Ilmihal I dio - Ibadet

IBADET

Ibadet je pokoravanje Uzvišenom Allahu, uz iskazivanje poštovanje, te pokornost Njegovim zapovijedima. Ibadet je najuzvišeniji stepen poštovanja i pokornosti. Takovrsno poštovanje se iskazuje samo Allahu, jer je On taj koji nas je stvorio i koji nas održava na životu dajući nam raznovrsne blagodati. Budući da je tako, ibadet, koji je najuzvišeniji oblik poštovanja i pokornosti, predstavlja pravo, hakk Uzvišenog Allaha, Kojem mi dugujemo za svoje postojanje. Nijet je duša ibadeta, a to je da se cijelim srcem usmjeri Uzvišemom Gospodaru, i da se za Njega veže. Kao što tijelu bez duše ne predstavlja ništa i ne koristi ničemu, i ibadet bez nijeta je bezvrijedan. Stoga, temelj ibadeta je to da ga obavljamo tako što ćemo u cijelosti, svim svojim bićem, i tijelom i dušom, biti prisutni i svjesni, te da imamo pri tome iskren nijet.

Naša potreba za ibadetom

Allah, dželle dželaluhu, Koji nas je iz ničega stvorio, našem je tijelu podario savršene organe kao što su oči kojima gledamo i uši kojima čujemo, i izdigao nas od ostalih bića podarivši nam razum i sposobnost razmišljanja, za razliku od ostalih stvorenja. U Kur'anu Časnom se o tome veli: „Reci: 'On sve stvara i daje vam sluh i vid i pameti, a vi se malo zahvaljujete!'” (El-Mulk, 67/23)

Pored toga, podario nam je nebrojene blagodati kako bismo se mogli održavati na životu, od vode koju pijemo pa sve do zraka koji udišemo, te je u kosmosu mnogo toga što postoji podredio nama i stavio nam u službu. Naš Uzvišeni Gospodar u Kur'anu Časnom veli: „Ako vi budete brojili Allahove blagodati, nećete ih nabrojiti.“ (En-Nahl, 16/18) Na taj način nam skreće pažnju na brojnost blagodati koje nam je podario. Mi, kao ljudi, osjećamo potrebu da se zahvalimo na malom dobru koje nam bude učinjeno. Taj osjećaj jeste jedna karakteristika koja postoji u čovjeku. Čak i neke životinje pokazuju naklonost prema čovjeku koji ih hrani, poji i daje im sklonište. Kako se onda može pomisliti kako čovjek, kao najsavršenije stvorenje, može ostati ravnodušan naspram tolikih blagodati, i kako da ne zahvaljuje Allahu, Koji mu je sve to podario?

Dakle, ibadet je iskazivanje Allahu najuzvišenijeg poštovanja, na način na koji to dolikuje Njegovom Uzvišenom Zatu, i izvršavanje obaveze zahvalnosti Allahu, koju smo Mu dužni iskazivati radi neizbrojivih blagodati koje nam je podario.

Čovjek je po svom stvaranju dužan da se tako ponaša. U slučaju da ispravno razmislimo, i naša savjest nam isto to naređuje.

Štaviše, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se po cijelu noć predavao ibadetu, jer je osjećao potrebu da bude jako mnogo zahvalan naspram Allahovih neizbrojnih milosti, počasti dobrote i veličine. Hazreti Aiša, radijallahu anha, prenosi: „Naš Poslanik bi noću ibadetio toliko da bi mu noge otjecale od toga. Kada je upian: 'Allahov Poslaniče, zašto to činiš, kada su ti opršteni svi, i prošli i budući grijesi?', odgovorio je: 'Zar da ne budem svome Gospodaru zahvalan rob?'“[1]

U biti, razlog zbog kojeg smo mi stvoreni i zbog kokeg smo došli na dunjaluk jeste to da spoznamo Allaha i da Mu ibadet činimo. O tome se u Kur'anu Časnome veli: „Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“ (Ez-Zarijat, 51/56)

Vidimo kako u kosmosu, koji funkcionira u jednom savršenom poretku, ništa ne postoji uzaludo, te da sve izvršava svoju dužnost, a koja je vezana za određenu svrhu i cilj.

