, ali spasiti se njega čitav život nešto je što je neostvarivo i nemoguće u ovom životu.

Da se iko mogao riješiti šejtanskih zlomisli i buđenja želje, bio bi to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Prenosi se da je pogledao u šaru na odjeći, za vrijeme namaza, pa kada je predao selam, bacio je tu odjeću i rekao: “Odnosila mi je misli od namaza. Nosite je Ebu Džehmu i donesite mi jednostavnu i jednobojnu odjeću.” Na ruci je imao zlatni prsten pa ga je pogledao, dok je bio na mimberu, a onda ga bacio i rekao: “Jednom pogledam u njega, a jednom u vas.”

Sve se to dešavalo zbog šejtanskog podgovaranja koji je podsticao na gledanje i uživanje u tom pogledu. To je bilo prije nego što je zlato zabranjeno. Stoga ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio, a onda ga i bacio.

Od dunjalučkih ukrasa i bogatstva može se riješiti samo ako se oni odbace ili napuste. Sve dokle god čovjek posjeduje više nego što mu je potrebno, makar se radilo samo o dinaru, šejtan ga neće ostavljati ni na njegovom namazu. Stalno će razmišljati o tom svom dinaru i načinu da ga sačuva. U šta da ga potroši i kako da ga sakrije od očiju drugih ili kako da im ga pokaže i ponosi se njime. I različite druge primisli.

Onaj ko zamišlja dunjaluk i njegove ukrase i misli da će se riješiti šejtana jeste kao onaj ko je namazan medom i misli da će ga muhe ostaviti na miru. To je nemoguće.

Dunjaluk je velika kapija i polje šejtanskog djelovanja. On ne koristi samo jedna vrata nego ih ima mnogo.

Jedan mudrac veli: “Šejtan dolazi čovjeku preko grijeha, pa ako ne uspije, onda mu dolazi s vrata savjeta i dobrog djela sve dok ga ne odvede u novotariju. Ako mu se čovjek odupre i na ovom polju, onda mu preporučuje pretjerivanje, pa čovjek počinje sebi zabranjivati i ono što nije zabranjeno. Ako i to čovjek odbije, onda mu počinje ubacivati sumnju u ispravnost njegova abdesta i namaza, sve dok čovjek ne bude znao da li je ispravno ili nije. Ako mu se i ovdje odupre, onda mu učini lahkim dobra djela, tako da ga ljudi počnu smatrati ustrajnim i čestitim, i počnu osjećati sklonost prema njemu. Tada on počne o sebi imati visoko mišljenje i to ga odvede u propast. Tada šejtan pojača svoje nasrtaje, i to je zadnji stepen njegovog djelovanja. Kada bi čovjek toga bio svjestan i uspio proći sve postavljene zamke, umakao bi šejtanu i dokopao bi se Dženneta.”

Brzina kolebanja srca i različitost srca u promjenjivosti i postojanosti

Znaj da je srce onakvo kakvim smo ga opisali i da je ono pod utjecajima i u stanjima koja ga zadese sa onih strana koje smo nabrojali. Ono je kao meta koju stalno ciljaju sa svih strana. Ako ga neko pogodi, ono osjeti taj pogodak i potpadne pod utjecaj tog pogotka, a ako ga pogodi nešto s druge strane, što je suprotno onom prvom, ono mijenja svoje stanje.

Ako ga obuzme šejtan i pozove ga slijeđenju prohtijeva, slijedi ga, a ako ga obuzme melek i odvrati ga od toga, ono ga slijedi. Ako ga jedan šejtan povuče u grijeh, drugi ga šejtan povuče na drugu stranu. Ako ga jedan melek povuče dobru, drugi ga povuče drugom dobru.

Nekada je srce razvučeno između dva meleka, a nekada između dva šejtana. Nekada je predmet spora meleka i šejtana i nikada nije zapostavljeno.

