Povijest Osmanlija

Osmanlije-Uvodne napomene o Osmanskom carstvu (1 dio)

Prvi dio

Prije nego li se počne ozbiljnije govoriti o Osmanskom carstvu, neophodno je oslikati prilike i vrijeme u kome se ono pojavilo, kako bi se potpunije razumjela njegova uloga na svjetskoj pozornici, a posebno njegova uloga u očuvanju islama. Zato ćemo napraviti kratak pregled razvoja događaja u islamskom svijetu nakon četvorice pravednih halifa pa do pojave Osmanlija. Prvi dinastički halifat u islamu je osnovan 661. godine. Bili su to Emevije, čija je prijestolnica bila u Damasku. Vladali su do 750. godine kada halifat prelazi u ruke Abasija, a prijestolnica je prenešena u Bagdad.

Abasije će vladati sve do 1517. godine, sa prekidom od tri godine (1258-1261). Za vrijeme Abasija učinjeno je vrlo mnogo na polju nauke, kulture, arhitekture, proširenju islamske države i svega što je napredno i civilizovano. Međutim, nakon prvog stoljeća vladavine, Abbasije su posustali, pa njihova moć i uticaj opadaju, te se formiraju lokalne dinastije, prije svega u Persiji, a zatim u Španiji, Maroku, Tunisu i Egiptu. U XI vijeku jedan novi element počinje sve više uticati na razvoj događaja u islamskom svijetu. Bili su to Turci Seldžuci koji vladaju sve do kraja 13. stoljeća i to na području Male Azije, zatim u Palestini, Siriji i Jerusalimu, u Perziji i u Iraku. Svi ovi sultanati i halifati su načelno priznavali Abasijskog halifu, osim jednog potpuno samostalnog, Fatimijskog halifata osnovanog u Tunisu 909. godine, da bi se kasnije proširio na Egipat, cijelu sjevernu Afriku, Siriju i dijelove Arabije. Fatimije su bili šiije, a Abasijskog halifu su smatrali uzurpatorom. Salahuddin Ejubija, Kurdski vojskovođa, je godine 1171. pokorio Fatimijski halifat i svrgnuo šiije sa vlasti.Zatim dolazi jedan od najcrnjih trenutaka u historiji muslimana, najezda divljih Mongola koji su u nekoliko navrata porušili i popalili glavninu islamskog svijeta. Bila je to neusporediva rušilačka mašina koja je, skoro u trenu, razorila skoro sve ono što je građeno stoljećima. Najstrašnije što su ovi divljaci učinili je to da su godine 1258., predvođeni divljim zločincem Hulagu-hanom, razorili i popalili Bagdad, ubivši na desetine hiljada muslimana, među kojima i posljednjeg Abasijskog halifu. Bio je to nenadoknadivi gubitak za cijeli civilizirani svijet. Neki historičari kažu da se nikako ne može pretjerati u opisima razmjera Mongolskih razaranja. Međutim, muslimani su preživjeli ova divljanja, a Mongole su islamizirali. Tri godine nakon razaranja Bagdada, Turci Memluci u Kairu proglašavaju halifat, kao nastavak Abasijskog hilafeta.Nakon Mongolskih razaranja, i prestanka njihovog značaja, iskristalisalo se pet centara islamske moći. Prvi je bio Memlučki sultanat u Egiptu, Palestini i Siriji. Dugo vremena je bio glavno uporište arapsko-islamske kulture. Smjenjuju ih Čerkezi Memluci koji su uglavnom bili nesposobni, a historičari nisu sigurni da li su posljednji od njih uopće bili pravi muslimani. Pošto su bili okrutni, neobrazovani i slabe vjere, nisu predstavljali nikakvu značajnu silu, bez obzira na veličinu teritorije kojom su vladali i bogatstvo kojim su raspolagali.Drugi su bili Persijanci, stara moćna nacija. Međutim, odavno su već bili skloni šiizmu, a početkom 16. vijeka šiizam proglašavaju državnom religijom. Bio je to oblik šiizma koji apsolutna većina ehli-sunnetske uleme svrstava u nevjerništvo. (Napomena: Današnje šiije u Iranu su uglavnom daleko od ovog oblika šiizma).

Treći centar je bio na širem području današnje sjeverne Indije, gdje su vladale Turske dinastije, a u XVI vijeku ih smjenjuju Moguli, koje je osnovao Babur, islamizirani potomak Timura Lenka. Moguli će se u tom području zadržati sve do dolaska Britanaca.Četvrti su bili islamizirani Mongoli koji uspostaviše Hanat Zlatne Horde na području današnje južne Rusije i Čagatajski Hanat na području Srednje Azije. Peti i posljednji su bili Turci Osmanlije, čije je carstvo u usponu godine 1402. raskomadao Timur Lenk. Bila je ovo i posljednja najezda Mongola. Međutim, Sultan Mehmed I je relativno brzo ponovo ujedinio carstvo uspostavio kontrolu nad njim.U XII i XIII stoljeću krstaši iz Evrope punih 195 godina organizuju kontinuirane pohode na islamske zemlje s izlikom zauzimanja „svetog groba”, a stvarni razlog je bio napad na islam i pokušaji uništenja muslimana. Turci Memluci, Turci Seldžuci, Salahuddin Ejubija i drugi su uglavnom uspješno odolijevali ovim napadima, ali su se svi vremenom umorili. Bila je potrebna jedna nova snaga koja će zaštititi islam i muslimane. Persijanci su tada uglavnom bili šiije, čime se isključuje svaka mogućnost nošenja zastave islama. Čerkezi Memluci ni po čemu nisu bili dostojni predvoditi muslimane, muslimanske dinastije u Indiji su bile preokupirane unutarnjim problemima, a netom islamizirani Mongoli su bili suviše mlada muslimanska nacija da bi preuzeli tako važnu ulogu. Arapi su, nakon mongolskog razaranja Bagdada potisnuti na margine islamskog svijeta.Allah Uzvišeni je obećao da će čuvati svijetli Islam. U svakom vremenu je On Uzvišeni odabirao pojedince između svojih dobrih robova, te preko njih održavao Svoje obećanje. U tom trenutku historije Uzvišeni Gospodar je odabrao svoje dobre robove Osmanlije, pozicionirao ih u srce Anadolije i dodijelio im ovaj časni zadatak. Od male vazalske kneževine Osmanlije će vrlo ubrzo na temeljima pobožnosti, pravednosti, učenosti i hrabrosti izgraditi neslućeno snažnu silu, koja neće sjediti u Aziji i drhteći čekati prodore krstaša i navale Mongola, nego će predziđe islama prenijeti na zapad, duboko u Evropu  i na taj način zamijeniti uloge sa neprijateljima islama. Punih 300 godina Evropa će drhtati od straha pred Osmanskom vojskom koja će izrasti u nepobjedivu borbenu mašinu. Nekada moćno Bizantsko carstvo će biti potpuno uništeno, šiijama će biti podrezana krila, a zatim će preuzeti hilafet od onih koji ga nisu bili dostojni, a koji će u njihovim rukama ostati 407 godina. Nakon Osmanlija, do danas, neće se pojaviti niko dostojan da ga nosi.

Osmansko carstvo je formirano 1299. godine proglašenjem nezavisnosti Osman Gazijinog begluka, a prestalo je postojati 1922. godine, dakle, postojalo je 623 godine pod upravom jedne dinastije. Utemeljivač Osmanskog carstva je Osman Gazi koji potiče iz plemena Kaji, najuglednijeg od 24 plemena koja su činila Oguski klan. Duhovni otac Osmanskog carstva je Šejh Edebali. Gazi Osman i njegov babo Ertugrul Gazi su bili muridi ovog velikog šejha. Gazi Osman je još bio i zet šejh Edebalija. Orodivši se ovim Allahovim evlijom, Gazi Osman je obezbijedio rađanje časnog potomstva. Slijedivši primjer svojih predaka, svaki potonji sultan je imao šejha.Osmansko carstvo, za kratko vrijeme dobija važne bitke protiv Bizantije i begluk sa površinom od 48. 000 km, koji je Osman Gazi nasljedio od svog oca, za vrijeme njegove vladavine proširuje se na 160. 000 km. Vremenom se ovo carstvo u brzom usponu proširilo zahvaljujući velikim osvajanjima i pokoravanjima ostalih turskih begluka tako da u vrijeme vladavine dvanaestog Padišaha, Sultan Murata III, zahvata prostor od 19.902.000 km. Granice Osmanske imperije u ovom periodu dosezale su od Atlanskog okeana na zapadu do Kaspijskog mora na istoku, od Baltičkog mora na sjeveru do polovine Afričkog kontinenta na jugu. Sredozemno more tada je bilo samo jedno od osmanskih jezera.

U razdoblju 623 godine postojanja Osmanskog carstva, na njegovom prijestolju izmjenilo se 36 Sultana. Od 1516 godine, kada je deveti vladar po redu, Sultan Selim Javuz (žestoki), preuzeo halifat od Arapa, osmanski Sultani su počeli nositi zvanje “muslimanski halifa” i to je trajalo narednih 407 godina. Među svim sultanima najduže je trajala vladavina desetog sultana, Sulejmana Veličanstvenog, koji je carstvom rukovodio punih 46 godina, dok je najkraća bila vladavina trideset trećeg sultana, Murata V, a trajala je samo tri mjeseca. Svi osmanski sultani su bili predmet neosnovanih i nemilosrdnih kritika nekih zapadnjačkih i turskih historičara zadnjih namjera, a zapravo su sultani još u ranom djetinstvu sticali visoki stepen naobrazbe u skladu sa tadašnjim potrebama. Svakom mladom princu bi bio dodijeljen učitelj. Učitelji su pažljivo birani iz redova najbolje uleme. Posebna pažnja se posvećivala princu prijestolonasljedniku. Kod ponajboljih alima tog vremena prinčevi su izučavali discipline iz islamskih znanosti, strane jezike (arapski i persijski obavezno), književnost, historiju, vještine ratovanja i upravljanja. Kad bi mladi princ dostigao petnaestu godinu, pa i manje, bio bi upućen u jednu od Osmanskih pokrajina gdje bi sticao iskustva u vođenju države. Mnogi od njih su se ubrajali u prave umjetnike svoga vremena. Među njima je bilo 22 pjesnika, 12 kaligrafa, 8 kompozitora, jedan draguljar, jedan majstor streljaštva, te jedan rezbar. Svi, bez izuzetka, bili su sportisti i ratnici. Sultan Murat IV se odlikovao vještinom jahanja i dizanjem tegova, a Sultan Abdulaziz je bio majstor hrvanja.

Zapadni historičari su, pokušavajući se osvetiti, do u detalje opisali raspad Osmanskog carstva, dok o njegovom usponu govore tek u natuknicama. Samo rijetki od njih su opisali i uspon Osmanlija, ali i tada sa neskrivenom mržnjom i zavišću, sistematski ih ocrnjujući.Nerijetko su Osmanlije, iz pera zapadnjaka, opisivani kao gramzivi osvajači koji su ognjem i mačem osvajali sve pred sobom i silom ugonili u islam. Ali, Allah Uzvišeni je htio ostaviti lijep spomen ovim Njegovim dobrim robovima, pa se pobrinuo da njihova znamenja u vidu džamija, čaršija, česmi, kupatila, karavan saraja, književnosti, poezije i ostalih grana umjetnosti ostanu sve do današnjih dana i tako jasno svjedoče o sasvim suprotnoj Osmanskoj prirodi. Ova mržnja prema Osmanlijama potiče od toga što su Osmanlije u presudnom trenutku historije uradili nešto što zapadnjaci do danas nisu uspjeli “ispraviti.”

Suviše je kasno. Osmansko carstvo jest propalo, ali je propalo sa takvih visina do kakvih se nikada nijedna zapadnjačka civilizacija nije popela.Osmanski duh je bio neopisivo širok. Istovremenom širinom duha i strogim pridržavanjem Šerijata, Osmanlije su čitavim muslimanskim pokoljenjima održali lekciju izgradnje muslimanskog društva i ličnosti. Vasijjet (testament) koji je utemeljivač osmanske Imperije, Osman Gazi, neposredno prije svoje smrti 1326. godine, ostavio svome sinu Gazi Orhanu, od svih potonjih sultana je usvojen i sačuvan kao jedna vrsta državnog konstitutivnog dokumenta. Vasijjet glasi ovako: “Prvu oporuku koju ostavljam mojim sinovima i mojim dobrim dostovima je, kada budete vodili borbu na Allahovom putu uvijek pokazujte veličanstvenost prave vjere Islama, kada budete postizali uspjehe na putu džihada, uvijek visoko podignite sveti bajrak Islama. Uvijek činite hizmet Islamu, jer je Dženab-i Hak jednom svom slabom robu povjerio dužnost osvajanja zemalja na Njegovom putu. Odnesite Kelime-i Tevhid u daleke krajeve kroz vaše bitke i džihad. I ako bilo ko iz moje loze skrene s pravog puta i nanese nepravdu, neka na Sudnjem danu bude lišen Muhamedovog a.s. šefa’ata. Sine! Ne postoji insan koji je na dunjaluk došao a da se smrti nije pokorio. I meni se sada, Allahovom odredbom, približila smrt. Ovu državu ostavljam tebi na amanet, a tebe ostavljam Allahu na amanet! Neka ti u svakom poslu pravda bude na prvom mjestu”. U upravljanju, prema ovom vasijetu, pravda je usvojena kao temelj u izvršavanju svih državnih poslova kao i u ispunjavanju dužnosti, kako prema muslimanskim tako i prema nemuslimanskim podanicima. Radi toga su neki nemuslimanski narodi koji su se suočavali sa velikom nepravdom i nasiljem, izrazili volju da žive pod Osmanskom upravom i na taj način Osmanlijama olakšali pojedina osvajanja. Primjer pridržavanja principa pravednosti bile su i posljednje riječi koje je Sultan Murat izgovorio nakon atentata koji je nad njim kukavički izvršio Miloš Kobilić, prerušen u ranjenika: “Nemojte povrijeđivati zarobljenike! A sada vas i našu pobjedničku vojsku ostavljam Allahu na amanet”. Kao rezultat njihovog islamskog vaspitanja, naučili su se ophoditi bez mržnje i bijesa, bez pohlepe i oholosti i na taj način su uspijevali izbjeći sebičnost. Svrha postojanja Osmanske države je bila promicanje islama, a ne sticanje bogatstva radi njega samog. Istorija pokazuje da Osmanlije nikada nisu gomilali bogatstva, naprotiv, neprestano su ga trošili na Allahovom putu, pa im se ono uvećavalo. U Osmanskoj tradiciji postojao je običaj da za vrijeme svečanosti održavane povodom ustoličenja Sultana na vlast, zapisničar jako dovikne Sultanu: “Ne oholi se moj Sultanu, Uzvišeni Allah je iznad tebe!”

Osmansko rukovodstvo ni u jednom periodu nije slijedilo politiku nacionalnih i rasnih podjela. Ponajbolji primjer za ovo načelo je veliki vezir Mehmed Paša Sokolović, po rođenju Srbin, ali po odgoju Osmanlija. Važna je bila odanost sultanu i Osmanskoj državi. Građani nemuslimanske vjeroispovjesti nikada nisu bili tlačeni i silom uvođeni u islam. Kao rezultat ovakve vjerske i kulturne slobode, određene etničke grupe su stekle suverenitet takvom lahkoćom kao da nisu bili pod Osmanskom vladavinom. Čak se može reći da ovi narodi, u drugim uslovima, pa čak i u uslovima nezavisnosti, ne bi mogli do tog stepena sačuvati svoj vjerski i kulturni identitet.Dostojan pažnje je gest Sultan Abdulhamida Hana II kao vladara Imperije koja se suočavala sa raspadom, kada je u tako teškim vremenima izdvojio velika materijalna sredstva za restauraciju Bizantijskih dijelova Ajasofija džamije u Solunu, dok su Grci 1950. godine, uništili raskošna obilježja iz XVI stoljeća tog istog zdanja, kao što su mimber koji je predstavljao umjetničko djelo, kjurs, mahfil ili mjesto gdje je stajao mujezin, pri tom ne ostavivši ni jedan trag islamske kulture.Sultan Murat II je, umoran od ratovanja, predao princu Sultan Fatihu državu na upravljanje, a on se sa bliskim prijateljima povukao u tišinu planine Uludag. Budući je Sultan Fatih tada imao svega 12 godina, neprijatelj je pokušao iskoristiti ovu priliku i uništiti Osmanlije. Sultan Fatih je, iako vrlo mlad, osjetio da nije dorastao ovom problemu, pa je svom babi Sultan Muratu II poslao kratko pismo u kom je stajalo: “Ako si ti sultan, onda dođi i komanduj svojim trupama, a ako sam ja sultan, tad ti naređujem da dođeš komandovati mojim trupama.”

Stari ratnik je prekinuo odmor, poveo svoju nepobjedivu vojsku i do nogu potukao neprijatelja. Ubrzo zatim Fatih sultan Mehmed Han će definitivno preuzeti carstvo pa će u svojoj 22. godini života osvojiti Istanbul na način koji sve do danas nije izgubio ništa od svoje genijalnosti.

Sultan Bajazit II, koga njegovi savremenici zbog njegove velike pobožnosti prozvaše Bajazit Evlija, je primijetivši mnogo sjajnog posuđa u svom dvorcu, jedanput naredio da se svo to posuđe, iznese na ulicu i da se tri dana iz njega hrani sirotinja. Naravno, nijedna posuda nije vraćena u rezidenciju.U pohodu na Egipat, Sultan Selim Javuz je sa svojom vojskom za samo 13 dana prešao Sinajsku pustinju, a ista ta pustinja je u I svjetskom ratu, sa tadašnjom tehnikom, pređena za 11 dana. Do danas ostaje nejasno kako mu je to uspjelo.

Ovaj briljantni vojnik je, prema svjedočenju njegovih savremenika, čitav život jeo jednu vrstu jednostavnog jela i to iz drvene posude.Sultan Mehmed III bi pri svakom spominjanju Pejgamberovog alejhisselam imena, ustajao na noge iskazujući time svoje poštovanje prema Pejgamberu a.s.Vijekovi su prohujali, Osmanska Imperija postala je historija. Ali civilizacija, koju je ova imperija, sa neusporedivim uspjehom formirala, je i danas živa. Turci, Kurdi, Bošnjaci, Albanci i ostali koji žive na tlu čiji je svaki pedalj plaćen krvlju, djeca su iste civilizacije.Duh, koji je u prošlosti ovjekovječen kao Seldžučki, a potom kao Osmanski, ustvari je duh islamske čovječnosti. Taj duh i dalje čuvamo i njegujemo i on će jednog dana iznova biti predstavljen modernom svijetu koji se počeo preobražavati u mrtvo tijelo. Ovaj svijet to očekuje.

Osmanlije-Dolazak Turaka u Anadoliju ( 2 dio)

Drugi dio

Niko do danas sa sigurnošću nije utvrdio starost i tačno porijeklo Turaka. Historija prati njihov put od visoravni planina Altaja, što se smatra njihovom pradomovinom. Altaj je gorje koje se proteže u dužini od oko 2 000 kilometara. Na granici je između današnje Kine i Mongolije. Sišavši sa Altaja, Turci se naseljavaju u stepama koje se pružaju prema zapadu sve do Aralskog jezera, sjeverno do Sibira i južno do Tibeta. Ovo područje je nekada bilo poznato kao prirodna, geografska i kulturna cjelina pod imenom Turkistan.

Najstarije pronađene bilješke o Turcima potiču iz VI stoljeća, od Kineza koji su ih nazivali „Tuku“, a njihove zemlje „Tu-Kiu“. Jugozapadno od Turkistana je stara Perzija. Oni su svoju zemlju nazivali Iran, a sve ostalo Aniran tj. Ne-Iran. Zemlje Turaka su nazivali Turan, a njihove stanovnike Turanci. Prema turskim predajama, praotac pravih Turaka bio je Ouz han (tur. Oğuz) koji je živio u vrijeme Ibrahima a.s. Njegov otac je bio paganske vjere dok se Ouz han okrenuo monoteističkoj vjeri, zbog čega su međusobno ratovali oko sedamdeset godina. Ouz han je poveo svoje sljedbenike prema današnjem Turkestanu. Zaustavio se u gradu Jesi, starom središtu raznih vjera, i tu uspostavio svoju prijestolnicu. Vijekovima kasnije, u Jesi će se roditi poznati učenjak hodža Ahmed Jesevi. Pošto je pobijedio svog oca nevjernika, Ouz han je zavladao svim Turcima. Od četiri Ouz hanova sina izrodit će se ukupno dvadest četiri najotmenija turska plemena.

Kao i njihovi susjedi Mongoli, Turci su skoro živjeli u sedlima. Vremenom su postali pagani i obožavali su razna božanstva. Nemirna duha i vrlo pokretljivi, išli su za svojim stadima i poduzimali povremene upade u susjedne zemlje odakle su se vraćali sa bogatim plijenom. Plijen je bio njihov cilj, a grad je bio njihov neprijatelj. Mobilnost im je davala prednost nad gradskim življem. Ibn Haldun ističe ovu odliku kao sudbonosnu za cijeli svijet: „Uzrok tome je što se sjedilačko stanovništvo prepustilo mirovanju i udobnosti i utonulo u blagostanje i raskoš. Oni su stvar odbrane svojih imetaka, i sebe samih, povjerili svom namjesniku i vladaru koji njima upravlja te vojsci koja se stara o njihovoj zaštiti. Oni se osjećaju sigurnim iza zidina koji ih okružuju i utvrda koje ih zaštićuju, pa ih ne uzbunjuju nekakvi povici niti im išta remeti njihov mir. Zato su oni nehajni i spokojni pa su odbacili oružje... Ljudi iz divljine, pak, zbog svoje izdvojenosti iz društvene zajednice, usamljenog života u pustinjama, svoje udaljenosti od vojske, odvojenosti od zidina i kapija, sami se brinu o svojoj odbrani: ne povjeravaju je drugima niti se pri tom pouzdavaju u druge. Zato oni stalno nose oružje, osmatraju na sve strane oko puteva, suzdržavaju se spavanja, osim na smjenu, kada su u skupini, na sedlima i samarima, pažljivo osluškuju tihe šumove ili krikove, usamljuju se u zabiti i pustinji pouzdavajući se u vlastitu snagu. Snaga je postala njihovom karakternom crtom, a hrabrost njihovom naravi za kojom posegnu kad ih neko pozove, ili ih uzbuni neki povik.“

Seoba Turaka

Pod pritiskom Mongola, turska plemena su se vremenom pokrenula prema zapadu. U devetom stoljeću se susreću sa muslimanima u Iraku i Iranu. Halifa u Bagdadu je prepoznao njihove vojničke kvalitete i regrutovao ih svoju armiju kao vojne službenike. Krajem desetog stoljeća islam se učvrstio u turskom biću. Uskoro su postali svjesni svoje snage, pa su preuzeli vlast od svojih doskorašnjih gospodara. Sredinom jedanaestog stoljeća već je formirana dinastija Turaka Seldžuka, a do kraja stoljeća Seldžuci vladaju prostorom od centralne Azije do Egipta.

Brzina turskog narastanja bila je tako čudna da je u nekim krugovima protumačena kao Božija intervencija u cilju oživljavanja već dobro zamrlog duha islama i povratka jedinstva ummeta. Turci su oduvijek bili sunije, dok su u Egiptu tada vladali šiije. Ubrzo su postali legitiman vojni cilj Turaka Seldžuka, jer su ih smatrali otpadnicima od islama. Turci su oživjeli borbeni duh kakav je bio kod prvih muslimana. Salahudin Ejubija je bio Kurd, ali glavnina njegove vojske bili su Turci. Poznate su Salahudinove briljantne akcije, prvenstveno njegovo vraćanje Jerusalima pod vlast muslimana.

Žiška rata između muslimana i kršćana već dugo je tinjala sve dok se nije rasplamsala na južnim granicama Anadolije. Seldžuci su imali velikih problema sa nedavno doseljenim nomadskim Turkmenima zbog njihovih čestih upada u tada kršćansku Anadoliju. Upadi su postali tako česti i tako snažni da je bizantijski car morao pokrenuti vojnu akciju protiv uljeza. Bizantija je za to vrijeme bila obuzeta unutrašnjim političkim trvenjima koja su započela 1055. godine. Na čelu Imperije izmjenjivali su se marionetski carevi koje su postavljali snažni makedonski velikaši, dok je trajala politička borba između civilne aristokracije na zapadu i vojne aristokracije na istoku Bizantije. Civilna aristokracija je imala svoje posjede na Balkanu, a vojna u Anadoliji. Vojna aristokracija nije dopuštala nikakvo kupovanje posjeda u Anadoliji koja je bila neusporedivo bogatija od Balkana.

Bitka kod Mancikerta Godine 1068. civilna aristokracija postavlja novog cara, Romana Diogena – bivšeg vojskovođu iz Kapadokije. Njegov prvi korak je bio pokušaj obnavljanja snažne bizantijske armije koju je desetogodišnja vladavina civilne aristokracije znatno oslabila. Uspio je skupiti oko 35 000 ljudi, pa je krenuo na Seldžuke. Ostvario je neke početne uspjehe, ali nikako nije mogao uništiti brzu seldžučku konjicu koja je i dalje harala bizantijskim pokrajinama. Dolazak zime je prisilio Romana na povlačenje. U aprilu slijedeće godine, Roman ponovo pokreće pohod, ali seldžučka konjica brzim manevrima opet izbjegava direktan sukob, tako da je primoran sklopiti mir sa Alp Arslanom, seldžučkim sultanom. Godina 1070., donosi političke napetosti u Istanbulu, pa je Roman Diogen primoran na ostanak u gradu. Ipak, organizovao je novi pohod na Seldžuke kojim je komandovao Manojlo Komnin. Mladog vojskovođu je pratila početnička sreća, ali je na kraju potpuno poražen i zarobljen. Uspio je nagovoriti Seldžuke da ga puste, pa se osramoćen vratio u Istanbul. Slijedeće godine, gradovi Mancikert i Arje se predaju Seldžucima, pa je Roman prisiljen na hitnu akciju. Kad se približio jezeru Van, podijelio je vojsku na dva dijela. Prvi dio vojske je krenuo prema jugu odakle se očekivala glavnina seldžučke vojske, a drugi dio, pod komandom Romana, krenuo je na Mancikert. Prvi dio bizantijske vojske je naletio na seldžučke snage, ali su se povukli prema Istanbulu, dok je Roman bez borbe zauzeo Mancikert.

Odmah poslije toga, Roman je krenuo prema glavnini seldžučke vojske u želji za potpunom pobjedom. Seldžuci su ga dočekali, potpuno razbili njegovu vojsku pobivši gotovo trećinu ljudstva. Imperator Roman Diogen je bio zarobljen. Seldžučki vojnici su ga prepoznali i doveli pred sultana Alp Arslana. - Šta bi učinio da sam ja zarobljen i doveden pred tebe? – pitao je Alp Arslan. - Vjerovatno bih te ubio ili bih te pokazivao u povorci dok bih trijumfalno ulazio u Istanbul. – odgovori Roman. - Ja ću postupiti mnogo gore, ostavit ću te živa. – reče Alp Arslan.

Alp Arslan je naredio Romanu da legne na zemlju, a onda mu je stao nogom na vrat, što je bio simboličan čin pokoravanja pobjedniku koji je u tom slučaju obavezan poštediti pokorenog. Roman je zadržan neko vrijeme kod Alp Arslana, nakon čega je sklopljen mir na duže vrijeme. Konačno, Roman je pušten na slobodu. Ostaci njegove vojske su ga sačekali i pridružili mu se u pokušaju nasilnog ulaska u Istanbul gdje je za vrijeme njegovog odsustva izvršen državni prevrat. Suprotstavila mu se vojska mladog prevratnika Mihajla Duke, potpuno ga porazila i oslijepila usijanim gvožđem. Kratko vrijeme poslije toga, Roman je umro od posljedica osljepljivanja.

Zauzimanje Anadolije Nakon Bizantijske katastrofe kod Mancikerta, Seldžucima su se širom otvorila vrata Anadolije. Sada više nije bilo nikoga da ih spriječi u potpunom zauzimanju ove, za Bizantiju, strateške teritorije. Za samo deset godina, Turci su zauzeli skoro cijelu Anadoliju. Ovaj put nije došla samo njihova vojska. Sada su doveli i svoje porodice, te se trajno nastanili u širokim anadolskim ravnicama. Resursi Anadolije su oduvijek bili neizmjerni. Bizantija je ostala bez sigurne i relativno jednostavne opskrbe živežnim namirnicama i popune armije najboljim vojnicima. Do tada je Istanbul uglavnom snabdijevan iz Anadolije, pa je od tada primoran na traženje drugih izvora snabdijevanja hranom i ljudstvom. Mnogi analitičari smatraju da je bizantijski poraz kod Mancikerta bio direktan povod za pokretanje krstaških ratova. Turci Seldžuci su prenijeli prestolnicu u Nikeju (današnji Iznik) i tako jasno dali do znanja da se ne namjeravaju povući iz Anadolije. Odmah poslije toga Aleksije Komnin je zatražio pomoć od katolika sa zapada. Papa će ubrzo pokrenuti krstaške pohode koji će više koštati pravoslavce nego muslimane.

Nakon pustinja Irana i Iraka, ravnica Anadolije je postala idealno mjesto za Turkmenska stada. Sa njima je došao sunijski islam, vatreni dervši, šejhovi i razni pobožnjaci koji su neprestano govorili o džihadu. Svega dvadeset godina nakon Mancikerta, izbili su na obale Mediterana. Domaće kršćansko stanovništvo je u velikom broju počelo prihvatati islam. Tome su posebno doprinijeli šejhovi pozivajući na poštovanje kršćanske vjere, koja potiče od Nebeske Objave. Za to vrijeme, bio je to gest neviđene tolerancije. Kršćani su po prvi put slušali o islamu iz prve ruke - od muslimana. Posljedica toga su bili postepeni prelasci u islam. Uskoro je Bizantiju zahvatio građanski rat u kome su Turci pomagali jednu stranu. Bizantija je sada bila još slabija zbog rascjepkanosti. Ipak poduzela je još jedan pokušaj protjerivanja Turaka. Bilo je to 1176. godine kad ih je Kilič Arslan porazio. Početkom trinaestog stoljeća, mnogi zapadni pisci Anadoliju nazivaju „Turkiye“. Za Bizantiju, Anadolija je definitivno i nepovratno izgubljena. Za to vrijeme Seldžučko carstvo se proširilo, a njihovi sultani postaju sve poštovanije ličnosti u muslimanskom svijetu. Uspjeli su nametnuti svoju vlast lokalnim gazijama. Pošto nisu imali ambicija za pohode prema istoku, zadovoljili su se trenutnim stanjem. Konja je bila njihova prijstolnica u kojoj su zadovoljno sjedili i razvijali nauku i umjetnost. Njihova uprava je bila tako prefinjena, a postupanje tako blago da historija skoro nije ni primijetila promjenu Anadolije iz kršćanskog u većinski muslimanski prostor. Početkom XIII vijeka Džingis hanove horde ruše Buharu, Semerkand i Taškent. Ponovo, mnoga turkmenska plemena kreću prema zapadu. Seldžuci ih prihvataju i naseljavaju u Anadoliji na granici sa ostacima bizantijskih utvrda da ne bi remetili poredak u unutrašnjosti države. U svojoj novoj domovini Anadoliji, Turkmeni su nastavili sa tradicionalnim načinom života. Upadali su na bizantijske teritorije i živili od zadobijenog plijena. Seldžučka država je sve teže uspijevala održavati kakvu-takvu vlast nad njima.

