GAZALI: Značaj i tajne čistoće

Kitabu esrāru et-tahāreti - Značaj i tajne čistoće

Hvala Allahu, dželle š‘anuhu, Koji je pokazao dobrotu i naklonost prema svojim robovima, obavezao ih na čistoću, njihova srca i svijest pročistio Svojim svjetlom i Svojom blagošću, Koji im je omogućio da svoju vanjštinu (tijelo) čiste ugodnom i blagom vodom. Neka je Allahov salavat i selam na poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je svjetlom Upute obuhvatio čitav svijet. Neka je salavat i selam na njegovu časnu i čistu porodicu, neka nam njihov blagoslov bude spasonosan na Strašnom danu, neka nam bude zaštita od svake nesreće i opasnosti.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Din je zasnovan na čistoći.“[1] Isto tako je rekao: “Čistoća je ključ namaza.“[2]

Allah, dželle š‘anuhu, kaže:

“U njoj su ljudi koji vole da se često peru, a Allah voli one koji se mnogo čiste.”[3]

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Čistoća - to je pola īmana.“[4]

Allah, dželle š‘anuhu, kaže: “Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim…”[5]

Razumni iz ovih poruka zaključuju da se one prije svega odnose na dušu i srce, jer nelogično je smjestiti riječi Resula, sallallahu alejhi ve sellem - “Čistoća je pola vjere” - samo u kontekst materijalnog čišćenja. Svakako, ne može se prihvatiti da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje čišćenje tijela, a da pri tom zapostavi srce i ostavi ga da se puni porocima i prljavštinama.

Čistoća ima četiri stepena:

- Prvi stepen je čišćenje tijela od vidljive i nevidljive nečistoće;

- Drugi stepen je čišćenje tjelesnih ekstremiteta od prekršaja i grijeha;

- Treći stepen je čišćenje srca od poroka i nemorala;

- Četvrti stepen je unutarnje čišćenje (tathiru es-sirri). Pod tim čišćenjem se podrazumijeva prekidanje veze sa svim, osim sa Allahom, dželle š‘anuhu. To je stepen koji su dostigli samo Allahovi poslanici, da je Allahov spas na njih, i Njegovi odabranici.

U svim ovim aspektima, čišćenje je ključna stvar, jer krajnji cilj, unutarnja spoznaja i otkrovenje, ne može se postići bez apsolutne predanosti Allahu, dželle š‘anuhu. Zato Allah, dželle š‘anuhu, kaže:

“Reci: Allah! Zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju.”[6]

Ovo je razumljivo jer se dvije suprotnosti (spoznaja Allaha, dželle š‘anuhu, i privrženost nečem drugom - op.prev.) ne mogu naći u jednom srcu istovremeno. To potvrđuje Kur’an:

“Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao…”[7]

Što se tiče aktivnosti srca, krajnji je cilj da se ono izgradi i oživi moralom i vjerom. Srce se takvim neće učiniti sve dok se potpuno ne očisti od svih natruha pogrešnog vjerovanja i opasnih poroka. Zbog toga, čišćenje srca obuhvata polovinu svih tih aktivnosti. Ta polovina je uvjet drugoj polovini. U tom kontekstu treba shvatiti čišćenje kao polovinu vjerovanja. Prva polovina podrazumijeva čišćenje srca od loših svojstava, druga polovina - ispunjenje života dobrim djelima i pozitivnim aktivnostima. Ovo su stepeni imana i ti stepeni su različiti. Niko ne može ostvariti veći stepen dok ne prijeđe i savlada prethodni - niži. Ne može se stići do unutarnje, duhovne čistoće sve dok se srce ne očisti od negativnih osobina a obogati lijepim i pozitivnim osobinama. Nemoj misliti da je lahko postići cilj o kome govorimo. To je dug i težak put do cilja - što mu se čovjek više približava, sve više nailazi na poteškoće i prepreke. Onaj čiji intelekt ne može shvatiti ove duhovne pozicije, taj ne može shvatiti ni pravi smisao niti značaj čistoće. On nikada neće prodrijeti u suštinu i bit stvari, on će ostati zaokupljen vanjštinom, odnosno ljušturom, ali ne i jezgrom. On će svoje vrijeme i pažnju koncentrisati na formu samih propisa kao npr. apsterziju (ispiranje poslije obavljanja prirodne nužde), čišćenju tijela i odjeće - traganje za tekućom vodom i sl. Neznanje i kratkovidnost učinit će da se posveti isključivo materijalnoj, vanjskoj čistoći, ignorišući time činjenicu da su slavni Prethodnici preferirali pitanje duha i srca nad formom i vanjštinom. Tako je hazreti Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, unatoč svom visokom statusu, prilikom uzimanja abdesta koristio vodu iz posude jedne kršćanke. Poznato je da ova generacija nije prakticirala prati ruke poslije dodira sa hranom i masnoćom, nego bi prste obrisali od svoja stopala. Zna se isto tako da su mješinu za vodu smatrali novotarijom. Džamije u kojima su kljanjali nisu bile prostrte, namaz su obavljali na goloj zemlj, putevima su hodali bosi. Kada bi spavali, onaj ko između zemlje i svoga tijela ne bi ništa prostirao, smatrao se uglednim. Nakon obavljanja velike nužde (el-istindža’) uglavnom su koristili kamenje.

Ebu Hurejre, kao i mnogi Ashabi poznati po svojoj skromnosti (ehlu es-safeti), kaže: “Dešavalo se da smo jeli pečeno meso i u tom trenutku bi se oglasio ezan. Mi bi svoje prste uranjali u pijesak, istrljali ih i stupili u namaz.”[8]

Hazreti Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, kaže: “U vrijeme Resula, sallallahu alejhi ve sellem, nismo koristili “el-ešnāu“ (pepeo, lužina ili sapunice - op.prev.), naš ručnik bile su udubine na našim tabanima.“[9] Prenosi se da su prve novotarije, poslije smrti Resula, sallallahu alejhi ve sellem, sljedeće: upotreba sita (za prosijavanje brašna), upotreba lužine (za pranje), upotreba stola (za jelo), pretjerivanje u jelu. Prvi muslimani su najveću pažnju poklanjali svojoj duhovnoj (unutarnjoj) čistoći. Neko od njih je rekao: “Namaz je bolje obaviti u obući (prikladnoj za to - op.prev.) jer je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je skinuo svoje papuče prije obavljanja namaza, iz razloga što je na to bio upozoren od Džebraila, alejhis-selam, zbog toga što je na njima bila prljavština. Vidjevši Ashabe da su to isto uradili, rekao je: Zašto ste skinuli svoje papuče?“[10]

Za one koji su skidali svoju obuću zbog obavljanja namaza En-Nahai[11] je rekao: “Poželio bih da neko ko ima potrebu za obućom istu preuzme i otuđi.“ Ovim je izrazio svoje neslaganje sa odlaganjem obuće tokom namaza. Prva garancija Islama isticala se skromnošću i jednostavnošću života. Faktički, oni su bosi išli blatnjavim ulicama, klanjali u neprostrtim džamijama, jeli su pšenicu i ječam preko kojeg su gazile domaće životinje i koji je tu i tamo bio natopljen njihovom mokraćom. Nije im smetao znoj deve niti konja koji su se valjali u prašini. Niko nije registrovao da su to dovodili u kontekst nečistoće i da su u tom smislu postavljali pitanje. Danas su na sceni oni koji dotjerivanje i šminkanje nazivaju čistoćom, to nazivaju fundamentom Islama, i najviše svoga vremena provode u dotjerivanju svoga tijela i njegove vanjštine poput frizera-ice, koji(a) priprema mladu za svadbu. S druge strane, njihova nutrina i srce, puno je oholosti, taštine, neznanja i licemjerstva. Ovo ne osuđuju niti prema tome izražavaju čuđenje! Ako bi neko, umjesto vode obavio brisanje poslije nužde, hodao bos, klanjao na goloj zemlji, bez prostirke i sedžade, hodao po skupocjenom tepihu, bez za tu priliku uobičajene obuće, ako bi se abdestio iz posude čiji je vlasnik stara ili nereligiozna osoba, na njega bi sručili kijamet optužbi i kritika, proglasili ga neurednim i prljavim i proglasili ga nepoželjnim u svom društvu. Pogledaj kako su ovi, jednostavnost, koja je jedan od osnova vjere, pretvorili u pojam nečistoće, a dotjerivanje i šminkanje učinili pojmom uređenosti i čistoće! Pogledaj, kako je ružno postalo lijepim, a lijepo ružnim! Pogledaj kako iz oblasti vjere iščezava prava spoznaja. Ako upitaš: “Zar se neke praktične vrijednosti i običaji, koje su uvele sufije, a direktno su vezani za nošnju i čistoću, mogu tretirati kao nepoželjne i zabranjene?“

Moj odgovor: Bože sačuvaj! Ovo pitanje se mora objasniti. Ako je pretjerana pažnja čišćenja, posjedovanju različitog posuđa i pribora, motivisana praktičnom svrhom i potrebom, ne postoji razlog da to ne bude dozvoljeno.

Faktor nijjeta i okolnosti ovdje je vrlo bitan, taj faktor određuje da li su navedene stvari dobre ili loše. Posjedovanje ovih stvari i raspolaganje sa njima, pod uvjetom da se ne ide u krajnost, je pravo čovjeka. Međutim, one postaju lošim (el-munker) kada se kao takvi interpretiraju kao fundamenti Islama, kada se pojašnjavaju i potkrepljuju riječima Resula: “Islam je zasnovan na čistoći“, kada se stavlja prigovor i zamjerka na praksu Prve generacije Islama, ako se čišćenjem želi isključivo vanjski glamur kojim će se skrenuti pozornost i pažnja. To je faktičko licemjerstvo i to je zabranjeno. Ovakvo ponašanje tretirat će se dobrim (el-ma’rūf) kada bude imalo svoju svrhu, kada ne bude samo puka ornamentacija, kada se ne bude zamjeralo onome ko ne bude pobornik te prakse, kada to ne okupira čovjeka u vjeri da zapostavi redovnost svoga namaza, potrebnog posvećivanja nauci i sličnim obavezama koje su daleko prioritetnije.

Mišljenja smo da bi se ovoj problematici mogli posvetiti oni koji imaju dosta slobodnog vremena. Za njih je bolje da se bave ovim pitanjima čistoće i to obavljanjem, nego da svoje slobodno vrijeme potroše u spavanju ili beskorisnim raspravama i poslovima. Preokupacija čistoćom je u uskoj vezi sa zikirom i ibadetom, pod uvjetom da to ne prijeđe u pretjeranost i krajnost.

Što se tiče onih koji se istinski posvete nauci i radu, za njih je bolje da svoje vrijeme ne posvećuju ovoj problematici, izuzev onoliko koliko je to neophodno. Oni svoj život i svoje vrijeme, a što je najvrednije i najskupocjenije na ovom svijetu, trebaju posvetiti korisnijim stvarima. Tu nema ništa čudnog, jer dobra djela običnih i kreposnih - loša djela uglednih i bliskih Allahu, dželle š‘anuhu. Zato, nije npr. logično, da onaj ko ima vremena, i ko želi da se posveti pitanjima čistoće, da to isto ostavi i kritikuje sufije tvrdeći da želi oponašati Ashabe. Istinsko oponašanje Ashaba bilo bi samo u slučaju da se posvete pitanjima koja su značajnija od materijalne čistoće. Neko je prigovorio Davudu et-Taiju[12]: “Zašto ne iščešljaš i središ svoju bradu?“

Odgovorio je: “Misliš li da nemam prečeg posla?” Zato mislim da učenjak, student ili radnik ne bi trebali trošiti svoje vrijeme u pranju i čišćenju svoje odjeće, polazeći od pretpostavke da je odjeća nečista. Ashabi su, da je Allah sa njima zadovoljan, namaz obavljali u odjeći koja je bila tkana ili uštavljena. Oni nisu pravili razlike između tkane i ušavljene odjeće kada je čistoća u pitanju. Nečistoću su uklanjali kada je bila konkretna i uočljiva, nisu se opterećivali detaljima i pretpostavkama. Oni su ulazili u analize i detalje kada se radilo o pojmovima, poput dvoličnosti i nepravde. Tako je Sufjan es-Sevri svome saputniku, koji je putujući sa njim, pokazao interesovanje i znatiželju za veleljepan dvorac pored kojeg su prolazili, rekao: “Ne čini to! Da ljudi koji prolaze pored ovog dvorca, na isti ne obraćaju pažnju i interesovanje, njegov vlasnik bi bio skromniji i drugačije bi se ponašao. Prolaznici koji ushićeno posmatraju ovo zdanje samo još više motivišu vlasnika na pretjeranost i ekstravaganciju.“

Za učenog čovjeka bi bilo bolje da nađe nekoga ko će mu oprati i očistiti odjeću. To bi bilo bolje i za njega i za običnog čovjeka. Ovom bi pomogao i omogućio mu da zaradi, a i sama veza sa učenim čovjekom, može biti samo od koristi. Ako ništa drugo, u tom intervalu, očuvao bi se grijeha. S druge strane, ālimu je korisnije da svoje vrijeme iskoristi za druge poslove, pa će i njemu to biti od koristi.

U ovom uvodu smo naznačili četiri stepena čistoće, a u ovoj knjizi ćemo razmatrat samo četvrti stepen - onaj koji se odnosi na čišćenje tijela, jer ćemo u Prvom dijelu ove knjige razmatrati isključivo stvari koje se odnose na vanjske aspekte.

Inače, čišćenje tijela podrazumijeva tri vrste čišćenja:

1. Čišćenje od prljavštine,

2. Čišćenje od nevidljive nečistoće,

3. Čišćenje i odstranjivanje određenih dijelova: brijanje, manikiranje, depilacija, obrezivanje (sunećenje) i sl.

