GAZALI: O normama (adabima) slušanja muzike

Kitab o normama (adabima) slušanja muzike i prepuštanju muzici

Hvala Allahu koji je spržio srca svojih evlija ljubavlju prema Njemu, koji je njihove duše zarobio čežnjom za susretom s Njim i gledanjem u Njega. Onaj koji je zaustavio njihov vid i poglede njihove na ljepoti Svoga prisustva, tako da su postali pijani od blaženstva duševnog, a njihova srca su pomućena postali kada su osjetila Bljesak Veličanstvenosti. Oni ne vide na oba svijeta ništa osim Njega, niti ikoga spominju i na dunjaluku i na ahiretu osim Njega. Ako vide neki lijep prizor, svojim duhovnim vidom oni u tome gledaju Stvoritelja i Oblikovatelja. Ako im do uha dospije neki lijep zvuk, njihova nutrina pohrli njihovom Voljenom. Ako ih zadesi neki glas koji ih uznemirava, brine, tjera na igru, rastužuje, očarava ili čežnju izaziva, njihov nemir je samo za Njim, njihova igra je samo za Njega, njihova čežnja samo Njemu, njihova tuga samo zbog Njega, a njihova čežnja samo za onim što je kod Njega. Svi podsticaji su samo Njemu, a njihovo nastojanje je samo za Njim. Od Njega je njihovo slušanje i Njega slušaju. Oni su zatvorili svoje oči i uši od bilo koga drugoga osim Njega. Njih je Allah izabrao za svoje štićenike i prijatelje - evlije, i On ih je izdvojio od ostalih ljudi.

Neka je salavat na Muhammeda koji je poslan sa Njegovom poslanicom, na njegovu porodicu i ashabe koji su predvodnici Istini i na koje se treba ugledati, i neka je mnogi selam.

I srca i duše su riznice tajni i rudnici dragulja. U njima su skriveni dragulji kao što je vatra skrivena u kamenu i željezu, kao što je voda skrivena u zemlji i stijenju. Nije moguće doprijeti do skrivenih tajni osim kroz kremenje sluha niti se u srca može prodrijeti osim kroz galeriju sluha. Lijepe i usklađene melodije iznose ono što ona kriju i one ukazuju na loše ili dobre osobine u njima. Srce, kada se pokrene, ne pokazuje i ne izbacuje na površinu osim ono što krije u sebi. Isto kao što i posuda iz sebe izljeva ono što je u njoj. Sluh je srcu iskreni pokretač i mjerilo koje govori. Neće ono što se sluša dospjeti do srca a da neće pokrenuti ono što prevladava u njemu. Pošto su srca po svojoj prirodi sklona slušanju muzike i pokazuju uz nju ono što je skriveno u njima, pa pokazuje i svoje loše i dobre strane, onda je nužno pojasniti i kazati o slušanju muzike i zanosu i ukazati na koristi i mahane i jednog i drugog, kao i kazati šta je pohvalno u tome, kao i stavove onih koji to smatraju dozvoljenim i onih koji to smatraju zabranjenim.

To ćemo objasniti u dva poglavlja:

Prvo poglavlje: O dozvoljenosti slušanja muzike

Drugo poglavlje: O normama slušanja, njegovom uticaju na srce i uzročniku njegova zanosa, o njegovom uticaju na organe kroz poticaj na ples, vrisku i cijepanje odjeće

PRVO POGLAVLJE

O razilaženju učenjaka po pitanju dozvoljenosti muzike i ukazivanje na pravi stav

Citiranje učenjaka i sufija koji dozvoljavaju i zabranjuju muziku i njeno slušanje

Znaj da je slušanje muzike početak, a ono uzrokuje stanje srca koje se zove zanos, a zanos uzrokuje pokretanje tijela. Ako je ritam kretanja tijela neusklađen “radi se o haotičnom kretanju, a ako je ritam pokreta tijela usklađen onda se ta kretnja zove ples. Najprije da (nešto više) kažemo o slušanju muzike i da ga odredimo, jer je ono prvo. Prenijet ćemo ono što su o ovoj temi kazali prethodnici, a kazano će odrediti pravac (i školu) kojoj su pripadali kazivači. Potom ćemo navesti dokaze o dozvoljenosti slušanja muzike, a onda ćemo tome pridodati odgovor na (iznesene) argumente onih koji ga smatraju zabranjenim.

Što se tiče mezheba-pravaca, prenosi Kadi Ebu Tajjib Taberi da su Šafi, Malik, Ebu Hanife, Sufjan Sevri i još neki učenjaci dali izjave iz kojih se da nazrijeti njihova zabrana slušanja muzike.

Šafi u knjizi Adabul-kada kaže: “Pjesma je pokuđena besposlica koja je vrlo blizu laži i onaj ko je mnogo sluša zasigurno je maloumnik čije svjedočenje ne treba prihvatiti.”

Kadi Ebu Tajjib kaže: “Kod Šafijinih učenika nije dopušteno slušati muziku (pjevanje) žene koja nije zabranjena, nikako, svejedno da li ona bila otkrivena ili iza zastora, i svejedno da li bila slobodna ili bila robinja.” I kaže: “Šafija je rekao da onaj koji posjeduje robinju, pa sakupi ljude kako bi slušali njene pjesme, jeste maloumnik čije svjedočenje treba odbaciti.” Još je rekao: “Prenosi se od Šafije da nije podnosio i da je mrzio udaraljke i rekao je: ‘To su otpadnici izumili kako bi zaveli od Kur’ana’.” Šafi je rekao: “Igranje domina ili dame, na osnovu predaje je gore nego igrati se nečega drugog. Ne volim igrati šah i ne volim ništa čime se ljudi igraju. Igra ne priliči onima koji su predani vjeri i koji drže do svoga dostojanstva.”

Malik zabranjujući pjevanje kaže: “Ako čovjek kupi robinju i otkrije da je ona pjevačica, treba je vratiti onome od koga ju je kupio.” Ovakav stav zauzimaju i ostale Medinelije osim Ibn Sa’da. Ebu Hanife je smatrao slušanje muzike pokuđenim i smatrao je to grijehom. Tako su smatrali i ostali Kufljani: Sufjan Sevri, Hammad, Ibrahim, Ša’bi i ostali. Sve ovo navodi Kadi Ebu Tajjib Taberi.

Ebu Talib Mekki prenosi stavove onih koji dozvoljavaju slušanje muzike, pa kaže: “Ashabi su slušali muziku, a od njih su Abullah b. Džafer, Abdullah b. Zubejr, Mugire b. Šu’be, Muavija i drugi.” I kaže: “To su radili mnogi selefije, svejedno da li bio ashab ili tabiin.”

Još je rekao: “Stanovnici Hidžaza, ovdje kod nas u Mekki, još uvijek slušaju muziku za vrijeme najboljih dana u godini, deset dana hadža, u kojima je Allah naredio svojim robovima da Ga spominju. Medinelije, kao i Mekkelije, do naših dana slušaju muziku. Vidjeli smo Ebu Mervana kadiju, koji je imao sluškinje koje su pjevale pjesme koje su bile namijenjene sufijama. Ata je imao dvije sluškinje koje su pjevale njegovim prijateljima, a oni su ih slušali.”

Rekao je i sljedeće: “Upitali su Ebu Hasana b. Salima: ‘Kako možeš negirati slušanje muzike, a Džunejd, Sirri Sekati i Zunnun su je slušali?’ On je odgovorio: ‘Kako da zaniječem ono što su dozvolili i sami slušali oni koji su bili bolji od mene?’”

Abdullah b. Džafer Tajjar je slušao muziku, ali je pokudio besposlicu i igru za vrijeme slušanja.

Prenosi se od Jahja b. Muaza da je rekao: “Istraživao sam tri stvari i nisam otkrio da se povećavaju osim kod manjine: lijepo lice i čestitost, lijepa riječ uz vjeru, i lijep bratski odnos uz odanost. Ovo sam vidio, isto ovako, u nekoj knjizi da se prenosi od Muhasibija. Ovdje se vidi da je dozvolio slušanje muzike, mada se zna kakav je on bio pobožnjak i koliko je vodio računa o vjeri.”

Kažu da se Ibn Mudžahid nije htio odazvati pozivu na zakusku, ako tamo ne bi bilo pjesme. Više njih prenosi da je rekao: “Okupili smo se u kući na jednoj zakuski, a s nama je bio i Ebu Kasim b. Bint Muni’, i Ebu Bekr b. Davud, i Ibn Mudžahid i njima slični. Počela je pjesma i Ibn Mudžahid je podsticao i podgurkivao Ibn Bint Muni’a i Ibn Davuda da slušaju pjesmu, pa je Ibn Davud rekao: ‘Moj mi je otac pričao da je Ahmed b. Hanbel mrzio slušanje muzike, što je smatrao i moj otac, a ja slijedim stav svoga oca’. Ebu Kasim b. Bint Meni’ je rekao: ‘Moj djed Ahmed b. Bint Meni’ mi je pričao od Saliha b. Ahmeda da je njegov otac slušao ono što govori Ibn Habbaze.’ ‘Ibn Mudžahid je pitao Ibn Davuda: “Ma ko je tvoj otac?!’ – a Ibn Bint Meni’ je rekao: ‘Poštedi me svog djeda? Šta ti kažeš, oče Bekrov, o onome koji je ispjevao neke stihove, da li je to haram?’ ‘Ibn Davud reče: “Nije’. ‘Ako je lijepog glasa, da li je tom čovjeku zabranjeno da njime zapjeva?’ ‘Nije’. ‘Ako bi zapjevao i otezao, a ono što treba otegnuti skratio i ono što je kratko otegnuo, da li bi mu to bilo zabranjeno?’ Ibn Davud reče: ‘Nisam sposoban da se borim sa jednim šejtanom, kako da budem za dvojicu?!’”

Ebu Hasan Askalani, istaknuti evlija, slušao je muziku i uživao u njoj. Napisao je djelo o tome i odgovorio svima onima koji to smatraju pokuđenim ili zabranjenim.

I drugi su pisali o dozvoljenosti slušanja muzike i odgovarali onima koji ga negiraju. Prenosi se da je jedan učenjak rekao: “Vidio sam oca Abbasovog, Hidra, alejhis-selam, i pitao sam ga: ‘Šta kažeš o slušanju muzike, oko čega se razilaze naši učenjaci?’ On reče: ‘To je čista poledica na kojoj ostaju postojani samo učeni’.” Prenosi se da je Mimšad Dineveri rekao: “Usnio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pitao sam: ‘Allahov Poslaniče, da li kudiš išta od muzike?’ On reče: ‘Ne kudim ništa, ali im reci da prije nego počnu slušati muziku uče Kur’an, a nakon muzike da uče Kur’an.’”

Prenosi se od Tahira b. Bilada Hemedanija Verraka, koji je bio učen, da je rekao: “Bio sam u itikafu u džamiji u Džiddi na moru, pa sam jednom vidio grupu ljudi u džamiji koji bi nešto rekli i to ispjevali. To sam pokudio srcem i rekao: ‘U jednoj od Allahovih kuća oni recituju poeziju.’ Onda sam usnio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te noći. Sjedio je na onom mjestu gdje su recitovali, a uz njega je bio h. Ebu Bekr. Onda je Ebu Bekr nešto izrecitovao, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavio je ruku na prsa pokazujući da mu se svidjelo ono što je čuo. Onda sam si rekao: ‘Nisam trebao koriti one koji su recitovali. Evo, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sluša šta mu recituje Ebu Bekr.’ Onda mi se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo i rekao: ‘Ovo je istina s istinom’, ili je rekao: ‘Ovo je istina od istine’, nisam posve siguran.”

Džunejd je rekao: “Milost se spušta na ovu skupinu u tri situacije; kada jedu jer oni jedu samo kad im je neophodno, kada se podsjećaju jer se ne dogovaraju i ne podsjećaju osim na život iskrenih i predanih, i prilikom slušanja poezije i muzike jer oni su tada zaneseni i svjedoče istinu.”

Od Ibn Džurejdža se bilježi da je dozvoljavao slušanje muzike, pa su ga pitali: “Da li će to, na Kijametskom danu, biti među tvojim dobrim ili hrđavim djelima?” On je odgovorio: “Ni među dobrim ni među hrđavim djelima jer je to najsličnije besposlici.”

Uzvišeni Allah je rekao: “Allah vas neće kazniti za nenamjerno zaklinjanje...”[1] Ovo su stavovi, a onaj koji traži istinu u slijeđenju, koliko god se trudio, naići će na ove stavove, pa će ostati neodlučan ili će se prikloniti jednoj od strana. Sve je to nedovoljno. Potrebno je da traga za istinom na svoj način, a to tražeći i istražujući ono što je zabranjeno i ono što je dozvoljeno, a što ćemo navesti.

Pojašnjenje onih koji dozvoljavaju muziku

Znaj da riječi po kojima je slušanje muzike haram, znače da će Allah kazniti onoga koji je sluša. To je stvar koje se ne može znati samo na osnovu razuma, nego za to treba imati valjan dokaz iz Kur’ana, Sunneta ili kijasa.

Kada kažem tekstualna odredba (nass) pod tim podrazumijevam ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao ili uradio, a kada kažem kijas, onda pod tim podrazumijevam ono što se moglo zaključiti i dokučiti iz njegovih riječi i postupaka. Ako ne postoji tekstualna odredba (nass), niti ima kijasa, onda je nevažeće reći da je haram. To, naprosto, postaje kao nešto što nije ni dozvoljeno ni zabranjeno nego je ostavljeno slobodno i ne predstavlja problem. Na zabranu slušanja muzike ne ukazuje ni nass ni kijas. To će se jasno vidjeti kada budemo odgovarali na dokaze onih koji su skloni da zabrane slušanje. Kada se odbace njihovi argumenti, to postaje dovoljan dokazom za ovu tvrdnju. Odgovorno ćemo iznijeti tvrdnju da i nass i kijas dozvoljavaju slušanje muzike.

Što se tiče kijasa: “U muzici i pjesmi su sadržana svojstva i značenja i treba razmotriti najprije pojedinačna značenja a onda ona grupna. U tome je slušanje lijepog glasa, koji je skladan i koji nam kazuje poruku kojom naše srce ushićuje. Opće svojstvo je da je to lijep glas. Lijep glas se dijeli na skladan i onaj koji to nije. Skladan se dijeli na onaj koji se razumije - kao poezija, i onaj koji to nije - kao što su glasovi stvari i ostalih životinja.

Što se tiče slušanja lijepog glasa, zato što je on lijep, ne bi trebalo zabranjivati, jer je on dozvoljen i nassom i kijasom. Što se tiče kijasa to zato što se odnosi na uživanje uha u onom što je namijenjeno njemu. Čovjek ima razum i pet osjetila i svako osjetilo ima svoje poimanje nečega. Ono što ono poima i prima, u tome je i uživanje za njega. Oko uživa u lijepim prizorima, kao što je zelenilo, tekuća voda, lijepo lice, i uopćeno sve lijepe boje, i sve ono što je suprotno ružnom prizoru i ružnoj boji. Čulo mirisa uživa u lijepom mirisu, a to je suprotno od svakog ružnog mirisa i smrada. Okus uživa u lijepom okusu ukusnih jela, slatkih ili kiselih, a nasuprot njima su gorka i neukusna jela. Dodir uživa u mehkom, glatkom i podatnom, a suprotno tome je grubo i oporo. Razum uživa u znanju i spoznaji, a to je nasuprot neznanju i gluposti.

Tako se i glasovi koji se osjećaju sluhom dijeli na prijatne kao što su glasovi slavuja i frula, i na odvratne kao što je revanje magaraca i slično. Zbog čega bi se ovo osjetilo razlikovalo od ostalih osjetila, kada je u pitanju uživanje u njemu?

Što se tiče nassa, na dozvoljenost slušanje lijepog glasa upućuje povećanje Allahovih blagodati Njegovim robovima, pa On kaže: “On onome što stvara dodaje što hoće...”[2] pa kažu da je to lijep glas. U hadisu je rečeno: “Allah nije poslao nijednog Vjerovjesnika a da mu nije dao lijep glas.”[3]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah pomnije sluša onog koji ima lijep glas kada uči Kur’an, nego što onaj koji ima robinju sluša njen glas.” U hadisu je spomenuta i pohvala Davudu, alejhis-selam: “On je bio lijepog glasa kada je sebe korio, i kada je učio Zebur, tako da su se oko njega sakupljali i ljudi, i džini, i ptice i zvijeri da bi slušali njegov glas. Bilo bi doneseno pred njega četiri stotine dženaza ili približno toliko u pojedinim vremenima.”[4]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, hvaleći Ebu Musa Eš’arija, rekao je: “Njemu je data jedna od Davudovih, alejhis-selam, frula, (misli se na izuzetno lijep glas koji je imao).”

Uzvišeni Allah kaže: “Ta najneprijatniji glas je revanje magarca.”[5] Ovaj ajet, svojim smislom, ukazuje na pohvalu lijepog glasa. Kada bi neko rekao: “Dozvoljeno je slušati lijep glas, ako on uči Kur’an”, onda bi to značilo da je zabranjeno slušti poj slavuja, jer u njegovoj pjesmi nema Kur’ana. Ako je dozvoljeno slušati lijep glas koji se ne razumije, zašto ne bi bilo dozvoljeno slušati i lijep glas koji kazuje mudrost ili ono što se da razumjeti iz njega? I u poeziji ima mudrosti. Ovo je ako se radi o lijepom i prijatnom glasu.

