O vrlinama Šejh Salih ef. Ibriševića sam proteklih deset godina intenzivno prikupljao priče povezane s ovim sufijskim majstorom, kao i izreke i govore direktno od njega, u intenzivnim muhabetima i predavanjima, ponajviše u dućanu kaligrafa prof. Hazima Numanagića. U tom dućanu, u Despićevoj ulici, svjedoćio sam ketedri kojoj nisu bile ravne mnoge iz redovnog sistema obrazovanja. Bio sam zahvalan Bogu na mogučnosti da slušam nadnaravan govor uzoritog šejha koji je nakon šejha Husni ef. Numanagića i šejha Halid ef. Salihagića, znanstveno najraskošnija osoba proteklog stoljeća ovog dijela svijeta. I sam kao zaljubljenik sufija mnoge sam obilazio po Iraku, Siriji, Egiptu, Iranu, Turskoj, te nisam našao takvog u tumačenjima i poznavanju vjerskih znanosti. Šejh Salih ef. je bio sahibija kerameta znanja u širini i dubini poznavanja vjerskih disciplina. Oduševljavao je ajetima i hadisima koje je nadnaravnom brzinom citirao o svakom postavljenom pitanju kao i navođenju tumačenja velikih sufijskih klasika. Njegovo poznavanje raznovrsnih djela iz tefsira, hadisa, fikha, tesavvufa i dr. je bilo toliko da bi svako ostao zapanjen memorijom, analitikom, povezivanjima, a nadnaravnost mu uma je bilo jedino moguće objašnjenje. Nesporno je da će se slava ovog vjerskog učenjaka, arifa i evlije nastaviti i nakon njegove smrti.
On je arifi billah, poznavalac Allaha, šejh nakšibendijskog tarikata, muršid, insan kamil, muvehid, edib, mukašif, pobožni alim, duhovni autoritet, muhakik, ilum sahibija, profesor akaida, mufesir, muhadis, arabista, cjeloživotni proučavatelj šejha ibn Arebija, prevodilac i pisac mnogih djela tesavvufa, odgajatelj, dobročinitelj, staratelj jetima i siromašnih – Šejh hadži Salih efendija Ibrišević Faruki. Rođen 15 maja 1941 godine u pobožnoj derviškoj porodici u Kiseljaku pored Sarajeva.
U mladosti kao imam mnogih džamija podučavao je djecu i omladinu. Mnogo je onih koji su od njega naučili kur'an i din te saznali svoja prva vjerska znanja. Njegove hutbe i predavanja su bili na daleko poznati. Kako su tvrdili u onovremnoj islamskoj zajednici, bio je najelokventniji imam bivše Jugoslavije. Kao takav je bio i osporavan od kolega, jer je naporedo službi bio predan derviškoj praksi, na što je tada čuveni Husejn ef. Đozo rekao: Prigovaraju mu jer su mu zavidni, sve je pretekao u znanju.
Bio je poput neprohodne planine u pogledu brlijantnog uma, dostojanstva i autoriteta. Poznat kao majstor u rješavanju pitanja obredoslovlja i šerijatskih propisa na način da je poznavao sve njihove vanjske i nutarnje poruke, sadržaje, svrhe i značenja. Nemoguće je prebrojati one koji su se okoristli znanjem i uputama od ovog ustaza. Posebno se odlikovao u pogledu darežljivosti. Eh, koliko je samo nahranio gladnih, odjenuo golih i bosih, koliko spasio siromaha, platio tuđih dugova, sirotinje zbrinuo, suza obrisao, tužnih utješio, posrnulih podigao.