PRVO POGLAVLJE

ČIŠĆENJE OD PRLJAVŠTINE

Razmatra i definiše pojmove prljavštine, (el muzāl), sredstva kojima se odstranjuje (el muzālu bihi) i način samog odstranjivanja (el izāletu).

Ono što se odstranjuje (el-muzāl) - to je materijalna prljavština. Predmet prljavštine mogu biti sljedeće tri supstancije: neorganske tvari (džimadāt), živa bića (hajvanāt) i dijelovi živih bića (edžzā’u hajvanāt). Što se tiče nežive materije, sve osim alkohola i opojnih pića, tretira se čistim. Žive vrste, izuzev svinje i psa i njihovih produkata, su čiste. Međutim, umiranjem, odnosno smrću, sve žive vrste postaju nečistim, izuzimajući ovih pet: ljudsko biće, riba, skakavac, crv jabuke, ono što pripada toj kategoriji, kao i bića kod kojih krv ne teče, npr. muhe, kukci, i sl. Ako bilo koja od navedenih kategorija upadne u vodu, neće je učiniti nečistom.

Što se tiče dijelova živih bića, za njih važe dva kriterija; prvi se odnosi na dijelove koji se odsijecaju i odstranjuju i za njih važi propis koji se odnosi na mrtvo tijelo. Izuzetak je jedino kosa, koja nije nečista nakon odsijecanja niti nakon smrti. Za razliku od toga, kosti smrću postaju nečiste.

Drugi kriterij važi za ono što živo biće izlučuje iz svoje utrobe, sve što nije predmet promjene i što nije fiksnog stanja, npr. suze ili znoj, tretira se čistim. Međutim, pljuvačka, sluz iz nosa, sve ono što zauzima mjesto i što je predmet promjene - nije čisto.

Izuzetak je materija koja je izvor života - sperma i jaja. Gnoj, krv, izmet i mokraća svih živih bića su nečisti. Međutim, iz svih navedenih kategorija koje se tretiraju kao nečiste izuzima se sljedećih pet stvari:

Prva, ostatak i trag nakon brisanja kamenom - što ne prelazi domen analnog otvora.

Druga, ulično blato i prašina, čak prašnjavi ostaci balege, mada je nečistoća ovog drugog utvrđena. Međutim, ovdje se misli na eventualne ostatke pomiješane sa blatom ili prašinom, a ni u kom slučaju ako se radi o vidljivoj količini navedenog.

Treća, ostaci prljavštine na nogama ili obući, što je neminovnost na putevima - toleriše se ono što ostaje nakon obaveznog čišćenja i brisanja.

Četvrta, krv insekata - osim ako je u nenormalnim količinama, svejedno našlo se to na tvojoj odjeći ili na odjeći drugog koju si eventualno obukao.

Peta, krv, gnoj i sukrvica iz fistule. Sin hazreti Omera je jednom prilikom iscijedio aknu na svom licu, klanjao je a da pri tom nije promijenio abdest. Isti tretman imaju razne vrste potkožnjaka i bubuljica što je karakteristična pojava na ljudskom organizmu. Jedino ako se radi o osipima praćenim oteklinama i upalama, onda je to nešto drugo, u tom slučaju, izlučivanja se tretiraju kao krv neredovnog ciklusa – el-istihada.

Svi ovi primjeri ukazuju na tolerantnost i olakšavajuće okolnosti koje su jedna od osnovnih karakteristika Šerijata. Naravno, po ovim pitanjima zapazit ćemo i oprečna mišljenja, ali, ona su rezultat opsesije, a ne argumenta.

Predmet odstranjivanja nečistoće (el-muzalu bihi) može biti u čvrstom ili tečnom stanju. Što se tiče krutog predmeta, to je kamen koji treba biti čist, tvrd i suh. Zabranjeno je čišćenje kamenom relikvijalne naravi. Što se tiče tekućinā, nečistoća se odstranjuje isključivo vodom. Naravno ne svakom - nego samo čistom vodom. To je voda koja nije kontaminirana iz dodira sa drugim predmetima. Nečista je ona voda koja u dodiru sa prljavštinom promjeni svoj okus, boju i miris. Ako ne dođe do tih promjenā, a kvantitetom dostigne dvije stotine i pedeset “men-a”[13], što je pet stotina iračkih ratlova[14], voda se smatra čistom. Argument su riječi Resula, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao:

“Ako količina vode bude u mjeri da se mogu napuniti dva pehara - to je čista voda.”[15]

Zato je stajalište imami Šafije, da je Allah sa njim zadovoljan, u slučaju da voda bude ispod navedenog nivoa, da nije čista. Ovo važi za stajaću vodu. Što se, pak, tekuće vode tiče, kada je zagađena prljavštinom, zagađen je ploveći dio, ne onaj koji je ispod i iznad njega, jer su talasi vode odvojeni jedni od drugih. Slično je i sa tekućom prljavštinom, ona je vezana za svoju poziciju u vodi, ali ne utječe na zagađenost vode lijevo ili desno od sebe, ako količina vode ne prelazi ranije navedenu mjeru (dva vrča). Ako protok vode bude jači od protoka prljavštine, onda će ono što bude iznad prljavštine (u gornjem toku), biti čisto, a ono što bude ispod nje (donjem toku) - nečisto, osim u slučaju da se sastanu u brani ili koritu, koje prelazi količinu od dva velika vrča. Ako se nečista voda (količine dva vrča) sastane sa čistom, čija je količina veća - imat će tretman čiste vode. Ovo je stav imama Šafije, da je Allah sa njim zadovoljan. Želio sam da njegov stav, po ovom pitanju, bude kao stav imama Malika, da je Allah sa njim zadovoljan! On smatra da je voda čista, čak i ako bude ispod ove granice samo pod uvjetom da ne promijeni okus, boju ili miris. Ovim bi se mnogo olakšalo, jer, primjera radi, Mekka i Medina su mjesta siromašna vodom, kako stajaćom tako i tekućom. Uočljivo je, da za života Resula, sallallahu alejhi ve sellem, pa do kraja života Ashabā, da je Allah sa njima zadovoljan, ne registrujemo niti jedan slučaj koji aktualizira ovo pitanje. Poznato je da su za snabdijevanje vodom uglavnom bili zaduženi dječaci i sluškinje. Nije potrebno isticati da im higijena, kao i spoznaja o istoj, nije bila izraženo svojstvo. Hazreti Omer se abdestio iz posude stare kršćanke, što dovoljno ukazuje da je i on vodio računa isključivo o tome da voda nije promijenila okus, boju ili miris. Dakle, za našu tezu, da ovo pitanje treba što više pojednostaviti i olakšati, postoje brojni dokazi.

Prvi je da ovo pitanje za života Resula, sallallahu alejhi ve sellem, i Ashabā, da je Allah sa njima zadovoljan, nikada nije ozbiljno postavljeno.

Drugi je dokaz slučaj abdesta hazreti Omera.

Treći dokaz je poznati slučaj Resula, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je posudu sa vodom ponudio mački i nije (zbog nje - op.prev.) u svojoj kući pokrivao posude, nakon što je vidio mačku kako jede miša. U tom vremenu mačkama se nije posebno sipala voda niti su one bile prisiljene prilaziti izvorima i bunarima u potrazi za vodom.

Četvrti dokaz je definicija imama Šafije, po kojoj je “voda čista sve dotle dok ne promijeni okus, boju i miris, a u suprotnom je nečista“.

Vezano za ovu temu, priznajemo da ima postavki koje su dosta konfuzne. Tako nam npr. nije jasno šta tačno žele reći oni koji kažu da snaga izvorā odgoni prljavštinu, kad je jasno da izvori ne mogu spriječiti miješanje, odnosno prodor nečistoće?! Kakva je razlika u tome što ćemo usuti čistu vodu u posudu u kojoj je nečista odjeća, ili što ćemo nečistu odjeću ubaciti u posudu u kojoj je čista voda? I jedno i drugo je uobičajeno prilikom pranja odjeće ili posuđa.

Peti dokaz: Bila je praksa da se i u maloj tekućoj vodi praktikovalo pranje poslije male prirodne nužde. Poznato je, po mezhebu imama Šafije, da je Allah sa njim zadovoljan, da se može abdestiti vodom u koju je upala mokraća, ako voda nije promijenila okus, boju ili miris, makar se radilo i o maloj količini vode. Kakva je razlika između stajaće i tekuće vode? Šta je jači argument, promjena na samoj vodi ili jačina protoka iste? Zatim, koje su granice i limiti snage toga protoka? Da li se to odnosi i na vodu koja protječe kroz cijev kupatila? Šta je razlika između te vode i one vode kojom se čovjek kupa iz posude, jer, i ona je tekuća? Zatim, mokraća se lakše apsorbuje u tekućoj vodi od bilo koje čvrste i statične prljavštine. Kakva je razlika između čvrste i tekuće nečistoće, u jednoj te istoj vodi, a rastvaranje te nečistoće snažnije od samog toka (čvrste) nečisti u vodi?

Šesti dokaz: Ako jedan ratl mokraće dospije u vodu količine dva velika vrča, pa istu prelijemo u više posuda – voda u svakoj posudi je čista, zbog toga što je mokraća prisutna u maloj količini. Da li je čistoća vode vezana za njenu nepromjenljivost ili za količinu odnosno kvantitet?

Sedmi dokaz leži u činjenici da i danas, uzimajući abdest, pobožni ljudi i sufije umoče svoje ruke i posudu u zdenac i rezervoar u kojem je mala količina vode, svjesni da su to, prije njih, mnoge čiste, ali i nečiste ruke, činile. Sve ovo ukazuje na činjenicu da su oni čisteću vode vezali za njenu nepromjenljivost, prije svega rukovođeni riječima Resula, sallallahu alejhi ve sellem: “Voda je stvorena čistom i kvari je samo ono što mijenja njen okus, boju i miris.“[16]

Ovdje ćemo ukazati na jednu bazičnu postavku, a to je da je jedna od glavnih osobina svake tekućine da transformiše u sebi sve s čim dođe u dodir. To se i dešava ali pod uvjetom da prva bude dominantna u odnosu na drugu. Tako npr. ako bi pas upao u solanu on bi se transformisao u so i izgubio svoja svojstva. Isto tako, kada bi mala količina sirćeta ili mlijeka upala u vodu, izgubila bi svoja svojstva i primila svojstva vode. Ako bi sirće i mlijeko bili u većim količanama, desilo bi se suprotno. Njihova dominacija prouzročila bi promjenu okusa, boje i mirisa vode.

Šerijat je ukazao na to da je voda stvorena čistom te da ima moć neutraliziranja prljavštine. To smo vidjeli iz primjera dva vrča, zatim iz primjera upotrijebljene vode, tekuće vode, kao i postavljanja posude da iz nje može lokati mačka. Nemoj smatrati da je ovo izuzetak, jer da je to u pitanju, onda bi se tretiralo kao i trag nečistoće koji ostaje poslije čišćenja (el-istindžā’), odnosno ispiranja, ili kao krv insekata koja se u granicama smatra čistom, ali ako bi došlo do prekoračenja – voda bi postala prljava. S druge strane, ma o kako maloj količini vode se radilo, lokanje mačke je neće pokvariti.

Što se tiče riječi Resula, sallallahu alejhi ve sellem: “Voda ne sadrži prljavštinu,“ to je dosta neodređena formulacija, jer kao što znamo, voda kada promjeni svoja osnovna svojstva – nije čista. Ako se kaže da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, ovim mislio na to da je voda čista sve dok se na njoj ne osjeti promjena, te da se te promjene ne manifestuju ako se radi o uobičajenoj nečistoći, onda bi mogli zaključiti da u svakidašnjem i normalnom kontaktu sa prljavštinama voda ne bi bila zagađena. Međutim, hadis Resula, sallallahu alejhi ve sellem, jasno indicira da će doći do zagađenja vode ukoliko njena količina ne ispunjava limit koji je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, naglasio, jer to je granica koja vodi omogućava transformaciju onoga što se sa njom pomiješa. Vidjeli smo kako, baš zbog toga odnosa, pas ili nešto slično, postaju čistim ako dospiju u solanu, jer se njihovo tijelo rastvori i transformira u sol. Vidjeli smo da ljudi u malim rijekama i potočićima vrše pranje poslije obavljene nužde, u istu vodu zatim uranjaju nečisto posuđe, i jedini ispravan i logičan kriterij čistoće te vode je, da li se na njoj dešavaju promjene ili ne. Oni su se tako i ponašali. Dokazano je da u odnosima na koje je ukazao Resul, sallallahu alejhi ve sellem, u svome hadisu, neće doći do poremećaja niti zagađenja vode. Ako pak neko tvrdi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, svojim riječima “Voda ne sadrži prljavštinu“ bez obzira na kvantitet prljavštine, taj griješi, jer praksa potvrđuje ono što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, definisao u svom poznatom hadisu. Zato apelujem na obje škole (šafijska i malikijska – op.prev.) da ovu problematiku interpretiraju u duhu objektivnih i praktičnih okolnosti. U najkraćem, po ovim pitanjima želio sam biti tolerantan i popustljiv, nastojao sam slijediti primjer prve generacije Islama, udaljiti se od bilo koje vrste sumnji i dilema.