Drugi stepen: Ako je glas prijatan i skladan. Skladnost je nešto drugo, koliko je lijepih glasova ali nisu skladni i koliko je skladnih glasova ali nisu prijatni. Skladni glasovi, s obzirom na svoje ishodište, dijele se na troje: ili potiču iz neživog, kao što je glas frule, žičanih instrumenata, udaraljki ili sličnog, ili izlaze iz grla nekog živog bića, to može biti čovjek ili nešto drugo, kao slavuj, ili grlice ili neke druge pjevice. Ti glasovi, pored svoje ljepote su skladni i prijatni za slušanje. Osnov glasova su grla. Pjevljivost glasova je data na one glasove koji izlaze iz grla kako bi se to poredilo sa proizvodom muzičkog instrumenta. Nema ničega što naprave zanatlije a da to nema svoju osnovu u nekom stvorenju koje je Allah stvorio.

Odatle oni uzimaju primjer za svoje proizvode i nastoje da ih dovedu do savršenstva. Detaljnije pojašnjenje navedenog bi nam oduzelo premnogo vremena i prostora pa se nećemo u to upuštati. Neshvatljivo je da slušanje ovih glasova bude zabranjeno, zato što su lijepi, prijatni i skladni. Nema nikoga ko zabranjuje da se slušaju poj slavuja i ostalih pjevica. Nema razlike između grla i grla i između živog i neživog. Treba, na osnovu slavujeva glasa, mjeriti i ostale glasove, pa i one koji dolaze od čovjeka, bilo iz njegova grla, bilo iz predmeta (instrumenata) koja je napravio - udaraljke, def i sl.

Od ovoga se izuzimaju oni instrumenti koje je Šerijat zabranio, kao što su žičani instrumenti ili frule.[6] Oni nisu zabranjeni zbog toga što su prijatni i što se uživa u njima jer da je zbog uživanja u njima onda bi se zabranilo sve u čemu se uživa i opušta. Zabranjena su alkoholna pića, a predanost ljudi alkoholu je uzrokovala i pretjerivanje u ostavljanju alkohola. To je dovelo do toga da u početku, bude zabranjeno ono što je bila odlika onih koji su pili, pa je naređeno da se polome bačve i krčazi, a onda je zabranjeno da se sluša frula i žičani instrumenti. Zabrana je došla samo kako bi se odvratilo od onoga što slijedi, kao što je zabranjeno osamljivanje sa stranom ženom jer je osamljivanje prethodnica obljubi. Zabranjeno je gledati u potkoljenice i butine jer su vezane za stidna mjesta.

Zabranjena je i mala količina alkohola, makar ne opijala jer vodi da se uzme i veća količina i da se opije. Nema nijedne zabranjene stvari a da joj ne prethodi neka druga koje vodi njoj. Zabrana se proteže i na ono što dovodi do nje kako bi to bila granica koja bi čuvala od harama i ograda koja bi priječila da se haram počini.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svaki vladar ima svoje zabrane, a Allahova zabrana je ono što je učinio zabranjenim (nedopuštenim).” Tako su muzički instrumenti zabranjeni kao posljedica zabrane alkohola i pijanstva, a za to imaju tri uzroka.

Prvi od njih je da slušanje muzike i instrumenata navodi da se pije alkohol, jer se uživanje u njima upotpunjava alkoholom. Iz istog razloga je zabranjena i mala količina alkohola.

Drugi: muzika onome koji je naskoro ostavio alkohol, budi uspomene na pijančenje, a te uspomene bude čežnju, a čežnja ako osnaži, potiče da se nešto uradi i da se djeluje. Zbog ovog razloga je “zabranio da se kiseli u koritu, zelenom krčagu i kaci.” [7] A to su sve posude koje su bile namijenjene za alkohol. Ovo znači da sam oblik budi (negativne) asocijacije i ovaj razlog je različit od prvog jer nema slasti u sjećanju, jer nema nikakve slasti u tome što se gleda flaša ili neka druga posuda za piće, ali je u samom gledanju podsjećanje.

Ako slušanje pjesme i muzike podsjeća i budi čežnju za alkoholom onoga koji je to radio uz piće, njemu je zabranjeno slušati muziku iz navedenog razloga.

Treći: okupljanje na muziku. To je postalo običaj onih koji griješe, pa je zabranjeno da se ne bi njima nalikovalo. Onaj ko oponaša neki narod ili skupinu, taj njoj i pripada. Na osovu ovoga razloga kažemo da treba ostaviti sunnet onda kada ga počnu primjenjivati novotari i kada to postane njihovo obilježje, kako bi se izbjeglo njihovo oponašanje.

Iz istog razloga je zabranjeno udarati u jednu vrstu bubnja koja je na sredini uska a ima široke krajeve. To je bubanj koji su koristili dvospolci. Da u tome nema poređenja s njima i oponašanja njih, taj bubanj ne bi bio različit nimalo od bubnjeva hadžija i ratnika. Na osnovu ovoga razloga kažemo da kada bi se sastala grupa ljudi i uredila mjesto na kojem će sjediti, kada bi donijeli pribor za piće i krčage, a onda u njih nasuli biljni sok, i kada bi postavili i zadužili nekoga da im stalno dosipa sok, i kada bi jedan drugog pozdravljali i nazdravljali kao što je to uobičajeno među pijanicama, to bi im bilo zabranjeno, makar piće ne bilo zabranjeno samo po sebi jer ovakvim ponašanjem oni oponašaju pijanice. Iz ovoga razloga je zabranjeno i oblačiti kape ili ostavljati čuperke kose, u onoj sredini gdje je kapa obilježje grešnika, dok to nije zabranjeno u onoj sredini gdje je kapa obilježje čestitih i pobožnih.

Ostalo ne spada u takve (instrumente) kao što je pastirska frula, ili frule hadžija, ili kao što je bubanj i štap, i svi ostali instrumenti koji daju lijep i skladan zvuk, a koji nisu uobičajeni za pijanice. Nijedan od tih instrumenata nije vezan za alkohol i pijančenje, niti podsjeća na to, niti će onaj koji ih sluša ili svira biti poistovijećen s njima - svi ti instrumenti su dozvoljeni. O njima se sudi na osnovu ptičijih glasova.

Kažem da se mogu slušati i oni žičani instrumenti koji se sviraju na način koji je drugačiji nego što ga slušaju i uživaju pijanice i koji ne potiče na haram. Iz ovoga se jasno vidi da razlog zabrane nije samo uživanje u svirci, nego je mjerilo dozvoljenost svega lijepog i prijatnog dokle god u tome nema nereda i harama. Uzvišeni Allah kaže: “Reci: Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove svoje stvorio, i ukusna jela?”[8] Nijedan od ovih glasova nije zabranjen zbog svoje skladnosti, nego iz drugog razloga. To ćemo objasniti kada budemo govorili o razlozima koji uzrokuju zabranu.

Treći stepen: Skladan i razumljiv glas. To je poezija, a ona izlazi iz grla čovjeka i to je dozvoljeno jer jasno je da je razumljiva. Svaki razumljiv govor nije zabranjen, a ni lijep i skladan glas nije zabranjen. Ako nije zabranjeno nešto pojedinačno, kako da bude zabranjeno grupno? Naravno, vodit će se računa o čemu govori ta poezija, pa ako govori o nečemu što je zabranjeno, onda je zabranjeno i njeno recitiranje, a i skladanje i pjevanje i izgovaranje. To je važeće za sav govor (bez obzira) da li on bio u prozi ili poeziji, rimovan ili ne.

Istina je ono što je rekao Šafija: “Poezija je govor, pa ako je dobra, dobra je, a ako je pogana, pogana je.”

Budući da je recitiranje poezije dozvoljeno, bez muzike i pjevanja, također je dozvoljeno i njeno pjevanje uz muziku. Ako su pojedinačne stvari dozvoljene, onda je i skup tih pojedinačnih stvari dozvoljen. Dokle god se dozvoljene stvari vežu jedna za drugu, njihova brojnost nije zabranjena sve dok od njih ne nastane nešto što je zabranjeno a što se ne bi moglo naći kada je taj skup raščlanjen. Ovdje nemamo ništa zabranjeno.

Kako se može zabraniti recitovanje kada je ono kazivano pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem?[9] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Uistinu, u poeziji ima mudrosti.”[10] Hazreti Aiša je recitovala:

Otišli su oni u čijem okrilju se živjelo

A ostadoh međ’ onima koji su ko koža šugavoga

U dva Sahiha se bilježi da je hazreti Aiša rekla: “Kada je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu, razbolio se Ebu Bekr i Bilal. Ja sam pitala: ‘Babuka, kako s bolešću? Bilale, kako ti s bolešću?’ Ebu Bekr, kada bi ga uzela groznica, govorio bi:

‘Svaki čovjek koji osvane u svojoj porodici

Smrt mu je bliža od kaiša na obući’

Bilal bi se, kada bi mu popustila groznica, pridigao i izrecitovao:

‘Kamo puste sreće pa da znam da ću prenoćiti

U dolini okružen vrijeskom i žukvom

Hoću li ikada doći na vode Medženne

Da li se ukazati Šama i Tufejl’”

H. Aiša kaže: “O tome sam obavijestila Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je rekao: ‘Allahu moj, odražaj nam Medinu kao što nam je bila Mekka, i dražom nam je učini.’“[11] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenosio je blokove za gradnju džamije sa ostalim ashabima i recitovao:

Ovo je nosač, a nije nosač Hajbera

Ovo je čestitije nošenje, Gospodaru, i čistije

Drugi put je recitovao:

Allahu moj, pravi život je onaj ahiretski

Smiluj se svakom muhadžiru i ensariji [12]

Ovo se nalazi u dva Sahiha. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio je Hassanu (bin Sabit) postolje u džamiji, na koje bi sa Hassan popeo i hvalio s njega Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili bi pjesmom odgovarao onim koji su pjesmom vrijeđali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, islam i muslimane. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:

“Allah pomaže Hassana Ruhul-kudusom (Džibrilom) sve dok on svojim stihovima hvali ili brani Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”[13] Kada je Nabiga izrecitovao svoje stihove, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah ti usta pozlatio!”[14] H. Aiša je rekla: “Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pred njim su recitovali stihove, a on se smješkao.”[15]

Od Amra b. Šurejda, a on od svoga oca, se prenosi da je rekao: “Izrecitovao sam pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, stotinu stihova Umejje b. Ebu Salta, a on je na sve govorio: ‘Hah, hah!’, a onda je rekao: ‘Kroz svoju poeziju samo što nije primio islam.”[16] Od h. Enesa se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slušao ritmično podstrekivanje deva kada je bio na putovanju. Endžeše je pjevao ženama, a Berra b. Malik je pjevao ljudima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Endžuše, polahko, kao da voziš staklene boce.”[17]

Pjevanje za devama je bilo prisutno za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i za vrijeme ashaba poslije njega. To nije ništa drugo nego poezija koja se pjeva lijepim i ugodnim glasovima, i nije poznato da je ijedan od ashaba to kudio i negirao. Čak su nekada to i tražili, ili da bi potakli ljepotu ili da bi uživali. Nije dozvoljeno reći da je zabranjeno samo radi toga što je to razumljiv govor u kojem se uživa i koji se kazuje lijepim glasovima i skladnom melodijom.

Četvrti stepen: gledanje na to kao nešto što pokreće srce i inicira ono što preovladava u njemu. Kažem: “Uzvišeni Allah je pohranio neku tajnu u usklađenosti tonova, tako da oni na duše ostavljaju čudan trag.

Ima tonova i glasova koji izazivaju radost, onih koji izazivaju tugu, onih koji uspavljuju, onih koji nagone na smijeh, onih koji tijelo i njegove organe tjeraju na ples. Ne treba reći da je to nije zbog razumijevanja poezije, nego je to nešto u tonovima koji izlaze iz žica.”

Tako kažu: “Koga ne pokrene proljeće i njegov behar, ‘ud (muzički žičani instrument) i njegove strune, taj je bezdušan (bezosjećajan) i njemu nema lijeka.”

Kako se može reći da to dolazi od razumijevanja stihova kada muzika djeluje isto tako i na dijete koje je u kolijevci? To dijete smiruje lijep glas, pa ono prestaje plakati. Ono počinje slušati ono što mu se pjevuši i zaboravlja na ono što ga je rasplakalo.

Deva se, ma koliko bila teške naravi, smiruje uz pjesmu i lakše ju je natovariti, a zbog uživanja u pjesmi s lahkoćom prevaljuje velike razdaljine. U njima pjesma budi nešto što izgleda kao zanos. Tako je vidiš, kada se umori i kada joj se odulji put i dojadi teret, kada čuje glas pjevača, ispruži svoj vrat u pravcu glasa, umiri ušne škojke i ubrza korak toliko da se teret zanjiše na njenim leđima i prijeti da će pasti s njih. Čak će i dah izgubiti od tereta i umora, ali to neće ni osjetiti zbog svoje opijenosti pjesmom.

Ebu Bekr Muhammed b. Davud Dineveri, poznat kao Rukajj, priča: “Bio sam u pustinji i naišao sam na jedno beduinsko pleme. Jedan od njih mi je ponudio gostoprimstvo i uveo me u svoj šator. Tu sam vidio jednog crnog roba koji je bio vezan. Vidio sam i mrtve deve, pred šatorom, i još jednu koja je bila izmršavila i u takvom stanju kao da izdiše. Rob mi reče: ‘Ti si gost i imaš pravo. Traži da mi moj gospodar oprosti. On je plemenit prema gostu i uvažit će tvoje zalaganje. Možda se smiluje pa me oslobodi.’’ Ebu Bekr nastavlja: “Kada su donijeli hranu, odbio sam i rekao: ‘Neću jesti sve dok se ne zauzmem za ovoga roba.’ Domaćin reče: ‘Ovaj rob me osiromašio i uništio mi imetak.’ Pitao sam: ‘A šta je uradio?’ On reče: ‘On ima lijep glas. Živio sam od onog što bih privrjedio ovim devama. On ih je natovario i razdaljinu od tri dana je prešao za jednu noć jer su one bile opčinjene njegovom pjesmom i glasom. Kada su došle, i kada su rastovarene, sve su pomrle osim ove jedne. Ti si gost i da bih ti ukazao počast i gostoprimstvo, poklanjam ti ga.’ Ja sam poželio da čujem njegov glas. Kada je svanulo, gazda mu je naredio da pjeva pred devom koja je vadila vodu iz bunara. Kada je momak povisio glas, deva je prekinula uže, a ja sam pao na lice, i mislim da nikada nisam čuo ljepšeg glasa od njegovog.”

Tako je utjecaj glasa na srce očigledan. Onaj ko ne reaguje na pjesmu, taj je bezosjećajan i daleko od duševnih osjećaja. On je tvrde duše i naravi. Gori je i od deve i od ptica i od svih ostalih stvorenja. Sva stvorenja osjećaju nešto kada čuju skladnu i lijepu melodiju. Zbog toga su ptice slijetale na glavu Davuda, alejhis-selam, da bi slušale njegov glas.

Očito je da pjesma ima utjecaj na srce. Ipak ne može se kazati da je svaka pjesma dozvoljena, niti da je zabranjena u potpunosti. To se razlikuje od osobe do osobe i od melodije do melodije. Prema njoj će se odnositi shodno onome što je u srcu.

Ebu Sulejman je rekao: “Muzika i pjesma ne unose u srce ono što u njemu već ne postoji, nego samo pokreću ono što već ima u srcu.”

Pjevanje riječi koje se rimuju i koje su skladne je uobičajeno za određene okolnosti od kojih zavisi njihov utjecaj na srce. To je sedam situacija:

Prva situacija: Pjevanje hadžija. Oni hodaju kroz gradove noseći i svirajući frulu, udarajući u bubanj i pjevajući. To je dozvoljeno jer oni kazuju stihove koji opisuju Kabu, Mekam, Zemzem i ostale propise i mjesta, govore o pustinji i sličnim stvarima. To utječe tako što budi čežnju za odlaskom na hadž, ako je ima, ili potječe na nju ako je nije bilo kod čovjeka. Znajući da je hadž dobro djelo i ako je čežnja da se on obavi pohvalna, onda je i buđenje te čežnje na bilo koji način, pohvalno. Kako god je dozvoljeno govorniku da svoje obraćanje ukrasi stihovima i ljude podstakne na hadž opisujući Kabu i ostala mjesta, i da ukaže na nagradu za hadž kroz stihove, isto tako je dozvoljeno i drugima da to urade kroz stihove.

Rima, ako joj se doda melodija, ima jači utjecaj na srce, a ako se tome doda i lijep glas i sklad, onda je utjecaj još jači, a ako se tome doda i bubanj i frula te skladan pokret tijela, onda je utjecaj znatno jači. Sve je to dozvoljeno dok se ne koriste lutnje i žičani instrumenti koji su obilježje grešnika.

