Civilizacijski dijalog u vrijeme Poslanika, s.a.v.s.
Allah je poslao Svoga poslanika Muhammeda, s.a.v.s., sa završnim i kompletnim poslanstvom i s Božijom Objavom jedinstvenom na cijeloj Zemlji, koja je potvrdila naslijeđe svih prethodnih poslanstava, koja je pojasnila pravila namjesništva na Zemlji, da bi se učvrstili stubovi sigurnosti, stabilnosti i mira i da bi se cjelokupno čovječanstvo vratilo jednom temelju, i koja je ljudima odredila obavezu zajedničkog i jedinstvenog unapređenja uvjeta života na Zemlji, kao što kaže Uzvišeni: “On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj!” , “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“ Ta završna, božanska objava, koju je Uzvišeni Allah obećao čuvati, pojasnila je čovječanstvu da je cijela Zemlja dom ljudima – zato što su ljudi, a ne zbog nečeg drugog.
Među podanicima prve islamske države u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., bio je prisutan pluralizam, a Medinska povelja – ili dokument, ili prvi ustav Medinske države nakon Hidžre – govorila je o pravima i obavezama tih podanika, te o njihovim odnosima i vrhovnom autoritetu, jer u njenom tekstu stoji “da su muslimanska plemena raznovrsne cigle jedne građevine, da su i Jevreji s vjernicima također raznovrsne cigle jedne građevine, da svako ima svoju vjeru, ali su svi jedna zajednica – međusobno treba da se solidarišu, pomažu, savjetuju i čine dobro, a ne ono što je grijeh, te da će se u slučaju razilaženja i spora obratiti Allahu i Muhammedu, s.a.v.s.”, tj. Kur’anu i Sunnetu.
Suživot među civilizacijama
Mirni suživot treba postojati među svima, sve dok Allah ne sakupi ljude na Kijametskom danu i dok im ne presudi o onome u čemu su se razilazili. Uzvišeni kaže: “Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?” “Svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.”
On također kaže: “A ako se oni budu s tobom prepirali, reci: ‘Allah dobro zna ono što vi radite!’ Allah će vam na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se razilazite.” Štaviše, islam poučava muslimane etici dijaloga s onima koji ne vjeruju kao oni, pa navodi mišljenje druge strane kojim oni ocjenjuju islam i muslimane, tj. navodi njihovu optužbu da muslimani čine grijehe time što ne obožavaju kipove i što vjeruju u Jedinog Allaha, a ne odgovara im istom mjerom, nego na ljepši način. Naime, Uzvišeni kaže: “Reci: ‘Vi nećete odgovarati za grijehe koje mi počinimo niti ćemo mi odgovarati za ono što uradite vi’. Reci: ‘Gospodar naš će nas sabrati i onda nam pravedno presuditi, On je sudija pravedni, sveznajući.’”
Pored toga, islam naređuje muslimanima da sarađuju u onome što je dobročinstvo i pozitivno za ljude, čak i kada su napadnuti. Tako npr., kada su Kurejšije spriječili muslimane da obave obrede umre kod Allahove kuće, Allah je objavio slijedeće riječi: “I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima osjećate, zato što su vam spriječili pristup Časnom hramu, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu!”
Nakon što je Allah dao vlast Svome poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., on se blagonaklono odnosio prema državama koje su postojale u njegovo vrijeme. Tako je, nakon sklapanja primirja sa mekkanskim idolopoklonicima, poslao pisma vladarima i kraljevima, koji su primjer njegovog odnosa prema onima koji su miroljubivi: “Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani!’”
Jedan od takvih bio je Mukavkis, vladar Kopta u Misru (Egiptu), koji je poslao neke poklone Vjerovjesniku, s.a.v.s., između ostalog: odjeću, mazgu – da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., može jahati, te dvije robinje da mu služe, a one su bile cijenjene kod Kopta. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je primio te poklone, poštujući tu blagonaklonost. Islam je priznao druge vjere i prava nemuslimana i uspostavio je odnose s nemuslimanima na temelju mirnog suživota, kako u područjima koja su muslimani osvojili, tako i u susjednim predjelima. Tako Uzvišeni kaže: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Allah, zaista, voli one koji su pravični.”
Islam je odredio da se samo svojom voljom i s ličnim uvjerenjem ulazi u islam, jer Uzvišeni zabranjuje da se to radi silom: “U vjeru nije dopušteno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude!” On također kaže: “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj najbolje zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On najbolje zna one koji su na pravom putu.”