Način odstranjivanja nečistoće

Ako je prljavština, koja se ne opaža, posljedičnog karaktera (en-nedžasetu el-hukmijjetu), dovoljno je obliti vodom cijelo mjesto nečistoće. Ako je nečistoća očita (en-nedžasetu el-’ajnijjetu) onda ju je neophodno otkloniti sve dok postoje i najmanji tragovi nečisti, koji ukazuju da nečistoća nije odstranjena. Sličan je propis i za boju, međutim ako se boja ne otkloni temeljitim trljanjem i pranjem, toleriše se njen ostatak na tijelu. Slično važi i za miris (smrad). On će se sukcesivnim radnjama pokušati otkloniti. Ako to otklanjanje stvori opasnosti i probleme, treba odustati, poslije čega ima tretman čistog.

DRUGO POGLAVLJE

ČIŠĆENJE

O

vo čišćenje uključuje: abdest (el-vudu’), kompletno pranje (el-gusulu), čišćenje zemljom (et-tejemum), čišćenje i pranje nakon vršenja prirodne nužde (el-istindža’). Sada ćemo govoriti o pravilima i propisima vezanim za ove vrste čišćenja a počet ćemo od abdesta i prirodne nužde.

Pravila i propisi obavljanja prirodne nužde

Prilikom obavljanja prirodne nužde osoba treba voditi računa da ne bude izložena pogledima okruženja, da se zakloni i ne izlaže svoju intimu (avret), da u toku vršenja nužde nije okrenuta prema Suncu ili Mjesecu, prema Kibli. I u samoj građevini, bolje je izbjegavati poziciju Kible. Ako bi čovjek obavljao prirodnu nuždu u pustinji, kao zaklon može koristiti svoju jahalicu. Prilikom vršenja prirodne nužde treba izbjegavati mjesta na kojima se ljudi sastaju, mokrenje u stajaću vodu, ispod drveta koje nosi plod, iza ogradā, u pećinama, leglima i jazbinama. Treba izbjegavati tvrdu podlogu za mokrenje, kao i udar vjetra, kako prilikom mokrenja ne bi došlo do prskanja i raznošenja mokraće. Treba izbjegavati mokrenje u stojećem stavu, čučnut će i osloniti se na lijevu nogu.

Ako bi prirodnu nuždu obavljao u zatvorenom prostoru, u nju će ući lijevom nogom a izaći desnom nogom.

Hazreti Aiša kaže: “Ko vam kaže da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, mokrio stojeći, nemojte mu vjerovati.“[17] Hazreti Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, je rekao: “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, me vidio da mokrim stojeći pa me upozorio: O Omere, nemoj mokriti stojeći.“[18] Hazreti Omer ističe, da nikada poslije toga nije mokrio stojeći. Istina, za ovaj način mokrenja na osnovu sigurnih predaja, postoji dopuštenje. Tako Huzejfe ibn el-Jeman prenosi “da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, mokrio stojeći, te da mu je on donio vodu da se abdesti.“[19]

Ne mokri se, također, na mjestu gdje se kupa (mugtesel). U tom smislu Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poručuje da je to čin “koji donosi šejtanski strah i slutnju.“ Taj hadis glasi ovako:

“Neka niko od vas ne mokri u svome kupatilu, a zatim se u istom abdesti. To je čin koji donosi šejtanski strah i slutnju.“[20]

Ibn Mubarek kaže: “Ako je u kupatilu voda koja otječe, mokrenje se toleriše.”

Tokom vršenja prirodne nužde, osoba ne bi trebala imati pri sebi nešto što je vezano za ime Allaha, dželle š‘anuhu, i Njegovog poslanika. U kupatilo se ne preporučuje ulazak gologlavoj osobi. Preporučuje se da prilikom ulaska izgovori: “Bismillah. Utječem se Allahu, dželle š‘anuhu, od nečistog, grešnog i opasnog šejtana,“ a pri izlasku: “Hvala Allahu, dželle š‘anuhu, Koji je od mene otklonio ono što mi šteti a zadržao kod mene ono što mi koristi.“ Ovo će izgovoriti nakon što napusti toalet. Prilikom obavljanja nužde sredstvo za čišćenje (kamen ili voda – op.prev.) pripremit će prije nego čučne, a samo čišćenje neće obaviti direktno na mjestu vršenja nužde. Očistit će se i oprati spolni organ kao i čmar u slučaju vršenja velike nužde. Postoje predanja da je to Resul, sallallahu alejhi ve sellem, praktikovao vodom.[21] Selman el-Farisi, da je Allah sa njim zadovoljan, prenosi: “Poučio nas je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, svim stvarima, čak i o načinu obavljanja prirodne nužde, naredio nam je da za čišćenje poslije obavljene nužde ne koristimo kost niti suhu balegu, zabranio nam je da se okrenemo prema Kibli dok vršimo veliku ili malu prirodnu nuždu.“[22] Polemišući sa jednim od ashāba, koji je inače bio beduin, neko je rekao: “Mislim da ti ne znaš propisno ni nuždu obaviti!“ Odgovorio je: “Ja to perfektno znam. Nuždu obavljam u osamljenosti, pripremim kamenčiće (za čišćenje – op.prev.), okrenem lice prema pelinu, okrenem leđa prema vjetru, čučnem kao srna, podignem se i odem kao noj.“ Pelin je aluzija na aromatičnu biljku u pustinji, čučanje poput srne je aluzija na odmor na nožnim prstima, a ustajanje poput noja je aluzija na odstranjivanje nemoći. Dozvoljeno je obavljati malu nuždu u blizini svoga saputnika, ali se pri tom treba zakloniti od njega.[23]

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, uprkos svojoj stidljivosti i povučenosti uradio je to u nekoliko rijetkih navrata, isključivo iz razloga da ashabima vlastitim primjerom ukaže da je to dozvoljeno.

Način čišćenja poslije obavljanja

prirodne nužde

Čišćenje nakon velike nužde (el-istindžā’) vrši se na taj način što će očistiti stražnji dio tijela (otvor debelog crijeva) sa tri kamenčića. Ako se dovoljno ne očisti, upotrijebit će četvrti, peti... Dozvoljeno je upotrijebiti i više kamenčića jer se potpuno čišćenje mora izvršiti – to je vadžib. Lijepo je da broj kamenčića bude neparan.

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko se bude čistio poslije prirodne nužde, neka to uradi neparnim brojem kamenčića.“[24]

Kamen za brisanje će se uzeti u lijevu ruku, a sa brisanjem će se početi od mjesta gdje nema same prljavštine (nedžaseta), a zatim će drugim dijelom kamena ponoviti radnju u suprotnom pravcu. Zatim će uzeti drugi kamen i ponoviti radnju. Trećim kamenom će obaviti kružno potiranje i ako primjeti da je nečistoća otklonjena, čišćenje kamenčićima je propisno obavljeno. Ako primjeti suprotno, upotrijebit će dodatne kamenčiće. Zatim će očistiti svoj polni organ na taj način što će uzeti oveći kamen u desnu ruku, a lijevom rukom će svoj polni organ obrisati na tri različita mjesta čistog kamena, ili će upotrijebiti tri manja kamena, ili će koristiti zid ili čvrst predmet. Radnju će ponoviti sve dotle dok ne osjeti da po predmetu kojim dotiče svoj organ više ne ostaju tragovi vlažnosti. Ako bi slučajno izvršio čišćenje i sa dva potiranja kamenom, upotrijebit će i treći, jer je to limit za ovaj propis. Ako nije upotpunio čišćenje, slično kao i za veliku nuždu, upotrijebit će četvrti, peti kamenčić... Zatim će se malo pomaknuti sa tog mjesta i izvršit pranje vodom. Vodu će držati u desnoj ruci a lijevom izvršiti pranje. Pere se dio tijela koji je van debelog crijeva, i pere se sve dotle dok se rukom kojom se pere ne osjeti nepostojanje nečistoće. Nakon toga otklanja se svaka sumnja o eventualnoj nečistoći. Nakon toga, osoba će reći: “Dragi moj Allahu, očisti moje srce od dvoličnosti, a moje polne organe od nemorala.” Zatim će lijevom rukom potrati po zidu ili po zemlji da bi otklonio sa ruke neprijatan miris. Preporučljivo je čišćenje izvršiti i kamenčićima i vodom. Prenosi se da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, nakon objavljenog kur’anskog teksta: “U njoj su ljudi koji vole da se često peru, a Allah voli one koji se mnogo čiste.”[25] rekao stanovnicima Kuba-a: “Kakvo je to čišćenje zbog kojeg vas Allah, dželle š‘anuhu, hvali?” Odgovorili su: “Pranje smo praktikovali kamenjem i vodom.“[26]

Način uzimanja abdesta

Odmah nakon čišćenja od prirodne nužde slijedi druga vrsta čišćenja – a to je abdest. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je redovno nakon prirodne nužde uzimao abdest. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je najprije praktikovao čišćenje zuba misvakom. Rekao je: “Vaša usta su putevi Kur’ana. Učinite ih prijatnim i čistim. To ćete uraditi misvakom.“[27] Isto tako je rekao: “Ne želim opteretiti svoje sljedbenike. Inače, naredio bih im upotrebu misvaka prilikom svakog namaza.“[28]

Navodi se, također, da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz sa upotrebom misvaka vredniji je od sedamdeset i pet namaza obavljenih bez upotrebe misvaka.“[29]

Drugom prilikom je rekao: “Zašto pred mene dolazite žutih zuba? Upotrijebite misvak!”[30] Poznato je da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, koristio misvak tokom noći, i to više puta.[31] Ibn Abbas, da je Allah sa njim zadovoljan, je rekao: “Toliko nam je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, potencirao misvak da smo mislili da će biti predmetom same Objave.”[32] Prenosi se i ovaj hadis: “Praktikujte čišćenje zuba misvakom. U tom je čistoća usta i zadovoljstvo Stvoritelja.“[33] Hazreti Alija, Allah, dželle š‘anuhu, ga uzvisio, kaže: “Misvakom se povećava memorija, a odstranjuje balgam“[34] (ispljuvak, sluz – op.prev.). Postoje predaje da su Ashabi obavljali svoje svakodnevne poslove, a misvak se primjećivao iza njihovih ušiju.

Način upotrebe misvaka

Najbolje je koristiti misvak od drveta “erāk“ – (lat. salvadora persica), a ako to nije moguće, onda od nekog drugog drveta pogodnog za odstranjivanje naslaga oko zuba. Zube je misvakom preporučeno čistiti u horizontalnom i vertikalnom smjeru, a ako se osoba opredijelila za jedan smjer, bolje je da to bude horizontalni. Misvak je najbolje upotrebljavati prilikom svakog namaza i abdesta, zatim poslije jela, ali i intervalima apstinencije od jela, osjećaja neprijatnog zadaha nakon spavanja i sl.

Nakon upotrebe misvaka pristupi se uzimanju abdesta. Sjedne se, okrene prema Kibli, počne se sa: “Bismillahir-rahmanir-rahim“. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Nema abdesta onaj ko ga ne počne sa Bismillahir-rahmanir-rahim.“[35]

Drugim riječima, nema ispravnosti i potpunosti abdesta. Tom prilikom će reći i ovo: “Dragi Allahu, utječem Ti se od došaptavanja i opsjedanja šejtana.“

Zatim izvrši pranje ruku, tri puta, izgovarajući: “Dragi moj Allahu, podari mi sreću i blagoslov, a sačuvaj me nesreće i propasti.“ Zatim treba učiniti nijjet, da se abdest uzima radi odstranjivanja nečistoće (hades) ili radi obavljanja namaza. Ovaj nijjet može donijeti sve do pranja lica. Ako do tog momenta to zaboravi nijjet mu nije ispravan.

Zatim će tri puta oprati usta, i to na taj način što će desnu šaku napuniti vodom a onda istom svaki put dobro isprati usta i ždrijelo. Jedino u slučaju da posti ispiranje ždrijela treba biti blaže, kako ne bi došlo do kvarenja posta.

Tom prilikom će izgovoriti riječi: “Dragi moj Allahu, učini me da budem od onih koji čitaju Tvoju Knjigu i spominju Tebe.“

Zatim će na sličan način tri puta isprati nos i to na taj način da dobro inhalira kompletnu nosnu šupljinu uključujući i hrskavicu. Tom prilikom će izgovoriti: “Dragi moj Allahu, podari mi miris Dženneta i učini me od onih sa kojima ćeš biti zadovoljan.“ Prilikom istjecanja vode iz nosa učit će: “Dragi moj Allahu, sačuvaj me džehennemskog mirisa i džehennemske patnje.“

Zatim će vodom oprati lice, od kraja čela do podnožja brade, od uha do uha. Sljepoočnice su sastavni dio glave a nisu lica, zato se izuzimaju iz ovog dijela pranja. Normalno, lice sačinjavaju četiri kosmata dijela, to su: trepavice, brkovi, solufi i obrve. Ako je brada rjeđa i kraća, pere se zajedno sa licem, ako je duža, peru se krajevi brade. Zatim se brada, ako je duža, opere tri puta.

