GAZALI: O značaju i tajnama zekata

O ZNAČAJU I TAJNAMA ZEKATA

(Kitabu esrāru ez-Zekāti)

Neka je hvala Uzvišenom Allahu Koji usrećuje i rastužuje, Koji usmrćuje i oživljava, Koji stvara i rastvara, Koji obogaćuje i osiromašuje, Koji je stvorio život iz sjemena koje se izbaci, Koji je neovisan i samostalan u stvaranju, Koji je nagradio Njegove robove koji su Mu pokorni, dok oni koji su škrtarili, nisu pred Njim položili svoj ispit.

Uzvišeni Allah je zekat učinio temeljom i stupom vjere, objasnio je kako se zekatom čisti i uvećava imovina.

Neka je selam i salavat na Muhammeda – Mustafu, sallallahu alejhi ve sellem, najodabranije stvorenje, sunce upute, kao i na njegovu časnu porodicu i ashabe, koji su primjeri znanja i pobožnosti. A zatim, Uzvišeni Allah je zekat učinio jednim od osnovnih stupova Islama. Zekat je spomenut odmah iza namaza, koji je najveća dužnost i obaveza. Rekao je Uzvišeni Allah, dželle š‘anuhu: “Molitvu obavljajte i zekat dajite.”[1]

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Islam se zasniva na pet stupova: Svjedočenje da nema boga osim Allaha, dželle š‘anuhu, da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik, obavljanje namaza, davanje zekata...”[2]

Uzvišeni Allah strogo opominje one koji uskrate davanje, odnosno izdvajanje zekata, pa kaže: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju.”[3] Pod trošenjem imetka (el-infāku) u navedenom tekstu podrazumijeva se – izdvajanje zekata. El-Ahnef ibn Kajs navodi:

“Bio sam jednom prilikom sa grupom Kurejšija. Naišao je Ebu Zerr i rekao: “Obraduj one koji zlato i srebro gomilaju užarenim željeznim šipkama, koje će im se zabadati sa njihovih potiljaka, a na čelo im izlaziti.” U drugoj verziji stoji da će im se užarene željezne šipke zabadati u predjelu bradavica dojki, a izlazit će na hrskavici zgloba plećke, i obratno.

Ebu Zerr kaže: - Zatekao sam Allahovog poslanika, koji je sjedio kod Ka’be. Kada sam mu pristupio reče:

“Tako mi Gospodara Ka’be, oni su najveći gubitnici.” Upitah: “Ko, Allahov poslaniče?” Odgovori mi: “Oni sa velikim imecima i kapitalom – osim onih koji ga budu dijelili bližnjim i nevoljnicima, ali takvih je malo. Svaki vlasnik deva, goveda i ovaca, koji na njih ne bude davao zekat, na dan Kijameta će ga to njegovo stado dočekati, koje će biti mnogo krupnije i deblje, i probadati ga svojim rogovima, gaziti svojim papcima i kopitama, kad prođe zadnja vratit će se prva - sve dok se ne završi konačna presuda ljudima.”[4]

Ako se ovakva prijetnja i kritika, za one koji ne daju zekat, ističe u djelima Buharije i Muslima, to najbolje ukazuje na značaj ove teme. Zato treba ukazati na važnost zekata, objasniti njegove unutarnje i vanjske, skrivene i očevidne manifestacije i aspekte. Naše izlaganje fokusirat ćemo na sljedeća četiri aspekta:

1. Vrste zekata i razlozi njegove naredbe,

2. Pravila i uvjeti vezani za zekat,

3. O primaocu zekata, o uvjetima pod kojima je rangiran u kategoriju primalaca zekata, te o adabima samoga primanja,

4. O dobrovoljnom davanju (et-tetavvu’) i njegovim odlikama.

PRVO POGLAVLJE

Ovo poglavlje razmatra pitanja vrstā zekata kao i razloge samog propisa. Zekat, s obzirom na ono na šta se daje, možemo podijeliti na šest vrstā:

1. Zekat na stočni fond,

2. Zekat na zlato i srebro,

3. Zekat na trgovačku robu,

4. Zekat na dragocjenosti iz zemlje (rudna bogatstva),

5. Zekat na poljoprivredne produkte,

6. Zekatul-fitr.

1. ZEKAT NA STOČNI FOND

Ova, kao i ostale vrste zekata, odnose se samo na muslimāna. Punoljetnost, kao što primjećujemo, nije uvjet. Obaveze zekata nisu oslobođeni maloljetni niti umobolni. Zekat za ove regulišu osobe koje se brinu o njima i koje su odgovorne za njih. Što se tiče ove vrste kapitala koji podliježe zekatu, treba se ispuniti pet uvjeta: stoka treba da je na ispaši, da je u potpunom posjedu vlasnika, te da dostigne određeni minimum – nisāb.

Prvi uvjet, što se stočnog fonda tiče, svodi se na to da kapital sačinjavaju deve, goveda ili ovce, jer je to kategorija koja podliježe zekatu: Konji, mazge, magarci te mješane pasmine gazele i ovce, ne izdvaja se zekat.

Drugi uvjet je da je stoka na ispaši. Stoka koja se hrani kod kuće, ne podliježe zekatu. Čak, ako bi dijelom stoka bila na ispaši a dijelom na kućnoj ishrani,i ako bi na stoci bila primjetna ugojenost i debljina – ne podliježe zekatu.

Treći uvjet je – neprekidno posjedovanje kapitala u protekloj godini dana (el-havlu). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Nema zekata na kapital koji nije ispunio ‘el-havl’.”[5] (posjedovanje cijelu zadnju godinu – op.prev.). Iz ovoga pravila izuzimaju se sezonski proizvodi.

Četvrti uvjet je potpuno vlasništvo nad kapitalom, i sloboda raspolaganja njime. Tako npr. na stoku koja je pod hipotekom, treba dati zekat, jer je posjednik odgovoran za njenu sekvestraciju, odnosno otuđenje. Za izgubljenu i odlutalu stoku ne daje se zekat, osim u slučaju da se vrati (ili pronađe – op.prev.) i potpuno oporavi, u tom slučaju treba dati zekat na prethodni period. Ako je čovjek u dugovima, nije dužan davati zekat, jer nema tretman imućne osobe. Da bi imao taj tretman, treba raspolagati imovinom koja prevazilazi njegove elementarne svakodnevne potrebe. Dužnik ne spada u tu kategoriju.

Peti uvjet je posjedovanje minimum određenog kapitala – nisāb. Što se tiče zekata na deve, sve do pet deva, vlasnik se oslobađa zekata. Za one koji imaju pet, ili više deva, propis je sljedeći:

- na 5 deva – daje se ovan, odnosno ovca, u drugoj godini ili koza u trećoj godini,

- na 10 deva – dvije ovce,

- na 15 deva – tri ovce,

- na 20 – četiri ovce,

- na 25 deva – devu (ženku) koja je ušla u drugu godinu – (bintu mehādin). Ako pak u u svom stadu ne bi imao takvu, onda će dati mužjaka deve (ibn lebūn) koji je ušao u treću godinu.

- na 36 deva – devu (ženku) koja je ušla u treću godinu,

- na 46 deva – devu (ženku) koja je ušla u četvrtu godinu (el-hikkatu),

- na 61 devu – devu koja je ušla u petu godinu (el-džeze’atu),[6]

- na 76 deva – dvije (ženke) deve u trećoj godini,

- na 91 devu – dvije deve u četvrtoj godini,

- na 121 devu – tri deve u trećoj godini,

- na 130 deva ova skala se zaustavlja. Za svakih 50 deva, nakon ovog broja, daje se deva koja je ušla u četvrtu godinu, a na 40 deva, daje se deva koja je ušla u treću godinu.

Što se tiče goveda, obaveza zekata stupa na snagu kada se napuni broj trideset. U tom slučaju, daje se mlado od krave koje je ušlo u drugu godinu. Na četrdeset goveda, daje se odraslo goveče koje je ušlo u treću godinu. Na 60 goveda – daje se dvoje mladih koje je ušlo u drugu godinu. Nakon toga broja, na svakih trideset goveda, daje se goveče koje je ušlo u drugu godinu, a na svakih četrdeset, odraslo – koje je ušlo u treću godinu.

Zekat na ovce. Obaveza zekata nastupa kada se napuni broj od četrdeset ovaca. Propis je sljedeći:

- na 40 ovaca – daje se jedna ovca u drugoj godini, ili koza u trećoj,

- na 120 ovaca – daju se dvije ovce,

- na 201 ovcu – daju se tri ovce,

- na 400 ovaca – daju se četiri ovce.

Nakon ovog broja, za svakih sljedećih stotinu ovaca, daje se po jedna ovca. Propisi koji važe za pojedinca, važe i za ortake (suvlasnike), tako npr. ako dvojica ortaka imaju 40 brava – zekat je jedna ovca.

Ako bi tri ortaka imali 120 ovaca, na sve njih, zekat bi bila jedna ovca. Udruživanje susjedā, vezano za obaveze zekata, isto je kao udruživanje ortaka, pod uvjetom da budu zajedno, da koriste iste pašnjake, isto pojilšte, da bude zajednička muža, da se parenje obavlja na istom mjestu i u isto vrijeme.

Uvjet je također da ovi ortaci budu muslimani (ehluz-zekati) jer, u ovom slučaju, partnerstvo muslimana sa “ez-zimme”[7] i “el-mukātib,”[8] ne dolazi u obzir.

Važno je istaći da se u zekat može dati i deva koja je mlađa od onoga što je navedeno, međutim, ne smije biti mlađa od godine dana – bintul-mehādi. Ako je deva mlađa za godinu dana, nego li je to propisom predviđeno, onda se to kompenzira i to na taj način da se pored deve daju još dvije ovce, ili dvadeset dirhema. Ako je deva mlađa za dvije godine – kompenzacija je četiri ovce ili četrdeset dirhema. Također je dozvoljeno da deva koja se daje kao zekat bude i starija, ali ne starija od pet godina – el-džeze’atu minel ibili.

Ne može se u zekat dati ono što je bolesno. Ako bi u čitavom stadu bilo samo jedno grlo zdravo, ono bi se trabalo dati u zekat. Od rasnih grla u zekat se daju također rasna grla, a od mješanaca – mješanac. U zekat se također ne daje ovca koja je predviđena za mesnicu i jelo, zatim ovca koja u svojoj utrobi nosi mladunče, koja se već ojanjila, ne daje se mužjak (el-fahlu) niti, pak, ono koje je najbolje u stadu.

2. ZEKAT NA POLJOPRIVREDNE PROIZVODE

Druga vrsta zekata je zekat na usjeve. Na svaki jestivi proizvod iz zemlje, čija količina prelazi 800 menn-a[9] - daje se desetina. Sve što je ispod te granice ne podliježe obavezi zekata. Zekat se ne daje na pamuk i voće, osim na hurmu i grožđe, ali navedena količina (800 menn-a) podrazumijeva se u suhom stanju – ne u sirovom stanju. Do ovoga dolazi procesom isušenja ovih artikala. Kada se radi o udruživanju kapitala, u tom slučaju kapital jednog ortaka nadopunjuje se kapitalom drugog, tako npr. ako nasljednici zajednički raspolažu određenim zemljišnim kompleksom, i svi zajednički imaju 800 menn-a suhog grožđa, na svakoga od njih trebalo bi doći najmanje po 80 menn-a suhog grožđa. Udruženja, odnosno kompanije, kada je u pitanju ova vrsta kapitala, mogu na ovaj način djelovati. Međutim, susjedi (kao što je slučaj sa stočnim fondom – op.prev.) to ne mogu, i to nije dozvoljeno. Isto tako, ne može se npr. nisab pšenice upotpuniti određenom količinom ječma, a može sa komiškom od ječma, jer je to ista sorta.

Na navedene proizvode, pod uvjetom da se zemljište natapa prirodnim putem, ili kanalima za navodnjavanje, daje se deseti dio ali ako bi se zemljište natapalo ručno pomoću vodenog kola bilo da njim upravlja čovjek ili domaće životinje (za vuču – op.prev.), visina zekata je pola desetine. Ako bi se, pak, zemljište natapalo i na jedan i drugi način, onda se uzima u obzir češći metod natapanja. Grožđe, žitarice, kao i hurme, uzimaju se kao zekat nakon potpunog sazrijevanja. Hurme treba sačekati i da se osuše. Ne mogu se obrati u sirovom stanju, osim u slučaju da stablo hurme bude napadnuto bolešću.

U tom slučaju plod se spašava, devet desetina pripada vlasniku, jedna desetina siromahu. Slično se može reći i za prodaju ovih proizvoda u ovakvoj situaciji. Dozvoljava se pod određenim okolnostima i u nuždi. Vrijeme obaveze zekata, u slučaju voća i žitarica, nastupa u momentu njihovog sazrijevanja, a vrijeme izvršenja, odnosno distribucije – nakon berbe, odnosno čišćenja i presijavanja.

3. ZEKAT NA ZLATO I SREBRO

Onaj ko godinu dana bude posjedovao čistog zlata u iznosu od 200 dirhema, po mjeri koja važi za Mekku, taj je dužan dati zekat pet dirhema (četrdesetina). Ako bude posjedovao više od toga, pa makar to bio i jedan dirhem, podliježe istom pravilu. Nisāb[10] na zlato je dvadeset miskala[11] čistoga zlata (četvrtina desetine), po mjeri koja važi za Mekku, ako bude više, podliježe istom pravilu, ako bude ispod toga, koliko jedno zrno, nije obavezan dati zekat. Onaj ko bi posjedovao krivotvorene dirheme, ali u tolikoj količini da bi njihova vrijednost bila ekvivalentna iznosu navedenog nisāba, dužan bi bio na to dati zekat. Zekat je obavezan na zlato u polugama, zatim na zlato i srebro koje je zabranjeno nositi, na zlatno i srebreno posuđe, zlatne kade koje koriste bogataši i sl. S druge strane, za žene kojima je nošenje zlatnog i srebrenog nakita dozvoljeno nemaju obavezu davanja zekata na taj nakit. Zekat je obavezan dati i na dug ako se radi o solventnoj, platežno sposobnoj osobi, u suprotnom zekat će dati po izmirenju duga. Ako dug bude na određeni rok, obaveza zekata stupa na snagu istjecanjem ugovorenog roka.

4. ZEKAT NA TRGOVAČKU ROBU

Zekat na trgovačku robu ima isti tretman kao i zekat na zlato i srebro. Vrijeme obaveze (el-havl) računa se od momenta raspolaganja novca kojim je kupljena roba. To, u slučaju da je novac dostigao kvotu nisāba.

Ako pak novac kojim je kupljena roba nije dostigao stepen nisaba, vrijeme obaveze zekata računat će se od momenta kupovanja robe. Zekat se daje u valuti i kursu koji je zvaničan u dotičnoj zemlji. Ako je, pak, trgovačka roba uzeta u drugoj valuti, a ispunjen uvjet nisaba, u tom slučaju, zekat je bolje izmiriti, odnosno prilagoditi vrijednosti valute kojom je navedena roba kupljena. Ko odluči da investira dio svoga prihoda u profitabilne svrhe, vrijeme obaveze zekata ne računa se od momenta donošenja odluke (nijjet) nego od trenutka kupovine određene robe. Obaveza vremena davanja zekata ne veže se za odluku, odnosno nijjet, nego za faktički i praktični trenutak trgovačkog poslovanja. Ako bi se u trgovačkom poslovanju došlo do profita prije isteka godine (havla) bilo bi obavezno dati zekat, jer, u tom slučaju, glavnica, odnosno kapital, diktira davanje zekata, ne treba se čekati termin, kao što je slučaj sa proizvodima ili sa stočnim fondom.

Tako npr. u slučaju onih koji nemaju novac i bankarā, kod njih se rok (el-havlu) ne prekida niti završava pukim obavljanjem razmjene i transakcije, kao što je slučaj sa drugim trgovačkim poslovanjima. Isto tako, na profit do kojeg se dođe poslovanjem tuđim kapitalom (el-kirād), obaveza zekata stupa na snagu sticanjem profita.