Da, nije dozvoljeno ni da bi se podstakao neko kome nije dozvoljeno da ide na hadž, kao onaj koji je sa sebe skinuo obavezu odlaska na hadž ili onaj kome roditelji ne dozvoljavaju da ode na hadž. Ovakvim je zabranjeno da idu. Zabranjeno je ovakve i podsticati na odlazak, bilo pričom ili pjesmom. Podsticanje na haram je (samo po sebi) haram. Slično je i kada je put nesiguran - ako je (na tom putu) stradanje često, onda nije dozvoljeno podsticati srca na odlazak.

Druga situacija: Ono što su ratnici uobičajili da pjevaju kako bi ljude podstakli da se priključe u borbi. I to je dozvoljeno kao i pjevati o hadžu. Potrebno je da melodije budu različite od melodija onih koji pjevaju o hadžu. Ono što treba pobuditi tim pjesmama kod ljudi je hrabrost, osornost prema neprijatelju, nipodaštavanje sopstvenog života i imetka, kao što je rekao Mutenebbi:

Ako ne umreš pod sabljom proslavljen i počašćen

Umrijet ćeš i osjetiti poniženje bez časti

Ili:

Kukavice misle da je kukavičluk odlika

A to je samo varka podle naravi...

Načini podsticaja na hrabrost su drugačiji od onih koji bude čežnju. I ovo je dozvoljeno onda kada je dozvoljena borba. Pohvalno je onda kada je borba pohvalna, ali samo onima kojima je dozvoljeno da idu u borbu.

Treća situacija: redžzijat,[18] kojim se koriste ratnici prilikom susreta na bojnom polju. Cilj im je ohrabriti sami sebe, ali i saborce, i pokrenuti u njima želju za borbom. One sadrže samohvalu, hrabrost i spremnost da se pomogne.

Ako su te riječi izrečene lijepim stilom i prijatnim tonom, jače će djelovati na slušaoca. Ovaj vid slušanja je dozvoljen u svakoj dozvoljenoj (mubah) borbi, a lijepo je u borbi koja je mendub. Zabranjen je u međusobnom sukobu muslimana i štićenika islamske države (zimija), kao i u svakom drugom zabranjenom sukobu. Ovo se prenosi od ashaba istaknutih po hrabrosti, kao što su hazreti Alija i Halid.

Zbog toga kažem: treba zabraniti lutnju[19] u vojnim logorima jer njen nježni i rastužujući glas rasplinjuje hrabrost, slabi odlučnost i budi nostalgiju za domovinom i porodicom, a koja uzrokuje mlakost u borbi. Isto se odnosi na sve glasove i melodije, koje raznježuju srca. Nježne i rastužujuće melodije su nespojive s melodijama koje pokreću i hrabre. Ko se njima koristi, s namjerom da utječe na odlučnost za borbu, ili s namjerom da relativizira stav o borbi, koja je dužnost (vadžib), griješnik je. Ko to učini u namjeri da odvrati od borbe (sukoba), koji je zabranjen, tim svojim činom postaje pokoran (muti’).

Četvrta situacija: glas naricanja. Njegov napjev i utjecaj na buđenje tuge i podsticanje na plač, kao i na stalnu potištenost i tugu, može biti pohvalan ili pokuđen.

Pokuđena žalost je za onim što nam je promaklo. Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, kaže: “Da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo...”[20]

Tuga za umrlim spada u ovu vrstu jer je to nezadovoljstvo Allahovom odredbom i žal za onim što je nemoguće nadoknaditi. Ako je ovakav vid tuge pokuđen, i svako podsticanje na nju tužbalicama i žalopojkama, pokuđeno je. Prenosi se jasna zabrana naricanja.[21]

Pohvalna je žalost čovjeka zbog propusta u vjeri i njegovo plakanje zbog grijeha. Plač, rasplakivanje, tuga i rastuživanje drugih, zbog propusta, pohvalno je jer je zbog toga plakao i Adem, alejhis-selam. Buđenje ovakve tuge je pohvalno, jer podstiče na trud, da se nadoknadi propušteno. Zbog toga je tužbalica Davuda, alejhis-selam, bila pohvalna. Pratilo ju je stalno žaljenje i oplakivanje greški i sitnih grijeha.

Žalio je Davud, alejhis-selam, i oplakivao da su čak i mrtve iznosili s njegovog sijela. Činio je to kazivanjem (lijepim riječima), uz poznatu melodičnost glasa. To je pohvalno jer sve što vodi pohvalnom jeste pohvalno. S obzirom na ovo, nije haram vaizu, lijepog i prijatnog glasa, da s mimbera recituje stihove, koji rastužuju i omekšavaju srca, kao što mu nije zabranjeno ni da plače ili oplakuje, da bi svojim plačem rasplakao druge i probudio tugu u njima.

Peta situacija: Slušanje, u trenucima radosti, kao potvrda te radosti i podsticanje na nju, dozvoljeno je, kao i pjevanje na dane bajrama, na svadbama, prilikom povratka dugo odsutnog, u vrijeme gozbi, prilikom akike, rođenja djeteta, povodom sunećenja ili kada se nauči Kur’an napamet.

Sve navedeno je dozvoljeno zbog pokazivanja radosti, jer, poznato nam je da postoje melodije koje bude veselje i radost. Dozvoljeno je i uveseljavati ljude, ako je ono zbog čega se veseli dozvoljeno. Na to upućuje i događaj iz vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada su muslimanke iz Medine s krovova kuća pjevale i svirale na def: Punini mjesečevoj zahvaliti treba / kad nas s neba zrakama obasja / od senijetil-veda Allahu se neko moli...[22]

Izražavanje radosti zbog dolaska Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalno je, kao što je pohvalno i njeno iskazivanje poezijom, pjevanjem, igrom i različitim pokretima.

Prenosi se od grupe ashaba da su se postidili zbog veselja.[23] O tome ćemo opširnije govoriti u odredbama o igranju.

Igranje je dozvoljeno, u situaciji kada dolazi neko čijem se dolasku dozvoljeno veseliti, kao što je dozvoljeno igranje povodom svega što je dozvoljeno (mubah). Dokaz za ovo je hadis, koji se prenosi u dva sahiha od Aiše, radijallahu anha, koja je rekla: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me zaklanjao svojim ogrtačem, dok sam gledala Abesince, kako igraju u mesdžidu, dok mi nije dosadilo.”[24]

Procijenite kolika je želja mlade djevojke za zabavom, imajući u vidu dužinu njihovog ostajanja.

Prenose Buharija i Muslim hadis Akila, od Zuhrija, preko Urve, od hazreti Aiše: “Ušao je kod mene Ebu Bekr, radijallahu anhu, u danima boravka na Mini (za Kurban-bajram) i zatekao dvije robinje kako udaraju u def, dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ležao pokriven svojom odjećom. Ebu Bekr ih je izgrdio, na što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skinuo odjeću sa lica i rekao: Pusti ih, Ebu Bekre, ovo su dani bajrama.”

Hazreti Aiša je rekla: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklanjao me svojim ogrtačem, dok sam gledala Abesince, kako igraju u džamiji. Omer, radijallahu anhu, tjerao ih je, vičući, na što je Poslanik rekao: ‘Ne bojte se, sinovi Erfide’.”[25]

U hadisu hazreti Aiše, i dvije robinje, koji prenosi Muslim od Amra bin Harisa, od Ibn Šihaba, stoji i zatekao dvije robinje kako udaraju u def i pjevaju.[26] U hadisu, koji prenosi Ebu Tahir od Ibn Vehba, stoji: “Tako mi Allaha, vidjela sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na vratima moje sobe kako posmatra Abesince, dok se igraju svojim kopljima u džamiji. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklonio me je svojim ogrtačem, kako bih gledala njihovu igru, a zatim je ustao zbog mene i stajao sve dok nisam otišla.”[27] Prenosi se od hazreti Aiše, da je rekla: “Igrala sam se s djevojčicama kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”

Rekla je: “Dolazile su mi moje prijateljice i skrivale se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stavljajući velove preko lica, a Poslanik se veselio njihovom dolasku i igri sa mnom.”[28] U jednoj verziji hadisa stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao Aišu: “Šta je ovo?” “Moje djevojčice”, odgovorila je. “Šta je ovo što vidim u sredini?” “Konj”, odgovorila je. “Šta je ovo na njemu?” “Krila”, odgovorila je. ”Konj ima krila?”, pitao je. “Zar nisi čuo da je Sulejman, sin Davudov, alejhis-selam, imao krilate konje?”, upitala je.

Poslanik se na to nasmijao, da su mu se vidjeli kutnjaci.

Hadis se odnosi na naviku djece da se igraju s igračkama od pečene gline ili krpica, čiji lik nije savršen. Dokaz za to su neke predaje, u kojima se navodi da je figura konja, kojim se igrala hazreti Aiša imala krila od krpe.

Hazreti Aiša je rekla: “Ušao je kod mene Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dok su kod mene bile dvije robinje, koje su lijepo pjevale. Legao je na bok, okrenuvši glavu. Poslije je došao Ebu Bekr i ukorio me riječima: ‘Šejtanska frula kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu se obratio riječima: ‘Ostavi ih’. Kada ga je zanio san, dala sam im znak očima da izađu, što su i učinile.”[29]

“Na dan bajrama su dva crnca igrala štitovima i kopljima. Kada sam pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome, on je rekao: ‘Želiš li da gledaš?’ ‘Da’, rekla sam. Podigao me je na svoja leđa, tako da je moj obraz bio uz njegov i rekao: ‘Držite se, sinovi Erfide.’ Kada mi je dosadilo, upitao je: ‘Je li dosta?’ ‘Da’, rekla sam. ‘Idi onda’, kazao je on.”

U predaji, koju bilježi Muslim, stoji: “Stavila sam glavu na njegovo rame i gledala njihovu igru, sve dok nisam sama otišla...” Ovi hadisi, koji se navode u dva sahiha, eksplicitan su dokaz da pjesma i igra nisu haram (zabranjene). Oni, po svom značenju, upućuju na različite vrste dopuštenja:

prvo – igranje: nije nepoznat običaj Abesinaca da plešu i igraju;

drugo – to su činili u džamiji;

treće – riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Neka vam bude, sinovi Erfide.” Ovo je naredba da se igra, ali i da se pazi tokom igre. Kako bi to bilo moguće da je igranje haram;

četvrto – Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spriječio je h. Ebu Bekra i h. Omera da zabrane igru i rastjeraju igrače, obrazlažući to da je vrijeme bajrama i veselja, a igra je vid veselja;

peto – Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, dugo stajanje i posmatranje igre, kao i njegovo slušanje, da bi udovoljio hazreti Aiši, dokaz su lijepog ponašanja prema ženama i djeci, kojima je nastojao ugoditi, a lakše je ugoditi posmatranjem igara nego grubošću, suzdržavanjem ili zabranama;

šesto – Poslanik je priupitao hazreti Aišu: “Želiš li da gledaš?” Njegovim riječima nije prethodilo pitanje h. Aiše. Da je ona pitala Poslanika, ovaj odgovor bi možda izazvao osjećaj zapostavljenosti;

sedmo – Dopuštenje dvjema robinjama da pjevaju i udaraju u def, iako je upoređena sa šejtanskom svirkom, ujedno je i objašnjenje da je zabranjena svirka nešto drugo;

osmo – Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dopirao je do ušiju glas robinja, dok je ležao u sobi. Da se sviralo na žičanom instrumentu, u bilo kom trenutku zvuk bi dopro do njega i ne bi dozvolio sijelo. Ovo upućuje na to da glas žene nije zabranjen u mjeri u kojoj je zabranjena svirka. Zabranjen je jedino ako postoji strah od smutnje. Ova poređenja, analogije i tekstovi upućuju na to da je dozvoljeno pjevati, igrati, udarati u def, igrati štitom i kopljem, kao što je dozvoljeno gledati igre Abesinaca i crnaca u radosti i veselju – analogno dozvoli za bajram (koji je vrijeme veselja i radosti).

U ovo spadaju ženidba, gozba prilikom vjenčanja, povratak s dugog putovanja, kao i sve ostale prilike, dozvoljene Šerijatom. Dozvoljeno je veseliti se kada se braća sakupe na jednom mjestu za trpezom ili na sijelu jer je i to prilika da se sluša.

Šesta situacija: slušanje zaljubljenika, kao podsticaj želje i rasplamsavanje ljubavi i utjeha za dušu. Slušanjem i gledanjem voljene osobe pojačava se užitak, dok se slušanjem u odsustvu voljene osobe rasplamsava želja za njom. Želja za voljenom, iako je ponekad bolna, ima i sebi svojstven užitak, posebno ako se nada ljubavnoj nasladi. Uistinu je nada slatka, a razočarenje bolno. Jačina slasti nadanja je proporcionalna jačini želje i ljubavi prema željenom. Slušanjem ove vrste pjesme, s dugim opisima voljene, pojačava želju, raspiruje ljubav, postiže slast nade u spajanje s voljenom osobom. Ovo je halal, ukoliko je željena osoba ta s kojom je dozvoljen ljubavni čin, kao kad čovjek voli ženu ili robinju i sluša njenu pjesmu, da bi udvostručio užitak prilikom susreta s njom.

Naslađuje se gledajući je okom, slušajući je uhom i razumije tanahna značenja susreta i rastanka. Ovo su neka uživanja iz grupe dozvoljenih dunjalučkih uživanja.

“Život na ovom svijetu nije ništa drugo do zabava i igra.”[30]

Ako se na čovjeka naljuti njegova robinja, ili budu razdvojeni zbog bilo kog razloga, treba da slušanjem potaknu svoju želju i raspire slast želje za sjedinjenjem. A ako je pusti ili je proda, zabranjeno mu je to činiti poslije toga. Dakle, nije dozvoljeno potpirivati želju za osobom s kojom nije dozvoljen ljubavni susret. Ko zamisli sliku mladića ili žene, koju mu je zabranjeno (haram) gledati, i veže ono što sluša za tu osobu, čini zabranjeno (haram) jer ga okupiraju zabranjene misli, koje nije dozvoljeno ostvariti. Većina zaljubljenih i mnogi bestidni mladići, u vrijeme kada uzavre strast, ne odvajaju se od zamišljanja nečeg od pomenutog. Za njih je slušanje pjesama zabranjeno jer u sebi krije bolest, ne zbog samih pjesama (već zbog delikatnosti njihove dobi).

Neki mudrac, kada je upitan o ljubavi, rekao je: “Dim, koji se uzdiže do čovjekova mozga, otklanja ga ljubavni užitak, a raspiruje slušanje.”

Sedma situacija: slušanje onog koji je zavolio Allaha, željan susreta s Njim. Takav čovjek, u što god pogleda, jedino vidi Njegovo znamenje, a što god mu dopre do ušiju jedino čuje o Njemu. Slušanje kod tog čovjeka raspaljuje želju, potvrđuje ljubav i čežnju i potpiruje plamen u njegovom srcu, tako da on od slušanja dobiva stanja (halove) koja su neopisiva. Poznaje ih onaj koji ih je okušao, a negira ih onaj čija su čula nesposobna da ih kuša. Ta stanja u tesavvufu se nazivaju vedžd.[31]

Nepomućenost (jasnost) srca, postignutu ovim pročišćenjem, slijedi (kontemplacija) zrenja Istine okom srca (bez ikakve sumnje, kao da ga vidi očima) i otkrovenja, a ona su krajnji cilj onih koji Allaha vole i najslađi plod svih dobrih djela (kurbat) koja se postižu nafilama, a ne neposlušnošću, i činjenjem svega što je dozvoljeno (mubah). Uzrok zbivanja ovih stanja (halova) u srcu, potaknutih slušanjem, tajna je Uzvišenog Allaha, u prikladnosti ritmički odmjerenih tonova ljudskom duhu i predložnosti duha tim tonovima, kao i utjecaju tih tonova na raspoloženje slušaoca. Oni u njemu raspiruju želju, čine ga radosnim ili tužnim, opuštenim ili discipliniranim.

Spoznaja uzroka utjecaja glasa na duh je jedno od najsuptilnijih otkrovenja. Ukočeni glupan, tvrda srca, nesposoban da uživa u slušanju, čudi se uživanju slušaoca, ustreptalosti njegovog duha, njegovoj ekstazi i promjeni izraza i boje lica, kao što se životinja čudi uživanju ljudi u kolaču od badema, kao što se impotentan čudi užitku u polnom aktu, kao što se dijete čudi uživanju odraslih u vlasti i časti, ili kao što se neznalica čudi užitku salika u spoznaji Uzvišenog Allaha, Njegovoj Uzvišenosti i čudu Njegova stvaranja.

Sve ovo ima samo jedan uzrok, a to je: užitak je vid percepcije (spoznaje), a svaka spoznaja podrazumijeva spoznajni subjekat i sposobnost spoznaje. Ko nema izgrađenu sposobnost spoznaje ne očekuje se od njega da uživa u spoznaji. Kako će osjetiti ukus hrane neko ko je izgubio čulo okusa? Kako će uživati u milozvučnosti neko ko je izgubio čulo sluha? Kako da uživa u spoznaji bíti stvari neko ko je izgubio razum? Isto je i sa sposobnošću slušanja srcem: nakon što glas dopre do uha, spoznaje se unutarnjim čulom u srcu. Ko nema tog čula nema ni užitka u tome.