Dalje, prema Bizantiji Turkmenska plemena su sa sobom donijela islam koji je ponekad bio više ili manje nesunijski. Da bi spriječili izopačavanje čistog islama, Seldžuci su podsticali neke slojeve sjedilačkog stanovništva da se nasele u centrima pridošlica. Prvenstveno su to bili učenjaci, umjetnici, trgovci, zanatlije i zemljoradnici. Tako je formirana infrastruktura ekonomskog života u turkmenskim beglucima koji su postajali sve samostalniji. Mevlevije, predstavnici visokog islama iz starih seldžučkih centara, formiraju mevlevihane – okupljališta muslimanske elite. Na taj način su bitno uticali na vodeće ličnosti među Turkmenima. Skrhani nekolicinom uzastopnih katastrofa, Bizantijci će se tek suočiti sa još gorom nesrećom. Ovaj put ona će doći sa zapada, od katoličkih krstaša, njihove kršćanske braće. Krstaši su na prevaru uspjeli provaliti u Istanbul i divljački ga opustošiti. Bizantijski imperator je izbjegao u Iznik i tamo proveo skoro 60 godina, nakon čega su se Bizantijci ponovo vratili u Istanbul. Shvativši da sada imaju neprijatelja na zapadu, Bizantijci su bili prisiljeni na sklapanje primirja sa Anadolskim Turcima. Uprkos najnovijem primirju, Anadoliju će zadesiti nemiri sa jedne sasvim nove strane. Mongolski plemenski vođa Džingis Han sa svojim divljim hordama će pregaziti sve pred sobom. Ove protuhe će protutnjati tadašnjim islamskim svijetom rušeći, paleći i nemilosrdno ubijajući. Nakon što su njome protutnjali Temudžinovi divljaci, Anadolija će, 1243. godine, biti rasparčana u mnogo malih kneževina. Ipak, muslimani su se ponovo konsolidovali i zavladali tim prostorima. Osjećao se nedostatak centralne seldžučke vlasti koja je sada bila mongolski vazal. Nomadska Turska plemena su u sve većem broju nastanjivala ova područja i sve češće poduzimala pohode na lokalne bizantijske gradove. Bizantija je tada bila u svojevrsnoj političkoj agoniji, što je turskim plemenima olakšavalo djelovanje. Turci iz Karamana (današnja Konja) su se proglasili nasljednicima nestalih seldžuka i tako zadobili istaknutu poziciju među ostalim turskim plemenima. Njima su donekle mogli parirati Turci iz Germijana (današnja Kutahija), jer je njihova vlast dopirala do zapadne Anadolije. Germijani su vremenom oslabili zbog dijeljenja zemlje unutar članova vladarske porodice. Osim ovih kneževina, u anadoliji su postojale još neke turske državice kao što su: Menteše, Saruhan, Hamid, Teke, Zulkadir i ostali. U velikom broju Turskih plemena i kneževina, u sjeverozapadnoj Anadoliji jedno pleme se počelo izdvajati svojim vatrenim gazilukom, brzim i značajnim osvajanjima teritrija. Bilo je to Osmanovo pleme.

Osmanlije u Evropi ( 3 dio)

Treći dio Nakon zauzimanja Burse (1326), Iznika (1331), Izmita (1337), oblasti Kodžaeli i bejluka Karesi, Osmanlije su kao sljedeći cilj odredili Rumeliju. Riječ Rumelija je vjerovatno Turska kovanica koja označava “Zemlju Rimljana”, u to vrijeme zemlje pod vlašću Istočnog Rimskog Carstva - Bizantije. Kasnije, ova riječ će označavati Evropski dio Osmanskog carstva, preciznije Balkansko poluostrvo. U današnjoj Turskoj pojam Rumelija se koristi za onaj dio Turske, koji je u Evropi, uključujući i Evropski dio Istanbula. Prema nalazima historičara, Osmanlije su prvi put kročili na Evropsko tlo godine 1340. predvođeni Orhanovim sinom, princom Sulejmanom. U početku su to bili povremeni upadi, da bi se nakon osvajanja Galipolja (1354), Osmanlije ovdje utvrdili i formirali provinciju. Nakon uspostavljanja kontrole nad cijelim poluostrvom, Orhan - gazi je usmjerio pažnju prema Trakiji.

Prvi obrisi države Prvo što je Orhan Gazi učinio nakon očeve smrti je podjela Osmanove lične imovine sa bratom Alauddinom. Pošto je bio izuzetno pobožan i učen, princ Alauddin se čak ustručavao uzeti pola Osmanove lične imovine kao miraz (konje, ovce i sl.). Na to mu Orhan gazi reče: “Dobro, ako ne želiš biti pastir konja i ovaca, onda budi pastir naroda, budi moj vezir.”Tako je princ Alauddin postao prvi vezir u Osmanskom carstvu. Pošto je bio vičniji peru nego maču, princ Alauddin je ubrzo uredio novonastalu državu, učvrstivši je mudrim uredbama i zakonima, te je po njegovoj odluci iskovan i prvi Osmanski novac koji je pušten u opticaj 1326. godine. Prema nekim historičarima i Osman Gazi je kovao novac sa svojim znakom, međutim, ne postoje ozbiljni dokazi za ovu tvrdnju. Do tada je u opticaju bio novac sa znakom Seldžuka iz Konje, pa je zamijenjen novcem sa Orhanovim znakom. Orhanov srebrni novac je nazvan „akča“. Da bi se ovaj novac razlikovao od sličnog novca, koji su kovali seldučki sultani, nazivan je i "Akče-i Osmani“ (Osmanlijske akče). Na aversu novca bio je ispisan kelime-i šehadat, a na pojedinim primjercima se mogu naći imena četvorice pravednih halifa. Na naličju prvih osmanskih akči je stajalo: "Veliki sultan Orhan sin Osmana, neka čuva Alah carstvo njegovo".Osim toga Alauddin donosi i propis o odjeći, kojim je precizirano kako će izgledati odjeća službenika države, ovisno o rangu. Precizirana je vrsta i boja platna, krzna i ukrasa na odjeći. Posebna pažnja je posvećena izgledu kape, koja je kod istočnjaka određivala pripadnost staležu.Donešen je propis o divanu (sultanovo vijeće) koje je zasijedalo svaki dan pod predsjedavanjem Orhana Gazi. Sultanov divan je zasjedao u rezidenciji u Bursi, u prostoriji koja je bila namijenjena za te svrhe. Ovdje su se donosile najvažnije odluke. O načinu organizovanja i funkcionisanja Osmanske administracije ćemo, ako Bog da, govoriti u nekom od sljedećih nastavaka.Učeni princ je donio i zakon o plaćenoj, stalnoj vojsci i to čitavih stotinu godina prije nego je to učinio Karlo VII u Francuskoj, koji važi za prvog Evropskog vladara osnivača plaćene vojske. Osman Gazi je koristio uglavnom akindžije (tumarajuće ratnike), koji su na poziv vladara odlazili u boj. Orhanova vojska je sada, pored akindžija, dobila stalne plaćene pješadijske odrede sa redovnom plaćom.

Orhan Gazi Još od najranije mladosti mladi prinčevi su obučavani ratnim vještinama, kao i umijeću vladanja. Tako je Osman - gazi, mladom Orhanu povjerio upravu i čuvanje novoosvojenog Karadžahisara. Za to vrijeme, Osman Gazi je išao u dalja osvajanja. Orhan Gazi je uskoro dobio priliku pokazati koliko vrijedi. Naime, iznenada su Tatari provalili u područje Karadžahisara, ušli u sam grad i opustošili gradsku tržnicu. Međutim, Orhan brzo reaguje, uspješno organizuje odbranu grada i protjeruje divlje Tatare. Babo Osman je zadovoljan Orhanovim prvim nastupom, pa ga šalje u bitke. Orhan i tu pokazuje da je pravi babin sin i osvaja kompletno područje između rijeke Sakarje i mora (područje današnje provincije Kodžaeli).Čvrsto se oslonivši na svog brata Alauddina, Orhan Gazi se mogao posvetiti osvajanjima. Za svoju prijestolnicu je odabrao Bursu, taj divni grad u podnožju gorja Uludag. U periodima primirja Orhan se posvetio građenju. U Izniku je podigao džamiju,  medresu i imaret (kuhinja za sirotinju), pa se ova džamija smatra prvom Osmanskom džamijom, a medresa prvom osmanskom medresom. Sagradio je i džamiju i hamam u sklopu Bursanske tvrđave, a u Biledžiku je sagrađena Orhanova džamija i imaret.Arapski putopisac Ibn Batuta posjetio je Osmansku državu 1331. godine za vrijeme Orhana Gazi i zapisao slijedeće: „Oni nikada ne dočekuju slijedeći mjesec u istom gradu. Neprestano se bore protiv nevjernika i uvijek ih drže pod opsadom“. Osmanlije su se smatrale gazijama. To nipošto ne znači da su mislili kako prije njih nije bilo gazija. Ovim nazivom su htjeli naglasiti da je opet oživljen duh živahnog islama. Isticali su da je svrha njihove borbe zapravo hizmet islamu. Sudeći prema natpisu na jednoj od džamija u Bursi koji glasi: „Sultan, sin sultana gazije, gazija, sin gazije, Gospodar horizonta, heroj svijeta“,  Orhan gazi je prvi Osmanlija koji je ponio titulu sultana i tako će ostati sve do posljednjeg Osmanovog izdanka.Jedan od presudnih događaja bio je prelazak u Evropu gdje im se pružala prilika za skoro bezgranično širenje. Međutim, prelazak u Evropu neće biti nimalo lahak, jer je moreuz Dardanele bio pod kontrolom kršćana. Kad god bi Osmanlije prebacili trupe u Trakiju, Bizantijci bi ih prije ili kasnije uništili. A onda se pojavila prilika.

Muslimanska kneževina Karesi, bila je na istočnim obalama Dardanela. Godine 1345., nastala je borba za prijesto u Karesiju, pa je Orhan Gazi, uz pomoć trupa iz ove kneževine, razriješio problem tako što je zauzeo Karesi i pripojio ga osmanskoj državi. Sada Karesi postaje jedna od osmanskih provincija. Upravljanje nad njom je povjereno Orhanovom sinu princu Sulejmanu.Pod komandom princa Sulejmana, Galipolje uskoro pada u ruke Osmanlija. Orhanova ženidba Teodorom, kćerkom Jovana Kantakuzena – pretendenta na Bizantijski prijesto, olakšava Osmanlijama dalje napredovanje u Evropi. Godine 1354., Kantakuzen poziva saveznike Osmanlije da mu pomognu u borbi protiv Srba i Bugara u području Jedrena. Princ Sulejman je, po očevom nalogu, poveo trupe, prešao u Evropu i zauzeo grad Cimpu na evropskoj strani Galipoljskog moreuza. Zatim je u noći između 1. i 2. marta 1354. godine strašan zemljotres razorio zidine Galipolja i ostalih utvrda u okolini. Sulejman koristi ovu priliku i zauzima sve tvrđave uključivo i Galipoljsku. Zauzeta ratom sa Srbima i Bugarima, Bizantija nije mogla reagovati. Osmanlije su sada čvrsto stali na Evropsko tlo. Nikada više ga neće napustiti.

Prelazak Osmanlija u Evropu i stacioniranje snažnih trupa je podiglo pravu uzbunu na Zapadu. Venecijanski ambasador u Istanbulu upozorava da je Istanbul sada u neposrednoj opasnosti. On šalje pisma na Zapad da je Istanbul spreman ući pod zaštitu neke moćne kršćanske države, pa se u Evropi počinju krojiti planovi za krstaški rat. Ovaj put krstaški cilj neće biti Jerusalim. Svrha krstaških pohoda će sada biti protjerivanje Osmanlija iz Evrope. Ponovo je pokrenuta ideja o ujedinjenju katoličke i pravoslavne crkve. Po prvi put, Evropa ozbiljno shvata Osmanlije. Odustajanje od Jerusalima je dokaz neusporedivog doprinosa Osmanlija cijelom muslimanskom istoku koji od sada ne mora strahovati od krstaša.Gregorije Palama, arhiepiskop grada Soluna, koji su Osmanlije zauzele 1354. godine, odmah nakon osvajanja Galipolja, ovako govori o osmanskim osvajanjima: „Nezadrživo napredovanje islama od istoka prema zapadu jasan je dokaz da Bog njima pomaže i da je islam prava vjera.“

Učvršćivanje u Evropi Da bi dodatno osnažio najnovoja uporišta u Evropi, princ Sulejman naseljava muslimane iz Anadolije u Evropu. Kao najpodesnije, izabrao je nomade koji su po svojoj prirodi prilagodljivi. Kao gljive poslije kiše, u Trakiji su nicala mnoga osmanska sela. Vojni pohodi su nastavljani, a teritorija osmanske države se sve više širila.Džihad, borba na Allahovom putu, bio je najznačajniji činilac u osnivanju i razvoju osmanske države. Formirano je jedno sasvim novo društvo sa posebnim kulturnim obrascem. Bilo je prožeto idealom neprestanog džihada i širenja Darul-islama (prostora gdje vlada islam). U tom pograničnom društvu, sve je bilo pretpostavljeno idealu džihada. U zaleđu Osmanlija, još uvijek se čvrsto držala seldžučka civilizacija, zasnovana na svojevrsnoj vjerskoj ortodoksiji, sholastičkoj teologiji, dvorskoj književnosti pisanoj na izvještačenom jeziku. Međutim, u osmanskim pograničnim zemljama zavladala je svojevrsna narodna kultura obilježena epskom književnošću, narodnim tarikatom i običajnim pravom. U anadolskim kneževinama turski jezik je tada prvi put postao administrativni i književni jezik. Osmansko pogranično društvo je bilo podjednako trpeljivo i složeno. Zajedničko kulturno tle dovodilo je Bizantijske pogranične trupe u neposredan dodir sa muslimanskim gazijama. Mihal Köse, grčki pogranični zapovjednik koji je prešao u islam i sarađivao sa Osmanovim ratnicima, tipičan je primjer takvog asimilacionog procesa.Osnovna svrha džihada bila je potčinjavanje Darul-kufra (Prostora nevjerovanja) i njegovo pretvaranje u Darul-islam.

Osmanlije su utemeljile svoju imperiju ujedinivši muslimansku Anadoliju i kršćanski Balkan pod svojom upravom. Iako je neprestani džihad bio osnovni princip ovog carstva, ono je istovremeno bilo i zaštitnik pravoslavne crkve i miliona pravoslavaca. Islam je kršćanima i jevrejima garantovao život i imovinu pod uslovom pokornosti i plaćanja džizje i ostalih državnih poreza. Dopuštao im je da slobodno ispovijedaju svoju vjeru i da žive u skladu sa sopstvenim vjerskim zakonima. Pošto je tadašnje osmansko društvo bilo pograničnog tipa i pošto su se slobodno miješali sa kršćanima, Osmanlije su ove principe islama primenjivali sa najvećom širokogrudošću i trpeljivošću. Vrlo često, Osmanlije su vodili takvu politiku da su, prije nego što bi se latili oružja, prvo pokušavali sa dobrovoljnim potčinjavanjem kršćana i sticanja njihovog povjerenja.U novoosvojenim oblastima Trakije primenjivan je isti postupak kao u Anadoliji. Lokalno grčko stanovništvo, izlagano stalnim upadima gazija, sklanjalo se u tvrđave. Onim koji bi se dragovoljno pokorili, Osmanlije nisu činili ništa nažao, ali ako bi pružili otpor, prisiljavali su ih da im ustupe svoje gradove. Osmanska vlada je podsticala muslimane iz Anadolije da se nastanjuju u novoosvojenim zemljama. Derviši su, isto tako, osnivali brojne tekije i zavije koje će vremenom postati jezgra novih muslimanskih sela. Ubrzo posle osvajanja u Trakiji došlo je do kolonizacije Turaka u tim krajevima, čime je ostvarena čvrsta osnova za buduću osmansku ekspanziju u Evropi.Zbog svega navedenog, Osmansko carstvo je postalo pravo „pogranično carstvo" - kosmopolitska država u kojoj će se sve vjere i rase smatrati dijelovima jedne cjeline i koja će ujediniti pravoslavne kršćane na Balkanu i muslimane u Anadoliji u jednu državu.

Najstariji Orhanov sin, Sulejman paša je od najranije mladosti smatran njegovim nasljednikom, što je i opravdao osvajanjima u Aziji i Evropi. No, godine 1358., princ Sulejman nespretno pade sa konja i na mjestu osta mrtav. Ukopan je na obalama Dardanela. Dugo će to biti jedini mezar Osmanskog princa na Evropskom tlu.Orhan gazi je nadživio sina Sulejmana jedva jednu godinu. Umro je u 75. godini života. Bio je hrabar ratnik, pravedan vladar i prvi osmanski zakonodavac. Pjesnici ga opisuju kao čovjeka izuzetno lijepe vanjštine, plave brade, plavih očiju, visoka stasa, okrugla lica, širokih prsa, snažnih šaka i bijelo-crvenog tena.

Osmanlije - Sultan Murat I ( 4 dio)

Četvrti dio Prije nego je postao sultan, Murat I je bio kaziasker (vojni sudija). Ovo mjesto je prepustio Brusanskom kadiji Kara Halilu Čandarliju, a on se nakon smrti princa Sulejmana i Orhanove smrti, nenadano nađe na čelu carstva. Brzo se snašao i na početku svoje vladavine zauzeo Ankaru i dobar dio Male Azije. Zatim je okrenuo svoje čete prema Evropi i 1362. godine zauzeo grad Edirne (Jedren) na Evropskom tlu, u koji je godine 1369. prenio prijestolnicu i time jasno odredio pravac budućih osvajanja. Ovaj događaj će izazvati pravu buru u kršćanskoj Evropi i odredit će dalji tok historije. Prvi susret sa Srbima Nakon što je zauzeo Plovdiv 1363. i sklopio primirje sa Bizantijom, pred Muratom se pojavljuje novi izazov. Papa Urban V je, godine 1371., pozvao u krstaški rat protiv Osmanlija, pa mu se odazvaše ugarski, srpski i bosanski kraljevi, te knez Vlaške. Krstaši krenuše u svoj pohod i dođoše do rijeke Marice, dva dana udaljena od Jedrena, kojim je zapovijedao Lalašahin. On posla Hadži bega sa deset hiljada vojnika, da presretnu dvostruko brojnijeg neprijatelja. Hadži beg mudro postupi i napade krstaše naveče, kad su spavali. Austrijski historičar Jozef fon Hammer ovako to opisuje: “Buka turskih bubnjara i svirala, poklici ‘Allah’, ‘Allah’, ispuniše zrak i srca kršćana stravom.” Neprijatelj se panično razbježao, te se dobar dio njih utopio u Marici. Od tada, Turci ovo mjesto nazivaju “Sirp sindirgi” - Mjesto Srpskog poraza. Ugarski kralj Ludvig je jedva izvukao živu glavu i tu činjenicu smatrao pobjedom, pa je u znak zahvalnosti sagradio crkvu. Nakon ove pobjede Osmanlija, bizantijski car je u pravom smislu postao njihov vazal, dok su članovi dinastije Paleologa tražili sultanovu podršku da bi sačuvali bizantijsku krunu. Ostali balkanski vladari pošli su za primjerom Bizantije.

Dok je Ludvig gradio crkvu, Murat je gradio džamije, tekije, medrese i hamame u Biledžiku, Jenišehiru i Bursi. Pet narednih godina je ratovao po Evropi i zauzimao mnoga utvrđenja. Onda se vratio u Bursu da se uvjeri kako stoje stvari u Aziji, ali to ne potraja dugo, jer se ubrzo vratio u Evropu i zauzeo  Niš 1375. godine. Srpski knez Lazar ponudi mir, što Murat prihvati, pod uslovom da mu na Muratov poziv opremi hiljadu konjanika kad ide u ratne pohode. Sa Bugarskim kraljem Šišmanom takođe sklopi primirje.Nakon ovih pohoda Murat se vrati u Jedren, gdje se posveti sređivanju vojske. Murat je i mir koristio za proširenje države. Sina Bajazita je 1378. oženio kćerkom Jakuba susjednog vladara Germijanskog bejluka i u miraz dobio najbolje dijelove Jakubove države, kao što je grad Kutahija i još nekoliko njih. Od drugih susjednih muslimanskih vladara je kupovao područja, pa je tako kupio gradove Bejšehir, Ispartu i Akšehir.

Neki razlozi brzog osmanskog napredovanja

Jedan od razloga brzog napredovanja Osmanlija bila je njihova pravda prema podanicima. Da bi se shvatila prednost osmanske administracije nad onim balkanskim, dovoljno je uporediti osmanske zakone sa zakonikom srpskog cara Stefana Dušana. Dok je Dušanov zakonik propisivao da seljak radi za svog gospodara dva dana u sedmici, osmanske odredbe su nalagale da raja radi samo tri dana godišnje na spahijskom imanju. Zaštita seljaštva od eksploatacije lokalne vlasti bila je osnovni princip osmanske administracije. Povrh toga, Osmanlije su zvanično priznavale pravoslavnu crkvu i u principu potiskivali katoličku širom svojih carskih zemalja. Svi ovi činioci su važni da bi se objasnile lahkoća i brzina sa kojom su Osmanlije izvršili ekspanziju na Balkanu i razlog koji je navodio seoski živalj da se ne pridruži svojim gospodarima pri pružanju otpora Osmanlijama.

Osmanska pravednost, utemeljena na šerijatu, i njihova čvrsta centralistička uprava je doprinijela opstanku mnogih balkanskih naroda. Usuđujemo se ustvrditi da mali narodi, bez Osmanlija ne bi mogli sačuvati svoj vjerski i kulturni identitet. Kao dokaz tome, iznosimo činjenicu da se, nakon raspada Osmankog carstva, pojavilo mnogo nacionalnih država kojima su Osmanlije vijekovima vladale. Sve te države su potpuno sačuvale svoj kulturni i vjerski identitet, kao da Osmanlije tamo nikada nisu bile. Moderni nacionalisti ove činjenice prikazuju kao žilavost i uspjeh svojih nacija. Podsjećamo da su Osmanlije vijekovima vladali njihovim narodima. Niko ih nije mogao spriječiti u zatiranju svakog traga njihovih kulturnih i vjerskih identiteta. U određenim trenucima duge osmanske prošlosti pojavljivali su se pojedinci koji su to djelimično namjeravali učiniti, ali im šerijat to nikada nije dopustio.

Osmanlije se nisu smatrali nosiocima bilo kakvog posebnog društvenog načela. Znali su da vođenjem pomirljive i pravedne politike prema kršćanima mogu lakše proširiti prostor vladavine islama. Kad bi jedna zemlja došla pod vlast islamske države, njeni građani nemuslimani su mogli napustiti zemlju i otići negdje drugo ili sačiniti sporazum sa islamskom državom i nastaviti živjeti na istom prostoru uz poštivanje principa naznačenih u sporazumu. Takav sporazum se nazivao zimmet, a građani nemuslimani zimmije. Sporazumom se nemuslimani obavezuju na poštovanje odredbi islamskog poretka i neučestvovanje u vojsci, a za uzvrat su plaćali porez koji se nazivao džizja. Islamska država se obavezivala da će štiti život i imovinu zimija kao i slobodu vjeroispovijesti. Džizju su plaćali samo odrasli, zdravi i za rat sposobni muškarci. Žene, djeca, starci, bolesni, iznemogli, invalidi, monasi i prosjaci su bili izuzeti od ovog poreza.

Ovaj princip je primjenjivan i u Osmanskoj državi još od samog njenog osnivanja. Pitanje zimija je postalo naročito aktuelno nakon zauzimanja Istanbula kada je sultan Mehmed Fatih na čelo pravoslavne crkve postavio Genadija s kojim je sačinio i poseban sporazum. Stariješine nemuslimanskih vjerskih zajednica su imali široka ovlaštenja u djelovanju prema svojim sljedbenicima na isti način kako su to i ranije činili. O ovome izvještava i sultan Fatihov savremenik Kritovul sa Imbrosa.Visina džizje je varirala, ovisno o imovinskom stanju pojedinca. Bogati podanici su plaćali 48 srebrenih dirhema, što je odgovaralo naknadi za jednog konjanika i još jednog ratnika. Srednje imućni su plaćali 24 dirhema, a siromašni su davali 12 dirhema. Džizja je ukinuta 1855. godine, kada su nemuslimani postali obavezni služiti vojsku.Napredovanja u Evropi i Aziji

Nakon što je proslavio svadbu sina Bajazita, Murat posla vojskovođu Timurtaša koji zauze gradove: Bitolj, Prilep i Štip 1385., a ubrzo zatim Sofiju i  Solun. Susjedni muslimanski vladar, Muratov zet i vladar bejluka Karamana sa prijestolnicom u Konji, je počeo potpirivati bune i poduzimati manja prisvajanja teritorija u mladoj Osmanskoj državi. Karamani su i dalje pokušavali nametnuti stav da su oni legitimni nasljednici Seldžuka, dokazujući to činjenicom da su oni vladari Konje, stare Seldžučke prijestolnice. Međutim, priroda stvari je govorila da su to Osmanlije.Zato Murat povede vojsku put Karamana, kako bi nerazumnom zetu oduzeo Konju i tako mu izbio taj slabašni argument. Kao razlog za ovaj pohod na jednu muslimansku državu, Murat je naveo činjenicu da su Karamani obični razbojnici koji s leđa napadaju Osmanlije dok su zauzeti džihadom protiv nevjernika. Tad izreče rečenicu koja će se u budućnosti često koristiti: „Kad jedno osvajanje predstavlja smetnju drugom osvajanju, onda protiv njega treba povesti veliko osvajanje.“ Murat ovaj pohod nije smatrao ratom, nego uspostavljanjem reda, što će dalji razvoj situacije i pokazati.Vojske su se susrele u neposrednoj blizini Konje, u prostranoj ravnici. Tada je sultan Murat I uspostavio poredak trupa koji će od tada stoljećima biti uzor u svim budućim bitkama. Desno krilo vojske je povjerio princu Jakubu, lijevo krilo princu Bajazitu, vojskovođi Timurtašu je povjerio zaštitnicu, dok je sam Murat bio u središtu snaga, okružen janičarima. Kad se ratovalo u Aziji, na desnom krilu su bile Azijske čete, na lijevom krilu su bile Evropske čete, sultan i janičari su bili u sredini. Kad se ratovalo u  Evropi, poredak krila je bio suprotan, a sultan s  janičarima ostaje u centru. Princ Bajazit je, po svojoj prirodi, bio vrlo vatren, te je zamolio oca da navali na protivnika ne mogavši više čekati. Iskusni ratnik, sultan Murat mu je to dopustio, tek tad kad je procijenio da je pravi trenutak za to. Osmanlije navališe svom žestinom i vrlo brzo natjeraše u bijeg Konjanske Turke. Tada sultan Murat naredi da se opsjedne Konja, pod strogom prijetnjom da se ne smije opljačkati ni zrno pšenice, a kamo li nešto drugo. U ovom boju su učestvovale i Srpske čete, pošto se već ranije knez Lazar na to obavezao. Srbi su prekršili Muratovu zabranu pljačke, pa je Murat nekolicinu njih pogubio na licu mjesta. To je bio kritičan trenutak za budući definitivni razdor između Murata i Srba. Stanovništvo Konje se nakon desetak dana ovakve opsade uvjerilo da ova vojska nije pljačkaška, te su Osmanlijama prodavali živežne namirnice. Saznavši za to, vladar Karamana posla svoju ženu, Muratovu kćerku, da kod svog oca izmoli milost za njega. Murat je pristao, pod uslovom da zet dođe i poljubi punčevu ruku, što je bio znak kapitulacije. Ovaj pristade na te uslove, pa sklopiše mir, a Konja i okolni gradovi postaše dio Osmanskog carstva.Srpske čete su se vratile kući i podnijele lažni izvještaj o razlozima pogubljenja nekolicine njihovih vojnika. Srpski knez Lazar na to sklopi savez sa Bosancima te napadoše jednu Osmansku utvrdu u blizini Kosova polja. Murat odluči kazniti Srbe za ovaj postupak. Mobilizirao je azijske i evropske čete i krenuo put Srbije. Prije nego će se obračunati sa Srbima, sultan Murat je prvo zauzeo dijelove današnje Bugarske. Na Kosovo polje je stigao u junu mjesecu, da bi se obračunao sa Srbima i njihovim saveznicima. Bitka se odigrala 15. juna 1389. godine. Srbi i saveznici, iako znatno brojniji, do nogu su potučeni. Međutim, Srbi su ovaj gorki poraz pretvorili u samo njima znanu pobjedu i na tome izgradili pravi mit koji je njihova pokretačka snaga sve do današnjih dana.U ovoj bitki je poginuo sultan Murat I. Ubio je ga je Miloš Kobilić. U toku bitke, došao je u blizinu sultanovog komandnog mjesta predstavivši se kao prebjeg u osmanske redove koji je spreman odmah dati važne informacije koje bi mogle odrediti ishod bitke. Sultan Murat je naredio da ga puste u njegovu blizinu. Približivši se sultanu, Miloš poteže skriveni nož, prethodno premezan otrovom, i zadade mu smrtonosne rane.Pobjedom na Kosovu, Osmanlije su se konačno učvrstile na Balkanu i udarili temelje carstvu sastavljenom od vazalnih kneževina na Balkanu i u Anadoliji. Međutim, ove države neće propustiti nijednu priliku da se pobune protiv osmanske uprave, te su Osmanlije konačno bili prisiljeni svrgnuti njihove dinastije i svaku takvu kneževinu pretvoriti u provinciju kojom su oni neposredno rukovodili.

Osmanlije - Sultan Bajazit Munja ( 5 dio)

Peti dio

Vijest o pogibiji sultan Murata I na Kosovu se brzo proširila. Nadajući se da njegov nasljednik sultan Bajazit I nije dorastao situaciji, nekoliko malih turskih kneževina u Anadoliji se odmah odmetnulo od Osmanske države, ali su brzo pokoreni. Do 1392. godine, Bajazit je uspio vratiti pod kontrolu sve odmetnute pokrajine, smijeniti namjenike koji su poticali iz tih krajeva i na njihova mjesta postaviti službenike koji su odgojeni na osmanskom dvoru. Smatrao je da je to malo pa je pod vlast Osmanske države stavio Malatiju i Elbistan koje su bile pod vlašću Kairskih Memeluka i pod snažnim uticajem Timura Lenka.

Akcije u Evropi

Rješavanje problema u Anadoliji je iziskivalo mnogo vremena i energije. Za to vrijeme, Ugarska i Vlaška su poduzele akcije prema Vidinskoj Bugarskoj i Dobrudži koje su bile osmanski vazali. Vlaški knez Mirča je zauzeo područja u Dobrudži i Silistri i tako izazvao Bajazita na akciju. Godine 1393. Bajazit je prešao u Evropu, istjerao Mirču sa svojih teritorija i stavio Vidinsku Bugarsku pod neposrednu upravu Osmanlija, a bugarskog cara učinio vazalskim knezom sa sjedištem u Nikopolju. Srpski despot je prepoznao Bajazitove namjere centralizacije države pa je požurio izraziti lojalnost Osmanskom dvoru prije nego li Srbija bude potpuno pripojena u državno pravni poredak Osmanskog carstva. Bizantijski car je u to vrijeme pregovarao sa papom oko ujedinjenja zapadne i istočne crkve i nagovarao ga da pokrene krstaški pohod na Osmanlije. Shvativši ozbiljnost situacije, Bajazit saziva sve svoje balkanske vazale da dođu i potvrde svoju vjernost. Bizantijski car, tada osmanski vazal, se nije odazvao, pa su Osmanlije stavili Istanbul pod opsadu. Nakon toga, Bajazit je sa ostacima trupa produžio prema zapadu, pokorio Bugarsku, zarobio i pogubio njihovog kralja Šišmana i izbio na obale dunava u blizini Slankamena. Usput je prodro u Vlašku i potukao Mirču na Rovinama. Tako je uklonio lokalne vladare i formirao državu centralističkog tipa umjesto dosadašnje klasične carevine koja je pod svojom kontrolom imala vazalske državice.

Bajazit je pretrpio velike kritike zbog ovog poteza, kako od savremenika, tako i od nekih današnjih historičara. Prema njihovim mišljenju, trebao je odbranu Podunavlja prepustiti Bugarskoj koju je trebao ostaviti kao vazalnu državu. Međutim, Bajazitova procjena je bila da je Bugarska uništena kao država i da se nije u stanju odupirati snažnim navalama Ugarske. Zbog toga je stavio Bugarsku pod neposrednu kontrolu Osmanske države. Takvom politikom, ubrzao je pokretanje krstaškog rata o kome se pregovaralo. Venecija je imala snažne interese na Balkanu, Bizantija je bila u sve većoj opasnosti, pa je papa bi oprimoran na što skorije pokretanje krstaša.

Godine 1396., opet su se pokrenuli  krstaši. Bila je to koaliciona sila u kojoj su učestvovale skoro sve evropske države. U ovaj pohod je krenuo, kako to evropski historičari kažu, „sve sami cvijet evropskog plemstva“. Sultan Bajazit im je krenuo u susret i kod Nikopolja ih potpuno porazio. Bio je to jedan od posljednjih krstaških pohoda. Skoro cijela krstaška vojska je izginula. Na zapadu je zavladao očaj. Evropa je shvatila da će Osmanlije ostati na Balkanu i da joj sada predstoji organizovanje odbrane granica kršćanstva na Dunavu, a nikako nadiranje prema istoku. Umjesto da jurišaju na Osmanlije s ciljem njihovog protjerivanja u Aziju, Evropa će skoro dva stoljeća drhtati od straha pred njima.

Prvi osmanski Sultan

Pobjedom nad krstašima, Bajazitov ugled je porastao u toj mjeri da je od halife iz Kaira dobio titulu sultana. Mada se još i Orhan nazivao sultanom, bajazit je prvi Osmanski vladar koji je ovu titulu dobio od halife, kako je to bio običaj.