Zatim se tri puta ispere očna duplja, površina koja se presvlači surmom i rubovi očnih kapaka gdje se pojavljuju krmelji. Postoje predaje po kojima je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, posebnu pažnju posvetio ovom čišćenju.[36] Prilikom čišćenja lica izgovara se: “Dragi moj Allahu, učini moje lice bijelim onoga Dana kada lica Tvojih ugodnika budu bijela i svijetla, nemoj mi lice učiniti crnim onoga Dana kada lica Tvojih neprijatelja pocrne.“

Zatim pere ruke do iza lakata tri puta. Ako bude imo prsten, pomjerit će ga da se opere dio koji je ispod njega. Lijepo je da opere ruke do svojih mišica, jer će se vjernici na Kijametskom danu ponositi bjelinom svoga čela, svojih ručnih zglobova i gležnjeva, koji će biti kao tragovi abdesta. Postoji predaja po kojoj je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Ko može posebno da se posveti pranju da poveća blistavi biljeg na svome tijelu – neka to učini.“[37]

Također postoji predaja da će vjernici biti nagrađeni i ukrašeni posebnim nakitom po dijelovima tijela koji su čišćeni i umivani radi abdesta.[38] Zatim pere ruke. Prvo se pere desna ruka i izgovara: “Dragi moj Allahu, daj mi moju knjigu na Kijametskom danu u moju desnu ruku i učini mi polaganje računa na Kijametskom danu lahkim.“ Prilikom pranja lijeve ruke izgovarat će: “Dragi moj Allahu, nemoj mi na Kijametskom danu dati moju knjigu u moju lijevu ruku, niti pak s leđa, i nemoj mi polaganje računa toga Dana učiniti teškim.“

Zatim će potrati (oprati) glavu, tako što će pokvasiti ruke i vrhovima prstiju potrati glavu od čela do zatiljka. To će učiniti tri puta izgovarajući: “Dragi moj Allahu, pokrij me Svojom milošću i Svojim hladom onoga Dana kada ne bude hlada – osim Tvog.“

Zatim će oprati uši na taj način što će pokvasiti prste i onda kažiprstima potrati (oprati) vanjski dio tako što će kažiprst staviti u unutarnji dio uha, a palcem potrati vanjski dio uha. Ovo će ponoviti tri puta izgovarajući: “Dragi moj Allahu, učini me da budem od onih koji Kur’an slušaju i slijede najljepši Govor i Uputu.“ Zatim će oprati vrat svježom vodom. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Pranje vrata – to je zaštita od vatrenog okova na Kijametskom danu.“[39]

Dok pere vrat izgovarat će: “Dragi moj Allahu, oslobodi moj vrat džehennemske vatre i džehennemskih okova.“

Zatim će oprati desnu i lijevu nogu tri puta. Perući desnu nogu izgovarat će: “Dragi moj Allahu, učvrsti moje noge na Siratu – na Dan kada će mnoge noge posrnuti u vatru.“ Perući lijevu nogu izgovarat će: “Dragi moj Allahu, utječem Ti se da moje noge na Siratu učiniš čvrstim – na Dan kada posrnu noge munafikā.“ Noge će oprati do sredine potkoljenice. Nakon toga će svoju glavu podići prema nebu i reći: “Svjedočim da nema boga osim Allaha, dželle š‘anuhu, i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik. Samo Tebe slavim, i samo Tebi zahvaljujem. Nema boga osim Tebe. Pogriješio sam i počinio nasilje prema sebi. Od Tebe tražim oprost i Tebi se kajem. Oprosti mi i primi moje pokajanje, Ti si najmilostiviji. Dragi moj Allahu, učini me da budem od onih koji se kaju, koji se fizički i duhovno čiste, učini me da budem jedan od Tvojih dobrih robova. Učini me da budem strpljiv i zahvalan, da Te se sjećam i da Te često spominjem.“ Kaže se da onaj ko ovo izgovori poslije abdesta, udari pečat svome abdestu, da ta dova doseže do Arša te da mu se sevabi i nagrada registruju i traju sve do Kijametskog dana.

MEKRUHI PRI UZIMANJU ABDESTA

Nepoželjne radnje prilikom uzimanja abdesta su sljedeće:

- da pranje ponovi više od tri puta. Ko to uradi – napravio je prijestup,

- da pretjerano troši vodu. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je prilikom uzimanja abdesta dijelove svoga tijela prao tri puta, rekao je: “Ko izvrši pranje više od tri puta – pogriješio je.“[40] Isto tako,

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“U mome ummetu bit će onih koji će pretjerivati u dovi i u čišćenju.“[41]

Na osnovu toga rečeno je: “Prekomjerno trošenje vode prilikom čišćenja – dokaz je pomanjkanja znanja.“[42]

Ibrahim ibn Edhem je rekao: “Kaže se da je kušnja (el-vesvesu) začeta cjepidlačenjem po pitanju čistoće.“

- pokuđeno je razgovarati tokom uzimanja abdesta kao i pljuskanje vode po licu. Neki ne preporučuju brisanje ili sušenje vode poslije uzimanja abdesta, npr. Seīd ibn el-Musejjeb i Ez-Zuhri,[43] dok Muaz ibn Dženel, da je Allah sa njim zadovoljan, navodi da je “Resul, sallallahu alejhi ve sellem, (nakon uzimanja abdesta) brisao lice krajem svoje odjeće.“[44] Isto tako, hazreti Aiša, da je Allah sa njom zadovoljan, navodi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, imao svoj peškir kojim se brisao poslije abdesta.[45] Ova predaja je međutim, bila predmetom sumnji i kritika. Mekruh je uzimati abdest vodom iz bakrene posude kao i vodom koja je bila dugo izložena suncu. Ovo posljednje, svakako je vezano za zdravstvene razloge. Što se pak tiče bakrenog suda, ispravnost abdesta vodom iz njega osporili su autoriteti poput Ibn Omera i Ebu Hurejre, da je Allah sa obojicom zadovoljan. Prenosi se da je Šu’be[46] odbio da se abdesti vodom iz bakrenog suda.

Ne smije se izgubiti iz vida da je abdest isključivo vanjsko pranje. Više od toga treba se posvetiti pažnja unutarnjem čišćenju. Vanjsko pranje može pratiti i zapažati čovjek, dok unutarnje pranje zna i registruje samo Allah, dželle š‘anuhu. Zato treba svoje srce očistiti pokajanjem, moralom i pohvalnim svojstvima. Primjer onoga ko vodi računa samo u vanjskoj, materijalnoj čistoći, je kao primjer čovjeka koji u svoju kuću pozove vladara, pa očisti samo onaj dio kuće gdje će ga dočekati, a ostali dio kuće ostavi u haosu i prljavštini. Ovakav čovjek, svakako zaslužuje prokletstvo i propast! A Uzvišeni Allah najbolje zna.

ODLIKE (FADILETI) ABDESTA

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Ko se propisno abdesti, klanja dva rekata namaza, za sve to vrijeme se ne optereti dunjalučkim stvarima, postat će čist od grijeha kao što je bio onoga dana kad ga je majka rodila.”[47]

U drugoj verziji hadisa stoji: “Bit će mu oprošteni grijesi koji su prethodili.”

Drugom prilikom Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Hoćete li da vam kažem o djelima zbog kojih će Allah, dželle š‘anuhu, najviše ljudima opraštati grijehe i uzdići ih kod Sebe na uzvišene stepene? Ispravan abdest, pješačenje u džamiju, iščekivanje namaskog vakta – to vam je bdijenje na Allahovom putu!”[48]

Zadnju poruku Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je ponovio tri puta. Postoji predaja po kojoj se Resul, sallallahu alejhi ve sellem, abdestio na taj način što je samo po jedanput oprao dijelove tijela i rekao:

“Ovo je abdest bez kojeg Allah, dželle š‘anuhu, neće primiti namaz.”

Zatim se abdestio opravši dijelove tijela dva puta rekavši: “Ko dva puta opere svoje dijelove tijela – bit će dva puta nagrađen od Allaha, dželle š‘anuhu.” Zatim se abdestio opravši dijelove tijela tri puta, a onda je rekao: “Ovo je moj abdest, abdest poslanikā prije mene, abdest Allahovog miljenika Ibrahima, alejhis-selam.”[49]

Isto tako, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko spomene Allaha, dželle š‘anuhu, prilikom uzimanja abdesta, Allah, dželle š‘anuhu, će mu očistiti cijelo tijelo. Ko ne spomene Allaha, dželle š‘anuhu, očistit će mu samo dijelove tijela koji su došli u dodir sa vodom.”[50] Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko se abdesti, a čist je, Allah, dželle š‘anuhu, će ga deseterostruko nagraditi.”[51] Ili: “Abdest na abdest je kao svjetlo na svjetlo.”[52] Ovo upućuje na lijepu praksu obnavljanja abdesta za svaki namaz. U tom smislu je i hadis: “Kada Allahov rob, uzimajući abdest, ispere svoja usta, grijeh izlazi iz njih, a kada ispere nos - isto tako. Kada opere svoje lice, grijeh izlazi iz njega, čak i iz vjeđa iz kojih rastu trepavice. Kada opere ruke izađe grijeg iz njegovih ruka, čak i ispod njegovih nokata. Kada opere glavu, izlaze grijesi iz njegove glave, iz njegovih ušiju. Pranjem nogu grijesi izlaze iz njegovih nogu, čak i iz nožnih nokata. Takav abdest će imati efekt da će se i hod u džamiju kao i sami namaz tretirati kao hvale vrijedna djela – nafila.”[53]

Prenosi se “da je onaj koji je čist – kao onaj koji posti.”[54] Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Ko se propisno abdesti, zatim digne svoje ruke prema nebu i iskreno uputi dovu izgovarajući: svjedočim da nema boga osim Allaha, dželle š‘anuhu, svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik – otvorit će mu se svih osam vrata Dženneta, može ući na koja hoće.”[55]

Hazreti Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, je rekao: “Ispravan abdest od čovjeka odgoni šejtana.”

Mudžahid kaže: “Blago onome ko uspije zanoćiti čist, kajući se i moleći Allaha, dželle š‘anuhu. Duše će biti proživljene u stanju u kojem su uzete.”

NAČIN KUPANJA

Posuda sa vodom za kupanje stavlja se na svoju desnu stranu, prouči se Bismillah, operu se ruke tri puta. Zatim se obavi čišćenje uobičajeno poslije obavljanja prirodne nužde (el-istindžā’), odstrane eventualni vidljivi tragovi nečistoće na tijelu. Zatim se abdesti, kao da će obavljati namaz, s tim što će, zbog uštede vode, pranje nogu obaviti kasnije. Zatim će oprati glava tri puta. Zatim se pere desna strana tijela, pa lijeva strana – po tri puta, a potom preostali dijelovi tijela, posebno će se, posipajući vodom, prstima pročešljati kosa i brada. Žena ne mora rasplesti svoje pletenice, osim u slučaju da je svjesna da vodom nisu zahvaćeni međuprostori njene kose. Ako bi se osoba (tokom kupanja) doticala svojih spolnih organa, trebala bi obnoviti abdest nakon kupanja. Ako bi međutim uzela abdest prije kupanja, ne bi morala obnavljati abdest. Ovo su osnovni propisi abdesta (el-vudu’) i kupanja (el-guslu), za onoga ko teži vjeri i Ahiretu, dovoljno je da ih zna i praktikuje. Za onoga, pak, ko teži poznavanju detalja i specijalnih slučajeva, preporučujemo različita fikhska djela u kojima će naći objašnjenje za svako pitanje.

Od stvari koje smo spomenuli obavezno je dvoje: nijjet (namjera) i obuhvatanje pranjem cijelog tijela.

Farzovi abdesta su: nijjet, pranje lica, pranje ruku do iza lakata, pranje, odnosno potiranje glave, pranje nogu do iza članaka, pridržavanje redoslijeda (tertīb).

Kupanje je obavezno nakon: izlučivanja sperme, polnog općenja, menstruacije (hajd) te nakon isteka poslijeporođajnog perioda (nifas).

Ostale vrste kupanja su sunnet, kao npr.: kupanje na Bajram, petkom za džum’a-namaz, pred oblačenje ihramā, pred dolazak na Arefat i Muzdelifu, prilikom dolaska u Mekku, kupanje u sva tri zadnja dana hadžskog obreda (ejjamu et-Tešrik), kupanje pred oproštajni Tavaf. Sunnet je da se okupa kafir prilikom prihvatanja Islam, osoba poremećenog razuma nakon ozdravljenja, osoba koja je obavila kupanje umrlog.

Sve ove vrste kupanja samo su lijepa i poželjna djela.

SIMBOLIČNO ČIŠĆENJE - ET-TEJEMMUM

(Način uzimanja tejemmuma)

Ako čovjek bude onemogućen upotrijebiti vodu, bilo iz razloga opasnosti da dođe do nje, ili da raspolaže samo količinom vode neophodnom za piće, ili da na tijelu ima bolest ili ranu, koju bi voda još više pospješila, ili, pak, da dođe u situaciju, da može kupiti vodu ali po cijeni koja je neuobičajeno visoka i prevazilazi njegove mogućnosti. U takvoj situaciji, kada dođe vrijeme namaskog vakta, odabrat će zemljanu površinu koja je fina i čista, dotaći istu svojim dlanovima te potrati svoje lice jedanput. Pri tome je nužna odluka i svijest da to čini radi obavljanja namaza. Treba se truditi da cjelokupno lice dodirne prašnjavim rukama, ako pak lice bude prekriveno rijetkim ili gustim dlakama (bradom – op.prev.), nije neophodno dosegnuti dodirom prašine ispod toga. Zaim će, ako bude imao prsten, isti skinuti i drugi put svojim dlanovima dotaći čisto tlo, raširiti prste, vanjskim dijelovima prsta desne ruke obuhvatit će unutarnje dijelove prstā lijeve ruke, kao i obratno.

Zatim će lijevim dlanom potrati desnu ruku do iza lakata, a desnim dlanom lijevu. Nakon što obavi farz, sa ovim čišćenjem osoba može obaviti i neodređeni broj nafila. Što se pak tiče farza, za svaki farz treba obnoviti et-tejemmum.

TREĆE POGLAVLJE

ČIŠĆENJE OD VANJSKIH OTPADAKA

U ovom slučaju radi se o dvije vrste nečistoće: prljavština (evsāh) i otpaci (edžzā’).