Šejh je bio ugodne, lijepe vanjštine, sijede brade, smeđih očiju, dubokog pogleda. Odisao je velikim autoritetom svakome ko bi ga sreo. Bio je evlija snažne murakabe, sa iskustvima doživljene džezbe, jakog hudura, prožimajućeg pogleda, posjednik najdubljih kontamplativnih misli. Pogledom bi zastidio svakoga u koga bi pogledao. I sam sam tu nelagodu mnogo puta osjetio. Njegov pogled osjećao sam kako obilazi sve predjele srca i duše. On je bivao svjestan moje nelagode pa bi mi to istu još više uvećavalo. Bio je oličenje Vjerovjesnikovog hadisa: Evlije su oni koje kada ih vidiš, podsjete te na Allaha! On je sahibija na stotine otkrovenja i evlijanskih snoviđenja, kojima bi se dala ispisati jedna posebna knjiga. Na desetine puta smo vidjeli različite osobe koje bi došle sa pitanjima, a dobivale odgovore od šejha bez da su pitanja postavili. Iz straha da šejh poznaje misli, mnogi su izbjegavali susret sa njim. Mnogi su od njega uzeli tarikat, talkin, blagoslov, uputu ili samo nasihat koji im je pozitivno promjenio život. Imao je veliku ljubav prema svima, a posebnu, naglašenu, prema Poslaniku Muhamedu a.s. i Ehli Bejtu. Kao potvrdu iste nekoliko puta je snovima vidio Hz. Muhameda a.s., Hz. Hasana a.s. i Hz Husejna a.s.. Bio je dobar i od dobrih pa onaj ko mu je dao ime Salih u cjelosti je opisao njegov život.
S dozvolom sam sakupljao njegove priče i izreke, a posebno o odabranim ljudima koje je kroz život sreo. Usuđujem se reći da je on posljednji od onih starih sufija staroga kova. Poticao je da se zapisuju, iščitavaju i spominju životopisi velikih sufija citirajući hadis: “Kada se spominju Božji robovi (evlije), spušta se milost.” Svjedoci smo da je govor šejh Salih ef. u cjelosti bio spominjanje Allaha, Vjerovjesnika, ashaba, evlija, sufijskih velikana i dinskih autoriteta. U njegovu društvu se osjećala Allahova milost. Pojašnjavao je navedeni hadis o milosti koja se spušta njihovim spominjanjem riječima: jer je spominjanje njih dio zikra - spominjanja Boga. I zaista srce se nadahne slušanjem o Božijim ljudima koji su u cjelosti sebe posvetili Bogu i čije su se plemenite duše sjedinile sa Njim. Stoga, govoreći o šejhu Salih ef. također govorimo o velikom broju derviša, šejhova, evlija i uleme koje je kroz svoj život sreo, a čijem se himmetu nadamo. Ponajviše je citirao svog učitelja, ilumskog i duhovnog kolosa šejha hadži Halid ef. Salihagića i bio vjeran interpetator njegovih kazivanja. Tako je i nastala, knjiga neprocjenjive vrijednosti Šejhov govor znaj istina je kao i njegove druge knjige, zapisi obimne šejhove spoznaje. Kroz kazivanja naglašavao je potrebu vjernikove odvojenosti od ovog svijeta, znanjem i nutarnjim stanjem. Po njemu je bijeg od svijeta bio kroz vjerozakon, moral, znanje, i svjesnost Božijeg hadreta. To je put koji rezultira viđanjem da svijet nije ništa drugo do mjesto božanskih pojava te da sve stvoreno jeste prožeto prisutvom Božijim. Govorio je: Sufija je svjesno u stanju potpune ovisnosti u kojem zna da je Bog jedini izvor snage, moći, jedini davatelj, pokretač. Kada je bio pitan o dominantnom stanju sufija, rekao je: Oni Vide da sve dolazi od Boga, da je On jedini pokretač, obračaju se Njemu u svemu, pitaju Ga o svemu, vide Ga u svemu.
Što se tiče početka njegova duhovna puta, rekao je: Početak mog duhovnog puta je bila ljubav prema vjeri, čuvanje vjerozakona, slijeđenje sunneta, čitanje vjerske literature, a potvrda moje iskrenosti i ljubavi je da sam sreo šejha od tarikatskih, marifetskih šejhova Halid ef., koji me poveo Bogu dajući mi spoznaju od svoje spoznaje. Kada sam sreo njega započela je dionica mog života koja će vječno trajati - mog stalnog putovanja u potrazi za Bogom i znanjem o Bogu.
