U zlatno doba Osmanlija Bošnjaci su gradili vakufe širom arapskih zemalja
Bošnjaci su značajno učestvovali i u javnom životu arapskih zemalja za vrijeme osmanske uprave, ne samo kao beglerbegovi, sandžak-begovi, mutesellimi, kadije, muftije, imami, pisari i drugi službenici, već i kao i vakifi i naziri (nadzornici) vakufa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja (2012–2018) i konsultiranja preko 600 bibliografskih izvora, te rada na terenu, došli smo do broja od 19vakifa koji su uvakufili nekoliko hiljada vakufa širom arapskih zemalja, ne računajući još najmanje jedan kolektivni vakuf. Utvrdili smo postojanje naših vakufa u 7 današnjih država: Sirija, Palestina, Saudijska Arabija, Egipat, Jemen, Irak i Liban. U nekoliko nastavaka Stav donosi pregled bošnjačkih osmanskih vakufa u arapskom svijetu i njihove vakife.
Osmanski period bošnjačke i bosanske historije predstavlja važnu kariku u razvoju našeg nacionalnog i vjerskog identiteta. Taj period naše historije najviše je podcjenjivan i zloupotrebljavan od raznoraznih interesnih grupa. Međutim, ponekad i mi sami, svjesno ili nesvjesno, zanemarujemo taj period. Jedan od načina na koji to radimo je usvajanje romantičarskog pogleda na bošnjačku historiju. Problem romantičarskog pristupa historiji je vještačko ograničavanje historijskih tokova, i vremenski i prostorno. Tako prema romantičarima, vremenski, osmansko doba bošnjačke historije počinje pogubljenjem posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i rušenjem Bosanskog kraljevstva 1463. godine, a završava austrougarskom okupacijom Bosne 1878. godine. Prostorno, osmanskodobnu bošnjačku historiju romantičari ograničavaju, uglavnom, na teritoriju današnje države Bosne i Hercegovine. Takvom redukcionističkom metodologijom, osmanskoj bošnjačkoj historiji se čini “zulum”, jer se time ogroman dio naše historije zapostavlja. Na to upućuju, između ostalih, sljedeće dvije činjenice:
1. Bosanski krajevi nisu došli pod osmansku vlast odjednom te 1463. godine, već postupno, kako u decenijama koje su prethodile toj godini, tako i u decenijama koje su sljedile, u procesu koji je trajao skoro 250 godina. Taj proces je započet zauzimanjem istočnog dijela Sandžaka 1392. godine, a završen je zauzimanjem Bihaća 1592. godine i Velike Kladuše 1633. godine.
2. Nisu svi Bošnjaci prestali biti dijelom Osmanske države 1878. godine, kada je Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu. Naime, bošnjački Sandžak, kao i Kosovo i Makedonija, gdje je živjela značajna bošnjačka populacija, ostali su u osmanskim rukama do Prvog balkanskog rata 1912. godine. Također, veliki broj bošnjačkih emigranata, koji su se u XIX i početkom XX stoljeća skrasili širom Osmanske države, bježeći pred reprekusijama “antiturskih” (čitaj antiislamskih) politika hrišćanskih balkanskih sila, živjelo je pod osmanskom vlašću do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine, odnosno do ukidanja Osmanske države 1924. godine.
Uzevši sve spomenuto u obzir, ne treba da čudi da se o bošnjačkim vakufima podignutim u arapskom svijetu u osmansko doba ne govori i ne piše dovoljno. Stoga ćemo se potruditi da u nekoliko nastavaka predstavimo bošnjačke osmanske vakufe u arapskom svijetu i njihove vakife.
Štaviše, XVI stoljeće ne samo da je zlatno doba Osmanske države općenito, već je i zlatno doba osmanskog razdoblja bošnjačke historije, pošto tada Bošnjaci igraju važnu ulogu u osmanskom političkom životu. Da je to ustinu bilo tako, dovoljno je spomenuti da je 10 Bošnjaka u XVI stoljeću provelo čak 67 godina na poziciji velikog vezira. Sama porodica Sokolović je u XVI i XVII stoljeću dala – 5 velikih vezira, 6 vezira, te brojne paše i begove. U narednim stoljećima opada politički uticaj Bošnjaka, da bi u XIX stoljeću skoro iščezao. Na naučnom polju, Bošnjaci su dali najviše u XVII i XVIII stoljeću.
Tajna uspjeha u prvim stoljećima i razlog dugog opstanka Osmanske carevine su bili vakufi – islamske zadužbine. Vakufe su osnivali svi – od vladara preko državnika, vojnika, učenjaka, trgovaca, pa do običnih ljudi. Manji vakifi su uglavnom uvakufljavali imovinu u svojim rodnim mjestima i mjestima svoga boravka, dok su veći vakifi bili ti koju su uvakufljavali nekretnine i pokretnine širom carevine. Pošto su Bošnjaci bili važan faktor u Osmanskoj državi, za očekivati je da su odigrali i važnu ulogu u razvoju razgranate mreže vakufa ne samo u bosanskim, već i u drugim osmanskim krajevima.
Osmanska država je vladala većim dijelom arapskih zemalja 300-400 godina. One su uglavnom pripojene u XVI stoljeću: Irak (1514, 1534-1536), Šam (Levant, 1516), Egipat (1517), Arabija (1517), Alžir (1519), Libija (1551) i Tunis (1574). Bošnjaci su odigrali ključnu ulogu u zauzimanju arapskih krajeva, budući da su u istim učestvovali glavni veziri, kapudan-paše (admirali) i brojni drugi janjičari bošnjačkog porijekla, kao i bošnjački spahijski odredi iz bosanskog, hercegovačkog i zvorničkog sandžaka. Tako je pod komandom velikog vezira Ahmed-paše Hercegovića, sina hercega Stjepana Kosače, zauzet sjeverni Irak 1514. godine, pod komandom velikog vezira Hadum Sinan-paše Borovinića, iz plemićke porodice iz Borovinića kod Foče, zauzet Šam i dio Egipta 1516. i 1517. godine, pod komandom velikog vezira Junus-paše zauzet ostatak Egipata i Arabije 1517. godine, pod komandom velikog vezira Ibrahim-paše, za kojeg određeni historičari tvrde da je Bošnjak, ostatak Iraka 1534-1536. godine, dok je pod komandom kapudan-paše Sinan-paše Opukovića, brata velikog vezira Rustem-paše, zauzeta Libija 1551. godine.
Bošnjaci su značajno učestvovali i u javnom životu arapskih zemalja za vrijeme osmanske uprave, ne samo kao beglerbegovi, sandžakbegovi, mutesellimi, kadije, muftije, imami, pisari i drugi službenici, već i kao i vakifi i naziri (nadzornici) vakufa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja (2012-2018) i konsultiranja preko 600 bibliografskih izvora, neračunajući google mape; web stranice uprava za vakufe, stranice općina, gradova i zavoda za zaštitu spomenika kulture; biltene i brošure, te rad na terenu, došli smo do broja od 19 vakifa, koji su uvakufili nekoliko hiljada vakufa širom arapskih zemalja, ne računajući još najmanje jedan kolektivni vakuf. Od njih 19: 1 vakif je djelovao na prijelazu iz XV u XVI stoljeće, 9 u XVI stoljeću, 5 na prijelazu iz XVI u XVII stoljeće, 3 u XVII stoljeću, te 1 na prijelazu iz XVIII u XIX stoljeće. Najviše vakifa je dala glasovita porodica Sokolović – čak 9. Skoro svi, tačnije njih 15, djelovali su, djelimično ili u potpunosti, u XVI stoljeću, što ide u prilog našoj ranije izrečenoj tvrdnji da je XVI stoljeće doba zlatno doba osmanske bošnjačke historije. Svi navedeni vakifi su bili državnici, osim 1 vakifa koji je pripadao ulemanskim krugovima. Glede rasprostranjenosti bošnjačkih vakufa u arapskom svijetu, utvrdili smo postojanje naših vakufa u 7 današnjih država: Sirija, Palestina, Saudijska Arabija, Egipat, Jemen, Irak, Liban.