Bajazit se vratio u Anadoliju 1398. godine i pripojio neke turkmenske kneževinu Osmanskoj državi koja se sada pružala od Dunava do Eufrata. Zatim je opsjeo Istanbul u namjeri da on bude osvajač koji je visoko pohvaljen u hadisu Poslanika, a.s. Međutim, to mu nije bilo suđeno. Baš u to vrijeme, u centralnoj Aziji i Iranu je osnovana moćna imperija pod vlašću Timura Lenka. Nakon što je učvrstio državu sa prijestolnicom u Semerkandu, bacio je oko na Anadoliju, proglasivši je vlasništvom Ilhanida, a sebe nasljednikom njihovih prava. Što se njega tiče, Osmanlije su bili obični uljezi na njegovoj teritoriji. Nakon uzaludnih pregovora, Timurova vojska, sačinjena od poludivljih Mongola se sukobila sa osmanskom vojskom. Bilo je to kod Ankare 28. jula 1402. godine. Sultan Bajazit je izgubio bitku i dopao u Timurovo  zarobljeništvo, gdje je i umro 1403. godine. Bitka je izgubljena zbog toga što su lokalni anadolski plemići stali na Timurovu stranu i tako izdali Bajazita. Kao nagradu za izdaju Bajazita, Timur im je dao slobodu da ponovo formiraju male državice koje su ranije bile pripojene Osmanskoj državi. Ostatak teritorije je razdijeljen trojici Bajazitovih sinova.

Nakon prodora Timurovih protuha, nedavno centralizovana Osmanska država je svedena običnu pokrajinsku kneževinu, ništa veću ni moćniju od susjednih. Ipak, Timurove divljake će vrijeme ubrzo pregaziti. Za malo više od pedest godina, Osmanlije će ponovo zavladati svim teritorijama koje su bile pod njihovom kontrolom u vrijeme sultan Bajazita i uspostaviti pravo carstvo, potpuno spremno za osvajanje Istanbula i ukidanje, nekada moćnog, Bizantijskog carstva.

Centralizacija države

Česte pobune državica koje su bile vazali Osmanlija, natjerale su Sultan Bajazita da se upusti u proces centralizacije Osmanske države. Ponovo osvojene teritorije više nije stavljao u vazalski odnos, nego ih je priključivao Osmanskoj državi i davao im status pokrajina (sandžaka). Da bi spriječio ponovna odmetanja, na mjesta upravnika pokrajina postavljao je ljude odgojene na Osmanskom dvoru. Na taj način je pokrajinsku kneževinu, pretvorio u Osmansku državu i udario temelje za formiranje prave islamsko-centralističke države sa jedinstvenim finansijskim sistemom i upravljanjem iz centra.

Njegov slijedeći potez je bio formiranje visokog islamskog shvatanja umjesto dosadašnjeg jednostavnog gaziluka. Takvi procesi ne bi bili mogući bez snažne podrške uleme iz gradskih centara, što je dovelo do sve ćeg uticaja uleme iz gradskih medresa umjesto dotadašnjeg presudnog uticaja sufijskih šejhova. Svjesni da njihov zadatak nije formiranje državnih institucija, sufijski šejhovi su shvatili da je nastupilo vrijeme kada vjersko vođstvo treba prepustiti jednoj drugoj vrsti uleme, iako je bilo šejhova koji su žestoko kritikovali sultan Bajazitove napore u centralizaciji države. Sve dok je bio vođen snažnim šejhom Emir Sultanom, sultan Bajazit nije pridavao naročit značaj ovakvim prigovorima. Šejh Emir Sultan je bio visoko i svestrano obrazovana osoba koja je odgojena na zasadima šejha Emira Kulala. Istovremeno poznavanje finesa šerijata i pripadnost tarikatu koji će poroditi nakšibendije, obezbjeđivalo mu je neprikosnoveno mjesto na sultan Bajazitovom dvoru. Nema nikakve sumnje da su Bajazitovi potezi bili plod šejh Emir Sultanovog uticaja.  Ipak, sufijski šejhovi će, sve do kraja Osmanske države, ostati prisutni u svim polugama vlasti. Njihov uticaj na sultane, čiji rani odgoj je bio isključivo njihova privilegija, ostat će nesmanjen.

Poštovalac Ehli bejta

Sultan Bajazit I je bio izuzetan musliman. Njegov šejh je bio Emir Sultan sin šejh Šah Nakšibenda. Bili su i u tazbinskoj vezi, tako što je šejh Emir Sultan oženio sultanovu sestru. U vrijeme sultan Bajazida, u Bursu je došao Sejid Nuta, porijeklom iz Bagdada. Ovog Sejida je Sultan Bajazit postavio za Nakibul ešrafa, prvog poglavara svih Sejjida (potomaka Allahova Poslanika, a.s.) u Osmanskoj državini. Tako je ostalo sve do sultan Murata II, koji je na ovo mjesto postavio njegovog sina Sejjid Zejnu-l-Abidina. Ova titula je postojala i za kasnijih Osmanskih Sultana. Poglavar Sejjida se brinuo o potomcima Allahovog Poslanika, a.s., na taj način što je sačinio registar svih osoba koje su mogle dokazati svoju krvnu vezu sa Poslanikom.

Prvi koji su, putem institucija, ukazali posebne počasti prema Sejjidima bili su Abasije. Ovu tradiciju su nastavljali mnogi kasniji islamski vladari, od halifa pa do sitnih kneževa. Posavjetovan šejhom Emir Sultanom, sultan Bajazit je odlučio učiniti isto u Osmanskoj državi. Pošto su se vremenom počeli pojavljivati mnogi lažni Sejjidi, naredio je da se oformi posebna državna kancelarija koja će se baviti utvrđivanjem ko je zaista Sejjid, a ko ne. Način dokazivanja plemenitog porijekla i prosudbu o tome, prepustio je samim Sejjidima. Poglavar svih Sejjida u Osmanskoj državi je imao svoje namjesnike u svakoj pokrajini, koji su vodili registre Sejjida nastanjenih na teritorijama pod njihovom kontrolom. Uvidom u arhive Osmanske države, danas se mogu naći mnogobrojne sudske parnice koje su, širom države, vođene s ciljem dokazivanja plemenitog porijekla. Nakon što bi osoba dokazala da je potomak Poslanika, a.s., dobijala bi posebnu ispravu koja je nazivana „Sijadetnama“, na osnovu koje je sticala pravo na nošenje turbana zelene boje i nekih manjih privilegija u društvu. To nipošto ne znači da su Sejjidi na taj način postali posebna klasa u društvu. Radilo se isključivo o odavanju posebnog poštovanja prema potomcima Poslanika, a.s.

Vođen sigurnom rukom šejha Emir Sultana, sultan Bajazit je posebno insistirao na pravdi. Njegova pravda je morala biti brza, kao što je i on sam bio, kao munja. Lični ljekar sultan Bajazita, Egipćanin Šemsuddin je zabilježio: „U ranim prijepodnevnim satima, osmanski vladar bi sjeo na prostran uzdignuti minderluk. Narod bi stajao nešto dalje od njega, na mjestu sa kojeg je mogao vidjeti svog sultana. Svako, koga je zadesila neka nepravda, dolazi k njemu i iskazuje svoju muku. Presuda se odmah donosi. U zemlji vlada takva sigurnost, da niko, u bilo kom kraju Carstva, ne bi smio ni dotaknuti natovarenu kamilu koju je vlasnik ostavio i nekud otišao.“ Bajazit - graditelj

Iako često zauzet ugušivanjem buna nepokornih anadolski plemića, sultan Bajazit je imao vremena i za gradnju. Nastavio je djelo svoga oca Murata I – Ulu džamiju u Bursi, koju bi sasvim sigurno završio da ga u tome nije prekinuo Timur. Divlji, necivilizirani i krajnje okrutni Timurovi jahači su ovu skoro dovršenu džamiju pretvorili u štalu za svoje konje. Ipak, njenu gradnju će dovršiti Bajzitov sin Mehmed I i tako okončati djelo svoga djeda i oca.

Za vrijeme sultan Murata I, u Brusi je izgrađena jedna kulijja koju sačinjavaju džamija i medresa. U našem jeziku ne postoji adekvatna riječ kojom bi se preveo izraz „kulijja“. Uglavnom, ova riječ je izvedena od arapske riječi „kullun“, što znači „svaki, sve“. Prema tome, riječ „kulijja“ bi se mogla prevesti kao „sveobuhvatna“. Radi se o kompleksu zgrada koji, u najmanju ruku, sadrži džamiju, medresu i turbe osnivača. Ipak, većina kulijja sadržava još i javnu kuhinju za siromašne, javno kupatilo, bolnicu, biblioteku, medicinsku školu, itd.

Slijedeći primjer svoga oca, sultan Bajazit je dao izgraditi još jednu, mnogo veću i sadržajniju kulijju, koja je sadržavala džamiju, medresu, turbe, bolnicu, javnu kuhinju, tekiju, kupatilo i karavan saraj. Održavanje tako velikog i višenamjenskog kompleksa iziskivalo je znatna materijalna sredstva, pa je sultan Bajazit odredio poseban vakuf za njegovo održavanje. Kulijja je funkcionisala sve do 1855. godine, kada je razorena teškim zemljotresom. Danas se može vidjeti samo džamija koja je u potpunosti obnovljena.

Osmanlije - Ponovno uspostavljanje države (6 dio)

Šesti dio

Poslije poraza kod Ankare 1402. godine, Osmansko carstvo je podijeljeno između trojice prinčeva: Sulejmana, Musa-a i Mehmeda. Nakon dugotrajnih međusobnih borbi, Sultan Mehmed Čelebi će 1413. godine, ponovo ujediniti Osmansko carstvo pod jednu zastavu. Proces ujedinjenja su znatno otežavali susjedi kojima je odgovaralo takvo stanje kod Osmanlija. Skoro sve turkmenske kneževine u Anadoliji su se ponovo osamostalile i proglasile svoju neovisnost od Osmanske države, a Bizantija, Srbija, Vlaška i Albanija su takođe preuzele osmanske teritorije u Evropi. Kad god bi se neki od prinčeva približio trenutku ujedinjenja države, uslijedile bi diplomatske ili vojne akcije susjeda, te bi tako svi napori propali. Ipak, princ Mehmed je bio u povoljnijem položaju od Sulejmana i Musa-a. Prije svega, imao je podršku šejh Emir Sultana, neprikosnovenog alima tog vremena, a osim toga, njegova prijestolnica je bila u Amasiji, ponajboljem dijelu raskomadane države.

Sultan Mehmed Čelebi Historičari ga opisuju kao "Čelebi" - otmjena gospodina najboljih manira. Lice mu je bilo lijepo, bijelo i crveno, obrve srasle, brada gusta i njegovana. Bio je izvrstan hrvač. Mehmeda Čelebiju hvale, ne samo Turski, nego i Bizantijski historičari. Navode njegovu pravednost, blagot, darežljivost i tvrdoću u zadatoj riječi. Bizantijski historičari ističu i dokumentuju njegovu toleranciju i blagost, kako prema Turcima tako prema Grcima i ostalim. U historijskim djelima je često nazivan „Nuhom Osmanskog carstva“, koji je osmansko biće spasio od Tatarskog potopa. Pohod na Karaman

Vladar Karamana se za vrijeme Osmanske slabosti skroz približio Bursi i opsjeo je. Pošto nije imao uspjeha, popalio je predgrađe i povukao se. Neki historičari navode da je iskopao kosti sultan Bajazita i spalio ih, jer je Bajazitov vojskovođa Timurtaš, za vrijeme Bajazidovog vladanja, u jednoj bitki zarobio i pogubio njegovog oca. Godine 1414., Mehmed Čelebi krenu u vraćanje izgubljenih teritorija. Prije svih Izmir, zatim Konju i Karaman, po treći puta u Osmanskoj historiji. Zatim se prebacio u Evropu i vratio nekoliko izgubljenih gradova.

Zaštitnik šerijata

Tek što je ponovo uspostavio vladavinu na svim teritorijama koje su pripadale Osmanlijama za vrijeme sultan Bajazita, sultan Mehmed Čelebi se susreo sa jednim mnogo opasnijim problemom. Bio je to pokret „šejha“ Bedredina od Simavne. Bedredin se udružio sa Borklidže Mustafom i Kemalom Torlakom, koji su ranije bili njegovi učenici, i počeli su širiti učenje koje bitno odstupa od šerijata. Naime, Bedredin se proglasio Mehdijem koji je, navodno, poslan da ujedini muslimane i kršćane u jednoj sasvim novoj vjeri koja je spoj islama i kršćanstva. Dopustio je pijenje vina i korištenje muzike pri vršenju ibadeta, kao i još neke šerijatom zabranjene stvari. Zastupao je mišljenje da je Isa, a.s., uzvišeniji i odabraniji od Muhammeda, a.s., i kršćane proglasio pravovjernim. Ko god bi se usudio nazvati kršćana nevjernikom, Bedredinovi sljedbenici bi ga odmah ubili. Nova ideja se brzo proširila među lokalnim kršćanima, kao i među nekim muslimanskim nezadovoljnicima koji su, za vrijeme sukoba Mehmeda Čelebije sa braćom, bili njegovi protivnici. Nakon što je obezbijedio dovoljan broj sljedbenika, Bedredin se proglasio potomkom seldžučkih sultana i tako otvoreno iznio aspiracije na preuzimanje vlasti od Osmanlija.Bedredin i njegovi učenici su tobože zagovarali ideje siromaštva, jednakosti, mira i tolerancije. Skoro sva njihova imovina bila je zajednička, a svaki član zajednice se imao pravo poslužiti tuđim stvarima. Zapravo se radilo o otpadnicima od Islama koji su nastojali iskoristiti još svježa sjećanja na nedavne podjele Osmanske države i prigrabiti vlast za sebe. Po nalogu uleme, sultan Mehmed Čelebi se oštro sukobio s otpadnicima. Borba je bila bespoštedna i žestoka. Odvijala se u zapadnom dijelu Anadolije i evropskom dijelu Osmanske države gdje je Bedredin imao najviše sljedbenika. Pošto su uživali podršku vlaškog kneze Mirče i pošto su slijepo slijedili svog vođu, otpadnici su dugo pružali otpor. Ipak, u jesen 1416. godine, buna je ugušena, a  Bedredin i Mustafa su ubijeni, dok su njihovi sljedbenici pozvani na pokajanje i odustajanje od iskrivljavanja šerijata. Pošto je većina odbila poziv na pokajanje, pobijeni su skoro do posljednjeg. Ipak, Bedredinove ideje su ostale zabilježene. Osmanska država će se još dugi niz godina boriti protiv njegovih sljedbenika.Jedan od razloga pobune protiv sultan Mehmeda je bilo nezadovoljstvo lokalnih moćnika njegovom vizijom centralizovane države. Stavljanjem svih pokrajina pod kontrolu države, ujednačivanje poreza i zakona na svim teritorijama im nikako nije išlo na ruku. Neprestano su sanjali o trenutku kad će se odvojiti od moćne Osmanske države i bezdušno eksploatisati lokalne seljake. Većina muslimanskog stanovništva je pružilo podršku sultan Mehmedu, jer im je njegova politika odgovarala. Centralizovana država ih je štitila od samovolje starih plemićkih porodica kojima je bila povjerena vlast u pokrajinama iz kojih su poticali. Nezajažljivi, kakvi su bili, nikada se nisu zadovoljili namjesništvom. Zbog toga su u Bedredinovom pokretu vidjeli izvrsnu priliku za osmostaljivanje i uspostavu vlastitih kneževina. Ma kako uporni bili, nisu bili dorasli elitnim jedinicama Osmanske države. Bili su to janjičari o kojima ćemo opširnije pisati u narednim nastavcima.

Lažni Mustafa

Nakon što je porazio jednog Mustafu, ubrzo se pojavio drugi. Ovaj drugi Mustafa je tvrdio da je sultan Mehmedov brat, izgubljen u Bitki kod Ankare kada je Timur porazio sultan Bajazita. Skoro svi turski historičari ovog Mustafu nazivaju "Duzme Mustafa" - Krivi (Izmišljeni, Lažni) Mustafa. Ovaj Mustafa je tvrdio da je Bajazitov sin i da mu, kao starijem bratu, pripada Osmanski prijesto. Krivi Mustafa se krio u Istanbulu kod Bizantijaca koji su ga u jednom trenutku pustili i proglasili ga legitimnim nasljednikom osmanske krune. Uz pomoć Vlaškog Kneza Mirče, Mustafa je krenuo da preuzme Tesaliju i ostale evropske dijelove Osmanske države. Međutim, sultan Mehmed je već uspio potpuno učvrstiti vlast i osnažiti janjičarske trupe, tako da je Mustafa potpuno potučen kod Soluna. Bojeći se za život, Lažni Mustafa se ponovo vratio u Istanbul pod zaštitu Bizantijskog cara. Ovaj besramni Mustafin potez će prouzročiti mnoge probleme Mehmedovom nasljedniku sultan Muratu II, jer će ga Bizantijci iz Istanbula često ucjenjivati Mustafom, a kasnije i princom Orhanom. Kad god bi sultan Murat poduzeo ozbiljnije korake ka proširenju države ili učvršćenju centralne vlasti, Bizantijci bi zaprijetili puštanjem Mustafe ili Orhana iz političkog zatočeništva. Konačno, pojavit će se osoba koju takve ucjene nimalo neće zabrinjavati. Bio je to Muratov sin, sultan Mehmed II Fatih, koji će na sve ucjene samo odmahnuti rukom, osvojiti Istanbul i potpuno uništiti truhlo Bizantijsko carstvo. O tom velikom trenutku historije, pisat ćemo u narednim nastavcima.

Podrška uleme

Sultan Mehmed Čelebi je gradio džamije u Bursi i Jedrenu. U Bursi je dovršio Ulu džamiju koju je započeo njegov djed Murat I, a nastavio njegov otac Bajazit. Takođe je, u istom gradu, sagradio i Ješil (zelenu) džamiju sa medresom kuhinjom, bibliotekom i bolnicom, kao i nekoliko džamija u provincijama. Bio je pokrovitelj nauke i umjetnosti. Ipak, ostat će upamćen kao obnovitelj Osmanske države koja je, nakon katastrofalnog poraza kod Ankare, bila potpuno raskomadana. Sva svoja postignuća duguje ponajboljim učenjacima svoga vremena kojima je neprestano bio okružen. Prije svih, bio je to šejh Emir Sultan, čiji ugled u širokim narodnim masama je bio neprikosnoven. Osim njega, na sultan Mehmedovom dvoru su često boravili i šejh Abdulatif Mukaddesi iz Jerusalima i šejh Abdurahman iz Merzifuna koji je bio učenik velikog šejha Šihabuddina Suhreverdija, po čijem nalogu je i došao u Osmansku državu.

Sultan Mehmed je umro u Jedrenu 1421. godine, a pokopan je u Bursi u Zelenom turbetu koje je sagrađeno još za njegova života.

Sultan Murat II

Nakon iznenadne smrti oca Mehmeda Čelebije, sultan Murat II se, kao osamnaestogodišnjak, našao na čelu Osmanske države. Vijest o očevoj smrti ga je zatekla u Amasiji, gdje je, po običaju Osmanlija, vršio dužnost namjesnika pokrajine. Kao i njegov djed Bajat i otac Mehmed, imao je čast i sreću da prijateljuje sa šejhom Emir Sultanom. Nakon ceremonije opasivanja sultanskom sabljom koju mu je, kao predvodnik uleme, pripasao šejh Emir Sultan, u palaču su stupili veziri i visoki janjičarski oficiri. Svi vodeći ljudi carstva, ulema, veziri i najviši oficiri, prisegnuli su novom sultanu, što je bio uslov da se novi sultan smatra legitimnim vladarom.Beskrajno privržen miru, nauci i pobožnosti, sultan Murat II je namjeravao dovršiti konsolidaciju države koju njegov otac nije uspio u potpunosti dovršiti. Međutim, Bizantija mu neće dozvoliti skoro ni jedan trenutak mira u njegovoj tridesetogodišnjoj vladavini. Tek što je zasjeo na prijesto, Bizantijci su podgovorili Lažnog Mustafu da preuzme osmanske teritorije u Evropi. Iako ga je sultan Mehmed Čelebi jednom porazio, Mustafa je ovaj put očekivao pobjedu uzdajući se u neiskustvo mladog sultana i izdašnu pomoć Bizantije. Podržan nezajažljivim lokalnim namjesnicima, Lažni Mustafa je krenuo prema Galipolju. Mladi sultan Murat II ih je spremno dočekao i potpuno razbio. Lažni Mustafa je pobjegao i namjeravao se skloniti u Istanbul kod svojih bizantijskih prijatelja, ali su ga u međuvremenu izdali njegovi ljudi i svezanog ga doveli pred sultan Murata. Kao opomena svim potencijalnim osmanskim izdajnicima, Lažni Mustafa je obješen na jednoj kuli u Jedrenu.

Opet Mustafa

Ljudska glupost, gramzivost i nespremnost na pokoravanje boljem od sebe uvijek i iznova iznenađuje. Tek što je riješen problem jednog Mustafe, pojavio se još jedan – opet Mustafa. Bio je to sultan Muratov brat, koji je smatrao da je prijesto trebao pripasti njemu, a ne Muratu.Nakon što je ubistvom Lažnog Mustafe Bizantijska akcija protiv Osmanske države doživila neuspjeh, sultan Murat je, 2. juna 1422. godine, opsjeo Istanbul sa realnim šansama da zauzme grad. Možda bi u tome i uspio, ali je opsada morala biti prekinuta u septembru mjesecu iste godine, kada su se pobunili anadolski kneževi. Uspjeli su nagovoriti sultan Muratovog brata Mustafu da napadne Bursu i tako preuzme prijesto Osmanske države. Iako je dobro znao za prevrtljivost anadolskih kneževa, naivni Mustafa je krenuo u pohod protiv svog brata, misleći da će baš njemu, kao nikom prije, isti kneževi ostati odani. Međutim, to se nije dogodilo.Neki od anadolskih kneževa su isticali svoje visoko porijeklo naglašavajući kako su potomci nekada moćnih Seldžuka. Nema nikakve sumnje da su Seldžuci učinili mnogo hizmeta islamu, ali njihova moć je odavno iščezla. Njihovo mjesto su zauzeli Osmanlije, koje su anadolski kneževi smatrali skorojevićima. Nesposobni potomci nekada moćnih Seldžuka su jedino bili sposobni na sjedenje u udobnosti centara kao što su Konja, Kajseri i Maraš, ubiranje ničim zasluženih poreza i trošenje narodnog blaga na pjesnike koji će kititi stihove u njihovu slavu. Takođe su bili spremni na isjeđavanje u tekijama i vođenje beskrajnih rasprava od kojih nije bilo skoro nikakve koristi. Kad god bi Osmanlije bili zaokupljeni džihadom u Evropi, sterilni i gramzivi anadolski kneževi su podizali pobune protiv njih. Ovaj put su prešli svaku mjeru i nagovorili jednog Osmankog princa da preuzme dio države.

Sultan Murat II je prekinuo opsadu Istanbula i prebacio trupe u Anadoliju. Nakon krvavih borbi, pobunjenici su skršeni, princ Mustafa je, u februaru mjesecu 1423. godine, obješen na stablu jedne smokve kod Burse. Ipak, bio je potomak Osmanove kuće, pa je ukopan u blizini svog oca sultan Mehmeda Čelebije. Zatim je nastavljena akcija protiv anadolskih kneževa koji su podstakli Mustafu na pobunu. Ishod ove akcije je potpuna sultan Muratova pobjeda i ukidanje skoro svih anadolskih kneževina. Nakon toga uslijedile su akcije na Balkanu... Osmanlije - Bez predaha (7 dio)

Nakon što je učvrstio azijski dio države, sultan Murat II se okrenuo prema Evropi, gdje su osmanske akcije utihnule zbog zauzetosti problemima u Anadoliji, kao i realne opasnosti od snažnog saveza krstaša i njihovog pohoda prema muslimanima. Za to vrijeme, poduzete su akcije ka slabljenju uticaja Timurovih nasljednika na osmansku pokrajinu Karaman. Prva ozbiljnija akcija na Balkanu poduzeta je 1430. godine, kada je osvojen Solun koji je tada bio pod kontrolom Venecijanaca. Ohrabreni ovim uspjehom, Osmanlije nastavljaju sve do Beograda s ciljem protjerivanja Ugara sa teritorije Srbije. Međutim, Beograd je bio snažna otporna tačka Ugarske.

Predstavljao je svojevrsna vrata ka dubini Evrope, pa će proći još mnogo godina prije nego li ga Osmanlije osvoje. Ipak, postignut je značajan uspjeh. Osmanlije su se učvrstili u podunavlju, a Srbiju su pripojili u državno-pravni poredak Osmanke države.

Ustupanje prijestola

Pošto je sklopio povoljne mirovne ugovore sa Ugarskom, te pošto je sredio stanje u Anadoliji, sultan Murat II je, 1444. godine, ustupio prijesto svom dvanaestogodišnjem sinu Mehmedu. Prema mišljenju zapadnih historičara, sultan Murat se na ovaj potez odlučio jer se osjećao umornim. Tačno je da se sultan Murat tada povukao, ali to nipošto nije bilo zbog umora. Iskusni Osmanlija je vrlo dobro znao šta očekuje njegovog nasljednika, pa je ranim povlačenjem sa vlasti otvorio prostor mladom princu da stiče dragocjena iskustva. Drugi, još važniji razlog sultan Muratovog odstupanja bilo je njegovo poštovanje prema mladom Mehmedu. U prethodnim brojevima časopisa smo spominjali kako je sultan Murat II opsjedao Istanbul, ali ga, uprkos realnim šansama, nije mogao osvojiti. Pošto je bio prisan prijatelj sa šejhom Bajram Velijem, jednom prilikom ga je upitao koji su razlozi neuspjeha. Šejh mu je odgovorio da nema posebnih razloga koji ne dopuštaju zauzimanje grada, osim što mu nije suđeno, pa ma kako dugo ga napadao. To je suđeno nekom drugom. Na pitanje, ko je taj koga očekuje tolika čast, šejh Bajram Veli je pokazao na malog Mehmeda koji se u tom trenutku igrao u njihovoj blizini. Pošto je imao veliko povjerenje u prosudbe šejha Bajram Velija, sultan Murat je od tog trenutka počeo ukazivati posebno poštovanje svom sinu, iako je, naizgled, bio nezreo dječak

Malo koji musliman nije čuo za hadis Poslanika, a.s., koji glasi: „Zaista će Konstantinopolj (Istanbul) biti osvojen. Divan li je taj osvajač, divna li je njegova vojska.“ (Ahmed 4/235 i El-Hakim 4/422) Odatle zaključujemo da se sultan Murat II povukao sa vlasti zbog dubokog poštovanja prema osobi koju je Poslanik, a.s., tako visoko pohvalio.

Ponovo Murat II

Papa u Rimu pokušava iskoristiti situaciju pa pokreće krstaški pohod na Osmanlije. Ugarski kralj Vladislav Jagelović krši sporazum sa Osmanlijama i odaziva se papinom pozivu. Bizantijcci puštaju na slobodu Bajazitovog unuka Orhana koji preuzima neke evropske dijelove Osmanske države, a Venecijanci blokiraju prelaz preko moreuza Dardanele. Mladi sultan Mehmed II se smatrao nespremnim i nedoraslim tako važnom trenutku, pa poziva oca Murata da se vrati sa planina Ulu Dag gdje se odmarao. Procjena mladog sultan Mehmeda je bila vrlo dobra. Janjičari, kao elitni dio osmanske armije, su tražili da se ponovo vrati stari sultan, jer nisu imali dovoljno povjerenja u sultan Mehmeda. Ispočetka, sultan Murat nije bio voljan prekinuti odmor, ali mu je mladi genij doskočio ultimativnim fermanom: „Ako si ti sultan, tad dođi i vodi svoju vojsku, a ako sam ja sultan tad ti naređujem da dođeš voditi moju vojsku“. Kratko i jasno. Kako god bilo, odmah dolazi i rješavaj belaje kojima nisam dorastao.

Svjedok ovih događanja, osmanski hroničar Tursun Beg, bilježi da je veliki vezir Čandarli Halil paša savjetovao mladom sultanu da pozove oca uz obećanje da će, nakon otklonjene opasnosti, prijesto ponovo pripasti njemu, a Murat će se opet povući u mirovinu. Stari Murat je shvatio ozbiljnost situacije i sa starim prijateljima došao u prijestolnicu. Nakon pregovora sa Venecijancima, sultan Murat II je teškom cijenom platio prevoz vojnika preko moreuza. Za svakog ratnika platio je po jedan zlatnik. Mladi Mehmed je sve pažljivo posmatrao. Tada je donio odluku da će, kada se ponovo vrati na vlast, zauvijek stati u kraj nezajažljivim Venecijancima. Ne samo da će uspostaviti kontrolu nad moreuzom, nego će osvojiti Istanbul i svu njegovu okolinu.

Ugarska vojska je već bila u dolini Dunava. Usput se zadržala pustošeći bugarska i grčka sela. Na kraju, vojska se ulogorila kod Varne. Nekoliko kilometara od njih, Murat je postavio svoj logor. Otpoče ljuti boj u kome pogibe Ugarski kralj Vladislav. Savladao ga je janičar Hodža Hizir i odsjekao mu glavu. Vojvoda Janoš Hunjadi tada pobježe sa Vlasima u noć koja se počela spuštati. Ujutro Murat napadne Ugarski logor, gdje su se Ugari utvrdili očekujući odbjeglog Hunjadija. Murat ih napade, gdje skoro svi izginuše. Nakon bitke, Murat je u pratnji Azab bega prešao preko bojnog polja gledajući pobijene. "Zar je moguće - reče Murat - da među tolikima nema ni jedne sijede brade"? Azab-beg mu odgovori: "Da je među njima bila neka sijeda brada, ne bi ni započeli ovu bitku."

Četiri godine kasnije Hunjadi se pokušava osvetiti. Poveo je najbolju vojsku koju je tada Ugarska mogla spremiti, zatim Vlahe, Nijemce i Čehe. Kad stigoše na Kosovo polje, tu iskopaše rovove i utvrdiše se. Ubrzo dođe Murat sa svojom vojskom i katastrofalno ih porazi. Hunjadi se opet spasio bijegom. Tako Kosovo po drugi put postade kršćanska grobnica, a još jedan Murat postade pobjednik na Kosovu. Porazi kod Varne i na Kosovu bili su potpuna katastrofa zapadnih kršćana. Nakon 350 godina, ovo su bili posljednji krstaški pohodi. Osim toga, ovi porazi su označavali da su Osmanlije čvrsto stali na Balkansko tlo. Evropa je bačena u potpuni očaj i beznađe. Istanbul je sada definitivno samo jedna mala enklava u Osmanskom carstvu. Ipak, nije to bila obična enklava. Bio je to Istanbul.

Opet Mehmed

Sve do kraja sultan Muratovog života, Mehmed je ostao u sjenci. Pridružio se ocu u drugoj Bitki na Kosovu 1448., godine o kojoj smo već govorili. Bila je to prva bitka u kojoj je učestvovao. Posljednje godine života, sultan Murat II je proveo u Jedrenu. Bilo mu je potpuno jasno da će njegov sin napasti Istanbul. Vjerovatno je to bio glavni razlog njegovog mirovanja. Nakon burnih ratova koje je vodio, država je trebala predah. Pohod na Istanbul će iziskivati ogromne napore i troškove, pa je odlučio mirovati i gomilati zalihe koje će Mehmed trošiti. Dok je Murat živ, Istanbul će biti miran. U februaru 1451. godine, sultan Murat II je umro. Oplakivali su ga i prijatelji i neprijatelji. Prijatelji su plakali jer su ga voljeli, a plač neprijatelja je bio jer su znali kakav čovjek dolazi na njegovo mjesto.