Možda ćeš reći: “Kako zamisliti čežnju za Uzvišenim Allahom, koju budi slušanje?” Znaj da ko spozna Allaha, neumitno Ga zavoli. Čija spoznaja bude učvršćena, učvršćena je i njegova ljubav prema Allahu, srazmjerno čvrstini njegove spoznaje.

Ljubav koja se učvrsti naziva se čežnjom (ašk). Jedino značenje aška je da je to nepatvorena bezgranična ljubav. Zbog toga su Arapi govorili: “Muhamed čezne za svojim Gospodarom”, kada su ga vidjeli kako se predao ibadetu na brdu Hira. Znaj da je svaka ljepota omiljena kod onoga koji shvata ljepotu, a Uzvišeni Allah lijep je i voli ljepotu. Ako je ljepota u skladu stvaranja i nepomućenosti boje, spoznaje se čulom vida. Ali, ako je ona u uzvišenosti, veličanstvu, nedostižnosti stepena, veličanstvu svojstava, neprekidnoj opskrbi nafakom svih živih bića, kao i u drugim skrivenim svojstvima, spoznaje se srcem.

Riječ ljepota upotrebljava se metaforički i kaže se za nekoga: “Zaista je dobar i lijep.” Pri tom se ne misli na njegovu vanjštinu, nego na to da ima lijepo ponašanje, pohvalna svojstva i da je na dobrom glasu. Ponekad se zavoli čovjek s ovim svojstvima, slično kao što se zavoli zbog prijatne vanjštine. Kada se ova ljubav potvrdi, naziva se aškom (žudnjom).

Koliko ima onih koji pretjeruju u ljubavi prema osnivačima pravnih škola Šafiji, Ebu Hanifi, Maliku, neka je Allah zadovoljan njima? Čak su trošili svoje imetke i žrtvovali se, podržavajući mezheb jednog od njih, prevazilazeći u tome dimenzije svakog ašika. Kako shvatiti žudnju (ašk) za čovjekom, čiji lik nikada nisi vidio i ne znaš da li je lijep ili ružan i koji je već poodavno mrtav? Ali, ljepota ima svoju ezoteričnu formu. Ponekad se manifestira kao bolest. Ona, također, ima dobrobiti koje pozitivno utječu na vjernika.

Zar nije shvatljiva čežnja za nekim čije blagodati uživaš, štaviše, uvjeren si da je svako dobro, sva ljepota, sve što je omiljeno na ovom svijetu, samo jedna od Njegovih milosti, jedan od tragova Njegove plemenitosti, šaka vode iz mora Njegove darežljivosti. Sva dobra i ljepote, koje je moguće spoznati razumom, čulom vida, sluha, kao i ostalim čulima, počev od stvaranja svijeta pa do njegovog kraja, od punog sjaja Vlašića (sazvježđe) do posljednje zvijezde, samo je trun (zerra) iz riznice Njegove svemoći i tračak svjetla od svjetlosti Njegove sveprisutnosti.

Da mi je samo znati kako je neshvatljivo da se voli neko ko ima ova svojstva. Kako da se kod znalaca (arifa) Njegovih svojstava ne učvrsti ljubav koja prevazilazi granice pojma ašk, tako da je i sama upotreba ovog pojma nasilje (nepravda), jer on ne podrazumijeva svu neizmjernost i puninu ljubavi prema Uzvišenom Allahu.

Neka je hvaljen i uzvišen Onaj Koji se od vidljivosti prikriva silinom Svog ukazivanja i koji se od pogleda zaklanja blještavilom Svoga Nura (svjetlosti). Da se Uzvišeni nije zastro sa sedamdeset velova svjetlosti, veličanstveni sjaj Njegovog lica spalio bi oči onih koji gledaju ljepotu Njegova sveprisustva.

Da Njegovo pojavljivanje nije uzrok Njegovom prikrivanju umovi bi bili smeteni, srca zapanjena, nestalo bi sposobnosti (snage) i zavladao bi nesklad među organima ljudskog tijela. Da su srca od kamena ili željeza pred Njegovom uzvišenošću bi se smrvila. Otkud očima šišmiša sposobnost da podnesu sunčevu svjetlost?

O ovoj natuknici ćemo opširnije govoriti u knjizi O međusobnoj ljubavi (Kitabul-mehabbe).

Očito je da je ljubav prema nekome drugom, mimo Uzvišenom Allahu greška i neznanje. Naprotiv, onaj ko istinski spozna Allaha ne zna nikog osim Njega, jer u kosmosu istinski postoji samo Allah i Njegova djela. Ko shvati da su djela neminovna, mora shvatiti i da imaju svoga kreatora. Ko upozna Šafiju, naprimjer, njegovo učenje i njegove napisane knjige i shvati da su to njegova djela, a ne papir, korice, tinta i arapska slova, uistinu je upoznao Šafiju, a ne nekog drugog. Njegova ljubav bit će usmjerena ka Šafiji, a ne prema nekom drugom.

Sve što jeste, osim Allaha Uzvišenog Njegov je rukopis, Njegovo djelo i Njegovo stvaranje, a ko to primi, kao takvo, i u stvorenom prepozna svojstva Stvoritelja, kao što čitalac u književnom djelu prepozna stil, umješnost i sposobnost pisca, njegova spoznaja i ljubav bit će ograničena i skoncentrirana samo na Allaha. Po definiciji ove ljubavi, ona ne prihvata saučesnika ljubljenoj, a svaka druga ljubav može ga imati. Svakoj voljenoj, osim Allaha, dželle šanuhu, zamišlja se oponent u stvarnosti. Kao mogućnost Allahovoj ljepoti, nemoguće je zamisliti ravnu, ni potencijalnu, ni u stvarnosti (egzistencijalnu).

Upotreba termina išk, za ljubav prema nekome drugom osim prema Njemu, predstavlja metaforičko izražavanje (medžaz).

Svakako da neko ko je nepotpun, i u svojoj nepotpunosti blizak životinji, pojam išk shvata kao težnju za sjedinjenjem (visll), što podrazumijeva fizički kontakt i zadovoljenje požude. Pred ovakvim “magarcem” ne treba upotrebljavati pojmove išk (strasna zaljubljenost), ševk (žudnja), visal (spajanje), uns (bliskost), dapače potrebno ga je odvratiti od ovih značenja, kao što se životinja udaljava (tjera) od narcisa i bosiljka, a prepuštaju joj se ostaci hrane, trava i lišće s granja.

Dozvoljeno je upotrebljavati određene riječi (pojmove) za Allaha, dželle šanuhu, ako ne sugeriraju značenja koja su nespojiva sa Njegovom Uzvišenošću. Predubjeđenja se razlikuju, zavisno od razumijevanja, pa obratite pažnju na suptilnost ovih pojmova. Nije isključeno da slušanje o Allahovim svojstvima dovede do ekstaze (vedžd) i prestanka rada srca.

Prenosi h.Ebu Hurejre od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je spomenuo mladića, Israelićanina, koji je, stojeći na litici, pitao majku: “Ko je stvorio nebesa?” “Allah Uzvišeni”, odgovorila mu je. “Ko je stvorio zemlju?”, upitao ju je. “Allah Uzvišeni”, odgovorila je. Zatim je upitao: “Ko je stvorio planine?” “Allah Uzvišeni”, odgovorila je. “A ko je stvorio oblake?”, upita. “Allah Uzvišeni”, odgovorila je ona, na što mladić reče: “Uistinu, shvatam Allahova svojstva.” Zatim se baci s litice, raskomadavši se na oštrim stijenama.[32]

Mladić je čuo riječi što upućuju na Allahovu Uzvišenost i Svemoć i bio je ushićen njima, doživio ekstazu i bacio se s litice zbog toga.

Allahove knjige su objavljene samo da se ljudi uzbude i razvesele zikrom, molitvom srca. Neki arifi kažu: “Vidio sam zapisano u Indžilu: ‘Pjevali smo vam, a niste se razveselili, trubili smo vam, a niste igrali’, odnosno budili smo u vama želju za zikrom (spominjanjem Allaha, dželle šanuhu), pa niste čeznuli za njim.”

Ovo je ono što smo željeli pomenuti o vrstama slušanja (sima’), podsticajima, sadržajima i smislovima. Nesporno je da je slušanje dozvoljeno u nekim situacijama (mubah), a da je u drugim pohvalno (mendub).

Pitaš me: “Ima li situacija kada je slušanje zabranjeno (haram)?” Odgovor je da je zabranjeno zbog pet smetnji: smetnja zbog pjevača, smetnja zbog instrumenta, smetnja zbog teksta, smetnja zbog slušaoca i smetnja zbog bojazni od pretjeranog predavanja (gafleta slušaoca), jer elemente (sima’) čine: pjevač, slušalac i instrument.

Prva smetnja: Ako je izvođač (pjevač) žena, u koju je haram gledati, i postoji bojazan od iskušenja (fitne), ne sluša se. U istu kategoriju spada i zavodljiv mladić, ako postoji bojazan od iskušenja. Ovo je zabranjeno zbog straha od pokleknuća pred iskušenjem, a ne zbog pjevanja. Čak i kada žena ima zavodljiv glas u običnom razgovoru, bez pjevanja, nije dozvoljeno raspravljati s njom, niti razgovarati, pa čak ni slušati kako uči Kur’an. Isto se odnosi na mladića, ako postoji bojazan od iskušenja. Možeš prigovoriti: “Kažeš li da je takvo slušanje zabranjeno (haram) u svakom slučaju, da bi prekinuo daljnju raspravu, ili je zabranjeno samo ako postoji bojazan od pokleknuća pred iskušenjem, kod osoba koje nisu stabilne?“

Moj odgovor je: Ovaj problem, s pravnog aspekta, temelji se na dvije osnove, koje su uzajamno povezane.

Prva osnova je osamljivanje sa ženom, s kojom se nije u srodstvu, ženom koju je moguće oženiti, i posmatranje te žene je zabranjeno (haram), bez obzira na to da li postojao strah od neodolijevanja kušnji ili ne, jer ona spada u kategoriju izazova. Šerijat otklanja svaku mogućnost padanja u kušnju, bez obzira na formu; i druga osnova - gledanje u mladića je dozvoljeno ako ne postoji bojazan od iskušenja. Zbog toga je nemoguće mladiće staviti u istu ravan sa ženama, primijenivši načelni stav o ženama. U ovom slučaju, stav zavisi od situacije i onoga na osnovu čega se izvodi analogija. Stav o glasu žene ima dvije osnove. Ako ga smatramo analognim posmatranju žene, moramo biti kategorični: nema više rasprave o tome – to je očita anologija (kijas). Međutim, između posmatranja žene i slušanja ženskog glasa postoji razlika jer tek razbuktala strast potiče na gledanje, a ne na slušanje glasa. Pogled podstiče strast mnogo intenzivnije nego glas. Glas žene mimo pjesama nije avret (sramota, stidno mjesto, mjesta koja nije dozvoljeno otkrivati) jer su se žene u vrijeme ashaba obraćale muškarcima prilikom pozdrava, traženja pravnog mišljenja i razgovarale s njima u različitim povodima. Ali, pjesma ima veći utjecaj na razbuktavanje strasti, i anologija pjesme na gledanje mladića je pretežnija jer njima nije naređen hidžab (propisna odjeća za žene) kao što ni ženama nije naređeno da prikriju svoj glas.

Dakle, treba pratiti što izaziva pomutnju i ograničiti zabranom na to. Ovo smatram najispravnijom analogijom, a kao potvrda toga je hadis koji govori o dvjema robinjama koje su pjevale u kući hazreti Aiše. Zna se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slušao njihove glasove i da se nije sklonio da ih ne čuje, ali nije bilo bojazni da padne u iskušenje i zbog toga se nije ni sklonio. Dakle, odredba se razlikuje, zavisno od dobi žene i muškarca i od toga da li je u pitanju starac ili mladić. Nije daleko od pameti da se razlikuje zbog okolnosti.

Kažemo: Dozvoljeno je starcu poljubiti ženu u vrijeme posta, dok mladiću to nije dozvoljeno; jer poljubac podstiče na spolni akt, zabranjen tokom posta, a slušanje podstiče na posmatranje i približavanje, a to je zabranjeno. Ovo je različito u zavisnosti od ljudi i njhovog temperamenta.

Druga smetnja je sam instrument u upotrebi, ako je simbol razmažene aristokratije, kao što su flauta, harfa i bubanj. Ove tri vrste instrumenata su zabranjene. Sve osim toga u osnovi je dozvoljeno, kao, naprimjer, def (makar na sebi imao praporce), lutnja, udaraljke i slični instrumenti.

Treća smetnja je tekst pjesme, ako sadrži nepristojnost, razbludnost, porugu ili ako ima elemente laži na Uzvišenog Allaha, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili ashabe, kakve su često ispjevavali rafidije, napadajući i druge, koji su ih podržavali. Slušanje takvih pjesama je haram (zabranjeno), bez obzira na to da li se recitiraju ili pjevaju, a slušalac se smatra saučesnikom autora.

Ista odredba se odnosi na pjesme koje opisuju neku konkretnu ženu, jer nije dozvoljeno opisivati ženu među muškarcima. Izrugivanje nevjernicima ili onima koji uvode novine u vjeru je dozvoljeno. Hassan ibn Sabit, radijallahu anhu, branio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i napadao nevjernike, a On mu je naređivao da to čini.[33]

Ustaljeni uvodni dio ljubavne pjesme (nesib), koji sadrži opis lica, uvojaka na sljepočnicama, ljepote i vitkoće stasa ,te ostale opise žene, diskutabilan je.

Ispravno je da nije haram (zabranjeno) ispjevati ovakve stihove, sa melodijom ili bez nje. Slušalac ovakav opis ne treba projicirati na konkretnu ženu, a ako to i učini neka to bude osoba koja mu je halal, supruga ili robinja. Ukoliko, slušajući pjesmu, zamišlja “strankinju” - ženu koja mu nije dozvoljena - čini grijeh.

Slušalac, koji ima navedene osobine, mora odmah prestati to slušati, jer strastveno zaljubljenu, kakvu god pjesmu čuje, zamišlja svoju ljubljenu, bez obzira na to da li tekst odgovarao ili ne, jer nema teksta pjesme koji se ne može metaforički razumjeti da odgovara slušaocu.

Naprimjer, čovjeka čije je srce zaokupljeno ljubavlju prema Uzvišenom Allahu spomen crnih uvojaka podsjeća na tamnine nevjerovanja, blistavost i svježina lica na svjetlost vjerovanja – imana, spomen susreta i spajanja ga podsjeća na susret s Allahom, a spomen rastanka da je zaklonjen od Uzvišenog Allaha zajedno s ostalima kojima je On uskratio Svoju milost. Kada se u uvodnom dijelu kaside (nesib) pomene potajni suparnik, koji spletkama mrsi odnose i sprečava susret salika, podsjeća na dunjalučke prepreke i nedaće koje remete trajnu bliskost s Uzvišenim Allahom.

Zaljubljeni nema potrebe da zaključuje, razmišlja, niti mu je potrebno vrijeme da u tekstu pjesme prepozna svoju ljubljenu, nego čim čuje pjesmu razumijeva je onako kako mu odgovara, bez obzira na tekst. Prenosi se da je neki od učitelja prolazio tržnicom i čuo prodavca da viče: “Deset para po komadu...” (El-hijaru ašretu bil-habeh...) i pao u trans. Kada su ga upitali o tome, rekao je: “Ako deset dobrih vrijedi kao jedan komad, kakvu vrijednost imaju zli?”[34]

Neko je prolazio trgom i čuo prodavca kako viče: “Divlja majčina dušica...“ (Ja sa’ter berri...), te je pao u trans. Kada su ga upitali što je utjecalo na to da padne u trans, odgovorio je: “Učinilo mi se kao da kaže: ‘(Is’a tere birri...) Trudi se, vidjet ćeš moje dobročinstvo...’“

Nearap možda doživi ekstazu, kada čuje stihove na arapskom jeziku, iako ih ne razumije, jer su neki glasovi slični onima u njegovom jeziku, te, zbog toga, u njegovoj uobrazilji ti stihovi dobiju sasvim drugo značenje. Jedan je recitirao stih: “Ma zareni fil-lejli illa hajaluhu...” (Noću me posjećuje njegova utvara – lik...), na što je nearap pao u trans. Kada su ga pitali za uzrok njegove ekstaze, odgovorio je: “Pjesnik kaže: ‘Svi smo na ivici propasti...(Ma zarim...).’“

Riječ zar na perzijskom jeziku znači čovjek na ivici propasti. Slušalac je pretpostavio da je na ivici propasti na Ahiretu.

Strastveni zaljubljenik u Uzvišenog Allaha doživljava ekstazu, srazmjerno svom razumijevanju, a ono je plod njegove percepcije, koja ne mora nužno pratiti tekst. Ekstaza salika, navedenog u primjeru, istinska je. Ko osjeti opasnost gubitka na Ahiretu, prirodno je da mu se um pomuti, a tijelo uznemiri.

Nema velike koristi od promjene samog teksta pjesme. Strastveni zaljubljenik u stvoreno biće treba se suzdržavati od slušanja, bez obzira na to o kakvom se tekstu radi. Onome ko istinski voli Uzvišenog Allaha ne škode riječi, niti mu smetaju da najsuptilnije izraze razumije, u skladu sa svojim časnim i plemenitim težnjama.