I on je zaista postao vječni duhovni putnik u potrazi za znanjem uzimajući od šejha pouke koji su olakšavale duhovni put i omogučavale ozbiljenje ili raskrivanje tajne stvorenog svijeta kao mjesta božanskih manifestacija. Govorio je: Svrha stvaranja, života, vjere, ibadeta, znanja, jeste spoznaja Boga. Bog želi od nas da budemo s Njim onakvi kakvi smo bili prije nego smo postali stvar! Citirao je naputak od Šejh Halid ef. koji mu je rekao: Ima put do Allaha, a ti ga preskoći i odmah budi sa Allahom. Ove riječi šejh je pojasnio: Moguće je prihvatiti naizgled suprotstavljena gledišta, koja kazuju da ima put i da je neophodan za stizanje do cilja ali i nužnost da se kraj puta, cilj ima na umu od samog početka. Nama je cilj Bog, idemo Njemu putem, a poznat nam je i ajet:On je sa vama gde god bili. Ne bi smjeli dopustiti da nas put zabavi od samoga Boga pa da postanemo oni koji robuju samom putu. U tom kontekstu nema razdvajanja od Njega na ma kojoj dionici puta bili, i nema puta do Njega osim sa Njim i kroz Njega. Hz. Rabija Adevija k.s. i šejh Zun Nun k.s. su govorili: Spoznao sam svoga Gospodara sa svojim Gospodarom.
Šejh Salih ef. je po svim znakovima bio od evlija isevija. Zaključku doprinosi i njegov san u kojem je vidio Isa a.s. kako mu se sa neba spustio na glavu, stajući svojim mubarek nogama na njegovo ćelo. Tumačio je san, da je Isa a.s. kao duh Božiji i riječ Božija se spustio na njega, u smislu znanja i značenja riječi Božijih. Evlije isevijskog kvaliteta kroz literaturu se opisuju kao oni koji oživljavaju znanjem, pogledom. U jednoj od izreka šejha Halid ef. njemu stoji: Da te sretne neko, ma koje vjere bio, i prošeta sa tobom od sebilja do katedrale primio bi islam od tebe. Shodno hadisu Poslanika a.s. Evlije moga ummeta su kao pejgamberi Benu Israila imamo evlije musevije, isevije, ibrahimije i dr. Isaovsko naslijeđe kod evllija je u oživljenju ili proživljenju duhovno mrtvih, ili onih koji ne vjeruju i ne znaju, sa hidajetom i ilumom, kako kaže šejh Ibn 'Arabī u Fusūs ul-hikemu: Svako ko oživi neznanu dušu znanjem ili nevjerničku dušu sa imanom, oživio je time i tu osobu, pa ona zaima svjetlo i život koji nije imala.
Valja naglasiti da je šejh kroz život praktikovao mnoge oblike terbijeta: učeći, ćineći ibadet, zikr, dajući svoj imetak, posteći, moleći se noću kada su drugi spavali i provodeći periode vremena u povučenosti, zikru učenju. Ali je i naglašavao da je odricanje, osama upotpunjena tek s nutarnjom radnjom u smislu ispravne spoznaje da mi ne posjedujemo ništa, niti da dozvolimo da nas nešto posjeduje. Uz stalni tevhid ef'al, sifat i zat, zagovarao je i tevhidi mulk - Božije jedinstvo u vlasništvu. Rekao bi: Kroz ovaj stepen tevhida se zadobija svijest o Onome koji je vlasnik svega, nas samih, naših života, koji je prisutan, koji je vladar i vlasnik svega. U znanju tevhida bio je poznat kao najveći učenjak svog vremena.