Vladavina sultan Murata II je razdoblje značajnog ekonomskog napretka. Trgovina se razgranala, a osmanski gradovi, kao što su Bursa i Jedren su se znatno razvili. Godine 1432., putopisac Bertrandon de la Brocquiere je zabilježio da se osmanski godišnji prihod popeo na 2.500.000 dukata i da bi Murat II, ukoliko bi iskoristio sva svoja sredstva, lahko mogao izvršiti invaziju Evrope. Opisujući sultan Murata II, njegovu vojsku, dvor i cjelokupno tadašnje Osmansko društvo, Bertrandon de la Brocquiere bilježi: „Sultan skoro nikada ne govori u javnosti. Svega nekoliko ljudi može reći da su ga čuli kad govori ili da su ga vidjeli kad jede.“ „Oni su vrlo marljivi, ustaju vrlo rano i žive sasvim skromno. Njihova hrana je jednostavni hljeb, meso sušeno na suncu, mlijeko, med, sir, voće, povrće i razne trave. Ako imaju samo nekoliko pregršti brašna, to će im biti dovoljno za nekoliko dana. Ako neka njihova kamila oboli ili iznemogne, bez nade u oporavak, onda je zakolju i pojedu. Sasvim su nezahtjevni kad je u pitanju spavanje, pa zato ležu na tlo. Odjeća im je jednostavna i pokriva ih od glave do pete... Njihovi konji su izuzetno dobri, malo jedu, a galopiraju brzo i dugo. Hrane ih samo tokom noći, nakon čega ih pokrivaju toplim dekama... Imao sam priliku vidjeti ih vrlo svečano obučene i nakićene. To čine samo u posebnim prilikama, kao kad Grci prelaze u islam. Takav događaj, oni posebno obilježavaju, oblačeći najbolju odjeću i pašući ukrašeno oružje.“

Georg iz Milenbaha ovako opisuje sultan Murata II: „Vidio sam njihovog vladara koga su pratila samo dva mlada čovjeka kako ide u džamiju koja nije blizu njegove palate. Takođe sam ga posmatrao dok je išao u kupatilo. Kada se vraćao iz džamije, niko se nije priključivao njegovoj pratnji, niko se ne bi drznuo da ga presreće i da mu kliče „Živio kralj“, ili da na neki drugi način izrazi svoje zadovoljstvo kao što se to kod nas čini. Vidio sam sultana kako u džamiji obavlja molitvu. Niti je sjedio na nekoj stolici, niti na nekom prijestolu, već se, kao i drugi, smjestio na ćilimu prostrtom po podu. Oko njega nije bilo nikakvih ukrasa. Na svojoj odjeći ili na svom konju, sultan nije imao neki naročiti znak koji bi ga izdvajao od drugih. Posmatrao sam ga na sahrani njegove majke i da mi ga nisu pokazali, ja ga ne bih prepoznao. Strogo je zabranjeno pratiti ga ili postaviti se ispred njega, ako za to nije dobijena izričita dozvola. Izostaviću mnoge pojedinosti koje su mi iznijeli o njegovoj ljubaznosti u razgovoru. U svojim prosudbama pokazuje zrelost i razumijevanje. Velikodušan je u davanju milostinje i dobronamjeran u svojim postupcima.“

Smrt sultana je uvijek bio opasan trenutak za Osmansku državu. Prema već uhodanoj praksi, ta vijest se držala u strogoj tajnosti sve do ustoličenja novog sultana, a sve zbog opasnosti od pobuna i prevrata. Brzi glasnik je odmah upućen u Manisu da obavijesti Mehmeda o očevoj smrti. Čim je pročitao pismo, Mehmed je skočio u sedlo i kratko rekao: „Ko me voli neka me slijedi“. Praćen vjernim prijateljima, pregazio je Galipolje za samo dva dana. Kad je stupio u ravnicu Jedrena, dočekala ga je cijela svita njegovog oca. Svi su bili tu: veziri, ulema, namjesnici. Dočekan je u tišini i dopraćen u rezidenciju.

Slijedećeg jutra, sultan Mehmed II je sjeo u očevu stolicu i primao dužnosnike. Takve situacije su uvijek bile mučne za sve službenike. Svaki od njih je mogao biti potvrđen ili smijenjen. Odmah do sultana, sjeli su njegovi najodaniji prijatelji. Čandarli Halil paša se povukao malo nazad očekujući reakciju novog sultana. Na to je sultan Mehmed progovorio: „Zašto se vezir moga oca povlači nazad. Neka zauzme svoje uobičajeno mjesto“. Znajući da se ranije zamjerio mladom Sultanu odbijajući njegove planove zauzimanja Istanbula, Halil paša je sada odahnuo. Bilo je to 18. februara 1451. godine.

U rano proljeće iste godine, u provinciji Karaman je izbila pobuna koju je predvodio namjesnik pokrajine Ibrahim. Proglasio je svoju neovisnost i odbijao dalji vazalski odnos prema Osmanskoj državi. Sultan Fatih je poslao Karadža bega sa evropskim trupama da uguši pobunu. Iskusni ratnik je brzo obavio zadatak i vratio se nazad. Vratili su se i janjičari koji su učestvovali u tom pohodu. Kad je sultan Fatih došao izvršiti smotru svojih trupa, janjičari su se, pod punom ratnom spremom, postrojili sa obadvije strane puta i dočekali sultana uzvicima: „Sultanu, ovo je vaša prva pobjeda, trebali biste nas za to darovati.“ Bila je to skoro pa pobuna, koju su iscenirali janjičarski oficiri, a možda čak i sam veliki vezir Čandarli Halil Paša. Iako je mogao razriješiti ovu situaciju na drugi, mnogo teži način, sultan Fatih je popustio i darovao janjičare. Nije imao vremena za akciju discipliniranja svojih elitnih trupa, a nije bio ni povoljan trenutak za takvo što. Zato se zadovoljio strogim kažnjavanjem i smjenjivanjem janjičarskih oficira. Uglavnom, za sultan Fatihova života, janjičari više nikada nisu ni pomišljali ni na najmanji oblik neposluha, a kamo li pobune...

Osmanlije - Sultan Fatih (8 dio)

Osmi dio

Čovjek koji je predodređen da zauzme Istanbul rođen je 1432. godine, deset godina nakon Sultan Muratovog opsjedanja grada. Prema osmanlijskim predajama, ta godina je bila puna raznih pozitivnih nagovještaja. Domaće životinje su davale mnogo blizanaca, voćke su neobično obilato rodile, komet dugog repa se pojavio na podnevnom nebu iznad Istanbula.

U noći 29. marta, u carskoj palati u Jedrenu, sultan Murat II je učio Kur’an i očekivao novosti o porodu svoje žene. Kad je stigao do sure „Muhammed“, došao je sluga i donio radosnu vijest o rođenju sina. Novorođenče je dobilo ime Mehmed, a tako se zvao i sultan Muratov otac. Ovo ime je turska varijanta imena Muhammed. On će postati najveći Osmanov potomak i jedan od najzaslužnijih muslimana u historiji. Cijeli svijet će upoznati sultan Mehmeda II, poznatijeg kao „El-Fatih“ – „Osvajač“.

 Osmanlije su izgradili sopstvena pravila u vezi sa svojim dvorom. Za razliku od Bizantijaca, sultana je mogao naslijediti isključivo njegov sin. Ako je bilo više sinova, vladajući sultan je pažljivo birao ko će ga naslijediti. Svaka sentimentalnost je bila potpuno isključena. Izbor je bio uslovljen isključivo brigom za sudbinu države. Prinčevi su brižljivo posmatrani i proučavani, konsultovana je najbolja ulema i ostali dokazani domoljubi. Strah od političkih intriga i građanskog rata bio je uvijek prisutan. Nije bila nikakva rijetkost da na čelo države dođe princ čija je majka bila žena sasvim nepoznatog porijekla, zarobljena u nekom od ratnih pohoda. Nakon što bi prešla u islam, sultan bi oženio takvu djevojku i ona bi, prema islamu, postala potpuno ravnopravna drugim ženama koje su oduvijek bile muslimanke.

Iz ove činjenice skoro svi zapadni orijentalisti su na jedvite jade izgradili tezu da je sultan Fatihova majka možda bila kršćanka. Osmanlijski historičari su potpuno saglasni da se sultan Fatihova majka zvala Hüma-Hatun i da je bila kći Ibrahim-bega Isfendijara. U krajnjoj liniji, čak i da je njegova majka zaista bila po rođenju kršćanka, ta činjenica nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost. Osmanlije nikada nisu bili opterećeni nečijim porijeklom. U suprotnom, Mehmed-paša Sokolović, porijeklom Srbin, nikada ne bi mogao biti ni pisar u najmanjoj varoši, a kamo li veliki vezir.

Djetinjstvo i odgoj

Mladi princ Mehmed je imao starijeg brata Ahmeda koji nije izabran za prijestolonasljednika. Izbor je pao na Mehmeda. Još u doba ranog djetinjstva Mehmed je upućen u jednu od medresa u provinciji, kako bi očvrsnuo daleko od udobnosti carskog dvora i zadobio odgoj i znanja o vjeri. Mladi Mehmed je čak i u to doba pokazivao znake snažne volje i čvrstine, na taj način što je odbijao učiti i pokoravati se disciplini, smatrajući da jedan princ ne mora slušati naređenja učitelja. Ipak, i za najljući čelik se nađe odgovarajući kovač. Sultan Fatihov kovač je bio molla Ahmed Gurani. Bio je jedan od naboljih učenjaka tog vremena, pa ga je sultan Murat II pozvao da preuzme ulogu učitelja mladog princa. Bio je porijeklom Kurd, poznat po učenosti i strogosti. Molla Ahmed se odazvao i doputovao u Manisu, gdje su već po tradiciji odgajani mladi prinčevi.

Sultan Murat je poslao pismo molla Guraniju u kojem mu skreće pažnju da nimalo ne štedi mladog princa, koji je, kao i većina prinčeva, bio razmažen. Mehmed je ponovo pokušao sa isprobanim receptom i odbijao izvršavati zadatke koje je dobivao od molla Ahmeda, očekujući da se prema njemu odnosi kao prema princu. Međutim, učeni molla je postupio po uputstvima sultan Murata, pa je tako jednom prilikom išibao mladog princa. Mehmed se požalio ocu na postupak strogog molle, ali podrške nije bilo. Tako je uvidio da nema druge nego ostati u medresi i vrijedno učiti. Osmanlijske predaje govore da sultan Fatih, koji je u hadisu Allahova Poslanika, a.s., nazvan “divnim”, od tada više nikada nije propustio rani sabah. Pod budnom pažnjom molla Ahmeda, Mehmedova prirodna inteligencija je izbrušena do visokog sjaja. Mladi princ se okitio visokim znanjima o islamu, historiji, geografiji, inžinjerstvu, pjesništvu, književnosti. Takođe je naučio i nekoliko jezika: arapski, perzijski, grčki, srpski i italijanski. Osim molla Ahmeda, sultan Fatihovi učitelji su bili i molla Yegan, molla Ayas i drugi.

Kako god je vođeno računa o naobrazbi mladih prinčeva, ništa manje napora nije ulagano u njihov duhovni odgoj. Stav Osmanlija je bio da sama nauka, bez odgoja, malo koristi, a često i šteti. Sultan Fatihov duhovni odgajatelj bio je šejh Ak Šemseddin, učenik čuvenog šejha Bajram Velija. Okićen velikim znanjem i prefinjenim odgojem, mladi princ je u četrnaestoj godini života vodio rasprave o suptilim temama iz islamskih znanosti sa najboljom ulemom tog vremena.

Frustriranost kršćana

Novi sultan je imao svega devetnaest godina. Još tada su se na njemu jasno razaznavali znakovi nesvakidašnje ljudske izvrsnosti. Njegova natprosječna inteligencija, široko obrazovanje, iznimna pobožnost, čvrstina karaktera, ozbiljnost i odlučnost, ulivali su poštovanje svakom ko bi sa njim razmijenio svega nekoliko rečenica. Zaogrnemo li sve te osobine plaštom stoljetnih iskustava, ukupnim ugledom i postignućima njegovih djedova, tad nimalo ne začuđuje činjenica da je tako mlada osoba ostvarila neviđeni uspjeh – osvojenje Istanbula.

Uprkos njegovim neospornim kvalitetima, u bizantijskoj i zapadnjačkoj literaturi otkrit ćemo orkestrirane napade i sistematsko ocrnjivanje njegove ličnosti. Kad mu se već ne može osporiti genijalnost, onda mu se mogu pripisati neljudske osobine i tako obezvrijediti njegova postignuća. Istraživati ličnost sultan Fatiha oslanjajući se na bizantijske hroničare, isto je što i povjeriti gladnim vukovima jagnje na čuvanje. Bizantijci su višestoljetni mrzitelji islama. Briljantni muslimanski general Halid ibn Velid im je početkom VII stoljeća preoteo cijelu Siriju koja je tada smatrana „džennetom na zemlji“. Bizantijski car pokreće čitavu imperijalnu armiju od 150 000 vojnika i pokušava protjerati muslimane. Suprotstavlja mu se Halid ibn Velid, Allahova Sablja, i sa svega 40 000 vojnika, na rijeci Jermuk, 636. godine, potpuno uništava bizantijsku armadu. Nikada više Bizantijac nije kročio u Siriju. Slijede dalja muslimanska osvajanja na kopnu i moru sve dok nisu opsjeli Istanbul. Iako bezuspješna, dva uzastopna opsjedanja su zadala strašne muke Bizantijcima. Zatim dolaze Seldžuci i osvajaju Anadoliju, poražavaju imperijalnu armiju kod Mancikerta, a bizantijski imperator je prisiljen kleknuti pred muslimanskog vojskovođu Alp Arslana i moliti za milost. Nikada više Bizantijac nije kročio u Anadoliju. A onda dolaze Osmanlije koji im uzimaju skoro cijelu teritoriju i bacaju ih u potpuno okruženje. Konačno, sultan Fatih im preotima Istanbul i posljednje teritorije, čime Bizantija kao država prestaje postojati. Nikada više Bizantijac nije kročio u Istanbul. Kako je onda moguće očekivati da će bizantijski pisci reći išta pozitivno o čovjeku koji na najbolji način predstavlja sve ono što oni neizmjerno mrze?

Evropa je opet posebna priča. Stoljećima se valjala u blatu sopstvenog primitivizma i neprosvijećenosti. A onda je ugledala izvrsnu priliku za pljačku i pokrenula „svete“ krstaške ratove pod slabom maskom zaštitnika kršćanstva. Više od tri stoljeća, kontinuirano je odašiljala svoj najgori ološ, pljačkala i ubijala muslimane i svoju „braću“ pravoslavce. Kada su svi napori propali i kada je shvatila svu svoju nemoć, mirno je posmatrala kako muslimani, kao sazrelu voćku, ubiru Istanbul. Kada je riječ o karakteru sultan Fatiha, ne možemo se u potpunosti osloniti ni na osmanlijske izvore. Sasvim prirodno, Osmanlije su svog ponajboljeg sina predstavili u najboljem svjetlu. Jedino nam preostaje proučavanje ukupnog sultan Fatihovog djela i formiranje vlastite slike o njemu. U narednim brojevima našeg časopisa, vidjet ćemo svu njegovu veličinu sazdanu od nesvakidašnje pobožnosti, genijalnosti, organizacijskih sposobnosti i dalekovidosti.

Osvajač planira osvajanje

Još od ranog djetinjstva Sultan Fatih se počeo baviti pripremama za osvajanje Istanbula. Veliki vezir njegovog oca, Čandarli Halil-paša, nije bio sklon toj ideji. Želio je mir sa Bizantijcima. Halil-paša je bio izdanak ugledne porodice Čandarli, koja je već nekoliko generacija zaredom davala visoke funkcionere Osmanlijskoj državi. Oslonivši se na visoko porijeklo i snažan politički uticaj usuđivao se otvoreno protiviti mladom sultanu. Dvojica visokih funkcionera, Šihabettin-paša i Zaganos-paša podržavali su mladog Mehmeda u njegovoj zamisli osvajanja Istanbula.

Mehmed je čitao djela u kojima se opisuje život Aleksandra Makedonskog i Julija Cezara. Godine 1445., kad je imao svega trinaest godina, dok je sultan Murat još uvijek bio na vlasti, mladi Mehmed je sa dvojicom odanih paša isplanirao zauzimanje grada. Kada je Halil-paša saznao za te planove, odmah ih je odbacio pobojavši se reakcije zapadnog kršćanstva. Halil-paša se, kao pripadnik stare plemićke porodice, pobojao za svoju sudbinu, jer je mladi Mehmed bez predrasuda za svoje najbliže saradnike uzimao bivše kršćane koji su primili islam. Prema nekim vjerovanjima, iskoristio je snažne porodične veze i iscenirao pobunu janjičara koji se, naime, nisu slagali sa politikom princa Mehmeda. Sultan Murat je ubrzo sredio nemire i poslao Mehmeda u Manisu. Tursun-beg bilježi da je mladi Mehmed to nerado učinio. Iako se povukao u Manisu, i dalje se smatrao jedinim legalnim sultanom, dok je Murat bio samo njegov opunomoćeni zastupnik.

Diplomatske akcije

Sultan Muratova smrt je na zapadu primljena sa olakašanjem. U Mletačkoj republici, Rimu, Đenovi i Parizu su vjerovali da je sultan Mehmed mlad, neiskusan i ukupno nedorastao svom položaju. Pomislili su da će uskoro doći vrijeme za potiskivanje Osmanlija sa Balkana. Nezreo sultan na čelu osmanlijske države će im znatno olakšati ovaj zadatak. U to vrijeme, Sfrancez, izaslanik posljednjeg bizantijskog cara, Konstantina Paleologa, je bio u posjeti kod gruzijskog i trapezuntskog vladara pokušavajući ih nagovoriti da neki od njih uda svoju kćer za Konstantina. Tako bi Bizantija obezbijedila dobrog saveznika i omastila brk dobrim mirazom. U Gruziji mu je objašnjeno da je kod njih običaj da mlada dobija miraz, pa se Sfrancez razočarao i otišao u Trapezunt. Tamo je srdačno dočekan i obradovan novostima o Muratovoj smrti i ustoličenju Sultan Mehmeda: „Dobro došli gospodine. Imamo dobre vijesti za vas. Murat je umro, a mladi Mehmed je sada Sultan“. Sfrancez je bio dobar poznavalac prilika pa je uzvratio: „Vaša visosti, bojim se da ta vijest nije razlog za radost. Naprotiv, vijest je vrlo žalosna.“

Vraćajući se u Istanbul, Sfrancez je posjetio novog sultana, čestitao mu i zatražio uvjerenje da neće napadati Bizantiju. Bio je više nego iznenađen sultanovom ljubaznošću. Uvjeravao ga je da je voljan živjeti u miru sa Bizantijom. Kao dokaz tome, odrekao se prihoda iz grčkih gradova u Strumi u korist princa Orhana. Princ Orhan je bio potomak Sulejmana – jednog od sinova sultan Bajazita. Bio je u nekoj vrsti političkog zarobljeništva kod Bizantijaca koji su njime često prijetili sultan Muratu II, a sada i Mehmedu. Oni bi mogli pustiti Orhana iz zarobljeništva, koji će onda potegnuti svoje navodno pravo na prijesto i tako izazvati građanski rat. Sultan Mehmed je tada odredio visoku sumu za izdržavanje zarobljenog princa. Brzim diplomatskim akcijama, sultan Mehmed je sklopio primirje sa Mađarskom i Mletačkom republikom, a umirio je i srpskog despota, Đurađa Brankovića. Time je obezbijedio njihovo nemiješanje u budućem sukobu sa Bizantijom. Zatim je izvršio reorganizaciju janjičarskih trupa i na vodeća mjesta postavio ljude koji su mu bili beskrajno odani.

Konstantinova nepromišljenost

Uskoro je uslijedio jedan događaj koji će pokazivati Konstantinovu političku nezrelost. Njegov izaslanik je došao kod Čandarli Halil-paše, koji je tada sa sultanom boravio u Bursi, sa zahtjevom da se poveća svota za izdržavanje princa Orhana. Bila je to klasična ucjena. Halil-paša se snažno protivio pohodu na Istanbul. Bio je sklon miru sa kršćanima, a oni sada dolaze sa ucjenom i tako mu otežavaju položaj. Stari vezir je digao galamu na Konstantinovog izaslanika: „Vi glupi Grci, dosta mi je vaše neiskrenosti i okolišenja. Prethodni sultan vam je bio trpeljiv i savjestan prijatelj. Sadašnji sultan ne misli tako. Ako se Konstantin izvuče bez kazne, zbog ovog bezočnog i nepromišljenog zahtjeva, to će biti samo zato što Bog i dalje prelazi preko vaših podmuklih i kukavičkih planova. Vi ste najobičnije budale ako mislite da ćemo se uplašiti zbog vaših fantazija, i to baš sada, kada se tinta na nedavnom sporazumu nije ni osušila. Mi nismo djeca bez snage i razuma. Ako mislite da nešto možete učiniti — samo izvolite. Proglasite Orhana za sultana u Trakiji. Dovedite Mađare preko Dunava. Pokušajte vratiti gradove koje ste već odavno izgubili. Ali jedno znajte: nećemo vam dozvoliti da bilo šta od toga učinite. Na kraju ćete izgubiti i to malo što vam je ostalo.”

Sultan Mehmed je primio ovaj zahtjev sa hladnom ozbiljnošću. Otpustio je Konstantinovog izaslanika uz obećanje da će to razmotriti kad se vrati u Jedren.

Osmanlije-Naprijed ka Istanbulu (9 dio)

Deveti dio

Kad je zima prošla, sultan Mehmed se vratio u Jedren. Okružio se grupom zapadnjaka, prvenstveno Italijana, s kojima je razgovarao o velikanima klasične antike i o njihovim modelima vladanja. Izvršio je dodatne reforme u janjičarskom korpusu i postavio nove namjesnike u nekim provincijama. Namjesnicima je naredio da počnu prikupljati rezerve hrane i ratnog materijala. Također je naredio gradnju brodovlja. Zatim mu je sinula ideja o gradnji tvrđave na evropskoj strani Bosfora, zbog čega je izdao naređenja o mobilizaciji radne snage i prikupljanju kamena, drveta, čelika i ostalog potrebnog materijala.

 Novost o planovima za izgradnju tvrđave se poput munje proširila sve do Istanbula i grčkih kolonija oko Crnog mora i otoka u Egejskom moru. Bizantijci su bili očajni. Kad je Konstantin preko izaslanika protestvovao zbog jednostrane odluke, sultan Fatih je odgovorio: „Vi Grci ste nevjerni i povezani s Mađarima. Pred Bitku kod Varne htjeli ste spriječiti moga oca Murata da pređe u Evropu. Moj otac se tada zakleo da će izgraditi tvrđavu na evropskoj strani, pa ja evo sada ostvarujem očevu zakletvu, jer je on bio spriječen da to učini. Uostalom, ko me može spriječiti da u svojoj zemlji gradim šta hoću? Izvijestite vašeg cara da se sadašnji sultan ne može porediti s prijašnjim sultanima. Ono što oni nisu mogli – ja mogu, što oni nisu htjeli – ja hoću.” Poruka je bila jasna kao dan.

Uprkos protivljenju velikog vezira Čandarli Halil-paše i još nekolicine starijih službenika, odluka sultana Fatiha o gradnji utvrde je bila neopoziva. Njihovi argumenti o preuranjenosti takvog poteza nisu uvaženi. Sredinom marta počele su posljednje pripreme za gradnju utvrde. Neposredno prije toga odaslano je nekoliko brodova da obezbjeđuju radove s morske strane. Dovedene su snažne jedinice koje će štititi gradilište s kopna. Logistika je radila kao precizna mašina. Sa svih strana Carstva dolazili su zidari, kovači, krečari i ostali radnici. Građa je stizala morem na transportnim brodovima, a radovi su počeli sredinom aprila. Sultan Mehmed je lično prisustvovao. Zaklan je kurban, proučena dova i posao je otpočeo. U radovima je učestvovao sultan, kao i njegova svita. Ovim činom je dato do znanja koliko je važna gradnja utvrde. Projektant utvrde bio je sultan Mehmed. U pitanju je bio veliki kompleks zidina trokutaste osnove s četiri velike i trinaest manjih kula, uz pristanište. Ova građevina se naziva utvrdom, ali po svojim dimenzijama ona je zapravo bila jedan mali grad. Radovi su dobro napredovali.

Radne snage nije manjkalo, kao ni građevinskog materijala. Nakon užurbanog danonoćnog rada, tvrđava je završena 31. augusta 1452. godine, četiri i po mjeseca od početka radova. Tvrđava je nazvana Boğaz-kesen – „Onaj koji presjeca moreuz“. Vremenom, tvrđava je dobila naziv Rumeli-hisar – „Evropska tvrđava“. Za vrijeme dok je trajala gradnja utvrde, Konstantin je pobijesnio i pozatvarao sve Osmanlije koji su se u tom trenutku zadesili u Istanbulu. Među njima je bilo i nekoliko sultanovih dvorjana. Sultan Fatih ni na koji način nije reagovao na to. Konstantin shvata da je potez krajnje besmislen i ubrzo ih oslobađa. Tada šalje pismo izvinjenja koje sultan Fatih nije prihvatio. „Ili predaj grad ili se pripremi za bitku“ – bio je sultanov odgovor. Nakon zahtjeva za povišicu svote kojom će izdržavati princa Orhana, kojim je prijetio sultanu, ovo je bila druga katastrofalna greška Bizantijaca. Očito je da do posljednjeg dana nisu shvatali svu odlučnost i čvrstinu sultana Fatiha. Nemajući nikakvih ozbiljnih načina kojim bi ga spriječili u toj nakani, posezali su za očajnim mjerama koje su samo dodatno učvrstile sultanove namjere. Nasuprot ovoj tvrđavi je Anadoluhisar – „Anadolska tvrđava“, koju je sazidao sultan Bajazit. Upravo na tom mjestu moreuz je najuži. Razdaljina između dvije tvrđave je 702 metra. U obe tvrđave su postavljeni topovi koji će otvarati vatru na svaki brod koji pokuša proći moreuzom bez dopuštenja Osmanlija. Topovi su bili zaista impozantni. Svaki je ispaljivao kamenu đulad težine oko 270 kilograma. Cilj pomorske blokade je bio sprečavanje dotura pomoći Istanbulu iz Crnog mora, a moreuz Dardanele je već bio pod kontrolom Osmanlija. Ispočetka, svi brodovi su poštovali odluku sultana Fatiha. A onda su tri mletačka broda okušala sreću i pokušala proći bez zaustavljanja. Dva broda su uspjela proći a treći je potopljen.

Konstantinova potraga za saveznikom

Konstantin je grozničavom brzinom vršio pripreme za sada već sigurnu opsadu. Poslao je izaslanike na zapad sa zahtjevima za pomoć. Reakcije sa zapada bile su katastrofalne po Istanbul. Nakon potpunog poraza kod Varne, nijedan zapadnjački vladar nije imao snage za novi okršaj s Osmanlijama. Francuska se oporavljala od stogodišnjeg rata, a i burgundijski vojvoda Filip Dobri joj je zadavao određene probleme. Sam Filip je bio vatreni krstaš, ali se s užasom prisjećao ropstva svoga oca Žana, kojeg Osmanlije zarobiše u Bici kod Nikopolja. Engleska je također bila potpuno iznurena Stogodišnjim ratom, pa nije mogla ništa učiniti. Mletački senat je dugo razmatrao bizantijski zahtjev za pomoć. Jedan dio senata se ponadao da će nakon zauzeća Istanbula oživjeti trgovina u gradu. Drugi su iznijeli bojazan da će, nakon Istanbula, doći na red njihove kolonije u Grčkoj i Egejskom moru. Njihovim zapovjednicima u Galati date su dvosmislene naredbe. Oni trebaju pomagati kršćane, ali ne napadajući Osmanlije i ne izazivajući ih. U tom trenutku taktiziranje je bio njihov najbolji mogući potez. Ðenovljani su slično postupili. Zbog ukupne situacije u kojoj su se nalazili, nisu mogli poduzeti ništa konkretno. Građanstvu su izdali proglas da postupa po vlastitoj svijesti i prosudbi. Svojim predstavnicima u Galati (Italijanska trgovačka kolonija koja se nalazila nasuprot tadašnjem Istanbulu, s druge strane Zlatnog Roga) dali su instrukcije da pregovaraju s Osmanlijama kako bi bili pošteđeni napada dok traje napad na Istanbul. Niko od zapadnjaka nije bio spreman na individualnu akciju. Svako se posvetio svojim problemima. Ipak, postojala je opća prešutna saglasnost za moguće učešće u odbrani Istanbula, ali samo u velikoj koaliciji.

Na potezu je bio papa. Bez obzira što nije imao potpuni utjecaj na sve zapadnjačke vladare, mogao je pokrenuti koaliciju velikih razmjera i pozvati u odbranu kršćanstva. Međutim, papinska vlast je odavno zapala u duboka neslaganja s pravoslavljem. Sada se papi ukazala prilika da „urazumi tvrdoglave pravoslavce“ i cijeli kršćanaski svijet stavi pod svoj utjecaj.

Nesloga kršćana

Osnovni razlog zapadnjačke neodlučnosti u ozbiljnom pomaganju ugroženom Istanbulu leži u jednom događaju koji se zbio oko 400 godina ranije.

U ljeto 1054. godine, za vrijeme popodnevne službe u crkvi Svete Sofije, u crkvu su ušla tri kardinala katoličke crkve. Već nekoliko dana su boravili u gradu kao papini izaslanici. Vodili su teške i bezuspješne pregovore sa svojom istočnom braćom. Izgubivši strpljenje, kardinali su se odlučili na odvažnu akciju. Ušli su u crkvu noseći sa sobom dokument koji će rezultirati razjedinjenjem kršćanstva. Stigavši do velikog oltara, položili su papinsku bulu o ekskomuniciranju pravoslavaca iz kršćanske crkve i izašli van. Dva dana nakon toga, kardinali su se ukrcali na brod koji je otplovio ka Rimu. U Istanbulu su organizovane masovne demonstracije protiv njihovog postupka. Nemiri su se stišali tek nakon što je bačeno prokletstvo na papino izaslanstvo, a papinska bula o ekskomunikaciji pravoslavaca javno spaljena. Ovaj događaj je bio početak procesa poznatog kao Velika šizma ili Crkveni raskol. Razilaženje crkava će zadati teške rane kršćanstvu. Međusobno proklinjanje je službeno povučeno tek 1965. godine, ali rane su ostale sve do danas. Posljednji bizantijski imperator Konstantin Dragaš će osjetiti sve posljedice tog događaja.

Ovaj incident je zapravo kulminacija neslaganja koja je godinama trajala između zapadne i istočne crkve. Istočnjaci su vršili obrede na grčkom jeziku, a zapadnjaci na latinskom. Imali su različite poglede na neka teološka pitanja, drugačije su organizovali svoje crkve i, što je najvažnije, imali su različite poglede oko uloge pape. Naime, papa je falsifikovao dokument kojim ga je Konstantin Veliki ovlastio da vlada Zapadnim carstvom i Rimom, dok bi carevi trebali boraviti u Istanbulu. Odatle iznose njihovo pravo postavljanja careva i pravo vladanja cijelim svijetom, pa tako i crkvama. Bizantijci nisu bili spremni prihvatiti toliki papin utjecaj, jer se, u najmanju ruku, nisu smatrali nimalo manje vrijednim od zapadnjaka. Naročito ih je vrijeđao stav pape prema njihovim carevima koji su za njega bili tek konstantinopoljski carevi, a ne stvarni vladari cijelog Rimskog carstva. Krajnja granica do koje su Bizantijci bili spremni ići je ta da rimski patrijarh (papa) ima počasno mjesto među ostalim patrijarsima. Ipak, sve upućuje na to da je problem bio duboko političke, a ne teološke prirode.

Pregovori crkava

Pokušaji ujedinjenja dviju crkava su se protezali 178 godina. Mihailo VIII Paleolog bio je prvi bizantijski car koji je pokrenuo ozbiljne pregovore, iako je i prije toga bilo nekih pokušaja. Na saboru u Lionu 1274. godine s papom Grigorijem X je dogovorena unija. Međutim, prava pozadina ovih pregovora je bila politička, a ne vjerska. Uprkos naporima s obje strane, unija je raskinuta 1283. godine. Zatim su uslijedila putovanja bizantijskih careva na zapad, s najmerom sklapanja saveza i obezbjeđivanja pomoći protiv sve jačih Turaka Seldžuka. Uslijedili su sporazumi u Konstanci 1418, Firenci 1437. i 1439. godine. Nakon dogotrajnih i mukotrpnih pregovora, ujedinjenje crkava je konačno postignuto. Papa je konačno postigao svoj cilj. Sada je i pravoslavna crkva pod njegovom upravom. Sačinjen je dokument o ujedinjenju, a širom Evrope su zazvonila crkvena zvona.

Kad su se vratili u Istanbul, delegati su dočekani s općim negodovanjem, pa su mnogi od njih povukli svoj pristanak. Grad je bio podijeljen po pitanju ujedinjenja. Bizantijski car i plemstvo oko njega, oficiri i državni službenici, su bili za ujedinjenje, a većina sveštenstva i građanstvo je bilo apsolutno protiv. Strasti su se podigle do te mjere da je papa izjednačen s antihristom. Građani Istanbula su tada toliko zamrzili papu da su svojim psima davali ime Rimski Papa. Tako je Firentinski sporazum propao prije nego se osušila tinta na papiru.

Konstantin Dragaš je od svojih prethodnika naslijedio problem ujedinjenja crkava, ali je bio spreman izručiti crkveno suverenstvo za spas Bizantije. Na čelo protivnika unije stao je Georgije Skolarije, istaknuti svećenik, kasnije poznat pod monaškim imenom Genadij.