Bošnjački vakufi u Saudijskoj Arabiji
Teritorija današnje Saudijske Arabije je 401 godinu bila pod osmanskom upravom (1517-1918). Hidžaz (zapadni dio S. Arabije) je administrativno pripadao ejaletu Habeša i Hidžaza (kasnije vilajet Hidžaz), dok su Nedžd (središnji dio Arabije) i istočni dijelovi S. Arabije bili pod upravom raznih lokalnih emira, koji su priznavali vrhovnu osmansku vlast. Naši ljudi su ostavili vakufe u hidžaskim gradovima, tačnije u dva sveta muslimanska mjesta: Mekki i Medini. Znamo za najmanje 3 Bošnjaka koji su podigli vakufe u Mekki i Medini: Ibrahim-paša Požeganin, Damat Rustem-paša Opuković i Tavil Mehmed-paša Sokolović. Sva trojica su bili veliki veziri, kada su zavještali svoje vakufe, što i ne treba da čudi, jer su većinu osmanskih vakufa u ova dva sveta mjesta sagradili sultani i veliki veziri. Naime, Osmanska država je gradnjom sultanskih i velikovezirskih vakufa u Mekki i Medini, htjela da podcrta značaj ta dva sveta mjesta za Osmanlije, ali i da potakne njihov ekonomski razvoj. Kao i većina osmanskih građevina, vakufi naših Bošnjaka više ne postoje. Oni su ustupili mjesto ne samo novim dijelovima dvaju harema (Kabe i Poslanikove džamije), već i hotelima, tržnim centrima i sl.
Ibrahim-paša Požeganin (1493-1536) je podigao svoju džamiju u Mekki. Jedan je od najmoćnijih osmanskih državnika u povijesti. Rođen je negdje na Balkanu. Određeni historičari smatraju da je bio porijeklom Bošnjak iz Slavonske Požege. Došao je u Istanbul u okviru obrazovnog sistema deviširme. Stoga je nauke završio u osmanskom dvorskom univerzitetu Enderun. Od mladih dana se sprijateljio sa svojim vršnjakom, budućim sultanom Sulejmanom Kanunijem. Bio je veliki vezir 13 godina (1523-1536) za vrijeme vladavine svog prijatelja Sulejmana. Pogubljen je zbog razmirica oko vlasti sa sultanom Sulejmanom. Imao je vakufe u 5 današnjih država: S. Arabija, Egipat, Turska, Grčka, Bugarska.
Tavil Mehmed-paša Sokolović je, među Bošnjacima, ostavio najviše vakufa u Arabiji, kako u Mekki, tako i u Medini. Njegovi vakufi u Mekki su se sastojali od džamije, hamama, imareta, bolnice i drugih vakufa, dok su njegove vakufe u Medini sačinjavali: medresa, hamam, imaret i drugi vakufi.
U Medini je svoje vakufe imao i Damat Rustem-paša Opuković o kojima imamo vrlo malo podataka.
Bošnjački vakufi u Iraku
Irak je za vrijeme osmanske vladavine pripadamo teritoriji nekoliko ejaleta: Bagdad, Basra, Mosul, Šehrizor, ali i ejaletima Rekka i Dijabekir. Najmanje dvojica Bošnjaka su ostavili svoje vakufe u Iraku: Gazi Hasan-paša Sokolović Vezirović i Silahdar Kiz Husejn-paša Stočanin Hercegovac (Hersekli) Šarić. Obojica su podigli svoje vakufe u iračkoj prijestolnici Bagdadu.
Gazi Hasan-paša Vezirović Sokolović (?-1604) je sin velikog vezira Tavil Mehmed-paše Sokolovića. Bio je, između ostalog, hronološki: prvi put sandžakbeg Bosne (1561-1562), prvi put valija Dijarbekira (1570-1571), drugi put sandžakbeg Bosne (1571-1572), prvi put valija Halepa (1572-1573), drugi put valija Dijarbekira (1573-1576), prvi put valija Erzuruma (1576-1577), prvi put valija Damaska (1577-1581), drugi put valija Damaska (1583-1584), drugi put valija Halepa (1584-1585), drugi put valija Erzuruma (1585-1588), treći put valija Damaska (1588-1589), valija Anadolije (1589-1590), četvrti put valija Damaska (1590-1591), valija Temišvara (1591), prvi put valija Rumelije (1591-1593), valija Budima (1593-1594), peti put valija Damaska (1594), drugi put valija Rumelije (1594-1598), te valija Bagdada (1598-1604). Postao je peti vezir 1595. godine. Određen je 1604. godine za serdara da uguši dželalijsku (alevijsku) pobunu u Tokatu (cen. Anadolija). Poginuo je u borbi sa pobunjenicima. Ostavio je vakufe u Turskoj i Iraku. Tako je u Bagdadu podigao džamiju i rivak, dok je bio bagdadski valija (1598-1604).
Silahdar Kiz Husejn-paša Stočanin Šarić (1598/9-1687) je, kako mu i nadimak kaže, porijeklom iz Stoca. Poznat je i kao Damad Husejn-paša. Otac je Damad Ibrahim-paše. Došao je u Istanbul u okviru obrazovnog sistema deviširme za vrijeme sultana Murata IV (1623-1640). Stoga je nauke završio u osmanskom dvorskom univerzitetu Enderun. Prvo je bio berberbaša. Kasnije je 1664. godine postao sultanski silahdar-aga. Poslije je bio: valija Halepa (1669-1671), prvi put valija Erzuruma (1671), valija Bagdada (1671-1674), drugi put valija Erzuruma (1674), prvi put valija Dijabekira (1674), prvi put valija Basre (1674-1676), drugi put valija Dijarbekira (1676-1677), drugi put valija Basre (1677-1681), anadolski mufettiš (inspektor) (1681-1683), treći put valija Erzuruma (1683-1686), valija Temišvara (1686), treći put valija Dijarbekira (1686), te na kraju 1687. godine muhafiz tvrđave Bogaz Hisar sjeverno od Istanbula (danas dio Istanbula). U Stocu je podigao hamam i musafirhanu (poznata kao Šarića han, nedavno je obnovljena). Za izdržavanje musafirhane uvakufio je 10 dućana oko nje, te mlinice, stupe, voćnjake kajsija, breksvi i grožđa i druge vakufe u Stocu. Smatra se jednim od najvećih i najzaslužnijih vakifa Stoca.
Silahdar Husejn-paša je u Bagdadu podigao džamiju i medresu, te kanal za navodnjavanje. Vakufnama njegovih bagdadskih vakufa je sačuvana i potiče iz 1673. godine. Danas je kompleks u vrlo ruševnom stanju zbog nemara organa vlasti. U džamiji se više ne klanja beš vakat (pet dnevnih namaza). Džamijski zidovi su urušeni. Jedino je munara ostala uspravna. Medresa odavno više ne radi. Učionice i druge prostorije medrese su isto tako u ruševinama. Od medrese je ostalo uzgor svega nekoliko internatskih soba u kojima su obitavali učenici. Jedna od tih soba je pretvorena u mesdžid, gdje se danas klanja samo podne-namaz, na kojem ne bude više od 15-ak džematlija.
Mnoge bošnjačke zadužbine u Siriji nisu preživjele građanski rat
U osmansko doba Sirija je, u administrativnom smislu, uglavnom pripadala teritoriji četiri ejaleta: Damask, Halep, Tripoli i Rekka (Rakka). Na području današnje sirijske države imamo osmanske vakufe najmanje 8 Bošnjaka: Deli Husrev-paše Sokolovića, Damat Rustem-paše Opukovića, Kurd-Bega Sokolovića, Tavil Mehmed-paše Sokolovića, Lala Kara Mustafe-paše Sokolovića, Jahja-bega Merdem-bega Sokolovića, Behram-paše Sokolovića i Fadlullaha ibn Isaa Bošnjaka. Glede njihove veze sa Sirijom, 2 su bili veliki veziri (Tavil Mehmed-paša Sokolović i Damat Rustem-paša Opuković), 1 je bio valija Damaska i veliki vezir (Lala Kara Mustafa-paša Sokolović), 2 su bili i valije Damaska i valije Halepa (Deli Husrev-paša Sokolović, Behram-paša Sokolović), 1 je bio sin damašćanskog i halepskog valije (Kurd-beg Sokolović), 1 je bio nadzornik (nazir) vakufa svog oca (Jahja-beg Merdem-beg Sokolović) i 1 je bio damašćanski muftija (Fadlullah ibn Isa Bošnjak). Njihovi vakufi su podignuti u 5 sirijskih gradova: Damask, Halep, Hama, Kunejtra i Menazir el-Džirf. Primjetno je da od 8 bošnjačkih vakifa, čak njih 6 su iz znamenite porodice Sokolović. Interesantno je da su određeni vakifi iz porodice Sokolović za nadzornike svojih vakufa odredili svoje sinove. Njihovi potomci i dan-danas žive u Siriji i još uvijek se brinu za vakufe svojih predaka.