Četvrta smetnja je u samom slušaocu. Ako je on tip osobe kojom vladaju strasti, a pored toga i mlad je, zabranjeno mu je (haram) slušati, bez obzira na to da li je zaljubljen u konkretnu osobu ili ne. Kako god bilo, takvoj osobi, kad čuje opis raspletenih uvojaka, rumenih obraza, ili (dirljivu priču) o rastanku i spajanju s ljubljenom osobom, razbuktavaju se strasti, zamišlja i sanja o konkretnoj osobi, koju šejtan još više omiljava srcu i time još više raspiruje strast, podstičući time na zlo. To je pobjeda šejtanske strane i poniženje razuma, koji je božanski dar i štiti čovjeka od šejtana.

Stalni je sukob u ljudskom srcu između vojske šejtanove (strasti), s jedne, i Allahove grupe (hizbullahi), svjetla uma, s druge strane. Ovih sukoba nema u srcu koje je već u potpunosti zaposjela jedna strana. Danas je većinu srca zaposjela šejtanska grupa i takva srca moraju nastaviti borbu, da bi poljuljala i uznemirila osvajača.

Kako dozvoliti toj zloj grupi da se sve više naoružava? Slušanje za takvu osobu je, ustvari, naoružavanje i jačanje šejtanske grupe, čime ta osoba sama sebi sve više škodi.

Peta smetnja. Ako je osoba od običnih ljudi, čije srce nije zaokupljeno ljubavlju prema Allahu, kojoj je drago slušanje i ako takvu osobu nadvlada strast, nije joj preporučeno slušati, iako je dozvoljeno, kao i ostali užici koji su mubah, osim ako muziku prigrli kao vjeru i pribježište pa većinu svog vremena posveti njoj. Onaj koji to čini je blesava osoba, čije se svjedočenje odbija. Ustrajavanje u uživanju je zločin. Kao što sitni grijesi, ako se konstantno ponavljaju, postaju veliki, tako i neke dozvoljene stvari (mubah), stalnim ponavljanjem, postaju sitni grijesi. Naprimjer, redovno posmatranje i stalno praćenje igara crnaca i Etiopljanja je zabranjeno, mada u osnovi nije, jer je to činio i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. U istu kategoriju spada i igranje šaha, što je u osnovi dozvoljeno, ali ako se to konstantno čini postaje pokuđeno (mekruh) i to u izričitoj mjeri. Kakva god bila svrha igre i uživanja – dozvoljena je (mubah), zbog toga što u sebi ima onoga što razgaljuje srce, jer je razgala ponekad lijek srcu; da prikupi snagu za ozbiljan rad na dunjaluku – privređivanje i trgovinu ili za Ahiret, kao namaz ili čitanje. Smatrati pohvalnim (istihsan) takvo slušanje između ozbiljnih napora je kao što se smatra lijepim mladež na obrazu, ali ako na licu ima mnogo mladeža oni ga izobliče. A ima li išta ružnije? Što je lijepo postaje ružno, zbog pretjerivanja, jer čak i lijepo nije lijepo ako je pretjerano, a i u nečemu što je mubah nije dozvoljeno pretjerivanje. Naprimjer, hljeb je dozvoljeno (mubah) jesti, ali pretjerivati njime je zabranjeno (haram). Slušanje muzike, u cilju opuštanja, jeste kao i ostala mubah djela.

Može se pitati: “Iz konteksta slijedi da je slušanje u nekim situacijama dozvoljeno, a u nekim nije. Zašto si bio eksplicitan na početku da je mubah, jer odgovor sa da ili ne, na pitanje koje zahtijeva detaljan odgovor, jeste greška?”

Znaj da je to pogrešan zaključak, jer se ne može biti eksplicitan pri odgovoru na pitanja koja su diskutabilna, te je zbog toga nužno detaljno ih razmotriti, dok je moguć eksplicitan odgovor na pitanja koja su nastala zbog slučajnih situacija izvan samog pojma. Kada bismo bili upitani da li je med halal ili ne, odgovorili bismo eksplicitno da je halal, iako je haram onome ko ima jako visoku temperaturu jer će mu naškoditi.

Ako budemo upitani o vinu, odgovorili bismo da je haram, iako je dozvoljeno da ga popije onaj kome zastane zalogaj u grlu (udavi se), ako nema ništa drugo. Vino je zabranjeno zato što je alkoholno piće i što opija, ali se dozvoljava njegova upotreba zbog akcidentalne (slučajne) nužde.

Med je, sam po sebi, halal, ali se zabranjuje njegova upotreba zbog trenutne štetnosti. Ne treba se obazirati na ono što je akcidentalno (slučajna smetnja). Kupoprodaja je dozvoljena (halal), a zabranjuje se zbog privremene zapreke, ako se desi u vrijeme ezana za džumu-namaz ili sličnih zapreka. Slušanje muzike spada u kategoriju dozvoljenih stvari (mubah), s obzirom na to da je to slušanje lijepog, melodičnog i razumljivog glasa, a zabrana dolazi zbog faktora (akcidencija) izvan njegove bíti. Pa, ako je skinuta koprena sa dokaza da je dozvoljeno (mubah), ne obraćamo pažnju na one koji se ne slažu s nama, nakon što se pojavio dokaz (delil).

Što se tiče Šafije, zabrana slušanja muzike u osnovi je stav njegove pravne škole. Šafija je napisao za čovjeka kome je muzika profesija: “Nije dozvoljeno njegovo svjedočenje”, jer je to pokuđena (mekruh) zabava, slična beskorisnim (batil) djelima. Po tome, onaj ko mziciranje odabere za profesiju svrstava se u red blesavih osoba i onih koji su izgubili dostojanstvo, mada nije haram jasnom zabranom. Ako sebe ne smatra pjevačem, ne dolazi mu se na slušanje, niti on ide da pjeva drugima, nego se zna da ponekad zasvira i zapjeva, ne smatra se osobom bez muževnosti, niti se njegovo svjedočenje smatra ništavnim.

Za dokaz ovakvom stavu uzeo je hadis koji govori o dvije robinje koje su pjevale u kući hazreti Aiše. Junus bin Abdul-E’ala je rekao: “Pitao sam Šafiju, Allah mu se smilovao, o dozvoli medinske škole da se sluša muzika, pa mi je odgovorio: ‘Ne poznajem nikog od hidžaske uleme ko je pokudio slušanje, osim ako sadrži opis žene. A što se tiče tugovanja, spomena ugašenih i napuštenih ognjišta, proljetnih prebivališta, uljepšavanja glasa i melodije pjesme – dozvoljeno je (mubah).’“ S obzirom na to da (Šafija) kaže: “To je pokuđena zabava, slična beskorisnim (batil) djelima”, njegovo svrstavanje muzike u kategoriju (lehv) zabave je ispravno.

Međutim, zabava kao takva nije haram jer je igra Abesinaca i njihov ples zabava, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je gledao i nije ih ukorio, niti pokudio. Naprotiv, Allah neće kazniti zbog zabave i besmislice, ako se pod ovim podrazumijeva da čovjek učini nešto od čega nema koristi. Kada bi čovjek dao zadatak drugome da stavlja ruku na glavu stotinu puta u toku dana, to je besposlica od koje nema koristi i koja nije haram.

Uzvišeni Allah kaže: “Pa ako za nenamjernu zakletvu Allahovim imenom čovjek neće biti kažnjen, kako će biti kažnjen zbog poezije i igre (plesa)?”[35]

Šafijine riječi “(zabava) je slična beskorisnim (batil) djelima” ne upućuju na njegovo uvjerenje da je haram. Čak i da je jasno rekao: “Ona (zabava) je beskorisna (batil)” to ne bi upućivalo na to da je haram, nego da u njoj nema koristi. Batil je ono što je beskorisno. Kada čovjek, naprimjer, kaže ženi: “Prodajem ti se”, a ona kaže: “Kupujem te”, to je beskoristan (batil) ugovor, ako im je namjera da se našale i zabave. To nije zabranjeno (haram), ali ako je namjera istinsko posjedovanje i raspolaganje, Šerijat je zabranjuje. Šafijine riječi “pokuđeno (mekruh) je” odnose se na neke primjere koje sam naveo, odnosno, to je mekruh tenzihen (blaža forma pokuđenih djela). On doslovno kaže da je dozvoljeno igrati šah, mada ja ne volim (smatram pokuđenim) igrati šah, na što upućuje njegovo obrazloženje: “To nije običaj vjernika, niti onih koji drže do svoje muževnosti”, što neupitno upućuje na tenzih.

Njegovo neprihvatanje svjedočenja osobe koja stalno sluša muziku ne upućuje na njegov možebitni stav da je to haram jer ponekad se ne prihvata svjedočenje osobe koja jede na pijaci, ili zbog gubitka muževnosti (časti).

Bavljenje tkalačkim zanatom je mubah (dozvoljeno), iako se ne smatra muževnim zanimanjem. Ponekad se ne prihvata svjedočenje čovjeka koji radi bijedne (proste) poslove. Njegovo (Šafijino) obrazloženje upućuje na to da pod pojmom mekruh podrazumijeva mekruh tenzihen.

Mišljenje da je (muzciranje) haram imali su i neki veliki imami. Ako su željeli slušanje (muzike) proglasiti haramom, ono što navodimo je jasan dokaz protiv njihovog stava.

Argumenti onih koji tvrde da je slušanje (muzike) haram i odgovor na te tvrdnje

Oni koji tvrde da je slušanje muzike haram za dokaz uzimaju kur’anski ajet: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu.”[36]

Ibn Mes’ud, Hasan el-Basri i En-Neh’i, radijallahu anhu, kažu da kur’anske riječi lehvel-hadisi (priče za razonodu ) znače pjevanje. Prenosi hazreti Aiša da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzvišeni Allah je zabranio posjedovanje robinje pjevačice, njenu prodaju, novac od te prodaje i njeno podučavanje.”[37]

Riječ kajne (robinja pjevačica) označava robinju koja pjeva muškarcima na akšamlucima (sijelima uz piće). Već ranije sam spomenuo da je slušanje pjevanja žene (strankinje) čovjeku grešniku i onima za koje postoji bojazan da neće odoljeti ovoj vrsti iskušenja haram (zabranjeno).

Fitna označava samo ono što je zabranjeno, a što se tiče pjevanja robinje pjevačice svom vlasniku iz hadisa se ne razumije da je haram. Čak joj nije haram ni pjevati nekom drugom, ako ne postoji bojazan od fitne. Dokaz za ovakav stav je hadis koji bilježe Buharija i Muslim, u kome stoji da su dvije robinje pjevale u kući hazreti Aiše. Što se tiče “kupovanja priča za razonodu”, u namjeri da se odvrati od vjere i da bi ih ljudi slušali umjesto Kur’ana i bile zamjena za vjeru, to je haram (zabranjeno) i o tome nema diskusije. Nije svaka pjesma zamjena za vjeru, niti odvraća od Allahovog puta (a na to se misli u ovom ajetu), a čak je i učenje Kur’ana u namjeri da se odvrati od Allahovog puta haram. Prenosi se da je jedan dvoličnjak (munafik) predvodio džemat u namazu i uvijek učio suru Abese jer u njoj ima ukor Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Hazreti Omer ga je htio ubiti, smatrajući njegov postupak haramom jer ljude dovodi u zabludu, a zavođenje ljudi poezijom je preči haram. Za dokaz uzimaju kur’anske ajete: “Pa zar se ovom govoru isčuđavate i smijete se, a ne plačete – gordo izdignutih glava?”[38] Ibn Abas kaže da riječ semed na himjerskom nariječju znači pjevanje. Mi kažemo da treba zabraniti smijanje i osuditi na plakanje jer ajet i to obuhvata. Možda će biti rečeno da se ajet posebno odnosi na ismijavanje muslimana zbog njihove vjere, ali i na njihovu poeziju, pjesme i napjeve koji omaložavaju muslimane, kao što kaže Uzvišeni: “A zavedeni slijede pjesnike.”[39] Odnosi se na pjesnike nevjernike, ali navedenim ajetom se ne zabranjuje poezija. Dokaz im je, također, hadis koji prenosi Džabir, radijallahu anhu, u kome stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Iblis je prvi počeo naricati i pjevati.”[40]

U hadisu su spojeni naricanje i pjevanje, a svakako se iz ovog izuzima naricanje Davuda, alejhis-selam, i grešnika (pokajnika) zbog učinjenog grijeha.

Iz ovog se, također, izuzima pjevanje kojim se želi potaknuti sreća, tuga ili raspiriti želja, kao što je izuzeto pjevanje dviju robinja u kući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Bajrama, te pjevanje muslimanki iz Medine u znak dobrodošlice Poslaniku nakon Hidžre:

“Puni mjesec nas obasja od Senijetil-veda’...”

Za dokaz, također, uzimaju hadis koji prenosi Ebu Umame od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Čim neko podigne glas i zapjeva, Allah mu pošalje dva šejtana koji sjede na njegovu ramenu i udaraju ga petama po prsima, dok ne prestane.”[41] Smatram da se (navedeni hadis) odnosi na neke vrste pjesama, koje sam već spominjao, a koje u ljudskom srcu bude i pokreću ono što šejtan i želi: strast i ljubav prema nekome od Allahovih stvorenja. Sve što pokreće žudnju za Allahom, ili izražava sreću zbog blagdana ili rođenja djeteta, te povratka dugo odsutnog, protiv šejtana je i njegovih nastojanja. Dokaz za to je predaja o dvjema robinjama i Abesincima, kao i druge predaje koje sam citirao iz autentičnih (sahih) hadiskih zbirki.

Dozvolu slušanja muzike u jednom hadisu i zabranu u hiljadu drugih moguće je tumačiti u prenesenom značenju (te’vil) ili primjeniti na jednu konkretnu situaciju, ali Poslanikov postupak je čin koji ne dozvoljava drukčije tumačenje, jer ako je nešto zabranjeno u osnovi - može biti dozvoljeno samo u slučaju krajnje nužde, dok nešto što je u osnovi dozvoljeno može biti zabranjeno zbog mnogih vanjskih faktora, pa čak i zbog namjera.

Dokaz im je i hadis koji prenosi Ukba ibn Amir od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: “Sve čime se zabavlja čovjek je beskorisno (batil), osim ako kroti konja, gađa lukom i strijelom ili ako se zabavlja sa svojom ženom.”[42]

Smatram da Poslanikov izraz “beskorisno (batil)” ne upućuje na zabranjeno (haram) nego na to da nema koristi od toga. Potpuno je jasno da je zabavljanje, uz praćenje plesa Abesinaca, izvan okvira ove tri dozvoljene radnje, a nije zabranjeno (haram), nego se tretira kao pridodavanje nečemu što je ograničeno (određeno) nečega neograničenog (neodređenog), analogno hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije dozvoljeno prolijevati krv muslimana osim zbog jednog od triju razloga...”[43], a tome se pridodaju i četvrti i peti razlog.

Isto je i sa zabavljanjem sa ženom, od kojeg nema nikakve koristi, osim naslađivanja, ali je to dokaz da razgledanje vrtova, slušanje cvrkuta ptica, te različite vrste šala, kojima se čovjek zabavlja, nisu zabranjene (haram), iako je dozvoljeno okarakterizirati ih da su beskorisne (batil). Dokaz su im i riječi hazreti Osmana: “Nisam zapjevao, ni ejakulirao, niti dodirnuo svoj polni organ desnom rukom od kada sam njome dao prisegu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rukujući se s njim.” Sve kada bi ejakulacija i dodirivanje polnog organa desnom rukom bila haram, i ako je izjava hazreti Osmana dokaz da je pjevanje haram, gdje to stoji da se hazreti Osman suzdržavao samo od harama. Dokaz im je i izjava Ibn Mes’uda: “Pjesma u srcu zasađuje licemjerstvo (nifak)”, a drugi su dodali: “…kao što voda podstiče klijanje i rast mahunarki.” Neki ovu izjavu pripisuju Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, što nije ispravno (sahih).Navode da je pored Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, prošla grupa ljudi u ihramima i da je među njima bio čovjek koji je pjevao, na što je Abdullah ibn Omer rekao: “Allah vas ne čuo!”

Prenosi se da je Nafi’ rekao: “Bio sam na putu sa Ibn Omerom, radijallahu anhu. Čuo je svirku pastira, na što je začepio uši prstima i promijenio pravac, stalno zapitkujući: ‘O Nafi’a, da li još uvijek čuješ?’, dok nisam odgovorio sa ne.

Nakon toga je izvadio prste iz ušiju i rekao: ‘Vidio sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da čini ovako.’“[44]

Fudejl bin Ajjad je rekao: “Pjevanje je rukja koja vodi ka nemoralu (bludu)”, dok drugi kažu: “Pjevanje je jedan od pokretača razvrata i preljube.”

Jezid ibn Velid je isticao: “Čuvajte se pjevanja, jer ono smanjuje stid, raspiruje pohotu, ruši dostojanstvo. Pjevanje je kao vino, čini ono što čini i vino. Ako i pored ovoga budete slušali muziku (pjevanje), ne dozvolite to ženama, jer je to podsticaj na blud.”