Dok sva stvorenja izvršavaju svoje dužnosti koje im je podario Uzvišeni Stvoritelj, ne treba li i čovjek, koji je stvoren u najljepšem liku i kome mnoga stvorenja na nebesima i Zemlji služe, da na najljepši način izvršava svoju dužnost ibadeta? Ibadet, koji je naredba Uzvišenog Gospodara, jeste jedna vjerska dužnost i pravo koje Allahu pripada kod Njegovih robova. Ibadet treba da se čini na način koji Allah zapovijeda i onako kako je to objasnio naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Prema tome, kao što se ibadeti ne mogu niti povećavati niti smanjivati, isto tako se ne može govoriti niti o bilo kakvoj promjeni glede njih.

Koristi ibadeta

Zbog toga što je Uzvišeni Allah jedini dostojan da Mu se ibadet čini, zbog toga treba da se ibadeti obavljaju, te da se ta uzvišena dužnost obavlja izričito kako bi se relizirala Njegova naredba i postiglo Njegovo zadovoljstvo. Ibadet koji je kod Allaha primljen jeste ibadet koji nije obavljen radi nekog interesa i koji je obavljen s iskrenim nijetom. Pored svega toga, činjenica je da u ibadetu za nas postoje mnoge materijalne i duhovne koristi.

Uzvišeni Allah nema potrebu za našim ibadetima. Mi, međutim, imamo potrebu za njima. Korist ibadeta se vraća na nas. Ibadet je najljepša stvar koja čovjeka približava Allahu i najuzvišeniji mekam koji čovjek može na dunjaluku postići. Najcjenjeniji trenuci našeg života su trenuci provedeni u ibadetu. Ibadet nam uzdiže dušu, čisti srce od loših misli a tijelo od grijeha. Uljepšava nam ponašanje i s moralnog aspekta nas čini zrelijim.

Ibadet, koji je ključ dženneta, mjesta vječite i neprolazne sreće, čuva i štiti naš iman. Iman bez ibadeta jeste poput lampe koja gori bez zaštite. Takva lampa može da se ugasi. Zbog toga ibadet ima krucijalnu ulogu po pitanju zaštite imana, našeg najvećeg kapitala.

Čovjek se tokom života susreće s raznovrsnim iskušenjima. Ponekad zapada u beznađe i depresiju. U takvim se situacijama spašava depresije putem ibadeta, jer se, zahvaljujući ibadetu, usmjerava Allahu, i u trenucima gubitka svih nada, utječe se Njegovoj beskrajnoj milosti i na taj način postiže mir i spokoj.

Uzeti abdest je šart (uvjet) da bi se obavio namaz. To, dakle, znači da se nekoliko puta u toku dana očisti. A mi svi znamo koliko je čistoća korisna za naše zdravlje.

Post odmara mnoge organe, a poglavito digestivni trakt. Kod čovjeka pokreće osjećaje samilosti i sažaljenja.

Zekat doprinosi društvu u velikoj mjeri, posmatrano s aspekta društvenog blagostanja. Hadž, dovodeći muslimane različitih jezika i boje kože s raznih strana svijeta u sveta mjesta, islamsko bratstvo dovodi do jednog stanja univerzalnosti. Te koristi su samo neke od koristi koje ibadet donosi individui i kolektivu. Ukoliko mi budemo izvršavali svoju obavezu ibadeta, koju imamo prema Allahu, ako budemo postigli Njegovu ljubav, Allah će nam na ahiretu podariti mnogo više blagodati od ovozemnih, te će nam podariti vječnu i neprolaznu sreću.

Vrste ibadeta

Ibadeti se dijele na tjelesne, materijalne i tjelesne i materijalne. Dakle, dijele se na tri vrste:

1. Tjelesni ibadeti: Znači da se ti ibadeti obavljaju tijelom, a kao što su obavljanje namaza i post. Ibadete koji se obavljaju tijelom, svaki musliman treba lično obavljati i ne može nekoga drugog ovlastiti da ih umjesto njega obavlja. Dakle, ne može niko ni za koga obavljati namaz i postiti post.

2. Materijalni ibadeti: Ibadeti koji se izvršavaju novcem, a kao što su zekat, sadakatu 'l-fit i klanje kurbana. Dozvoljeno je da musliman ovlasti drugu osobu da ih izvrši umjesto njega. Bogati muslima može siromahu svojom rukom dati zekat, a može i da to izvrši tako što će ovlastiti neku drugu osobu.