Bošnjački vakufi u Siriji
Najstariji bošnjački vakufi u Siriji su zasigurno vakufi Deli Husrev-paše Sokolovića (c. 1495-1544), starijeg brata velikog vezira Lala Kare Mustafa-paše Sokolovića i amidžića velikog vezira Tavil Mehmed-paše Sokolovića. Husrev-paša je rođen nekad krajem XV stoljeća. Inače, tada su na islam prešla braća Sokolović, od kojih vuče porijeklo i većina kasnije poznatih Sokolovića: Džemaluddin Sinan-beg (prije Dimitrije), Rustem-beg i Ahmed-beg, a možda i 1-2 neimenovane braće. Spomenuti Ahmed-beg je otac Husrev-paše. Husrev-paša je imao najmanje 2 sina: Kurd-bega Sokolovića (?-1572), dugogodišnjeg sandžakbega sandžaka Nigde (cen. Anadolija), koji je imao vakufe u Siriji, i Mustafu-agu (?-1555), koji je izgleda živio na svom zijametu u Bosni, pošto je ukopan u Šetićima kod Rogatice, gdje mu se mezar i danas nalazi.
Husrev-paša je postavljen za sandžak-bega Konje 1516. godine. Na toj dužnosti je proveo 6 godina. Kao sandžabek Konje učestovao je u osmansko-memlučkom ratu (1516-1517), kako u pohodu na Šam 1516. godine, tako i u pohodu na Egipat 1517. godine. Tako je lično opsjeo i osvojio grad Harput (u blizini današnjeg Elaziga (Elazığ), istočna Anadolija) 1516. godine. Učestvovao je u svim važnijim osmansko-memlučkim bitkama: bici kod Merdž Dabika (1516) u blizini Halepa, bici kod Han Junusa (1516) u blizini Gazze, te odlučujućoj bici kod Ridanije (1517) u blizini Kaira. Dok je još uvijek bio konjski sandžakbeg, učestvovao je u gušenju kizilbaškog (šiijskog) ustanka 1520. godine u Anadoliji. Onda je 1522. godine postavljen za beglerbega Dijarbekira. Na poziciji valije Dijarbekira će ostati 10 godina. Dok je bio valija Dijarbekira, ugušio je lokalnu pobunu 1526. godine. Zatim je bio valija Halepa (1532-1534), valija Damaska (1534), valija Rumelije (1534-1535), pa valija Egipta (1535-1537). Onda je 1537. godine izabran za trećeg vezira. Ubrzo, već 1538. je postao drugi vezir. Bio je drugi vezir 6 godina sve dok zbog razmirica sa Rustem-pašom Opukovićem, tadašnjim trećim vezirom, nije smijenjen. To je pogodilo Husrev-pašu, tako da je pao u depresiju i kroz sedam dana umro. Ukopan je u svom turbetu u Istanbulu.
Husrev-paša je zavještao vakufe u većini mjesta gdje je nasmjesnikovao. Tako je ostavio vakufe u Dijarbekiru (Diyarbakır, jug. ist. Anadolija), Kairu i Halepu. Njegovi najveličanstveniji vakufi su zasigurno oni u sirijskom Halepu. Tu je sagradio džamiju, dvije medrese (tačnije, dvije zgrade jedne velike medrese), tekiju (poznata kao tekija šejha Turaba), turbe Husrev-pašine žene i sina Kurd-bega, šadrvan, hamam, imaret, veliki han (han Eš-Šune) sa musallom i sebiljom, musafirhanu, bazar, dućane, magacine, stambene građevine i mnoge druge objekte. Ovaj impozantni kompleks je poznat kao Husrevija (arap. El-Husrevijja). Gradnja kompleksa je započeta, dok je Husrev-paša bio beglerbeg Halepa (1532-1534), a završena 1548. godine (955. god. po Hidžri). Do danas su od Husrevije opstali samo džamija, dvije zgrade medrese, tekija, han Eš-Šune, turbe i šadrvan. Inače, Husrevija je najraniji osmanski spomenik u Halepu, te prvi značajniji arhtitektonski poduhvat poznatog mimara Sinana. Stoga, ne treba da čudi da je bila model za neke druge komplekse koje je kasnije projektovao mimar Sinan, kao npr. kompleks velikog vezira Ibrahim-paše, izgrađen 1551. godine u Istanbulu. Medresa Husrevija je poznata kao Azhar Halepa (Ezheru Haleb), odnosno kao Azhar Sirije (Ezheru Surija) zbog njenog doprinosa visokoškolskom obrazovanju u Halepu i Siriji u osmanskom dobu, te srednjoškolskom obrazovanju u modernom dobu.
Za izdržavanje Husrevije Deli Husrev-paša je uvakufio, između ostalog, i sljedeće nekretnine: četiri dućana u Antepu (Gaziantep, jugoist. Anadolija); po mlin u selu Tudel i selu Mearna na rijeci Sadžur kod Antepa; tri mlina i bašča na rijeci Sarudž kod Antepa; obradive površine u kadiluku Antep; mlin u selu Haris kod Menbidža (pokrajina Halep) na rijeci Sadžur; obradiva zemlja u nahijama Džebbul kod Bejsana u Palestini i Džebel Sem'an kod Halepa; zemlja u kadilucima Antakija i Harim kod Idliba, te nahijama Dževm i Azaz kod Halepa; mlin u selu Hilane kod Halepa; veliki broj obradivih površina, bašči, mlinova i sela na rijeci na rijeci Asi (arap. El-Asi, na Zapadu Orontes, teče od sjevernog Libana, pa kroz Hamu i Antakiju do Sredozemnog mora). Inače, ukupan broj nekretina koje je Husrev-paša uvakufio, u više svojih vakufnama, za izdržavanje Husrevije dostiže cifru od 300. Među njima su: stambeni objekti, hanovi, hamami, dućani, magacini, bezistani (sukovi), mlinovi, zemljišta, njive itd.
Kompleks Husrevija je totalno uništen u građanskom ratu u Siriji. Tako je 4. novembra 2014. godine Udruženje za zaštitu sirijske arheologije (Džem'ijje himaje el-asar es-surijje) konstatovalo da je došlo do totalnog urušavanja medrese i džamije Husrevije. U videu koji je dotično Udruženje postavilo na You Tube 17. oktobra 2014. godine, prikazan je razoren kompleks Husrevije, tj. razorena medresa, džamija i han Eš-Šune.
Halepski vakif Behram-paša Sokolović
Behram-paša Sokolović (?-1586) je još jedan član porodice Sokolović koji je ostavio svoje vakufe u Halepu. Sin je Kara Šahin Mustafe-paše Sokolovića (?-1567), valije Egipta i Jemena i sandžakbega Gazze. Bio je, između ostalog, beglerbeg Dijarbekira (1564-1567), Jemena (1570-1575), Erzuruma (1578-1581), Damaska (1581-1582) i Halepa (1582-1586), te sandžakbeg Gazze (1569-1570). Preminuo je dok je bio na funkciji valije Halepa.
Behram-pašini vakufi u Halepu su nastali u periodu 1580-1583. godine. Kompleks, poznat po njemu kao Behramija (arap. El-Behramijja) čine: šadrvan, sebilj, hamam, imaret, mekteb, džamija, medresa, 2 karavan-saraja, suk (bezistan), kahvahana, magacini, turbe (dva kabura – Behram-pašin i njegovog brata Rizvan-paše). Za izdražavanje ovih zadužbina u Halepu, legator je uvakufio, između ostalog, sljedeće nekretnine: mlin na rijeci Kuvejk (Halepska rijeka) u blizini Han Tumana kod Halepa; mlin na rijeci nahije Džellab u kadiluk Reha (Edesa, današnja Urfa, tj. Šanliurfa (Şanlıurfa)); maslinjak od 10 kirata (1750 m2) u selu Demre kod Gazze; maslinjak od 12 kirata (2100 m2) u istom selu; baštu od 12 kirata (2100 m2) u predgrađu Gazze, poznatu kao Bustan Ša'ban (Šabanova bašča); te konjušnicu, hamam, tada poznat kao El-Hamam El-Džedid (Novi hamam), kahvu i spojene dućane u Kairu na Spahijskom suku (Es-Suk Es-Sibahi), u blizini džamije Sultana Hasana.
Kao što je već neizravno spomenuto, Behram-paša je ukopan u svome turbetu pored svoje džamije Behramije u Halepu. U tom turbetu je i kabur njegovog brata Rizvan-paše Sokolovića, rodonačelnika Rizvanovića, porodice koja je obnašala funkciju sandžakbegova Gazze oko 150 godina, o kojoj će kasnije biti više riječi. Behram-paša je imao vakufe, pored Sirije, u još 4 države: Palestini, Jemenu, Egiptu i Turskoj.