5. ZEKAT NA VRIJEDNOSTI PRONAĐENE U ZEMLJI (er-rikāz) I RUDNICIMA (el-meādin)

Er-rikāz su dragocjenosti i blago skriveno i zakopano u zemlju u predislamsko doba (džahilijjet), koje je kasnije pronađeno. Onaj (musliman – op.prev.) koji to pronađe, bilo u zlatu ili srebru, dužan je na to dati zekat u iznosu od jedne petine. Za ovo posjedovanje nije potrebno posjedovanje u trajanju od godine dana – el-havl. Također, nije neophodna ni kvota nisāba, jer sama obaveza izdvajanja petine upućuje na zaradu sličnu ratnom plijenu. Međutim, ima mišljenja po kojima se, i u ovom slučaju, treba primijeniti princip nisāba. To mišljenje nije neosnovano, jer se ipak radi o fondu zekata i ima tretman zlata i srebra. Što se, pak, tiče rudnikā, na metale koji se iz rudnika izvade ne daje se zekat – osim na zlato i srebro, i to nakon rafiniranja, odnosno čišćenja, uljepšavanja i obrubljivanja. Visina zekata na ovu vrstu kapitala je četvrtina desetine. Naravno, u obzir se uzima i nisāb. Što se tiče vremena posjedovanja, postoje dva stava. Jedan je jasan iz ovoga što smo rekli, a oni koji smatraju da na ovu vrstu kapitala treba izdvojiti jednu petinu u zekat, ignoriraju vrijeme, odnosno “el-havl”. Vezano za nisāb, također postoje dva stava. Mislimo da je ispravniji stav koji ovu vrstu kapitala tretira kao trgovačku robu, jer se radi o jednoj vrsti profita. Oni koji ovu vrstu kapitala upoređuju sa poljoprivrednim proizvodima, ne daju značaj vremenu (el-havl) koliko samom kursu.

No, da bi se izbjegle opasnosti ovih kontradiktornih stavova, mišljenja smo da je izdvajanje jedne petine zekata, na ovu vrstu kapitala, bez obzira na njegovu količinu, najsretnije rješenje.

6. Sadekatul-Fitri

Sadekatul-Fitr je, kako ističe Resul, sallallahu alejhi ve sellem, obaveza svakog muslimana. Ovu obavezu dužan je izvršiti za sebe, članove svoje familije, i za one o kojima se stara i brine. Količinski je dužan izdvojiti – onako kako je praktikovao Resul, sallallahu alejhi ve sellem, - jedan “es-sa’. “[12](2, 2/3 menn-a) i to od osnovnog artikla kojim prehranjuje sebe i svoju porodicu.[13] Poželjno je da to bude najkvalitetniji dio. Ako npr. troši pšenicu, nije dozvoljeno da Sadekatul-fitr da u ječmu. Ako bi npr. za svoju ishranu koristio više žitarica, za Sadekatul-fitr će izdvojiti onu vrstu koja je najbolja i najkvalitetnija. Daje se na isti način kao i zekat, u žitu, ne u brašnu. Musliman je dužan Sadekatul-fitr dati za svoju ženu, robove, svoju djecu, za svakoga o kome se dužan brinuti, posebno roditelje i djecu. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Podajte Sadekatul-fitr za sve one koji su pod vašom zaštitom.’’[14] Na zajedničkog roba, vlasnici su dužni dati Sadekatul-fitr. Ako je rob nemusliman – kafir – spada obaveza Sadekatul-fitra. Ako žena iz vlastitih sredstava za sebe da Sadekatul-fitr – to je dozvoljeno. Međutim, muž ima pravo za ženu izdvojiti Sadekatul-fitr i bez njene dozvole. Normalno je da kod davanja sadekatul-Fitra treba dati prioritet onim za koje je briga i odgovornost veća, odnosno preča. Tako je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, obaveze prema djeci preferirao nad obavezama prema ženi, obaveze prema ženi nad obavezom prema kućnoj posluzi.”[15]

Ovo su fikhska pitanja koja je neophodno poznavati. Naravno, život će nametnuti i specifične slučajeve, na koje se neće moći naći rješenje po već ustaljenim šablonima. Kada dođe do takvih situacija, treba konsultovati šerijatske stručnjake ali, prije toga, nužno je poznavati ove elementarne stvari.

DRUGO POGLAVLJE

Izmirenje zekata – uvjeti izmirenja

Znaj da onaj ko izvršava obavezu zekata, mora voditi računa o pet sljedećih odredbi:

Odluka (nijjet)

Treba donijeti odluku u svom srcu, da davanjem zekata ispunjava obavezu – farz. Sunnet je da u svom nijjetu odredi vrstu kapitala na koju daje zekat. Tako će npr. ako izdvaja zekat na kapital koji mu je odsutan, ali koji je siguran, naglasiti o kojoj vrsti imovine je riječ. Reći će: “Ovo je zekat na moju odsutnu imovinu, ako bude čitava i osigurana, ako ne bude, neka ovo bude kao sadaka – nafila.” Ovo je dozvoljeno, jer decidno nije označena vrsta kapitala, ako se ona naglasi, ovakav nijjet ne bi bio ispravan. Staratelj će učiniti nijjet za malodobnog i maloumnog. Nijjet vlasti, odnosno države, važi za onoga koji odbije davanje zekāta. Međutim, ta vrsta nijjeta zadovoljava samo formalnu, dunjalučku dimenziju. Ahiretski gledano, nijjet je vezan za vlasnika kapitala, ali će vlast tako postupati sve dok dotični sām ne počne sa izvršavanjem obaveze. Ako, pak, neko ovlasti drugoga za nijjet, to se dozvoljava, jer samo njegovo ovlaštenje je i njegov nijjet.

Krajnje vrijeme davanja zekata i sadekatul-Fitra

Krajnje vrijeme davanja zekata je istekom godine (el-havl) a Sadekatul-fitra istekom ramazanskog posta. Naravno, Sadekatul-fitr se može dati tokom čitavog ramazani šerifa. Onaj ko okasni sa davanjem zekata, bez opravdanog razloga – počinio je grijeh. Ako bi se desilo da njegov kapital nastrada, u slučaju da je imao oko sebe one koji zekat zaslužuju, propast kapitala ne oslobađa ga obaveze zekata.

Međutim, ako bi okasnio sa davanjem zekata iz razloga što ga nije imao kome dati, pa dođe do kraha njegovog kapitala – oslobođen je obaveze zekata. Dozvoljeno je požuriti sa izmirenjem zekata, ali pod uvjetom da nisāb bude potpun i da je period od jedne godine već istekao.

Dozvoljeno je dati zekat (unaprijed – op.prev.) za dvije godine. Međutim, u tom slučaju, ako se desi da primalac zekata umre prije nego što istekne rok (el-havlu), ili se odmetne od Islama, ili postane imućnim, ili, pak, sam davalac zekata umre, ili propadne njegova imovina, u svim tim slučajevima, uložena imovina gubi tretman zekata, i ne može se vratiti vlasniku. Povratak imovine je moguć jedino u slučaju da se sklopi određeni ugovor prilikom davanja zekata.

Zato, onaj koji unaprijed daje zekat, o ovim mogućnostima treba voditi računa.

Zabrana zamjene

Nije dozvoljeno davanje zekata u protuvrijednosti, npr. ne može se davati srebro u zamjenu za zlato i obratno, makar povećali vrijednost, odnosno količinu. Neki, koji nisu u potpunosti shvatili tumačenje i namjeru imami Šafije, da je Allah sa njim zadovoljan, tvrde da bi po ovom pitanju trebalo ispoljiti olakšanje i fleksibilnost, jer ovdje je osnovni cilj da se udovolji potrebi siromašnog čovjeka. Da, tačno je da je to cilj, ali ne u potpunosti.

Naime, šerijatske obaveze i propisi imaju sljedeća tri cilja:

a) svrha nekih šerijatskih propisa je – čista pobožnost (ta’bbud mahd), isključuju se svaka razmatranja i analize, npr. slučaj kamenovanja šejtana na Mini.

Namjera Šerijata je da čovjek ovim činom iskaže svoju potčinjenost i robovsku poslušnost i pokornost Uzvišenom Allahu činom, koji u suštini teško racionalno objasniti. Drugim riječima, racionalnim aktom, teško bi se mogla iskazati krajnja odanost i pokornost Uzvišenom Allahu.

Ta odanost se iskazuje apsolutnom pokornošću, tu nema mjesta govoriti o razlozima. Slično je i sa većinom obreda na hadžu, teško im je naći racionalno tumačenje. Zato Resul, sallallahu alejhi ve sellem, oblačeći časni ihrām, kaže:

“Dragi Allahu, ovim hadžom iskazujem Ti istinsku poslušnost i robovanje.”[16] Iz ovih Resulovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi se razumije poslušnost i potčinjenost Naredbi kao takvoj, bez ulaženja u bilo kakve druge detalje i razloge.

b) Cilj nekih šerijatskih propisa je više racionalne naravi a manje se odnosi na samu pobožnost, npr. podmirenje duga među ljudima, ili npr. vraćanje otetog i uzurpiranog. Nema sumnje da se u ovim slučajevima, samim motivima (nijjetima) pridaje manji značaj negoli samim konkretnim, racionalnim postupcima.

Ako se obaveze prema onome ko zaslužuje pomoć (siromah – op.prev.) ispune i on to preuzme i bude sa tim zadovoljan, time je šerijatskom propisu udovoljeno i on je izvršen. Ova dva pojma su shvatljiva i lahko objašnjiva za većinu ljudi.

c) U ovom slučaju radi se o cilju koji sadržava prethodna dva: dunjalučku i ahiretsku dimenziju, npr. bacanje kamenčića (na Mini) i uspostavljanje narušenih pravā. Zadnji cilj, u svojoj osnovi, racionalnog je karaktera.

Ako određeni šerijatski propis bude obuhvatao oba prethodna aspekta, to treba imati u vidu, ali se pri tom ne smije zaboraviti, da se pitanju pobožnosti treba dati prioritet. Jedan od takvih šerijatskih propisa upravo je zekat. Na ovu činjenicu, posebno je upozorio imam Šafija, da je Allah sa njim zadovoljan. Cilj propisa zekata je svakako podmirenje potreba siromaha i to nije teško razumjeti.

S druge strane, objašnjenja i detalji vezani za ovaj propis, ukazuju na značaj samoga momenta pobožnosti. Zbog toga je zekat, uporedo sa namazom i hadžom, jedan od pet osnovnih stupova Islama. Nema sumnje da vlasniku kapitala predstavlja poteškoću da rangira i odvoji različite vrste svoga kapitala. Teško je taj kapital raspodijeliti na osam kategorija koje imaju pravo na zekat, na šta ćemo ukazati kasnije. Olakšice na ovom planu ne bi škodile siromahu, ali bi svakako bile na štetu samoga čina pobožnosti. Da je zekat čin pobožnosti dovoljno ukazuje činjenica potenciranja različitih vidova zekata, na šta smo ukazali u knjigama koje tretiraju različita fikhska stajališta. Činjenica je npr. da je Šerijat na pet deva odredio zekat jednu ovcu, a ne devu, a nije se slično postupilo u slučaju posjedovanja zlata i srebra. Nije primjereno objašnjenje da su zlato i srebro bili deficitni u to vrijeme kod Arapa, jer kako onda objasniti propis, kojiomogućava kompenzaciju od 20 dirhema ili 2 ovce, u slučaju davanja u zekat deve mlađe od predviđene propisom, kompenzacijom u iznosu od dvadeset dirhema, ili dvije ovce? Zašto Resul, sallallahu alejhi ve sellem, nije odredio kompenzacijom za druge vrste kapitala, zašto je odredio visinu kompenzaciju 20 dirhema ili dvije ovce?

Ovi, i slični pimjeri, najbolje ukazuju na to, da je zekat, za razliku od hadža, propis, koji obuhvata različite vidove pobožnosti, ali i mnoge praktične i racionalne aspekte. Ljudi skromnih i ograničenih mogućnosti ovu problematiku teško u potpunosti mogu shvatiti.

Zekat se daje u mjestu boravka

Poželjno je da se zekat izmiri u mjestu boravka. Pogledi siromašnih usmjereni su na kapital u vlastitoj sredini. Davanje zekata u neku drugu sredinu, kod njih će svakako izazvati nezadovoljstvo, razočarenje i određene sumnje. Naravno, ako se zekat da i u drugo mjesto, propis je zadovoljen, ali, iz razloga koje smo naveli, bolje ga je realizovati u svome mjestu.

Kada je riječ o vlastitom mjestu, preporučuje se davanje zekata onim koji se tek nastanjuju u tom mjestu (el-gurebā’), i imaju tretman stranaca, pa time i brojne potrebe.

Briga o pravilnoj raspodjeli zekata.

Vrlo je bitno da se zekatom obuhvate sve kategorije koje imaju pravo na zekat u određenom mjestu. Na tu obavezu upućuju i riječi Kur’ana: “Zekat pripada siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovu putu, i putniku – namjerniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je.”[17]

Kada bi npr. bolesnik rekao da se trećina njegovog imetka da siromasima i nevoljnicima, to bi bisvakako indiciralo na ravnopravnu raspodjelu među njima. Kada se radi o propisima ibadetā, vrlo je bitno da ih ne sagledavamo isključivo iz vanjskog – formalnog aspekta.

Od osam kategorija, koje Kur’an navodi da imaju pravo na primanje zekata, u našem vremenu, iščezle su dvije, to su: oni čija srca treba pridobiti i skupljači zekata. Skoro u svim mjestima, prisutne su četiri kategorije: siromasi i nevoljnici, prezaduženi i putnici. Dvije kategorije su prisutne u nekim našim mjestima a u nekim nisu, to su: gazije i robovi (koji su još neoslobođeni – op.prev.). Tako npr. ako bi se u nekom trenutku našlo ovih pet kategorija, onaj ko daje zekat, podijelit će ga jednako, ili bar približno, na svih pet kategorija. Međutim, ako se radi o jednoj kategoriji, davalac zekata nije obavezan istu količinu dati svakoj individui, on svoj zekat može podijeliti deseterici ili dvadeseterici ljudi. U tom slučaju, količinski, zekat bi bio svima umanjen. Što se, pak, kategorija zekata tiče, tu treba biti istomjerna raspodjela – bez umanjenja ili povećanja. Najbolje je, ako je to moguće, da iz svake kategorije pronađe po tri osobe. Tako npr. ako bi, dijeleći sadekatul-Fitr, uvidio postojanje pet kategorija, svoj sadekatul-Fitr bi trebao podijeliti na petnaest osoba. Ako mu npr. ne bi doteklo da podmiri jednu od tih 15 osoba, taj dio bi nadoknadio od sebe. Ako to ne mogne učiniti, iz razloga što mu nedostaju sredstva, onda će se udružiti sa grupom ljudi, koji su obavezni dati zekat, da bi se zadovoljio ovaj princip. To je jedino rješenje i izlaz.

OBJAŠNJENJE OSTALIH POJEDINOSTI O ZEKATU

Znaj da onaj koji slijedi put Ahireta, izvršavajući obavezu zekata, treba ispuniti i druge brojne obaveze. Te obaveze su sljedeće:

Prva obaveza je da spozna razloge zbog kojih je obaveza zekata farz, značaj zekata, ispit odnosno testiranje čovjeka kroz ovu obavezu, zatim zašto je i kako zekat jedan od stupova Islama, i pored toga što nije uopće tjelesni ibadet nego samo materijalno izdvajanje. Ovdje je bitno istaći tri značenja:

a) Samo izgovaranje Šehadeta je potvrda Allahove, dželle š‘anuhu, jednoće, priznanje da se samo On

obožava i da je samo On voljen. Ta ljubav prema Uzvišenom Allahu ne može se dijeliti s bilo kim (ili čim) drugim. Ali, verbalno izražavanje Allahove, dželle š‘anuhu, jednoće i ljubavi prema Njemu, nije dovoljno. Čovjek se testira stvarima koje su mu prirasle za srce i to tako što ih napušta i rastavlja se od njih što ostaje i rastavlja se od voljenih stvari. Kapital je nešto što je najviše priraslo srcu čovjeka i što on najviše voli.

Kapital omogućava udobnost na ovom svijetu, zbog toga ga ljudi vole, a ne vole smrt, mada im smrt omogućava susret sa Voljenim. Izdvajanjem kapitala (zekatom – op.prev.) ustvari, testira se stepen ljudske ljubavi i odanosti prema Allahu, dželle š‘anuhu. Zato Uzvišeni Allah kaže:

“Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im dati.”[18]

Ovdje se susret sa Allahom, dželle š‘anuhu, postiže džihadom i žrtvovanjem vlastitog života. Žrtvovanje imetka je lakše od žrtvovanja života. Vezano za ovu vrstu žrtvovanja ljude možemo podijeliti u tri različite kategorije:

Prvu kategoriju čine oni koji su iskreni u izražavanju svoga Tevhida i Šehadeta, koji u potpunosti čiste svoj imetak, ne gomilaju zlato i srebro, niti bilo koju vrstu imetka. Neko od ovih je upitan: “Koliko se treba dati zekata na 200 dirhema?” Odgovorio je: “Za dovoljno neupućen i običan svijetu, po propisu Šerijata, to je pet dirhema. Za nas - uključuje davanje cjelokupnog iznosa.” Zbog toga je hazreti Ebu Bekr, da je Allah sa njim zadovoljan, u zekat dao svoj cjelokupan imetak, a hazreti Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, polovinu svoga imetka.