Prva uključuje sljedećih osam vrsta nečistoće:

1. Prljavština koja se skriva u kosi i koja uzrokuje zamazanost i ušljivost. Ova vrsta prljavštine odstranjuje se pranjem, češljanjem, te upotrebom raznih sredstava za njegu kose. Poznato je da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, posvećivao posebnu pažnju urednosti svoje kose, da je redovno češljao i njegovao te da je tu praksu naredio.[56] Između ostalog rekao je: “Redovno uređujte vašu kosu!”[57] također je rekao: “Ko bude imao makar jednu dlaku na glavi neka joj se posveti.”[58] - neka je njeguje i čuva od prljavštine. Jednom prilikom pred Resula, sallallahu alejhi ve sellem, je došao čovjek izrazito zapuštene kose i prljave i neuređene brade. Gledajući ga, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Zar ovaj nije imao sredstvo da sredi svoju kosu?” Zatim je dodao: “Neki od vas dođu, a svojom pojavom liče na šejtana.”[59]

2. Tekućina koja se nakupi u ušnim naborima (kanalima – op.prev.). Dovoljno je da se ova izlučevina izbriše ali, naročito poslije kupanja, treba biti krajnje oprezan, jer ako se radi o obimnijem izlučivanju, ono može biti povezano sa određenim oboljenjem uha i može štetiti sluhu. Što se, pak, tiče vanjske prljavštine iza uha, ona se odstrani potiranjem.

3. Tekućina koja se izlučuje iz unutarnjih dijelova nosa. Ista se čisti i odstranjuje ili ušmrkavanjem (el-instišāk) ili ispiranjem nosa (el-istinsār).

4. Naslage sa zuba i jezika. Uklanjaju se misvakom, četkicom ili ispiranjem i pranjem usta. To smo objasnili malo prije.

5. Prljavština koja nastaje u bradi ukoliko se zapostavi njena higijena. Odstranjuje se pranjem i češljanjem. U Predaji stoji da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, “uvijek sa sobom nosio češalj, četkicu i ogledalo”[60], te da je “svoju bradu sređivao dva puta dnevno.”[61] Po predajama, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je imao izrazito gustu bradu,[62] hazreti Ebu Bekr, također. S druge strane, navodi se da je hazreti Osman imao izrazito dugu i rijetku bradu. Hazreti Alija je imao bujnu i široku bradu, koja je na njegovim prsima sezala od ramena do ramena.

U jednoj predaji, dosta interesantnoj i čudnoj, hazreti Aiša, da je Allah sa njom zadovoljan, kaže: “Jednom prilikom nekoliko ljudi čekalo je Resula, sallallahu alejhi ve sellem, pred vratima njegove kuće. Prije nego će izaći vidjela sam ga kako se preokupirao dotjerivanjem svoje brade i kose.[63] Rekla sam: “Šta to radiš Allahov poslaniče?“ Odgovorio je: “Allah, dželle š‘anuhu, voli svoga roba koji se dotjera i ukrasi pri susretu sa svojom braćom.” Neznalica će pomisliti da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, poput drugih ljudi, tako postupao želeći da se prikaže zgodnim. Daleko od toga! Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je od Allaha, dželle š‘anuhu, zadužen da ljudima dostavi Objavu. U tom smislu obaveza Resula, sallallahu alejhi ve sellem, bila je da i svojom pojavom i ljepotom ostavi visok dojam i utisak na ljude, da ga oni poštuju i respektuju. Ovaj primjer treba slijediti svaki ālim koji se opredjeli da ljude poziva u Allahovu vjeru. Treba pridavati značaj svome izgledu i vanjštini.

Taj izgled ne smije biti razlogom da ga ljudi izbjegavaju.

Po ovim pitanjima vrlo su bitni cilj i namjera – nijjet. Djela se vrednuju po cilju i namjeri zbog kojih se čine. Ako lijep izgled i vanjština imaju pozitivne efekte, lijepo je to protežirati. S druge strane, zapuštenost i neurednost brade, zanemarivanje elementarnih životnih potreba, čime bi se trebala skrenuti pažnja na asketski život, mogu biti ekstremna i pogibeljna. Bilo bi korisnije ostaviti tu izvještačenost, a prihvatiti se onoga što je poželjnije i važnije. Uostalom, to su stvari skrivene naravi i one ostaju kao tajna između Allaha, dželle š‘anuhu, i čovjeka. Mnogo je neznalica koji se na određeni način ponašaju da bi skrenuli pozornost na sebe, obmanjujući pritom i sebe i druge, tvrdeći da su im namjere dobre i korisne. Isto tako, vidjet ćeš brojnu ulemu koja nosi skupa i raskošna odjela, tvrdeći da to rade sa namjerom da zbune heretike i pobiju protivnike. Objašnjenje im je također, da to rade isključivo iz razlogā da bi postigli blizinu Allahovu, dželle š‘anuhu!

Međutim, ovo je nešto što će se otkriti i saznati “onoga Dana kada budu ispitivane savjesti,”[64] onoga Dana “kada budu oživljeni koji su u grobovima, i kada izađe na vidjelo ono što je u srcima.”[65]

Toga dana će se razlučiti čisto zlato od lažnog svjetlucanja bronze. Da nas Allah, dželle š‘anuhu, sačuva od poniženja kojima će neki ljudi biti izloženi kada dođe najveći Dan.

6. Prljavština koja se taloži na sastavima zglobova prstiju. Arapi nisu uobičavali prati ruke poslije jela, pa bi se, naročito na tim dijelovima ruku, primjećivala nečistoća. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je zato naredio čišćenje tih dijelova (zglobova – op.prev.).[66]

7. Prljavština na jagodicama prstiju i ispod nokātā.[67] Naredio je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, Arapima čišćenje ovih dijelova, naročito zbog toga što nisu redovno rezali nokte, pa se tu nagomilavala velika količina prljavštine. Zato im je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, posebno naredio manikiranje, odnosno rezanje noktiju, brijanje ispod pazuha kao i brijanje kosmatog dijela oko spolnog organa, najmanje svakih četrdeset dana.[68] Posebno je naredio redovno pranje dijelova ispod nokātā.[69] U Predaji stoji da je “Objava u jednom trenutku neuobičajeno kasnila,” pa je Džibril, alejhis-selam, to ovako objasnio Resulu, sallallahu alejhi ve sellem: “Kako da vam se dostavlja Objava kad među vama ima onih koji ne peru zglobove prstā[70] niti jagodice, ne čiste naslage sa svojih zuba. Naredi im da to rade!”

Allah, dželle š‘anuhu, kaže: “Ne reci (roditeljima) ni: Uh!”[71]

Neki komentatori Kur’ana objašnjavajući ovaj ajet ističu da se, ustvari, ovim želi reći: ne uznemiravajte svoje roditelje kao što uznemirava prljavština ispod nokātā, zato što je jedno od značenja riječi “uffun” – prljavština ispod nokata.

8. Prljavština koja je karakteristična za cijelo tijelo, npr. znoj i ulična prašina. Ova prljavština se otklanja upotrebom kupatila. Korištenje javnog kupatila je dozvoljeno. Zna se da su Ashabi koristili javno kupatilo u Damasku. Neko od njih je rekao: “Divna li je kuća javno kupatilo, njegova voda čisti tijelo a njegova toplota podsjeća na džehennemsku vatru.” Ove riječi se pripisuju Ebu ed-Derda-u i Ebu Ejjub el-Ensariju, da je Allah sa dvojicom zadovoljan. Isto tako, neko je rekao: “Ružna li je kuća javno kupatilo! – otkriva golotinju, oduzima stid.” Ovdje je ukazano na štetnost javnog kupatila, dok je u prethodnom tekstu ukazano na njegove pozitivne strane i koristi. U svakom slučaju, korištenje javnog kupatila je nužnost i potreba. Treba prihvatiti ono što je pozitivno a odbaciti što je negativno. Onaj ko koristi javno kupatilo treba poznavati propise vezane za tu ustanovu. Neki od tih propisa su sunnet, a neki vadžib. Vezano za obavezu vadžiba, dvije obaveze odnose se na ličnu intimu (avret), a dvije na ličnu intimu drugoga. Što se tiče obaveza čuvanja i zaštite lične intime, ona se sastoji u tome da svoja stidna mjesta pokrije i zaštiti od pogleda drugih, kao i od dodira drugih. Ova mjesta može očistiti osoba sama sebi. Ne smije dozvoliti slugama niti maserima kupatila da mu dotiču po bedrima i dio tijela ispod pupka, uključujući genitalije i dijelove tijela oko njih. Kako je god zabranjeno (stranoj osobi – op.prev.) gledati tuđegenitalije zabranjeno joj je i da ih dotiče.

Što se tiče obaveza koje se odnose na druge, prva je da odvrati svoj pogled od avreta drugih, zatim da upozori i po mogućnosti, spriječi otkrivanje, jer sprečavanje grijeha i zla je obavezno. Musliman je dužan upozoriti, bez obzira da li će to upozorenje biti prihvaćeno ili ne. Jedino u slučaju da će mu to upozorenje nanijeti materijalnu ili moralnu štetu, dozvoljeno je da ostane pri šutnji. Nema opravdanja onaj koji kaže “da njegova opomena i onako neće biti od koristi, jer neće biti prihvaćena.” Ljudsko srce mora reagovati na grijeh, osuda i reakcija ne smiju izostati.

Možda je u ovom vremenu bolje izbjegavati javna kupatila zato što je u njima sve prisutnije izlaganje i otkrivanje intime, naročito dijelova tijela ispod pupka i iznad genitalija. Ovo neki ne smatraju avretom, međutim, dijelove tijela koji su neposredno uz genitalije Šerijat tretira avretom.

Zato je, u takvoj situaciji, ispravnije izbjegavati javna kupatila. Bišr ibn el-Haris je rekao: “Ne mogu biti strog prema čovjeku koji da i posljednji svoj dirhem da bi se kupatilo oslobodilo korisnika, kada on dođe na red da se okupa.” Prenosi se da je Ibn Omer, da je Allah sa obojicom zadovoljan, jednom prilikom viđen u javnom kupatilu, bio je okrenut glavom prema zidu, a preko očiju je stavio povez. Zato neki zaključuju da nema bojazni od ulaženja u javno kupatilo, s tim da koristi dva plašta, jedan da s njim pokrije dijelove tijela koji su avret, a drugi za glavu, da bi mogao zaštiti svoj pogled, ako se za to ukaže potreba.

SUNNETI PRILIKOM BORAVKA U JAVNOM KUPATILU

Što se tiče sunnetā (vezanih za korištenje javnog kupatila – op.prev.), ima ih deset:

Prvi sunnet je nijjet - da je namjera upotrebe kupatila vezana za čišćenje radi namaza, a ne iz pobude strasti, provoda i sl.

Drugi sunnet je da vlasniku kupatila plati uslugu prije ulaska u kupatilo, jer vlasnik nije upoznat sa željama i zahtjevima klijenta, a svakako očekuje nadoknadu. U svakom slučaju, plaćanje unaprijed otklanja nedoumice vlasniku kupatila, dok korisniku potvrđuje ispravnost njegovih namjera.

Treći sunnet je da u kupatilo uđe lijevom nogom i izgovori: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Utječem se Allahu, dželle š‘anuhu, od prokletog, nečistog, grešnog i pokvarenog šejtana.”

Četvrti sunnet je da se upotreba kupatila obavi u vrijeme kada je ono slobodno i ispražnjeno, ili ako je u mogućnosti da svojim plaćanjem uvjetuje da ono takvo bude u određenom terminu.

Može se desiti čak i u situaciji kada kupatilo koriste pristojne i pobožne osobe koje svoje poglede nikada namjerno ne usmjeravaju prema drugima, da sa nekoga padne komad odjeće, te da tako i nehotice pogled padne na avret druge osobe. Iz tih razloga je, kao što smo malo prije naveli, Ibn Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, u javnom kupatilu stavio povez preko svojih očiju.

Peti sunnet je da prilikom ulaska u kupatilo najprije pokvasi obje strane i ne ulazi u vrući dio kupatila prije nego što se tijelo oznoji i zagrije.

Šesti sunnet. U kupatilu ne treba rasipati vodu nego je treba koristiti onoliko koliko je potrebno. Dozvoljena je normalna i uobičajena količina. Ovo se posebno odnosi na toplu vodu jer su za nju potrebna ulaganja.

Sedmi sunnet je da toplina i vrelina kupatila (hammam) čovjeka podsjeti na vrelinu Džehennema. Kupatilo inače podsjeća na Džehennem: ispod dopire vrućina – iznad gustina i mrak, da nas Allah, dželle š‘anuhu, toga sačuva. Pametan čovjek će u svakom trenutku svoga života razmišljati o Ahiretu, to je njegova krajnja destinacija i vječito boravište. Njega će i voda, i vatra, i sve ostalo podsjećati na Ahiret.

Ljudska razmišljanja vezana su za njihove težnje i ambicije. Kada u dobru opremljenu kuću uđe trgovac tkaninom, stolar, zidar i tkalac, pogledaj kako će se ponašati. Vidjet ćeš da će trgovac biti preokupiran prostirkama i njihovim cijenama, tkalac će obratiti pažnju na odjevne predmete, njihovo porijeklo i kvalitet, stolar će razgledati strop i njegovu konstrukciju, a zidar će se posvetiti zidu, preciznosti njegovih linija i njegovoj statici. Slično je i sa osobom koja teži Ahiretu. Ništa neće zapaziti a da ga to neće podsjetiti na Ahiret. Kada ugleda crninu – podsjetit će ga na mrak u kaburu, ako vidi zmiju - podsjetit će ga na guje Džehennema, kada vidi ružan i nezgrapan lik – podsjetit će ga na Munkera i Nekīra, na mučitelje (ez-zebānije). Kada čuje strahovit glas – podsjetit će ga na zov roga, odnosno trube na Kijametskom danu (nefhatu es-sūri), koji će mrtve probuditi. Kada vidi nešto lijepo – podsjetit će ga na uživanja u Džennetu. Kada čuje riječi prihvatanja i odbijanja u čaršijskoj galami i vrevi, to ga podsjeti na Dan obračuna, kada će biti objelodanjena istina o svemu, pa i o tim pogodbama, koliko su bile istinite i tačne.