Behram-paša je upravu nad halepskim vakufom ostavio svojim potomcima. Oni su upravu nad dotičnim vakufom prenosili sa koljena na koljeno. Njegovi potomci i dan-danas žive u Halepu i prezivaju se Ilmi (El-Ilmi). Smatraju se jednom od najuglednijih halepskih porodica. Abdullah-bek el-Ilmi, jedan od tih potomaka, obnovio je 1924. godine zajedničko turbe Behram-paše i Rizvan-paše.
Behram-pašin vakuf je uglavnom opstao do danas. Opstale su sljedeće građevine: šadrvan, sebilj, hamam, džamija, medresa, 2 karavan-saraja, bezistan, turbe. Kompleks Behramija je znatno oštećen u građanskom ratu u Siriji.
Pored Husrev-paše i Behram-paše, u Halepu su svoje vakufe podigli: Kurd-beg Sokolović (?-1572) i Tavil Mehmed-paša Sokolović (1506-1579).
Kurd-beg Sokolović je, kako smo već spominjali, sin Deli Husrev-pašin. Ukopan je pored svoje majke u gorespomenutom turbetu, koje se nalazi u okviru kompleksa Husrevije. Sagradio je u halepskoj mahali Ferafire (El-Ferafire) velebni han. Han je uključen u Husrev-pašin vakuf. Navjerovatnije je nastradao u katastrofalnom zemljotresu koji je 1822. godine pogodio Halep i cijelu sjeverozapadnu Siriju.
Tavil Mehmed-paša Sokolović je najslavniji veliki vezir Osmanske države. Potiče iz čuvene porodice Sokolović i sin je Sinan-bega. Jedini je u povijesti koji je bio veliki vezir za vrijeme tri sultana (Sulejman Kanuni, Selim II, Murat III). Zavještao je vakufe širom Osmanskog carstva, u najmanje 11 današnjih država: Saudijska Arabija, Sirija, Turska, Bosna, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Mađarska, Bugarska, Grčka. U Halepu je podigao imaret i još neke druge vakufe, ali ti vakufi se nisu sačuvali do danas.
Bošnjačke zadužbine u Damasku
Najstariji bošnjački vakufi u Damasku su vakufi Lala Kara Mustafe-paše Sokolovića (c. 1500-1580). On je mlađi brat Deli Husrev-paše Sokolovića. Bio je oženjen Fatimom Hatun, kćerkom Mehmed-bega i unukom pretposljednjeg memlučkog sultana Gurije (1501-1516). Sa njom je, između ostalog, imao sinove Mehmed-pašu (1545-1575) i Jahja-bega Merdem-bega. Mehmed-paša je bio beglerbeg Mosula, pa beglerbeg Maraša (Zulkadira), te na kraju beglerbeg Halepa. Na položaju beglerbega Halepa je preminuo. Imao je trideset godina.
Lala Kara Mustafa-paša je imao dugu i bogatu karijeru. Tako je bio, između ostalog, kajmekam (zamjenik) valije Egipta (1549), sandžakbeg Safeda (1555-1556), lala Selima II (1556-1560), sandžakbeg Požege (1560), valija Temišvara (1560), valija Vana (1560), valija Erzuruma (1562), valija Halepa (1562-1563), valija Damaska (1563-1569). Unapređen je u čin šestog vezira 1570. godine. Njegovo napredovanje se nastavilo. Tako je na kraju postao veliki vezir 1580. godine. Komandovao je osmanskom vojskom, kao serdar, za vrijeme neuspjele opsade Malte (1565), djelimično uspjelog pohoda na Jemen (1569-1570), uspješnog osvajanja Kipra (1570-1571), te za vrijeme pohoda na Kakvkaz i Perziju (1578-1579), kada je nanio težak poraz safevijskog (perzijskoj) vojsci u čuvenoj bici kod Čildira 9. avgusta 1578. godine. Bio je istaknuti vakif. Imao je vakufe u 7 država: Sirija, Saudijska Arabija, Turska, Kipar, Gruzija, Bosna, Hrvatska. Ukopan je u svom turbetu u Istanbulu u dvorištu džamije Sultan Ejjub. Graditelj turbeta je mimar Kodža Sinan.
Lala Kara Mustafa-paša je 6 godina bio valija ejaleta Damask. U tom periodu (1563-1569) je podigao vakufski kompleks u Damasku. Tako je upravo Mustafa-paši pripala čast da bude legator prvih osmanskih vezirskih zadužbina u Damasku. Njegov vakufski kompleks u Damasku čine: džamija, tekija, hamam, tri hana, dva bezistana i imaret. Po svoj prilici, od kompleksa je danas ostala samo džamija. Međutim, džamija odavno nije u svome izvornom obliku. Zadnjih decenija je nadograđivana. U njoj se danas nalazi Institut Asad za hifz Kur'ani-Kerima (Ma'hed El-Esed li-tahfiz el-Kur'an el-Kerim). Posljednja proširenja džamije su završena 2007. godine. Time je džamija postala najveći i najmoderniji centar za hifz i izučavanje Kur'ani-Kerima u cijeloj Siriji. Sastoji se od 5 etaža i zaprima površinu od 5 000 m2.
Džemat Lala Kara Mustafa-pašine džamije u Damasku je jedan od najaktivnijih sirijskih džemata. Vrlo su aktivni i na internetu, posebno na društvenim mrežama. Džemat ima svoju web stranicu lalabasha.net, svoj You Tube kanal lalabasha, svoju Facebook stranicu Lala Basha Mosque – Džami’ Lala Mustafa Baša itd. Svakodnevno izbacuju nove sadržaje na svoje stranice i kanale: vazove, savjete, poruke, obavještenja itd. Džematske hutbe i vazovi se mogu uživo pratiti na njihovoj Facebook stranici, You Tube kanalu itd. Od 2005. godine imam i hatib džamije je dr. Muhammed Alija el-Mulla.
Gore spomenuti Merdem-beg Sokolović je bio nadzornik očevih vakufa u Damasku. Pored toga, sagradio je jedan han, koji je uključen u vakuf njegovog oca. Ukopan je u svome turbetu. Od Merdem-bega potiče poznata sirijska begovska porodica Merdem-beg (Merdem-bey, Merdem-bek) koja se održala do današnjih dana. Porodica Merdem-bek je dugo godina obnašala funkciju nadzornika Lala Kara Mustafa-pašinih vakufa u Damasku. Danas su raseljeni širom svijeta. Žive u Siriji, Jordanu, Velikoj Britaniji, SAD-u, Francuskoj, Egiptu. Iz ove porodice je i Halil-beg Merdem-beg (Khalil Mardam Bek/Bey) (1895-1959). Sirijski pjesnik. Bio je predsjednik Sirijskog književnog društva. Napisao je tekst sirijske nacionalne himne. Rođen je i umro u Damasku. Uredio je i izdao 1925. godine kao jedinstvenu knjigu vakufname svojih predaka Lala Kara Mustafe-paše i njegove žene Fatime Hatun.
Nisu samo Sokolovići gradili po Siriji
U Damasku ima vakuf još jednog Bošnjaka – džamija i dućani Fadlullaha ibn Isaa Bošnjaka (El-Busnevi, isk. el-Busrevi) (1561-1629). Fadlullah Bošnjak je bio hanefijski učenjak i muftija. Rođen je u Sarajevu, gdje je i završio nauke, najvjerovatnije u Gazi Husrev-begovoj medresi. Kasnije je postavljen za muftiju u Beogradu. U Beogradu je obavljao i druge važne funkcije. Poslije je 1020. god. po Hidžri (1611/1612. godine), u poznim godinama, otišao na hadž. Po povratku sa hadža, odlučio se nastaniti u Damasku. Kupio je kuću unutar zidova damašćanskog grada, u blizini Džabijske kapije (Bab El-Džabije), u četvrti Sejjidi eš-šejh Amud. Tako je u Damasku je proveo posljednjih 17 godina života, kao muderris, vaiz i muftija. Prvo je bio muderris u damašćanskoj medresi Eminija (El-Eminijja). Zatim je preuzeo mjesto muderrisa u medresi Takviji (Et-Takvijja) u ramazanu 1021. god. po Hidžri (novembar 1612. godine). Dodjeljena mu je i prostorija unutar Emevijske džamije, gdje je držao svoja predavanja iz tradicionalnih i racionalnih nauka. U Damsku je dugi niz godio bio muftija. Hroničari toga doba spominju da su njegove fetve bile cijenjene i općeprihvaćene. Fadlullah je bio halvetijskog tarikata. Tarikat je uzeo od damašćanskog šejha Ahmeda el-Assalija el-Halvetija, koji ga je učinio svojim halifom (vekilom-zamjenikom). Ukopan je u mezarju Babu-s-Sagir, u blizini turbeta Bilala Habešija, r.a.