Kada je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, nakon ovoga, upitao hazreti Omera: “Koliko si ostavio za sebe i porodicu?” – odgovorio je: “Isto toliko.” Kada je isto pitanje postavio hazreti Ebu Bekru, njegov odgovor je glasio: “Porodici sam ostavio Allaha, dželle š‘anuhu, i Njegovog poslanika”. Na to je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Razlika između vas adekvatna je razlici vaših odgovora.”[19] Ovim je hazreti Ebu Bekr i praktično potvrdio da je njegova ljubav isključivo Uzvišeni Allah i Njegov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Drugu kategoriju čine ljudi koji čuvaju, štede i kontrolišu svoj kapital, vodeći pri tome strogo računa o sezonama ubiranja kapitala, ali i o potrebama čovjeka. Oni štede imetak. Oni i štede zbog toga da bi, po potrebi, mogli pomoći drugima.

U svom davanju oni, pored zekata, pomažu ljude na druge načine. Tabi’ini su zastupali mišljenje da je kapital, pored zekata, podložan i drugim vidovima davanja. Ovo su isticali En-Nahāi, Eš-Ša’bi, ‘Atā’, Mudžahihd i dr. Na pitanje, da li na kapital ima izdvajanja, pored zekata, eš-Ša’bi odgovara: “Da, zar nisi čuo riječi Allahove, dželle š‘anuhu: ‘... i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima’[20]?” Kao argument za svoje tvrdnje navode i ove tekstove Kur’ana:

“... i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali.”[21]

“I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte.”[22]

Oni tvrde da ovi ajeti nisu derogirani ajetom o zekatu, nego se ovdje radi o obavezi muslimana prema muslimanu, a to je, da onaj koji je imućan, ima obavezu pomoći svoga brata kad god se ovaj nađe u nevolji. Otuda i fikhsko pravilo, da je pomaganje ove vrste, obaveza u rangu “Fardi kifāje”, jer musliman ne smije sebi dozvoliti da njegov brat bude zapostavljen.

Međutim, po ovom pitanju ima mišljenja po kojima imućan čovjek, nakon što je dao zekat, nema obavezu za drugia davanja, nego će, u slučaju potrebe, svoga brata pomoći pozajmicom. Drugi pak tvrde suprotno, da nevoljnika treba pomoći, ali ne u vidu pozajmice, jer dug siromaha stavlja još u težu poziciju.

Treću kategoriju čine oni koji svoja materijalna izdvajanja svode isključivo na izdvajanje zekata, oni ne praktikuju druge vidove pomoći. To je praksa većine običnog svijeta, koji je sklon tvrdičluku i željan kapitala. Ljubav prema bogatstvu kod njih je izraženija nego ljubav prema Ahiretu. Uzvišeni Allah kaže:

“Ako bi ih od vas tražio i prema vama uporan bio, postali biste škrti i On bi učinio vidljivim vaše mržnje.”[23]

Velika je razlika između onoga, ko dā i žrtvuje sebe i svoj imetak, da bi stekao Džennet i onoga ko imetak gomila i škrtari.

Drugi razlog i smisao davanja zekata je u tome što se čovjek, odricanjem i ustupanjem materijalnih dobārā, čisti i oslobađa jednog od najopasnijih porokā – škrtosti. Škrtost je jedna od najopasnijih duhovnih destrukcija. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Najopasnije tri destrukcije su: škrtost, slijeđenje strasti i umišljenost.”[24]

Uzvišeni Allah kaže:

“A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.”[25]

U poglavlju o destruktivnim djelima mi ćemo ista definisati i objasniti, te navesti načine i metode kojima se čovjek može očuvati i zaštititi destruktivnih utjecaja. Najefikasniji način da se čovjek očuva škrtosti, upravo je dijeljenje imetka, jer time se “lomi” ljudsko srce, koje rastanak sa imetkom prihvata normalnim i uobičajenim. Zekatom se ljudsko srce čisti od natruha škrtosti, ono je čisto onoliko koliko su izdvajanja imetka veća i u koliko je ljudsko srce radosno i zadovoljno zbog toga što to čini u ime Allaha, dželle š‘anuhu.

Treći razlog zekata ogleda se u zahvalnosti koju čovjek izražava prema Uzvišenom Allahu na ukazanoj mu blagodati. Tjelesnim ibadetom čovjek se Uzvišenom Allahu zahvaljuje na blagodatima koje se odnose na njegov život i tijelo, a materijalnim ibadetom (zekat i sl. – op.prev.) zahvaljuje Mu se na materijalnim blagodatima i darovima. Zar može biti podliji i nezahvalniji čovjek, od onoga, kome Uzvišeni Allah podari imetak, pa on, videći drugog čovjeka u nevolji, nije u stanju iz svoga imetka izdvojiti četvrtinu desetine, ili jednu desetinu, da bi mu pomogao.

Druga obaveza: vrijeme izmirenja zekata

Preporučuje se požuriti sa izmirenjem što pravi vjernik i praktikuje. Na taj način oni potvrđuju svoju revnost prema Allahovom, dželle š‘anuhu, propisu, unose radost u srca siromahā. S druge strane, time žele preduhitriti eventualne okolnosti, koje vrijeme i život donose, a koje im mogu otežati davanje zekata. Osim toga, u odugovlačanju izmirenja zekata kriju se brojne opasnosti, a i grijeh je kasniti sa tom obavezom.

Kada god se u čovjeku aktivira želja za dobrom, treba je odmah realizovati, jer, “srce čovjeka je između dva prsta Allahova, dželle š‘anuhu”, sklono je preokretima, sila zla (šejtan) ga permanentno plaši siromaštvom i navodi ga na grijeh i poroke. Želje i prohtjevi čovjeka stalno se nižu jedna za drugom, zato je najbolje da odredi jedan termin u godini u kojem će izmiriti svoju obavezu zekata.

Najbolje je da to bude neki značajan termin, koji će ga motivisati da dā zekat, i da ga dā u najvećoj količini. Lijepo je npr. da to bude mjesec muharrem, to je prvi mjesec u godini i jedan od mjeseci “ešhuri el-hurum”.[26] Ili, da to bude u mjesecu ramazani-šerifu. U tome mubarek mjesecu, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kao najodabranije biće Allahovo, dželle š‘anuhu, “bio je poput povjetarca koji je širio misk.”[27]

Ramazani-šerif je mjesec u kojem je počela Objava časnog Kur’ana, u kojem je mubarek noć – Lejletul-kadr.

Mudžahid reče: “Nemojte reći ramazan, jer to je jedno od Allahovih, dželle š‘anuhu, imenā, nego recite: šehru ramazan – mjesec ramazan.” Mjesec zul-hidždže, također je jedan od odabranih mjeseci.

To je također jedan od mjeseci “ešhuri el-hurum,” u njemu je “dan velikog hadža” (jevmu el-Hadždž el-ekber),[28] u njemu su “određeni dani” (ejjamun ma’lūmātun),[29] u kojima se prinose kurbani. Najodabraniji dani šehri ramadana su zadnja trećina, a najodabraniji dani mjeseca zul-hidždžeta su prvih deset dana.

Treća obaveza: Diskretnost prilikom davanja zekata

Davanje zekata ne treba isticati niti naglašavati. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Najbolja sadaka je ona koja se siromahu dostavi diskretno – tajno.”[30]

U Tradiciji je također spomenuto:

“Tri su stvari riznice bogobojaznosti, jedna od njih je – diskrecija u ‘pomoganju’.”[31]

Isto tako, prenosi se, da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Ako čovjek tajno podijeli sadaku, Uzvišeni Allah će mu je registrovati kao tājnū, ako to učini javno, Uzvišeni Allah će mu je registrovati kao jāvnū, a ako o svojoj sadaki bude pričao, Uzvišeni Allah će mu tu sadaku tretirat kao dvoličnost.”[32]

U mešhūr hadisu stoji:

“Sedam je osoba koje će Uzvišeni Allah na Kijametskom danu zasjeniti Svojim hladom, kada, osim Njegovog hlada, ničijeg neće biti. Jedna od njih je osoba koja će svoju sadaku dijeliti tako da njegova lijeva ruka neće znati šta je podijelila desna.”[33]

U Predaji stoji:

“Tajna sadaka umanjuje srdžbu Gospodara.”[34]

Uzvišeni Allah kaže: “... ali je za vas bolje ako je dajete siromasima kad niko ne vidi.”[35]

Cilj ovoga metoda u davanju sadake je – sprečavanje dvoličnosti i isticanja. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Uzvišeni Allah neće primiti sadaku hvalisavca, licemjera, i onoga ko prigovara nakon davanja sadake. Šutnja i diskrecija su spas od toga.”[36]

Nekad su diskreciju u davanju toliko isticali tvrdeći da je najbolje da primalac ne poznaje dobročinitelja.

Zato su neki svoj zekat (i druga davanja – op.prev.) davali slijepcu, neki su opet svoje iznose stavljali na put koji bi siromah koristio, ili mjesto na putu gdje običavao se uobičajio odmarati, tako da bi ovaj to uzeo, ali pri tome ne bi znao davatelja. Drugi bi opet svoja davanja skrivali i ostavljali u odjeću siromaha, dok ovaj spava. Treći bi svoja davanja obavili preko posrednika, darovatelja. Sve su to radili iz razloga da njihovo davanje ne prijeđe u vid hvalisanja i isticanja, što bi rezultiralo Allahovom, dželle š‘anuhu, srdžbom na njih.

Razlika između direktnog i indirektnog davanja je u tome, što kod prvog može doći do izražaja želja za isticanjem i prigovorom, a kod drugog, samo želja za isticanjem. U svakom slučaju, svako isticanje davanjā umanjuje njihovu vrijednost. Cilj zekata je, pored ostalog, da čovjek savlada škrtost i preveliku ljubav prema kapitalu, ljubav i želju za isticanjem kod čovjeka koja jače izražena od ljubavi prema imetku. I jedno i drugo je pogubno za Ahiret. Škrtost će u kaburu biti kažnjena ujedom akrepa, a isticanje i hvalisavost ujedom zmije otrovnice.

Zato se čovjeku naređuje da ova dva negativna svojstva umanji i kontroliše, a najbolje je da ih potpuno eliminiše, a otklonit će ih na taj način što će se u praktičnom životu suprotstaviti tim negativnim nabojima – težnji za isticanjem i težnji ka škrtosti. Kakva je korist ako bi se čovjek oslobodio škrtosti a ostao sklon hvalisavosti i isticanju, ili obratno? No, o tome ćemo detaljnije govoriti u poglavlju o destruktivnim djelima.

Četvrta obaveza: Transparentnost davanja

Ako davalac zekata procjeni da će transparentnost davanja imati korisne i pozitivne efekte, npt. motivisanje i podsticanje drugih na isti čin, dozvoljeno je da tako i postupi. Naravno, davalac zekata u ovom slučaju, treba biti čist od pomisli i motivā koji teže ka isticanju i hvalisanju. Kako se toga očuvati, objasnit ćemo u poglavlju o pokuđenosti težnje ka slavi i ugledu. Uzvišeni Allah kaže: “Lijepo je kad javno dajete milostinju.”[37]

Nekada i sama okolnost opravdava transparentno davanje, npr. u slučaju kada će taj čin motivisati i druge na sličan postupak, ili u slučaju da siromah traži pomoć na javnom mjestu. U ovim slučajevima, davanje je bolje javno, s tim što će davalac od sebe odstraniti pomisli i motive isticanja, u sferi u kojoj je to moguće, što svakako zavisi od čovjeka do čovjeka.

Transparentno davanje, pored opasnosti hvalisanja i dokazivanja, krije i treću opasnost, a to je, da se javnim davanjem, siromah ne ponizi i povrijedi. Međutim, onaj ko javno traži, sam preuzima tu odgovrnost.ovo je slično situaciji kada čovjek javno iznosi neki svoj porok, koji je bio skriven – to nije dozvoljeno. Isto tako, špijuniranje i uhođenje drugih, i iznošenje njihove intime u javnosti, šerijatski je zabranjeno i kažnjivo djelo.

Kažnjivo je i da čovjek iznosi sopstvenu smutnju ali, u tom slučaju, on je uzrok te kazne.

U tom smislu Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Onaj ko otkrije vlastiti pokrivač stida – za njega ne važi zabrana ogovaranja.”[38]

Uzvišeni Allah kaže: “...i koji od onoga što im dajemo i tajno i javno udjeljuju...”[39]

Jasna je i ova poruka Kur’ana, koja potvrđuje korist i opravdanost javnog davanja. Na čovjeku je da sam procijeni koja je vrsta davanja, u datom trenutku i okolnosti bolja. Neka tako postupi.

Peta obaveza: Čuvanje od prigovorā i uvreda

Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama...”[40]

U tumačenju ova dva termina el-mennu i el-ezā postoje različita tumačenja. Neki tvrde da se prvi termin odnosi na prigovor, a drugi na širenje i publikovanje. Tako Sufjan es-Sevri kaže: “Ko prigovori na svoje davanje – obezvrijedio ga je.” Upitan je: “Kakva je forma prigovora?” Odgovorio je: “Da to spomene i o tome diskutuje.” Drugi, pak, kažu da je “el-men” pokušaj iskorištavanja siromaha davanjem, a “el-ezā” – izrugivanje njegovom siromaštvu.

Neki tvrde da se pod prigovorom (el-mennu) podrazumijeva oholost prilikom davanja, a pod uvredom (el-ezā) prijekor i vrijeđanje zbog toga što traže i pitaju. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Uzvišeni Allah neće primiti sadaku onoga ko prigovara.”[41]

Po mom mišljenju, čin prigovora (el-mennu) na učinjeno dobro treba povezati isključivo sa srcem. Prigovor je odraz stanja i svojstva ljudskog srca, koje se zatim manifestuje riječima (jezikom) kao i različitim formama ljudskog ponašanja i postupakā. Ustvari, darovatelj ovdje smatra sebe dobročiniteljem prema siromahu, a stvar je obrnuta. Darovatelj bi trebao shvatiti da je siromah njegov dobrotvor, jer od njega prima dio koji mu je Uzvišeni Allah dodijelio, i na taj način vlasnika kapitala čisti i spašava džehennemske vatre.

Ruka siromaha, u ovom slučaju, zamjenjuje Allaha, dželle š‘anuhu, u realizaciji Njegovih naredbi i propisa.

U tom smislu Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

“Zekat dođe prije Uzvišenom Allahu nego li u ruku siromaha.”[42]

Darovalac dakle treba shvatiti da svoj zekat daje direktno Uzvišenom Allahu a siromah to svoje pravo uzima od Allaha, dželle š‘anuhu.

Sve ovo ćemo pojasniti i sljedećim primjerom:

Kada bi, recimo, čovjek bio dužan nekom određena sredstva, i kada bi ovlastio svoga roba ili slugu da ta sredstva dostavi određenoj, taj iznos bi bilo da se sluga ili rob postavi u poziciju darovaoca i da prigovara, jer istinski darovalac je onaj ko mu je omogućio ta sredstva i dao mu ih na raspolaganje.

Primjeri koje smo naveli upućuju na to da dobročinitelj čini dobro isključivo prema sebi. Svojim davanjem on, ili iskazuje svoju ljubav prema Uzvišenom Allahu ili se čisti od poroka škrtosti, ili zahvaljuje Uzvišenom Allahu na datoj blagodati, tražeći i želeći steći još i više. U svakom slučaju, davalac zekata ne smije siromaha ni u kom slučaju stavljati u neku podređenu poziciju, npr. tražiti zbog toga bilo kakvu zahvalnost od strane siromaha, njegovu podršku u određenim svojim programima i projektima, izražavanje respekta i tome slično.

Svi ovi, i slični postupci, spadaju u kategoriju prigovora (el-minnetu).

Što se, pak, tiče uvredā (el-ezā), ona se manifestuje ukorom i predbacivanjem, podrugivanjem, grubim riječima, odbojnim i neprijatnim pogledom, te raznim manirima koji potcjenjuju i omalovažavaju čovjeka.

Ustvari, i ovdje se radi o stanju duha, a čovjek se na ovaj način ponaša isključivo iz dva razloga:

Prvi je razlog, što mu se teško rastati sa imetkom. Činjenica je da većini ljudi rastanak s imetkom teško pada. Drugi razlog je osjećaj superiornosti nad siromahom i smatranje istog manje vrijednim. Naravno, i jedan i drugi razlog, rezultat su neznanja, jer, ako se nekome za uloženi dirhem nudi hiljadu dirhema a njemu to žao uložiti, taj nije pri čistoj pameti. Onaj ko svoj imetak ulaže s ciljem da zasluži Allahovo, dželle š‘anuhu, zadovoljstvo i nagradu na Ahiretu, svjestan je da će dobiti mnogo više nego što ulaže. Isti je slučaj davanja kojim će se osloboditi poroka škrtosti, ili zahvaljivanjem Uzvišenom Allahu na blagodatima sa željom da mu se ista uvećaju.