3. Tjelesni i materijalni ibadeti: To su ibadeti koji se obavljaju i tijelom i novcem, a kao što je hadž. Osoba kojoj hadž padne u dužnost treba da lično obavi taj ibadet. Ne može nekog drugog ovlastiti da ga umjesto njega obavi. Međutim, osoba koja je bolesna u tolikoj mjeri da sama ne može otići na hadž, premda je bogata, te invalid, jako ostarjela osoba, ili neko ko posjeduje neko opravdanje koje ga priječi da lično ode, mogu da pošalju nekog drugog, umjesto sebe, kako bi obavio hadž za njih.

Pet temelja islama

U mnogim hadisima, Allahov je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio o glavnim osnovama i temeljima islama. U jednom hadisu je spomenuo sve te osnove zajedno:

„Islam se zasniva na petero: svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, postu ramazana, davanju zekata i obavljanju hadža.“[2]

Ko želi da bude musliman, treba da posvjedoči da nema boga osim Allaha, da je hazreti Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik, a što smo gore spomenuli.

Namaz

Namaz, koji je najvažniji znak po kojem se prepoznaju muslimani, jeste ibadet koji je farz svakom muslimanu i svakoj muslimanki koji su razumni i koji su dospjeli u period buluga – spolne zrelosti. Namaz, koji je nakon kelime-i šehadeta najvažniji rukn islama, jeste ibadet koji predstavlja dužnost svakog muslimana i muslimanke, a koji se obavlja tokom dana, u toku pet vremenskih razdoblja. U Kur'anu se, u različitim prigodama, govori o tome kako je i poslanicima prije našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, namaz bio naređen.[3] Prema onome šro se da razumjeti iz toga, ibadet namaz nije nešto čime je obavezan samo ummet hazreti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego je to ibadet kojim su bili obavezani i sljedbenici prošlih vjera.[4]

Zekat

Zekat je jedan od temelja islama. Prema islamu, zekat je pravo koje siromahu pripada nad bogatom. Zekat predstavlja uzimanje određene količine iz imetka osoba koje se smatraju bogatima, koje je vejroma propisano, a koja se troši u tačno određene svrhe. Zekat je materijalni ibadet, koji je ustanovljen s ciljem supostavljanaj socijalne pravde. Farz je svakome ko ispunjava uslove (šartove) prema kojima zekat biva obaveza, da ga i izdvoji. Davanje zekata je farz onim osobama koej su muslimani, spolno zrele, razumne, slobodne i koje se prema učenju vjere smatraju bogatima. Oni koji se prema vjeri smatraju bogatima jesu oni koji, mimo dugovanja i osnovnih životnih potreba, posjeduju količinu imetka koja dostiže nisab.[5]

Hadž

Hadž predstavlja posjetu muslimana koji posjeduje mogućnosti, najmanje jednom u toku života, s ciljem obavljanja ibadeta, određenih mjesta u određeno vrijeme, te izvršavanje određenih vjerskih dužnosti. Ka'ba, Arefat i njegova okolica su mjesta koaj se posjećuju tokom hadža. Što se tuče vremena obavljanja, hadž se obavlja tokom mjesci ševvala, zu-l-ka'de i zu-l-hidždže, a koji su poznati kao hadžski mjeseci.[6]

Post

Post predstavlja apstinenciju od jela, pića i seksualnog odnosa, od pojave prave zore pa sve do zalaska Sunca, s nijetom (izvršenja ibadeta i postizanja Allahova zadovoljstva). Post (mjeseca ramazana) je farz svakom muslimanu koji je dočekao ramazan kao razuman, spolno zreo i zdrav. U ajetu kojim se muslimanima naređuje post (mjeseca ramazana), spominje se da je taj ibadet bio naređen u formi farza i prijašnjim narodima.[7]

U vjeri islamu, osnovu vjerovanja čini vjerovanje u Uzvišenog Allaha, meleke, Allahove objave, poslanike, Sudnji dan i kadā i kader. Poznavati i prihvatati spomenuto predstavlja temeljni šart imana. Zbog toga se to i naziva imanskim šartima. To su principi vjere u koje je obavezno vjerovati. Ti principi, u koje je obavezno vjerovati, nazivaju se ukratko „amentu billahi“.