Potvrđujem riječi Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da (muzika) podstiče licimjerstvo u srcu, a koje se odnose na pjevača. Pjesma, uistinu, u njegovom srcu podstiče licimjerstvo, jer je njegov cilj da se predstavi drugima i promovira svoj glas. On se neprestano dodvorava i ulaguje slušaocima, da bi zavoljeli njegovo pjevanje. No, sve to ne nameće zabranu (tahrim).

Slično je i kada čovjek obuče gizdavu odjeću, jaše ukrašena konja, ili se, pak, koristi drugim vrstama ukrasa, razmeće bogatstvom ili hvali potomstvom. Sve to u srcu podstiče licemjerje, ali niko ne kaže da je to haram.

Nije samo neposlušnost uzrok pojave dvoličnosti u srcu. Češće su to dozvoljene (mubah) stvari, jer jače utječu na svijet. Zbog toga je hazreti Omer sjahao s konja koji je išao lagahnim kasom i odsjekao mu rep, kada je osjetio, u duši, oholost zbog ljepote figure konja i jahača. Ova vrsta licemjerja je produkt dozvoljenih (mubah) stvari.

Riječi Ibn Omera: “Allah vas ne čuo!” ne upućuju na zabranu pjevanja kao takvog, nego da su u ihramu i da ne priliči da pjevaju. Shvatio je da njihova pjesma nije imala za cilj da raspiri želju za posjetom Allahovom hramu nego iz zabave, te ih je, uzevši u obzir činjenicu da su u ihramu, uz koji ne pristaje isprazan govor, ukorio.

Priče o stanjima moguće je na različite načine tumačiti i razumijevati. Postupku Ibn Omera (začepljanje ušiju prstima) oponira to što nije naredio Nafi’u da učini isto, niti ga je ukorio što je slušao svirku pastira. On je tako postupio, jer je bio u posebnom stanju (halu) i shvatio je da treba zaštititi svoj sluh i srce od glasa koji potiče na zabavu, i smeta mu u razmišljanju u kome je bio, ili u zikru koji je preči od slušanja (muzike). Isto je postupio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mada nije spriječio Ibn Omera. Navedeni postupci ne upućuju na to da je slušanje (muzike) haram, nego da je bolje kloniti ga se. Mi smatramo da je preče kloniti se slušanja (muzike) u većini slučajeva, štaviše, bolje je kloniti se mnogih dozvoljenih stvari, ako se zna da one negativno utječu na čovjekovo srce. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je završio namaz, skinuo je ogrtač Ebu Džehma jer su na njemu bili znakovi koji su zaokupljali njegovu pažnju i odvraćali srce.[45] Smatraš li da to znači da su znakovi (ukrasi) na odjeći zabranjeni?

U slučaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Abdullaha bin Omera, Poslanik je bio u unutrašnjem duhovnom stanju (hal), a svirka pastira mu je mutila to stanje, kao što su ga znakovi po odjeći odvraćali od namaza. Potreba da se probude posebna unutrašnja duhovna stanja srca slušanjem smatra se nedostatkom, u poređenju sa stalnim unutrašnjim zrijenjem Istine, pa makar ona (potreba) izgledala kao savršenstvo u poređenju s drugim. Zbog toga je Hussri rekao: “Koga da slušam, kada utihne pjesma smrću pjevača?”, ukazujući na to da je slušanje od Uzvišenog Allaha vječno.

Allahovi poslanici neprekidno uživaju u svekosmičkom zikru i u stalnom su unutrašnjem zrijenju Istine, te im nije potreban vanjski podsticaj za takvo stanje. Izjava Ibn Fudajla “ono (pjevanje) je rukja bluda”, kao i druge slične izjave, odnosi se na slušanje razvratnika i naslade željnih mladića.

Da je to opća kvalifikacija, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi slušao pjesmu robinja u svojoj kući.

Što se analogije tiče, krajnje na osnovu čega ju je moguće izvesti su žičani instrumenti. Već smo prethodno objasnili razliku.

Može se reći da je slušanje zabava (lahv) i igra (leib), što je tačno, ali zar cijeli svijet (dunija) nije igra i zabava?

Hazreti Omer jednom prilikom je rekao svojoj ženi: “Ti si igračka u uglu kuće.” Svaka igra sa ženama je zabava, osim polnog akta iz koga se začne dijete, ali je dozvoljena (halal), kao što je dozvoljena i šala u kojoj nema razvrata. Ovo se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,[46] i od ashaba, o čemu ćemo kasnije opširnije govoriti u poglavlju Pogubnost jezika.

Koja vrsta igre i zabave može nadmašiti ratni ples Abesinaca i crnaca, uopće, a tekstom (nass) je potvrđeno da je dozvoljen?

Tvrdim da je zabava odmor za srce i rasterećuje od briga i razmišljanja. Srca oslijepe, ako su prisiljena na nešto. Rasterećenje srcu pomaže da lakše podnese ozbiljne situacije. Ko ozbiljno proučava vjeru, naprimjer, treba se petkom odmoriti, jer jedan dan odmora daje podsticaj za dodatne aktivnosti ostalim danima u sedmici. Onaj ko stalno klanja nafile treba da se odmori u određenom vremenu, zbog toga je pokuđeno (mekruh) klanjati u određenim dijelovima dana. Odmor pomaže u poslu, a zabava je podrška ozbiljnosti i ozbiljnom razmišljanju, jer čovjek ne može izdržati stalnu ozbiljnost, a istina je gorka svima osim dušama Allahovih poslanika, sallallahu alejhim ve sellem.

Zabava je lijek za srce od bolesti i dosade i treba da je dozvoljena (mubah), ali ne treba pretjerivati s njom, kao što se ne pretjeruje ni s lijekom. Dakle, s ovakvim nijetom zabava postaje dobro djelo, koje približava Bogu (kurba).

Navedeno se odnosi na one kod kojih slušanje ne podstiče u srcu pohvalne osobine, koje je potrebno razvijati, nego se njime samo naslađuje i odmara. Takvom je slušanje mustehab, da bi pomoću njega ostvario cilj, koji smo spomenuli. Istina, ovo upućuje na nedostatak i nesavršenstvo, jer savršenom (kamilu) nije potreban odmor za dušu mimo uzvišenog Allaha.

Dobra djela čestitih (abrar) se smatraju lošim kod Allahu bliskih (mukarrebun). Ko zna liječiti srca i načine njihovog razmekšavanja, da bi ih doveo do Istine, zasigurno zna da im je olakšanje, ovim i sličnim stvarima, koristan lijek, bez koga se ne može.

DRUGO POGLAVLJE

Utjecaj slušanja i lijepo ponašanje tokom njega (adab)

Znaj da je prvi stepen slušanja razumijevanje onog što se sluša i njegovo svođenje na značenje blisko slušaocu. Plod razumijevenja je sufijska intuicija (vedžd), a plod intuicije su pokreti organa. Razmotrimo ove tri duhovne stanice (mekam).

Prva stanica (mekam) razumijevanje

Razumijevanje se razlikuje, zavisno od stanja slušaoca. Slušalac ima četiri stanja:

Prvo stanje

Slušanje je kao prirodna funkcija čula sluha. Slušalac nema ništa drugo do uživanja u tonovima i melodijama, i to je dozvoljeno (mubah). To je najniži stepen slušanja, jer i deva učestvuje, zajedno sa čovjekom, u tome, kao i ostale životinje.

Ovakvo slušanje ne zahtijeva nikakav ukus (senzibilitet), osim da se bude živ. Svaka životinja na svojevrstan način uživa u prijatnim glasovima.

Drugo stanje

To je kada slušalac čuje i razumije, ali stvara sebi predodžbu određene ili neodređene osobe. To je slušanje mladića ili ljudi kojima vladaju strasti, čije predodžbe odgovaraju njihovim strastima i izražavaju njihovo stanje duha. Ovo stanje slušaoca je toliko prosto da je ispod svakog nivoa govoriti o njima, osim da se pojasni njegova niskost i da se zabrani.

Treće stanje

Slušalac, na osnovu svega što čuje, stvara predodžbu o svojim stanjima (halovima) u ophođenju prema Uzvišenom Allahu, promjenjljivosti svojih stanja, ponekad dokučivih, a ponekad nedokučivih. Ovo je slušanje murida, posebno početnika. Svaki murid, neminovno, ima želju – cilj koji želi dosegnuti, a taj cilj je spoznaja Allaha, slavljen neka je On, susret i duhovno sjedinjenje s Njim, putem duhovnog posvjedočenja tajnom srca (sirr), i raskriljenja velova tajni. Murid, da bi dostigao svoj cilj, ima duhovnu stazu i on kroči njome, kao i ponašanja na koja je potaknut. On, na stazi duhovnog uozbiljenja, shodno postupcima, a snagom božanske milosti, dobiva duhovna stanja (halove).

Ako takav čuje da se spomene prijekor, obraćanje, prihvatanje ili odbijanje, spajanje ili napuštanje, blizina ili udaljenost, žaljenje zbog onoga što je prošlo ili žeđ za očekivanim, žudnja za nečim što treba doći, pohlepa, razočarenje, usamljenost, prijateljstvo, držanje datog obećanja ili kršenje zavjeta, strah zbog rastanka ili radost zbog susreta, praćenje voljenog i odbojnost prema uhodi, prolivanje suza ili uzdasi, dugo odsustvo ili priprema za ponovni susret; ili neki drugi opisi koji se spominju u poeziji – neki od njih će, neminovno, odgovarati njegovom duhovnom stanju (hal) i bit će iskra koja će zapaliti plamen u njegovom srcu. Slušanje muzike i poezije potaknulo je čežnju i uskovitlalo je, zbog koje su ga zaokupila, njemu do tada nepoznata, stanja (hal).

Time mu je otvoren širok prostor da riječima iz pjesme daje značenja, shodno svojim duhovnim stanjima. Slušalac nije obavezan uobziriti sve ono što je pjesnik namjeravao reći, jer je svaki govor višeznačan, i svako razuman shvata riječ na svoj način. Navest ćemo za ovo primjere, da neznalica ne bi pomislio da onaj koji sluša stihove, u kojima se spominju usne, jagodice i uvojci kose, razumije samo površno značenje tih riječi. Nema potrebe da govorimo kako razumijevati stihove, jer se u kazivanjima o onima koji znaju slušati (ehlus-sima’) to najbolje otkriva.

Priča se da je neki čuo pjevača da pjeva:

Izaslanik reče sutra je posjeti

rekoh mu svjestan si šta govoriš.

Uzbudile su ga riječi i melodija, te je pao u ekstazu i ponavljao stihove, ali umjesto te u glagolu tezuru (ti posjećuješ), stavio je ne, pa je dobio glagol nezuru (mi posjećujemo), govoreći: “Poslanik kaže: ‘Sutra ćemo posjetiti’“, sve dok se nije onesvijestio od silne radosti, užitka i sreće. Kada se osvijestio, upitan je zbog čega je doživio ekstazu, a on je odgovorio: “Sjetio sam se riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Stanovnici Dženneta posjećuju svog Gospodara jedanput svakog petka’.”[47]

Pripovijedao je Er-Reki, prenoseći od Ibn Derradža, da je govorio: “Prolazili smo ja i Ibn el-Futi pored Tigrisa, između Basre i prostora nastanjenog plemenima i naišli na lijep dvorac s osmatračnicom. Na osmatračnici je sjedio čovjek, a pred njim stajala robinja, pjevajući stihove:

Svakog dana se mijenjaš

promijeni se, to ti je najbolje...

Ispred osmatračnice je stajao lijep mladić, držeći u ruci malu mješinu, a na sebi je imao iskrpljen ogrtač i slušao. Kada je prestala pjevati, povikao je: ‘O robinjo, tako ti Allaha i života tvog gospodara, ponovi mi ovaj stih’. Robinja je to učinila, a mladić je uskliknuo: ‘Tako mi Boga, mijenjam se s Istinom u mome halu’, duboko uzdahnuo i umro. Tu nas je zadesilo vrijeme namaza, pa smo se zaustavili da klanjamo. Vlasnik dvorca je rekao robinji: ‘Slobodna si, Allaha radi’. Stanovnici Basre su se okupili i klanjali dženazu mladiću, a kada su završili s ukopom, vlasnik dvorca im se obratio: ‘Budite mi svjedoci da sve što posjedujem poklanjam na Allahovom putu, i da su sve moje robinje slobodne. I ovaj dvorac poklanjam na Allahovom putu.’ Zatim je bacio svoju odjeću, omotao se komadom običnog platna, a ogrnuo drugim, a zatim prošao ispred ljudi, koji su gledalu za njim, i otišao svojim putem, a oni su ga pratili plačući, sve dok nije zamakao. O njemu se više ništa nije čulo.”

Ovaj događaj kazuje o tome da je mladićevo vrijeme ispunjeno unutrašnjim duhovnim stanjem s Uzvišenim Allahom, spoznajom vlastite nesposobnosti da bude stamen u lijepom ponašanju prema Allahu, kao i žaljenjem zbog prevrtljivosti svoga srca i njegovog udaljavanja od Istine. Kada su mu do ušiju doprle riječi, koje su odgovarale njegovom duhovnom stanju (hal), čuo ih je od Uzvišenog Allaha kao da se njemu obraća: Svakog dana se mijenjaš / promijeni se, to ti je najbolje.

Ko sluša od Allaha, o Njemu i s Njim, treba da je već savladao principe nauke o spoznaji Allaha i Njegovih svojstava. U protivnom, od slušanja će mu naumpasti zle pomisli o Allahu, nespojive s Njim, zbog kojih se pada u nevjerovanje (kufr).

U slušanju početnika na duhovnom putu (murida) postoji opasnost, osim ako ono što čuje ne projicira na svoj hal, ne vežući to za UzvišenogAllaha. Ako bi, naprimjer, promjenljivost pripisao Uzvišenom Allahu postao bi nevjernik (kafir).

Ovo se nekada može desiti iz čistog neznanja, ili neznanja do kojeg dovede neka vrsta osvjedočenja, kao što, naprimjer, neko primijeti promjene stanja svog srca, čak promjene stanja ostatka svijeta, koje su od Allaha, što je istina. Allah ponekad otvori njegovo srce, a ponekad ga skupi, ponekad ga prosvijetli, a ponekad zaogrne tamom, ponekad ga učini tvrdim, a ponekad ga razmekša, ponekad ga učvrsti u pokornosti, a ponekad dadne šejtanu vlast nad njim, da ga odvrati od principa Istine. Sve ovo je od Uzvišenog Allaha.

Ko prolazi kroz različita stanja u kratkom periodu obično se naziva fantazer (zul-bedavat) i on je promjenljiv. Možda je pjesnik navedenim stihom želio istaći prevrtljivost voljene osobe, koja ga jednom prihvata, a drugi put odbacuje. Ovo je značenje stiha. Pripisivanje ovog Uzvišenom Allahu čisti je kufr. Treba znati da Uzvišeni Allah mijenja, a ne mijenja se, za razliku od Njegovih robova. Ovo murid zna iz tradicionalnog uvjerenja – vjerovanja. Znalac (arif), obdaren proviđenjem, to istinski prozre srčanim otkrovenjem.

Jedan od najzačuđujućih opisa Gospodstva (rububijet) jeste da je On promjenitelj bez promjene, a to je nemoguće zamisliti, osim za Uzvišenog Allaha. Svako ko mijenja, osim Allaha, ne promijeni ništa, a da se i sam ne mijenja.

Kod nekih salika, koji doživljavaju vedžd, stanja (halovi) se manifestiraju kao začuđujuće pijanstvo i oni, ponekad, svojim jezikom prekoravaju Uzvišenog Allaha i negoduju zbog Njegovog poigravanja srcima, te zbog razlika u darovanim im halovima. Time On odabire srca iskrenih (siddikin), a udaljava srca poricatelja (kafira) i umišljenih. Niko ne može spriječit ono što On da, niti dati ono šta On spriječi. Nikada nije uskratio pomoć nevjernicima zbog prijašnjih grijeha, niti podržao poslanike Svojom pomoći i svjetlom upute, zbog ugleda koji im je prethodio.

Uzvišeni Allah kaže: “A riječ Naša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima.”[48] Uzvišeni, također, kaže: “Ali, Ja sam već istinu rekao: ‘Napunit ću, zaista, Džehennem džinima i ljudima zajedno’.”[49]

Allah Uzvišeni kaže: “A oni kojima smo još prije lijepu nagradu obećali, oni će od njega daleko biti.”[50]

Ako bi ti naumpalo pitanje, zašto je promijenjena, već unaprijed, data riječ, iako svi učestvuju u savršenom služenju Bogu, bio bi pozvan iz šatora Svjetlosti Veličanstva: “Ne prelazi granice lijepog ponašanja (edeba)” jer On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani. Života mi, kultiviraj svoj jezik i ponašanje u mjeri u kojoj to čini većina. Discipliniranje srca (sirr) i njegovo odgajanja da potajno ne smatra ovo o čemu govorim nemogućim, može ga ostvariti jedino ulema dobro upućena u nauku (rasihune fil-ilm).

Zbog toga je Hidr, alejhis-selam, kada su ga upitali o slušanju u snu, odgovorio: “To je bistra voda, koja glatko klizi i na kojoj se mogu držati samo stopala uleme jer je slušanje pokretač tajni srca i njihovih najskrivenijih sadržaja. U isto vrijeme, pak, i uznemirava srce, kao što ga uznemirava začuđujuća opijenost, koja gotovo rasplete čvor lijepog ponašanja (edeba) – neotkrivanja srčane tajne, izuzev onih koje je Allah sačuvao svjetlom Njegove upute i blagonaklonošću Svoje zaštite.”