Grčki narod je bio na stajalištu da je bolje prihvatiti osmanlijsku vlast, jer su se osvjedočili u njihovu pravednost kao i u divljaštvo i okrutnost zapadnjaka. Čitavo stoljeće i po su posmatrali kako se Osmanlije odnose prema pravoslavnom stanovništvu u Anadoliji i na Balkanu, a vidjeli su i ponašanje krstaša sa zapada tokom mnogobrojnih krstaških pohoda. Posebno bolno za Bizantijce je bilo razaranje Istanbula, svirepa ubistva, pljačka i silovanja nakon što su krstaši zauzeli grad. Tako je mislio i bizantijski zapovjednik vojske Luka Notaras: „Bolji je sultanov turban od kardinalske mitre.“ Iako nije iznosio svoje otvoreno protivljenje uniji crkava, zbog takvog stava, Luka Notaras će izgubiti Konstantinovo povjerenje. Naredne godine Osmanlije će opsjesti Istanbul i napasti ga snažnom silom. Umjesto Luki Notarasu, zapovjedniku vojske – velikom duksu, odbrana grada će biti povjerena Italijanu Ðustinijaniju.

Katolička misa u Aja Sofiji

U maju mjesecu 1452. godine u Istanbul je stigao Isidor, bivši ruski mitropolit koji je nakon svrgnuća u Rusiji otišao kod pape koji ga je postavio na dužnost izaslanika u Istanbulu. Usput je skupio oko 200 dobro naoružanih plaćenika i u njihovoj pratnji stigao u grad. Iako je 200 vojnika bila slaba pomoć gradu, bio je to razlog nadanja da će uskoro pristići ozbiljna pomoć. Pristalice unije crkava su sada znatno ojačali. U atmosferi velikog straha i vjerske histerije, u crkvi Svete Sofije organizovana je svečana liturgija povodom unije dviju crkava. Bilo je to u decembru 1452. godine. Okupilo se mnogo svećenstva u najraskošnijim odorama, car Konstantin Dragaš sa svitom i mnogobrojnim plemstvom i ruski kardinal kao papin izaslanik. Odziv stanovnika grada je bio vrlo slab. U molitvama je spomenuto papino ime, kao i ime odsutnog istanbulskog patrijarha, a pročitane su i odredbe koje su proizašle iz Firentinskog sporazuma o uniji crkava. Nakon toga je izvršen crkveni obred po propisima katoličke crkve. Obred je bio političkog a ne vjerskog karaktera i poslužio je kao jeftina demonstracija jedinstva crkava uperenog protiv Osmanlija. Stanovnici Istanbula nikada nisu srcem prihvatili uniju crkava, pa nisu više odlazili u crkvu Svete Sofije niti u druge crkve gdje su se obredi obavljali po katoličkim propisima. Takve crkve su smatrali nečistima. Tako su Grci progutali gorku pilulu od koje nisu imali nikakvog lijeka. Pomoć sa zapada nikada nije stigla.

Osmanlije-Svi u bitku nad bitkama (10 dio)

Deseti dio Rano je proljeće u Istanbulu te sudbonosne, 1453., godine. Bilo je neuobičajeno hladno proljeće, zrak je bio vlažan, a debeli oblaci magle valjali su se nad Bosforom. Najedanput, zemljotres je zaljuljao tlo, a počeo je padati i snijeg, iako nije bilo vrijeme za njega. Unutar Istanbula vladalo je mučno raspoloženje zbog ovih loših predznaka. Sujevjerni Bizantijci su osmatrali vodu i tako otkrili neke, njima razumljive, znakove da će ova godina biti vrlo loša za njih. Neki su čak očekivali smak svijeta.

Istanbul je oduvijek u svojoj osnovi bio grubi trougao, kao rog nosoroga, neznatno savinut na istočnom uglu, sa dvije strane obgrljen morem. Sa sjeverne strane je zaštićen morskim rukavcem Zlatni Rog, a sa juga je Mramorno more koje završava moreuzom Dardanele odakle počinje Egejsko more. Sa treće, zapadne strane, protežu se moćni neprekinuti Teodosijevi bedemi koji štite grad sa kopna. Tako je grad prirodno zaštićen sa dvije strane, a sa treće strane su to učinili ljudi.

Odmah pored grada bila je Galata (Pera), đenovljanska četvrt nastanjena italijanskim trgovcima. Bila je smještena sa druge strane Zlatnog Roga na obali Bosfora koji je, poput kakve velike rijeke dijelio dva kontinenta. Bio je to sami kraj Evrope. Tamo, preko Bosfora, počinjala je Azija.

Pogledavši zapadno, u Evropu, sa visoke osmatračnice se moglo vidjeti kako se teren blago podiže prema osmanlijskoj prijestolnici Jedrenu koji je udaljen oko 280 kilometara od Istanbula prema zapadu. Da su Bizantijci mogli poletjeti, tog ranog proljeća su mogli vidjeti jednu grubu, mjestimično ispresijecanu, prugu što se krivudavo prostire između dva grada. Pruga je zapravo bila kolona ljudi koji marširaju. Na njihovim glavama su bile bijele kape i crveni turbani. Bili su naoružani sabljama, noževima, kopljima, lukovima, sjekirama, džilitima, kremenjačama. Iza njih su kasali konji, mule i kamile vukući teretna kola natovarena ratnim potrepštinama. Uz njih su jahali mineri, kuhari, oružari, šejhovi i kadije. Mnogo volova i ljudi vuklo je velika zaprežna kola natovarena teškim naoružanjem. Životinje i ljudi su ulagali ogromne napore tegleći teška kola po razblaćenom putu. Cijela osmanlijska armija bila je u pokretu.

Flota brodovlja se sporo i mučno vukla prema Dardanelima jedva savlađujući suprotni vjetar. Crnim morem su klizili osmanlijski jedrenjaci prevozeći drvenu građu, žitarice i topovsku đulad. Iz Anadolije se slivala rijeka vojnika, čobana, šejhova, pobožnjaka, lutalica i besposličara. Ulogorili su se na platou nadomak Bosfora. Svi su se odazvali pozivu na oružje. Svi ovi ljudi su izvodili koordiniranu akciju čiji cilj je bio Istanbul, glavni grad starog i sada već, teritorijalno, vrlo oskudnog Bizantijskog carstva. Sultan Fatih je bio potpuno odlučan u svojoj namjeri: „Ova ispaštanja su Allaha radi. Mač islama je u našim rukama. Da se nismo opredijelili za trpljenje ovih jada, ne bismo bili dostojni da se nazivamo gazijama. Postidjeli bismo se stajući pred Allahom na danu sudnjem.” Osim toga, Istanbul je potpuno okružen teritorijom pod vlašću Osmanlija, a unutar njegovih zidina živi osmanlijski princ Orhan, kojim Konstantin prijeti sultan Fatihu i svim Osmanlijama. To se više ne može tolerisati.

 Osmanlije i kršćani

 Nadolazeći Osmanlije su imali različite predodžbe o gradu. Njihov cilj, Istanbul, nazivan je Crvenom Jabukom – simbolom svjetske moći. Njegovo zauzeće je obećano davno, još za vrijeme Poslanika, a.s. Mnogi vojnici su u svojoj mašti zamišljali neku pravu i stvarnu jabuku koja je smještena na određenom mjestu u gradu. Ispred crkve Svete Sofije bio je stub na kome je stajao oko 30 metara visok brončani kip imperatora Justinijana. Predstavljao je moć Bizantije i kršćanski bedem nasuprot istočnjaka. Prema zapisima Prokopiusa, pisca iz VI stoljeća, kip je bio zadivljujući. Imperator Justinijan je jahao veličanstvenog konja koji je bio okrenut prema istoku. Bio je odjeven kao Ahil, sa izuzetnim prsnim oklopom. Na glavi je bio šljem blistavog sjaja nalik na raskošnu perjanicu. Kip je gledao prema izlazećem suncu, kao da jaše prema Perziji. U njegovoj lijevoj ruci bio je globus, čime je skulptor naznačavao da su sve zemlje i sva mora potčinjeni Justinijanu. Nije imao ni sablju ni koplje niti bilo kakvo oružje osim globusa povrh koga je bio krst preko kojeg on postiže svoje kraljevstvo i nadmoć. Globus u ruci Justinijana, za prostodušne anadolske seljake je bio ta crvena jabuka. On je označavao svu slavu i moć starog kršćanskog carstva. Strah od opsade bio je duboko usađen u srca Bizantijaca. Opsada je bila bauk koji se stoljećima provlačio kroz knjige iz njihovih biblioteka, usmena predanja i mermerne mozaike u crkvama. Do sada je grad bio opsjedan više od dvadeset puta, a samo jednom je bio zauzet i to ne od Arapa ili Bugara nego od kršćanskih vitezova.

Da bismo bolje razumjeli svo tadašnje nepovjerenje i nerazumijevanje između katolika i pravoslavaca, vratimo se 200 godina unazad i osmotrimo jedan katastrofalan potez krstaša sa zapada koji će biti uzrokom teške mržnje pravoslavaca prema katolicima. Nominalno, svrha krstaških pohoda bila je zaustavljanje napredovanja Turaka. Bizantijski imperator Aleksej I Komnen poslao je pismo Papi Urbanu II sa zahtjevom da mu pomogne u borbi protiv Turaka. Papa je Turke nazivao „prokletom rasom koja je potpuno bezbožnička“. Sazvao je koncil u Klermontu 1095. godine i pozvao na „istrebljenje te divlje rase iz kršćanskih zemalja“. Njegov proglas će naići na takav odziv da će narednih 350 godina, u različitim intervalima, prema istoku kretati nebrojene mase zapadnih kršćana. Uprkos podršci svoje zapadne braće, Bizantijci će trpiti strašne muke zbog krstaških ratova. Od 1096. godine pa nadalje, zapljuskivat će ih uzastopni valovi vitezova-pljačkaša koji će od svoje pravoslavne braće očekivati pomoć i podršku u napredovanju ka Jerusalimu. Ovi kontakti će pokazati svo uzajamno nerazumijevanje i nepovjerenje.

Obadvije strane su imale priliku sagledati svu različitost njihovih običaja i vjere koja je bila nominalno ista, ali tako različita. Grci su svoju teško oklopljenu zapadnu braću posmatrali kao neotesane prostake i avanturiste. Ubrzo su shvatili da su to obični pljačkaši pod providnom maskom pobožnjaka zabrinutih za sudbinu kršćanstva. Bizantijski hroničari ih opisuju kao „okrutne i divlje mrzitelje Imperije“. Krajem XII stoljeća, solunski mitropolit Evstatije je izjavio: “Latini misle da ovaj svijet nije dovoljno velik za njih i nas.” Ova izjava možda najbolje objašnjava stav pravoslavaca prema katolicima. Bizantijski narod je zapravo više volio muslimane kao susjede pa čak i vladare nego zapadne kršćane. Tako je među Grcima nastala poslovica: “Franak (zapadnjak) neka ti je prijatelj, ali susjed nipošto ne.“ “Graeca fides nulla fides” (grčka vjera - nikakava vjera), riječi su rimskog komediografa Plauta sa prelaza iz III u II stoljeće prije nove ere. Riječ vjera, ovdje se ne odnosi na religiju, nego na zadatu riječ. Ovaj iskaz se zadržao sve do današnjih dana. Zapadnjaci su za njim stoljećima posezali kad su htjeli potkrijepiti stav o tome da se Grcima nipošto ne može vjerovati. Osim što su ih nazivali kršiteljima zadate riječi, krstaši su Bizantijce smatrali izopačenim hereticima sa suviše orijentalnog u sebi. Sa užasom su govorili o tome kako u Istanbulu, kojeg štiti Sveta Marija, postoji jedna džamija. Krstaški hroničari su zapisali: „Istanbul je arogantan u svom bogatstvu, izdajnički u svojim običajima, a njegova vjera je iskvarena“. Jedino nisu poricali činjenicu o istanbulskom bogatstvu, ali ni želju da postane njihovo.

Vojni, politički i ekonomski pritisci sa zapada će dugo opterećivati Bizantiju, a krajem XII stoljeća kriza će kulminirati. U neposrednom susjedstvu grada, sa druge strane zaljeva Zlatni Rog, postojala je snažna zajednica italijanskih trgovaca. Mlečani i Đenovljani su imali posebne trgovačke privilegije. Nisu bili nimalo omiljeni među stanovnicima Istanbula. Zahvaljujući privilegijama koje su uživali bili su izuzetno bogati. Val ksenofobije zahvatio je Grke, pa su 1171. godine napali italijansku četvrt Galatu (Peru) i uništili je. Zatim je, 1183. godine, uništena cijela italijanska kolonija.

U takvim okolnostima međusobne netrpeljivosti, krstaši će 1204. godine divljački opustošiti Istanbul. Katastrofa će biti takvih razmjera da je Grci ni do danas neće oprostiti katoličkom zapadu. Krstaši su se ukrcali u mletačke brodove i krenuli na islamski Egipat, ali su naglo skrenuli ka Istanbulu i iznenada ga zauzeli. Mozak operacije bio je slijepi, ali izuzetno lukavi osamdesetgodišnji mletački dužd Enriko Dandolo. Nagovorio je krstaše da, umjesto Egipta, zauzmu Istanbul zbog napada njegovog stanovništva na italijansku koloniju u Galati. Krstaška flota je uplovila kroz Dardanele, napala istanbulske zidine sa morske strane i zauzela grad, a bizantijski imperator Aleksej je pobjegao.

Krstaši su nemilosrdno i divljački opustošili grad. Stanovništvo je okrutno masakrirano, kuće i zgrade su spaljene, crkve su obeščašćene. Bizantijski hroničari bilježe da je crkva Svete Sofije jedno vrijeme korištena kao štala za konje i mule. Svo zlato i srebro iz crkve je opljačkano, a njeni podni mozaici su bili prekriveni krvlju i izmetom. Cijeli grad je postao samo blijeda sjena onoga što je nekada bio. Narednih šezdeset godina Istanbul će biti sjedište Latinskog carstva. Bizantijci su ponovo uspostavili Carstvo u izgnanstvu sa sjedištem u Nikeji (Iznik, današnja Turska), a kada su se, 1261. godine, vratili u Istanbul, zatekli su grad u ruševinama.

Sudar razuma i zadrtosti

Stanovnici Istanbula su se nadali da će preživjeti i ovu najnoviju opsadu koju je poduzeo sultan Mehmed II. Ona je započela 6. aprila 1463. godine. Moderni nacionalizmi ovu opsadu predstavljaju kao sukob između Turaka i Grka. Ali to je uprošćavanje stvari koje je daleko od istine. „Turk“ je za Osmanlije naziv za određeni narod. Ovaj izraz se toleriše samo kad su u pitanju stanovnici današnje države „Turkiye“ – „Turska“, koja je nastala 1923. godine. Osmanlijsko carstvo je 1453. godine bilo multikulturna država sačinjena od raznih naroda. Osmanlije nisu pridavali skoro nikakav značaj nacionalnosti. Njihove elitne trupe uglavnom su sačinjavali Slaveni, njihov generali su često bili porijeklom Grci, a admirali su mogli biti Bugari. Konačno, prema složenim pravilima srednjevjekovnog vazalstva, hiljade kršćanskih vojnika, prvenstveno Srba, pridružilo se Osmanlijama u pohodu na Istanbul. Tadašnji bizantijski imperator bio je napola Srbin, a četrvrtina njegove krvi je bila italijanska. Mnogi branioci Istanbula bili su iz zapadne Evrope: Mlečani, Đenovljani, Katalonci, Kretanci. Sve njih su Bizantijci nazivali „Francima“. Muslimani su svoje protivnike nazivali „podlim nevjernicima“, „bijednim nevjernicima“, „neprijateljima vjere“. Bizantijci su Osmanlije nazivali: „paganima“, „nevjerničkim Turcima“ itd.

Iako zapadni orijentalisti neprestano provlače tezu da je Istanbul bio front gdje su se sukobili islam i kršćanstvo, naše mišljenje je da je to bilo zapravo bilo mjesto sudara razuma i tolerancije sa jedne, i zadrtosti i isključivosti sa druge strane. U narednim odjeljcima ćemo vidjeti da svrha napada na Istanbul nije bilo zatiranje kršćanstva, kako se to, iz iskaza zapadnjaka, može razumjeti. Osvojivši grad na juriš, sultan Fatih je trijumfovao. Kao pobjednik, mogao je potpuno zatrati i jedno i drugo kršćanstvo na teritorijama pod kontrolom osmanlijske države. Naprotiv, po osvojenju grada, sultan Fatih će zavesti red u odnosima zavađenih crkava tako što će svakoj dati svoje mjesto. Dajući crkvama slobode djelovanja, sultan Fatih će spasiti pravoslavlje iz kandži nezajažljivog rimskog pape. Općenito, na teritorijama gdje je vladao islam, sloboda vjeroispovijesti nikada nije dovođena u pitanje, dok se u kršćanskim zemljama islam nije smio ni spominjati osim u najgorem kontekstu.

Kršćanska koalicija

Uprkos nepovoljnim okolnostima, posljednji bizantijski car, Konstantin Dragaš, je vršio pripreme za odbranu grada. Njegovi trgovci su po otocima Egejskog mora kupovali pšenicu, vino, maslinovo ulje, suhe smokve, grah, ječam i ostale namirnice. Prikupili su velike količine hrane i ratnih potrepština i natovarili ih na brodove. Jedan dio brodova se, nakrcan teretom, uspio vratiti, a drugi dio nikada više neće uploviti u istanbulsku luku. Osmanlije će vrlo brzo obaviti svoj zadatak. Iako duboko deprimirano, stanovništvo Istanbula se odazvalo pozivu za pripremu odbrane grada. Prikupljeno je svo raspoloživo oružje i preraspodijeljeno po prioritetima. Carska riznica je potpuno otvorena, prikupljani su dobrovoljni prilozi građana, a i manastiri su dali svoje priloge u novcu i zlatu. Obnavljani su zapušteni dijelovi gradskih bedema. U predgrađima nije bilo dovoljno kamena pogodnog za gradnju pa je korišten kamen sa ruševina napuštenih crkava, a rušeni su čak i nadgrobni spomenici. Sve je bilo podređeno odbrani grada. Prema izvorima većine zapadnih historičara, Istanbul je tada imao između  40 000 i 50 000 stanovnika, ne računajući Italijane u Galati. Mnogi osmanlijski izvori navode da je grad nastanjivalo oko 200 000 stanovnika. George Sfrancez iznosi da je grad branilo 4 973 grčkih vojnika, od kojih je jedan dio bio dobro uvježban, a drugi dio je bila srednje uvježbana lokalna milicija. Sfrancez takođe bilježi da je bilo i 200 stranih vojnika. Drugi izvori iznose da je stranaca bilo znatno više. Uglavnom, većina izvora navodi brojku od oko 6 000 domaćih i 3 000 stranih vojnika. Đakomo Tedaldi je prisustvovao opsadi Istanbula pa u svom izvještaju kardinalu iz Avinjona navodi: „U gradu je bilo između 30 000 i 35 000 ljudi pod oružjem i još 6 000 ili 7 000 profesionalnih vojnika“.

Skoro svi zapadnjački historičari se uporno drže podatka da je Istanbul branilo oko 8 000 naoružanih ljudi. Zaista je začuđujuće njihovo očekivanje da iko ozbiljan povjeruje u to. Sve i da je tačan podatak o tadašnjih 50 000 stanovnika grada, zar bi oni skrštenih ruku posmatrali kako samo 8 000 vojnika brani njihov grad? Ako rasporedimo 8 000 vojnika na oko 16 kilometara gradskih bedema, doći ćemo do podatka da je na svaka dva metra bedema bio po jedan vojnik. Naravno, pod uslovom da su svi oni u svakom trenutku bili mobilni i spremni za ratovanje. Međutim, posade mnogobrojnih kula su bile efikasne samo ako su brojale najmanje 10 vojnika, tako da bi samo posade kula na kopnenim bedemima zahtijevale oko 2 000 vojnika. Osim toga, najmanje 1 000 vojnika je bilo u rezervi, a jedan dio njih se uvijek odmarao. U takvim okolnostima, uprkos krajnje povoljnom položaju u odnosu na napadača, branitelji ne bi izdržali ni jedan osrednji osmanlijski juriš. Konačno, borbe su trajale oko dva mjeseca. Za to vrijeme, posade na bedemima su se morale odmarati, a bilo je poginulih i ranjenih.

Sve ukazuje na to da je brojnost branilaca bila daleko veća nego što to iznose bizantijski hroničari, a čega se i zapadni historičari slijepo drže, želeći u to vjerovati. Naša procjena je bliska onoj koju iznosi Đakomo Tetaldi i Ahmet Muhtar. Grad je branilo između 35 000 i 40 000 naoružanih i vojno sposobnih branilaca. Uprkos opširnim istraživanjima, organizacija tadašnjeg vojnog garnizona u Istanbulu je do danas ostala sasvim nejasna. Trupe za odbranu grada su imale različite vrste oruđa za borbu protiv opsade. Još za vrijeme Starog Rima korišteni su razni torzioni katapulti za ispucavanje kamenih i zapaljivih projektila. Takođe su imali na raspolaganju i oruđa za ispaljivanje velikih strijela i kopalja kao i snažne praćke za ispaljivanje projektila. U svom arsenalu, branioci grada su imali i topove manjih kalibara koji su bili vrlo efikasni za odbrambena dejstva. Korištenje topova većih kalibara bi, zbog detonacija, narušilo konstrukciju gradskih bedema, pa ih zbog toga branitelji grada nisu ni imali. Osim toga, bizantijski carevi su odavno prestali sa ulaganjem u moderna naoružanja sve više se pouzdavajući u diplomaciju i pomoć sa zapada. Zato će se Bizantijci ubrzo uvjeriti u tačnost narodne poslovice: „Teško onom koga drugi hrani, a još teže koga drugi brani.“ Poznato je da je elitni dio vojske bio naoružan samostrijelima i musketama (primitivna puška) dok su strani vojnici, uglavnom Italijani, bili naoružani musketama.

Bizantijci su imali vrlo efikasnu grčku vatru. Cijelo vrijeme opsade su je izrađivali pod vođstvom Džona Granta koji je bio ekspert na tom polju. Smatra se da je bio Škotlanđanin. Iako je prvenstveno namijenjena za pomorske bitke, vrlo efikasno se primjenjivala u odbrani grada kad bi se napadači suviše približili bedemima ili kad bi se penjali uz njih.

Iako je izostala organizovana pomoć sa zapada, manje jedinice su ipak pristigle u pomoć svojoj kršćanskoj braći. Osim 200 vojnika pristiglih sa kardinalom Isidorom, u grad je stiglo i oko 700 dobro naoružanih i obučenih Đenovljana koje je predvodio Đovani Đustinijani Longo, iskusni ratnik i izdanak ugledne porodice Dorija. Tu je bio i Mauricio Kataneo, braća Beronimo i Leonardo de Langasko, tri brata iz porodice Bokjardo i još nekolicina neznanih Evropljana. U odbrani grada je učestvovao i princ Orhan sa nekolicinom pristalica. Naročitu radost je izazvao dolazak Đovanija Đustinijanija koji je imao velika iskustva u protivopsadnim operacijama. Konstantin Dragaš mu je odmah povjerio komandu nad odbranom grada i dodijelio mu otok Lemnos kao nagradu u slučaju da se grad uspješno odbrani. Kasnije, kad je sultan Fatih osvojio Istanbul, Bizantijci su govorili da bi im i sultan iz Kaira poslao veću pomoć od one koju je poslala Evropa. Međutim, ta tvrdnja uopće nije utemeljena na činjenicama. Bilo je to kukanje gubitnika i svaljivanje krivice na svakoga osim na sebe...

Osmanlije-Osvajači i branitelji (11 dio)

Jedanaesti dio Najveća nada Bizantijaca u opkoljenom Istanbulu bili su kopneni bedemi koji su se protezali od zaljeva Zlatni rog pa sve do Mramornog mora u ukupnoj dužini od 6,5 kilometra. Izgradio ih je Antemije, namjesnik malodobnog Teodosija. Gradnja je počela 405. godine, a završena je 413. Ovi bedemi će kasnije dobiti naziv Teodosijevi bedemi.

Teodosijevi bedemi su kompleks fortifikacijskih objekata za defanzivnu borbu sačinjeni od unutrašnjih i vanjskih zidova, kula, kanala, opkopa, brisanog prostora i saobraćajnica koje povezuju sve ove elemente. Unutrašnji zidovi su visoki oko 12 metara mjereno sa gradske strane, a oko 9 metara mjereno sa vana. Njihova debljina je fantastičnih 4 metra na vrhu zida, a 4,7 metara u njegovoj osnovi. Na vrhu vanjskih zidova je grudobran visine oko 1,5 metara. Cijelom dužinom unutrašnjeg zida bile su razasute kule, njih 192. Svaka je bila visoka između 17 i 18 metara. Većina njih je bila kvadratne osnove dok su neke bile šestougaone i osmougaone. Njihov radijus je varirao od 5,4 metara do 10,2 metara. Međusobna udaljenost kula je bila nešto više od 50 metara. Bile su dvospratne sa vanjskim stepenicama. U prizemlju kula bila su skladišta ratnog materijala, a na spratu su bili stražari koji su kroz male prozore mogli osmatrati i dejstvovati po neprijatelju. Po potrebi, na vrhu kule se mogao postaviti manji katapult ili lakši top.

Vanjski zid je bio visok oko 3 metra sa unutrašnje strane i oko 8 metara sa vana. I na ovom zidu su bile postavljene kule. Na vrhu svake kule bio je grudobran, a na njihovim zidovima su bile puškarnice kroz koje se moglo dejstvovati ručnim vatrenim oružjem ili manjim topovima. Prvu liniju odbrane predstavljao je kanal širine oko 18 metara i dubine oko 6 metara. Bio je ispunjen vodom, a sa obe strane bio je ojačan kamenim zidovima visine oko 1,5 metara, mjestimično isprekidan pregradama, a u njegovoj unutrašnjosti je bio skriven tunel kroz koji je u grad doticala pitka voda. Između kanala i vanjskog zida bio je brisani prostor širine oko 18 metara. Ako bi napadač uspio preći kanal, našao bi se na brisanom prostoru po kome bi branioci dejstvovali sa vanjskih i unutrašnjih zidina. Na Teodosijevim bedemima bilo je ukupno 10 velikih kapija kroz koje se moglo ući u grad ili izaći iz njega. Neke od njih su bile javne kroz koje su u grad ulazili ljudi i roba. Svaka od njih je imala svoje ime. Druge su bile vojne kapije, a označavane su samo brojevima. Osim velikih, postojale su i male kapije čiji broj nije poznat. Služile su za odbrambene svrhe i nalazile su se na vanjskom, (malom) zidu. Velike kapije su prolazile kroz oba zida. Sa obe strane svake velike kapije bila je po jedna kula. Gledano od Mramornog mora, raspored velikih kapija je bio slijedeći:

Prva vojna kapija, Zlatna kapija, Druga vojna kapija, Izvorska kapija, Treća vojna kapija, Kapija Regium, Četvrta vojna kapija, Romanova kapija, Peta vojna kapija, Kapija Harisius i Kerkoporta (Cirkuska kapija). Čitav kompleks bedema je građen od kamenih blokova i cigle, a kao vezivo je korišten krečni malter. Dobar dio kamena je bio mermer, uziman sa ruševina antičkih građevina, a korišten je i tvrdi krečnjak. Osim kopnenih bedema, oko Istanbula su se protezali i bedemi sa morske strane. Pružali su se cijelom obalom Zlatnog roga i obalom Mramornog mora. Izgrađeni su za vrijeme Konstantina Velikog, ali su vremenom proširivani i ojačavani. Bili su dosta slični kopnenim bedemima, ali znatno niži i ukupno slabiji, jer Bizantiji, kao pomorskoj sili, nikada nije prijetila opasnost sa mora. Ovi bedemi su bili dugi oko 14 kilometara sa 298 kula i 30 kapija.

Osmanlijska vojska

Česti sukobi sa neprijateljem su pokazali Osmanlijama da je nužno pristupiti formiranju elitnih trupa koje će biti vrhunski obučene i jednako tako motivirane i koje će biti sposobne odgovoriti svakom zadatku na koji bi naišle. Tako su nastali janjičari.

Začetak janjičara datira iz vremena sultan Murata I kada su Čandarli Kara Halil i molla Rustem u Galipolju osnovali adžemijski korpus. Od tada su ratni zarobljenici, nakon što bi prošli kraću obuku, uzimani u ove trupe. Kasnije se odustalo od direktnog uključivanja zarobljenika u trupe. Nakon što bi neko vrijeme proveli u turskim porodicama učeći jezik i običaje, bili bi upućeni u centar za obuku u Galipolju. Nakon toga su raspoređivani u janjičarski korpus.

Uzimanje kršćanskih mladića u janjičare je vršeno po dva osnova. Prvi je bio zakon o uzimanju ratnih zarobljenika koji je propisivao uzimanje jedne petine od ukupnog broja ratnih zarobljenika. Drugi je bio devširma – odabir dječaka iz kršćanskih porodica koje su živjele na teritoriji osmanlijske države. Vremenom je devširma postala jedini osnov za popunu janjičarskih trupa. Devširma je obavljana jednom u tri ili jednom u pet godina. Ovim postupkom su odabirani dječaci starosti od osam do osamnaest godina i to iz Albanije, sa Peloponeza, iz Bugarske, Srbije, Bosne i Mađarske.

Prema zakonu o devširmi, uzimani su samo zdravi dječaci iz uglednih kršćanskih porodica. Kasnije je učinjen izuzetak od ovog pravila. Nakon osmanlijskog zauzeća Bosne, lokalno stanovništvo je zatražilo da se bosanski dječaci uzimaju u janjičare, bili oni kršćani ili muslimani. Izuzetak su bili i dječaci iz plemena Abaza sa Kavkaza, koji su takođe uzimani u janjičare iako su bili muslimani. U propisano vrijeme, dječaci bi došli na sakupljalište u pratnji očeva i seoskih sveštenika gdje bi bili predati državnim službenicima koji su ih upisivali u posebne registre. Sinovi jevreja nisu uzimani u janjičare. Takođe nisu uzimani ni sinovi seoskih stariješina, čobana i govedara, dječaci bez roditelja, ćelavi, oholi, ćosavi i oni koji su rođeni obrezani. Nisu se uzimali ni oni koji su bili izrazito niski ili izrazito visoki, zatim oni koji su znali turski jezik, koji su oženjeni niti oni koji su se bavili nekim zanatom ili umjetnošću. Isto tako nisu uzimani dječaci koji su vidjeli Istanbul, općenito - nisu uzimani oni koji su imali priliku upoznati nešto od života i svijeta. Po dolasku u Istanbul, dječaci su pažljivo pregledani i upućivani ljekarima na posebna osmatranja. Ponovo je sačinjavan poseban registar dječaka. Nakon finalnih pregleda i obrezivanja, upućivani su u turske porodice na selima gdje su neko vrijeme radili i učili jezik i islamske propise. Kad bi isteklo vrijeme učenja jezika i privikavanja, dječaci su vraćani u sabirne centre gdje su prolazili vojnu obuku. Zatim se vršila selekcija mladića koja je nazivana čikma. Postupkom čikme, mladići su uzimani na dvor gdje su podučavani za buduće službenike osmanlijske države, a oni skloni oružju su regrutovani u janjičare. Nakon duge i temeljite vojne obuke i strogog vaspitanja, janjičarski korpus je raspolagao sa tada najelitnijim vojnicima. Od malih nogu, janjičari su odgajani da budu beskrajno odani sultanu i državi. Potaknuti potpunom odanošću i zadovoljni najboljim tretmanom, janjičari su stoljećima bili udarna snaga osmanlijske vojske.

Ipak, janjičari nisu sačinjavali glavninu osmanlijskih snaga u napadu na Istanbul. U toj operaciji, najbrojnije jedinice bile su one sačinjene od azapa, koji su bili lahki pješadinci, uglavnom korišteni kao pomoćna prethodnica osmanlijske vojske. U slučaju potrebe, korišteni su i za gradnju mostova i prokopavanje tunela. Ove jedinice su popunjavane isključivo Turcima i to na preporuku uglednih ljudi. Tu su bili i pripadnici odreda sipah, zatim silahdari, džebedžije i ostali rodovi vojske. Osmanlije su vrlo rano shvatili važnost artiljerije. Smatra se da je top, kao vatreno oružje, prvi put korišten u bici protiv Karamana 1386. godine, a zatim i na na Kosovu 1389. godine, iako neki historičari navode da su se u Evropi koristili nekoliko godina ranije. Osmanlije su imali livnice topova još prije zauzimanja Istanbula i to u Bursi i Jedrenu. Tačno je da su korištene neke naprave koje su ličile topovima, međutim, to nikako nisu bili topovi.

Prvi pravi topovi, koji su korišteni za razbijanje zidina bili su oni osmanlijski, a koristio ih je sultan Fatihov otac Murat II pri opsadi Istanbula 1422. godine. Iako tada najbolji, ovi topovi nisu bili dorasli zidinama Istanbula. Predan nauci i tehnici, sultan Fatih je shvatio svu moć topova, te nije štedio sredstva za njihov razvoj, čime se bavio još za vrijeme vladavine njegovog oca Murata.