Na to ukazuju Allahove riječi: “...i da Mi srca njihova i oči njihove nećemo zapečatiti.”[45]

Budući da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio upućen u tajne i čudesa Allahovog stvaranja i pošto je znao šta je srce i koliko je promjenjivo, često se zaklinjao: “Ne, tako mi Onoga Koji srca mijenja.”[46]

Često je govorio: “Ti Koji srca mijenjaš, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri.” Prisutni su ga pitali: “Zar se bojiš, Allahov Poslaniče?” On odgovori: “Nisam siguran sve dok je god srce među dva prsta Milostivog, i On ga okreće kako hoće.”[47] U drugoj predaji stoji: “Ako hoće da ga postojanim učini, On ga i učvrsti, a ako hoće da ga prevrtljivim učini, takvim ga i učini.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, navodi tri primjera za srce, pa kaže: “Ono je kao vrabac koji se prevrće svakog trena.”[48]

U drugom hadisu Allahov poslanik poredi srce s uzavrelom sadržinom lonca: “Primjer srca u njegovoj prevrtljivosti jeste primjer sadržine lonca koja se komeša prilikom vrenja.”[49]

Ili: “Primjer srca je kao primjer perke na pustopoljini koju vjetar prevrće kako hoće.”[50]

Svu rečenu prevrtljivost srca i vanrednosti Allahovog stvaranja ne može niko shvatiti osim onog koji prati i stalno kontroliše svoj odnos prema Allahu.

Srce u svojoj postojanosti u činjenju dobra, svojoj prevrtljivosti i svojoj neodlučnosti ima tri stanja: srce koje je ispunjeno takvalukom, koje je pročišćeno stalnom vježbom i koje je oslobođeno poganog morala, u njega se sliva samo dobra misao iz riznica gajba i nebeskih puteva.

Srce usmjerava razum na razmišljanje o onome što ga je obuzelo kako bi uočilo sve ono što je dobro i kako bi dokučilo tajne svog srca[51] i kako bi mu ono otkrilo svoje lice. Ono mu onda naredi da je neophodno tako postupiti i podstiče ga na sprovedbu toga. Melek pogleda u srce i otkrije da je ono dobro i pozitivno, da je u suštini čisto i očišćeno takvalukom, da je obasjano svjetlošću razuma, da je izgrađeno svjetlom spoznaje. Melek ga, takvog, uzme kao mjesto svog boravišta i djelovanja. Tada ga pomogne vojskom koja je nevidljiva oku i vodi ga svakojakim dobrima. Tako ide iz dobra u dobro i to stanje traje. Melek će ga neprestano podsticati na činjenje dobra i olakšavati mu način da ga provede.

Na to ukazuju Allahove riječi: “...onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim njemu ćemo Džennet pripremiti.”[52] Iz ovakvog srca isijava svjetlo iz Božije svjetiljke, pa u njemu ne može biti skrivenog širka, koji je teže uočljiv od mravljih koraka u tamnoj noći. Ovom se svjetlu ništa ne može sakriti niti ga može umanjiti ijedna od šejtanskih spletki. Šejtan stoji i šapuće slatke riječi kako bi zaveo. Njemu se ovakvo srce ne okreće jer nakon što se očistilo svega pogubnog, ono se izgradilo onim što će ga spasiti, a to ćemo navesti: zahvalom, strpljivošću, nadom, strahom, siromaštvom, zuhdom, ljubavlju, zadovoljstvom, čežnjom, oslanjanjem na Allaha, razmišljanjem, samoobračunom i sličnim stvarima.

To je srce kojem se Allah okrenuo. To je smireno srce na koje se misli u riječima: “...a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!“[53] “A ti, o dušo smirena...”[54]; drugo je srce ono koje je ispunjeno strastima i prohtjevima i koje je prevareno. Ono je isprljano negativnim moralnim svojstvima i drugim nečistoćama. U njemu su sva vrata šejtanskog djelovanja otvorena, a melekima su sva zatvorena. Zlo u njemu počinje tako što se javi primisao zla ili prohtjeva. Srce tada pogleda u razum iščekujući od njega pravu odluku, a razum ima hiljadu sluga prohtjeva i ugodno mu je s njima. On neprestano iznalazi nove načine da udovolji svojim strastima i da im pomogne. Na njega jak utjecaj ima nefs i pomaže mu u svemu tome, pa su prsa ispunjena slijeđenjem strasti i prohtjeva, i njegova tmina obuzima vojske razuma kako ga ne bi mogle otjerati i savladati.

