Karen Armstrong
( - lični osvrt autorice na događaj koji je nju samu nagnao da se bliže pozabavi izučavanjem islama. Karen Armstrong će biti gost manifestacije Selam Ya Resulallah i održati predavanje u četvrtak, 12. oktobra, ove godine u 19 sati u Gazi Husrev-begovoj medresi)
Naime, četrnaestog februara 1989. godine, desilo se nešto što je uzburkalo intelektualne krugove širom planete. Naravno, tada su globalne komunikacije bile dosta skromnije i eho koji je uslijedio sporije se širio. Tog februarskog dana Ajetullah Homeini je izdao fetvu u kojoj je osudio Salmana Rušdija na smrt zbog objavljivanja romana Satanski stihovi, djela u kojem je na perfidan literarni način okarakteriziran Poslanik islama.
***
Još dok sam bila pod utjecajem izučavanja križara, zaokupila me jako jedna nova priča. Svi su u književnim krugovima Londona govorili o jadu Selmana Rušdija, kojem je isticala prva godina skrivanja. Njegov roman Satanski stihovi, koji je u sebi sadržavao portret poslanika Muhammeda, koji su mnogi muslimani smatrali bogohulnim, izazvao je nemire u Pakistanu. A muslimani u Bradfordu u sjevernoj Engleskoj, ceremonijalno su spalili roman, što je strahovito podsjećelo na spaljivanje knjiga u doba inkvizicije ili nacizma. U mjesecu februaru, tačnije, 14. februara 1989., Ajetullah Homeini je izdao fetvu, osuđujući Rušdija i njegove izdavače na smrt. Skrivajući se, Rušdi je postao mučenik svetog principa slobode govora, a fetva je bila vrhunski primjer krute vjerske uvjerenosti koja se meni osobno zgadila. Naravno, ja sam tada vjerovala da je Rušdi imao pravo objaviti ono što je izabrao da objavi.
Međutim i ja sam se šokirala tim surovim bolom koji su iskusili umniji muslimani, koji su fetvu osudili kao i spaljivanje knjiga, ali su nam u isti mah pokušali objasniti zašto je roman izazvao toliki gnjev. Oni su govorili o toj uvredi prema njihovom Poslaniku koja je izražena u zapanjujućem figurativnom smislu – kao narušavanje, silovanje. poredili su to sa nožem zabijenim ravno u srce. Premda je ova reakcija na početku izgledala pretjerana, emocionalno me je jako pogodila. I sama sam bila uvrijeđena i revoltirana kada bi ljudi više vjerovali u svoja izmišljena tumačenja o događajima koji su bili središnji za moj život i identitet. A sjetila sam se i zlatnog pravila. Ako sam osjetila ovu vrstu boli, ne trebam je prenositi na druge. Kako bi se nama na Zapadu činilo da se naše vlastite tradicije pogrešno protumače na ovakav način? Roman Satanski stihovi je sam po sebi bio briljantna i simpatična studija o tome kako predrasuda ljude može pretvoriti u čudovišta. A mene je obuzela jeza od straha za budućnost.
Nije me se dojmio “križarski stil” sigurnosti Ajetullaha Homeinija, ali sam također bila uznemirena oštrom retorikom nekih Rušdijevih pobornika. Zar mi ne vjerujemo u važnost istine i tačnosti u ophođenju s drugima? Međutim, neki londonski literarni krugovi koji su otpočeli napadajući Ajetullaha i bradfordške muslimane, vrlo brzo su prešli u osudu samog islama, a ono što su govorili opasno je prelivalo čašu. Muslimani su uspoređivani sa nacistima i poručivano im je da se vrate nazad u zemlje iz kojih su došli. Islam je opisivan kao krvožedna religija, a za Kur’an se govorilo da naučava o Bogu osvete, koji vlada strahom i prijetnjom. Znala sam da ovo nije tačno. Ali mi nije bilo jasno kako se moglo prihvatiti da se brane liberalne pozicije promovirajući netoleranciju koju mi Evropljani sebi, imajući u vidu našu skoriju historiju, ni u kom slučaju nismo mogli priuštiti.