Dolaskom na vlast, sultan Fatih još više ulaže u razvoj topova pa ubrzo raspolaže do tada neviđeno snažnim topovima koje je postavio u kulama Anadolu-hisar i Rumeli-hisar, o čemu smo ranije govorili. Ohrabren takvim uspjehom, sultan Fatih izrađuje tehničku dokumentaciju za još veći top koji je za njega izlio iskusni mađarski livac Urban. Ubrzo je izliven top zastrašujuće snage, pa je izvršeno probno paljenje u predgrađu Jedrena. Ispaljen je projektil težine oko 600 kilograma na daljinu od 1800 metara. Kameno đule se zabilo u zemlju na dubinu od oko 2 metra. Bilo je potrebno 60 pari volova da vuku ovu grdosiju, a oko 200 ljudi ga je opsluživalo. Nakon uspješne probne paljbe, sultan Fatih je naredio da top odmah krene prema Istanbulu. Svi zapadni historičari iznose kako je Mađar Urban bio konstruktor topa, međutim, on je bio samo livac. Znanje i iskustvo je stekao izlivajući crkvena zvona. Pošto je dobro poznavao osobine metala, njegova iskustva u livanju su bila dragocjena. Konstruktor topova bio je sultan Fatih lično. Za takav poduhvat, bila su potrebna inžinjerska znanja koja je sultan Fatih imao, dok je Urban bio tek iskusni livac koji je poznavao osobine metala i mogao je odliti bilo šta za šta bi mu bila predočena tehnička dokumentacija. U napadu na Istanbul, na strani Osmanlija učestvovao je i određen broj slavenskih vojnika, prvenstveno Srba, koje su njihovi vladari otpremili na sultan Fatihov zahtjev. Složena vazalska pravila tog vremena su tako nalagala.

Planirajući zauzimanje Istanbula, sultan Fatih je naredio popravak i dogradnju tada postojeće flote i izgradnju novih plovila. Ubrzo je raspolagao flotom sačinjenom od trirema - lađi sa trostrukim redom veslača i dvije katarke uz korištenje jedara samo onda kad je bio povoljan vjetar. Tu su bile i bireme – lađe u kojima su sjedili veslači u parovima sa obe strane, a imale su samo jednu katarku. Fuste su bile duge lađe, lakše i brže od birema, pogonjene veslačima i jednom katarkom. Bio je i manji broj većih lađa sa veslima i jedrima, kao i teških teretnih jedrenjaka. Bizantijski izvori besmisleno pretjeruju kad izvještavaju o snazi osmanlijske flote koja je krenula u osvajanje Istanbula. Prema svjedočenjima italijanskih mornara koji su tada bili u Istanbulu, flotu je sačinjavalo šest trirema, deset birema, oko petnaest galija na vesla i veći broj malih plovila korištenih za prenošenje poruka.

Teško je odrediti i približnu brojnost osmanlijske vojske koja je učestvovala u napadu na Istanbul. Halil Inaldžik navodi da je borbeni dio iznosio najmanje 50 000 vojnika, Franc Babinger smatra da je tadašnje Osmanlijsko carstvo moglo dati najviše 80 000 vojnika. Bizantijski hroničari su toliko pretjerali da su njihove navode potpuno odbili svi kasniji historičari. Halkokondil je govorio o 400 000 ljudi, Francez spominje 165 000, a Duka bilježi 256 000. Naknadne analize historičara i vojnih eksperata su dovele do zaključka da je najrealnija brojka ona koju navodi Đakomo Tetaldi, a to je oko 60 000 vojnika od kojih je bilo najviše 8 000 janjičara.

Osim borbenog dijela, u vojsci koja je osvojila Istanbul bilo je nekoliko hiljada onih koji su služili u neborbenom dijelu. U taj dio spadaju jedinice koje su popravljale i izgrađivale puteve, zatim oružari, konjušari, ljekari, kuhari, berberi i razne zanatlije. Osmanlije nisu pravili veliku razliku među ešalonima. Važan je bio hizmet islamu, a posebno u jednoj tako odabranoj bici kao što je bitka za Istanbul. Ko god je učestvovao u njoj, makar na taj način što je donio jednu cjepanicu na kojoj će se kuhati hrana za vojnike, smatrao se dijelom vojske koja je osvojila Istanbul. Osmanlije su svakom pružali šansu da hizmeti onako kako najbolje zna. Hizmet je bio nuđen čak i kršćanima. Pošto zbog razumljivih razloga nisu željeli hizmetiti islamu, njima je nuđen hizmet državi. Osmanlije su cijenili svakog ko je doprinosio njihovim uzvišenim ciljevima.

Raspored kršćanskih snaga

Na vijest da se Osmanlije približavaju gradu, Konstantin Dragaš je pristupio raspoređivanju snaga duž gradskih bedema. Njegov položaj je bio u blizini Romanove kapije. Đustinijani, sa svojim ljudstvom, je raspoređen desno od cara, kod Harisijeve kapije. Mlečani su dobili dio bedema kod palače Vlaherna i Kalgarijske kapije. Braća Langasko i nadbiskup Leonardo Hioski su bili na dijelu bedema koji je dopirao do Zlatnog roga. Lijevo od Konstantina je bio Kataneo sa svojim Đenovljanima, zatim Teofil Paleolog sa Bizantijcima sve do Zlatne kapije koju je branio Đenovljanin Manuel. Dalje lijevo sve do mora bio je Dimitrije Kantakuzin sa Bizantijcima. Duž bedema sa morske strane se nije očekivao ozbiljniji napad pa je taj dio bio pokriven italijanskim mornarima i istanbulskim monasima, a tu je bio i princ Orhan sa nekolicinom Turaka, te kardinal Isidor. Na bedemima duž Zlatnog roga bili su italijanski mornari pod komandom Gabrijela Trevizana, a lukom je komandovao Alvizo Dijedo. Kršćanska flota se sastojala od 26 velikih brodova od kojih je 10 bilo bizantijskih i 16 italijanskih. Svi brodovi su bili na jedra, bez veslača i sa visokom palubom. Osim ovih brodova, u luci je bio izvjestan broj trgovačkih brodova i manjih plovila. Malo dublje u gradu su bila dva rezervna odreda, jedan pod komandom Luke Notarasa – velikog duksa, a drugim je komandovao Nićifor Paleolog. Kako bi spriječili ulazak osmanlijskog brodovlja u Zlatni rog, italijanski mornari su pomoću brodova razvukli čelični lanac koji je jednim krajem bio svezan za bedeme italijanske kolonije Galate, a drugi za istanbulske bedeme duž obale Zlatnog roga, tačnije za Evgenijevu kulu. Lanac je bio ogroman i vrlo masivan. Da ne bi popustio pod vlastitom težinom, mjestimično je pridržavan malim drvenim splavovima. Bio je to stari i oprobani recept. Nijedan tadašnji brod ga nije mogao preći, niti mu je bilo moguće prići, jer su ga štitili strijelci sa bedema grada i grčka vatra sa brodova usidrenih u neposrednoj blizini.

Osmanlije-Početak napada (12 dio)

Dvanaesti dio

Glavnina borbenog dijela osmanlijske vojske, predvođena sultan Fatihom, napustila je Jedren u petak 23. Marta 1453. godine, dok su opsadna oruđa, teški topovi i ostali ratni materijal krenuli mnogo ranije. U sultanovoj povorci je bio veliki vezir Čandarli Halil-paša, sultanov šejh, Ak Šemsedin, njegov učitelj molla Gjurani, molla Fenari i još mnogo uleme. Šejh Ak Šemsedin je bio učenik još čuvenijeg šejha Bajram Velija. Njegov zadatak u ovoj operaciji je bilo duhovno vođstvo, što je bila tradicija Osmanlija prilikom vojnih pohoda.

Karadža-beg, jedan od osmanlijskih visokih oficira zadužen za popravke puteva i mostova, usput je pokorio neka područja uz Mramorno i Crno More. Do četvrtka, aprila, čitava vojska je bila nadomak Istanbula, a sutradan, u petak 6. aprila, započela je opsada. Sultan Fatih je zauzeo mjesto nasuprot Romanove kapije i oformio štab na brdašcu danas poznatom kao Maltepe.

Lijevo od sultana bile su raspoređene evropske trupe pod komandom Karadža-paše koji je imao na raspolaganju nekoliko teških topova za dejstvovanje po bedemima palače Vlaherna. Na sultanovoj desnoj strani bile su anadolijske trupe pod komandom Ishak-paše. Anadolci su pokrivali front od Mramornog mora do rječice Likos. Trupama oko Likosa komandovao je sultan lično. U njegovoj neposrednoj blizini bio je stacioniran veliki top i nekolicina nešto manjih. Oko sultana su raspoređeni janjičari i još neke trupe. Odmah iza prvih linija bili su bašibozuci, očekujući naređenje za napad.

Zaganos-paša sa svojim jedinicama je zauzeo položaj na uzvišenjima sjeverne obale Zlatnog roga. Njegov zadatak je bio da motri na italijansku koloniju Galatu. Pošto sultan Fatih nije vjerovao u dato obećanje Italijana o njihovoj neutralnosti tokom sukoba, Zaganos-paša bi brzo reagovao na svaku iznenadnu akciju iz Galate.

Osmanlijskom flotom je komandovao admiral Baltaolu. Njegov zadatak je bio sprečavanje dotura bilo kakve pomoći gradu morskim putem. Drugi zadatak flote je bio ulazak brodovlja u Zlatni rog. Kao bazu, Baltaolu je odredio luku Diplokion, tačno gdje je sada palata Dolma Bahče. Osmanlijski logor

Kada je sa visokih gradskih bedema pogledao osmanlijski logor, Konstantina je prouzimala zebnja. Još uvijek se živo sjećao strašne moći osmanlijske artiljerije kada je, pred njegovim očima, razarala Heksamilionske bedeme na Peloponezu. Savršen poredak osmanlijske vojske oko bedem Istanbula bio je fascinirajući. Raskošni sultan Fatihov šator na brdašcu Maltepe je bio veličanstven prizor. U osnovi crven, sav izvezen zlatom i neobično velik, šator je bio simbol snage osmanlijske države. Van dometa bilo kakvog projektila, bio je dodatno zaštićen fortifikacijskim preprekama u savršeno koncentričnim krugovima kao što svjetlosni oreoli okružuju mjesec. Najstasitiji vojnici iz odabranih trupa su bili pažljivo raspoređeni kao sultanovo obezbjeđenje, a njihov poseban višegodišnji odgoj i obuka su bili takvi da bi svaki od njih u svakom trenutku vrlo rado umro za sultana. Sultan je bio čuvan kao oko u glavi.

Mnogobrojni šatori vezira, uleme i istaknutih vojskovođa bili su pažljivo raspoređeni na strateškim mjestima u logoru. Odjeća i oprema vojnika je bila reprezentativna. Bijele janjičarske kape i crveni turbani azapa su se posebno isticali. Šljemovi na glavama pripadnika konjice su se prisijavali na proljetnom suncu, a živopisne boje odjeće slavenskih trupa su posebno žalostile Konstantina. Jasno je vidio svoju pravoslavnu braću kako disciplinovano služe u redovima Osmanlija. Svaka jedinica je imala svoju zastavu. Bilo ih je raznih boja - crnih, crvenih, žutih i zelenih. Svaka od njih je pažljivo izrađena i dotjerana posebno za ovu priliku. Bezbroj njih se vihorilo na laganom povjetarcu, ali je najupečatljivija bila ona sultanova - sva u crvenoj svili, zlatu i srebru. Sablje, bodeži, džiliti, buzdovani, vršci kopalja i metalom okovani lukovi su bacali bezbroj sitnih bljeskova na posmatrača. Kao kruna svega izloženog, ogromni topovi su bili poseban prizor. Mogao je vidjeti i mnogo konja, mula i kamila, sve same prekrasne primjerke životinja u perfektno organizovanim poljskim stajama i savršeno uskladištene zalihe hrane za njih.

Ipak, vrijeme namaza u osmanlijskom logoru je bilo najteže za kršćanske posmatrače. Kad bi nastupilo vrijeme namaza, sa svih strana bi se začuli glasovi nebrojenih mujezina. Ezan za ezanom se nadovezivao kao da nikada neće prestati. Svaka jedinica je klanjala u svom logoru, poredana u dugačke, perfektno poredane safove. Džemati su se neprestano smjenjivali, skoro od jednog do drugog namaskog vremena. Činilo se da u svakom trenutku jedan džemat obavlja namaz. Posebnu pažnju u osmanlijskom logoru su privlačili šejhovi. Njihovi bijeli kauci, zelene i bijele amame su ih izdvajali iz mnoštva. Kud god bi se kretali, ukazivana im je posebna pažnja. Čitava armija, kako obični vojnici tako i oficiri, ukazivali su im počasti tako što bi, u trenutku njihovog prolaska, prekinuli trenutne radnje i skrušeno stajali u znak poštovanja prema učenosti i pobožnosti. Zadatak šejhova je bio održavanja borbenog morala na potrebnoj visini. Osmanlijska armija je funkcionisala kao najprecizniji mehanizam. Suprotstavljeni planovi

Sultan Fatihov plan zauzimanja Istanbula je zahtijevao diplomatsko i vojno razmatranje situacije. Iznad svega, morao je djelovati vrlo brzo, prije nego li zapadne sile reaguju i pošalju značajniju pomoć, bilo kopnom ili morem. U drugu ruku, morao je biti i strpljiv, radije koristeći barut i novac nego prolivajući krv. Zbog toga je pripremio najmoderniju tehniku, uključujući tešku artiljeriju kojom će razbiti bedeme i snažnu mornaricu kojom će spriječiti dotur hrane i ratnog materijala u grad. U isto vrijeme je namjeravao zauzeti grad uz što manje ljudskih žrtava sa obe strane i što manje razaranja. Đustinijanijev plan je bio upravo suprotan sultan Fatihovom. On i njegovi savjetnici su mislili da ishod opsade najviše ovisi o vremenskom faktoru. Ako branioci izdrže dovoljno dugo, pomoć sa Zapada će sigurno doći, bilo iz Ugarske, bilo iz Italije. Bio je potpuno u pravu. Međutim, osmanlijska artiljerija je bila mnogo razornija nego što se očekivalo, a i flota je bila brojnija nego što se moglo zamisliti. Đustinijani Longo je mislio da se bedemi mogu odbraniti jednako uspješno kao i 1422. godine, koristeći puške, samostrele i grčku vatru, tako da osmanlijska brojnost u odnosu na branitelje ne predstavlja nikakvu prednost. Čak i snažna osmanlijska flota u Mramornom moru ne predstavlja posebnu opasnost sve dok ne prodre u Zlatni rog. Sva ova razmatranja su bila potpuno ispravna, tako da su Konstantin i Đustinijani s pravom očekivali uspjeh. Istanbul uopće nije bio u beznadežnom položaju kao što se to, pogledom na skice i karte, sada čini. Početni napadi

Prije nego je otpočeo sa napadom, u skladu sa propisima šerijata, sultan Fatih je poslao izaslanika pod bijelom zastavom da posljednji put ponudi mirno razrješenje sukoba tako što će se grad dobrovoljno predati. U tom slučaju garantuje se sigurnost života i imovine svim stanovnicima grada. U protivnom, grad će biti zauzet na juriš, čime njegovi stanovnici i njihova imovina postaju legitiman plijen osvajača. Pošto je ponuda glatko odbijena, napad je otpočeo artiljerijskom paljbom usmjerenom na moćne gradske bedeme na kopnenoj strani. Bilo je to u petak, 06. 04. 1453. godine, nakon džuma-namaza. Snaga sultan Fatihovih topova je iznenadila obe strane. Već do prvog sumraka, manji dio bedema u predjelu Harisijeve kapije je bio znatno oštećen, a do kraja narednog dana i skoro potpuno uništen. Ipak, tokom noći, branitelji grada su ih uspjeli donekle sanirati. Narednih dana su nastavljeni artiljerijski napadi duž bedema u području rječice Likos. Veliki topovi su bili izuzetno efikasni tako da je za sedam dana skoro potpuno porušen dio bedema u zahvatu uvale koju formira Likos. U međuvremenu, zauzete su dvije tvrđave u predgrađu koje su pružale otpor. Jedna je bila Terapija pored Bosfora, a druga Studios na obali Mramornog mora. Napadi na tvrđave su izvođeni manjim snagama, pa su borbe trajale oko dva dana, nakon čega su tvrđave zauzete na juriš. Admiral Baltaolu je sa mornaricom pokušao prodor u Zlatni rog, više s namjerom iskušavanja bizantijske flote koja je besprijekorno reagovala nakon čega je admiral odustao. Ubrzo je okrenuo brodovlje na drugu stranu i zauzeo Prinčevska ostrva na Mramornom moru. Ova operacija je prošla vrlo glatko uz neznatan otpor na jednom ostrvu. Đustinijani Longo je zaista bio izuzetan stručnjak za protivopsadnu borbu. Znao je sve trikove. Da bi umanjio razornu snagu Fatihovih topova, naredio je da se preko zidina prebace obloge od volovskih koža i bala vune. Na taj način je uspio usporiti razaranja i kupiti nešto dragocjenog vremena. Njegove izuzetne organizacijske sposobnosti su najviše došle do izražaja pri izradi grudobrana i palisada koje će umjesto porušenih bedema pružati zaštitu kad se Osmanlije odluče na juriš. Koristio je drvenu građu i vreće napunjene zemljom. Palisade su brzo padale pod paljbom Fatihovih topova, ali su isto tako brzo ponovo podizane. U gradnji grudobrana su učestvovali svi sposobni stanovnici grada, uključujući žene i djecu. Medvjed i medvjedići

Pri opsadi grada, Osmanlije su koristili ukupno 69 topova organizovanih u četrnaest ili petnaest baterija, raspoređenih na mjestima koja su procijenjena kao najranjivija. Jedan od velikih topova je bio smješten nasuprot palate Vlaherna gdje je bedem bio jednostruk i gdje nije bilo opkopa. Drugo teško oruđe bilo je ispred sultan Fatihovog šatora, nasuprot Romanove kapije. Na bokovima teških topova bili su nešto lakši topovi. Osmanlijski artiljerci su ih zvali „Medvjed i medvjedići“.

Teški top je ispaljivao projektile težine od oko 600 kilograma. Bio je postavljen na posebno konstruisano drveno postolje, a sa strana je bio zaštićen moćnom drvenom ogradom. Sa prednje strane bila su masivna drvena vrata koja su se otvarala samo kad je oruđe dejstvovalo. Opsluživala ga je posebna logistička jedinica. Oruđe je trošilo velike količine baruta koji je trebalo stalno dopremati.

Osim teških topova, neprestano su dejstvovali i manji topovi. Dnevno je ispaljivano 100-150 projektila. Projektili su izrađivani od jedne vrste crnog kamena koji je vađen u kamenolomu na obali Crnog mora. Od izvađenih kamenih gromada, klesari su izrađivali kamene kugle, nakon čega su brodovima dopremane u luke na Bosforu. Tu ih je prihvatao Zaganos-paša i dalje ih volovskim zapregama transportovao do oruđa. Samo jedan ogromni top je izrađen u Jedrenu, a ostali su odliveni u logoru pod zidinama Istanbula. Osmanlijski inžinjeri su konstruisali livnicu na terenu koja je vrlo brzo izradila još najmanje jedan ogromni top i nekoliko manjih.

Smatra se da su Kinezi prvi koristili barut koji se sastojao od šalitre, sumpora i uglja. Najstarija osmanlijska baruthana je bila u Galipolju. Izgrađena je još u vrijeme sultan Bajazita I. Osmanlijska nalazišta šalitre, koja je bila osnovni sastojak, bila su u Anadoliji, a kasnije i u Evropi. Proces dobivanja baruta je tada bio vrlo složen i mukotrpan. Sirova šalitra se prala i topila da bi se iz nje odstranila so koja je bila sastavni dio rude.

Sumpor se uglavnom uvozio sa obala Mrtvog mora.

Priprema oruđa za paljbu bila je vrlo složena. Količina baruta koja se sipala u top je morala biti pažljivo odmjerena. Bio je to najteži zadatak, jer je tadašnji barut bio vrlo nekvalitetan u odnosu na današnje, a i njegova snaga se razlikovala od jedne do druge šarže, ovisno o omjeru supstanci od kojih se proizvodio. Snaga baruta je bila osnovni faktor koji je uticao na domet i kinetičku energiju topovske đuladi. Pretjerana količina baruta bi izazvala eksploziju ili napuknuće topa, što bi bio izuzetan gubitak u situaciji kad je vrijeme kritični faktor. Suviše mala količina baruta je smanjivala domet i snagu projektila. Stavljanje kamenih kugli u cijev topa bila je takođe teška procedura. Zbog svih poteškoća u rukovanju teškim topovima, bilo je moguće ispaliti samo sedam do osam projektila dnevno iz jednog velikog topa. Usljed strahovite eksplozije i sile koja bi se oslobodila pri opaljenju topa, postojala je opasnost od poskakivanja i trzanja. Zbog toga su topovi pričvršćivani za tlo teškim gredama koje su zapravo bile grubo otesani balvani. Kad bi ogromni top opalio i kad bi kamena kugla pogodila cilj, kršćanski vojnici i stanovnici grada bi svaki put premrli od straha. Strašna eksplozija ogromne količine baruta se čula čak u Aziji. Stanovnici grada su izlazili na ulice i u paničnom strahu recitovali molitve u kojima su izražavali svoja kajanja za grijehe zbog kojih su sada kažnjavani.

Osmanlije-Nastavak napada (13 dio)

Trinaesti dio

U četvrtak, 12. aprila, sultan Fatih je naredio da flota izvrši proboj u Zlatni rog. Čim su se približili lancu na ulazu u zaljev, osmanlijski mornari su otvorili paljbu iz topova na kršćanske lađe usidrene u Zlatnom rogu. Istovremeno su odapinjali zapaljive strelice i pokušavali presjeći konopce kojima su bila vezana sidra kršćanskih brodova. Međutim, nije bilo skoro nikakvog uspjeha.

Kršćani su bili u mnogo boljoj poziciji. Uskoro im je stiglo i pojačanje kojim je komandovao veliki duks Luka Notaras. Vatra na kršćanskim brodovima je brzo ugašena, a topovska paljba sa niskih osmanlijskih lađi je bila skoro potpuno neefikasna protiv mnogo viših kršćanskih brodova. Visoki kršćanski brodovi su bili idealno mjesto za ispucavanje kamenih projektila iz lahkih katapulta na mnogo niže osmanlijske lađe. Ohrabreni nadmoćnošću, kršćanski mornari su napustili luku u Zlatnom rogu i krenuli u kontranapad. Uvidjevši da će pretrpjeti velike gubitke, admiral Baltaolu je naredio povlačenje brodovlja.

Shvativši nemoć topova protiv visokih kršćanskih brodova, sultan Fatih je naredio inžinjerima da konstruišu oruđa koja će dejstvovati ubacnom putanjom. Nakon nekoliko dana isprobavanja na poligonima i korekcija proračuna, izvršena je paljba na kršćansko brodovlje. Nakon što je prvo đule promašilo, drugo je pogodilo u samo središte broda i potopilo ga, nakon čega je naređeno ponovno povlačenje kršćanske flote u sigurnost Zlatnog roga. Tako su sultan Fatihovi inžinjeri izradili preteču minobacača koji će od tada biti korišten u sličnim situacijama. Prodor kršćanskih brodova

U sklopu zapadnjačke pomoći Istanbulu bila su i tri đenovljanska broda koji su zbog nepovoljnog vjetra morali pristati na otoku Hiosu. Sredinom aprila puhnuo je povoljan vjetar i brodovi su zaplovili prema Dardanelima. Bili su krcati hranom, oružjem, vojnom opremom i ljudstvom. Kad su brodovi bili nadomak moreuza, sustigao ih je jedan teretni bizantijski brod natovaren žitom kupljenim na Siciliji. Sva četiri broda su bez poteškoća uplovila kroz Dardanele koji nisu bili čuvani. Već 20. aprila, brodovi su bili u Mramornom moru nadomak Istanbula. Kad su ih ugledali opsađeni stanovnici, bili su više nego ushićeni od radosti.

Ugledao ih je i admiral Baltaolu i odmah pokrenuo osmanlijsku flotu s namjerom zarobljavanja ili potapanja brodova koji neprijatelju donose pomoć. Ni po koju cijenu se nije smjelo dopustiti da brodovi uplove u Zlatni rog i tako ojačaju opsađeni grad.

Osmanlijsko brodovlje je odmah pokrenuto. Za ovaj zadatak su odabrane bireme i trireme na vesla jer su jedrenjaci bili beskorisni na južnom vjetru koji je odgovarao kršćanskim lađama, a osmanlijske jedrenjake samo ometao. Bosforska struja je bila suprotna od južnog vjetra pa je ubrzavala osmanlijske lađe na vesla, ali je istovremeno i otežavala manevrisanje. Ukupno gledano, kršćanski brodovi su bili u znatno povoljnijem položaju. Admiral Baltaolu se pouzdavao u brojnost svojih lađa i visoki moral mornara. Stanovnici Istanbula su pohrlili na zidine Hipodroma i uzvišenja Akropolja kako bi odatle posmatrali predstojeću bitku. Sultan Fatih se u tom trenutku zatekao na obalama Bosfora u neposrednoj blizini Galate i odatle pratio tok događaja.

Malo iza podne, kršćanski brodovi su već bili na samom prilazu Zlatnom rogu kad su ih presrele osmanlijske lađe. Baltaolu je pozvao kršćanske kapetane da spuste jedra što je glatko odbijeno. Plovidba je i dalje nastavljena. Osmanlije su pokušavali omesti kršćanske brodove, ali skoro bez ikakvog uspjeha. Nastojali su se zakačiti kukama i popeti se na njih, ali su oni bili znatno viši pa su njihove posade bez većih poteškoća odbijale sve napade. Čak su i osmanlijski topovi na lađama bili potpuno beskorisni. Ipak, Osmanlije su uporno napadali uz strašne gubitke. Sve je ukazivalo da će kršćani uploviti u sigurnost Zlatnog roga. Međutim, kad su još trebali samo zaobići mali rt kod Akropolja, južni vjetar je naglo stao. Odjednom, struja je počela nositi kršćanske brodove prema sjeveru, upravo prema mjestu gdje je stajao sultan Fatih. Bila je to izvrsna prilika za Osmanlije.

Admiral Baltaolu je tada opkolio kršćane i sa distance ih gađao topovima, ali bez efekta jer njegovi brodski topovi nisu imali potreban nagib da bi bili efikasni. Kad su se približili đenovljanskim lađama, dobro oklopljena i uvježbana posada je štitila brod uvježbanim akcijama gašenja požara izazvanih zapaljivim strijelama koje su Osmanlije neprestano odašiljali sa svojih trirema i birema. Ako bi se približili brodovima i pokušali se popeti na njih, posada ih je spremno dočekivala i ubijala sjekirama ili im odsijecala ruke. Bizantijski teretni brod se učinio mnogo lakšim plijenom jer nije bio posebno opremljen za borbu. Kad su mu se Osmanlije približili, dočekala ih je dobro poznata i vrlo efikasna grčka vatra. Nastao je opći metež. Osmanlijske lađe na vesla su teško manevrisale na snažnoj struji, a zbog uskog prostora za djelovanje, njihova mnogobrojna vesla su se neprestano zaplitala i tako dovodila lađe u nekontrolisane i nepovoljne položaje. Potopljene su mnoge osmanlijske lađe, ali su ih neprestano zamjenjivale nove. Kršćanskim lađama je već

ponestajalo oružja, a posebno bizantijskom teretnom brodu. Đenovljanski kapetani su to primijetili i uz tešku muku izmanevrisali svojim brodovima takav položaj da su mogli štititi sve bespomoćniji teretni brod. Bitka je trajala do pred sami suton, kad je kršćanskim brodovima već ponestajalo oružja, dok su osmanlijske lađe, iako mnogo manje, bile mnogobrojne. Bilo je samo pitanje vremena kad će se Osmanlije popeti na kršćanske brodove i osvojiti ih. Ipak, sreća je bila na kršćanskoj strani. Iznenada je zapuhao sjeverni vjetar koji je bio idealan za njih. Za vrlo kratko vrijeme, brodovi su se sasvim približili Zlatnom rogu. Lanac je brzo spušten i brodovi su uplovili u sigurne vode, nakon čega je ponovo položen. Prebacivanje brodova kopnom Ova bitka je odnijela mnogo žrtava na osmanlijskoj strani. Kršćanska mornarica je bila nadmoćnija. Sultan Fatih je shvatao da mora požuriti. Kako su oštećenja kopnenih bedema bivala sve teža, približavao se trenutak kad će biti naređen žestoki i masovni napad. Sultan Fatih je vrlo dobro znao da mora razvući kršćanske snage tako što će napasti sa više pravaca. Bilo je nužno napasti mornaricom iz Zlatnog roga, ali nije bilo moguće prodrijeti u tu izvrsnu prirodnu luku. Počeo je istraživati načine da nekako osvoji Zlatni rog.

Zahvaljujući svom širokom obrazovanju koje je stekao čitajući djela iz područja vojne historije, došao je na ideju da svoje lahko brodovlje kopnenim putem prebaci u Zlatni rog, kako su to vojskovođe u historiji već činili. Salahuddin Ejjubija je prebacivao brodove sa Nila u Crveno more još u XII stoljeću, a Memluci su to isto činili iz Kaira u Suec svega nekoliko godina prije sultan Fatiha. Ali, taj manevar je izvođen po ravnom terenu, dok bi on to morao izvesti tako što će brodovlje prebaciti preko grebena koji se uzdizao na oko 70 metara iznad mora. Ipak, odlučio je pokušati. Vrijeme nije bilo njegov saveznik. Zapadne sile su se svakog časa mogle udružiti i uputiti ozbiljnu pomoć Bizantiji. Osim toga, bila mu je potrebna bilo kakva taktička pobjeda kojom bi podigao moral vojnika. Naredio je svojim inžinjerima da hitno izgrade put od današnje Tophane, preko trga Taksim do Kasimpaše u Zlatnom rogu. Pokrenuta je čitava armija inžinjeraca koji su brzo krčili raslinje i trasirali put koji je popločan daskama i premazan mašću. Na brzinu su izrađeni ogromni točkovi na koje su podignuti brodovi i povorka je u sami cik zore, 22. aprila, krenula uz uspon.

Bio je to prizor kao iz nekog čudnog sna. Na čelu povorke je bila jedna manja lađa. Iza nje je išlo oko 70 birema, trirema, fusti i parandarija. U svakoj lađi je bila posada. Veslači su veslali na prazno, onako po vazduhu, dok su bubnjari davali takt veslanju. Jedra su bila podignuta kao u stvarnoj plovidbi, udarali su bubnjavi, svirale su trube i ostali instrumenti. Svaku lađu su sa bezbroj konopaca vukli ljudi i volovi. Sve je išlo glatko, kao po loju. Da bi eliminisali posmatrače sa bedema, artiljerija Zaganos-paše je neprestano tukla položaje na zidinama okrenutim prema Zlatnom rogu. Velika oruđa su takođe nastavila sa paljbom na području Romanovih vrata sa kopnene strane. Bilo je važno držati kršćane pod neprestanom artiljerijskom vatrom i tako održati njihovu pažnju na traženju zaklona.  

Kad su, u prijepodnevnim časovima, kršćanski stražari ugledali povorku brodovlja kako se kopnom spušta prema Dolini izvora (današnji Kasimpaša) obuzeo ih je užas. Ubrzo je cijeli grad saznao za strašnu vijest. Zlatni rog je bio prepun osmanlijskih lađa. Akcija kršćanske flote Car Konstantin i Đustinijani su odmah sazvali štab na razmatranje protivmjera koje treba poduzeti. Zaključeno je da je prisustvo osmanlijskog brodovlja u Zlatnom rogu suviše opasno i da je njihovo neutralisanje prioritet iznad svih drugih. Razmatrani su razni prijedlozi. Kao najbolji od njih, odabran je prijedlog da se pregovara sa Italijanima u Galati i da ih se ubijedi da se otvoreno stave na stranu kršćana. Udruženi napad na osmanlijsku flotu bi vjerovatno bio uspješan. Međutim, od te ideje se odustalo. Italijani u Galati su bili suviše lukavi da bi se otvoreno zamjerili Osmanlijama. Lukavi trgovci kakvi su bili, stanovnici Galate su deklarisali svoju netralnost tokom cijele operacije. Ali, u potaji su neprestano pomagali kršćansku braću u opsjednutom gradu, dok su u isto vrijeme Osmanlijama prodavali ulje neophodno za hlađenje usijanih topovskih cijevi. Ukratko, niko se u njih nije mogao pouzdati, ni Konstantin, a ni sultan Fatih.