Zdrav razum navodi na ovakva razmišljanja. Od toga ga mogu odvratiti samo dunjalučke preokupacije. Ako čovjek zdravog razuma napravi poređenje između dužine dunjalučkog i ahiretskog života, uvidjet će ništavnost ovog prvog. To neće uvidjeti samo onaj čije je srce nehajno i svijest pomračena.

Osmi sunnet je da prilikom ulaska u javno kupatilo prisutne ne pozdravlja selamom. Ako bude pozdravljen sa selamom, šutit će, ili ako hoće odgovorit na neki način, neka kaže: “Neka ti Allah oprosti grijehe!” Ako, pak, tamo sretne poznanika, može se sa njim rukovati i umjesto selama reći mu: “Āfākallah!” – neka ti Allah oprosti grijehe! U kupatilu ne treba mnogo govoriti, ne treba glasno učiti Kur’an, dok je učenje u sebi dozvoljeno, međutim, Bismillu može glasno izgovarati. Mekruh je u kupatilo ulaziti u vremenu od zalaska sunca do jacije-namaza. To je vrijeme u kojem šejtani intezivno djeluju na Zemlji.

Deveti sunnet je masaža tijela. Što se, pak, tiče masaže, ona je svakako dozvoljena po dijelovima tijela koji nisu avret. Jusuf ibn Esbāt je ostavio oporuku da ga nakon smrti okupa osoba, koja nije bila iz kruga njegovog društva niti rodbine. Rekao je: “Taj čovjek me jednom masirao u hammamu. Mislim da je bio zadovoljan nagradom koju sam mu dao i smatram da će mu biti drago da okupa moje mrtvo tijelo.” Da je masaža dozvoljena vidi se i iz Predaje po kojoj je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kako prenosi jedan od Ashabā, prilikom jednog od svojih putovanja, svratio u jednu kuću, legao na stomak, i tako zaspao. Kad sam došao primijetio sam crnca kako masira Resulova, sallallahu alejhi ve sellem, leđa. Rekao sam: “Šta je ovo Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: “Deva me zbacila sa leđa!”[72]

Deseti sunnet je da nakon kupanja zahvali Allahu, dželle š‘anuhu, na toj blagodati. Davno je rečeno da je topla voda, u hladnim i zimskim vremenima, najbolje osvježenje i bogatstvo. Ibn Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, je rekao: “Jedna od pozitivnih novotarija je – hammam.” Ovo je predočavanje šerijatskog stanovišta. Gledano sa medicinskog aspekta tvrdi se da je upotreba kupatila, naročito nakon depilacije, najbolja zaštita od lepre i raznih kožnih oboljenja.

Isto tako, depilacija se preporučuje bar jedanput mjesečno, jer osvježava organizam, daje mu lijep izgled i ten, i pojačava potenciju. Tvrdi se da je “mokrenje u hammamu, u stojećem stavu, u zimskom periodu, korisno i zdravo”, da je “u ljetnim periodima zaspati poslije kupanja bolje nego lijek popiti”, da je “pranje nogu hladnom vodom, nakon upotrebe hammama, efikasan lijek za kostobolju.”

Nije preporučeno nakon korištenja hammama hladnom vodom kvasiti glavu, niti pak piti hladnu vodu. Ovo su propisi koji se odnose na muškarca pri upotrebi javnog kupatila.

Što se, pak, žena tiče, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Nije dozvoljeno mužu da svoju ženu uvede u javno kupatilo.”[73]

Svaka muslimanska kuća ima svoje kupatilo. U hadisu koji je iz mešhur kategorije hadisa stoji:

“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka u javno kupatilo ne ulazi bez plašta (ogrtača), ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka svoju suprugu ne uvodi u javno kupatilo.”[74]

Ženi je, međutim, dozvoljeno da uđe u javno kupatilo nakon poroda i u slučaju bolesti.

Zna se da je hazreti Aiša, da je Allah sa njom zadovoljan, koristila javno kupatilo iz razloga svoje bolesti. Naravno, ući će u nošnji koja je za ženu propisana Šerijatom.

TJELESNI OTPACI

Navest ćemo osam vrsta ove nečistoće:

Prva vrsta: Kosa. Brijanje glave se preporučuje iz higijenskih razloga. S druge strane, kosu je preporučeno ostaviti ali pod uvjetom da se pazi i njeguje. Nije lijepo da kosa bude preduga, da bude poput pramenova i repova, što je praksa određenih krugova i porodica.

Druga vrsta: Brkovi. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Skratite brkove.” U drugoj predaji: “Uređujte brkove, a bradu pustite da naraste.”[75] U časnom hadisu je upotrijebljen izraz “hiffū” – što znači nenapadno, blago, što znači da je gornja usna slobodna i ne previše obrasla opterećena dlakama. Ovaj izraz nalazimo i u Kur’ani Kerimu: “I vidjet ćeš meleke kako (hāffīne) prijesto okružuju...”[76]

“Ako bi ih od vas tražio i prema vama uporan bio (fejuhfikum), postali biste škrti i On bi učinio vidljivim vaše mržnje.”[77]

Brijanje brkova nije spomenuto u tradiciji, mada je kresanje i dotjerivanje, na šta se aludira u hadisima, veoma blizu i slično brijanju. Prenosi se da je neko u vremenu tabi’ina (generacija poslije Ashaba – op.prev.), vidjevši čovjeka kratkih i sređenih brkova, primijetio: “Podsjetio si me na drugove Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”

Mugire ibn Šu’be[78] je rekao: “Pogledao me je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, a bio sam zapustio brkove, pa mi je rekao: Dođi, i potkrati mi ih, ali ne kao kod tebe.”[79] Vrhovi brkova se mogu ostaviti nešto duži. To je praktikovao hazreti Omer, a i neki drugi ashabi, jer taj dio brkova ne prekriva usta i na njemu ne ostaju tragovi hrane. To što je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, za razliku od brkova, preporučio da se brada ostavi duža, ima i svojih razloga. U jednom od hadisa Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Jevreji su zapuštali brkove a skraćivali brade – oponirajte im.”[80] Ima uleme koja brijanje brkova smatra mekruhom i novotarijom.

Treća vrsta: Dlake ispod pazuha čije se odstranjivanje propisuje bar jedanput u četrdeset dana.

Četvrta vrsta: Dlake sa spolnih organa. Otklanjaju se brijanjem ili depilacijom, najmanje jedanput u četrdeset dana.

Peta vrsta: Nokti. Razlog njihovog otklanjanja je nečistoća koja se nakuplja ispod njih, kao i estetski efekat. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, obraća se svom ashabu riječima:

“O Ebu Hurejre, obreži i dotjeraj svoje nokte, šejtan leži ispod dugih nokata.”[81]

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je, kako Beduine, tako i stanovnike gradova, upozoravao na nokte i prljavštinu ispod njih, ali nije im naređivao, zbog toga, obnavljanje namaza. U izvorima nisam došao do podatka koji decidno ukazuje na način, odnosno, redoslijed obrezivanja nokatā, ali sam čuo da bi Resul, sallallahu alejhi ve sellem, najprije obrezao nokte na desnoj ruci, i to na taj način da bi počeo sa kažiprstom a završio sa palcem. Rezanje nokata lijeve ruke počinjao je sa malim prstom, a završio sa palcem.[82] Razmišljajući o ovoj Predaji, moj utisak je da je ona tačna, jer, ukazuje na momente koji mogu biti svojstveni samo inspiraciji poslanstva. Iz ove predaje, a Allah najbolje zna, ja zaključujem sljedeće: Obrezivanje nožnih nokata također je obaveza, međutim, počinje se sa obrezivanjem nokata na rukama, jer je ruka, kao organ, superiornija i časnija od noge. Zato se prvo obrezuju nokti na rukama a zatim na nogama. Isto tako, desna ruka je pribranija od lijeve, zato se nokti na desnoj ruci obrezuju prije nego na lijevoj. Od pet prsta na desnoj ruci najodabraniji je kažiprst, tim prstom se svjedoči i izgovaranje Šehadeta.

Osnovni princip u Šerijatu je da se čišćenje, ali i ostalo, počinje sa desne strane. Što se, pak, tiče rezanja i dotjerivanja nožnih noktiju, ako za to ne postoji argument u Tradiciji, mišljenja sam da bi trebalo početi sa rezanjem malog prsta desne noge, a završiti sa rezanjem nokta malog prsta lijeve noge. Ono što smo naveli za ruke ne može se prenijeti na noge, jer tu, poput ruku, nema kažiprsta – šehādeta. Nožni prsti su svi u istoj poziciji, zato se počinje sa desne strane.

Ovi detalji, vezani za redoslijed, u osnovi su predmet nubuvveta – poslanstva. Možda nam ne bi ni palo na pamet da o tome razmišljamo. Tek kada ove detalje zapazimo u riječi i praksi Resula, sallallahu alejhi ve sellem, ponukani smo na razmišljanje i zaključivanje. Nemoj misliti da je bilo koji čin Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio van konteksta tačno definisanog propisa i pravila, uključujući i sami način i redoslijed istog. Pitanje redoslijeda i harmonije u radnjama i pokretima je veoma značajan momenat; neplanski i dezorganizirani pokreti ukazuju na temperament životinje, planski i tačni pokreti, karakter su ljudskog bića, u čemu prednjače Allahove, dželle š‘anuhu, evlije.

Što su postupci čovjeka smireniji, organiziraniji i precizniji – on je bliže stepenu Allahovih, dželle š‘anuhu, poslanikā i evlijā. Blizina Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, istovremeno je i blizina Allahu, dželle š‘anuhu. Da nas Allah, dželle š‘anuhu, sačuva od toga da naši pokreti i radnje budu u vlasti šejtana, da on njima rukovodi i diriguje. Jedna od aktivnosti Resula, sallallahu alejhi ve sellem, bila je i uptreba surme za oči.

Zna se da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, podvlačio surmom svoje desno oko tri puta, a lijevo dva puta[83], a počinjao je podvlačenjem surme na desnom oku. Disparitet u broju podvlačenja surme između dva oka je zbog toga da se u ukupnom zbiru dođe do neparnog broja, jer, neparni broj je superiorniji od parnog. Neparnost je jedno od Allahovih, dželle š‘anuhu, svojstava. Normalno je da ljudi, koliko je to moguće, svoja djela i postupke, pokušaju uskladiti sa Allahovim, dželle š‘anuhu, svojstvima. Vidjeli smo da je i čišćenje, bez obzira radilo se o prirodnoj nuždi (el-istindžā’) ili o direktnoj pripremi za namaza (abdest), vezano za neparan broj. Možda ćeš postaviti pitanje:

“Zašto je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, za lijevo oko odredio dva tretmana, kad je to parni broj?”

Odgovor: To je logično, jer, da su za oba oka određeni neparni tretmani, u konačnom zbiru bili bi parni. Dva neparna broja sačinjavaju parni broj. Međutim, ovdje postoji i druga mogućnost, a to je da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, povodeći se sa propisom abdesta, na oba oka podvlačio surmu tri puta.[84] O tome postoje i dosta pouzdane predaje. Kada bih ulazio u detalje postupaka Resula, sallallahu alejhi ve sellem, za to bi trebalo mnogo i mnogo vremena. Ti pokušaj, na osnovu onoga što si čuo i spoznao, ući u tajnu onoga što ti je nepoznato.

Znaj da učenjak neće biti nasljednik Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve dotle dok ne bude u potpunosti spoznao Šerijat, tako da ga od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odvaja jedan stepen

– to je stepen poslanstva. Oporučilac je taj koji je stekao kapital i sa njim može raspolagati, a nasljednik nije stekao kapital – on se prenosi na njega. Ove pojmove, ma koliko oni izgledali razumljivi i lahki, ne može u potpunosti shvatiti niko osim Allahovih poslanikā, da je Allahov selam i spas na njih, a razrada tih pojmova omogućava se samo istinskoj ulemi, koja je nasljednik Allahovih poslanikā.

Šesta i sedma vrsta: Pupčana veza i kožna kapica na vrhu spolnog uda (prepūcij). Pupčani konopac se odsijeca prilikom rođenja, a kožna kapica se sa spolnog uda odstranjuje činom obrezivanja (sunnet). Kod židova je običaj da to rade sedmi dan nakon rođenja. Međutim, sunećenje je bolje obaviti kasnije u vremenu kada se djetetu pojave sjekutići. U tom periodu dijete je manje izloženo eventualnom riziku i opasnosti.

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Sunnet je za muško obaveza, a za žensko poželjan.”[85]

Međutim, u slučaju obrezivanja žena, ne treba pretjerivati. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je ženi jednog od Ashaba, čije je ime bilo Umm ‘Atijje, a koja je obrezivala žene, rekao: “O Um ‘Atijje, budi pažljiva i oprezna prilikom zahvata sunećenja, nemoj otklanjati osim sasvim malog dijela (udne navlake klitorisa – op.prev.), jer na taj način ćeš ženi očuvati ženstvenost, a muškarcu omogućiti zadovoljstvo i ugođaj.”[86]

Drugim riječima, to je način da žena očuva svoju strastvenost te da se ni muškarcu ne uskraćuje doživljaj i užitak samog spolnog odnosa.

Obrati pažnju na rafiniranu dikciju i blagost u ovim riječima Resula, sallallahu alejhi ve sellem, kako mu se, svjetlom nubuvveta, pored ahiretskih, otkrivaju i dunjalučke tajne i interesi. Neka je hvala Allahu, dželle š‘anuhu, Koji ga je iz Svoje Milosti poslao čovječanstvu, da istom ukaže na vrijednosti Ahireta, ali i dunjaluka i vjere.