Na prvu godišnjicu fetve dešavalo se još veće medijsko zakuhavanje. Ja sam napisala kratki osvrt u Odjeljku za predstavljanje knjiga Sunday Times-a, pokazujući da Rušdijev portret “Mahounda” tačno odgovara islamofobičnim mitovima koje su među prvima promovirali križari. Na dan kada je esej objavljen površno sam pregledala novine. Moj naslov je izgledao malen pored drugih autoritativnijih članaka koje su napisali prvaci londonske literarne “teške kategorije”. Odjednom sam osjetila da me preplavio hladan, obuzimajući strah. Padajući na ispitu življenja svojim vlastitim standardima tolerancije i suosjećanja, smatrajući da su svi muslimani osvetoljubivi poput Ajetullaha, te da je njihova vjera inherentno nasilna i zla, mi smo kopali jamu neprilika za sebe u budućnosti. Ispravno ili pogrješno, mnogi muslimani širom svijeta su vjerovali da ih Zapad prezire. Ton ovih članaka bi im sigurno potvrdio njihove sumnje, a neke bi isprovocirao da reagiraju ekstremno. Naravno, moramo mi braniti princip slobode govora, ali, nakon Auschwitza, ne možemo sebi priuštiti zadovoljstvo stare križarske predrasude koja je očito bila neistinita.
Rušdijev portret “Mahounda” je odigrao važnu ulogu u njegovom romanu. Prikazan je kao fikcija i iluzija, kao dio tematike iskrivljavanja i “kreiranja čudovišta”. Međutim, pisci koji su ovog jutra u novinama javno osuđivali islam s takvom strašću, predstavljali su svoja gledišta kao čvrstu, nepobitnu činjenicu. Većina njihovih čitalaca neće znati pravu priču o Muhammedu, a mnogi će vjerovatno bukvalno prihvatiti ovaj netačni opis islama time pogoršavajući problem. Neprilika je bila, kazala sam to sebi dok sam se tužno vraćala hrpi novina, što ne postoji dostupna biografija Poslanikova koja bi djelovala kao kontrast ovom iskrivljavanju. Tradicionalne muslimanske biografije Muhammeda napisane su u stilu koji može biti interesantan i privlačan jedino vjerniku porijeklom iz arapskog svijeta ili sa indijskog potkontinenta.
Uistinu loša stvar je bila ta da niko nije napisao knjigu o Poslanikovom životu na koju bi se ljudi sa Zapada mogli osloniti. Onda mi je sinulo. Možda bih je ja sama trebala napisati. Moja knjiga bi Poslanika mogla postaviti u kontekst vremena u kojem je živio, a ja bih to mogla približiti čovjeku sa Zapada koji je zbunjen kontroverzom i u sebi ima izgrađenu kulturološku sumnju spram islama.
***
Na Zapadu, mi zdravo za gotovo uzimamo da je islam religija sablje. Sama sam pretpostavljala da je to jedna inherentno nasilna religija dok nisam otpočela da ozbiljno izučavam islam. U novoj knjizi, mogla bih tretirati ovo pitanje kada budem pripovijedala priču o Muhammedovom ratu sa Mekkom. Kada budem opisivala Poslanikov odnos prema njegovim ženama, mogla bih raspravljati o položaju žena u islamu. Mogla bih istražiti pravo značenje epizode o takozvanim Satanskim stihovima koji su inspirirali Rušdijev roman, govoriti o prirodi Svetog spisa i o onome što suštinski čini koncept božanske inspiracije. Osjećajući se ushićeno i pozitivno kako se već duže vremena nisam osjećala, otišla sam na sprat u svoju radnu sobu i otkucala sažetak prijedloška od osam stranica i faksirala ga Felicity Bryan kako bi ga mogla vidjeti čim dođe u kancelariju u ponedjeljak ujutro.