Pregovori sa njima bi bili suviše dugi i neizvjesni, a vremena je bilo malo. Neko je predložio da se formira jedinica koja će biti prebačena na suprotnu stranu Zlatnog roga. Zadatak jedinice bi bio uništenje osmanlijske artiljerije stacionirane u tom području i paljenje glavnine njihove flote. Međutim, takav poduhvat je iziskivao izuzetnu hrabrost. Nije bilo dobrovoljaca koji bi se usudili na takvu avanturu, pa je prijedlog odbijen kao suviše smion. Zatim je Đakomo Koko, kapetan jedne od mletačkih galija, ponudio da sa svojim mornarima poduzme noćni napad na osmanlijsku flotu i da spali njihovo brodovlje. Ovaj prijedlog je prihvaćen. Vrlo je važno napomenuti da na ovaj sastanak nisu bili pozvani Đenovljani, u koje je očito bilo malo povjerenja. Takođe je odlučeno da se plan napada na osmanlijsku flotu taji od njih.

Đakomo Koko je bio stari morski vuk, okušan u mnogim pomorskim bitkama. Prema njegovoj zamisli, pokrenut će se kršćanska flota na čijem čelu će biti dva teretna broda čiji će bokovi biti obloženi debelim slojevima vune koja će ih štititi od osmanlijske artiljerije. Iza njih će zaploviti manje bojne lađe i neopaženo se provući u borbeni poredak osmanlijske mornarice. Vješti mornari će se prikrasti neprijateljskom brodovlju i popaliti ga grčkom vatrom. Odmah je započeto sa pripremama koje će trajati naredna dva dana. Iako su se pripreme za ostvarenje ove zamisli držale u strogoj tajnosti, Đenovljani su nekako saznali za buduću akciju, pa su uvrijeđeno protestvovali zbog toga što će sva slava pripasti Mlečanima. Konstantin nije imao drugog izlaza nego popustiti Đenovljanima koji su tražili da se akcija odgodi za još četiri dana kako bi se mogli adekvatno pripremiti. Za to vrijeme, Osmanlije su potpuno rasporedili svoju, kopnom prebačenu, flotu.

Nakon opsežnih priprema, kršćansko brodovlje je krenulo u akciju 28. aprila, nekoliko časova prije zore. Prema ranijem dogovoru, naprijed su plovila dva trgovačka broda, a slijedilo ih je nekoliko manjih lađa na vesla sa spremnom grčkom vatrom. More je bilo potpuno mirno, a kršćanski brodovi su sporo klizili njegovom površinom. Nije bilo nikakvih šumova, vike, niti pucnjave. Sve je izgledalo potpuno mirno i sve je ukazivalo da će Osmanlije biti iznenađeni i poraženi. Međutim, kršćanska nadanja su bila više nego naivna. Njihove višednevne pripreme nisu ostale nezapažene. Prebacivanje brodovlja u Zlatni rog je bio suviše velika prednost za Osmanlije da bi sada neopreznošću bili unazađeni. Osim toga, Osmanlije su očekivali jednu takvu ili sličnu akciju. Kada su se kršćani približili osmanlijskom brodovlju, zagrmili su topovi sa obale, a zatim i sa brodova. Prva je pogođena lađa na kojoj je bio Đakomo Koko. Čitava posada je poginula, zajedno sa kapetanom.

Mirna noć se u trenu pretvorila u strašnu moru za kršćanske mornare. Iznenada se na njih sručila kiša artiljerijskih projektila sa kopna i sa brodova. Zapaljive strelice i puščana zrna su ih neprestano pogađala. Teretni brodovi na čelu kolone su više puta pogođeni, ali su ih štitile obloge od bala vune i pamuka. Male lađe su prošle najgore.. Zapaljiva smješa koju su prevozile je planula i osvijetlila bojno polje, pa su ih  Osmanlije gađali kao glinene golubove. Lađe su potapane, a mornari su se pokušavali popeti na teretne brodove. Posade sa brodova, zauzete gašenjem požara, im nisu mogle pomoći. Bilo im je najlakše otplivati na suprotnu stranu Zlatnog roga gdje su ih Osmanlije željno iščekivali. U sami cik zore, osmanlijska flota je krenula u napad, ali su kršćanski brodovi uspjeli pobjeći.

Kršćanski gubici su bili veliki. Poginulo je oko 90 njihovih mornara, a izgubili su i nekoliko lađa, dok su Osmanlije izgubili samo jednu lađu. Ipak, najteže od svega je bila gorčina poraza i činjenica da će osmanlijska flota ostati u Zlatnom rogu. Od sada će se kršćani, osim na kopnenim bedemima, braniti i skoro cijelom dužinom bedema prema Zlatnom rogu. Jedina utješna činjenica je bila ta da još uvijek imaju svoju flotu koju Osmanlije nisu uništili. Pontonski most Sultan Fatih je bio neobično radostan. Pebacivanjem dijela flote u Zlatni rog, otvorio je mogućnost napada na bedeme sa morske strane. Napade sa kopna je mogao još više intenzivirati, a ostatak flote u Bosforu je i dalje držao grad pod pomorskom blokadom. Galata je sada bila pod punom prismotrom Osmanlija. Prevrtljivi đenovljanski trgovci su neprestano doturali namirnice osjednutom gradu. Trgovali su i sa Osmanlijama. Usput su ih špijunirali i doturali informacije Đustinijaniju u Istanbulu. Naravno, i Osmanlije su znali vrijednost dobre informacije pa su među đenovljanskim trgovcima našli dovoljan broj onih koji će špijunirati za njihov račun. Međutim, sada je Galata bila potpuno blokirana, a time i Istanbul.

Sultan Fatihu je bilo jasno da je sada dobra prilika za iskorištavanje novonastale prednosti. Bilo je prijedloga da napadne Galatu i tako potpuno eliminiše Đenovljane u koje nikada nije mogao biti siguran. Međutim, takva akcija bi iziskivala mnogo vremena i gubitaka u ljudstvu i opremi. Osim toga, napad na Galatu bi vjerovatno dao dodatne argumente Zapadnjacima koji su zagovarali odašiljanje snažne flote u borbu protiv Osmanlija. Galata je izolovana, a promućurni đenovljanski trgovci će shvatiti da je nezamjeranje Osmanlijama bolje za njih. Uostalom, kad zauzme Istanbul, Galata će se sama predati. Na taj način će lakše sklopiti trgovačke sporazume sa Đenovljanima koji će vrlo rado trgovati sa novim vladarima Istanbula kao što su to činili i sa Bizantijcima.

Kao najpodesniju akciju, sultan Fatih je odabrao izgradnju pontonskog mosta preko Zlatnog roga. Kao osnovu za most, Osmanlije su iskoristili velike drvene bačve povezane drvenim gredama preko kojih su postavljene daske. Most je bio dovoljno čvrst da podnese teške topove i teretna kola koja su neprestano saobraćala njime. Na taj način, sultan Fatih je postavio nekoliko baterija artiljerije pod zidine grada. Sada su njegove trupe nesmetano i brzo prelazile preko Zlatnog roga i manevrisale duž bedema uz obalu. Izgrađene su i pontonske platforme na kojima je postavljana artiljerija. Palača Vlaherna je sada bila pod neprestanom paljbom sa novih i povoljnijih pozicija. Sultan Fatihov organizacijski genij je zablistao u punom sjaju.

Kršćanska flota je bila usidrena u neposrednoj blizini lanca, na samom početku Zlatnog roga, tako da je osmanlijski topovi nisu mogli gađati. Zato je korišten nedavno konstruisani primitivni minobacač, koji je dejstvovao ubacnom putanjom. Pogođeno je nekoliko lađa među kojima i jedna đenovljanska. Uskoro su đenovljanski trgovci iz Galate protestvovali kod sultan Fatiha, govoreći kako su njegovi artiljerci, ničim izazvani, potopili njihovu trgovačku lađu prepunu skupocjene robe. Sultan Fatih im je obećao obeštećenje u slučaju da dokažu da je lađa bila zaista trgovačka.

Artiljerijska paljba po bedemima je nastavljena sa nesmanjenom žestinom. Bez namirnica koje su dolazile iz Galate, Istanbul je sada bio suočen sa opasnošću od gladi. Zalihe su bivale sve manje. Beznađe se sve više širilo gradom. Situacija je još više otežana međusobnom svađom Mlečana i Đenovljana oko toga ko je kriv za neuspjeli napad na osmanlijske lađe u Zlatnom rogu.

Osmanlije-Očaj kršćana (14 dio)

Četrnaesti dio Nakon što je osmansko brodovlje kopnom prebačeno u zaliv Zlatni Rog, napetost i svađe među kršćanima u Istanbulu nisu prestajale. Prigovaranja i međusobna optuživanja su bila sve žešća i otvorenija. Među Italijanima je vladala posebna netrpeljivost. Đenovljani su prozivali Mlečane da neprestano otpravljaju svoje brodove iz Zlatnog roga u sigurnost Egejskog mora. Naravno, Mlečani su odbacili optužbe i iznijeli argumente da su poskidali krme i jedra sa brodova.

Kada su upitali Đenovljane zašto i oni to isto ne učine, odgovorili su im da ne žele umanjivati borbenu gotovost mornarice i da moraju neprestano odlaziti u Galatu da provjere šta je sa njihovim ženama i djecom.

Na to su ih Mlečani optužili da odlaze u Galatu kako bi Osmanlijama isporučivali obavještajne podatke o situaciji u gradu.

Đustinijani i Luka Notaras se takođe nisu podnosili. Veliki duks, ponosni Bizantijac Luka Notaras, nikako nije podnosio Italijana Đustinijanija. Došao je kao plaćenik u njegov grad i sada se usuđuje komandovati cijeloj njegovoj vojsci pa čak i njemu, najvećem bizantijskom generalu. Naročito je napodnošljiva bila Đustinijanijeva nadmenost i osorost. Notaras je prigovarao Đustinijanijevoj odluci da odbranu povuče na snažnije unutarnje bedeme, umjesto da se brani na prvim linijama vanjskih bedema. Na to je Đustinijani odgovorio optužbama o izdaji, kukavičluku, profiterstvu i pronevjeri. Umiješao se Konstantin i jedva nekako spriječio otvoreni sukob. Međutim, sjeme nejedinstva je proklijalo, a svoje plodove će pokazati u trenucima kad Osmanlije krenu u odsudni juriš na grad. Još jedan napad Osmanlija Artiljerijska paljba po bedemima je nastavljena nesmanjenom žestinom. U gradu je vladalo sve veće beznađe. Jedan od velikih topova je iznenada zakazao, ali je ubrzo popravljen, pa je 6. maja artiljerijska paljba znatno pojačana. Branioci grada su očekivali skori napad. Narednog dana, 7. maja, odmah nakon zalaska sunca, Osmanlije su krenuli u napad. Nakon tri sata žestoke borbe na već dobro porušenim bedemima u području Harisijeve kapije, Osmanlije su se povukli. Odbrana je još uvijek dobro funkcionisala, a manevarski prostor je bio još uvijek uzak. Bilo je nužno dodatno razaranje bedema i otvaranje šire breše, koja je u tom trenutku bila široka samo tri metra, da bi se mogla iskoristiti glavnina osmanlijske vojske i najelitnije jedinice koje do sada nisu uvođene u borbu. Ovaj posljednji napad je rezultirao žrtvama sa obe strane, ali su gubici Osmanlija bili mnogostruko veći.

Narednih dana, sultan Fatih je glavninu artiljerijskih oruđa premjestio na područje oko palače Vlaherna i danonoćno tukao bedeme. Otvoreno je još nekoliko breša na bedemima, a branioci grada su sve teže popravljali nastale štete. Osmanlije su pokušali sa kopanjem tunela ispod bedema, ali je teren bio suviše tvrd za kopanje, pa je pronađena bolja lokacija. Za ovaj posao su korišteni srpski rudari iz Novog Brda.

Međutim, kršćani su shvatili namjere Osmanlija, pa su prokopali kontratunel, presreli srpske kopače, poubijali ih i grčkom vatrom spalili podgrade tunela. Nakon toga, Osmanlije su odustali od takvih akcija. Po naređenju sultan Fatiha, načinjeno je nekoliko pokretnih kula, visine od oko 20 metara, postavljenih na drvene točkove i obloženih životinjskim kožama. Opkopi oko bedema su već odavno zatrpani, pa su kule prigurane do samih bedema. Na svakoj kuli je bilo desetak najhrabrijih vojnika koji su se pokušali prebaciti na bedeme. Međutim, ubitačna grčka vatra je osujetila ovaj pokušaj. Kule su potpuno izgorile. Nevolja za nevoljom Vijest o spaljenim osmanskim borbenim kulama je bila posljednja radosna vijest u gradu. Neko od vojnika je sa morskih bedema ugledao jednu malu lađu kako, progonjena osmanlijskim lađama, brzo plovi prema gradu. Bila je to ona mala i brza lađa koja je, prije nekoliko dana, upućena da izvidi dokle je dospjela flota zapadne kršćanske braće koja je željno iščekivana. Lanac je spušten i brza lađa je uplovila u Zlatni rog. Mornari su donijeli poražavajuće vijesti. Nekoliko dana su krstarili otočjima po Egejskom moru, raspitivali se po lukama, ali niko nije ništa znao o famoznoj floti.

Stanovništvo u gradu je tada zapalo u težak očaj. Konačno je jasno da pomoć sa zapada neće doći. Već više od mjesec dana su izloženi  svakodnevnim strahovima. Zaglušujuće detonacije teške artiljerije i neprestani tekbiri i ratni pokliči Osmanlija se više nisu mogli slušati. Organizovane su svakodnevne molitve u crkvama i procesije po ulicama. Kako je očaj bivao veći, procesije su bivale sve masovnije. Sada se već izlazilo i na same zidine grada. Narod je nosio ikone raznih svetaca, zazivajući ih sve redom i iščekujući njihovu intervenciju. Ponovo su oživjela stara proročanstva o propasti grada. Prema jednom proročanstvu, grad je trebao propasti onda kad na vlasti bude car istog imena kao i osnivač grada, a to je upravo sada. Osnivač Istanbula je bio Konstantin Veliki, a propast će sada za vrijeme Konstantina Dragaša. Ipak, postojala je neka nada. Drugo proročanstvo je govorilo da grad neće pasti u danima dok se mjesec na nebu povećava. Na dan 24. maja, bio je pun mjesec. Božije davanje je bilo takvo da je upravo te noći nastupila pomrčina mjeseca.

Bila je to moralna katastrofa za praznovjerne Bizantijce.

Neki sveštenici su isticali da ipak nije sve gotovo. Pozvali su narod da se snažnije pouzda u Boga, pa su organizovali opštu procesiju ulicama grada. U procesiji će se nositi najsvetija ikona koju je grad imao. Očajni i beznadni, ljudi su se odazvali, a pridružili su se i vojnici koji nisu bili neophodni na linijama odbrane. A onda je nastala još jedna katastrofa. Tokom procesije, presveta ikona je ispala iz ruku nekolicine nosača i pala na zemlju. Za Bizantijce je to bilo strašno znamenje. Ikona je nekako podignuta sa zemlje i procesija je nastavljena uz molitve, plač i zazivanje svetaca zaštitnika.

Da katastrofa može biti još gora, pokazaće slijedeći trenuci. Iznenada su se navukli crni oblaci iz kojih se sručila kiša i led istovremeno, a sve je popraćeno strašnom, zaglušujućom grmljavinom. Konačno, procesija je prekinuta uz teško razočaranje. Sutrašnji dan je donio još teže znakove, jer se niotkuda pojavila gusta magla i obavila cijeli grad. Takva pojava nikada ranije nije zabilježena u mjesecu maju. U večernjim satima, kad se magla razišla, ukazalo se jasno svjetlo povrh kupole crkve Svete Sofije. Svi ovi znakovi su bili mnogo više nego što su Bizantijci mogli podnijeti. Neki su poludjeli od straha i bezglavo jurcali gradom, dok su drugi prešli zidine, došli u osmanlijski logor i primali islam ubijeđeni da je to prava vjera. Sada su i sveštenici bili očajni.

Dok su Bizantijci sva ova znamenja tumačili kao katastrofalna, u osmanlijskom taboru je vladalo opće veselje. Svjetlost iznad kupole crkve je protumačena kao nagovještaj dolaska prave vjere u Istanbul. Koliko god je među kršćanima zavladao strah, očaj, i beznađe, toliko je kod Osmanlija borbeni moral porastao. Da bi u potpunosti ispoštovao odredbe šerijata i običaje ratovanja, sultan Fatih je još jednom poslao emisara u grad i ponudio mirnu predaju. Nastojao je izbjeći nepotrebno krvoproliće i stradanja onih koji su bili protiv daljeg pružanja otpora. Međutim, Konstantin i njegovi saradnici su bili uporni. Istanbul se nipošto neće predati. Odlučnost za pobjedu Potpuno umiren, sultan Fatih je, u subotu 26. maja, sazvao ratno vijeće na kome će se raspravljati o daljem toku akcije. Veliki vezir, Halil-paša, bio je uporan u svojim nastojanjima da se opsada prekine i da se sa Konstantinom sklopi primirje pod što povoljnijim uslovima. Kao argumente iznosio je činjenicu da su Mađari poslali svoje poslanstvo koje je izvijestilo da Hunjadi nije više regent Ugarske i da je trogodišnje primirje koje je sa njim sklopljeno sada nevažeće. Takođe je govorio o mogućnosti da Mađari pređu Dunav i opasno se približe Osmanlijama i da bi svakog časa mogla stići zapadnjačka flota koja je, naime, već viđena u blizini otoka Hiosa. Sumnjao je u povoljan ishod općeg napada na grad i isticao da bi neuspjeh opasno uzdrmao osmanlijsku državu. Na kraju je istakao da bi plahovitost i neiskustvo mladog sultana moglo biti plaćeno teškom cijenom.

Nakon Halil-pašinog izlaganja ustao je Zaganos-paša i suprotstavio mu se. Prema njegovim procjenama, Zapad je suviše razjedinjen da bi se složio oko pomoći Istanbulu, a ako flota i dođe, osmanlijska flota će joj se suprotstaviti. Na njenom čelu je novi zapovjednik Hamza-beg. Uostalom, ako je Aleksandar Makedonski, neiskusni mladić, mogao osvojiti pola tadašnjeg svijeta, zašto naš sultan ne bi mogao osvojiti jedan grad? Završavajući svoj istup, Zaganos-paša je predlagao što skoriji opći napad na grad.

Poslije Zaganos-paše, ustalo je još nekoliko zapovjednika koji su se izjasnili o nužnosti skorog napada. Saslušavši sve govornike, sultan Fatih je naredio da se ispita mišljenje vojske i procijeni njihov borbeni moral. Ubrzo je dobio garancije da svi vojnici sa čežnjom očekuju finalni napad i da svi žele što prije završiti ovaj časni zadatak. Konačno, i prisutna ulema se izjasnila o nužnosti skorog finalnog napada. Na kraju vijećanja, sultan Fatih je saopštio svoju neopozivu odluku o odlučujućem napadu na grad. Napad će početi čim se izvrše sve neophodne pripreme. Pripreme za posljednji napad Vijest o sultan Fatihovoj odluci je odmah stigla u opsjednuti grad. U sastavu osmanlijskih trupa bile su i neke kršćanske jedinice, prvenstveno srpske, koje su kršćanski vladari, kao osmanlijski vazali, odaslali na sultanov zahtjev. Često su pisali poruke, privijali ih na strijele i odapinjali preko zidina u grad. Artiljerci su dobili zadatak da pojačaju dejstvovanje po bedemima na području između Romanove i Harisijeve kapije. Kršćani su nadljudskim snagama popravljali oštećenja, ali je sultan Fatihova artiljerija iznova sve rušila. Znajući za predstojeći juriš, Đustinijani je naredio da se izgradi palisada od raspoloživog materijala i iskopa novi opkop u području Harisijeve kapije. Ovu palisadu osmanlijska artiljerija nije mogla tući.

Za to vrijeme, sultan Fatih je krenuo u obilazak vojske. Obišao je svaku jedinicu ponaosob, razgovarao sa vojnicima i pripremao ih za skori juriš. Telali su takođe obilazili logor osmanlijske vojske i objavljivali sultanovu odluku da sva pokretna imovina u gradu pripada vojsci, a zgrade pripadaju sultanu. Šejhovi i ostali učenjaci su se razišli po cijelom logoru i posebnim dersovima podizali moral osmanlijskih vojnika. Čitava osmanlijska vojska je dodatno živnula. Dok su jedni vršili posljednje pripreme terena, drugi su se posvetili ibadetima. Šejh Ak Šemsedin se osamio u svom šatoru, prethodno naredivši da niko ne smije ulaziti i uznemiravati ga pa makar to bio i sam sultan Fatih. Oko njegovih ibadeta unutar šatora ispričane su razne priče. Tek ćemo spomenuti onu o pronalaženju kabura hazreti Ebu Ejuba Ensarije, ashaba koji je prije više od 700 godina kao šehid pao pod bedemima grada. Pronalaženje mjesta gdje je Ebu Ejub, r.a.,  ukopan, bilo je putem specifičnog otkrovenja. Imajući u vidu da za sve važnije činjenice u ovom djelu podastiremo dokaze iz nama dostupne literature, ne želimo iznositi detalje o tom događaju, jer se otkrovenja ne mogu dokazati. U njih se vjeruje ili ne vjeruje. Osvjetljavanje bedema Kada je, u januaru mjesecu 630. godine, Allahov Poslanik, a.s., pokrenuo vojsku s ciljem zauzimanja Mekke, zaustavio se nadomak grada i naredio da se tu prenoći iako, naizgled, za to nije bilo posebnog razloga. Zatim je naredio da se u muslimanskom logoru zapale mnogobrojne vatre. Smatra se da je cilj paljenja vatri bio davanje do znanja Mekkelijama da je islamska vojska mnogobrojna i da je svaki otpor uzaludan. Prethodno je Poslanik, a.s., poslao glasnike u grad koji su obznanili da su bezbjedni svi oni koji ne pruže otpor, koji budu u svojim kućama ili u haremu Kabe. Svrha zauzimanja Mekke je bila uspostava vladavine islama, a ne želja za ubijanjem i pljačkom. Nakon mirnog ulaska u grad, nije bilo nikakavih akcija prema stanovništvu, zarobljavanja, pljenidbe imovine i sličnih akcija koje bi se dešavale prilikom zauzimanja grada na juriš, nakon odbijanja ponude o mirnoj predaji.

Slijedeći primjer Poslanika, a.s., kako to izvrsnom muslimanu i dolikuje, sultan Fatih je naredio da se u subotu naveče, 26. maja, osvijetli cijela okolina grada. Bio je to veličanstven prizor. Prikupljen je gorivi materijal i zapaljene su ogromne vatre. Hiljade vojnika su u rukama držali upaljene baklje, čak i mornari na brodovima. Noć je bila osvijetljena skoro kao dan. Površina mora je bljeskala pod svjetlošću, kao da iz njega udara na hiljade munja. Dok je vojska učila zajednički zikr, artiljerija je žestoko tukla po bedemima. Iz nekoliko desetina hiljada grla razlijegao se zikr: „Allahu ekber“, „La ilahe illellah, Muhammedun resulullah“. Svi su učestvovali u zikru - vojska, prateće jedinice, zanatlije... U isto vrijeme svirala je vojna muzika, hiljade bubnjeva je udaralo po istom taktu, razlijegali su se prodorni zvukovi zurni i resko udaranje činela. Kršćani, unutar bedema, su bili toliko prestravljeni da su svakog časa očekivali, u najmanju ruku, otvaranje nebesa. Trajalo je to cijelu noć. Strahovit psihološki pritisak. Bila im je to i posljednja opomena da su Osmanlije odlučni u zauzimanju grada, da za to imaju potrebne resurse i da će se suočiti sa neizvjesnošću ako i dalje budu pružali otpor. Krvoproliće nije nužno. Odluka o tome je bila u kršćanskim, a ne u sultan Fatihovim rukama. Svrha zauzimanja Istanbula je bila slična svrsi zauzimanja Mekke. Rat je tada bio svakodnevna realnost i sasvim uobičajeno sredstvo nastavka neuspjelih diplomatskih napora. Bio je to srednji vijek.

Osmanlije-Istanbul je osvojen (15 dio)

Petnaesti dio

U prethodnim nastavcima pisali smo o toku akcije zauzimanja Istanbula. U ovom nastavku čitajte o završnom napadu i proboju istanbulskih bedema koji su stoljećima prkosili brojnim napadačima. Posljednje referisanje U nedjelju, 27. maja, bombardovanje bedema je nastavljeno sa još jačom žestinom. Smatra se da je toga dana ispucano najviše projektila i da su razaranja bedema bila najveća. Danju je, iz razumljivih razloga, bilo nemoguće popravljati bedeme, a sada je i noć bila osvijetljena što je omogućavalo neprestano djelovanje osmanlijske artiljerije. Popravak bedema je sada bio skoro nemoguć.

Istog dana, sultan Fatih je pozvao sve svoje oficire i održao posljednje referisanje. Svi su bili prisutni: namjesnici provincija, visoko rangirani konjički oficiri, admiral flote, kapetani lađa, komandiri četa, pa i manjih formacija. Iako ih je bilo više od jedne hiljade, sultan Fatih je lično poznavao svakog od njih i oslovljavao ih je njihovim ličnim imenima.  Govorio im je o uzvišenosti motiva zauzimanja Istanbula, zatim o važnosti finalnog napada i o presudnosti njegovog ishoda. Zatim je govorio o bogatom plijenu koji očekuje pobjednike. Obećao je posebne nagrade najhrabrijima i najavio oštre kazne za kukavičluk i smrtnu kaznu za dezerterstvo koja će se izvršavati na licu mjesta. Govorio je o teškom položaju kršćana unutar gradskih bedema, o njihovoj iscrpljenosti, razjedinjenosti i strahu koji ih je dobro načeo. „Još jedan, samo još jedan napor i grad će biti naš“ - zaključio je sultan Fatih i završio referisanje.

Te noći, ponovo su zapaljene vatre, nastavljeno je sa gromoglasnim zikrom, svirala je vojna muzika, a artiljerijske baterije su bespoštedno tukle po bedemima. Sada su se ukazale vrlo široke breše kroz bedeme, toliko široke da je omogućen manevar vrlo krupnim jedinicama.

Sultan Fatih je naredio da njegova vojska u ponedjeljak, 28. maja, odmara. Sutra će otpočeti odsudni napad. Aktivan će biti samo komandni kadar, a bavit će se proučavanjem posljednjih planova vezanih za raspored trupa u sutrašnjem napadu. Osim njih, aktivni će biti i artiljerci. Sada je većina artiljerijskih oruđa koncentrisana na tri mjesta: između palače Vlaherna i Harisijevih vrata, u dolini rječice Likos na i područje oko Treće vojne kapije. Razaranja bedema su bila sve veća. Ukazivale su se sve veće breše, koje su sada bile toliko široke da je kroz njih mogla prodrijeti ne samo pješadija, nego i teška konjica. Prateći, neborbeni dio osmanlijske vojske je dodatno zatrpavao opkope oko bedema i tako pripremao teren za što lakše stupanje pješadije.

U gradu su takođe vršene posljednje pripreme. Raspoređivane su trupe, vršena je preraspodjela oružja, topovi i katapulti su postavljeni na najosjetljivija mjesta, užurbano se radilo na izradi što većih količina grčke vatre. U suton dana, gomile ljudi, žena i djece hrlile su prema crkvi Svete Sofije. Posljednjih mjeseci, nakon objave unije crkava i obavljanja katoličkog obreda u ovoj crkvi, stanovništvo u nju skoro da nije ulazilo jer su smatrali da je tim činom onečišćena i obeščašćena. Sada, nemajući više nikakve nade, požurili su prema crkvi da obave molitvu u nadi da će im se, zbog posebne važnosti ove crkve, Bog smilovati i otkloniti opasnost od njih. Pojavili su se čak i svećenici koji su uniju crkava smatrali smrtnim grijehom. Tu je bio i kardinal, kao i episkopi koji ga u principu nisu priznavali. Svi su došli da obave molitvu i uzmu posljednje pričešće. Osim pravoslavaca, tu su bili i Italijani-katolici. Očaj ih je ujedinio u njihovoj molitvi. Bašibozuci napadaju Oko dva sata poslije pola noći, sultan Fatih je bio u svom šatoru. Upravo je završavao nafilu-namaz. Nakon što je proučio dovu u kojoj je zamolio za uspjeh u predstojećem napadu, obukao je naročito izvezenu košulju, ogrnuo se kaftanom, stavio turban na glavu, pripasao sablju svojih predaka i izašao iz šatora. Njegovi oficiri su ga očekivali. Prišao im je i u tišini uzjahao konja. Laganim pokretom ruke, izdao je naređenje za napad.

Tišinu noći je zamijenila gromoglasna vika osmanlijskih vojnika. Začulo se udaranje bubnjeva i glasni tonovi vojne muzike. Sva raspoloživa artiljerijska oruđa ispalila su po jedan hitac. Prvi ešalon osmanlijske vojske je krenuo u napad. U tom trenutku bilo je devet otvorenih breša na bedemima. Neke od njih su bile široke i do 25 metara. Većina njih je bila u dolini Likosa i u blizini Harisijevih vrata. Jedina prepreka je bila netom izgrađena palisada i, naravno, očajni kršćani na borbenim pozicijama. Put do njih, vodio je preko strme škarpe koja se formirala pri rušenju bedema.

Odmah su zazvonila zvona sa crkava u blizini bedema, a zatim i sa svih crkava u gradu. Svi vojno sposobni muškarci, kao i mnoge žene, pohrlili su prema bedemima. Ostali su požurili ka crkvama, posebno u crkvu Svete Sofije. Postojalo je proročanstvo da će, u slučaju prodora neprijatelja, kod ove crkve sa neba sići jedan anđeo i sjajnim mačem otjerati neprijatelja. Mnogi su kršćani, uglavnom nejač, cijelu noć molili, očekujući milost Božiju.

Za to vrijeme, na bedemima je otpočela žestoka bitka. Prvi ešalon Osmanlija bio je sačinjen od bašibozuka. Bile su to neregularne trupe, sakupljane po potrebi, čiju glavninu su sačinjavali kršćani - Grci, Srbi, Italijani, Nijemci i ostali. Borili su se kao lavovi. Plaća je bila vrlo dobra, a obećani plijen odveć primamljiv da bi osjećali ikakvu grižu savjesti zbog napada na braću po vjeri. Naravno, među bašibozucima je bilo i Turaka kao i drugih muslimanskih naroda. Njihovo naoružanje je bilo neformacijsko i vrlo šaroliko. Sijevale su sablje, ispaljivane strijele, a mnogi su nosili i ljestve preko kojih će se penjati uz palisade i ostatke porušenih bedema. Bila je to neobučena vojska, nevična slušanju komandi i nesistematična u nastupanju. Sultan Fatih je to dobro znao. Nije ni očekivao neki poseban rezultat od njih. Poslao ih je u napad s ciljem umaranja kršćana na bedemima.

Napad je poduzet po cijeloj liniji bedema, ali je oštrica napada bila u dolini Likosa. Bašibozuci su napadali kao neobuzdana rulja. Njihova brojnost je ujedno bila i njihova slabost. Nije bilo moguće uspješno manevrisati takvim trupama, pa su smetali jedni druge. Na bedemima su ih dočekali izuzetno dobro uvježbani i opremljeni profesionalci. Naoružani musketama i kulverinama, uspješno su dočekivali bašibozuke. Dok su se jedni povlačili, drugi su uporno napadali, ali su bivali pogađani, bilo hicima iz musketa, bilo običnim kamenjem. Ovaj napad je trajao najviše dva sata, nakon čega je sultan Fatih naredio povlačenje. Napad Anadolaca Ne dopuštajući kršćanima ni trenutak predaha, pokrenut je novi napad. Ovaj put su napadali Anadolci pod komandom Ishak-paše. Tek što su utihnula, crkvena zvona su ponovo zazvonila. Zvonjava bi se sasvim sigurno čula na drugom kraju grada da nisu pucale baterije osmanlijskih artiljerijskih oruđa i tako prigušivale sve ostale zvukove. Kad su se hrabri Anadolci približili bedemima, artiljerija je zastala, a začula se vojna muzika. Anadolske trupe su bile daleko bolje naoružane i opremljene od bašibozuka. Osim toga, bili su to sve sami muslimani, čija je želja za pobjedom bila daleko jača. Bašibozuci su uglavnom napadali radi plijena ili pljačke, dok je pobožne Anadolce pokretalo nešto mnogo uzvišenije. Bila je to njihova snažna vjera.