Džamija Fadlullaha ibn Isaa Bošnjaka se nalazila u predgrađu El-Hasudija izvan zidova grada Damask. Džamija i danas postoji i nalazi se u strogom centru Damaska, i to u Ulici Republike (Šari’ el-Džumhurijje), naspram zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova Sirije. Nije imala neku posebnu arhitektonsku vrijednost, te stoga nije sačuvala svoj izvorni izgled. Prvo je stara munara početkom XX stoljeća zamijenjena sa novom munarom. Džamija je onda temeljito renovirana 1990. godine, dobivši sadašnji, umjetnički vrijedniji izgled. Tom prilikom je niska munara sa jednom šerefetom, koja potiče sa početka XX stoljeća, zamjenjena sa novom, višom munarom sa dva šerefeta.
Fadlullah Bošnjak je uvakufio i dućane u Suk Er-Resif, naspram Emevijske džamije, za izdržavanje džamije. Dućani nisu opstali do našeg doba.
Na sjeverozapadu Sirije, 50-ak kilometara sjeverno od Homsa, nalazi se grad Hama. U Hami imamo jedan bošnjački vakuf, i to vakuf Rustem-paše Opukovića (c. 1500-1561). Rustem-paša je bio veliki vezir u doba sultana Sulejmana Kanunija (1544-1553, 1555-1561). Brat je Mehmeda Karađoz-bega, glasovitog mostarskog vakifa. Nakon Tavil Mehmed-paše Sokolovića, Rustem-paša je naš najpoznatiji Osmanlija. Poput Mehmed-paše, i on je ostavio vakufe širom Osmanske države, u sljedećih 10 današnjih država: Sirija, Palestina, Egipat, Saudijska Arabija, Bosna, Srbija, Mađarska, Turska, Grčka, Bugarska. Tako je 1556. godine sagradio veliki han u sirijskoj Hami. Han i danas postoji. Donji sprat se koristi kao bazar za zanatske radnje, dok se gornji koristi kao prihvatilište za siročad. Nije oštećen u sirijskom građanskom ratu.
U Kunejtri, gradu na Golanskoj visoravni, na jugozapadu Sirije, 70 km jugozapadno od Damaska, nalazi se vakuf Lala Kara Mustafa-paše Sokolovića. Vakuf je izgrađen 1563. godine i sastoji se od džamije, tekije, imareta, dućana i policijske stanice. Kunejtra je predstavljala prvu stanicu (menzil) na putu Damask-Jerusalim-Kairo. U XVI stoljeću još se nalazila na granici između stalno naseljenih i beduinskih oblasti. Stoga su osmanski sultani, u želji da zaštitite putnike i hadžije od beduinskih pljačkaških skupina, naredili, između ostalog, i popravku, proširenje i utvrđivanje Kunejtre, te postavljanje stalnog garnizona i konjušnice u njoj. Kao dio plana njenog proširenja, Lala Kara Mustafa-paša je podigao svoje vakufe. Džamija je potpuno obnovljena 1920-ih. Danas ova džamija predstavlja ruševinu – krova nema, ali su zidovi i stubovi još uzgor. No, to ne treba da čudi, budući da je grad Kunejtra uništen i napušten prije 40 godina. Naime, Izrael je tokom Šestodnevnog rata (1967) okupirao sirijsku Golansku visoravan, pa samim tim i Kunejtru. Tokom Jomkipurskog rata (1973) Sirija je bila nakratko povratila grad, da bi potom ponovo došao u izraelske ruke. Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma sa Sirijom 31. maja 1974. godine, Izrael se povukao u junu 1974. godine, razorivši pritom grad. Grad se od tada nalazi u Siriji, u UN demilitarizovanoj zoni. Sirija je odbila da obnovi grad, navodeći kao izgovor da želi da od grada napravi otvoreni muzej koji podsjeća na izraelski barbarizam.
Lala Kara Mustafa-paša Sokolović je imao vakufe (džamiju i imaret) i u blizini Halepa, tačnije u mjestu Menazir el-Džirf.
Bošnjački vakufi u Palestini
Prvi čovjek koji je porazio Napoleona
Palestina je u osmansko doba administrativno, uglavnom, pripadala ejaletu Damask. Kasnije je osnovan ejalet Sajda (Sidon), u čiji je sastav ušao i sjeverni dio Palestine. Sjedište ovog ejaleta je iz Sajde u Akku prenio upravo Džezzar Ahmed-paša Bošnjak, o kome će kasnije biti više riječi. U današnoj Palestini imamo, pored jednog kolektivnog vakufa, osmanskodobne vakufe sljedećih 7 Bošnjaka: Deli Husrev-paše Sokolovića, Damat Rustem-paše Opukovića, Behram-paše Sokolovića, Javuz Ali-paše Malkoča Bošnjaka, Ahmed-paše Rizvanovića Sokolovića, Musa-paše Rizvanovića Sokolovića, Džezzar Ahmed-paše Bošnjaka. U pogledu njihove veze sa Palestinom, 1 je bio veliki vezir (Damat Rustem-paša Opuković), 1 je bio valija susjednog Egipta (Javuz Ali-paša Malkoč), 2 su bili valije Damaska (Deli Husrev-paša Sokolović, Behram-paša Sokolović), 2 su bili sandžakbezi Gazze, Nablusa i Jerusalima (Ahmed-paša Rizvanović Sokolović, Musa-paša Rizvanović Sokolović), 1 je bio valija Damaska, Akke (Sajde) i Tripolija, te sandžakbeg Jerusalima (Ahmed-paša Džezzar). Njihovi vakufi su podignuti u 4 palestinska grada: Akka, Jerusalim, Gazza, Han Junus.
Zasigurno najznačajniji i najveći palestinski bošnjački vakufi su oni koje je Džezzar Ahmed-paša Bošnjak (c. 1730-1804) podigao u Akki, gradu na sjeveru Palestine. Ahmed-paša je navjerovatnije rođen u Fatnici kod Bileće, u muslimanskoj porodici Pervan. Sa 18 godina odlazi u Istanbul, gdje se nekoliko godina bavi berberskim zanatom. Onda 1757. godne stupa u službu poznatog Ali-paše Hećimovića (Hekimoglua), tada novog valije Egipta, i odlazi sa njim u Kairo. Tamo pristupa Memlucima, vojničkoj klasi oslobođenih robova koja je dominirala egipatskom političkom scenom. U Egiptu ostaje do 1768. godine. Od 1768. godine do 1772. godine bio je u Anadoliji, Antakiji, Šamu, te ponovo Egiptu. Zatim 1772. godine dolazi u Šam. Tu započinje vrtloglav napredak njegove karijere, ponajviše zahvaljući činjenici da je u tom kriznom dobu za Osmansku državu, uvijek nastupao u ime Osmanlija. Tako je 1775. godine dobio titulu paše i sandžakbegluk nad Akom, sandžakom u ejaleu Sajda. Sljedeće 1776. godine postaje i valija cijelog ejaleta Sajda. Odmah je prenio sjedište ejaleta iz Sajde u Akku. Njegovo namjesništvo nad ejaletom Sajda je trajalo neprekidno sve do njegove smrti 1804. godine (u periodima 1782-1783, 1784-1788, 1790-1795, 1798-1799, 1803-1804 njegovi službenici su upravljali nad ejaletom Sajda u njegovo ime). U čak pet navrata, ukupno oko 12 godina, bio je valija i Damaska (1782-1783, 1784-1788, 1790-1795,1798-1799, 1803-1804). Skoro pa cijeli period namjesništva u Akki, upravljao je i ejaletom Tripoli, preko svoga zastupnika.