Osjećala sam snažnu potrebu da počnem, ali prošlo je nekoliko mjeseci dok sam pronašla izdavača. Većina ljudi koji su vidjeli prijedložak glatko su ga odbijali uvjereni da je tema isuviše opasna i da ću se i ja pridružiti Rušdiju u skrivanju. Bilo je uobičajenih i pesimističnih naricanja. “Znaš! Muslimanima se to neće svidjeti!“ prijatelj me je ozbiljno upozorio. “Smatrat će to provokativnim jer ne samo da zapadnjak, već zapadnjakinja, piše o njihovom Poslaniku!” Ostali nisu mogli shvatiti zašto uopće želim da se upustim u sve ovo. Izgledat ću da sam na strani islama, što bi me još više bacilo u sjenu u tadašnjem Londonu. Jednostavno nisam bila politički ispravno orijentirana u tom trenutku, sugerirali su mi.
Konačno, Liz Knights, iz izdavačke kuće Gollancz, prepoznala je da projekat ima izgleda, i ponudila mi je mali podstrek. Zbog toga što sam smatrala da je vrijeme u ovom slučaju iznimno važno, složila sam se da dostavim rukopis na Novu godinu, 1991.
Poput knjiga Prvi kršćanin i Evanđelje po ženi, knjiga Muhammed je otpočela polemički. Htjela sam da odbacim optužbe Rušdijevih velikih pobornika i da ispravno postavim priču. Međutim, tokom istraživanja i pisanja, desilo se još nešto.
***
Na moje iznenađenje, osjetila sam da sam jako dirnuta ličnošću Muhammedovom kao što se desilo kada sam pisala o sv. Pavlu. “Vaša knjiga je ljubavna priča!” pakistanski učenjak Akbar Ahmed će mi reći nekoliko godina kasnije. “Da ste sreli Poslanika, vjerovatno biste se složili da budete jedna od njegovih žena!” Nisam sigurna šta bi se desilo, ali uistinu sam osjetila suosjećanje u toj priči o njemu. Muhammed je živio u mračnom i nasilnom vremenu, ne mnogo različitijem od našeg vlastitog. Zbog toga što o njemu znamo mnogo više nego o bilo kojem osnivaču bilo koje glavne tradicije, on se pojavljuje u izvorima mnogo ljudskiji nego što su to i Isus i Buda. Vidimo ga kako se smije, nosa svoju unučad na ramenima i plače zbog smrti svojih prijatelja. Iznad svega, vidimo ga kako se bori, nekada doslovce znojeći se u naporu da svoj narod izvede iz naizgled beznadežne situacije. Vidimo njegove sumnje, njegov bol, njegove trenutke očaja i straha…
Premda to u potpunosti nisam shvatila u tom početnom trenutku, moje istraživanje je uzimalo jedan više “vjerski” karakter. Radila sam punom brzinom, sa jednim okom na satu. Ipak mom predmetu istraživanja sam prilazila u potpuno drugačijem duhovnom ozračju. Ovaj put nije bilo duhovitih i odmjerenih prijatelja oko mene koji bi mi kazali da sve to ide u ludilo. Radila sam u potpunosti sama. Sa slikom mučne situacije jadnog Rušdija koja nam je konstantno bila pred očima, Liz i ja smo bile potpuno svjesne da je tematika krajnje osjetljiva, čak eksplozivna, i da joj se ne smije pristupiti ni sa čim što bi se protumačilo kao neka vrsta opuštenosti ili humora. U ovom slučaju ne smije biti klizavih komentara, humoreske ili podbadajuće polemike kao u knjizi Prvi kršćanin. Kada sam radila televizijske priloge, to je uvijek bio “moj” show. Pored svega, nisam bila dokazani učenjak, tako da su moje knjige i programi bili uvijek prezentirani kao visoko personalizirani uvid. To nije moglo ići u slučaju pisanja knjige Muhammed. U ovoj opasnoj klimi, “Ja” je moralo da ostane u pozadini. Ovo nije bila nikakva politika koja je prihvaćena iz idealističkih razloga, već urednička nužnost. Dočim, sada shvatam, odstranjivanje ega je osnovni preduslov za religijsko iskustvo. S druge strane, nesvjesno sam otpočela prakticirati jedan od najuniverzalnijih religijskih principa koji je središnji za sve svjetske vjere…