U svakom slučaju, žal za darovanim imetkom, nema logičnog opravdanja. Isto se može reći i za drugi razlog.

Kada bi čovjek znao prednost siromaštva nad bogatstvom, kada bi bio svjestan opasnosti bogatstva, on ne bi potcjenjivao siromaha nego bi ga blagosiljao i želio njegovu deredžu, jer, pravedni i pošteni bogataš, u Džennet će ući tek pet stotina godina poslije siromaha.

Zbog toga je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Tako mi Gospodara Kabe, oni će biti najveći gubitnici.” Ebu Zerr ga upita: “Ko, Allahov poslaniče?” Odgovorio je: “Oni sa najvećim imetkom.”

Zatim, kako i zašto bi imućan čovjek omalovažavao siromašnog, kad mu je Uzvišeni Allah omogućio da upravo preko njega dođe do najvećeg dobitka? Preko ovog izdvajanja, čovjek imetak stiče, povećava i čuva. Siromahu se izdvaja onoliko koliko mu je potrebno, ne traži se izdvajanje koje bi vlasniku kapitala osjetno umanjilo njegovu glavnicu.

Kapital se ulaže s ciljem da se siromah zbrine, svojim kapitalom vlasnik na taj način otklanja nepravdu, iskazuje spremnost na žrtvu, neće da bude poput onih koji višak imovine čuvaju i štede sve do smrti, pa im onda to potroše i požderu njihovi neprijatelji. I u mjeri u kojoj čovjek nelagodu zbog rastanka sa kapitalom, zamijeni radošću i zadovoljstvom zbog toga što je izvršio Allahov propis (davanje zekata – op.prev.), u mjeri u kojoj siromaha počasti i približi sebi, u tolikoj mjeri se spasio opasnosti uvrede siromaha (el-ezā).

S druge strane, svaki ukor (zbog davanja – op.prev.) mrgođenje lica, hvalisanje – sve su to alameti koji vode ka prigovoru i vrijeđanju.

Možda ćeš reći, da je konstatacija, da se dobročinitelj osjeća superiornijim nad siromahom, te da od istog očekuje protuuslugu, dosta maglovita i nejasna, te da li se to na neki način može provjeriti, na to ću ti dati i odgovor.

Može se provjeriti, evo primjera: Ako bi npr. siromah učinio nepravdu prema davaocu, ili, pak, pomogao nekog drugog u sličnom djelu, da li bi darovalac prema siromahu promijenio svoj stav, koji bi bio različit od stava koji je imao prema njemu prije nego mu je dao zekat. Ako bi se to desilo, njegov zekat ne bi bio čist, jer je dakle očekivao da će siromah, primajući od njega zekat, graditi i određeni stav.

Ako pak i dalje budeš tvrdio da je ovo pitanje nejasno, te da ne postoji ljudsko srce koje ne posjeduje ove sklonosti, trebaš znati da je ovo bolest za koju postoji lijek.

Unutarnji lijek je u spoznaji činjenica koje smo spomenuli prilikom objašnjenja naredbe samoga zekata, a to je da onaj ko prima zekat, čini dobročinstvo, odnosno omogućava taj čin, samom darovaocu. Vanjski lijek se manifestuje kroz praktično djelo, a ova su opet pokrenuta i motivirana, u samom srcu, a o čemu ćemo govoriti na kraju ove Knjige. Zato su neki svoj zekat davali siromahu na taj način što bi mu direktno dolazili i tražili od njega da primi njihov zekat – davalac u poziciji onog ko moli! Bilo im je teško i neprijatno ako bi ovaj to odbio.

Drugi su opet željeli da siromahu direktno uruče zekat, iz ruke u ruku, s tim što su nastojali da njihova ruka bude donja, a ruka siromaha gornja. Žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, hazreti Aiša i Umm Seleme, da je Allah sa njima zadovoljan, prilikom izdvajanja svoga zekata, a i ostalih davanjā, običavale bi reći Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem:

“Zapamti šta će reći (siromah – op.prev.) prilikom preuzimanja,” a zatim bi uzvraćale na isti način rekavši: “Uzvraćamo na njihove dove – da bi nam naš dar bio potpun.”

Ashābi i dobri Prethodnici, za svoj zekat i ostala izdvajanja, nisu očekivali niti željeli dove niti zahvalnost, to bi se moglo razumjeti kao nagrada za dobro učinjeno djelo, a ako bi neko popratio primanje zekata ili pomoći dovom, uzvraćali bi na isti način. Tako su postupali hazreti Omer i njegov sin Abdullah, da je Allah sa obojicom zadovoljan.

Na ovaj način su sljedbenici duha (erbābul-kulūb) liječili svoje srce, drugog vidljivog lijeka nema. On se ogleda u praktičnim postupcima (ez-zāhir) kroz koje se iskazuje poniznost i pokornost, skromnost, te prihvatanje obaveze, a isto se tiče unutarnjeg liječenja (el-bātin) – spoznajama na koje smo ukazali. Dakle, lijek je u djelu i u znanju. Srce se efikasno može liječiti primjenom rada i znanja.

Ovo svojstvo koje navodimo, kada je u pitanju zekat, korespondira svojstvu skrušenosti u namazu. To se najbolje da zaključiti iz riječi Resula, sallallahu alejhi ve sellem: “Čovjeku se namaz vrednuje u onoj mjeri u kojoj je u namazu bio uključen njegov razum.”[43]

Za zekat Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Uzvišeni Allah neće primiti zekat onome ko prigovara.”

Na ovu negativnu pojavu upozorava i Kur’an: “O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama...”[44]

Što se, pak, tiče fetve pravnikā, po kojoj zekat može biti valjan i bez ovih uvjeta (rada i znanja – op.prev.) to je drugo pitanje, a na to smo ukazali u Knjizi o namazu.

Šesta obaveza: Iskazivanje skromnosti prilikom davanja

Vrlo je bitno da čovjek svoj zekat, a i ostala darovanja, prikaže malim i neznatnim, da ih ne uveličava.

Ovo zadnje vodi čovjeka ka umišljenosti i taštini, a time se obezvrijeđuju i uništavaju dobra djela. Uzvišeni Allah kaže:

“... a i onoga dana na Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo...”[45]

Zato se kaže da će dobro djelo, što ga čovjek više umanjuje kod ljudi, biti veće kod Allaha, dželle š‘anuhu. S druge strane, koliko god se grešnik uznosio i oholio kod ljudi, njegova djela će biti sve sićušnija kod Allaha, dželle š‘anuhu.

Također je rečeno, da dobro djelo ne dostiže perfektnost bez sljedeća tri uvjeta: skromnost, ažurnost i tajnost.

Međutim, krupno djelo samo po sebi, isključuje logičnost prigovora i uvrede, npr. čovjek koji iz svog kapitala sagradi džamiju ili utvrđenje za odbranu zemlje (ribāt), on ima pravo na zadovoljstvo i ponos. Oholost i taština mogu biti prisutne u svim ibādetima, a taj porok se, kao što smo naglasili, može liječiti i odstraniti samo znanjem i djelom.

Znanjem se liječi na taj način što čovjek dolazi do spoznaje, da je desetina, ili četvrtina desetine, minimum njegovog kapitala, da on, kao što smo naglasili objašnjavajući pojam farza, izdvaja najmizerniji dio. Čovjeku bi bilo priličnije da se zbog toga stidi, a ne da se uznosi! Ako bi čovjek dostigao najveći stepen dobročinstva, pa darovao svoj cjelokupni imetak, ili njegov veći dio, neka analizira i neka se upita odakle mu taj kapital i u šta ga troši?

Bogatstvo pripada Uzvišenom Allahu Koji ga daje čovjeku i omogućava mu da ga troši na Njegovom putu. Ako čovjek dijeljenjem imetka postiže Ahiret i njegove blagodati, kako će se i zašto uznositi, kad tim činom dobiva mnogostruko više?

Što se tiče postupka i prakse, čovjek se dijeleći svoj imetak treba stidjeti svoje škrtosti, jer on izdvaja minoran dio bogatstva Allahovog, dželle š‘anuhu, a najveći dio zadržava za sebe. To je isto kao kada bi od čovjeka bilo zatraženo da vrati ono što mu je dato na čuvanje (vedī’atun), pa on nešto od toga vrati a nešto zadrži za sebe.

Kapital pripada Uzvišenom Allahu podijeliti ga cjelokupnog je najpohvalnije i najugodnije djelo Uzvišenom Allahu ali čovjeku to nije naređeno, jer bi mu to, zbog egoizma i škrtosti, teško palo, kao što Uzvišeni Allah kaže: “Ako bi ih od vas tražio i prema vama uporan bio, postali biste škrti i On bi učinio vidljivim vaše mržnje!”[46]

Sedma obaveza: Dijeljenje najdražeg i najkvalitetnijeg

Iz svoga imetka čovjek treba izdvajati ono što je najkvalitetnije i ono što mu je najdraže, Allah je Savršen i samo načina lijepo i ugodno prima. Ako bi kapital čovjeka bio sumnjivog porijekla sticanja, nepotpunog vlasništva, onda je i sam zekat (kao i bilo koje davanje – op.prev.) nepotpun i takvo davanje gubi svoj smisao i značaj. Prenosi Ebbān[47] od Enes ibn Mālika, da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Blago onom čovjeku koji troši svoj imetak koji nije stečen u grijehu.”[48]

Ako se na ime zekata izdvoji ono što je lošije, a za sebe, familiju i ostalo, ostavi ono što je bolje, onda to upućuje na loš odgoj i karakter, te davanje prioritetan drugima nad Allahom, dželle š‘anuhu. Ako bi tako postupio prema svome gostu, pa mu dao hranu koja je lošija od njegove, nema sumnje da bi ga razočarao i povrijedio. Međutim, kada je u pitanju nagrada i Ahiret, neshvatljivo je da čovjek nekoga preferira nad samim sobom. Imetak koji se podijeli – ostaje a imetak koji potroši i pojede – nestaje. Nije razumno imetak trošiti i jesti, a zapostaviti štednju i ne misliti o budućnosti.

Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kad ni vi sami to ne biste primili, osim zatvorenih očiju.”[49]

U Tradiciji je zabilježeno i ovo: “Jedan dirhem je vredniji od stotinu hiljada dirhemā.”[50] Hadis, s jedne strane, aludira na kvalitativno izdvajanje, popraćeno zadovoljstvom i radošću, a s druge strane, kvantitativno izdvajanje, ali popraćeno nelagodom i nezadovoljstvom.

Uzvišeni Allah mrzi ovu zadnju vrstu izdvajanja: “Oni Allahu pripisuju ono prema čemu sami odvratnost osjećaju i njihovi jezici govore laž da njih čeka najljepša nagrada; a njih, nema sumnje, vatra čeka; oni će se u nju prvi potjerati.”[51]

Osma obaveza: Izbor onoga ko zaslužuje zekat

Nije dovoljno voditi računa da osoba kojoj se daje zekat samo formalno pripada nekoj od osam kategorija koje imaju pravo na zekat, nego treba između njih odabrati one koji to najviše zaslužuju. Najbolje je dati zekat onima koji raspolažu nekim od sljedećih šest svojstava:

Prvo svojstvo: Bogobojazne osobe koje preferiraju Ahiret nad dunjalukom

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Jedi samo kod bogobojaznih i neka kod tebe jedu bogobojazni.”[52]

Razlog je u tome što pobožan čovjek teži poslušnosti Uzvišenom Allahu pa će i sam biti od takvih. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rakođer rekao:

“Nahranite svojom hranom bogobojazne, a svoju naklonost i pažnju posvetite vjernicima.”[53]

U drugoj verziji hadisa stoji: “Ugosti onoga koga voliš u ime Allaha, dželle š‘anuhu.”[54]

Neko od uleme je imao običaj posebnu pažnju i počast ukazivati siromašnim sufijama. Prigovoreno mu je:

“Kada bi svoju pažnju poklonio i ostalim siromašnim, bilo bi bolje.” Odgovorio je: “Ne, ovi su se posvetili samo Uzvišenom Allahu pa ako se nađu u velikim problemima, bit će prisiljeni na razmišljanje o drugim stvarima, zato više volim pomoći ovakvog nego hiljadu onih čija je preokupacija dunjaluk.”

Ovo je spomenuto El-Džunejdu, na šta je primijetio: “Taj čovjek je evlija Allahov, odavno nisam čuo bolju misao i poruku.” Dalje se prenosi da je ovaj čovjek došao u tešku materijalnu krizu i najavio da zatvara svoj dućan i obustavlja posao. El-Džunejd mu je, čuvši to, poslao određenu količinu novca i poručio: “Ovo je tvoje, nastavi raditi i nemoj zatvarati svoga dućana, jer, trgovina onima koji su poput tebe, ne škodi.” Inače, ovaj čovjek je imao piljarsku radnju i nije uzimao od siromahā procent do kojeg trgujući njegovom robom.

Drugo svojstvo: Predanost nauci

Ako se zekat da osobi koja je svoj život posvetila nauci, onda je to direktno pomaganje nauke. Znanje je najčasniji ibadet, naročito ako je povezano sa zdravim nijjetom. Ibn Mubarek je svoju pomoć uglavnom usmjerio na one koji su svoj život posvetili nauci. Prigovoreno mu je: “Kada bi pomogao i druge – bilo bi lijepo.” Odgovorio je: “Ne znam da, nakon poslanstva, postoji bolja kategorija. Ako ālima pritisnu problemi – odvojit će ga od nauke. Na ovaj način doprinosim da njegova preokupacija bude ono što je najbolje – nauka.”

Treće svojstvo: Iskrenost u bogobojaznosti

Najbolje je da osoba kojoj se daje zekat bude čista i iskrena u svome ibadetu, da ima čistu i jasnu spoznaju o Tevhidu. Spoznaja o Tevhidu ogleda se u tome, što će, kada mu se uruči zekat, zahvalnost izraziti isključivo Uzvišenom Allahu ne posrednicima, jer raspolaže sviješću i spoznajom, da je blagodat od Allaha, dželle š‘anuhu

U jednoj od poruka svome sinu mudri Lukman kaže: “Nemoj između sebe i Uzvišenog Allaha (u blagodati) tražiti posrednika. Svi dobročinitelji, osim Njega, samo su instrument ispunjenja Njegove volje.” Onaj ko zahvaljuje nekom drugom, osim Uzvišenom Allahu nije spoznao istinskog Darovaoca, nije dokučio da su zemaljski darovaoci samo posrednici, kojima je Uzvišeni Allah olakšao i omogućio da dotični čin obave.

Oni to ne mogu izbjeći, Uzvišeni Allah diriguje njihovim djelima.

Dušom i srcem oni izvršavaju naredbu – emr Uzvišenog Allaha. Kada je pobuda za domaćinstvom (el-bā’is) jaka, nema dilemā niti kolebanja, Uzvišeni Allah stoji iza pobudā i pretvara ih u djelo. Onaj ko ovo shvati, neće obraćati pažnju ni na koga – osim na Uzroka svih uzrokā – musebbibul-esbābi. I za samoga davaoca ovo je mnogo bolje nego da ga neko hvali i da mu se zahvaljuje. Onaj ko samo jezikom hvali darovatelja, kudit će ga i proklinjati ako ovaj prestane sa davanjem!

Prenosi se da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, nekom siromahu poslao izvjesnu pomoć, naredivši dostavljaču da zapamti šta će dotični, prilikom preuzimanja iste, reći. A taj je rekao: “Hvala Onome ko ne zaboravlja onoga ko Ga spominje, i Koji ne zanemaruje onoga ko Mu zahvaljuje.”

Još je dodao: “Dragi Allahu, nemoj me zaboraviti, i učini da Te ne zaboravim.”

Kada je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, o ovome obavijšten, rekao je: “Znao sam da će to reći.”[55]

Obrati pažnju, kako je ovaj čovjek koncentrisao svoje misli isključivo na Allaha, dželle š‘anuhu. Prenosi se da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao nekom čovjeku: “Pokaj se”, a ovaj je odgovorio: “Tevbu donosim samo Uzvišenom Allahu a ne Muhammedu.” Na to je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Obrati se Onome ko tevbi može udovoljiti.”[56]

Nakon što je hazreti Aiši, da je Allah sa njom zadovoljan, u poznatom slučaju Potvore, Uzvišeni Allah potvrdio njenu nevinost, njen otac, hazreti Ebu Bekr, joj je rekao: “Ustani i poljubi u čelo Allahovog Poslanika”, ona mu je odgovorila: “Ne, neću to učiniti, nikome neću zahvaliti osim Uzvišenom Allahu.” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Pusti je na miru, Ebu Bekre.”[57] Po drugoj verziji, hazreti Aiša je rekla: “Zahvalit ću Allahu, ne tebi i tvome drugu.” (Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, - op.prev.).