Šejtanska vlast jača jer se štiti mjesto za njega shodno širenju prohtjeva. Šejtan onda navaljuje na srce obećavajući mu, prikazujući lijepim i budeći mu nadu. Objavljuje mu i šapuće slatkorječiva obećanja i tako slabi utjecaj vjere i obećanja i prijetnje. Gasne nur uvjerenja i straha od ahireta jer se iz prohtjeva uzdiže crni dim prema srcu i ispunjava ga sve dok potpuno ne utrne svjetlo u njemu. Razum postane kao oko ispunjeno dimom i koje nije u stanju da gleda.

To se dešava kada strast nadvlada srce u tolikoj mjeri da srce nema vremena da zastane i razmisli. Neko i kada bi ga savjetovao, ono bi ostalo slijepo i gluho.

Strast bi se probudila u njemu, i šejtan bi se razmahao. Organi se pokreću shodno prohtjevima, i tada se grijeh, iz svijeta gajba, pojavljuje u fizički svijet. Sve to Allahovom odredbom.

Na ovakvo srce ukazuju Allahove riječi: “Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo? Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji shvatiti? Kao stoka su oni, čak su još dalje s Pravog puta skrenuli.”[55] “O većini njih se već obistinila Riječ - zato oni neće vjerovati.”[56] “...i njima je svejedno opominjao ih ti ili ne opominjao, oni neće vjerovati.”[57]

Ovo srce, u svom odnosu prema strastima, čuva se nekih stvari, ali kada vidi lijepo lice, ne može komandovati svom oku i srcu, nego mu se razum pomuti i padne u dubinu srca, ili kao onaj ko ne može da se kontroliše u onim situacijama gdje se traži ugled, vođstvo ili oholost.

Nema snage da zadrži pokazivanje tih osobina, ili kao onaj ko se ne može kontrolisati u srdžbi koliko god se ponižavao. To je njegova velika sramota, ili kao onaj koji se ne može kontrolisati da uzme dirhem ili dinar kada mu se ukaže prilika za to, nego navali pohlepno, zaboravljajući na ljudskost i čestitost. Sve to zbog uzdizanja tamnog dima strasti prema srcu, pa ono potamni i u njemu se ugase svjetla stida, ljudskosti, vjere, te ono počne težiti ispunjenu šejtanovih želja; treće je srce ono u kojem se pojavi misao izazvana prohtjevom i pozove ga na grijeh, ali za njim nastupi i misao koja ga poziva na dobro.

Nefs, svojom strašću, podstiče misao zla, i tako jača želja za uživanjem i opuštanjem, a razum se prikloni misli dobra, suprotstavi se strasti i kudi njen postupak. Razum je pripisuje neznanju i poredi je s postupkom životinja koje srljaju u zlo. Životinje ne obraćaju pažnju na posljedice. Tada se nefs priklanja savjetima razuma. Šejtan se onda ustremi na razum i podrži prohtjev. Postavlja mu pitanje zašto se susteže i zašto sprečava svoje prohtjeve, i time nanosi štetu nefsu.

Vidiš li ijednog svog savremenika da se opire svojim prohtjevima i da odustaje od svoga cilja? Hoćeš li njima prepustiti sva dunjalučka uživanja da ih koriste, a ti ćeš kazniti svoju dušu pa će ona biti nesretna i izmorena. Svi će ti se smijati.

Želiš li da budeš bolji od toga i toga, a on radi šta želi i ništa sebi ne uskraćuje? Zar ne vidiš tog i tog učenjaka kako se ne susteže od ovoga? Da je takvo nešto zlo, on bi se zasigurno sustegao od toga. – Tada se nefs prikloni šejtanu i posluša ga. Onda se melek okrene protiv šejtana i kaže: “Imaš li ti ikakav drugi cilj osim podmirenja potrebe i zanemarivanja posljedice? Hoćeš li se zadovoljiti trenutnim uživanjem i zanemariti džennetsko uživanje i trajno dobro? Ili ćeš dati prednost užitku, a zanemariti dugotrajnu džehennemsku patnju? Hoćeš li se povesti za prohtjevima ljudi koji su zanemarili sebe i koji slijede svoje prohtjeve, i time pomažu šejtanu, mada znaš da tvoja kazna neće biti nimalo smanjena zbog grijeha drugih?