Osma vrsta: Višak brade. O tretmanu brade ima dosta hadisa, ali, isto tako, ima i dosta novotarija i nesigurnih predaja. Prije svega, postavlja se pitanje, šta je to višak brade, odnosno preduga brada? Postoji mišljenje da, kada osoba šakom obuhvati svoju bradu, sve ono što prelazi je višak. Ovo mišljenje je zastupao Ibn Omer, zatim i autoritativne ličnosti iz generacije Tabi’īna, također Eš-Ša’bi i Ibn Sirīn.

Nasuprot tome, Hasan el-Basri i Katade smatraju da je bolje bradu ostaviti dužom, rukovodeći se riječima Resula, sallallahu alejhi ve sellem: “Pustite vaše brade.”

Sve ukazuje na skraćivanje i dotjerivanje brade, jer, preduga brada deformiše izgled, te daje argument povoda klevetnicima, koji zagovaraju odstupanje od ovog sunneta.

U svakom slučaju, sa zdravim nijjetom, bolje je izbjegavati predugu bradu.

En-Nehaijju kaže: “Čudim se pametnom čovjeku koji zapusti predugu bradu zašto je ne sredi i ne skrati, jer je umjerenost najbolja u svemu.” U tom smislu je i rečeno: “Što je duža brada – kraća je pamet.”

U vezi sa bradom, pokuđeno je deset sljedećih stvari, neke manje, a neke više: bojenje brade u crno, bijeljenje brade sumporom, čupanje brade, čupanje sijedih dlaka iz brade, smanjivanje ili uvećavanje, zapuštanje brade s ciljem licemjerja i dvoličnosti, zapuštanje brade s namjerom da se prikaže pobožnim, odnosno sufijom, hvalisanje crnom bradom jer podsjeća na mladost i sijedom koja upućuje na ozbiljnost i zrelost, farbanje brade crvenom ili žutom bojom, da bi se izgledom, ali ne i djelima, prikazalo dobrim i poštenim.

1. Što se prvog svojstva tiče, a to je bojenje brade u crno, zabrana toga čina vidljiva je u riječima Resula, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolja mladost je ona koja oponaša starost, a najgora starost je ona koja oponaša mladost.”[87]

Pod oponašanjem starijih, misli se na oponašanje u njihovim djelima a ne u bijeljenju brade. U Predaji stoji:

“Zabranio je (Resul, sallallahu alejhi ve sellem) bojenje brade u crno.”[88]

Isto tako stoji: “Boljenje u crno - to je oponašanje stanovnika Džehennema.”[89]

Drugom prilikom Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Bojenje u crno – to je identifikacija sa nevjernicima.”

Za vrijeme halife hazreti Omera, da je Allah sa njim zadovoljan, oženio se čovjek koji je, zbog toga što je obojio bradu u crno, izgledao mlađe. Međutim, nakon ženidbe, obznanila se njegova starost. Porodica žene se požalila halifi Omeru, on je brak poništio, a muža žestoko udario, rekavši mu:

“Prevario si ljude mladošću, a sakrio od njih svoju starost.”

Pripovijeda se da je praksu farbanja brade prvi uveo faraon, da je Allahovo prokletstvo na njega. Ibn Abbas, da je Allah sa njim zadovoljan, prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Na kraju vremena (ahiru ez-zemāni) bit će onih koji će svoje brade farbati u crno. One će izgledati poput volje goluba. Takvi neće osjetiti miris Dženneta.”[90]

2. Bojenje brade žutom ili crvenom bojom. Ovo je dozvoljeno samo u konfrotaciji sa nevjernicima – džihadu, ali je pokuđeno da se to radi iz razloga oponašanja vjerskih uglednika.

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Žuta boja je boja kojom svoje brade boje muslimani, a crvena boja je boja kojom svoje brade boje vjernici.”[91]

Za crvenu boju upotrebljavali su knu[92], a za žutu boju šafran.[93] I neki od uleme su bojili brade u crno u vrijeme sukoba sa neprijateljem, to je dozvoljeno.

3. Bojenje brade u bijelo, da bi se na taj način pokazala starost i ozbiljnost, uvažavanje i respekt od strane mlađih, da bi se stekao dojam učenosti. Naravno, ovo je zabluda, jer je znanje plod i rezultat razuma, a ne duge brade.

Neznalici starost samo uvećava neznanje, ko se rodi glup, ma koliko dugo živio, on samo pokazuje svoju glupost. Dobri prethodnici su davali prednost mladim koji su posjedovali znanje. Hazreti Omer je davao prednost Ibn Abbasu nad ostalim Ashabima, unatoč njegovoj mladosti. Ibn Abbas, da je Allah sa njim zadovoljan, je rekao: “Allah, dželle š‘anuhu, Svojim robovima daje znanje u njihovoj mladosti. Sve dobro je u mladosti.” Zatim je citirao ajete: “Čuli smo jednog momka kako ih huli” - rekoše - “ime mu je Ibrahim.”[94]

“To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili.”[95]

“O Jahja, prihvati Knjigu odlučno! – a dadosmo mu mudrost dok je još dječak bio.”[96]

Enes, da je Allah sa njim zadovoljan, je rekao: “Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je umro, a na njegovoj glavi i bradi nije bilo više od dvadeset sijedih dlaka.” Rekoše mu: “Ali, oče Hamzin, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je umro u poodmaklim godinama?” Enes odgavari: “Da, ali Allah, dželle š‘anuhu, mu nije uskratio Svoju Milost.” Upitan je: “Zar je sijeda brada uskraćivanje Njegove milosti?” Enes odgovori: “Zar svi ne osjećate odbojnost prema toj pojavi?”[97]

Prenosi se da je Jahja ibn Eksem[98] imenovan za sudiju kada je imao dvadeset i jednu godinu. Jednom prilikom, neko od prisutnih, sa namjerom da ga provocira i uvrijedi, upitat će ga: “Sudija, Allah te pomogao, koliko imaš godina?”

Odgovorio mu je: “Isto onoliko koliko je imao Attab ibn Esid[99] kada ga je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, odredio za namjesnika i suca Mekke.” Ovim oštrim i duhovitim odgovorom ga je potpuno ušutkao.[100]

Prenosi se da je Malik, da je Allah sa njim zadovoljan, rekao: “U jednoj knjizi sam pročitao sljedeće: Nemojte da vas brada zavede – i jarac ima bradu!” Ebu ‘Amr ibn el-’Ata[101] je rekao: “Kada vidite čovjeka dugog rasta a male glave, duge i široke brade, nećete pogriješiti ako zaključite da je ograničen i glup, pa makar to bio i Umejje ibn ‘Abdu Šems.”[102]

Ejjub Es-Sahtejāni[103] je rekao: “Vidio sam šejha od osamdeset godina kako slijedi mladića i uči od njega.” Ali ibn el-Husejn[104] je rekao: “Onaj ko te pretekne sa znanjem – on je tvoj imam, pa makar bio mlađi od tebe.” Ebu Amr ibn el-’Ala’ je upitan: “Da li dolikuje šejhu (starom čovjeku – op.prev.) da uči od mlađeg?” Odgovorio je: “Neznanje ga ponižava – nauka oplemenjuje.” Jahja ibn Mu’īn je rekao Ahmed ibn Hanbela, videći ga kako ide iza mazge imami Šafije: “O oče Abdullahov, šta je s tobom, umjesto da redovno pratiš i uzimaš znanje od Sufjana,[105] ti ideš iza mazge ovoga mladića i slušaš njegova predavanja” Ahmed ibn Hanbel mu odgovori: “Da znaš, i ti bi stao s druge strane ove mazge! Što se tiče znanja Sufjana, ako ga direktno ne čujem, njegovo znanje uzet ću od mnogih koji ga prenose, a što se tiče znanja ovoga mladića, ako ga ne budem slijedio i kontaktirao, ostat ću bez tog znanja.”

4. Odstranjivanje sijedih vlasi s namjerom da prikrije godine zrelosti i starosti. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je “zabranio odstranjivanje sijedih dlaka, rekavši da su one – svjetlo vjernika.”[106]

Odstranjivanje sijedih vlasi može se dovesti u kontekst bojenja brade u crno, o čemu je bilo govora.

5. Odstranjivanje sijedih vlasi iz razloga obijesti ili igre. Ova pojava se tretira kao nepristojna i nedolična. Zna se da je Omer ibn Abdul Aziz odbio svjedočenje čovjeka za kojega je primijetio da otklanja sijede dlake u predjelu vilične kosti (sljepoočnice).

U Predaji stoji da su isto postupali i hazreti Omer i Ibn ebi Lejla.[107] Što se, pak, tiče odstranjivanja

bijelih vlasi u njihovom začetku, težeći ka golobradosti – to je veoma pokuđeno. Brada je ukras muškarca. Neki od Allahovih meleka se kunu zakletvom: “Tako nam Onoga koji je sinove Ademove ukrasio bradom.” Brada je jedan od znakova perfekcije stvaranja, jedna od karakteristika muškarca u odnosu na ženu. U jednoj veoma čudnoj i interesantnoj interpretaciji (garibu et-te’vili) kur’anskog teksta: “On onome što stvara dodaje šta hoće,”[108] stoji da se pod pojmom dodatka u časnom tekstu aludira na bradu.

Poznato je da su pristaše El-Ahnef ibn el-Kajsa,[109] govorile: “Ponekad smo poželjeli da El-Ahnafu kupimo bradu, pa makar koštala i dvadeset hiljada.” Šurejh el-Kādi[110] je rekao: “Želio sam da imam bradu, pa makar me koštala deset hiljada!” Brada je odraz ozbiljnosti, zrelosti, znanja.

Ona je predmet respekta i uvažavanja, ona otvara vrata čovjeku da uspostavi vezu i kontakt sa elitnim strukturama društva.

Postoje predanja u kojima stoji, da će stanovnici Dženneta biti bez brade, osim Haruna, alejhis-selam, brata Musa, alejhis-selam, koji će imati bradu do pāsa. To će mu biti specijalna nagrada i počast od strane Allaha, dželle š‘anuhu.

6. Podešavanje, uređivanje i slaganje brade da bude u formi pletenice i uvojaka, što je karakteristika ukrašavanja žena. U tom smislu Ka’b kaže: “U Ahiri zemanu će se pojaviti ljudi koji će potkresavati i uređivati svoju bradu tako da će ona ličiti na golubičin rep, a nosit će obuću koja će biti u obliku srpova. Takvi neće biti spašeni na Kijametskom danu.”

7. Pretjerano zapuštanje brade i kose, npr. da brada zahvati sljepoočnice, da kosa padne preko čela i dosegne preko polovine obraza. Takav izgled i pojava ne dolikuje onima koji žele i nastoje stanje popraviti i poboljšati.

8. Zapuštanje brade sa ciljem da se na nju skrene pozornost. Bišr[111] kaže: “Postoje dva grijeha i prekršaja vezana za bradu: friziranje brade radi atrakcije, i njeno zapuštanje iz razloga da bi se ljudima prikazala pobožnost i sufizam.”

9. i 10. Davanje nekog posebnog značaja i divljenja bradi i njenom izgledu. To je veoma pokuđeno, ne samo kada je brada u pitanju, nego kad je u pitanju bilo koji dio tijela, bilo koji čin i gest, na šta ćemo ukazati kasnije.

Ovo se različiti aspekti na koje smo željeli ukazati kada je u pitanju ukrašavanje i čišćenje. Iz tri hadisa ukazali smo na dvanaest propisa i svojstava koji se odnose na tijelo.

Pet propisa se odnosi na glavu, a to su: pravljenje razdjeljka u kosi,[112] ispiranje usta, ispiranje nosa,[113] skraćivanje brkova, i upotreba misvaka. Tri propisa se odnose na ruke i noge: rezanje nokata, pranje ručnih i nožnih zglobova i pranje vrhova prstā.[114] Četiri propisa se odnose na tijelo, to su: uklanjanje dlaka ispod pazuha, brijanje dlaka oko spolnih organa, obrezivanje (sunećenje) i pranje vodom poslije obavljanja prirodne nužde. Cilj ove knjige i jeste osvrt na vanjsku, materijalnu čistoću.

Što se, pak, tiče unutarnje, duhovne nečistoće, a ona je mnogovrsna, o tome ćemo, ako Allah bude htio, opširno govoriti u Knjizi o destruktivnim djelima, kako ih otkloniti, i kako od istih svoje srce očistiti.

Ovim je, uz zahvalu Allahu, dželle š‘anuhu, i uz Njegovu pomoć, završen Kitab o čistoći, a slijedi Kitab o namazu.

Hvala i slava pripada samo Allahu, dželle š‘anuhu, a Njegov salavat i selam Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i svakom odabranom robu.