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, na ovom gestu nije zamjerio hazreti Aiši niti je izrazio svoje negodovanje.

Posmatranje i viđenje događaja, mimo Allaha, dželle š‘anuhu, svojstvena je nevjernicima. To potvrđuje Kur’an:

“Kada se Allah samo spomene, grči se srce onih koji u onaj svijet ne vjeruju, a kada se spomenu oni kojima se oni pored Njega klanjaju, odjednom ih radost obuzme.”[58]

Ko iz svog srca ne eliminiše posredništvo i posrednike, osim u smislu izvršenja volje Allahove, dželle š‘anuhu, taj nije daleko od širka. Neka se taj boji Allaha, dželle š‘anuhu, i neka svoje vjerovanje očisti opasnih natruha širka.

Četvrto svojstvo: Čuvanje dostojanstva

Zekat zaslužuju posebno oni koji, unatoč svojoj potrebi, ostaju strpljivi i dostojanstveni. Nisu nasrtljivi u svojim traženjima, drže do svoga ugleda i izgleda, i kao što Kur’an naglašava, odaju utisak imućnih osoba:

“... pa onaj koji u to nije upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznaćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima.”[59]

Oni ne pitaju niti mole, bogati su u svojoj vjeri, ponosni u svojoj odvažnosti. Ovo bi trebali imati u vidu imućni ljudi u svakom mjestu. Davati zekat ovima mnogo je sevabnije nego onima koji svoje potrebe javno ističu.

Peto svojstvo: Brojnost porodice, bolest i sl.

Isto tako, zekat je lijepo dati osobama sa velikim brojem male djece, zatim onima koji su pogođeni bolešću, kao i onima na koje se odnose Allahove riječi:

“I siromasima, koji zauzeti na Allahovu putu...”[60]

Iz ove kur’anske poruke, jasno je da su oni u teškoj situaciji jer im bolest i slične okolnosti ne dozvoljavaju rad i sticanje za život: “...nemaju vremena da zarađuju...”[61]

Iz ovih razloga je hazreti Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, porodici dao stado ovaca (deset i više), a Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je dao iznos sa kojim se mogla uzdržavati cijela porodica.[62] Hazreti Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, na pitanje, koja je najveća nezgoda i nevolja, odgovara: “Mnogo djece, a malo imetka.”

Šesto svojstvo: Rodbina

Lijepo je da se zekat da bližnjim i rodbini. U tom slučaju ispunjavaju se dvije obaveze: zekat i uspostava čvršćih rodbinskih odnosa. Dužnosti i obaveze prema rodbini su posebno naglašene, i onaj ko ih izvršava imat će višestruku nagradu.

Hazreti Alija, da je Allah sa njim zadovoljan, kaže: “Da svom bratu dam jedan dirhem, draže mi je nego da dam dvadeset dirhema (nekome ko mi nije iz kruga rodbine – op.prev.), da članu rodbine dām dvadeset dirhema, draže mi je nego da dām stotinu dirhema onome ko mi nije rodbina, da dām stotinu dirhema rodbini, draže mi je i bolje nego da oslobodim roba.” Prijatelji i braća (po vjerskoj pripadnosti – op.prev.) su preči od poznanika, isto onako kao što je rodbina preča u odnosu na one koji nisu iz reda rodbine.

Ovo su svojstva i karakteristike onih koji najviše zaslužuju zekat i to, oni koji imaju mogućnosti davanja zekata, trebaju imati u vidu. Naravno, u svakoj od navedenih kategorija postoje oni koji su potrebniji i njih treba preferirati.

Ako se nađe neko ko posjeduje više ovih uvjetā, odnosno sifatā, taj je u prednosti, i davanje zekata takvim osobama donosi posebnu nagradu. Onaj ko se bude trudio da nađe najpogodniju osobu za primanje zekata, i u tome uspije, bit će dvostruko nagrađen. Onaj, pak, ko ne uspije u tome, a uloži trud, također će biti nagrađen. Jednu nagradu dobit će zbog toga što je davanjem zekata pobijedio škrtost, potvrdio prisutnost ljubavi prema Uzvišenom Allahu u svom srcu, te nastojao i bio spremanda se potčini Allahovom, dželle š‘anuhu, propisu.

Sve ovo jača njegovo srce i priprema ga za susret sa Allahom, dželle š‘anuhu. Drugu nagradu zaslužit će dovom onoga ko je zekat primio, jer, srca bogobojaznih ostavljaju tragove u sadašnjosti i konačnosti.

Zato, onaj koji se trudi i uspije, zaslužuje dvije nagrade, dok, onaj ko se trudi i pogriješi, zaslužuje jednu nagradu. Ovakva nagrada za mudžtehida predviđena je i po svim drugim pitanjima, a Allah najbolje zna.

TREĆE POGLAVLJE

O PRIMAOCU ZEKATA

(zasluge i razlozi)

Znaj da pravo na zekat ima osoba koja je slobodna, musliman, koja se može rangirati u jednu od osam kategorija spomenutih u Kur’anu (Et-Tevbe, 60). Zekat ne pripada nevjerniku, robu niti porodici Hašimović i Muttalib. Što se, pak, tiče maloljetne i maloumne osobe, one mogu primiti zekat, pod uvjetom da zekat preuzme njihov staratelj. A sada ćemo nešto reći o svakoj od osam kategorija koje imaju pravo na zekat.

Prva kategorija: siromašni (el-fukarā’)

Siromah je osoba koja ne posjeduje kapitala i nesposobna je za zaradu. Ako svojim imetkom može zadovoljiti jednodnevne potrebe u hrani i odjeći, ne tretira se kao siromah, nego kao nevoljnik (miskīn). Ako bi sa onim što posjeduje mogao zadovoljiti svoje neophodne potrebe samo za pola dana – onda je siromah.

Ako ima košulju, ali ne i ručnik, obuću, hlače, te ako svojom košuljom ne bi moga zaštititi i pokriti svoje tijelo onako kako je pristojno i kako dolikuje čovjeku – taj je siromah. No, mislimo da se u ovakvim uvjetovanjima pretjeruje, jer takve osobe, skoro da i ne postoje.

Sam čin prošnje ne izvodi čovjeka iz ove kategorije, ako je nesposoban za rad, ali, ako bi bio sposoban za rad, a pri tom prosio, ne tretira se kao siromah.

Ako bi mogao raditi sa pomagalom, siromah je sve dotle dok mu se pomagalo ne kupi i obezbjedi. Ako bi mu bio omogućen posao kojim se degradira njegova ličnost i rejting – tretira se kao siromah. Ako se osoba bavi naukom, te bi ga rad i zarađivanje na tom planu remetili, tretira se kao onaj ko nema mogućnosti zarade. Međutim, ako bi se osoba posvetila ibadetu, a ukazala joj se mogućnost zarade, treba prihvatiti, jer je to preče od ibadeta (nafile – op.prev.). Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Zarada i sticanje je farz nakon obavljanja farza.”[63]

Hazreti Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, je rekao: “I zarada i sticanje u sumnjivim okolnosti – bolja je od prošnje.” Ako je osoba obezbjeđena od strane roditelja ili staratelja, ne može se smatrati siromašnom.

Druga kategorija: nevoljnici (el-mesākīn)

Nevoljnik je osoba čiji prihodi ne pokrivaju njegove rashode, odnosno potrebe. Čovjek može posjedovati hiljadu dirhema a da je nevoljnik, a može imati samo uže i sjekiru i biti iz kategorije imućnih.

Posjedovanje kuće, neophodne odjeće, nužnog kućnog namještaja, fikhskih (stručnih – op.prev.) djela, sve to ne izvodi osobu iz navedene kategorije, jer su to elementarne potrebe.

Što se tiče knjige, ona je čovjeku neophodna iz tri razloga: zbog instrukcija (podučavanja), vlastitog korištenja i rekreacije. Literatura koja nije duhovnog karaktera (knjige pozije, historije i dr.) i koje i u dunjalučkoj dimenziji prvenstveno služe za zabavu i rekreaciju, ne podliježu ovom pravilu. Takva literatura se može prodavati i onaj ko istu posjeduje ne smatra se nevoljnikom. Može ih prodati i podmiriti svoje potrebe a i obaveze, npr. dati Sadekatul-fitr na kraju ramazana i sl. Ali, literatura kojom se muallim ili profesor služi za obučavanje, ona se ne prodaje niti otuđuje, ona ima tretman neophodnih pomagala, isto kao kada su u pitanju različite zanatske radinosti. Isto tako, Knjiga ili kolekcija knjigā, iz kojih učenici ili studenti uče, također niti se prodaju ne prodaju se niti otuđuju, jer su im neophodne.

Posjedovanje ovih knjiga učenika i studenta ne izvodi iz ove kategorije. Ako se radi o stručnoj literaturi koja čovjeku koristi za ličnu upotrebu, npr. djela iz oblasti medicine i propovjedi, ako u mjestu gdje živi djeluju ljekar i vaiz, ove knjige im nisu neophodne, a ako ih nema, onda su nužne.

Zatim, možda čovjek nema potrebe niti namjere, da neko štivo čita osim u određenom periodu, taj period treba utvrditi, jer, na sve što čovjeku pretiče preko jednodnevnih potreba, povlači obavezu davanja Sadekatul-fitra na kraju ramazani šerifa. Ako samo ishranu (kao neophodnu potrebu – op.prev.) vezali za jedan dan, onda je normalno da kućni inventar i odjeću za tijelo ograničimo na jednu godinu. Tako npr. ljetnu odjeću neće prodavati u zimskoj sezoni, i obratno.

Nešto slično bi se moglo reći i za knjigu, npr. može se desiti da neko ima dva primjerka neke knjige, a potreba mu je samo jedan. Ali, on može reći: Jedan primjerak knjige mi je tačniji, a drugi je bolje izrade, trebam oba primjerka.” Na to ćemo mu reći: “Zadrži kopiju koja je preciznija i tačnija, a drugu prodaj, kloni se uživanja i raskoši.”

Ako bi pak imao dvije knjige koje tretiraju istu tematiku, s tim što je jedna u opširnijoj a druga u skraćenoj verziji, ako bi bio u poziciji da knjige koristi, neka se zadovolji opširnijom verzijom, a ako bi bio u ulozi instruktora i učitelja, potrebne su mu i jedna i druga.

Primjeri poput ovih su neograničeni. Mi smo naveli samo neke iz razloga da ukažemo na tu problematiku. Dobar pravnik će, na osnovu idžtihada, shodno vremenu i okolnostima, dati vlastitu interpretaciju i definiciju po ovim pitanjima, s tim što će, što je više moguće, izbjegavati svaku interpretaciju i definiciju koja vodi ka nejasnoći i sumnji (šubhetun).

Pobožan čovjek će biti oprezan, prihvatit će ono u što je siguran, a ostaviti ono u što sumnja. Između sumnje i sigurnosti mnogo je pitanja na koja je teško odgovoriti. Spas je u suzdržanosti i opreznosti, a Allah najbolje zna.

Treća kategorija: sakupljači zekata

(el-’amilūne alejha)

To su radnici uključeni u proces sakupljanja zekata. Iz ovoga procesa isključuju se halifa i sudac. U sakupljanju zekata učestvuju: nadzornik (el’arīf), registrator (el-kātib), inkasant (el-mustevfī), čuvar (el-hāfiz) i prenosilac (en-nākil). Oni se podjednako isplaćuju. Ako pretekne sredstava od njihove isplate, ona se stavljaju u fond za isplatu ostalih kategorija, a ako, pak, nedostaju sredstva za njihovu platu, ta sredstva se namiruju iz drugih fondova.

Četvrta kategorija: oni čija srca treba pridobiti (za Islam) (el-muellefeti kulūbuhum)

Ovdje se radilo o mekkanskim prvacima i uglednicima koji su tek prihvatili Islam i koji imaju ugled i autoritet u svome narodu. Davanjem zekata oni su, s jedne strane priznati i legitimirani kao muslimani, s druge strane, ovaj čin će zainteresirati i privući u Islam slične njima.

Peta kategorija: otkup iz ropstva (el-mukātibūn)

Iznos zekata se daje njihovim robovlasnicima, sa kojima su oni sačinili ugovor o svome otkopu. Nema logike da se zekat daje njima direktno dok su u takvom statusu. Isto tako, robovlasnik ne može dati zekat svom robu koji je pod ugovorom, iz razloga što dotični još uvijek ima status roba.

Šesta kategorija: prezaduženi (el-gārimūn)

Pod ovim se podrazumijeva osoba koja je siromašna i koja je bila prisiljena pozajmiti određeni kapital od drugog kako bi izašla iz teške situacije. Naravno, radi se o slučaju kada je siromah uzeo pozajmicu za halal i dozvoljene svrhe, međutim, ako bi svoje zaduženje koristio u svrhe koje su grijeh, ne može mu se dati zekat, osim ako se istinski pokaje. Ako pak osoba bude bogata (a zadužena – op.prev.), nije dozvoljeno da joj se dug podmiruje iz fonda zekata, osim u slučaju da je taj dug vezan za interes muslimana, suzbijanje nereda među muslimanima, i sl.

Sedma kategorija: ratnici (el-guzātu)

Ovim se misli na ratnike čija se imena ne nalaze na zvaničnoj platnoj listi (dīvanul murtezika).

Njima se može dati zekat, čak i pod uvjetom da su bogati, to im je pomoć i stimulacija za borbu.

Osma kategorija: putnik (ibn sebīl)

Ovdje se putnikom smatra osoba koja je napustila svoje mjesto i krenula na put rukovođena korisnim i zajedničkim ciljevima, ili se zatekla u nekom mjestu, rukovođena istim namjerama. Ako, kao takav, putnik bude siromašan, može se pomoći iz fonda zekata. Ako pak bude raspolagao kapitalom, ali u nekom drugom mjestu, iz fonda zekata pomoći će mu se da stigne do toga mjesta. Ako postaviš pitanje: “Kako prepoznati navedene kategorije?” Naš odgovor je slijedeći: “Što se tiče siromaha i nevoljnika, argument su njihove riječi i iskazi. Ne moraju polagati dokaz ili zakletvu. Drugo je ako se otkrije da lažu. Vezano za ratnika i putnika, njihov slučaj vezan je za budućnost. Njima će se dati sredstva iz fonda zekata na bazi njihove tvrdnje da su putnici, odnosno ratnici. Ako to ne ispune, sredstva zekata od njih treba povratiti. Što se ostalih kategorija tiče, one su obavezne svoje tvrdnje dokazati. Ovo su kategorije koje imaju pravo na zekat. Što se tiče iznosa, koji se daje svakoj od navedenih kategorija, o tome ćemo kasnije govoriti.

OBAVEZA I DUŽNOST PRIMAOCA ZEKATA

Radi se o pet obaveza:

Prva obaveza je da shvati i spozna da je Uzvišeni Allah propisao za njega dodjelu zekata, s ciljem da mu olakša i ukloni tegobe i brige, da mu osnovna preokupacija bude ona zbog koje ga je Uzvišeni Allah i stvorio – obožavanje Allaha, dželle š‘anuhu, i vjera u Ahiret. To sadrži kur’anska poruka: “Džinnove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.”[64]

Ali, Uzvišeni Allah je odredio da čovjek bude biće koje će biti izloženo raznim prohtjevima i strastima, koje će privlačiti njegovu pažnju i interesovanje. Stvoritelj je, iz milosti prema čovjeku, prosuo Svoje blagodati i bogatstvo, pomoću kojih će čovjek udovoljiti svojim potrebama, ali i izvršavati svoje obaveze. Nekim ljudima je Uzvišeni Allah kapital dao u izobilju, učinio im ga iskušenjem i opasnošću.

Druge je zavolio, poštedio ih takvog iskušenja, zaštitio ih dunjalučkih opasnosti, onako kao što vješt ljekar štiti svoga pacijenta. Uzvišeni Allah je te ljude oslobodio raskoši i dunjalučkih viškova, odredio je da oni svoje potrebe podmiruju iz dijela kapitala koji je dat bogatašima. Međutim, najveću korist od svega toga imat će siromašni. Oni su u prilici da svoj život što više provedu u ibadetu Uzvišenom Allahu da se pripreme za ono što slijedi nakon smrti. U tome ih ne sprečava dunjalučka raskoš niti viškovi, a niti siromaštvo i nevolja, a to je upravo najveći dar i blagodat.