Pomenut ću događaj kada mu je u posjetu stigao nepoznat mladić i pitao ga: Jeste li vi šejh Salih ef.? na šta je on odgovorio Da. Mladić je upitao: „Da li ste vi najveći učenjak ovoga vremena?“ Šejh mu je rekao: Mladiću, to je ono što ti je neko rekao, a ja ću ti odgovoriti riječima: Ako tražiš dunjaluk idi u državne institucije, ako tražiš ahiret idu u Carevu džamiju, a ako tražiš Boga, bujrum sjedi da ti o Njemu govorim jer ja pripadam onima koji se odriču i raja i pakla, tražeći Boga.
Šejh Salih ef . Ibrišević je, poput mnogih šejhova i evlija, živio život skromnosti, discipline, preciznosti, trpeći u mlađim danima i siromaštvo, potvore, pogovaranja kao i sve teškoće koju su sastavni dio puta spoznaje i instrumenti približavanja Allahu.
Prenio je riječi svoga šejha hadži Halid ef. koji mu je rekao: Jeste da si ti Salih ef. arif ali hajde da znaš i ovo. Potaknut time, stalno je učio, zagovarao učenje i svijesnost Boga. Isticao je Bog se obraća učenim kao svojim evlijama i onima koje voli. Uslovljena je blizina Allahu hadisom: Allah neće uzeti sebi za prijatelja neznalicu! Tražio je učenje i kontinuitet u sticanju znanja i naglašavao:... znanje bez primjene, bez ibadeta i zikra – napušta svog sahibiju, jer zikir i znanje su dva krila sa kojima letimo Uzvišenom!“ Šejhova definicija učenosti je bila jasno definisana. Učen je onaj ko ima znanje o Bogu, i ko Ga je svjestan, a neuk je onaj ko Ga ne zna i nije Ga svjestan pa makar bio i šejh, hafiz i praktičan vjernik. Kada bi pominjao odricanje od prolaznog svijeta govorio bi: Kada se odrekneš sebe i pobjegneš od svega što te odvlači i zavodi od Boga, sve to što te odvlači od Boga je dunjaluk. Dunjaluk je hal i nema svoju egzistenciju i svi svjetovi su halovi. Samo Bog ima egzistenciju/vudžud. Zagovarao je da se trebamo čuvati onoga što ništi naš hudur –ili nas čini nesvjesnim Božijeg prisustva: ono što odvlači pažnju od Boga nije svijet sam po sebi, već iskrivljeni pogled u njega, kojim pripisujemo svijetu samostalno postojanje. Takav neuk pogled izobličuje duhovno stanje, zamagljuje nas niskim željama, raznim interesima, gafletom. Povlačenje od ovoga svijeta je u biti korigovanje pogleda kojim svijet vidimo odvojenim od Boga, a bijeg Bogu je besiretom ili znanstvenim viđenjem svijeta kao Božije pojave. Allah nije stvarajući svijet sebi stvorio druga u postojanju. Sve na svijetu je prožeto hadretom i svaka stvar tespih ćini svog Stvoritelja i ukazuje na Njega. Tespih čini odričući Bogu sudruga u stvaranju, pokretanju, imenima, atributima i postojanju. U kudsi hadisu Allah dž.š. kaže: Skrivena sam riznica, za koju se ne zna, pa stvaram stvorenja da bi Me spoznavala jer volim da budem spoznat. Onaj ko gleda na ovaj svijet, a ne vidi ga kao otvorenu Božiju knjigu i mnogobrojne ajete koje treba čitati, a koji govore o Njemu i Njegovoj jednoti – slijep je. Za tu božansku zbilju slijep je ili spava kao što stoji u hadisu Allahova Poslanika a.s.: Svijet spava, a kad umre probudit će se. Mnogo je usnulih za Boga i Božije pojave, Njegovo prisustvo. To su oni koji sanjaju san u kojem vide sebe i svijet samopostojećim. Ko vidi sebe ne vidi Boga, ko vidi Boga ne vidi sebe.