AMENTU BILLAHI

آمَنْتُ بِاللَّهِ وَمَلَائِكَتِهِ وَكُتُبِهِ وَرُسُلِهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَبِالْقَدْرِ خَيْرِهِ وَشَرِّهِ مِنَ اللهِ تَعَالِى، وَالْبَعْثُ بَعْدَالْمَوْتِ حَقَّ، اَشْهَدُ أَنْ لَا اِلَهَ اِلَّا اللَّهُ وَ أَشْهَدُ أَنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَ رَسُولُهُ

Transkripcija: Āmentu billāhi ve melāiketihi ve kutubihi ve rusulihi ve 'l-jevmi 'l-āhiri ve bi 'l-kaderi hajrihi ve šerrihi minellāhi te'ālā. Ve 'l-ba'su ba'de 'l-mevti hakkun. Ešhedu en lā ilahe illallāh ve ešhedu enne Muhammeden 'abduhu ve resūluhu.

Prijevod: Vjerujem u Allaha, Njegove meleke, Njegove objave, Njegove poslanike, u Sudnji dan i vjerujem da sve što se zbiva – dobro i loše, biva Božijom voljom i određenjem. Proživljenje poslije smrti je istina. Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik!

Iman predstavlja srčano ubjeđenje i uvjerenje (tasdik), a islam primjenu i praksu (tatbik). Iman je srčano ubjeđenje (tasdik), a islam je povinovanje i predanost (teslimijet) i pokornost (itat). To je moguće jedino uz vođenje računa o onome što je naređeno i što je zabranjeno. Dakle, ona osoba koja vjeruje (koja posjeduje iman), treba da izvršava ibadete kao što su pet dnevnih namaza, post. zekat, hadž, a koji su znaci i obilježja imana osobe. U jednom ajetu, od onih koji govore o tome da je iman stvar srca i njegovo ubjeđenje, stoji:

يَا أَيُّهَا الرَّسُولُ لاَ يَحْزُنكَ الَّذِينَ يُسَارِعُونَ فِي الْكُفْرِ مِنَ الَّذِينَ قَالُواْ آمَنَّا بِأَفْوَاهِهِمْ وَلَمْ تُؤْمِن قُلُوبُهُمْ

„O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim govore: 'Vjerujemo!' a srcem ne vjeruju.“ (El-Maide, 5/41)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Allah će džennetlije uvesti u džennet a džehennemlije u džehennem. Zatim će reći da se iz džehennema izvadi svaki onaj u čijem srcu bude imana koliko zrno gorušice.“[8]

Ako neko kaže jezikom kako vjeruje, ali srcem ne bude uvjeren, ne može biti mu'min. Nasuprot tome, ukoliko pak neko bude srcem ubijeđen, ali ne bude mogao jezikom, zbog nekog opravdanog razloga kao što je mutizam, verbalno očitovati, ili pod prijetnjom kaže kako ne vjeruje, onda, u tom slučaju, takve će se osobe smatrati mu'minima. Ashab Ammar b. Jasir, radijallahu anh, ne mogavši podnijeti pritiske kurejšijskih mušrika i prijetnje smrću, unatoč tome što je srcem vjerovao, kazao je jezikom kako nije musliman. O tome je objavljen ajet koji je obavijestio da je Ammar, radijallahu anh, mu'min:

مَنْ كَفَرَ بِاللَّهِ مِنْ بَعْدِ إيمَانِهِ إِلاَّ مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُ مُطْمَئِنٌّ بِالْإِيمَانِ وَلَـكِنْ مَنْ شَرَحَ بِالْكُفْرِ صَدْرًا فَعَلَيْهِمْ غَضَبٌ مِنَ اللَّهِ وَلَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ

„Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, - osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri -, čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika.“ (En-Nahl, 16/106)

Allah jedini zna šta je u srcima skriveno. No, potrebno je da osoba iskaže i verbalnim putem svoje vjerovanje ili da s drugim muslimanima u džematu obavlja namaz, te da čini neka djela koja pokazuju da je musliman, a kako bi se znalo da jeste i kako bi drugi vjernici znali da je ona musliman i mu'min.

TEKLIF, MUKELLEF I EF'ALU 'L-MUKELLEFIN

Teklif predstavlja naredbu onim ljudima koji prema islamu posjeduju spoosbnost i komeptencije, te njihovo obvezivanje naredbama da čine i zabranama da ne čine određene stvari. Mukellefom se naziva ona osoba koja je razumna i spolno zrela i na koju se odnose naredbe i zabrane vjere. Da bi čovjek bio mukellef, potrebno je da ispunjava dva uvjeta:

a) razum

b) spolna zrelost (bulug).