Zbog toga su neki govorili: “Da smo se bogdo spasili od ovakvog slušanja, kao i ostali.” Opasnost od ovakvog tipa slušanja prevazilazi opasnost od slušanja koje raspiruje strast. Ovo drugo vodi u grijeh, dok prvo vodi u nevjerovanje (kufr).

Znaj da se razumijevanje (pjesme) razlikuje, zavisno od stanja duha (hal) slušaoca. Dvojica slušalaca, koja slušaju isti stih, dožive ekstazu, iako je jedan ispravno razumio značenje stiha, a drugi pogrešno, ili su obojica ispravno razumjeli značenje stiha. Ponekad dva slušaoca razumiju stih, na prvi pogled, sasvim oprečno, ali s obzirom na različitost njihovih duševnih stanja, njihova poimanja nisu oprečna, kao što se prenosi od Utbe mlađeg, da je rekao, čuvši čovjeka kako recituje stihove:

Hvaljen neka je Silni na nebesima

zaljubljeni je, uistinu, na mukama...

“Istinu govoriš”. Drugi čovjek je, čuvši isti stih, rekao: “Lažeš.” Proviđenjem obdareni komentirali su to riječima: “Obojica su u pravu.” To je tačno. Potvrda su riječi zaljubljenika, koji, ne samo da nije dostigao željeni cilj, nego je umoran od upornog odbijanja i sprečavanja. Da laže, rekao je prisan u ljubavi, koji uživa u patnji zbog svoje pretjerane ljubavi i na koga stihovi nisu utjecali. Drugim rječima, to je govor zaljubljenog (muhiba), koji nije sprječen da ostvari svoju želju u halu, niti osjeća opasnost da bude spriječen na putu koji vodi do ostvarenja te želje. On se tako ponaša, jer je njegovo srce ispunjeno nadom i lijepim mišljenjem. Dakle, zbog različitosti halova, različito je i poimanje. Priča se da je Ebul-Kasim bin Mervan, koji se pridružio Ebu Seidu el-Haraziju i ostavio slušanje dugi niz godina, primio poziv i prisustvovao sijelu na kome je (između ostalih) recitiran i ovaj stih:

U vodi žedan stoji, a žeđ ne ublažava....

Kada su čuli ovaj stih, prisutni su poskakali na noge, doživljavajući ekstazu, a kada su se umirili upitao ih je kako su razumjeli poruku stiha. Rekli su da ih stih upućuje na žeđ za oplemenjenim stanjima (halovima) i njihovoj uskraćenosti za njih, mada za to postoje uslovi, ali on nije bio uvjeren njihovim odgovorom. Oni su mu na to rekli: “Šta nam ti možeš reći o značenju stiha?” “Da je salik u sred halova, počašćen kerametima, a da mu od svega nije data ni trunka (zerra).”

Ove riječi ukazuju na činjenicu da iza halova i kerameta (halovi dolaze najprije, a kerameti se nadovezuju na njih) postoji duhovna zbilja (hakika), koju (salik) još nije dosegao. Nema razlike u značenju, kako ga je razumio Ebul-Kasim, i koje su pomenuli ostali, osim u različitosti stepena spoznaje žednog; jer onaj ko je uskraćen za plemenita stanja (hal) osjeća žeđ za njima, a kada ih dobije, osjeća žeđ za onim šta je iza njih. Dakle, nema razlike u razumijevanju dvaju značenja; razlika je samo u nivou slušalaca (rutbe).

Šibli, Allah mu se smilovao, često je doživljavao ekstazu slušajući ove stihove:

Vaše prijateljstvo je prolazno, vaša ljubav je mržnja

Vaše ljubavno sjedinjenje je rastavljanje, vaš mir je rat.

Ove stihove je moguće razumijevati na različite načine; neki su ispravni, a neki ne. Najočitije je da se odnose na stvoreno, na svekoliki dunjaluk i na sve, osim na Allaha Uzvišenog. Dunjaluk je prepreden i varljiv; on ubija svoje pristaše. On u svojoj nutrini gaji tajno neprijateljstvo prema ljudima, a javno pokazuje da im je prijatelj, kao što se navodi u hadisu: “Ne napuni se kuća radošću, a da se ne napuni i suzama!”[51]

S’alebi, opisujući svijet, kaže:

Odmakni se od dunjaluka i ne vjenčaji se za njega

Ne vjenčavaj se, nikako, za ubicu svog supružnika

Njegove čari ne vrijede njegovih strahota

Zlo dunjaluka, ako dobro presudiš, preteže

Pjesnici ga previše revno opisivaše

Života mi, ja imam pravi opis za njega

Vrhunac njegov davno pripremljen smrti otrov je

Kao poželjna jahalica koja se kad je pripitomiš uzjoguni on je

I kao ljepotan čija ljepota zadivljuje ljude

Ali čije tajne su ružne i zle.

Drugo značenje je da slušalac poruku stiha primijeni na sebe i na svoj odnos prema Uzvišenom Allahu. Kada razmišlja, uviđa da je njegova spoznaja (ma’rifa) neznanje, jer “ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati”, a da je njegova pokornost licemjerje, jer se Allaha istinski ne boji. Njegova ljubav je nepotpuna, jer se nije klonio nijednog svog prohtjeva, Allahu za ljubav. Kome Uzvišeni Allah želi dobro, razotkrije mu njegove nedostatke, pa vidi potvrdu ovog stiha u sebi, makar bio na višem stepenu u odnosu na nemarne (gafilin).

Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Ne znam kako da Te hvalim, Ti si onakav kao što sam Sebe hvališ.”[52] Poslanik je, također, rekao: “Ja molim Allaha za oprost svaki dan sedamdeset puta.” [53]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio je istigfar (molio Allah za oprost) zbog halova koji su nižeg stepena (deredže) i smatraju se udaljenošću u odnosu na halove poslije njih (halove višeg stepena), a ti halovi su bliskost u poređenju s onim prije njih. Nema bliskosti, a da poslije nje ne ostane još veća bliskost, i tome nema kraja. Dakle, put približavanja Uzvišenom Allahu nema kraja, i dostizanje krajnje granice bliskosti je nemoguće.

Treće značenje stiha je da (salik) analizira svoje prve halove i da bude zadovoljan njima, a zatim, iz perspektive kasnijih halova, pogleda na njih, pa ih omalovaži i prezre, zbog toga što uvidi skrivenu zasljepljenost, smatrajući da je to od Uzvišenog Allaha. Takav, slušajući stih, smatra da se odnosi na Uzvišenog Allaha i da je stih tužbalica zbog Njegovog određenja (kada i kadar). Ovako razumijevanje stiha je nijekanje (kufr), kao što smo već ranije pojasnili. Nema stiha kojeg nije moguće različito razumjeti, shodno obrazovanju slušaoca i jasnoći njegova srca.

Četvrto stanje

To je slušanje salika, koji je već prevazišao halove i duhovne stanice (mekame) i koji je daleko od poimanja svega osim Uzvišenog Allaha, čak je daleko od shvatanja sebe, svojih halova i svojih postupaka. On je zapanjen i duboko uronjen u more samog unutrašnjeg zrijenja, a njegov hal liči halu žena, koje su isjekle svoje ruke, gledajući ljepotu Jusufa, alejhis-selam, sve dok se nisu zapanjile njome i izgubile osjećaj bola.

Izražavajući ovo stanje, sufije kažu da je salik iščeznuo (fena) iz svog tjelesnog hrama. Ako je iščezao iz svog tijela, onda je prirodno da je, prije toga, iščezao iz svega ostalog, kao da je iščezao iz svega osim iz Jednog, Posvjedočenog. Salik, također, iščezava iz samog posvjedočenja (šuhud), jer, ako se srce osvrne na posvjedočenje, i na sebe kao posvjedočitelja, zanemarit će Posvjedočenog.

Zaljubljeni u vidljivo, u trenucima vlastitog zadubljenog posmatranja, ne obraća pažnju ni na što, pa ni na svoje oči, kojima vidi, niti na svoje srce, kojim se naslađuje. Primjer za to je znanje o nečemu: ono se razlikuje od znanja o znanju o tome. Znalac o nečemu, ma koliko mu dolazilo informacija o znanju nečega, odbija tu stvar o kojoj zna. Ovakvo stanje ponekad zadesi čovjeka, bilo da se radi o stvorenju ili Stvoritelju. To stanje je kao bljesak munje: nije ni postojano ni trajno, a ako potraje, ne može ga prekinuti ljudski napor.

Ponekad se pod njegovom težinom uzbudi do smrti, kao što se prenosi da je Ebu Hasan en-Nuri prisustvovao zikru i čuvši stihove:

Tebi za ljubav još na stanište dolazim

Misli se uzburkaju kada na stanište dođem

skočio sa mjesta, doživjevši ekstazu i uputio se u polje tek posječene trske, čiji su koso odsječeni izdanci bili oštri kao sablje, i krenuo preko njega. Vratili su ga kući tek prije podne izranjavanih, okrvavljenih i otečenih nogu. Otok se proširio i na potkoljenice i on je, Allah mu se smilovao, umro nakon nekoliko dana. Ovo je stepen (deredža) iskrenih (siddikin) u razumijevanju i zanesenosti u ljubavi prema Uzvišenom Allahu. To je najviši stepen slušanja, jer slušanje u halu proizlazi iz stepena duhovnog savršenstva (kemal), ali još uvijek prožetog ljudskim svojstvima, koja su vid nesavršenosti. Savršenstvo (kemal) je kada salik potpuno iščezne iz svog tjelesnog hrama, svojih duhovnih stanja (halova), ne obazirući se više na njih, kao što se i žene (vidjevši ljepotu Jusufa, alejhis-selam) nisu obazirale na svoje ruke ni na noževe.

Savršenstvo (kemal) je kada salik čuje Allaha (lillahi), billahi (Allahovim svojstvom sem’, koje se rađa dosezanjem mudrosti u razini nužnog bića), filllahi u Allahu i minelllahi od Allaha (Allahovim svojstvom čula).

Ovo je razina onog koji je, napustivši obale duhovnih stanja (halova) i djela (e’amal), uronio u dubinu Zbilje, sjedinio se sa čistotom Ljubavi, posvjedočio se potpunom predanošću (ihlas), od čijeg jastva (ega) nije ostalo ništa, čija se ljudska narav (bešerijet) u potpunosti ugasila i čiji je interes za ljudska svojstva već davno utrnuo.[54]

Pod pojmom utrnuća (fena) ne podrazumijevam utrnuće njegovog (salikovog) tijela, nego njegovog srca (kalb). A pod pojmom srca (kalb), ne podrazumijevam srce kao organ od krvi i mesa, nego profinjenu tajnu tog vidljivog srca, tajnovitog porijekla, iza koga stoji tajna, duh koji je od Uzvišenog Allaha. Tu tajnu zna onaj koji ju je spoznao, a ne zna je onaj koji ju nije spoznao. Ta tajna ima svoje postojanje, a oblik tog postojanja je ono što je prisutno u njemu. Ako se u njemu pojavi nešto drugo, to je kao da ne postoji ništa osim tog novog (prisutnog).

Primjer za to je galvanizirano ogledalo, koje, samo po sebi, nema boju, nego poprima boju onog što se ogleda u njemu. Stakleni galon, također, pokazuje boju svoje sadržine: njegova boja je boja tečnosti koju sadržava. Tečnost, u suštini, nema oblika, njen oblik je sposobnost prihvatanja oblika, kao što je i boja staklenog galona, zapravo, spremnost da se poprime boje. O ovoj činjenici, tajni srca, u odnosu na ono što je prisutno u njemu, najbolji izraz su riječi pjesnika:

Prozirna je čaša, prozirno je vino

Sliče jedno drugom, pa zbunjuju

Kao da je vino, a ne čaša

Kao da je čaša, a ne vino

Ova duhovna stanica (mekam) je jedna od stanica intuitivne mudrosti, iz koje se izrodila mašta onog koji ga uvjerava u prisajedinjenje Božanskom (hulul) i sjedinjenje sa Božanskim i koji mu govori: “Ja sam istina”. Oko ovog se vrte i riječi kršćana, koji govore o sjedinjenju božanske i ljudske naravi, ogrtanju Boga plaštom ljudskim, ili o otjelotvorenju Boga u čovjeku, zavisno od toga kako se već izražavaju. To je čisti paragolizam (krivi zaključak), koji je ravan paralogizmu onog što tvrdi da je ogledalo crveno, kada se u njemu pojavi crvena boja onog što je pred njim. Budući da ovakvo što ne priliči ni lijepom ophođenju, vratit ćemo se našoj temi. Već sam spomenuo različitost stepena (nivoa) u razumijevanju slušanog.

Druga stanica (mekam) – nakon razumijevanja i percepcije ekstaza (vedžd)

Mnogo se govorilo o suštini vedžda, mislim na sufije i filozofe, koji su raspravljali o prilagođenosti slušanja duhu. Citirat ćemo neke njihove stavove o vedždu, da bismo, zatim otkrili njegovu suštinu.

Od sufija, Zun-Nun el-Misri, Allah mu se smilovao, o slušanju je govorio da je to istinsko nadahnuće, koje napućuje srca na Istinu, pa ko istinski obrati pažnju na njega (nadahnuće) uvjerit će se, a ko ga posmatra s aspekta svog ega postat će heretik (zindik). El-Misri kao da izražava uvjerenje da je vedžd istinsko nadahnuće koje napućuje srca na Istinu; to je ono što doživljava slušalac kada do njega dopre nadahnuće slušanja, kad samo slušanje naziva istinskim nadahnućem.

Ebu Husejn ed-Derradž izražava svoje iskustvo slušanja, riječima: “Nosilo me slušanje (poezija uz muziku) po blistavim perivojima, pa me kod darova zanijelo postojanje Istine, napojilo me čašom bistrine, dovelo me do konačišta zadovoljstva (stepena zadovoljstva Allahovom odredbom) i izvelo me u prostrane vrtove strasti.”

Šibli je govorio: “Slušanje je izvanjska kušnja, a u svojoj nutrini je pouka, pa ko shvati znak (išaret) dozvoljeno mu je slušati izraze, a ako ne shvati, onda priziva smutnju i izlaže se nesreći.”

Arifi ga, zbog njegove suptilnosti, poimaju istančanošću vlastite naravi; a zbog njegove bistrine nepomućenošću, čistotom i finoćom tajne srca. Amr b. Usman el-Meki je govorio: “Nema riječi da se opiše kako se doživljava ekstaza (vedžd) jer je ona Allahova tajna kod svjedočenja vjernika.”

Neki, pak, kažu: “Vedžd su otkrovenja Istine.”

Ebu Se’id el-Ea’rabi je rekao: “Vedžd je dizanje zastora i gledanje srcem, nadolaženja razumijevanja, opažanje gajba, razgovor sa tajnom (sirr), usrećenje povratkom izgubljenog. Vedžd je tvoje utrnuće iz sebe samog.”

Govorio je, također, da je vedžd prva stepenica ka elitizmu, a to je naslijeđe povjerovanja u nevidljivo (gajb), pa kada su ga kušali i kada je u njihovim srcima bljesnulo njegovo svjetlo, nestalo je svake sumnje.

Zadržavanje svoga “ja” (ego) i privrženosti uzročno-posljedičnoj vezi sprečavaju ekstazu (vedžd), jer je duša zakriljena sobom. Ali, ako se ovaj zastor odgrne, i predano se zikr čini i srce se razbudi, pročisti i razmekša, te na njega počne utjecati savjet, i približi se mjestima gdje se Allah spominje, i kada mu se obrati, sluša obraćanje s razumijevanjem i prisutnošću srca i srčane tajne, te jasno vidi (prozre) ono što mu je izgledalo kao iluzija – to je ekstaza (vedžd). On je, zapravo, našao (vedžede) ono što nije imao.[55]

Vedžd je ono što, kada se spomene, uzbudi, ili zaplaši. On se javlja potaknut različitim poticajima, kao: prijekor zbog nedoličnog ponašanja, nježno obraćanje, ukazivanje na korist nečega, čežnja za nekim ko je odsutan, žal za nečim što je promaklo, kajanje zbog prošlosti, dovođenje u hal, poziv za izvršavanje dužnosti ili obraćanje Bogu u tajnosti.

On (vedžd) je sučeljenje vanjskog (zahir) s vanjskim, skrivenog (batin) sa skrivenim, onostranog (gajb) sa onostranim, tajne (sirr) sa tajnom i svođenje što je dobro, a šta loše, od onoga što si činio, pa ti se, zatim, upiše u dobra djela, čak i ono što si činio sebe radi, stalno će ti se suprostavljati vječnost bez vječnosti, i zikr (molitva) bez zikra, kada On dadne svoje blagodati i kada se obaveže na njihovo trajanje, a Njemu se sve vraća.

Ovo je egzoterično značenje pojma vedžd, a sufije imaju mnoštvo sličnih stavova. Neki filozofi kažu da u srcu postoji plemenita vrlina, koju nije moguće riječju izraziti, te ju je duša izrazila muzikom. Kada se melodija pojavila, duša joj se obradovala i oduševila se njome, pa poslušajte tajni šapat duše i ostavite se sašaptavanja sa vidljivim svijetom.