Zamisli da je vreo ljetni dan i da su ljudi izašli na sunce i da nemaju nikakvog skloništa, a ti imaš kuću i debelu hladovinu. Da li bi izašao iz kuće kako bi suosjećao s ljudima, ili bi se zaštitio i ostao u svojoj kući?

Kako možeš postupiti drugačije nego ostali ljudi kada se treba zaštititi od sunčeve vreline, a ne želiš im se suprotstaviti kada se radi o džehennemskoj patnji?” Tada se nefs prikloni onome što melek kazuje, i stalno je neodlučan kojoj od dvije sile da se prikloni, i takav je sve dok srce ne obuzme ono što je bolje i preče za njega. Ako u srcu prevladavaju svojstva bliska šejtanu, koja smo naveli, nadvladat će šejtan i srce će se njemu prikloniti, i svrstati se u šejtanski tabor koji je protivnik Allahovom taboru i Njegovim evlijama. Postat će šejtanski savjetnik i protivnik njegovom neprijatelju. Ono će svojim organima narediti da sprovedu, prethodno određenu, sudbinu koja za posljedicu ima udaljavanje od Allaha. Ako u srcu prevladavaju svojstva koja imaju meleci, srce neće pridavati pažnju šejtanskom zavođenju, podsticanju na dunjaluk i zanemarivanju ahireta.

Ono će se prikloniti Allahovom taboru i pokazati pokornost, shodno prethodnoj odredbi, i naložit će pokoravanje i svojim organima. Vjernikovo je srce između dva prsta Milostivog, tj. između ove dvije vojske, i to je trajno. Mislim na promjenjivost i priklanjanje jednom ili drugom taboru. Ustrajnost i postojanost uz jedan ili drugi tabor vrlo su rijetke.

Sva pokoravanja ili griješenja, iz svijeta gajba prenose se u pojavni svijet preko riznica srca koje spadaju u riznice nebeskog carstva. Kada se one pojave, svojom pojavom ukazuju onima koji su ovladali svojim srcima na prethodnu odredbu.

Onaj ko je stvoren za Džennet, njemu je lahko provoditi ibadete, a onaj ko je stvoren za Džehennem, njemu je lahko činiti grijeh, nad njim imaju utjecaj loši ljudi i stvari, i u srcu mu je šejtanska vlast. Šejtan zavodi maloumnike riječima: “Allah je svemilostan i nemoj se sekirati. Svi se ljudi boje Allaha, pa i ti budi kao oni, ali je život dugačak, pa nemoj žuriti s kajanjem.” “On im obećava i primamljuje ih lažnim nadama, a ono što im šejtan obeća samo je obmana.”[58] On im obećava pokajanje i primamljuje ih oprostom. Time ih odvodi u propast, Allahovom voljom. Čovjek postaje šireg srca i plodnijeg za primanje lažnih obećanja, a tješnjeg za primanje istine.

Sve se to dešava Allahovom voljom i određenjem. “Onome koga Allah želi uputiti, On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti, On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti.”[59] “Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći?“[60] Allah je Taj Koji upućuje, ali i u zabludi ostavlja. On radi šta hoće i presuđuje kako hoće. Niko Njegovu odredbu ne može promijeniti niti presudu odložiti.

Stvorio je Džennet stvorio je stanovnike za njega i olakšao im pokoravanje. Stvorio je Džehennem i njegove stanovnike i olakšao im činjenje grijeha. Svim stvorenjima ukazao je na džennetlije i džehennemlije, pa kaže: “Čestiti će, sigurno, u Džennet, a grješnici, sigurno, u Džehennem.”[61]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi riječi svog Gospodara kada kaže: “Ovi će u Džennet i ne opterećujem se, a ovi će u Džehennem i ne opterećujem se.”[62] Neka je uzvišen Istiniti vladar. Njega se ne pita za postupke, a njih će se pitati.