Lude osobe i djeca koja nisu postala spolno zrela nisu mukellefi (pravni obveznici). Dospijevanje u period spolne zrelosti se razlikuje prema fizičkoj konstituciji djeteta i klimatskim uvjetima. Spolna zrelost kod muške djece nastupa između dvanaeste i petnaeste godine, a kod ženske između devete i petnaeste. Djeca, bilo muška bilo ženska, koja napune petnaest godina, ali kod kojih se ne ukažu znakovi spolne zrelosti, smatrat će se spolno zrela i bit će obavezna da slijede vjerske naredbe i zabrane (bit će mukellefi).

Djela mukellefa: Postoji osam djela mukellefa. Ona se nazivaju „ef'alu 'l-mukelelfin“, tj. djela pravnih obveznika. To su redom: farz, vadžib, sunnet, mutehab, mubah, haram, mekruh i mufsid. Prema mudžtehidima drugih mezheba, tih je djela pet: vadžib, mendub, haram, mekruh i mubah.

Farz: Ono što naša vjera nepobitno i kategorički naređuje da se čini naziva se farzom, a kao što je obavljanje namaza, post (ramazana) i davanje zekata.

Onaj ko bude izvršavao farzove postići će nagradu, dok će onaj koji bez opravdanja bude izostavljao farzove zaslužiti kaznu. Prema svim alimima, onaj koji bude negirao i poricao nešto što je farz činiti izlazi iz vjere.

Farz se dijeli na dvije kategorije:

1. Farz-i ajn: Farzovi koje je svaki mukellef dužan izvršavati, a kao što je obavljanje pet dnevnih namaza.

2. Farz-i kifaje: Farzovi koji spadaju s drugih, ukoliko ih neki drugi mukellefi obave, a kao što je klanjanje dženaze. Ako neki muslimani budu klanjali dženazu nekoj umrloj osobi, u tom slučaju će farz biti izvršen i stoga će ta obaveza spasti s drugih muslimana.

Vadžib: Vadžib je ono što je naređeno činiti na osnovu nekog jakog argumenta, ali koji nije dovoljno kategoričan kao kod farza, a kao što je klanjanje bajrama, davanje sadekatu 'l-fitra i klanje kurbana.

Onaj ko izvršava vadžib postiže nagradu, dočim onaj koji ga bude bez opravdanja izostavljao zaslužuje kaznu. Onaj koji negira vadžib neće se smatrati da je izašao iz vjere. Takav se smatra da je zastranio i zabludio, te da je grešnik.

Sunnet: Za ono što je Allahov Poslanik, sallalallahu alejhi ve sellem, činio, a što nije farz niti vadžib, kažemo da je sunnet, a može da bude praktični, verbalni ili prešutno odobrenje. Sunnet se dijeli na sunnet-i muekkede i sunnet-i gajru muekkede.

1) Sunnet-i muekkede: To su djela koja je Allahov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, redovito činio i rijetko ispuštao, a kao što su to sunneti sabaha, podne i akšama. Onaj ko bude te sunnete izvršavao steći će nagradu. Onaj koji ih bude ispuštao neće zaslužiti kaznu, ali, unatoč tome, zaslužit će prijekor i osudu. Ti se sunneti nazivaju i „sunnetu 'l-huda“.

2) Sunnet-i gajru muekkede: To su djela koja je hazreti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s nijetom ibadeta tek ponekad činio, a kao što su jacijski i ikindijski sunneti. Onaj ko ih bude činio steći će nagradu, a onaj koji ih ne bude činio neće zasluživati prijekor i osudu.

Djela koja je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio kao ljudsko biće, koja nije naredio Uzvišeni Allah i koja nisu u svrhu objašnjavanja i tumačenja vjere se nazivaju „zevaid“ sunnetima. Način Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, konzumiranja hrane i pića, način odijevanja, preferiranje odjeće bijele boje, bojenje knom kose i brade jesu sunneti te vrste. Oni vjernici koji budu zevaid sunnete praktikovali s ciljem slijeđenja Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, imat će nagradu za to. Ti njihovi običaji će se preobratiti u ibadet i zajedno s ostalim sunnetima će biti posrednica koja vodi postizanju šefata Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Mustehab: To su djela koja je ponekad činio a ponekad izostavljao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te djela koja su časni prethodnici, selef-i salih, voljeli činiti i na šta su podsticali da se čini, kao što je to klanjanje duha-namaza.

Onaj koji ta djela bude činio zavrijedit će nagradu, a onaj koji ih bude izostavljao neće zasluživati prijekor. Izostavljanje mustehaba se podvodi pod propis ooponiranja onome po čemu je preče postupiti (hilafu 'l-evla).