Siromahu dolikuje da spozna blagodat siromaštva, te da ga je Uzvišeni Allah više odlikovao onim što mu je oduzeo nego onim što mu je dao. Ovo ćemo posebno objasniti u Knjizi o siromaštvu, in ša Allah. Zato, neka uzme svoj dio (zekat – op.prev.) od Allaha, dželle š‘anuhu, neka zadovolji svoje potrebe, neka to uzme sa nijjetom da sebe još više učini odanim i pokornim Allahu, dželle š‘anuhu. Ako svoj zekat ne mogne tako regulisati, neka ga utroši u svrhe koje je Uzvišeni Allah dozvolio. Ako bi svoj zekat utrošio u svrhe kojima Uzvišeni Allah nije zadovoljan, postao bi nevjernikom u Njegove blagodati, zaslužio bi Njegovu nemilost i gnjev.

Druga obaveza je zahvalnost darovaocu, upućivanje dove i pohvale za njega. Kroz zahvalnost i dovu, darovalac se spominje u ulozi posrednika i puta kojim je Allahova blagodat došla do primaoca zekata. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Onaj ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu, dželle š‘anuhu.”[65]

Uzvišeni Allah je na više mjesta u Kur’ani Kerimu, pohvalio neke od svojih robova, tako npr. vezano za Davud, alejhis-selam, i njegovog sina Sulejmana, alejhis-selam, Kur’an kaže: “Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao!”[66]

Tako bi npr. primalac zekata darovaocu mogao uputiti sljedeću dovu: “Neka Uzvišeni Allah očisti tvoje srce i dušu, neka te nagradi za tvoje djelo, neka te proživi na Kijametskom danu u društvu šehida i Njegovih odabranika.”

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko vam pruži svoju ruku pomoći, uzvratite mu to, a ako ne budete u mogućnosti, založite se za njega iskrenom dovom, na taj način ste mu uzvratili na dobročinstvu.”[67]

Vid zahvalnosti je i prikrivanje eventualnih mahana od strane darovaoca, bilo da se radi o samom daru ili postupku darovaoca. Njegovo djelo, a i njega, pred javnošću treba pohvaliti.

Onaj koji daje svoje davanje treba što je moguće više prikazati malim i skromnim, a onaj koji prima treba ga što je moguće više uveličati i pohvaliti. Naravno, kroz sve to treba potvrditi vjerovanje da je blagodat od Allaha, dželle š‘anuhu, a da su ljudi samo posrednici u dostavi te blagodati onome kome je potrebna i ko ima na nju pravo. Razmatranje suprotno ovome, veliki je grijeh i greška.

Treća obaveza primaoca zekata je da osmotri ponuđeno, pa ako bude nedozvoljeno i suprotno Šerijatu, to neće uzeti.

“I opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.”[68]

Onaj ko odbije haram, otvorit će mu se vrata halala. Tako neće uzeti ništa od vlasti i njihovih službenika, vojske, zatim od onih koji su kapital stekli na nedozvoljen način, osim u slučaju da bude u velikoj nevolji, i u tom slučaju uzet će samo onoliko koliko može zadovoljiti svoje osnovne potrebe.

Ovim pitanjima ćemo više pažnje posvetiti u Kitabu o halālu i haramu.

Četvrta obaveza onoga ko prima zekat je da bude oprezan šta uzima i u kojoj mjeri uzima.

Ne smije uzeti osim dozvoljenu količinu zekata, i to nakon što dobro utvrdi da pripada kategoriji koja ima pravo na zekat. Tako npr. ukoliko bude primio zekat za oslobođenje od ropstva ili vraćanje duga, uzet će samo onoliko zekata da ispuni ugovor, odnosno vrati dug. Ako bude sakupljač zekata, uzet će samo onoliko koliko je zakonom određeno. Ako mu se da veći iznos, vratit će ga, jer, to nije vlasništvo darovaoca pa da mu to ovaj pokloni. Ako bude putnik, uzet će samo toliko koliko je potrebno njemu i jahalici da bi došao do željene destinacije. Ako bude ratnik, uzet će onoliko koliko mu je potrebno za borbu, naročito kada je u pitanju jahalica, oružje i troškovi.

Visina ove sume donosi se procjenom, odnosno idžtihadom, nije limitirana, slično je i sa putnikom.

Pobožan čovjek će prihvatiti procjenu i rješenje koje nije opterećeno sumnjama i nedorečenošću. Ako uzme zekat zbog svog siromaštva, neka razmisli o svom kućnom namještaju, odjeći, knjigama. Možda će od toga nešto iskoristiti i doći do kapitala kojim će zadovoljiti bar neke svoje potrebe. Sve se ovo ostavlja njegovoj procjeni i idžtihadu.

Moguće je da on ustanovi da pripada kategoriji koja zaslužuje zekat, a moguće je da zaključi i suprotno. Između ove dvije mogućnosti mnogo je nesigurnih stavova i rješenja. Ko mnogo oko zabrane kruži, vjerovatno će u zabranu i ući.

I među siromašnim postoje oprečni stavovi kada su u pitanju neophodne potrebe čovjeka. I dok pobožan čovjek teži skromnosti i oskudici, nesavjestan i bezobziran čovjek teži raskoši i komoditetu, tražeći i želeći sebi priuštiti i ono što je u suprotnosti sa Šerijatom.

Primalac zekata, kada je iznos i količina u pitanju, ne bi smio prelaziti mjeru. Najviše što bi mogao uzeti je iznos kojim bi mogao sebe i svoju porodicu obezbijediti za godinu dana.

Ovaj zaključak je izveden na osnovu prakse Resula, sallallahu alejhi ve sellem, koji je sebe i svoju porodicu obezbjeđivao na godinu dana.[69] Ako čovjek svoje potrebe svede na manje rokove – npr. mjesec, dan... to je bliže istinskoj pobožnosti.

Inače, po ovom pitanju, dosta su različiti i stavovi islamske uleme. Jedan dio uleme tvrdi, da bi se na ime zekata moglo uzeti samo toliko sa koliko sebe i svoju porodicu može obezbijediti za jedan dan i noć. Svoj stav zasnivaju na predaji Sehl ibn el-Hanzalijje[70] u kojoj stoji, “da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prošnju čovjeku koji je bogat. Kada su ga upitali da im objasni ko se tretira bogatim, odgovorio je: Bogat je onaj ko ima obezbjeđen ručak i večeru.”[71]

Drugi opet misle da siromah ima pravo uzeti od zekata količinu kojom se svrstava u rang bogatih – to je iznos nisāba, i to za svakog člana svoje porodice. Neki kažu da bi ta kvota bila iznos od pedeset dirhema, ili ta vrijednost u zlatu. Ovo tvrde na osnovu hadisa, koji prenosi Ibn Mes’ud, a koji glasi:

“Onaj ko bude prosio, a bogat je, na Kijametskom danu će ga Uzvišeni Allah proživjeti sa ogrebotinoma na licu.” Pitali su ga: “Šta treba imati da bi se smatrao bogatim?” Odgovorio je: “Pedeset dirhema, ili protivrijednost u zlatu.”[72] Međutim, neki od islamske uleme osporavaju navedeni hadis tvrdeći da jedan od prenosilaca hadisa nije autoritativan. Oni tvrde da je kvota kojom čovjek postaje bogat – četrdeset dirhema.

Navodi se hadis koji prenosi ‘Ata’ ibn Jesār, a glasi:

“Ko bude prosio, a posjedovao ‘el-evkije’[73] (četrdeset dirhema – op.prev.) taj je drznik i nasrtljivac.”[74]

Neki idu tako daleko, tvrdeći, da siromah ima pravo na ime zekata uzeti u tolikoj mjeri da može kupiti posjed, trgovinu, obezbijediti se za čitav život!

Hazreti Omer je rekao: “Kada dajete – povećajte i obogatite.”

Neki pak tvrde da čovjek koji je siromašan, ima pravo uzeti zekata u tolikoj mjeri da se vrati u stanje u kojem je ranije bio, pa makar to iznosilo i deset hiljada dirhema. Naravno, ne bi se moglo iću u krajnost i pretjerivanje.

Ebu Talha[75] se jednom prilikom toliko posvetio radu u svome voćnjaku, da mu je prošao namaski vakat. Zbog toga je odlučio da ga dā u dobrotvorne svrhe (sadaku) i tu svoju namjeru iznio je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je sugerisao:

“Dodijeli voćnjak svojoj rodbini – to ti je bolje.”[76]

Isto tako, hazreti Omer je beduinu dao devu sa devčetom.

Mišljenja smo, da je svođenje mjere zekata na jednodnevnu prehranu, ili na jednu “evkiju” neosnovano, isto kao što je davanje mogućnosti kupovine posjeda i neograničeno uzimanje zekata, stav koji je teško prihvatljiv i argumentovan.

Mislimo da je najispravniji stav godišnje obezbjeđenje i podmirivanje potrebā čovjeka i njegove porodice.

Svako uzimanje zekata iznad te mjere, čovjeka vodi u iskušenje i opasnost, uzimanje ispod te granice, za njega je samo produženje agonije i oskudice. Po ovom pitanju, ako se ne uspostavi određeni kriterij, ne preostaje ništa osim da se stvari prihvate onakvim kakve jesu, da mudžtehid postupi i kaže onako kako je proporučio Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kad je rekao:

“Ma kako prihvatili tvoju fetvu, ispitaj svoje srce.”[77]

Srce bi trebalo biti ključno polazište i kriterij za uzimanje zekata. Onaj ko uzima zekat ne bi se smio osloniti samo na mišljenja i fetve. Fetve su pune kontraverznih pravila, pretpostavki i nejasnoća. Čuvanje i bježanje od ovih stvari, odlika je onih koji istinski teže vjeri i Ahiretu.

Peta obaveza primaoca zekata je da darovaoca upita za njegovu ukupnu obavezu zekata, pa ako ustanovi da mu se nudi više od osmine, odbit će uzeti ponuđenu sumu, jer on ne zaslužuje više od jedne osmine.

Odreći će se ponuđenog dijela da ne bi oštetio drugoga. Ovo pitanje je nužno postaviti, jer, mnogi koji dijele zekat ne paze na ovaj momenat, ili iz neznanja ili zbog toga što ovo smatraju nebitnim.

Ovo pitanje bi se moglo izostaviti u slučaju kada primalac zekata procijeni da je darovalac već regulisao ovo pitanje pravilne raspodjele svoga zekata. O ovome ćemo nešto više reći u Kitabu o halalu i haramu, inša Allah.

ČETVRTO POGLAVLJE

DOBROVOLJNO DAVANJE (sadekatu et-tetavvu’) I ODLIKE TOGA DAVANJA

Kada govorimo o odlikama ove vrste davanja, najprije ćemo tretirati preporuke koje nam dolaze od Resula, sallallahu alejhi ve sellem – El-Ahbār. Rekao je Resul, sallallahu alejhi ve sellem: Udijelite sadaku makar to bila jedna hurma, i njome ćete ublažiti glad siromaha. I sa ovim ćete ugasiti grijeh onako kao što voda gasi vatru.”[78]

U drugoj predaji stoji da je rekao: ‘’Sačuvaj se od Džehennmske vatre makar s jednom polovicom hurme koju udjeliš siromahu ili s lijepom rječju.’’[79]

Isto tako, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Kada musliman daje sadaku, pošteno zarađenu, a samo takvu sadaku Uzvišeni Allah prima, Uzvišeni Allah je pazi onako kao što čovjek pazi i njeguje svoj porod, tako da se ta sadaka stalno povećava, tako da hurma dostigne veličinu Uhuda.”[80]

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže Ebu ed-Derdāu:

“Kada sebi pripremaš jelo, stavi više vode, da bi mogao ponuditi i svoje komšije.”[81] Isto tako: “Ko bude redovno i uredno dijelio sadaku, Uzvišeni Allah će učiniti da se to odrazi na njegove nasljednike.”[82]

Rekao je Resul, sallallahu alejhi ve sellem: “Svaki čovjek će uživati u hladu svoje sadake, sve dok Uzvišeni Allah ne završi Svoju Presudu ljudima.”[83]

Rekao je Resul, sallallahu alejhi ve sellem: “Sadaka zatvara vrata za sedamdeset različitih zālā.”[84]

Kaže Resul, sallallahu alejhi ve sellem: “Tvoja sadaka smanjuje gnjev Allahov, dželle š‘anuhu” Isto tako, kaže: “Nagrada onome ko daje, nije veća od nagrade onoga kome se daje, ako je taj stvarno u nuždi.”[85]

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je upitan: “Koja sadaka je najbolja?” Odgovorio je: “Najbolja sadaka je ona koju dijeliš dok si zdrav, nadaš se da ćeš još poživjeti, a pribojavaš se siromaštva, a ne da odgađaš i čekaš dok ‘duša dođe do u grlo’, pa da onda kažeš: ‘Ovo podajte tome i tome, ovo tome i tome...’ To je i ranije bilo njihovo!”[86]

Jednom prilikom Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao svojim ashabima: “Podijelite sadaku.” Jedan od ashaba reče: “Ja imam jedan dinar.”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Potroši ga za sebe.” Zatim, isti reče: “Imam još jedan dinar”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Potroši ga za svoju ženu.” “Imam još jedan” – reći će ovaj. “Potroši ga na svoje dijete” – odvrati Resul, sallallahu alejhi ve sellem. Čovjek reče: “Imam još jedan.” “Potroši ga na svoga slugu” – odvrati Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. “Imam još jedan” – uzvrati ovaj, a Resul, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Ti providi gdje ćeš ga utrošiti.”[87] Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Sadaka nije dozvoljena porodici Muhammedovoj, za njih, to su otpaci i prljavština.”[88] Isto tako, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Uzvratite na molbu nevoljnika, makar se radilo o hrani veličine glave ptice.”[89] I: “Ako traženje onoga ko moli bude iskreno i opravdano, neće se spasiti onaj ko ga odbije.”[90]

Isa, alejhisselam, je rekao: “Ko gladnog vrati sa kućnog praga, meleki neće ući u tu kuću za sedam dana.” Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je dvije navike: vodu za noćno kupanje pripremio bi i stavio pored sebe, a vlastitim rukama bi nahranio siromaha.[91]

Rekao je Resul, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije siromah onaj koga zadovolje hurma ili dvije, zalogaj ili dva, nego je istinski siromah onaj čovjek koji se suzdržava od traženja i pitanja,[92] obratite pažnju na Allahove riječi: ‘Oni proseći ne dodijavaju ljudima’.[93]”

Rekao je Resul, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada musliman svoga (siromašnog – op.prev.) brata obuče, bit će u Allahovoj, dželle š‘anuhu, zaštiti i milosti sve dok taj nosi i posljednji komad te odjeće.”[94]

A sada ćemo navesti i izreke poznatih osoba – el-Āsār.

‘Urve ibn Ez-Zubejr,[95] kaže: “Hazreti Aiša je (za svoga života – op.prev.) dala sadake u iznosu od pedeset hiljada, a hodala je u odjeći koju je trebalo krpiti.”

Mudžahid, tumačeći Allahove, dželle š‘anuhu, riječi: “i hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju.”[96] Objašnjava, da su to što su dijelili, i sami željeli i tome bili potrebni.

Hazreti Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, imao je običaj reći: “Dragi Allahu, podari bogatstvo odabranim i uglednim između nas, možda će ga oni dijeliti onima koji ga budu potrebni.”

Omer ibn Abdul Aziz je rekao: “Namaz će te dovesti na pola puta prema Gospodaru, post će te dovesti na Njegova vrata, a Sadaka do Njegova trona.”

Ibn Ebi el-Dža’d kaže: “Sadaka zatvara vrata za sedamdeset različitih zālā. Tajna sadaka bolja je od javne za sedamdeset puta. Sadaka odagna sedamdeset šejtanā.”

Ibn Mes’ud kaže: “Neki čovjek je sedamdeset godina činio ibadet, a onda je iznenada počinio veliki grijeh kojim je učinio beskorisnim sav svoj ibadet. A onda je naišao na siromaha i da mu somun. Uzvišeni Allah mu je oprostio grijehe i primio njegov ibadet od sedamdeset godina.”

Mudri Lukman, savjetujući svoga sina, kaže: “Kada god počiniš grijeh – podijeli sadaku.” Jahja ibn Muāz je rekao: “Ne znam za zrno koje je teže od brdā dunjaluka osim zrna sadake.”

Abdul Aziz ibn ebi Revvād[97] reče: “Kazano je da su tri stvari koje vode do džennetskih riznica: sakrivanje (podnošenje) bolesti, tajno davanje sadake i skrivanje problema i nesreća.”

Hazreti Omer, da je Allah sa njim zadovoljan, je rekao: “U nadmetanju ljudskih djela sadaka je bila superiorna.”