Zadovoljimo se s ovoliko govora o odlikama srca. Sve ih nabrojati nije dolično za opće znanosti. Naveli smo onoliko koliko je dovoljno za ophođenje s ljudima kako bi koristile onima koji se, umjesto biti ne zadovoljavaju vanjštinom, niti ljušturom, već čeznu da proniknu u bit stvari i njenih uzroka. U onome što smo naveli dovoljno je i uvjerljivo je, uz Allahovu pomoć. Allah je dovoljan zaštitnik i pomagač.

Završen je Kitab o odlikama srca, i neka je hvala Allahu. Poslije dolazi Kitab o vježbanju nefsa i uljepšavanju ahlaka. Neka je apsolutna hvala Allahu Jedinom i neka je salavat na svakog roba odabranika.

Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, Kitab tumačenja odlika srca

---

[1] Hadis bilježi Ebu Davud od h. Ebu Derdaa sa slabim lancem prenosilaca. [2] Hadis bilježi Tirmizi od Sehla b. Sa’da i kaže da je dobar. [3] Sura Enbija, 37. [4] Sura Isra, 11. [5] Sura Ta-Ha, 114. [6] Hadis bilježi Ibn Ebu Dun’ja kao mursel. [7] Hadis bilježi Taberani u Kebiru, a lanac je prenosilaca vrlo slab. Slično bilježi i od Ibn Abbasa, r.a., a lanac je prenosilaca vrlo slab. [8] Hadis u kojem stoji da je h. Fatima dio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jeste muttefekun alejhi i bilježe ga od Mesura b. Mahreme. 9] Muttefekun alejhi od h. Ebu Hurejre. [10] Hadis bilježi Ahmed, Bezzar i Ebu Ja’la, i svi prenosioci su pouzdani. Hadis je muttefekun alejhi od h. Ebu Hurejre. [11] Sura Hudžurat, 12. [12] Ovome nisam našao osnove. [13] Muttefekun alejhi. [14] Sura Nahl, 98. [15] Hadis bilježi Ibn Ebu Dun’ja kao mursel. Malik bilježi slično u Muvettau od Jahjaa b. Seida kao mursel. Ibn Abdul-Berr spaja ga s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, preko Jahjaa b. Muhammeda b. Abdurrahmana b. Sa’da b. Zurare, a on od Ajjaša Šamija, a on od h. Ibn Mesuda. Ahmed i Bezzar bilježe ga od Abdurrahmana b. Hubejša, kada su ga pitali: “Šta je uradio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su ga šejtani napali?” [16] Hadis bilježi Ibn Ebu Dun’ja kao mursel. [17] Hadis bilježi Ibn Ebu Dun’ja od Ša’bija kao mursel. Buhari ga bilježi od h. Ebu Hurejre: “ Jedan od džina, otpadnika bio je navalio na mene jučer’’, ili slična riječ, ‘’kako bi mi prekinuo namaz, pa me Allah pomogao protiv njega...” Nesai bilježi slično od h. Aiše: “Klanjao je, pa mu je došao šejtan i pohrvali su se, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Osjetio sam hladnoću njegova jezika na ruci...’” Lanac prenosilaca kod Nesaija je dobar. [18] Muttefekun alejhi od h. Sa’da b. Ebu Vekkasa: “Sine Hattabov, ne sretne te šejtan kako ideš jednim putem ...” [19] Sura Kaf, 37. [20] Sura Hadždž, 4. [21] Sura Mu’min, 60. [22] Sura Fatir, 6. [23] Hadis bilježi Ibn Ebu Dun’ja i Taberani u Kebiru, sa slabim lancem prenosilaca. [24] Sura E’raf, 179. [25] Hadis bilježi Ibn Ebu Dun’ja, Ibn Hibban u Du’afau, kada govori o Jezidu b. Sinanu i smatra ga slabim. Hakim ga