Autor: Ebu Hamid el-Gazali

Naslov originala: Ihja ulumid-din

Prevod naslova: Preporod (oživljavanje) islamskih nauka, Značaj i tajne čistoće (kitabu esrāru et-tahāreti)

---

[1] Hadis je neutvrđen u ovom kontekstu. Ibn Hibban (“Ed-Du’fā“) navodi od hazreti Aiše u drugom smislu: “Čistite se jer zaista je islam (din) čist.” Et-Taberani (“El-Evsat“) od Ibn Mes’uda navodi: “Čistoća poziva ka vjerovanju.” [2] Et-Tirmizi (3); Ebu Davud (61); Ibn Madže (275); od hazreti Alije. Ove predaje tretiraju se najvjerodostojnijim predajama u ovom poglavlju. [3] Et-Tevbe, 108. [4] Et-Tirmizi (3519); i kaže da je hasen, Muslim (1/223) od Ebu Malika el-Eš’arija. Bilježi ga i Tirmizi od Malika el-Eš’arija (3517). [5] El-Māide, 6. [6] El-En’ām, 91. [7] El-Ahzāb, 4. [8] Ibn Madže (3311) od Abdullaha ibn el-Harisa ibn Džez’in. Nisam našao predaju ovog hadisa od Ebu Hurejre. [9] Ibn Madže (3282) od Džabira. Nisam našao predaju ovog hadisa od hazreti Omera. [10] Ebu Davud (650); El-Hakim od Seida ibn el-Hudrija i kaže za njega da je sahih. [11] Ibrahim ibn Jezid en-Naha‘i, umro 714/96. [12] Davud et-Tā’i, umro 781-82/165. [13] “Men”- mjera od dva ratla. [14] Ratl- osnovna mjera za masu. [15] Ebu Davud (63,65); Tirmizi (67); Ibn Madže (517-518); Ibn Habban, El-Hākim-od Ibn Omera i kaže da je sahih. [16] Ibn Madže (521); od Ebu Umame sa slabim senedom. Ebu Davud (66); En-Nesāi (325); Et-Tirmizi (66); od Ebu Se’īda el-Hudrīja. Ebu Davud i drugi kažu za njeg da je sahih. [17] Et-Tirmizi (12); En-Nesāi (29); Ibn Madže (307). Tirmizi kaže za ovu predaju da je najvjerodostojnija u ovom poglavlju. [18] Ibn Madže (308) sa slabim senedom. Ibn Hibban od Ibn Omera. Ne spominje ime hazreti Omera. [19] Muttefekun alejhi. Buharija (224); Muslim (73/273). [20] Ebu Davud (27); Ibn Madže (304); Tirmizi (21); od Abdullaha ibni Mugaffela. Tirmizi kaže za njega da je garib, a hafiz Iraki da je sahih seneda. [21] Ebu Davud (166,167); En-Nesāi (134,135); Ibn Madže (361); od Sufjan ibn el-Hakema es-Sekafija ili je to pak El-Hakem ibn Sufjan. Za ovaj hadis Tirmizi i Ibn Abdul-Ber kažu da je mudtarib. [22] Muslim (57/262). Hadis prethodno spomenut u poglavlju o Osnovama vjerovanja. [23] Muttefekun alejhi od Huzejfe. Buharija (225); Muslim (74/273). [24] Muttefekun alejhi od Ebu Hurejre. Buharija (161-162); Muslim (20-22/237). [25] Et-Tevbe, 108. [26] El-Bezzār od Ibn Abbasa sa slabim (daif) senedom; Ibn Madže (355); El-Hākim od Ebi Ejjuba, Džabira, Enesa (“El-Istindžau bi el-mā’“) i kaže za njega da je sahih. [27] Ebu Nuajm (“El-Hiljetu“) od hazreti Alije, Ibn Madže (291), kao mevkuf predaju od hazreti Alije, a obje predaje su slabe (daif). [28] Muttefekun alejhi od Ebu Hurejre. Buharija (887); Muslim (42/252). [29] Ebu Nuajm (“Kitabu es-sivaki“) od Ibn Omera sa slabim (daif) senedom, El-Hākim i kaže da je sahih, Ebu Davud, El-Bejheki od hazreti Aiše i kaže da je daif dio hadisa od “od sedamdeset namaza“. Međutim hadis bilježe i Ibnu Huzejme u svome “Es-Sahihu” (137); Ahmed (6/272); El-Hakim (1/146); Ibn Adij (6/399); od Aiše. [30] El-Bezzār, El-Bejheki od Abbas ibn Abdul Muttaliba, Ebu Davud, El-Begavi od Temam ibn Abbasa. Kaže hafiz Iraki: “Ovaj hadis nisam pronašao u “Sunenu“ Ebu Davuda nego ga bilježi Ahmed (1/214); Taberani u “El-Kebiru“ (1301-1303); od Temama ibnu Abbasa. [31] Muslim (48/256) od Ibn Abbasa. [32] Ahmed (1/237, 285, 307), od Ibn Abbasa. [33] Buharija kao mu’allak predaju od hazreti Aiše “Fethul-Bari“ (4/158); En-Nesai (5); Taberani u “El-Evsatu“ i El-Bejheki (“Šuabu el īman“) od Ibn Abbasa. [34] Tirmizi (23); i kaže da je sahih, Ebu Davud 47. [35] Tirmizi (25,26); Ibn Madže (397); od Seid ibn Zejda. Tirmizi prenosi od Buharije da je najbolja u ovom poglavlju.

[36] Ahmed od Ebi Umame, Ed-Darekutni od Ebu Hurejre sa slabim (daif) senedom. [37] Buharija (136); Muslim (34/246) - od Ebu Hurejre. [38] Muslim (40/250) od Ebu Hurejre, Nesai (109); Ahmed (2/232,371). [39] Ebu Mensur ed-Dejlemi (“El-Firdevs“) od hazreti Omera. Hadis je daif. [40] Ebu Davud (135); En-Nesā-i (140); Ibn Madže (422); od Amr ibn Šuajba od njegova oca, od njegova djeda. [41] Ebu Davud, 96; Ibn Madže, 3864; Ibn Hibban, El-Hākim od Abdullah ibn Mugaffela. [42] Hadis je neutvrđenog seneda (neosnovan). [43] Vjerovatno: Ebu Selame ibn ebu Abdurrahman – umro 713/94. [44] Et-Tirmizi, 54; i kaže da je hadis garib i slabog seneda. [45] Et-Tirmizi, 53; i kaže da nijedna predaja koja se pripisuje Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom poglavlju nije vjerodostojna. [46] Šu’be ibn el Hadždžādž – umro 276/160. [47] Hadis je muttefekun alejhi. Buharija (159); Muslim (13/ 232); stim da ne spominje dio hadisa “dunjalučkim stvarima“. Ibn el-Mubarek (“Ez-Zuhdu ve er-rekāiku”) od Osmana ibn Affana, Ebu Davud od Zejd ibn Halida. [48] Muslim (41/251); od Ebu Hurejre. [49] Ibn Madže, 419; od Ibn Omera sa slabim (daif) senedom. [50] Ed-Darekutni od Ebu Hurejre sa slabim (daif) senedom. [51] Ebu Davud, 62; Et-Tirmizi, 59; Ibn Madže, 512; od Ibn Omera sa slabim (daif) senedom. [52] Hadis je neutvrđenog seneda (neosnovan). [53] Ebu Davud, Ibn Madže (282); od Es-Sanābuhijja sa sahih (vjerodostojnim) senedom. Muslim (32/244); bilježi isti hadis od Ebi Hurejre i Amr ibn Anbese u skraćenom obliku. [54] Ebu Mensur ed-Dejlemi od Amra ibn Hurejse sa slabim (daif) senedom. [55] Ebu Davud (169); od Ukbe ibn Amira, Muslim (17/234); En-Nesā-i, Ed-Dārimi (“Musned”) od ibn Amira. [56] Et-Tirmizi (“Eš-Šemā-ilu”) od Enes ibn Malika, sa slabim (daif) senedom. [57] Ibn Salah kaže da je hadis neutvrđenog seneda (neosnovan). En-Nevevi kaže da je nepoznat. Ebu Davud (4159): Et-Tirmizi (1756); En-Nesāi (5070); od Abdullah ibn Mugaffela sa sahih (vjerodostojnim) senedom. [58] Hadis prenosi Ebu Hurejre, stim da mu sened nije jak. [59] Ebu Davud (4062); Et-Tirmizi, Ibn Hibbān od Džabir ibn Abdullaha sa dobrim senedom. [60] Ibn Tahir (“Sifatu et-tesavvufi”) od Ebi Seīda, Et-Taberāni (“El-Evsat”) od hazreti Aiše. Obje ove predaje su slabim (daif) senedima. [61] “Hatīb u (“El-Džāmi’u”) od El-Hakema kao mursel predaju. [62] Et-Tirmizi (“Eš-Šemāili”) od Hind ibn Ebi Hale, Ebu Nuajm (“Delailu en-nubuvveti”) od hazreti Alije. [63] Ibn Adijj i kaže da je hadis munker. [64] Et-Tarik, 9. [65] El-’Ādijāt, 9-10. [66] Et-Tirmizi el-Hakīm u “En-Nevadiru” od Abdullah ibn Busre, Ibn Adijj od Enesa, Muslim od hazreti Aiše. [67] Ahmed (1/243) od Ibn Abbasa, stim da se u senedu ovog hadisa nalazi Ismail ibn ‘Ajjaš. [68] Muslim (51/258) od Enes ibn Malika. [69] Et-Taberāni od Vabisa ibn Seīda. [70] Hadis prethodno spomenut. [71] El-Isrā, 23. [72] Et-Taberani (“El-Evsat”) od hazreti Omera sa slabim (daif) senedom. [73] Hadis je u kontekstu slijedećeg hadisa. [74] En-Nesāi (399); El-Hākim od Džabira i kaže da je sahih, Ebu Davud (4011); i Ibn Madže (3748); od Abdullah ibn Omera. [75] Muttefekun alejhi od Ibn Omera. Buharija (5893); Muslim (52/259). [76] Ez-Zumer, 75. [77] Muhammed, 37. [78] Mugire ibn Šu’be – Ashab koji je primio Islam nakon bitke na Hendeku. Prisustvovao na Hudejbiji, sukobu na Jermuku (gdje je izgubio oko), Kadisiji, Nehāvendu. Halifa hazreti Omer ga je postavio za namjesnika Basre. Bio je jedan od uglednih i sposobnih ljudi svoga vremena. Umro je od kolere 666/46. [79] Ebu Davud, En-Nesāi, Et-Tirmizi (“Eš-Šemāil”). [80] Ahmed (5/ 264-265) od Ebi Umame. [81] El-Hatīb u “El-Džami’u” od Džabira sa slabim (daif) senedom. [82] Hadis je neutvrđenog seneda (neosnovan). Ebu Abdullah el-Maziri kaže za njega da je munker. [83] Et-Taberani od Ibn Omera sa slabim (daif) senedom. [84] Et-Tirmizi (1757); Ibn Madže (3499); od Ibn Abbasa. Tirmizi kaže da je hadis dobar (hasen). [85] Ahmed (5/75); El-Bejheki od Ebi el-Mulejha ibn Usame od njegovog oca sa slabim (daif) senedom. [86] El-Hākim, El-Bejheki od Dahhak ibn Kajsa, Ebu Davūd od Umm ‘Atijje. Obje ove predaje su daif. [87] Et-Taberani od Vāile sa slabim (daif) senedom. [88] Ibn Sa’d (“Et-Tabekāt”) od Amr ibn El-Asa, sa munkati’a senedom. Muslim (79/2102) od Džabira. [89] Et-Taberani, El-Hākim od Ibn Omera. Kaže Ibn ebi Hatem da je hadis munker. [90] Ebu Davud (4212); En-Nesai (9590) od Ibn Abbasa sa dobrim senedom. [91] Et-Taberani, El-Hākim od Ibn Omera. Kaže Ibn ebi Hatem da je hadis munker. [92] Kna: tropska biljka. Prašak od te biljke se upotrebljava za bojenje kose, nokata i dijelova tijela u crveno. [93] Šafran: biljni rod jednosupnicā iz porodice perunikā. Plod se koristi kao začin, a služi i u bojadisarstvu. [94] El-Enbija’, 60. [95] El-Kehf, 13. [96] Merjem, 12. [97] Muttefekun alejhi od Enesa. Buharija, 5900; Muslim (113/2347). [98] Bio sudac u Basri, zatim, za vrijeme halife Me’muna, vrhovni sudija u Bagdadu. Umro 857/249. [99] Attab ibn Esīd, namjesnik Mekke imenovan od strane Resula, sallallahu alejhi ve sellem. Umro 634/13. [100] El-Hatib u “Et-Ta’rihu” sa senedom koji zahtijeva pažnju. [101] Jedan od sedam učača Kur’ana. Umro 771/154. [102] Umejje ibn Abdu Šems, praotac dinastije Beni Umejje. Jedan od najutjecajnijih ličnosti plemena Kurejš. [103] Umro 748/49-131. [104] Unuk hazreti Alije, poznat kao Zejnu el-Ābidīn. Umro 713/94. [105] Vjerovatno se ovdje misli na Ibn Ujejnea jer je Sufjan es-Sevri umro tri godine prije Ahmed ibn Hanbelova rođenja. [106] Ebu Davud (4202); Et-Tirmizi (2821) i kaže za njega da je hasen (dobar). En-Nesāi (5083); Ibn Madže (3721) od Amr ibn Šuajba, od njegovog oca, od njegovog djeda. [107] Ibn ebi Lejla - vrhovni sudija u Medini u periodu dinastije Beni Umejje, zatim kao vrhovni sudija u Kufi u početku vladavine dinastije Beni Abbas. Umro 765/148. [108] El-Fātir, 1. [109] El-Ahnef ibn el-Kajs ibn Kutejbe i Ibn Hallikan navode da je bio krivonog, jednook i da nije imao brade. [110] Šurejh el-Kādi: Postavljen za vrhovnog suca Kufe direktno od halife hazreti Omera. Umro 698/78-79. [111] Vjerovatno: Bišr ibn el-Haris el-Hāfs. Umro 841/227.

[112] Hadis koji govori o tome da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, pravio “razdjeljak na svojoj kosi”, bilježi Buharija (5917) i Muslim (90/2336) od Ibn Abbasa. [113] Muslim (56 /261) od Aiše; Ebu Davud (54); Ibn Madže (294) od Ammar ibn Jasira. [114] Hadis spomenut ranije.