Abdullah ibn Omer bi kao sadaku dijelo šećer, objašnjavajući to ovako: “Čuo sam Allahove, dželle š‘anuhu, riječi: ‘Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže.’[98], a Uzvišeni Allah zna da ja najviše volim šećer.”

En-Nehaī je jednom prilikom rekao: “Ako je nešto namijenjeno u ime Allaha, dželle š‘anuhu, ne sviđa mi se da ima bilo kakav defekt.”

‘Ubejd ibn ‘Umejr[99] je rekao: “Na Kijametskom danu, kada Uzvišeni Allah okupi ljude, bit će gladniji nego ikad, žedniji nego ikad, i goliji nego ikad. Oni, koji u dunjalučkom životu, u ime Allaha, budu gladnog nahranili, Uzvišeni Allah će toga Dana nahraniti. Oni, koji budu u dunjalučkom životu, u ime Njega, žednog napojili, Uzvišeni Allah će im toga Dana ugasiti njihovu žeđ. Oni, koji u dunjalučkom životu, u ime Njega, budu drugog obukli, Uzvišeni Allah će ih toga Dana obući.”

Hasan el-Basri je rekao: “Da je Uzvišeni Allah htio, učinio bi nas sve bogatim, da među vama nema siromašnih, ali Uzvišeni Allah je želio da vas iskuša jedne drugima.”

Jednom prilikom Eš-Ša’bi je rekao: “Onome ko ne osjeća da da sadaku nema osjećaj i sigurnosti i nije potpuno uvjeren u nagrade za svoju sadaku, potrebnija je za sadaku nego bilo kojem siromahu. Time je njegova sadaka obezvrijeđena.”

Drugom prigodom Malik kaže: “Mišljenja smo da svaki vjernik može piti vodu koja se dijeli u džamiji jer je ona svakom podjednako ponuđena, a ne samo potrebnima.”

Prenosi se da je Hasan el-Basri naišao na trgovca robljem, koji je sa sobom imao djevojku koju je prodavao. Hasan el-Basri ga je upitao: “Bi li mi dao tu djevojku za dirhem, ili dva dirhema?” “Ne” – odvrati ovaj. Hasan el-Basri mu reče: “Odlazi, Uzvišeni Allah daje crnooku huriju, samo za jedan filis (najmanja novčana jedinica – op.prev.) i jedan zalogaj.”

TAJNO I JAVNO DAVANJE SADAKE

O ovom pitanju postoje oprečna mišljenja. Dok jedni tvrde da je diskrecija prilikom dijeljenja sadake pohvalnija, drugi zastupaju mišljenje da je to bolje obznaniti. Mi ćemo ukazati na ova oba vida davanja, na prednosti i slabosti jednog i drugog, i tako ćemo doći do ispravnog stava po ovom pitanju.

Što se tiče diskrecije pri davanju, ona ima pet sljedećih prednosti:

Prva prednost je u tome što skriva, odnosno štiti identitet osobe kojoj se pomoć pruža. Javno davanje narušava čestitost i dostajanstvo, otkriva nuždu i potrebu, narušava omiljenu karakteristiku držanja čovjeka, a to je dostojanstvo i čednost, zbog koje, neupućeni, “siromaha smatraju bogatašem”.[100]

Druga prednost ovoga načina davanja je u tome što sprečava zle riječi i zle pomisli. Nekada se prema onome ko prima zekat ispoljava zavist i sumnjičenje. Sumnja se u to da li je u stanju nužnosti da bi uzeo zekat, sumnja se da je uzeo više nego su njegove potrebe i sl. Zavidnost, sumnja i ogovaranje su veliki grijesi i čuvati se toga grijeha je nužno.

Ebu Ejjub Es-Sahtijāni[101] je rekao: “Ustručavam se obući novu odjeću, iz razloga da to ne probudi zavidnost kod mojih komšija.” Jedan drugi sufija je rekao: “Nekada se odreknem nečega da moja braća ne bi rekla: Odakle mu ovo?”

Pripovijeda se da je na Ibrahim et-Tejmiju zapažena nova košulja, pa ga je neko od njegovih prijatelja upitao: “Odakle ti to?” Odgovorio je: “To mi je poklonio moj brat, Hejseme, a da sam znao da za to zna njegova porodica, odbio bih da je uzmem.”

Treća prednost je u tome što se na taj način pomaže darovaocu da zaradi veću nagradu, jer je ona za tajno davanje mnogo veća. Međutim, diskreciju je moguće ostvariti samo između dvije osobe, ako ih bude više, darovalac, a i onaj ko prima zekat, se vrlo brzo otkriju.

Prenosi se da je neko javno ponudio nešto nekom od uleme, i ovaj je to odbio, drugi čovjek mu je ponudio tajno, i on je to primio. Upitan za taj svoj postupak, odgovorio je: “Prvi je to uradio na nepristojan način pa sam njegovu ponudu odbio, drugi je postupio pristojno i primio sam njegov poklon. Neko je pokušao nešto dati nekom sufiji u prisustvu džema’ata, što je on odbio. Darovalac ga upita: “Zašto Uzvišenom Allahu odbijaš da primiš ono što ti je On dao?” Sufija odgovori: “Ti si druge pridružio u onome što ti je Uzvišeni Allah dao, zato sam odbio da to primim od tebe.”

Isto tako, prenosi se da je neki učen čovjek primio nešto u tajnosti, a odbio je primiti kad mu je javno ponuđeno. Upitan od darovaoca da to objasni rekao je: “Javnim davanjem si pogriješio prema Uzvišenom Allahu i nisam želio da budem s tobom saučesnik u tome grijehu, tajnim davanjem si iskazao pokornost prema Uzvišenom Allahu i prihvatio sam da s tobom budem saučesnik u toj pokornosti.

Jednom prilikom Es-Sevri je rekao: “Kada bih bio siguran da među ljudima ima onih koji neće pričati o svome davanju, uzeo bih od njih to što mi nude.”

Četvrta prednost: U javnom uzimanju je poniženje za čovjeka, a vjernik ne smije sebe ponižavati. Neko od uleme, koji je uzimao poklon ako mu je uručen tajno, a odbijao ako mu je ponuđen javno, objasnio je to ovako: “Javno primanje znači degradaciju znanja i ponižavanje onih koji nose baklju nauke, ne bih se ni za šta na ovom svijetu odlučio za ono što što degradira nauku i ponižava nosioce svjetla nauke.”

Peta prednost: tajnog davanja je u tome što se time izbjegava sumnja u širk.

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ako se nekome uruči poklon u prisustvu drugih, i oni su vlasnici toga poklona.”[102]

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Najljepši poklon koji čovjek može dati svome bratu je srebro, ili da ga nahrani (hljeb).”[103]

U svakom slučaju, obznanivanje davanja je veoma pokuđeno, osim u slučaju ako su svi sa tim zadovoljni. Javno davanje navodi na sumnje, tajnim davanjem, one se eliminišu.

Što se tiče javnog davanja, rekli bismo da ima četiri prednosti:

Prva prednost: je u tome što javno davanje promovira iskrenost, povjerenje, što sprečava izvještačenost i licemjerstvo.

Druga prednost: je u tome što eliminiše taštinu i oholost, što afirmiše pobožnost i skromnost, što oslobađa čovjeka oholosti i uobraženosti, čini ga indiferentnim u odnosu na reakciju i ponašanje okruženja.

Neko od uleme je rekao svome učeniku: “Ni u kom slučaju nemoj se ustručavati od onoga što ti se javno nudi. Ako tako postupiš, bit ćeš jedno od dvoje: kod nekih ljudi (koji ti daju – op.prev.) ti ćeš izgubiti naklonost i simpatije, ali to neće biti loše za tvoju vjeru niti za tvoju dušu. Kod drugih (koji ti daju – op.prev.), dobit ćeš naklonost i simpatije, zbog tvoje iskrenosti. Tvoj brat će te još više zavoljeti i respektovati. Sa njim ćeš biti nagrađen i ti, jer si bio uzrokom njegove nagrade kod Allaha, dželle š‘anuhu”

Treća prednost: Pravi vjernik se u svojim postupcima ne obazire ni na koga, osim na Allaha, dželle š‘anuhu. Za njega je javno i tajno isto. Različito ponašanje, zbog različite situacije, po njihovom ubjeđenju, grijeh je i širk, u odnosu na istinsko vjerovanje u Allaha, dželle š‘anuhu, i Njegov Tevhid.

Neko od učenih je rekao: “Mi nismo pridavali važnost dovama onih koji bi uzimali u tajnosti, a odbijali uzimanje u javnosti.” Obraćanje pažnje na ljude, ko je od njih prisutan, a ko odsutan, odvraća pažnju od Onoga ko je zapravo jedini bitan, a to je Uzvišeni Allah.

Prenosi se da je neki od šejhova posebno iskazivao svoje simpatije prema jednome od svojih učenika (muridā). To je bilo neprijatno i teško ostalim njegovim sljedbenicima. No, on da bi im objasnio razlog svoga ponašanja, jednoga dana, svakome od njih daje po jednu kokoš i kaže im: “Neka se svako od vas osami i tamo gdje ga niko ne vidi, neka zakolje kokoš.” Svi su to uradili osim onog koga je šejh simpatisao. On je vratio kokoš živu. Šejh ga upita: “Zašto i ti nisi uradio što i tvoji drugovi?” Ovaj odgovori: “Nisam mogao naći mjesto gdje me niko ne vidi, Uzvišeni Allah me vidi gdje god sam.” Šejh im reče: “Zato ga volim, on se ne obazire ni na koga osim na Allaha, dželle š‘anuhu.”

Četvrta prednost: Na ovaj način se iskazuje zahvalnost. Uzvišeni Allah kaže: “I o blagodati Gospodara svoga kazuj!”[104]

Prikrivanje može značiti nevjerovanje u blagodat. Uzvišeni Allah kudi onoga ko skriva Njegovu blagodat i to poredi sa škrtošću:

“One koji škrtare i traže od drugih da budu škrti i koji kriju ono što im je Allah iz obilja Svoga darovao.”[105]

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Kada Uzvišeni Allah da čovjeku blagodat, želi da se ta blagodat na njemu primjeti.”[106]

Prenosi se da je nekom od dobrih, čovjek nešto tajno ponudio. Međutim, ovaj je to pred svima otkrio, i pokazavši to u svojoj ruci, rekao: “Ovo je dunjalučka stvar, i bolje je pokazati, ahiretske stvari je bolje sakriti.”

Neko od učenih je rekao: “Ako ti nešto bude ponuđeno pred masom, uzmi to, a ako to budeš vraćao, vrati tajno.” Na davanja se preporučuje zahvalnost. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Uzvišeniom Allahu,”[107]

Zahvalnost je vid nagrade, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko vam učini dobro, uzvratite mu. Ako to ne budete u mogućnosti, onda ga bar pohvalite i molite se Uzvišenom Allahu za njega – na taj način ste mu uzvratili.”

Kada su muhadžiri jednom prilikom razgovarali sa Resulom, sallallahu alejhi ve sellem, o zahvalnosti, rekoše mu: “O Allahov Poslaniče, nikada nismo vidjeli ljude poput ensārija (oni koji su u Medini dočekali muhadžire iz Mekke – op.prev.). Došli smo kod njih i oni su sve što su imali dijelili sa nama. Bojimo se da ćemo mi ostati bez imalo nagrade.” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ne trebate se bojati, to što ste im zahvalili, i što ste ih pohvalili, od vas je dovoljno.”[108]

Nakon svega izloženog, očito je da razlike u stajalištima nisu vezane za srž same teme, nego za stanje i okolnosti pod kojima se sami čin davanja, odnosno uzimanja, realizira. Zato mi ne želimo tvrditi da je tajnost davanja bolja u svim okolnostima, ili obratno, nego, sami čin želimo vezati za sami nijjet, odnosno namjeru, a one se razlikuju zavisno od okolnosti i ličnosti. Zato čovjek mora biti veoma oprezan, treba kontrolisati i čuvati sebe, da ne bude zaveden svojom taštinom, svojom prevrtljivom naravi ili varkom šejtana. Ove opasnosti i varke više su prisutne u slučaju diskrecije negoobznanjivanja, ali ih se podjednako treba čuvati. Što se tiče varke i opasnosti tajnosti, ljudi su po svojoj prirodi tome skloni, i to iz razloga što, onaj ko prima pomoć, na taj način zadržava svoj prestiž i svoju poziciju u društvu, koje ga ne sažaljeva, niti gleda manje vrijednim, a onoga ko daje, ne doživljava dobročiniteljem. To je otrov i opasna bolest koja ovlada srcem, kroz koju djeluje šejtan i nagovara individuu da preferira tajnost na jedan od pet načina koje smo objasnili.

Ovdje je najbitnije da nečije obznanjivanje pomoći osobama sličnim njemu, doživi kao obznanjivanje vlastite pomoći. Naime, ako mu teško pada obznanjivanje pomoći koja mu se pruža, isto bi trebao osjećati kada su u pitanju drugi. Dakle, ako istinski želi pomoći ljudima i zaštititi ih od ogovaranja, zavidnosti ili sumnjičenja, ako želi pomoći darovaocu u tajnosti njegova davanja, ili zaštititi znanje profanisanja, treba biti svjestan, da su sve te stvari moguće u slučaju obznanjivanja sadake njegovog brata.

Ukoliko obznanjivanje o vlastitom daru doživi teže nego obznanjivanje o svome bratu, odnosno drugu, onda šejtanske varke i spletke nisu od njega daleko, i treba biti oprezan. Diskreditacija nauke i učenih ljudi je zabranjeno djelo, ne zbog toga što je to znanje Zejda ili Amra, nego zbog samog znanja kao znanja.

Ogovaranje je zabranjeno, ne zbog toga što se kleveta određena osoba, nego zbog toga što se atakuje na dostojanstvo, čast i ugled čovjeka u cjelini. Onaj ko ovo shvati, i postupi po ukazanom, vjerovatno će onemogućiti šejtana da ga savlada. U suprotnom bit će osoba koja, i pored uloženog truda, neće imati uspjeha i sreće.

S druge strane, ljudi po svojoj prirodi teže publicitetu. Godi im da se ističu, da budu poznati, da im se ukazuje zahvalnost i počast, da se drugi interesuju za njih, da im pomažu. Ovo je također opasno oboljenje, prije svega oboljenje srca. Ali, šejtan ne može lahko savladati vjernika, zato mu prilazi na ovaj način, da mu prikaže da je zahvalnost sunnet, da je tajna sadaka licemjerstvo, navodeći ga tako sve više na javno davanje.

Ovdje je čovjek na probi i ispitu, da li je bliži konceptu koji zagovara javno davanje i zahvalnost, ili konceptu koji teži diskreciji i tajnosti, koji ne daju osim tajno, i koji ne žele zahvalnost. Ako mu ovi stavovi budu podjednako prihvatljivi neka se drži sunnetskih uputa o zahvalnosti, kao i isticanja blagodati. Drugačiji stav, bez sumnje vodi ka dilemi i zabludi. Ako bude slijedio sunnet, po pitanju zahvalnosti, vodit će računa da izvrši svoju obavezu prema darovaocu – da mu zahvali i njegovo djelo publikuje.

Međutim, to će učiniti u slučaju kada darovalac ne teži da mu se na dobročinstvu zahvaljuje niti da se o tome mnogo priča.

Ako bi, pak, primalac zekata primijetio da ovaj to želi i na tome insistira, to ne bi trebao činiti, jer je takav čin grijeh, a u grijehu se čovjek ne smije pomagati.

Zato je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za čovjeka koji se hvali u njegovoj prisutnosti: “Ubili ste ga, ako to čuje, neće se spasiti.”[109]

Istina, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je imao običaj pohvaliti neke osobe u njihovom prisustvu, ali to je bilo samo u slučajevima kada je bio siguran u iman tih osoba i znao da će ih to samo još više stimulisati. Tako je pohvalio jednog čovjeka rekavši: “Ovo je poglavar Beduina.”[110]

O drugom čovjeku je rekao: “Kada vas ovaj plemeniti čovjek posjeti – počastite ga.”[111]

Jednom prilikom Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je čuo čovjeka kako govori. Zadivila ga je njegova rječitost i dikcija, tako da je za njega rekao: “Elokventan govor je poput magije.”[112]

Drugom prilikom Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Kad neko od vas sazna pozitivnu stvar o svome bratu, neka mu to istakne i pohvali, to će ga još više motivisati na dobro.”[113]

Rekao je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem:

“Kada se vjernik pohvali – povećava se iman u njegovom srcu.”[114]

Es-Sevri je jednom prilikom rekao: “Ko sebe spozna, neće mu naškoditi to što ga drugi hvale.” Es-Sevri govori Jusuf ibn Esbātu: “Kada ti ukažem pažnju i učinim neko dobro, tome se radujem više od tebe, to vidim kao blagodat Allahovu, dželle š‘anuhu, i zahvaljujem Mu. Kad ne bi bilo toga osjećaja, moja zahvalnost bi bila lažna.”