Sa ruševina bedema kao i sa palisada, pljuštali su projektili kao i na bašibozuke prije dva sata. Iako u vrlo nepovoljnom položaju, Anadolci su napadali neshvatljivom hrabrošću. Ni puščana zrna, ni ogromno kamenje, ni oštre strelice, ni grčka vatra niti bilo šta drugo nije moglo pokolebati ove odvažne muslimane u želji da oni budu prvi koji će prodrijeti u prijestolnicu kršćanstva. Gubici su bili veliki, ali talasi hrabrih Anadolaca su neprestano udarali na bedeme. A onda je  opalio veliki top i preciznim pogotkom načinio veliku brešu u palisadi. Anadolci su jurnuli kroz novootvoreni prolaz i ponadali se da će ući u grad. Međutim, breša je bila vrlo uska, pa je kroz nju prošao samo mali dio trupa. Kršćani su brzo reagovali i snažnim kontranapadom odbili malobrojne Anadolce, dok su njihove pomoćne trupe odmah pristupile zatrpavanju prolaza. Smatrajući da bi dalje insistiranje na napadu prouzročilo samo još većim gubicima, sultan Fatih je naredio prekid napada. Bilo je to pred samu zoru. A sada - janjičari Žarište borbe je bilo u dolini Likosa, ali to ne znači da su ostali dijelovi bojišta bili mirni. Dok su najhrabriji borci jurišali na najslabije dijelove bedema, ostali su navaljivali čitavom njihovom dužinom. Tako je bilo na liniji duž obale Zlatnog roga, ali su ti napadi bili samo s ciljem razvlačenja kršćanskih snaga. Iako su dva dosadašnja napada bila naoko bezuspješna, sultan Fatih je bio zadovoljan. Velike žrtve sa osmanlijske strane su ipak urodile plodom. Kršćani su dobro izmoreni, naneseni su im gubici, njihove snage su razvučene. Palisada je dobro načeta, tako da bi je još jedan precizan pogodak učinio skoro beskorisnom. Ipak, najveće sultan Fatihovo postignuće je bilo to da je linija komandovanja kod kršćana opterećena do pucanja. Dezintegracija i haos su najgori naprijatelji u ratu.

Ma kako precizno planirao i ma kako dosjetljiv i proračunat bio, sultan Fatih je sada doveden u situaciju da ide na sve ili ništa. Iako vrlo brojne, njegove trupe su izmorene i desetkovane u dva iscrpljujuća napada. Istrošio je sve što je imao. Ali, ipak - ne baš sve. Imao je svježe, odmorne, naoružane, obučene i motivisane janjičare.

Prije nego će započeti treći napad, na bedeme i palisadu je ispaljeno nebrojeno mnogo strelica, kamenja, kuršuma i artiljerijskih projektila. Prašina se još nije ni slegla, a zasvirala je vojna muzika. Ovaj put tako glasno, da se mogla čuti i sa druge strane Bosfora. Prvi zraci zore su odavno zamijenjeni svjetlošću ranog jutra. Kad se prašina slegla, kršćani sa bedema su ugledali janjičare kako u perfektnom borbenom poretku stupaju ka njima. Besprijekorno uniformisani, disciplinirani, dobro okopljeni janjičari nisu žurili kao što su to činili prosti bašibozuci i poluobučeni Anadolci. Što od iscrpljenosti, što od prašine, što od straha pred janjičarima, kršćanima se stezalo grlo. Posebno su bili iznenađeni kad su vidjeli sultan Fatiha kako prati janjičare sve do neposredne blizine bedema. Požurili su sa ispucavanjem projektila iz svih raspoloživih oružja i oruđa, ali perfektni poredak janjičara je ostao netaknut, uprkos gubicima. Čim bi jedan pao, drugi bi zauzeo baš njegovo mjesto. Izgledalo je da ih ima bezbroj.

Stupajući neustrašivo, odazivajući se na kratke i odsječne komande oficira, janjičari su, skoro u trenu, bili pod palisadom. Naoružani kukama i konopcima, zakačali su burad napunjenu zemljom i tako rušili palisadu. Hrabro i disciplinovano, janjičari su krčili put i uskoro već bili na palisadi. Talas za talasom elitnih Osmanlija se smjenjivao. Sada se već vodila borba prsa u prsa. Sijevale su sablje i bodeži, udarao je metal o metal, čovjek o čovjeka. Ljudi su padali kao snoplje. Borbeni pokliči i zazivanje Božije pomoći su se miješali sa jaucima i kricima užasa. Mletački liječnik Nikolo Barbaro je zabilježio: „Strašni pokliči janjičara su nam oduzeli svaku hrabrost. Cijeli grad je premro od straha pred njima. Prizor je bio užasan. Kao da nije poticao sa ovoga svijeta.“ Janjičari su napadali i krčili put sa takvom hrabrošću i moralom, kao da su na ovaj svijet došli samo radi ove bitke. Bile su to najbolje trupe u tada poznatim armijama svijeta, a sada su se borili u prisustvu svog sultana. Na svako iznenađenje su reagovali tako skladno i precizno, kao da igraju partiju šaha. Rat je bio njihovo zanimanje, a dobra bitka je bila ono o čemu su neprestano sanjali. Prelazak preko bedema Predvođeni omiljenim sultan Fatihovim oficirom, Džafer-begom, neposredno pred izlazak sunca, janjičari su se popeli na visoki unutrašnji bedem. Prvi koji se popeo na palisadu, noseći zastavu islama, bio je janjičar Hasan iz Ulubada. Za Osmanlije je to bio trenutak neopisive radosti. Njihova zastava je bila na bedemima kršćanstva. „Grad je naš, grad je naš“, vikao je ushićeni sultan Fatih. Kršćani su pohitali prema janjičaru Hasanu, opkolili ga i sasjekli, ali njegovo mjesto su zauzeli deseci drugih. Ubrzo su stotine janjičara bile na bedemima. Međutim, to nije bio kraj. Pobjeda još nije postignuta. Nedisciplina i rasulo u redovima Osmanlija bi mogli poništiti dosadašnji uspjeh. Ali, disciplinovani janjičari su stupali kao jedan. Predvođeni briljantnim oficirima, sultanovi sokolovi su ostali pribrani. Precizni poput najboljeg mehanizma, nastavili su napad duž bedema, lijevo i desno i tako otvarali prostor za uvođenje ostalih trupa kroz formirani prolaz. Upravo u to vrijeme, Đustinijani je ranjen krhotinom projektila. Naredio je svojim ljudima da ga odmah odnesu na brod. Takođe je naredio da se svo njegovo ljudstvo ukrca na brodove i što prije napusti Zlatni rog. Konstantin ga je preklinjao da to ne čini, govoreći da njegova rana nije posebno opasna. Međutim, molbe su ostale neuslišane. Đustinijanijevi ljudi su odmah poslušali i za tren oka, kroz kapiju na morskim bedemima, napustili bitku, ukrcali se na brodove i požurili ka sigurnosti Egejskog mora.

Bilo je to u rano jutro, 29. maja 1453. godine. Teodosijevi bedemi su štitili Istanbul više od hiljadu godina. Napadani su nebrojeno puta. Svaki put potpuno bezuspješno. Konačno, našao se neko ko im je dorastao. Bio je to dvadesetjednogodišnji mladić, divni vojskovođa, sultan Mehmed Fatih i njegove Osmanlije.

Osmanlije-Od sada Istanbul (16 dio)

Šesnaesti dio

Konačno, Istanbul je osvojen. Nakon što su janjičari otvorili još nekoliko kapija na kopnenom dijelu bedema, ubrzo je lepršalo bezbroj osmanlijskih zastava. Među njima se posebno isticala ona sultanova. Kršćanski vojnici su pružali sporadični otpor, ali su bivali brzo savladani. Njihova linija komandovanja je potpuno pukla. Sada su bili samo neorganizovana masa koja je bezglavo jurcala po bojištu tražeći spasa. Manje grupe su se ipak uspjele organizovati, ali su ih nadirući Osmanlije naprosto gazili. Vidjeli su bezbroj osmanlijskih zastava na visokim bedemima i shvatili da je bitka izgubljena. „Grad je izgubljen, grad je izgubljen!“, prenosilo se iz kvarta u kvart. Cijeli grad je zahvatila strašna panika. Svaki otpor je potpuno skršen. Šta činiti, kuda pobjeći?

Đenovljani i Mlečani su pohrlili prema kapijama duž bedema uz Zlatni rog. Nastojali su se dočepati brodova i što prije pobjeći od strašne more. Mnogi gradski plemići sa svojim porodicama su im se pridružili. Bijeg iz ovog dijela grada je bio moguć jedino kroz kapiju na koju je izašao Đustinijani sa svojim ljudima. Na kapiji je zavladala takva gužva, da su kršćani gazili jedni druge u nastojanju da se dočepaju obale mora. Mnogi od njih su skončali pod nogam svoje braće. Iako su ih mogli presretati, Osmanlije ih nisu sprečavali u bijegu. Jedno od osnovnih ratnih pravila je to da neprijatelju uvijek treba ostaviti mogućnost bijega, posebno kad su u pitanju opsadne operacije. Naravno, ovo pravilo važi u slučaju kad cilj napada nije potpuno uništenje žive sile. Cilj opsjedanja Istanbula je bio zauzimanje grada, a ne uništavanje neprijatelja. Otpor je prestao i svaka akcija prema neprijatelju koji bježi je nepotrebno izlaganje riziku. Osim toga, pritiješnjen u bezizlaznu situaciju, neprijatelj će se boriti snagom očajnika.

Osmanlijska flota je sada nesmetano doplovila do pristaništa ispod bedema i iskrcavala mornare. Otvoreno je nekoliko kapija sa te strane, pa su bedemi duž Zlatnog roga ubrzo bili u rukama Osmanlija. Flota iz Mramornog mora je primila signal o pobjedi i odmah zaplovila prema bedemima sa te strane grada. Uvidjevši besmislenost dalje borbe, kršćani koji su bili na tim položajima su se predali. Međutim, princ Orhan i nekolicina Turaka sa njim i dalje su pružali otpor. Ubrzo su i oni natjerani u bijeg. Proročanstvo

Konstantin je shvatio da je grad izgubljen. Poskidao je sve carske oznake sa sebe kako ne bi bio prepznat. Svi bizantijski historičari, bez izuzetka, pisali su o njegovoj herojskoj i mučeničkoj smrti. Ovi opisi poprimaju suviše epske razmjere da bi se u njih vjerovalo. Konačno, šta se može očekivati od gubitnika? Kad su već izgubili grad, plasirat će legendu o herojskoj smrti svog cara. Ipak, bio je to njihov posljednji car. Iako ne navode nijednog kršćanskog očevica, mora biti zabilježeno da je poginuo na najviteškiji mogući način. Osmanlijski hroničar i očevidac zauzimanja Istanbula, Tursun-beg, navodi da je Konstantin pokušao pobjeći prema Zlatnom rogu i ukrcati se na jednu od lađa koje su značile sigurnost. Na putu do bedema, presreli su ga osmanlijski mornari i ubili. Šta je prava istina, ostat će tajna. Uglavnom, i bizantijski i osmanlijski historičari su saglasni da je posljednji bizantijski imperator, Konstantin Dragaš iz dinastije Paleologa, pao pod sabljom osmanlijskog vojnika.

Grci su bježali prema centru grada, gdje Osmanlije još uvijek nisu prodrle. Mnogi od njih još uvijek nisu izgubili svaku nadu. Prema jednom proročanstvu, grad će pasti u ruke Osmanlija koji će doprijeti sve do Konstantinovog stuba, a prema nekim verzijama do Teodosijevog foruma. Tada će sa neba sići svetac sa sabljom koju će predati jednom običnom i sasvim skromnom čovjeku i reći mu: „Uzmi ovu sablju i spasi narod Božiji.“ Osmanlije će se tada dati u bijeg, a kršćani će ih proganjati i ubijati sve do Perzije. Vrlo precizno proročanstvo.

Sujevjerni kakvi su bili, a i nemajući više nikakve nade, stanovnici su pohrlili prema crkvi Svete Sofije u čijoj blizini je bio Konstantinov stub. Vojnici, žene sa djecom u naručju, starci, monasi i monahinje, svi su žurili ka crkvi. Uperili su poglede ka nebu, izgovarali molitve, izražavali kajanje za grijehe i zazivali sveca sa sabljom. Na njihovo razočarenje, svetac nije došao.

Umjesto očekivanog sveca, došli su Osmanlije. Doduše, nosili su sablje kao i očekivani svetac, ali ih nisu namjeravali predati nikakvom skromnom Grku. Još manje su namjeravali bježati bilo kuda, a posebno ne prema Perziji. Oni su zauzeli grad na juriš. Tri puta su nudili mirnu predaju i garantovali sigurnost svim stanovnicima. Nakon skoro dvomjesečne borbe, nadljudskih napora i proljevanja krvi, stigli su na cilj. Pobjednik će sada uzeti zasluženi plijen. Bio je to stoljetni običaj i legitimno pravo pobjednika. U ovom slučaju, plijen su bili svi stanovnici Istanbula i njihova pokretna imovina. Uspostavljanje kontrole

Da bi zaštitio grad od potpune devastacije koju bi neregularne trupe sigurno počinile, sultan Fatih je u rezervi držao odred dobro obučenih, disciplinovanih i odanih čauša. Regularne osmanlijske trupe su napredovale prema crkvi Svete Sofije prema svim pravilima zauzimanja grada. Osmanlije su bili vrlo vični tome. Zauziman je kvart po kvart. Kontrola nad gradom je preuzimana sistematično i postepeno. Nakon što bi određeni kvart bio stavljen pod kontrolu, bivao je obezbijeđen jedinicom koja bi patrolirala po njemu. Nakon toga, trupe bi nastavile dalje. Kada su konačno stigli do crkve Svete Sofije, osmanlijski vojnici su je zatekli prepunu civila i vojnika. Dok su jedni zapomagali i bili van sebe od straha, drugi su se usrdno molili za spas. Teška metalna vrata crkve su bila zaključana. Pošto Bizantijci ni po koju cijenu nisu htjeli otvoriti vrata, Osmanlije su ih razbili i naredili narodu da napusti crkvu koja je sada bila vlasništvo osmanlijske države.

Svi ovi napori su bili s ciljem sprečavanja nasilja, bespotrebnog krvoprolića i pljačke. Legitimno uzimanje plijena i bezobzirna pljačka nisu isto. Zadatak regularnih trupa je bio preuzimanje kontrole nad gradom, eliminisanje eventualnog otpora, zaštita zgrada od rušenja i sprečavanje svakog oblika nedoličnog ponašanja. Neregularne trupe, prvenstveno bašibozuci, okrenuli su se zarobljavanju stanovništva, pretresu kuća u potrazi za dragocjenostima i općenitom iskorištavanju prilike za pribavljanjem materijalne koristi. Bizantijski hroničari su zabilježili da se, nakon osvajanja grada, dogodio strašan pokolj, bezobzirna pljačka, silovanja i pijančenja. Osmanlijski historičari jedva bilježe poneki nedostojan čin pojedinaca, dok svaki oblik općeg općeg divljanja potpuno isključuju. Analizirajući sve navode Bizantijaca, nismo skloni povjerovati u njihovu interpretaciju događaja. Bezobzirna ubistva su isključena zbog toga što islam strogo zabranjuje ubijanje nejači, a dozvoljava zarobljavanje. Pored toga, mnogo je korisnije zarobljavati građane i kasnije uzimati otkup za njih, nego ih ubijati. Prema nekim navodima, zarobljeno je oko 50 000 stanovnika grada. Osim toga, osmanlijsku vojsku su neprestano pratili mnogobrojni šejhovi i drugi pobožnjaci. Ovi ljudi su bili neprikosnoveni autoriteti. Nije bilo takvog prostaka među Osmanlijama koji bi se usudio činiti nedolična djela u prisustvu šejhova i ostale uleme. Osvajač ulazi u grad

Kasno poslije podne, situacija u gradu je stavljena pod punu kontrolu. Došao je čas da sultan Fatih uđe u svoj grad. Jašući prekrasnog bijelog konja, okružen ulemom, vezirima, namjesnicima pokrajina i elitnim jedinicama, sultan je ujahao u grad kroz Harisijevu kapiju, kasnije preimenovanu u Jedrensku kapiju. Na sve strane lepršali su zeleni bajraci islama i crveni sultanovi bajraci. Iz svih pravaca su se mogli čuti povici: „Allahu ekber! Živio sultan! Ti si Osvajač Istanbula!“ Ushićenje je bilo tim veće što je sultan Fatih tada imao svega dvadeset i jednu godinu.

Sultanova svečana povorka je bila veličanstvena. Oko njega su bili istaknuti šejhovi sa bijelim amamama i skrušenim držanjem pobožnjaka. Nasuprot njima, janjičari su obukli raskošne svečane uniforme i ogrnuli, kao krv crvene, ogrtače. Zveckanje njihovog blještavog oružja i hrzanje pomamnih konja sa bogato ukrašenim sedlima i dizginima davalo je poseban ton snage i raskoši sultanovih elitnih jedinica. Kud god bi sultan Fatih projahao, nailazio bi na gromoglasna klicanja svojih vojnika. Umjesto gordosti i samoljublja sultan Fatih je, kao izuzetan musliman, pokazivao skromnost i svjesnost da svaka pobjeda dolazi samo od Allaha Uzvišenog. Povremeno, sultan Fatih bi zastao i snažnim glasom uzvikivao: „Gazije moje! Allahovom voljom, vi ste danas osvojili Istanbul. Neka vam je mubarek vaša veličanstvena pobjeda i junaštvo. Zahvala pripada samo Allahu, neka se smiluje šehidima, neka podari mudžahidima čast i slavu, te neka učini moj narod ponosnim i zahvalnim.“

Jašući polahko, sultan Fatih je razgledao grad. Bio je imresioniran tolikim brojem crkava, palata, parkova, trgova, dućana i širokih ulica. Kad se sultanova povorka približila centru grada, istupila je jedna mlada Grkinja sa buketom svježe ubranih ruža, htijući tako izraziti dobrodošlicu sultan Fatihu. Uputila se prema šejh Ak Šemseddinu misleći da je on sultan, jer je bio u poznim godinama, a imao je dugu sijedu bradu. Grčki narod nije očekivao da osvajač grada ima samo dvadeset i jednu godinu. Očekivali su nekog starijeg. Šejh je shvatio namjeru mlade djevojke, povukao dizgine, potjerao konja malo unazad i rekao joj: - Ono je sultan Mehmed, idite njemu – pokazujući rukom u pravcu sultana.

Bio je to poseban trenutak. Na sultan Fatihovom mjestu, većina ljudi bi se osjećala ponosnim i gordim. Umjesto toga, mladi sultan pokazuje poseban odgoj i skromnost, pa upućuje djevojku prema svom šejhu, htijući mu odati priznanje za podršku u ovoj veličanstvenij pobjedi:

- Djevojko, vratite se tom čovjeku i dajte mu cvijeće, ja jesam sultan Mehmed, ali ono je moj hodža. Istanbulski ezan

Projahao je pored Valensovog akvadukta i nastavio prema crkvi Svete Sofije, simbolu istočnog kršćanstva. Kad je stigao do crkve, sjahao je i laganim koracima ušao unutra. Bio je impresioniran njenom veličinom i raskošnim ornamentima. Tad je, iz skrivenih kutova crkve, pred sultana izašlo nekoliko Grka i palo ničice pred njim tražeći milost. Sultan ih je umirio riječima da su sada slobodni i naredio da pod stražom budu sprovedeni svojim kućama. Tada je naredio da se prouči ezan. Bila je to tako željena zapovijest. Na nju se čekalo osam stoljeća. Mujezini su se popeli na kupolu crkve nakon čega su se gradom razlijegali milozvučni tonovi ezana. Tada su Osmanlije klanjali namaz zahvale Uzvišenom Allahu. Imam je bio sultan Fatih. Od sada će se u najvećoj i najsvetijoj crkvi istočnog kršćanstva slaviti samo Allahovo ime. Nakon namaza, sultan Fatih je obznanio da je crkva Svete Sofije od sada džamija. Jedva čekajući taj trenutak, vojnici su iz džamije iznijeli sve krstove, ikone, kao i ostale kršćanske relikvije kojima ne može biti mjesta u džamiji. U svojoj hiljadugodišnjoj historiji, ova crkva je nekoliko puta stradala u požarima i potresima. Bizantijci su je uvijek iznova popravljali dajući joj još veći sjaj i raskoš. Vjerovali su da je projektant crkve bio jedan od njihovih svetaca, a da su dukati za njenu izgradnju pali sa neba. U njoj su obavljane najvažnije svečanosti. Krunisani su i vjenčavani carevi, postavljani najviši crkveni velikodostojnici, obavljane su molitve zahvale nakon velikih pobjeda kao i molitve u najvećim krizama. Za Bizantijce, ova crkva je bila simbol Imperije i kršćanstva. Pošto je Imperija uništena i pošto je islam, veličanstvenom pobjedom, savladao kršćanstvo, prestala je potreba za simbolom države koje više nema. Od sada, džamija Aja-Sofija će biti simbol trijumfa islama.

Sultan Fatih se dalje zaputio prema staroj carskoj palati koja je bila odavno napuštena i prepuštena propadanju. Vidjevši je u tako jadnom stanju sultan Fatih se sjetio prolaznosti svega što je na ovom svijetu pa tom prilikom izreče stih na perzijskom jeziku: „Pauk čuva vrata na dvoru Horosana, Sova pjeva stražarsku pjesmu u palati Afrasiaba.“

Nakon što je obišao grad, sultan Fatih je ponudio visoke cijene otkupa plemića i njihovih porodica koje su zarobili njegovi vojnici. Nakon što bi ih otkupio, sultan Fatih bi im dao čvrsta uvjerenja da su sada pod njegovom zaštitom. Potom bi ih darovao visokim svotama novca da mogu ponovo započeti život u svom gradu. Nakon toga je napustio grad i vratio se u logor.

Za to vrijeme, u gradu su radile komisije čiji zadatak je bio popisivanje imovine koja je preostala nakon što je vojska uzela svoj dio. Nakon što bi završili popis inventara u kućama plemića, članovi komisije bi ih zapečatili i odaslali pismo vlasnicima da se slobodno mogu vratiti u svoje domove i uživati potpunu slobodu. Ukoliko to ne učine u roku od tri mjeseca, njihove kuće i imanja će preći u vlasništvo države. Slične komisije su radile i u Galati. Mnogobrojni italijanski plemići i trgovci su takođe izbjegli, smatrajući da će Osmanlije njihovu koloniju sravniti sa zemljom zbog njihovog dvoličnog ponašanja i pomaganja Istanbulu tokom opsade, iako su prethodno uvjeravali sultan Fatiha u svoju neutralnost. Komisije su otvarale napuštene kuće, popisivale inventar u njima, a zatim ih pečatile. Njihovim vlasnicima su takođe poslane obavijesti da se mogu slobodno vratiti u roku od tri mjeseca, kada rok povratka ističe. Novo ime grada

Vrativši se u logor, sultan Fatih je zatekao vojsku u općem veselju. Svirala je vojna muzika, vojnici su igrali i pjevali. Prebrojavao se ratni plijen koji je bio tako bogat da je u osmanlijskom logoru zlato vrijedilo kao i kalaj.

Bližio se petak koji je padao 2. juna. Bila je to izvrsna prilika da se džuma-namaz klanja u džamiji Aja Sofija. Stolari, moleri, zidari i ostale zanatlije su se prihvatili posla. U rekordnom roku je uz džamiju izgrađena drvena munara. Freske u džamiji su prekrečene, a kipovi i ostale simboli idolatrije su iznešeni. Izgrađen je čak i mihrab u kojem će šejh Ak Šemseddin, kao imam, klanjati prvu džumu u Istanbulu. Penjući se na mimberu, šejh Ak Šemseddin je spomenuo ime vladara carstva. Ono je glasilo: „Sultan Mehmed, Han, Gazi.“

Svi osmanlijski sultani su mnogo držali do tradicije svojih predaka. Jedna od tradicija je bila da se svakom novoosvojenom gradu da novo ime. Zadivljen ezanima koji su se tih dana razlijegali gradom, sultan Fatih odluči da se Konstantinije od sada zove Islambul – pun islama. Iako je u prepiskama i dalje zadržano ime Konstantinije, u narodu se udomaćio izraz Istanbul.

Osmanlije-Kad bi jedna dlaka znala... (17 dio)

Sedamnaesti dio

Znajući za rasulo u pravoslavnoj crkvi koje je zavladalo u trenutku kad je Konstantin Dragaš prihvatio uniju crkava, sultan Fatih je odlučio zavesti red među visokim sveštenicima. Pošto je on sada posjednik i bizantijske krune, taj posao je smatrao svojom vladarskom dužnošću, tim prije što su podjele unutar crkve bile vrlo duboke. Obzirom da je posljednji patrijarh, Grigorije Mamas, pobjegao u Italiju još prije proglašenja unije i pošto je narod bio posebno kivan na njega, smatrajući ga glavnim krivcem za uspostavljanje unije, Grigorije više nije smatran patrijarhom.

Nakon što je pažljivo proučio situaciju, sultan Fatih je za novog patrijarha odabrao Genadija, koji je bio žestoki protivnik unije crkava. Na dan zauzimanja Istanbula, Genadij je zarobljen kao i mnogi drugi. Sultan Fatih ga je otkupio i ponudio mu mjesto patrijarha. Genadij je prihvatio, a sultanov izbor su potvrdili episkopi koje je sultan u međuvremenu pronašao i oslobodio zarobljeništva.

Zajedno sa Genadijem, sultan Fatih je sačinio sporazum između osmanlijske države i Pravoslavne crkve. Prava i ovlasti patrijarha bola su izuzetno široka, naročito imajući u vidu potpunu vjersku, rasnu, kulturnu i svakojaku netoleranciju u propaloj Bizantiji kao i u katoličkoj Evropi. Patrijarhu je garantovana sigurnost, izuzetost od plaćanja dadžbina, sigurnost da ga država neće ukloniti sa položaja, potpuna sloboda kretanja i pravo prenošenja ovih povlastica na njegove nasljednike. Patrijarh je nadležan za crkvena vjenčanja svoje pastve, crkveni sudovi su nadležni u sporovima vezanih za pravoslavnu vjeru, brakorazvodne parnice i testamente. Patrijarh je imao pravo osnovati i posebne sudove koji će presuđivati u svim građanskim parnicama između pravoslavaca. Osmanlijski sudovi su bili nadležni za kriminalne prijestupe koje bi počinio pravoslavac, kao i u sporove u koje je umiješan musliman. Svi pravoslavni sveštenici, bilo kojeg ranga, oslobođeni su plaćanja bilo kojih dadžbina.

Sličan dokument je sačinjen i sa Italijanima u Galati. Njima se, između ostalog garantovalo pravo vršenja svih vjerskih obreda, crkve se neće pretvarati u džamije i niko neće biti prisiljavana da primi islam. Sličan sporazum je sačinjem i sa glavnim rabinom jevreja. Ermeni su takođe dobili svog patrijarha. Nije sasvim jasno da li je ermenski patrijarh, kojeg je postavio sultan Fatih, bio vođa svih Ermena u državi. Dokumenti koji govore o potpunom ujedinjenju svih Ermena u jednu patrijaršiju datiraju iz XVII stoljeća. Bio je to trijumf razuma, čovječnosti i tolerancije. U srcu osmanlijske države, djelovale su vjerske zajednice sa potpunim slobodama, o kakvim su mogle sanjati čak i u kršćanskim zemljama. Pravoslavlje je na poseban način odahnulo. Višedecenijske ucjene sa Zapada će sada prestati. Krstaši sa zapada više nikada neće kretati prema Palestini i neće pljačakati njihove domove, crkve i manastire. Niko više pravoslavcima neće određivati kako će se krstiti, i u šta će vjerovati. Oni sada imaju patrijarha kojem se čak ni moćni sultan neće miješati u poslove. Tuga u Evropi – radost u Aziji

Početkom juna 1453. godine, nekoliko italijanski brodova se vuklo između otoka u Egejskom moru. Isplovili su iz Zlatnog roga u utorak 29. maja i jedva se provukli kroz borbeni raspored osmanlijskog brodovlja koje je opkolilo Istanbul. Brodovi nisu imali jasno određen cilj. Jedino je bilo važno pobjeći što dalje. Odgovarala im je svaka luka osim istanbulske, jer je grad pao u ruke mrskih Osmanlija. Na brodovima su bili preživjeli italijanski plaćenici koji su branili grad, kao i Grci koji su se u posljednjem trenutku uspjeli ukrcati i pobjeći u sigurnost morske pučine.

Neki brodovi su pristali u luci Kandiji na otoku Kritu koji je tada bio pod mletačkom upravom. Drugi su produžili prema Italiji i zaustavili se u lukama Modon i Halka na Peloponezu koje su takođe kontrolisali Mlečani. Svi putnici na brodovima su izgledali očajno. Vijest koju su donijeli je bila prestrašna. Istanbul je u rukama Osmanlija. Vijest o tome je odmah odaslana u Veneciju. Odmah su sazvani svi senatori republike pred kojima je pročitana tužna vijest. Mlečani su požurili sa prenošenjem poruke dalje na zapad. Početkom jula, o svemu je bio izviješten i papa u Rimu, zatim i kralj Alfonso u Napulju. Do sredine jula, cijeli kršćanski zapad je saznao za katastrofu Bizantije.

Na otoku Hiosu, u sred Egejskog mora, bila je usidrena flota mletačkih brodova koja je krenula u pomoć opkoljenom Istanbulu. Kapetan flote, admiral Loredan, već nekoliko dana je nestrpljivo očekivao povoljan južni vjetar koji će pokrenuti brodove i brzo ih dovesti do očajnih kršćana u gradu. Međutim, povoljan vjetar nije došao. Umjesto njega, puhao je sjeverac koji je donio izbjeglice iz Istanbula, a zajedno sa njima i vijest o gubitku grada. Razočaran, admiral Loredan je pokrenuo flotu i uplovio u luke na Peloponezu gdje je čekao dalja uputstva iz Venecije.

U osmanlijskom Jedrenu je vladalo sasvim suprotno raspoloženje. Upućivana su pisma sa radosnim vijestima svim muslimanskim vladarima. Sultan Fatihov ambasador je stigao u Kairo 27. oktobra 1453. godine i donio zvaničnu obavijest o osvojenju Istanbula. Memlučki sultan u Kairu je naredio da se u čast velike pobjede islama priredi posebno veselje. Dva dana, bez prestanka, telali su po gradu i okolini prenosili radosnu vijest. Ulice, dućani i kuće stanovnika Kaira bile su posebno okićene. Sve u čast neusporedive pobjede islama. U pismu u kojem je memlučkog sultana obavijestio o pobjedi, sultan Fatih je naveo: „Vaša je obaveza držati bezbijednim puteve kojima hode hadžije, a gaziluk je naša dužnost.“

Izaslanstva susjednih kršćanskih enklava su se utrkivala u čestitanjima mladom sultan Fatihu. Svi, bez razlike, pružali su uvjeravanja da žele ostati u prijateljskim odnosima sa novim vladarem Istanbula. Naročito ljubazni su bili Mlečani. Njihov senat je poslao ambasadora Bartolomea Marčela sa bogatim darovima koje će predati sultan Fatihu. Ambasador je stigao u luku na Peloponezu, odakle ga je admiral Loredan prebacio u Istanbul. Dalje je nastavio prema Jedrenu u posjetu osmanlijskom dvoru gdje će tražiti obnovu ugovora koji je ranije sklopljen sa sultan Muratom II. Trgovina je bila važnija od kršćanskog jedinstva. Obnova Istanbula

Nakon što je postigao povoljne sporazume sa svim zainteresovanim stranama, sultan Fatih se mogao prepustiti svojoj posebnoj želji – izgradnji Istanbula. Prvo što je učinio bilo je to da je grad Istanbul proglasio novom prijestolnicom osmanlijske države, a zatim je, 1454. godine, izgradio privremeni saraj. Bilo je to na mjestu gdje su danas zgrade Istanbulskog univerziteta i džamija Sulejmanija. Zgrade saraja su izgrađene na brzu ruku, a 1459. godine započeta je izgradnja novog, Topkapi saraja, na mjestu nekadašnjeg Akropolja. U tom saraju će osmanlijski sultani ostati narednih četiri stoljeća i bit će neprestano dograđivan. Znajući da mu grad Istanbul bez stanovnika ne znači ništa, sultan Fatih je na sve strane raspisao fermane kojima poziva odbjeglo stanovništvo da se vrate svojim domovima i slobodno žive u svom gradu uz garancije sigurnosti života, djelovanja, vjerske slobode i imetka. Poduzimao je i ostale mjere naseljavanja grada kao što je stimulisanje stanovništva iz Anadolije i Balkana da se naseli u Istanbulu.

Ubrzo je grad zabrujao punom parom. Na sve strane su bila gradilišta. Gradile su se nove i obnavljale stare zgrade. Ponovo su proradili stari dokovi za gradnju brodova, izgrađena je livnica topova, oživljeni su stari zanati i podsticani novi. Mogućnost zapošljavanja i stalni izvori solidnih prihoda su privukli ljude raznih struka. Posebno dobar tretman su imali učenjaci raznih profila koji su naprosto pohrlili na dvor sultan Fatiha. Sastav učenjaka oko sultan Fatiha je bio do tada neviđen. Uporedo sa znalcima vjere islama, na njegovom dvoru su boravili arhitekti iz Grčke, slikari iz Evrope, liječnici Arapi i Jevreji, kao i pjesnici iz Irana.

Autor: Mehmed Ćeman, Semerkand.ba