Islam garantira prava manjina u muslimanskom društvu, jer “oni imaju prava kao i mi, a imaju i obaveze kao i mi”. Štaviše, Osmanlijsko carstvo je 19. januara 1869. godine izdalo Zakon o državljanstvu, kojim je izbrisalo razlike između muslimana i nemuslimana, tako da su svi dobili ravnopravan status građana te države.
Internacionalnost islama i savezništvo civilizacija
Osvajanjem novih teritorija i opsežnim radom za vjeru, islam je uspio obuhvatiti idolopokloničke narode, a s narodima Knjige sklapao je ugovore o štićeništvu, kojima su sačuvani njihovi nacionalni identiteti i kulturne i vjerske specifičnosti, te su i oni na taj način obuhvaćeni. Tako su muslimani uspjeli uspostaviti civilizacijski, kulturni i vjerski pluralizam u okviru ”internacionalnosti islamskog diskursa”, tako da je ta internacionalnost doprinosila i doprinosi uspostavi pluralističkog sistema, nakon njegovog potvrđivanja i poticanja ka internacionalizmu, kako bi postao pokretački faktor u okviru pozitivne ljudske raznovrsnosti, koju oplemenjuje svjetlo Upute i istinske vjere.
Islam je došao kao oslobodilac naroda, tako da povijest nije zabilježila ni jedan slučaj da su muslimani pobili narod u predjelima koje su osvajali, nego su ti narodi pomagali muslimanske osvajače protiv svojih vladara, jer ih je islam oslobađao od tlačitelja koji su vladali nad njima. Na taj način islam je osnovao prvi internacionalni savez civilizacija protiv represije i nasilja, čiji temelj je bila pravda utemeljena na nebeskoj Knjizi. Islamska vlast (hilafet) bila je novi pojam za čovječanstvo, jer se radilo o vođstvu koje obavlja ulogu vlasti i ponaša se kao vlada, ali koje istovremeno rješava svoje negativnosti i probleme superiornosti, sile i oholosti, tako da je hilafet bio primjer alternative umišljenosti i nasilnoj vlasti. U tom smislu Uzvišeni kaže: “Mi dobro znamo što oni govore; ti ih ne možeš prisiliti...”, te: “Ti vlast nad njima nemaš!” Tako je hilafet uspostavio internacionalni civiliza cijski sistem, u kojem se zekat dijelio nemuslimanima čija srca je trebalo pridobiti, pa je islamski sistem bio prvi sistem u kojem su svi živjeli skladno, nakon odvratnosti koju su ljudi bili osjećali prema helenističkom i rimskom sistemu.
Najveći civilizacijski dijalog odigrao se između islamske i starih civilizacija, jer su arapski kršćani u Šamu – u gradovima Edesi i Nasibinu, te u Bagdadu u “Divanu mudrosti” (Divanu el-hikma) – kojeg je osnovao halifa Me’mun – doprinijeli najvećem pokretu prevođenja koji povijest poznaje. Jezik tih prevodilaca bio je arapski, vjera im je bila kršćanstvo, a kultura im je bila muslimanska. Na kraju zlatnoga doba islamske civilizacije, u sedmom stoljeću po Hidžri, odnosno trinaestom stoljeću po gregorijanskom kalendaru, počeo je proces direktnog prevođenja s arapskog jezika na latinski u Kilkiliji, Padovi, Palermu i Konstantinopolisu. Arapski jezik je čak bio raširen u mnogim državama u vrijeme Frederika Drugog, kojem je veliki islamski mislilac Ibn Seb’in napisao Sicilijanska pitanja (El-Mesa’il es-Sikillijja), kao odgovor na njegova filozofska pitanja. Sve to rezultiralo je nastajanjem savremenih zapadnih znanosti, kao što su: matematika, inženjerstvo, astronomija, biologija, fizika, hemija, farmacija, botanika i zoologija. Tako su, između ostalog, prevedena djela: El-Džebr vel-mukabela El-Havarizmija, El-Menazir Hasana ibn el-Hejsema, Poslanice Ibn Hajjana iz hemije itd.
Odlomak iz knjige: Uloga islama u jačanju svjetskog mira (str. 37-42)
Izdavač: El-Kalem – izdavački centar Rijaseta Islamske zajednice u BiH i Centar za dijalog - Vesatijja, Sarajevo, 2012. god. Autor: Prof. dr. Mutlak Rašid el-Karavi. Naslov izvornika: الإسلام و دوره في تعزيز السلام العالمي
S arapskog preveo: dr. Ahmed Adilović