Ove detalje svakako će uočiti onaj ko želi očistiti svoje srce i on će se u tome smislu korigovati. Bez poznavanja ovih detalja, tačnije rečeno, bez praktičnih postupaka u tom smislu, čovjek će raditi na radost i volju šejtana – mnogo će se angažovati, a malo efekta i koristi od toga imati. Spoznaja o ovom vrlo je bitna, to je spoznaja koja priliči pravilu: “Da potpuno ovladaš jednim naučnim pitanjem, bolje ti je nego da ibadetiš godinu dana”, zbog toga što ćeš sa ovom vrstom spoznaje svom ibadetu udahnuti vitalnost, a bez te spoznaje ibadet slabi i iščezava. U najkraćem, sadaku i pomoć, najbolje je primiti javno, a odbiti tajno. U odbijanju poklona, ukoliko do toga dođe, treba nastupiti Da bi ova spoznaja bila ispravna i kompletna, čovjek treba poznavati sve aspekte vezane za diskreciju i publikovanje kada je ovaj čin u pitanju. Ma koliko čovjek ovu oblast poznavao, ona je poput crvenog sumpora, koliko god se o njemu govori – on ostaje nevidljiv.

ŠTA JE BOLJE UZETI – SADAKU ILI ZEKAT?

Odgovarajući na ovo pitanje, Ibrahim el-Havvās, El-Džunejd, kao i mnogi drugi, zastupaju mišljenje da je bolje uzeti sadaku nego zekat, zato što se uzimanjem zekata isrcpljuje fond koji je, u osnovi, namijenjen siromašnim. S druge strane, veoma često, čovjek nije načisto da li ispunjava uvjete za primanje zekata, koje nalaže Kur’ani Kerim.

Sa sadakom, stvari su mnogo drugačije. Međutim, ima uleme koja tvrdi da čovjek koji je u nuždi, treba uzeti zekat, a ne sadaku, jer, čineći to – udovoljava Propisu. Kada bi se svi oni, koji ispunjavaju uvjete za primanje zekata, suzdržali od toga – bili bi grešnici. Zekat je pravo koje je Uzvišeni Allah odredio Svojim robovima kada su u potrebi. Za razliku od toga, dobrotvor sadaku daje po svom nahođenju i izboru. Nerjetko, sadaka se tretira kao poklon, dok to sa zekatom nikada nije slučaj. Dakle, ovdje je dosta faktora koji su vezani za ličnost, okolnosti u kojima ona živi, i za samo njen nijjet. Ako čovjek sumnja da spada u neku od navedenih kategorija zekata, za tim fondom ne bi trebao posezati.

Međutim, kad je siguran da ima pravo na zekat, kao npr. u slučaju kada treba vratiti dug, koji je uložio u neku dobrotvornu akciju, a nema mogućnosti da isti vrati, on bez sumnje ispunjava uvjete da zekat primi. Ako bi čovjek bio u dilemi da li da se opredijeli za uzimanje sadake ili zekata, a čovjek koji mu nudi sadaku dat će je isključivo njemu, neka je uzme, jer će taj onaj zasigurno dati i svoj zekat, pa će na tako pomoći i nekog drugog kome je pomoć potrebna.

U slučaju da fond zekata nije opterećen prevelikim brojem primalaca, sasvim je svejedno za koju vrstu pomoći će se čovjek opredijeliti – za sadaku ili zekat. Ali, kao što smo naglasili, uzimanje iz fonda zekata čovjeka više vodi ka skromnosti i poniznosti.

Ovim smo, uz Allahovu pomoći i blagoslov Uzvišenog Allaha, završili naše izlaganje na temu zekata. Sljedeća tema je post.

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, a salavat na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sve Allahove poslanike, Njegove meleke, na porodicu Resula, sallallahu alejhi ve sellem.

Oslanjamo se na Uzvišenog Allaha. On je najsigurniji Zaštitnik.

Autor: Ebu Hamid el-Gazali

Naslov originala: Ihja ulumid-din

Prevod naslova: Preporod (oživljavanje) islamskih nauka, O značaju i tajnama zekata

(kitabu esrāru ez-zekāti)

---

[1] El-Bekare, 43. [2] Buharija (8); Muslim (19-21/16); od Ibn Omera. [3] Et-Tevbe, 34. [4] Buharija (6638); Muslim (30/990); od Ebu Zerra. [5] Ebu Davud (1573) od hazreti Alije sa dobrim senedom; Ibn Madže (1792) od hazreti Aiše sa slabim (daif) senedom. [6] Ovaj termin “el-džeze’atu” koristi se za sve tri kategorije, deve, goveda i ovce. Pod ovim terminom podrazumijeva se ovca i koza od najmanje šest mjeseci, goveče koje je ušlo u treću godinu i deva u petoj godini. [7] “Ehluz-Zimme” – nemuslimani koji žive u islamskoj državi. [8] “El-Mukātib” – rob koji je potpisao ugovor za oslobođenje sa svojim vlasnikom. Kada isplati dogovorenu sumu, postaje slobodan. [9] Mennun – težinska mjera od dva ratla, 815,39 grāmā. [10] Nisāb – minimum imovine kojom vlasnik na istu postaje dužan dati zekat. [11] “Miskal” – mjera za težinu. Miskal zlata: Mekka: 4,24 grama. [12] “Es-Sa’ “ – količinska mjera – 3.261,5 grama. [13] Buharija, 1503; Muslim (12-16/984); od Ibn Omera. [14] El-Bejheki kaže da mu je sened slab. [15] Ebu Davud, 1691; od Ebu Hurejre sa sahih (vjerodostojnim) senedom, Ibn Hibban, El-Hākim i kaže da je sahih. En-Nesāi, 2534; i Ibn Hibban navode “prednost žene nad djetetom”. [16] El-Bezzār, Ed-Darekutni (“El-’Illelu”) – od Enes ibn Mālika. [17] Et-Tevbe, 60. [18] Et-Tevbe, 111. [19] Ebu Davud (1678); Et-Tirmizi (3675); El-Hākim od Ibn Omera i kaže da je sahih. [20] El-Bekare, 177. [21] El-Bekare, 3. [22] El-Munāfikūn, 10. [23] Muhammed, 37. [24] Hadis je naveden ranije. [25] El-Hašr, 9. [26] Ešhuri el-hurum: mjeseci u kojima je zabranjeno ratovanje i prolijevanje krvi. To su: zul-ka’de, zul-hidždže, muharrem i redžeb. [27] Buharija (6); Muslim (50/2308); od Ibn Abbasa. [28] Dan velikog hadža – dan klanja kurbānā – op.prev. [29] “Ejjamu ma’lūmāt – određeni dani – prvih deset dana zul-hidždžeta – op.prev. [30] Ahmed, Ibn Hibban, El-Hākim od Ebu Zerra. Ebu Davud prenosi od Ebu Hurejre. [31] Ebu Nu’ajm (“Kitābul ‘idžāz”, “Dževāmi’ul Kelimi”) - od Ibn Abbasa sa slabim (daif) senedom. [32] El-Hatīb (“Et-Ta’rihu”) - od Enes ibn Malika sa slabim (daif) senedom. [33] Buharija i Muslim - od Ebu Hurejre. [34] Et-Taberāni od Ebi Usāme, Ebu eš-Šejh (Kitābu es-Sevāb), El-Bejheki (“Eš-Šu’abu”) - od Ebu Seida, Et-Tirmizi, 664; od Ebu Hurejre. [35] El-Bekare, 271. [36] Nepoznat [37] El-Bekare, 271. [38] Ibn Adijj, Ibn Hibbān (“Ed-Du’fa’ “) - od Enesa sa slabim (daif) senedom. [39] Er-Ra’d, 22. [40] El-Bekare, 264. [41] Nepoznat. [42] Ed-Darekutni (“El-Efrād”) - od Ibn Abbasa i kaže da je garib od Ikrime, El-Bejheki (“Eš-Šu’abu”) sa slabim (daif) senedom. [43] Hadis je naveden u Knjizi o namazu. [44] El-Bekare, 264. [45] Et-Tevbe, 25. [46] Muhammed, 37. [47] Možda: Ebbān ibn Osman ibn el-Halife. Poznati prenosilac i poznavalac Hadisa. Namjesnik Medine za vrijeme vladavine Abdul Melik ibn Mervāna. Napisao poznato djelo “El-Megāzi”. Umro 724/106. [48] Ibn Adijj i El-Bizār. Spominje ga i Albani u „Sahihul Džami’“ ( 3606). [49] El-Bekare, 267. [50] En-Nesāi (2527-2528); Ibn Hibbān od Ebu Hurejre i kaže da je sahih. [51] En-Nahl, 62. [52] Ebu Davud (4832); Et-Tirmizi (2395); od Ebi Seīd el-Hudrija. [53] Ibn el-Mubarek (“El-Birru”, “Es-Sile”) od Ebi Seīd el-Hudrija. Kaže Ibn Zahir da je hadis garib-. [54] Ibn el-Mubarek od Džuvejdžira kao mursel predaju. [55] Hadis bez čvrstog uporišta. [56] Ahmed (3/435); Et-Taberāni - od Esved ibn Serī’ sa slabim (daif) senedom. [57] Buharija (4750); Muslim (56/2770); Ahmed, Et-Taberāni, Ebu Davud - od hazreti Aiše. [58] Ez-Zumer, 46. [59] El-Bekare, 273. [60] El-Bekare, 273. [61] El-Bekare, 273. [62] Ebu Davud(2953); od Avf ibn Malika. [63] Et-Taberāni, El-Bejheki (“Šu’abu el-imani”) – od Ibn Mes’uda sa slabim (daif) senedom. [64] Ez-Zārijāt, 56. [65] Et-Tirmizi (1954-1955); i kaže da je hasen; Ebu Davud (4811); Ibn Hibbān od Ebu Hurejre i kaže da je sahih. Et-Tirmizi isti hadis bilježi od Ebu Seīd el-Hudrija. [66] Sād, 30. [67] Ebu Davud (1672); En-Nesāi (2567) od Ibn Omera sa sahih senedom. [68] Et-Talāk, 3. [69] Buharija (4885); Muslim (48-50/1756); od hazreti Omera; Et-Taberāni (“El-Evsat”) - od Enes ibn Malika. [70] Sehl ibn el-Hanzalijja el-Ensāri, umro 675/56. [71] Ebu Davud (1629); i Ibn Hibbān. [72] Ebu Davud (1626); Ibn Madže (1840); Et-Tirmizi,(650); i kaže da je hasen, Nesai (2591); i kaže da je daif. [73] Evkijetun mn. evāki (ar.) – mjera za težinu. U zlatu: 29,75 gr. Međutim, treba naglasiti da su kriteriji za ovu mjeru različiti, zavisno od mjesta i vremena. [74] Ebu Davud (1627); En-Nesāi (2595) od ‘Ata’ ibn Jesāra. Isti hadis također prenose i od Ebu Seida: Ebu Davud (2594); Nesai (1628); i Ibn Hibban. [75] Talha ibn ‘Ubejdullah, poznati Ashāb. Učinio Hidžru sa Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem, braneći ga ranjen na Uhudu. Jedan od deseterice “obradovanih Džennetom”. Ubijen u “sukobu oko Deve” 656/36. [76] Spomenut u Knjizi o namazu. [77] Spomenut u Knjizi o znanju. [78] Ibn El-Mubarek (“Ez-Zuhdu”) od Ikrime kao mursel predaju, Ahmed (6/79) od hazreti Aiše sa dobrim (hasen) senadom, Ebu Ja’la, El-Bizār - od Ebu Bekra sa slabim (daif) senedom, Et-Tirmizi (2616); En-Nesāi “El-Kubra” (11394); Ibn Madže (3973); od Mu’aza ibn Džebela. [79] Buharija (1417); Muslim (66-68/1016); od Adija ibn Hatima. [80] Buharija kao muallak predaju; Muslim (63/1013); Et-Tirmizi (661); En-Nesāi “El-Kubra” (2304); Ibn Madže (1842) od Ebu Hurejre. [81] Muslim (142-143/2625); od Ebu Zerra. [82] Ibn El-Mubarek (“Ez-Zuhdu”) od Ibn Šihaba kao mursel predaju sa sahih (vjerodostojnim) senedom, El-Hatīb od Malika, a ovaj - od Ibn Omera i kaže za njega da je slab (daif). [83] Ibn Hibbān, El-Hākim - od ‘Ukbe ibn ‘Amira i kaže da je sahih shodno uvjetima Muslima. [84] Ibn El-Mubarek (“El-Birru”) - od Enes ibn Malika sa slabim (daif) senedom. [85] Ibn Hibbān (“Ed-Du’fā’ “), Et-Taberani (“El-Evsat”) - od Enes ibn Malika a bilježi ga i u „El-Kebiru“ od Ibn Omera sa slabim (daif) senedom. [86] Buharija (1419); i Muslim (92-93/1032) od Ebu Hurejre. [87] Ebu Davud, En-Nesāi, Ibn Hibbān, El-Hākim - od Ebu Hurejre. [88] Muslim (167-168/1072), od El-Muttalib ibn Rebi’a. [89] El-’Ukajli (“Ed-Du’fā’ “) - od hazreti Aiše. [90] El-’Ukajlī (“Ed-Du’fā’ “), Ibn abdul Berr (“Et-Temhīd”) - od hazreti Aiše. Kaže El-’Ukajli: “Nijedna predaja u ovom poglavlju nije vjerodostojna.“ Hadis također bilježi i Et-Taberani od Ebu Umame sa slabim (daif) senedom. [91] Ed-Darekutni- od Ibn Abbasa sa slabim (daif) senedom, Ibn el-Mubārek (“El-Birru”) kao mursel predaju. [92] Muttefekun ‘alejhi – od hazreti Aiše.buharija (4539); Muslim (101/1039). [93] El-Bekare, 273. [94] Et-Tirmizi (2484); i kaže da je hasen, El-Hākim i kaže da mu je sened vjerodostojan od Ibn Abbasa, međutim u njegovom senedu nalazi se Halid ibn Tahman koji se tretira slabim prenosiocem. [95] ‘Urve ibn Zubejr, poznati Tabiīn i prenosilac hadisa, sin Esme, kćerke Ebu Bekra, od koje i prenosi najviše hadisa. [96] El-Insān (Ed-Dehr), 8. [97] Abdul Aziz ibn ebi Revvād, umro 775/159. [98] Ali ‘Imrān, 92. [99] ‘Ubejd ibn ‘Umjer, umro 687/68. [100] El-Bekare, 273. [101] Ebu Ejjub Es-Sehtejāni, umro 748/131. [102] El-’Ukajli, Ibn Hibbān (“Ed-Du’fā’ “), Et-Taberāni (“El-Evsat”), El-Bejheki - od Ibn Abbasa. Kaže El-’Ukajli: „Hadis sa ovakvim tekstom nije vjerodostojan.“ [103] Ibn Adijj od Ibn Omera i kaže da je daif, Ahmed (4/285), Et-Tirmizi (1957); od El-Berra’ i kaže da je sahih. [104] Ed-Duhā, 11. [105] En-Nisā’,37. [106] Ahmed (4/438) od ‘Imrān ibn Husajna sa sahih (vjerodostojnim) senedom, Et-Tirmizi (2819); od Amr ibn Šu’ajba i kaže da je hasen. [107] Hadis ranije spomenut. [108] Et-Tirmizi (2487); od Enes ibn Malika, Ebu Davud (4812); u skraćenom obliku, En-Nesāi, El-Hākim (2/63). Ibn Madže kaže da je sahih. [109] Muttefekun ‘alejhi - od Ebi Bekre. Buharija (2662); Muslim (65-66/3000). [110] El-’Anberi, Et-Taberāni, Ibn Kāni’ (“El-Me’ādžim”), Ibn Hibbān (“Es-Sukāt”) - od Kajs ibn ‘Asim el-Mukrija. [111] Ibn Madže (3712); od Ibn Omera., Ebu Davud u „El-Merasil“ od Eš-Šā’bija kao mursel predaju sa sahih (vjerodostojnim) senedom, El-Hākim - od Ma’bed ibn Hālid el-Ensārija i kaže da je sahih seneda. [112] Buharija (5146) - od Ibn Omera. [113] Ed-Darekutni (“El-Ilelu”) od Ibn el-Musejjeba, a ovaj - od Ebu Hurejre. [114] Et-Taberāni - od Usāme ibn Zejda sa slabim (daif) senedom.