U vrijeme Napoleonove invazije na Egipat i Šam 1798-1799, kao najmoćniji i najsposobniji osmanski namjesnik na širem prostoru, Ahmed-paša je istovremeno bio serasker (vrhovni komadant) Egipta i Šama, zapovjednik (emir) šamske hadžske karavane, sandžakbeg Jerusalima, beglerbeg Damaska, Sajde, Tripolija i Egipta. Tada je i porazio Napoleona pod Akkom 1799. godine. Tako je Ahmed-paša postao svjetski poznat kao prvi čovjek koji je porazio Napoleona, te time spasio Osmansko carstvo od sigurne kapitulacije. Koliko je Ahmed-pašina pobjeda na globalnom nivou značila, govori i sam Napoleon koji je 1805. godine izjavio šta bi se desilo da je te 1799. godine bio u mogućnosti da zauzme Akku: Stavio bih turban, obukao bih vojnike u velike turske hlače, i izlagao bih ih samo boju u slučaju krajnje nužde. Načinio bih ih Svetim bataljonom – mojim Besmrtnicima. Završio bih rat s Turcima pomoću arapskih, grčkih i ermenskih trupa. Umjesto bitke u Moraviji, osvojio bih Bitku kod Isa, načinio sebe carem Istoka, te bih se vratio do Pariza putem Konstantinopolja. (Napoleon Bonaparte, On Religions, The Mind of Napoleon: A Selection from His Written and Spoken Words, ed. J. Christopher Herold, Columbia University Press, New York, 1955, str. 49)
Ahmed-paša Bošnjak je dosta ulagao u razvoj privrede Akke. Njegovo skoro tridesetogodišnje pašovanje Akkom smatra se njenim zlatnim dobom u ekonomskom, vojnom i arhitektonskom smislu. Tako je Akka za vrijeme njegove uprave bila: najveća šamska luka, treći grad po veličini i ekonomskoj snazi u cijelom Šamu, nakon Halepa i Damaska, vojni i politički centar Šama, te njegov najutvrđeniji grad. Akka nosi nadimak Medinetu-l-Džezzar (Džezzarev grad) upravo radi zasluga Ahmed-paše.
Ahmed-paša je ne samo najveći vakif Akke, već i najveći vakif osmanskodobne Palestine. Bio je veliki graditelj Akkke, a i lično se zanimao za arhitekturu i građevinu. Tako je sam pravio građevinske planove, crtao dizajne i nadgledao gradnju. Osavremenio je i proširio fortifikaciju Akke, udvostručio Han Šahverda (Eš-Šahverda), te podigao: akvadukt i novi vodovod, Han Umdan (El-Umdan, Han stubova), najveći i najočuvaniji karavan-saraj u Palestini, bezistan Suk El-Džezzar, Veliki hamam, šadrvan, medresu, biblioteku, turbe, 3 džamije, 15 sebilja, divanhanu, radnje, skladišta, hamame, mlinove, kahvahane, pekare, vakufske kuće, gradske parkove, vojne barake itd. Njegova džamija Nur Ahmedija, predstavlja najveću osmansku džamiju u Palestini, te treću najveću džamiju u Palestini, nakon El-Akse u Jerusalimu (Mesdžid el-Aksa) i Ibrahimove džamije (El-Harem el-Ibrahimi) u Hebronu. Prema nekima, radi se i o najljepšoj palestinskoj džamiji. Ahmed-paša je obnovio i proširio fortifikaciju Bejruta
Pored arapskih izvora, i zapadni izvori spominju Džezzarevo bošnjačko porijeklo. Tako britanski mornarički pukovnik Skvajr (Squire) (1780-1812), koji je bio u posjeti Džezzaru 1802. godine, navodi u svom brodskom dnevniku, između ostalog, i sljedeću izjavu Džezzara: Vezir (reče on) ima bogate haljine i vrijedne ukrase u izobilju; ali on nosi svo svoje bogatstvo na sebi. Ja sam Bošnjak, grub, neotesan vojnik, nenaviknut na dvorove i ljubaznost, ali odgojen u vojničkim logorima i na bojnim poljima. Nemam lijepa odjela niti fine šalove; no, moje čete su brojne i dobro plaćene. Ja sam stručnjak u rukovanju sabljom; sa jednim udarcem svoga mača, ja sam presjekao na dvoje cijev muškete. Stoga ne treba da čudi da je Ahmed-paša, pored mononacionalnih jedinica Kurda, Magribljana, Albanaca, imao i posebnu jedinicu sačinjenu od Bošnjaka. Nju spominje i Volni (Volney) (1757-1820), francuski historičar i putopisac, kada kaže da su Džezzareve trupe u cjelini bile sastavljene od 900 Bošnjaka konjanika i 900 Magribljana pješaka. Štaviše, u kritičnom trenutku, za vrijeme pobune memluka iz 1789. godine, Džezzar je ugušio pobunu sa 30 vjernih bošnjačkih vojnika. Ukopan je u turbetu pored svoje Nur Ahmedije.
Rizvanovići su upravljali Gazzom upravljali 150 godina
Važne vakufe u Palestini su ostavili i pripadnici porodice Rizvanović, tačnije dva njena člana: Ahmed-paša Rizvanović Sokolović (?-1607) i Musa-paše Rizvanović Sokolović (?-1679). Porodica Rizvanović je ogranak porodice Sokolović. Rodonačelnicima porodice se smatraju gorespomenuti Kara Šahin Mustafa-paša Sokolović i njegov sin Rizvan-paša Sokolović. Rizvanovići su uspostavili dinastiju koja je oko 150 godina upravljala Gazzom i južnom Palestinom, tj. sandžacima Gazza, Jerusalim i Nabulus: 1524-1585. sa prekidima, te 1585-1690. bez prekida. Nakon Kara Šahin Mustafa-paše, te Rizvan-paše, na položaj sandžak-bega Gaze dolazi Ahmed-paša, sin Rizvan-pašin, koji je bio sandžak-beg Gaze više od 20 godina (1585-1607). Jedno vrijeme je bio i sandžak-beg Jerusalima i Nabulusa. Ahmed-pašu je naslijedio njegov sin Hasan Arap-paša (1607-1644). Hasan-paša je jedno vrijeme bio i beglerbeg Tripolija. Imao je 85 djece. Poslije Hasan-pašine smrti, sandžaci Gazza, Nabulus i Jerusalim su dospjeli u ruke njegovog sina Husejn-paše (1644-1661, 1661-1662). Husejn-paša je još za života svoga oca obnašao položaj sandžak-bega Nabulusa i Jerusalima. Uskoro je svom sinu Ibrahim-paši predao upravu nad Jerusalimom, a onda i nad Gazzom, a u svojim rukama zadržao samo sandžak Nabulus. No, sin mu umire (1661), tako da ponovo preuzima kontrolu nad sva tri sandžaka. Husejn-pašu je naslijedio njegov brat Musa-paša (1663-1679), a Musa-pašu njegov sin Ahmed-paša II (1679-1690). Porta je smijenila Ahmed-pašu II, te time srušila dinastiju Rizvanovića, koja je ubrzo pala u zaborav. Rizvanovići i dan-danas žive u Gazi. Nose prezime El-Baša (Pašić, Dar El-Baša).
Ahmed-paša Rizvanović je zavještao vakufe u Gazzi i Jerusalimu. U Gazzi je obnovio vitalne gradske objekte i time dao novi polet ekonomskom razvoju Gazze. Tako je obnovio i proširio tvrđavu Pašin zamak (Kasr el-Baša) i džamiju u toj tvrđavi, obnovio hamam Es-Semmera (Kupatilo Samarićana), danas jedini preostali hamam u Gazzi, obmovio Han ez-Zejt (Han ulja), te Suk ez-Zeheb (Bezistan zlata, Suk el-Kajsarijje). Sve građevine koje je Ahmed-paša renovirao i danas postoje u Gazzi.
Našoj javnosti je slabo poznato da među 198 građevina i znamenitosti, koje čine kompleks Mesdžidu-l-Aksa u Jerusalimu, nalaze se i 2 vakufske građevine našeg Ahmed-paše Rizvanovića. Radi se o dvije tekije: Zapadna tekija, danas “Ured pomoćnika direktora Mesdžidu-l-Aksa”, te Istočna tekija, danas “Ured za prevođenje”. Treba spomenuti da je Ahmed-paša je uvakufio i izvjesne privredne vakufe za izdržavanje svoje dvije tekije u Mesdžidu-l-Aksi.
Musa-paša Rizvanović je krenuo stopama svoga djeda Ahmed-paše. U njegovo doba Gazza je još uvijek bila prosperitetan grad. Musa-paša je, između ostalog, obnovio Veliku džamiju u Gazzi. Džamija je i danas centralna bogomolja za muslimane Gazze. U unutrašnjosti džamije još uvijek stoji natpis iz 1663. godine koji sadrži ime obnovitelja Musa-paše Rizvanovića.
Tragedija bošnjačke zajednice u Cezareji
Pored vakufa Ahmed-paše Rizvanovića, u Jerusalimu su postojali vakufi Damat Rustem-paše Opukoviće. Dotični vakufi nisu sačuvani.