Morala sam prodrijeti u drugu kulturu i razviti kompletno različit način gledanja na svijet. To je zahtijevalo konstantnu koncentraciju uma i srca što je u stvari bila jedna vrsta meditacije, metod koji mi je puno više odgovarao od onog ignacijskog koji sam slijedila u samostanu. Sada me je čudilo to da sam, pišući knjigu Muhammed, učila discipline ekstaze. Naravno, pod ovim ne mislim da sam padala u trans, imala vizije ili čula glasove. Da je tako bilo, nikad ne bih knjigu imala završenu na vrijeme. Grčka riječ ekstasis, treba napomenuti, jednostavno znači “stajati van”.
A “transcendentnost” znači “penjati se iznad ili iza”. Ovo ne mora značiti nikakvo neobično stanje svijesti. Godinama sam žudjela da dođem do Boga, da se popnem na viši nivo bića, ali nikad nisam dovoljno razmišljala da treba da se “popneš sa (strane)”. Sve tradicije nam govore, na jedan ili drugi način, da moramo iza sebe ostaviti svoju urođenu sebičnost, punu tih strahova i žudnji. Mi smo, veliki duhovni pisci to ističu, u najpotpunijem smislu mi kada se predamo, a egoizam je taj koji nas udaljava od transcedentnog iskustva koje ljudi nazivaju Bog, Nirvana, Brahma ili Tao…
***
Dok sam pisala knjigu Muhammed, morala sam činiti konstantni, imaginativni pokušaj da, na jedan prisilan način, uđem u iskustvo drugog. Ovo je bila jedna vrsta ekstaze. Šest mjeseci sam namjerno i po čitav dan pokušavala razumjeti čovjekovu potragu za svetim. Premda nisam bila “vjernica”, morala sam se staviti u religijsku poziciju i uči u misao čovjeka koji je vjerovao da je direktno “dirnut” od strane Boga. Da nisam načinila taj iskorak suosjećanja i simpatije, promašila bih u razumijevanju suštine Muhammedove. Pisanje o njegovom životu bilo je na jedan poseban način čin islama “predanosti” mog sekularnog, skeptičnog života, koji me je doveo, pa makar i na trenutak, do granica onog što mi imenujemo božanskim…
Knjiga Muhammed je trebala da bude na neki način poklon muslimanskoj zajednici, ali ipak bila sam zadivljena tom zahvalnošću, koja se osjećala u njihovoj reakciji kada je knjiga objavljena u jesen 1991. godine. Nijedna od pesimističnih prognoza nije se ostvarila, a muslimani u Britaniji i Sjedinjenim Državama (gdje se knjiga pojavila slijedeće godine) primili su je k srcu… Knjiga Muhammed me je uvela u jedan drugačiji svijet. Počeli su me pozivati na međuvjerske skupove, a stekla sam i novi krug prijatelja. Bila sam iznenađena i dirnuta da ja – žena i “kafir” mogu biti pozvana da govorim muslimanima povodom rođendana njihovog Poslanika. Pitala sam se, da li bi kršćani bili spremni pozvati muslimana da se obrati njihovom skupu na Božić, rođendan poslanika Isusa, koji je, naravno, visoko poštovan u islamu.
(Odlomak iz autobiografije Karen Armstrong, Spiralne stepenice, Buybook, 2009., prijevod Mirnes Kovač)