bilježi u skraćenoj verziji od Ebu Sa’lebe Hašenija i kaže da je vjerodostojnog lanca prenosilaca. [26] Hadis bilježe Buhari i Muslim od h. Aiše. [27] Hadis bilježe Buhari i Muslim od h. Aiše. [28] Hadis bilježe Buhari i Muslim od h. Usame b. Zejda. [29] Muttefekun alejhi od h. Ebu Hurejre. [30] Hadis bilježe Buhari i Muslim, a ovdje je navedena predaja od Muslima. [31] Sura Bekare, 284. [32] Sura Isra, 36. [33] Sura Bekare, 283. [34] Sura Bekare, 225. Ovdje smo odstupili od Korkutova prijevoda kako bi se razumjela argumentacija Gazalija. [35] Hadis bilježi Tirmizi Hakim od Alija b. Zejda, a on od Seida b. Musejjiba kao mursel. U lancu je prenosilaca Kasim b. Ubejdullah Amri, koga Ahmed i Jahja b. Mein smatraju lažljivcem. Darimi bilježi sličnu predaju od Seida b. Ebu Vekkasa. [36] Hadis bilježi Muslim od h. Ebu Hurejre. [37] Hadis bilježi Ibn Madže od h. Džabira ali bez: ...uistinu... Taj dodatak bilježi od h. Ebu Hurejre. Muslim bilježi sličan od h. Aiše i h. Ummu Seleme. [38] Muttefekun alejhi od h. Ebu Bekra. [39] Hadis bilježi Muslim od h. Ebu Hurejre, a od h. Ibn Abbasa bilježi slično. [40] Sura Bekare, 286. [41] Hadis bilježi Muslim, od h. Ebu Hurejre. [42] Sura Hadždž, 37. [43] Hadis bilježi Taberani od Ebu Sa’lebe, Ahmed od Vabise: “ ...makar te ljudi pitali za rješenje i kazivali ti rješenja.” [44] Hadis bilježi Dejlemi od Muaza. U lancu je prenoislaca Husejn b. Ahmed b. Muhammed Herevi Simahi, koga Hakim smatra lažljivcem. [45] Sura En’am, 110. [46] Hadis bilježi Buhari od h. Ibn Omera. [47] Hadis bilježi Tirmizi od h. Enesa i kaže da je dobar. Hakim ga bilježi od Džabira, a Ibn Ebu Dun’ja kaže da je vjerodostojan po uvjetima Muslima. Muslim ga bilježi od Abdullaha b. Amra: “Allahsu moj, Koji mijenjaš srca, okreni moje srce da bude Tebi pokorno.” Nesai, Ibn Madže, Hakim, koji kaže da je vjerodostojan po uvjetima Buharija i Muslima, bilježe od Nuvvasa b. Sem’ana:“ Nema nijednog srca koje nije između dva prsta Milostivog i On ako hoće, učvrsti ga a ako hoće, prevrtljivim ga učini.” Nesai s dobrim lancem prenosilaca bilježi sličan hadis od h. Aiše. [48] Hadis bilježi Hakim i kaže da je vjerodostojan po uvjetima Muslima, Bejheki u Šuabu od h. Ebu Ubejde b. Džerraha. [49] Hadis bilježe Ahmed i Hakim, koji kaže da je vjerodostojan po uvjetima. Buhari, od h. Mikdada b. Esveda. [50] Hadis bilježi Taberani u Kebiru i Bejheki od h. Ebu Musaa Eš’arija s dobrim lancem prenosilaca. Bezzar bilježi sličan hadis od h. Enesa sa slabim lancem prenosilaca. [51] Srce srca zove se fuad i na njega se ovdje misli. [52] Sura Lejl, 5-7. [53] Sura Ra’d, 28. [54] Sura Fedžr, 27. [55] Sura Furkan, 43,44. [56] Sura Ja-Sin, 7. [57] Sura Ja-Sin, 10. [58] Sura Nisa, 120. [59] Sura En’am, 125. [60] Sura Alu Imran, 160. [61] Sura Infitar, 13,14. [62] Hadis bilježi Ahmed i Ibn Hibban od Abdurrahmana b. Katade Sulemija. Ibn Abdul-Berr kaže da je lanac prenosilaca neusklađen.