Javuz Ali-paša Malkoč Bošnjak (?-1604) potiče iz ugledne bosanske begovske porodice Malkoč. Porodica ima turske korijene, tačnije bosanski Malkoči su ogranak porodice Malkočoglu (Malkoçoğlu), jedne od najpoznatijih osmanskoturskih porodica. Izvori prvi put spominju Javuz Ali-pašu kao sultanskog silahdar-agu. Poslije je 1601. godine postao valija Egipta, a 1603. godine veliki vezir. Tokom vojnog pohoda na Ugarsku 1604. godine, preminuo je u Beogradu. Tu je i ukopan. Imao je vakufe u Egiptu i Palestini.
U ulozi egipatskog valije, Ali-paša je obnovio tvrđavu u Han Junusu kod Gazze. Tvrđava Han Junus je zauzimala strateški važan položaj na putu Damask-Kairo i smatrana je “ključem Egipta”. Stoga ne treba da čudi da se jedna od ključnih bitaka između Osmanlija i Memluka, tokom osmanske kampanje zauzimanja Egipta, odigrala kod Han Junusa krajem 1516. godine. Osmansku vojsku u bici je, kako smo već ranije spomenuli, predvodio bošnjački veliki vezir Sinan-paša Borovinić. Tvrđava Han Junus se danas nalazi u Pojasu Gazze. Kao i većina historijskih građevina u Pojasu Gazze, zapuštena je i nalazi se u poluruševnom stanju.
Behram-paša Sokolović je, također, ostavio vakufe u Gazzi. Tako je 1569. godine, dok je bio sandžakbeg Gazze (1569-1670), sagradio jedan sebilj. Sebilj je 1861. godine obnovio Rifat-beg Čerkesija (Rif'at-beg el-Džerkesi). Još jednu njegovu obnovu je naredio sultan Abdulhamid II 1900. godine. Postoji i danas. Poznat je kao sebilj Sultana Abdulhamida II, odnosno Rifaijski sebilj (Sebilu-r-Rifaijje, Rifat-begov sebilj). Nalazi se u srcu Starog grada u Gazzi.
Pošto smo prilikom govora o bošnjačkim vakufima u Siriji, spominjali privredne vakufe koje su Deli Husrev-paša Sokolović i Behram-paša Sokolović uvakufili u Palestini za izdražavanje svojih građevinskih kompleksa u Halepu, ovdje ih nećemo ponovo obrađivati.
U Palestini postoji džamija koja predstavlja, navjerovatnije, jedini kolektivni vakuf Bošnjaka u arapskom svijetu. Nalazi se u Cezareji.
Cezareja (arap. i tur. Kajsarija) je grad na sjeveru Palestine, otprilke na pola puta između Tel Aviva i Haife. Grad je kroz historiju doživljao svoje uspone i padove, tako da 1870-ih biva sveden na malo ribarsko naselje. No, situacija se mijenja, kada se u Cezareju 1884. godine naseljavaju bošnjačke porodice, kao izbjeglice nakon Austrougarske okupacije Bosne. Na popisu 1887. godine Cezareja je imala apsolutnu muslimansku većinu. Bošnjaka muslimana je bilo 265, a drugih muslimana 670. Bošnjaci zidaju svoje kuće, te na krajnjem jugu grada, pored luke, grade džamiju u “hercegovačkom stilu”, tj. kamenu džamiju sa kamenom cilindričnom munarom. Palestinci joj daju ime “Bošnjačka džamija”.
Cezareja je imala oko 1000 stanovnika, kada su 1947. godine Jevreji počeli sa protjerivanjem muslimana sa područja buduće države Izrael. Tom prilikom ni Cezareja nije pošteđena. Pripadnici jevrejske paramilitarne organizacije Lehi su organizovali prisilno i sistematsko iseljavanje muslimana Cezareje u decembru 1947. i januaru 1948. godine. Onda je jevrejska paramilitarna organizacija Hagana u februaru 1948. godine sistematski uništila skoro sve muslimanske kuće i građevine. Bošnjacima i drugim muslimanima Cezareje je zabranjen povratak na njihovih 31786 dunuma (31,786 km2) zemlje koje su posjedovali u gradu i okolini. Poznata jevrejska prodica Rotšild je 1952. godine osnovala Cezareja razvojnu korporaciju (Caesarea Development Corporation). Istoimena korporacija je podigla novu jevrejsku Cezareju. Rotšildi su korporaciji prepustili 35 000 dunuma (35 km2), koje su posjedovali u blizini stare Cezareje, a sve sa ciljem razvoja novog grada. Tako danas nova, jevrejska Cezareja ima oko 5 000 stanovnika i predstavlja jedinu izraelsku lokalnu zajednicu kojom rukovodi privatna korporacija.
Stara Cezareja je danas u ruševinama. Korporacija Rotšilda je nekoliko preostalih kuća pretvorila u restorane, a Bošnjačku džamiju u bar. Treba spomenuti da je Izrael od stare Cezareje, tj. od uzurpirane cezarejske muslimanske zemlje, 2011. godine napravio nacionalni park Primorska Cezareja (Caesarea Maritima).
Bošnjački vakufi u Egiptu, Jemenu i Libanu
Egipat je u pod osmanskom vladavinom bio poseban ejalet. Najmanje 8 Bošnjaka je zavještalo vakufe u Egiptu: Sinan-paša Borovinić, Ibrahim-paša Požeganin, Deli Husrev-paša Sokolović, Damat Rustem-paša Opuković, Maktul Mahmud-paša Bošnjak, Behram-paša Sokolović, Javuz Ali-paša Malkoč, Ahmed-paša Sarhoš. Svi su oni sagradli vakufe u Kairu, glavnom gradu Egipta. Što se tiče njihove veze sa Egiptom: 1 je bio serdar u osmanskom pohodu na Egipat (Sinan-paša Borovinić), 2 su bili veliki veziri i valije Egipta (Ibrahim-paša Požeganin, Ali-paša Malkoč), 1 je bio veliki vezir (Rustem-paša Opuković), 4 su bili valije Egipta (Husrev-paša Sokolović, Maktul Mahmud-paša, Behram-paša Sokolović, Ahmed-paša Sarhoš).
Najstariji bošnjački vakuf u Kairu jeste kompleks Mahmudija
Najstariji objekt povezan sa Bošnjacima u Kairu je turbe velikog vezira Hadum Sinan-paše Borovinića (?-1517). Hadum Sinan-paša je potomak ugledne bosanske srednjovjekovne velikaške porodice Borovinić. Došao je u Istanbul u okviru obrazovnog sistema deviširme za vrijeme sultana Bajazida II (1481-1512). U javnosti se prvi put pojavljuje kao sandžakbeg Hercegovine (1504-1506). Dalje je bio: sandžakbeg Smedereva (1506-1512), sandžakbeg Bosne (1512-1513), te valija Anadolije (1513-1516). Onda je postavljen za velikog vezira. Bio je serdar tokom osmanske kampanje zauzimanja Šama i Egipta (1516-1517), tj. zauzimanja Memlučkog sultana. Tako je bio glavnokomandujući u svim važnijim bitkama: bici kod Merdž Dabika (1516) u blizini Halepa, bici kod Han Junusa (1516) u blizini Gazze, te odlučujućoj bici kod Ridanije (1517) u blizini Kaira. U toj odlučujućoj bici je pao na bojnom polju. Dan nakon pobjede kod Ridanije, Sinan-paša je ukopan je kod Šejh Timurtaševe (Dimirdaševe) zavije i džamije u Abbasiji (tadašnja Ridanija). Na mjestu Sinan-pašinog kabura, naredbom sultana Selima, napravljeno je turbe. Šejh Timurtaševa zavija i džamija se nalaze u blizini bolnice Dimirdaš (Ed-Dimirdaš) koja potpada pod Medicinski fakultet kairskog univerziteta Ajn Šems. Danas nema čak ni tragova postojanja Sinan-pašinog turbeta.
Najznačniji bošnjački vakuf u Kairu je kompleks Mahmudija, čiji je vakif Maktul Mahmud-paše Bošnjaka. Maktul Mahmud-paša (?-1567) je rođen u Bosni, navjerovatnije u kliškom sandžaku. Došao je u Istanbul u okviru obrazovnog sistema deviširme. Stoga je nauke završio u osmanskom dvorskom univerzitetu Enderun. Između ostalog, bio je haznadar i ulufedži-baša u službi Davud paše, onovremenog valije Egipta (1538-1549). Potom je bio ćehaja egipatskog valije, pa onda muteferrika. Napredovao je dok nije postao sandžakbeg izvjesnog egipatskog sandžaka. U njegovom napredovanju potpomogao mu je Ali-paša Semiz, tadašnji veliki vezir i jedan od bošnjačkih velikana toga doba. Onda je bio valija Jemena (1561-1565), te na kraju valija Egipta (1566-1567). Na njega je izvršen atentat, dok je bio na položaju egipatskog valije. Ukopan je u Kairu u turbetu koje je napravio uz svoju džamiju Mahmudiju.