Mubah: Sve ono što se mukellefu na volju preušta, da li će činiti ili ne, naziva se mubahom, a kao što su sjedenje, šetanje, spavanje...

Onaj koji čini nešto što je mubah ne postiže nagradu, a onaj koji ne čini ne zaslužuje kaznu. U rječnicima se pojmovi „halal“ (dozvoljeno) i „džaiz“ (dopušteno) koriste kao sinonimi pojma mubah.

Haram: Ono što naša vjera kategorički zabranjuje da se čini naziva se haramom, a kao što su nepravedno ubistvo čovjeka, uzimanje kamate, konzumiranje svinjetine, neposlušnost roditeljima, činjenje bluda...

Onaj ko čini haram zaslužuje kaznu i patnju. Onaj ko izbjegava harame zbog straha od Uzvišenog Allaha zaslužuje nagradu. Prema svim učenjacima, onaj ko negira jedan haram izlazi iz vjere.

Mekruh: Mekruhom se naziva ono što naša vjera zahtijeva da se ne čini, a što nije kategorički kao haram zabranjeno. Mekruh se dijeli na mekruh-i tahrimen i mekruh-i tenzihen.

1. Mekruh-i tahrimen (mekruh koji je blizak haramu): Djela čije se nečinjenje zahtijeva u jednoj kategoričkoj formi, ali što se bazira na spekulativnom dokazu (delil zanni), a kao što bi bilo neizvršavanje vadžiba.

Onaj ko čini nešto što je mekruh-i tahrimen zaslužuje kaznu. Onaj ko ga negira ne izlazi iz vjere, ali čini grijeh. Izbjegavanje toga donosi sevape.

1. Mekruh-i tenzihen (mekruh koji je blizak halalu): Djela čije se nečinjenje ne zahtijeva u jednoj kategoričkoj formi, a kao što bi bilo izostavljanje sunneta.

Onaj ko izostavlje takve mekruha zaslužuje nagradu, a onaj ko ih čini ne zaslužuje kaznu. Ali, to je nešto što se u suprotnosti sa onim što je vrijedno. Oni koji obje te vrste mekruha izostavljaju se pohvaljuju.

Mufsid: Ono čime se kvari započeti ibadet se naziva mufsidom, a kao što bi bio govor dok se obavlja namaz ili svjesno konzumiranje hrane dok se posti. Govor kvari namaz, a konzumiranje hrane kvari post. Pokvarene ibadete treba ili ponovo obaviti ili nadoknaditi.

Ibdeti ili djela koja neko obavi tako što pri tome pazi na njihove sastavne dijelove, ruknove, i šartove, uvjete ispravnosti, nazivaju se „sahih“ ibadetima ili djelima, tj. ispravnim. Ibadet kojem nedostane neki rukn ili šart se naziva „fasidom“ ili „batilom“. Ukoliko u djelima nedostaje neki ruk, onda je to djelo „batil“, a ukoliko nedostatak postoji u šartovima, onda je to djelo „fasid“.

Onaj koji bude bez opravdanog razloga i namjerno kvario ibadete zaslužuje kaznu. Povrh toga je potrebno da se ti ibadeti ponovo, ispočetka obave, ili da se nadoknade.

Autor: Yakup Alarçin

Prijevod: Dženan Hasić

___________________ [1] Buhari, “Tehedždžud”, 6. [2] Buhari, “Iman”, 1; Muslim, “Iman”, 22; Nesai, “Iman”, 13; Tirmizi, “Iman”, 3. [3] Vidi: El-Bekare, 2/83; Junus, 10/87; Hud, 11/87; Ibrahim, 14/37; Merjem, 19/30-31, 54-55; Taha, 20/14; El-Enbija’, 21/72-73; Lukman, 31/17. [4] Ibrahim el-Badžuri, Tuhfetu 'l-murid 'ala Dževhereti 't-tevhid, Mektebetu dari 'l-Bejrut, Bejrut, 2002, str. 123. [5] Ibrahim el-Badžuri, Tuhfetu 'l-murid 'ala Dževhereti 't-tevhid, str. 125. [6] Ibrahim el-Badžuri, Tuhfetu 'l-murid 'ala Dževhereti 't-tevhid, str. 122. [7] El-Bekare, 2/183. Ibrahim el-Badžuri, Tuhfetu 'l-murid 'ala Dževhereti 't-tevhid, str. 124. [8] Buhari, “Iman”, 15; Muslim, “Iman”, 82.