Šejh se kao sufija radovao prirodnom okruženju jer ga je vidio kao manifestaciju Božjeg prisustva. U susretima sa stvorenim vidio je Stvoritelja. Govorio je: Ne dođe halk (stvorenje) a da sa njim ne dođe Hakk (Stvoritelj). Govorio je: Boga se ne smije ograničavati na prisustvo u našoj zamisli ili apstrakciji jer je On prisutan ma gdje se mi okrenuli.
Iako je šejh Salih ef. bio alim, njegove osobine, mudrost, elokvencija, znanje, govore da on ne može biti ograničen na tu jednostavnu kategoriju. Neko ga je nazivao sufijom, drugi arif ili ašik, poneko šejhom ili samo Hadži efendija. Dugo analizirajući njegovu ličnost te čitajući o različitim katagorijama evlija pronašao sam cjelovit opis njegova duhovnog stanja u slijedećim riječima šejha Ibn Arebija, koji u svom Futuhatu navodi da Božijih evlija ima tri vrste:
Prva vrsta; njom dominira asketizam, i nazivaju se askete, povlače se od svijeta, čista su im djela, od kojih su sva hvale vrijedna.
Druga vrsta; vidi da sva djela pripadaju Bogu; oni posjeduju sve kvalitete prve grupe, ali također posjeduju znanje o stanjima, stanicama, znanostima, tajnama, otkrovenjima i čudesnim darovima (karamet); oni su ljudi dobrog karaktera i viteštva, a nazivaju se sufije.
Treća vrsta; arifi, se ne mogu razlikovati po izgledu od vjernika koji vrše Božja obavezna djela; šetaju po pijacama, sjede po dućanima, razgovaraju s ljudima i niko od Božjih stvorenja ne vidi da se bilo ko od njih razlikuje od javnosti; ipak, oni su slobodni i odani robovi svog Gospodara, vide Ga uvijek, i u svakom stanju, svom jelu, društvu, svom buđenju i spavanju, u svom razgovoru među ljudima - razgovaraju sa Njim.
Duboko sam uvjeren da je šejh Salih ef. Ibrišević pripadao evlijama navedene druge i treće vrste. Svjedoćio sam desetinama njegovih kerameta, posebnih stanja, kešfova i pogleda koji nemaju obićni ljudi. Njegov tarikat je put čistoće, nepreglednog znanja, velike ljubavi i darežljivosti poput mora. Imao je veliko razumjevanje za sve narode, religije, opredjeljenja. Protivio se razdvajanju ljudi po naciji, mezhebu, tarikatu, boji kože, religiji, porijeklu, imetku, geografskom prostoru jer to nije u skladu s našim načinom razmišljanja, dijeliti ljude po ma kom osnovu; naš put (tarikat sufija) je put sveobuhvatnosti i pronalaženja Boga u svemu, te svjedočenje Njegove volje i poretka ma gdje se okrenuli. Šejh je bio posjednik gospodskog suosjećanja, samilosti, plemenitosti te poticajne snage koja pripada ljudima kešfa i znanstvene vizije. Preselio je na ahiret spominjući Allaha, u društvu odanih i zaljubljenih u Njega. Dženaza mu je bila posjećena od mnoge uleme, alima, dinskih i tarikatskih šejhova, derviša, vjernika, poštovaoca. Ukopan je iznad grada Sarajeva, sa zikrom u kojemu je proveo cijeli život, i kao što dolikuje duhovnim velikanima. Kabur mu je poput stuba duhovne zaštite ovoga grada, zemlje i naroda. Porodici, cijeloj islamskoj zajednici, sugrađanima, dervišima, njemu bliskim, izražavam najdublje suosjećanje zbog šejhova preseljana u vječni svijet. Našu tugu ublažava saznanje da je iza sebe ostavio vrsnog sufiju, šejha Ismail ef. Ahmetagića i druge, te mnogo učenika koji nastavljaju njegov put, spoznaje, aška, edeba, samilosti.
Napisao: Šejh Muamer Šehić Durmišević