Građevinsku cjelinu Mahmudija čine džamija, sebilj i turbe koji su izgrađeni 1567. godine. S prolaskom stoljeća, kompleks je zapušten. Kao posljedica toga džamije je postala ruševna i neupotrebljiva, tako da je Komisija za očuvanje arapskih spomenika (Ledžne hifz el-asar el-arebijje) 1885. godine, prilikom pregleda i registriranja cjelokupne graditeljske cjeline, zatekla sljedeće stanje: nije bilo džamijskih vrata, prozora, niti poda, stepenice su bile srušene, džamijski ukrasi oštećeni; sebilj, koji je nekad bio ispod džamije, bio je potpuno urušen – ostao je bio samo dio krova, te zidovi rezervoara. Uprkos lošem stanju građevinske cjeline, trebalo je da prođe skoro 20 godina do početka popravke džamije. Tako su popravke na džamiju počele 1904. godine, i trajale su sve dok 1906. godine džamija nije ponovo proklanjala. Čitava graditeljska cjelina renovirana je ponovo 1940. godine, u doba egipatskog kralja Faruka (1936-1952).
Džamija i turbe su danas u relativno dobrom stanju. Ozbiljnija su jedino izvjesna oštećenja na fasadi, prouzrokovana visokim zagađenjem zraka u Kairu. Postoji opravdana bojaznost da će ta oštećenja u budućnosti biti ozbiljnija i teža, budući da je emisija štetnih gasova u Kairu često čak tri puta veća od dozvoljene granice. Nažalost, procesi renoviranja koji su bili obuhvatili džamiju i turbe, u potpunosti su zaobišli sebilj, tako da od njega danas imamo samo ruševine.
Ibrahim-paša Požeganin, onovremeni veliki vezir, je 1525. godine bio u Kairu kao namjesnik tri mjeseca, kako bi sredio stanje. Tako je sagradio 2 kule u Kairskoj tvrđavi koje su se koristile kao hazna (riznica). Također, obnovio je nekoliko kairskih građevina, posebno džamija i medresa.
Deli Husrev-paša Sokolović je 1535. godine, dok je bio kairski valija, sagradio sebilj i mekteb nasuprot vjersko-prosvjetnog kompleksa memlučkog sultana Berkuka, pored medrese i turbeta ejjubijskog sultana Saliha Nedžmuddina, na križanju ulice Muizzuddin li dinillah (studija UN je utvrdila da Muizzuddinova ulica ima najveću koncentraciju srednjovjekovnih arhitektonskih znamenitosti u muslimanskom svijetu) i ulice Bejne el-kasrejn Sebilj i mekteb i danas postoje.
Damat Rustem-paša Opuković je zavještao izvjesne vakufe u Kairu o kojima nemamo mnogo infomracija.
Behram-paša Sokolović je, kako smo to već spominjali, uvakufio konjušnicu, hamam, kahvahanu i spojene dućane u Kairu za izdržavanje svoje halepske Behramije.
Javuz Ali-paša Malkoč Bošnjak je u periodu svoga namjesnikovanja u Kairu (1601-1603) sagradio jedan sebilj. No, sebilju danas nema ni traga.
Ahmed-paša Sarhoš (?-1691) je za vrijeme svog boravka u Egiptu kao valija (1689-1691) obnovio veliki broj kairskih građevina, među kojima je i arhitektonski značajna džamija memlučkog sultana Muejjeda iz XV stoljeća.
Ahmed-paša Sarhoš je u službi, prema raspoloživim biografskim podacima, brzo napredovao. Prvo ga nalazimo kao ćehaju rumelijskog valije Kara Mehmed-paše. Dalje je bio: prvi put valija Ozije (1674-?), valija Konje, valija Anadolije (1677-?), prvi put valija Egra, drugi put valija Ozije, drugi put valija Egra. Zatim 1683. godine dolazi do položaja vezira. Onda je obnašao funkciju: muhafiza Janove (1684-1685), kapudan-paše osmanske mornarice (1685), valije Halepa (1685-1686) i seraskera Ugarske, nadzornika Anadolije (1686-1687), seraskera Budima (1687), valije Bagdada (1687-1688), mufettiša (inspektora) Anadolije (1688-1689). Za valiju Egipta je postavljen 1689. godine. Preminuo je u Kairu. Ukopan je u Kairskoj tvrđavi.
Behram-paša Sokolović u Jemenu je osnovao grad
Jemen je u osmanskom razdoblju bio zaseban ejalet, slično kao i Egipat. Koliko nam je poznato, dvojica Bošnjaka su imali zavještane vakufe u Jemenu: gorespomenuti Behram-paša Sokolović i Gazi Kodža Murat-paša Kujudžija. Obojica su, između ostalog, obnašali funkciju valije ejaleta Jemen. Vakufe su podigli u dva jemenska grada: San'a i Melhaz.
Behram-paša Sokolović je u Jemenu osnovao grad Melhaz, tačnije, obnovio stari grad Kahiru (El-Kahira) kod Jerima (današnja pokrajina Ibb), oko 150 km južno od jemenske prijestolnice San'e, u blizini Zimara (jug. zap. Jemen). Grad je po Behram-paši prozvan Behramija. Tu je sagradio saraj, džamiju, imarete, hamame, medresu, te stambene i javne objekte. Također, prenio je sjedište ejaleta Jemen iz Sane u Behramiju. Historičari spominju da je Behramija osnovana 10. ramazana 978. godine po Hidžri (5. februar 1571. godine). Behramija (Melhaz) je danas pust i zapušten grad, tako da su Behram-pašini vakufi u njemu u ruševnom stanju
Gazi Kodža Murat-paše Kujudžija (c. 1535-1611) je bio veliki vezir šest godina (1606-1611). U mladosti je bio sandžakbeg u Egiptu. Bio je ćehaja (zamjenik) Maktul Mahmud-paše Bošnjaka, za vrijeme njegovog beglerbegluka u Jemenu (1561-1565) i Egiptu (1566-1567). Poslije je bio ćehaja Kodža Sinan-paše tokom njegovog pohoda na Jemen (1569-1571). Navjerovatnije je bio njegov ćehaja i dok je dotični bio valija u Egiptu (1567-1569). Kasnije je bio: prvi put valija Damaska (1575-1576), valija Jemena (1576 -1580), prvi put valija Tripolija (iza 1580), sandžakbeg Istočnog Karahisara (Karahisaršarki (Kara Hisar-ı Şarkî), danas Šebinkarahisar (Şebinkarahisar), sjev. ist. Anadolija). Učestvovao u osmansko-safevijskom ratu (1578-1590). Tako je, kao valija Karamana, 1585. godine (993. god. po Hidžri) učestvovao u pohodu Osman-paše Ozdemiroglua na Tebriz. U pohodu su ga zarobile safevijske snage. Proveo je pet godina u zarobljeništvu u tvrđavi Kahkaha kod Iškašima u oblasti Badahšan (danas se tvrđava nalazi u Tadžikistanu na samoj granici sa Afganistanom). Pušten je tek potpisivanjem osmansko-safevijskog mirovnog sporazuma 1590. godine. Tada dolazi u Istanbul. Potom je bio: prvi put valija Kipra (1590-1592), drugi put valija Tripolija (1592), drugi put valija Kipra (1592-1594), drugi put valija Damaska (1594-1595), te valija Dijarbekira (1595-1601). Kao valija Dijarbekira, učestvovao je u osmansko-habzburškom ratu (1593-1606). Zatim je postavljen za valiju Anadolije (1601), pa Rumelije (1601-1605), te je na kraju 1605. godine postao četvrti vezir. Preminuo je u Dijarbekiru.
Murat-paša je ostavio vakufe u današnjoj Turskoj i Jemenu. U Jemenu, u San'i je sagradio džamiju i vodovod. Koliko je nama poznato, ti jemenski vakufi više ne postoje.
Liban je u osmansko doba, uglavnom, pripadao ejaletima Damask, Tripoli i Sajda (Akka). Koliko nam je poznato, Bošnjaci nisu ostavili mnogo svojih vakufa u današnjem Libanu. Džezzar Ahmed-paša je obnovio i proširio fortifikaciju Bejruta. Njegovi zahvati su i danas vidljivi na bejrutskim zidinama. Također, već smo ranije spominjali privredne vakufe Deli Husrev-paše koje je uvakufio na rijeci El-Asi, koja izvire u Libanu, za izdržavanje svoje halepske Husrevije.
Izvor: Jusuf Džafić; novine Stav