Neki drugi kažu da je rezultat slušanja podsticanje na izražavanje neizrecivog, rađanje novih ideja, ponovno oživljavanje iscrpljenih ideja i stavova, tako da ponovo sakupe zanemarene i uzdignu onemoćale. Slušanjem se bistri što je bilo pomućeno i veseli se svakom stavu i namjeri, i pogađa se, a ne griješi, a ideje naviru i ne kasne.

Jedan je govorio: “Kao što ideje otvaraju put znanosti do poznatog, tako i slušanje otvara put srcu do duhovnog (nevidljivog) svijeta.” Kada je upitan za uzrok kretanja u ritmu muzike, mudrac je odgovorio: “To je racionalna ljubav (ašk akli).” Zaljubljenik umom nema potrebe da se voljenom udvara formalnom logikom, nego mu se udvara i potajno govori osmijehom, pogledom ispod oka, blagim izvijanjem obrve, treptajem oka, znakom. Svi ovi organi govore, ali njihov govor je skriven, dok zaljubljenik, koji je u rangu svih ostalih bića životinja[56], njima se koristi da izrazi plodove pojave svoje slabe čežnje i lažne ljubavi.

Jedan mudrac je govorio: “Ko je tužan neka sluša melodije pjesme, jer, ako se u dušu uvuče tuga, zamre njeno svjetlo, a ako je vesela, rasplamsava se njeno svjetlo, pa će mu se duša razveseliti, a njeno veselje postat će očito i pojavit će se čežnja, čiji intenzitet zavisi od stepena prihvatanja i odbijanja. Sve ovo će se desiti u mjeri bistrine njegovog srca i njegove očišćenosti od niskih poriva i prevare.”

Mnogo je prihvaćenih stavova o slušanju i vedždu i ne znači ništa da ih više navodimo.

Pređimo na pojašnjenje značenja i sadržaja pojma vedžd.

Vedžd je stanje koje je plod slušanja i on je novo istinsko nadahnuće, koje nadolazi poslije slušanja i koje slušalac osjeća. To stanje ima dva segmenta i proizlazi iz otkrovenja (mukašefat) srcem i duhovnog posvjedočenja (mušaheda), a oboje spadaju u kategoriju znanja (ilm), ili iz promjena i duhovnih stanja, što ne spada u znanje, nego su one kao ljubav, strah, tuga, zabrinutost, veselje, žalost, kajanje, stezanje (srca), širenje (srca), stanja koja podstiču i intenziviraju slušanje.

Ako intenzitet ovog podsticaja nije jak da utječe na pokretanje tijela ili njegovo umirivanje, ili da utječe na promjenu njegovog stanja mimo običaja, da prestane gledati, govoriti, hodati i slično, ne naziva se ekstazom (vedždom). Ako se vidljivo odrazi na njegovu vanjštinu, naziva se ekstazom (vedždom), slabijim ili jačim, shodno njegovoj manifestaciji. Način manifestiranja vedžda zavisi od intenziteta poticaja. Sposobnost suzdržavanja od spoljnog manifestiranja zavisi od sposobnosti onoga koji je u ekstazi da kontrolira pokrete tijela u tom stanju. Ponekad se vedžd manifestira u batinu (unutrašnjem, skrivenom) i nema nikakvih promjena na spoljašnjem (zahiru), zbog duhovne snage onog koji je u ekstazi.

Ponekad se, zbog slabog podsticaja i njegove ograničenosti, i ne manifestira na spoljašnjem, bez obzira na to što onaj koji je u tom stanju nema sposobnost samokontrole.

Na prvo značenje pojma vedžd upućuju i riječi Ebu Se’ida b. el-A’rabija da je vedžd duhovno posvjedočenje, prisutnost razumijevanja, opažanje gajba (onostranog, nevidljivog)... Nije isključeno da je slušanje uzrok otkrovenja (kešfa) onog što nije bilo otkriveno prije.

Otkrovenje (kešf) dešava se zbog:

- promjena stanja (ahval), posvjedočenja i poimanja tokom njih jer poimanje stanja je vrsta znanja koje razjašnjava stvari koje su bile nepoznate prije nadolaska;

- bistrine srca: slušanje utječe na bistrenje srca, a bistrina srca je uzrok otkrovenja.

- poticanja aktivnosti srca slušanjem, tako da bude kadro podnijeti duhovno posvjedočenje, za što je prije toga bila nedostatna njegova snaga. Pojačanom aktivnošću srce jača, kao što jača deva, tako da postane kadro ponijeti teret koji ranije nije moglo. Funkcija srca je otkrivanje i opažanje tajni nevidljivog svijeta, dok je funkcija deve da nosi teret.

Posredstvom ovih uzroka slušanje biva povodom otkrovenja, ali ne samo slušanje, nego i srce, kada se izbistri, možda mu se ukaže Istina u (vidljivom obliku), posvjedočenja srcem, ili u stihu koji čuje, ili mu o Njoj progovori iznenadni glas, ako je budan, a ako spava istinitim snom (ru’ja), što je “jedan od četrdeset i šest dijelova poslanstva.”

To znanje (dobiveno otkrovenjem) izlazi iz okvira pravnog znanja (fikha). Prenosi se od Muhameda bin Mesruka el-Bagdadija da je govorio: “Izašao sam jedne noći, dok sam još bio u neznanju (džehl), pijan, pjevajući stihove: ‘Na Sinajskoj gori su takvi vinogradi / kad god prođoh pored njih / začudih onome ko pije vodu...’, a onda sam čuo kako mi neko odgovara: ‘U Džehennemu je voda kakvu ljudi još ne probaše / a da im utroba čitava ne ostane.’ Taj stih je bio povod mojoj tevbi i predavanju nauci i pobožnosti.”

Pogledaj kako je pjesma utjecala na bistreje njegovog srca, da mu se Istina pokaže u opisu Džehennema iz stiha koji je čuo.

Prenosi se od Muslima el-Abadanija da je pripovijedao: “Došli su nam Salih el-Mer’i, Utbe el-Gulam, Abdul-Vahid b. Zejd i Muslim el-Ezru’i i odsjeli na obali. Jedne noći sam pripremio hranu i pozvao ih na večeru. Odazvali su se pozivu. Kada sam postavio hranu pred njih, čuo sam glas pjevača koji je pjevao sljedeće stihove: ‘Od vječnosti vas odvraćaju trpeze / I užici duše od čijih prohtjeva nema koristi...’

Čuvši ove stihove Utbe el-Gulam je vrisnuo i pao, onesvijestivši se. Ostali su sjedili. Podigao sam sofru, a da niko, tako mi Allaha, nije ni zalogaja okusio.”

Salik, kada mu se srce izbistri, kao da čuje glas koji ga doziva i vidi očima sliku Hidra, alejhis-selam. Hidr se arifima bistrih srca ukazuje u različitim oblicima. U sličnim oblicima ukazivali su se meleki Allahovim poslanicima u svojim pravim oblicima ili, unekoliko približnim njihovim stvarnim oblicima.

Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio je meleka Džebraila dva puta u njegovom stvarnom obliku i, opisujući ga, rekao je da je prekrio čitav horizont.[57]

Na taj događaj se odnose i riječi Uzvišenog Allaha u ajetu: “Uči ga jedan ogromne snage, razboriti, koji se pojavio u liku ovome, na obzorju najvišem...”[58] do kraja ovih ajeta.

U ovakvim stanjima izbistrenosti dešava se uvid u tajne srca, a taj uvid se naziva pronicljivost.[59] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Čuvajte se pronicljivosti mu’mina, on vidi Allahovim svjetlom.”[60]

Pripovijeda se da je jedan obožavalac vatre proklinjao muslimane i pitao: “Šta znače riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Čuvajte se pronicljivosti mu’mina?’“ Pominjan mu je komentar hadisa, ali on nije bio uvjeren u to, dok nije došao nekom sufijskom šejhu i upitao ga za značenje tog hadisa. Šejh mu je odgovorio da znači da presiječeš pojas, zvani zunnar, ispod svoje odjeće. Obožavalac vatre je rekao: “Pogodio si, to mu je značenje”, a zatim je primio islam. “Sada znam da si mu’min i da je tvoj iman istinski”, rekao je.

Priča se, također, da je Ibrahim el-Havas govorio: “Bio sam u džamiji u Bagdadu s grupom siromašnih (sufija). Prišao nam je mladić lijepog lica i prijatnog mirisa. Rekao sam prijateljima: ‘Sve mi se čini da je jevrej.’ On im se obratio, ali su ga ignorirali. Izašao sam, a za mnom je izašao i mladić. Potom se vratio u džamiju i upitao prisutne: ‘Šta je za mene rekao šejh?’” Oni su se uzdržavali da kažu bilo šta, ali je bio uporan, pa su mu odgovorili: ‘Rekao je da si jevrej.’ Prišao mi je i prionuo ljubiti ruke, zatim me je poljubio u glavu i primio islam. Rekao je: ‘Nalazimo u našim knjigama da pronicljivost iskrenog (siddika) nikada ne pogriješi, pa sam rekao sebi da ću testirati muslimane i pomno ih pratiti. Ako ima među njima iskreni, sigurno je u ovoj grupi, jer oni govore Njegove riječi i čitaju Njegov govor. Zbunili ste me, ali, kada me je šejh pogledao i prozreo, znao sam da je iskreni (siddik)’. Ovaj mladić je postao jedan od istaknutih sufija.”

Na slično otkrovenje ukazuju i riječi Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Da šejtani ne kruže oko srca ljudi, oni bi vidjeli nevidljive nebeske svjetove.”[61]

Šejtani kruže oko srca, ako su napunjena pogrdnim svojstvima. Ta srca su ispasišta šejtana i njegove vojske. Ko svoje srce oslobodi tih svojstava i izbistri ga, šejtan ne obiđe oko njega. Na to upućuju Allahove riječi: “Osim među njima tvojih robova iskrenih...”[62], kao i Njegove riječi: “Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim...”[63]

Slušanje je uzrok bistrine srca, to je mreža Istine posredstvom bistrine. Na ovo upućuje priča o Zun-Nunu el-Masriju, Allah mu se smilovao, kada je došao u Bagdad, a oko njega se okupili sufije, među kojima je bio i recitator (kaval) i tražili dopuštenje da im nešto odrecituje.

Dopustio im je, pa je recitator odrecitovao stihove:

Malo tvoje ljubavi patnju mi stvara

A što s njom ako me cijelog obuzme

Ti si u mom srcu sjedinila

Ljubav koja je bila zajednička

Zar ne oplakuješ jadnika

(koji) kad se smije zaplače...

Zun-Nun je ustao i srušio se na lice. Zatim je ustao drugi čovjek, pa je Zun-Nun rekao: “Koji te vidi kada ustaješ“, a čovjek je sjeo. Rekao je to imajući uvid u njegovo srce i znajući da to hotimično čini, imitirajući vedžd i kazao mu da je on taj suparnik koji vidi kako ustaje, ali ne u ime Uzvišenog Allaha. Da je čovjek bio iskren, ne bi sjeo. Dakle, rezultati vedžda mogu biti otkrovenja (mukašefat) ili halovi.

Znaj da se svaki od njih dijeli na: ono koje je moguće izraziti nakon dolaska sebi, ili na ono što je u osnovi neopisivo. Možda smatraš nemogućim stanje ili znanje, čiju suštinu ne poznaješ i koju je nemoguće izraziti riječima. Ne smatraj to nemogućim, pa ćeš u svojim stanjima, koja će ubrzo nastupiti, naći potvrdu toga.

Utjecaj znanja na vedžd

Mnogo je pravnika pred koje su postavljena dva formalna, gotovo identična, problema. Pravnik će intuitivno osjetiti da među njima postoji razlika u rješenju, a ako mu se traži da pojasni razliku, neće to moći objasniti, makar bio i najelokventniji čovjek. On, po intuiciji, shvata suptilnu distinkciju među problemima, koju je nemoguće riječju izraziti. Njegovo shvatanje razlike je čisti osjećaj u srcu, u koji ne sumnja da ima povod, a da Uzvišeni Allah zna suštinu. Nemoguće mu je ovo iskazati ljudima, ne zbog nedostatka riječi, nego zbog suptilnosti značenja u srcu, koje je neopisivo riječju. Ovo shvataju oni koji se stalno bave ovom problematikom.

Utjecaj hala na vedžd

Koliko ljudi osjeća tegobu ili olakšanje, a da ne znaju uzrok tome. Možda čovjek razmišlja o nečemu i to ostavi traga na njemu, zatim zaboravi to o čemu je razmišljao, ali u duši ostane trag koji osjeća. Ponekad je ono što osjeća u duši radost, koja se ugnijezdila kao posljedica razmišljanja o nečemu što raduje, a ponekad tuga. Mada je zaboravio ono o čemu je razmišljao, on osjeća njegov trag. Ponekad je to čudan osjećaj, koji ne izražavaju pojmovi radost i tuga, tačnije teško je naći adekvatan izraz za to, osim ritmičnim stihom.

Razlikovanje ritmički odmjerenog stiha i neritmičnog stiha svojstveno je nekima. To je razlika koju shvata osoba istančanog ukusa, tako da i ne sumnja u tu razliku, ali ne može to iskazati na način da bude jasno onome ko nema senzibiliteta za to.

Slušanjem pjesama, u duši se javljaju ne samo čudna osjećanja nego i osjećanja poznata kao strah, tuga i radost. Što se tiče instrumentalne muzike, ona na posebno čudan način utječe na dušu, gotovo je nemoguće opisati volšebnost tog utjecaja. Ponekad se taj osjećaj naziva čežnjom (ševk), ali čežnja u kojoj onaj što čezne ne zna za kim ili čim čezne je čudna.

Onaj čije srce zaigra, kada čuje strune, lutnju ili nešto slično tome, ne zna za čim čezne i u srcu osjeća kao da traži nešto, ali ne zna što. To se dešava i običnom narodu, čija srca nisu zaokupljena ljubavlju, ni prema ljudima, ni prema Allahu, dž.š. To ima svoju tajnu, a ona je da svaka čežnja ima dva osnovna elementa:

Prvi je prikladnost onoga koji čezne onome za čim čezne.

Drugi je poznavanje onog za čim se čezne i načina dolaska do toga. Ako prepoznaš osobinu koja ti se sviđa, a postoji znanje o formi onoga za čim se žudi, tada je jasno. Ali, ako se ne zna za čim se žudi, a postoji svojstvo koje potiče žudnju, i to svojstvo pokrene tvoje srce i zapali ga, to će neminovno prouzrokovati začuđenost i nedoumicu.

Kada bi čovjek odrastao sam, tako da nikad nije vidio ženu, niti znao za polni akt, a, zatim, kada uđe u pubertet, doživi poluciju u snu i obuzme ga strast, osjetio bi u sebi strasnu želju, ali ne bi znao da žudi za polnim činom, jer ga ne poznaje, kao što ne poznaje ni žene. Isto se dešava u čovjekovoj duši u odnosu prema višim svjetovima i slastima koje su mu obećane na sidretul-munteha i u firdevsu, iako on od ovog samo zamišlja osobine i imena. Taj čovjek je sličan onome koji čuje riječ polni akt ili žene, a nikad nije vidio sliku žene, niti muškarca, niti je sebe ikada vidio u ogledalu, pa da analogijom zaključi. To znači da samo slušanje potiče žudnju.

Posvemašno neznanje i obuzetost dunjalukom učini da čovjek zaboravi sebe, svoga Gospodara, svoje krajnje odredište za kojim bi, normalno, trebao da žudi. Njegovo srce traži nešto, a ne zna šta, pa se iznenadi, zbuni i uznemiri, pa postane kao utopljenik, koji ne zna kako da se spasi. Suštinu ovog i sličnih halova nemoguće je u cijelosti pojmiti, niti ih onaj koji ih preživljava može izraziti. Iz ovoga proizlazi da se vedžd dijeli na onaj koji ima vidljive manifestacije i drugi, čije manifestacije se ne vide.

Vrste vedžda

Znaj da se vedžd dijeli na istinski, koji sam nadolazi, i na izvještačeni, koji se još naziva i tevadžud. Ovaj izvještačeni može biti pokuđen, ako ima za cilj pretvaranje, pokazivanje plemenitih halova, iako ih, ustvari, ne proživljava, ili pohvalan, ako mu je cilj prizivanje plemenitih stanja (halova), njihovog postizanja i privlačenja varkom. Uistinu je postizanje (kesb) uvod u uzvišena stanja. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio onome koji ne zaplače, kad se Kur’an uči, da se pravi da plače i tuguje jer su halovi usiljeni na početku, a kasnije postanu stvarni.[64]

Pa, kako da izvještačenost ne bude uzrokom da ono što je bilo usiljeno (izvještačeno) postane prirodnim? Svako ko uči Kur’an u početku se prisiljava da ga nauči napamet. Uči ga usiljeno, ali s potpunom koncentracijom i razmišljanjem, da bi učenje na kraju postalo rutina, tako da ga uči u namazu i u drugim prilikama, a da nije svjestan toga. Tako prouči cijelo poglavlje (suru), pa, kada dođe da kraja, prene se i shvati da ju je proučio u stanju nemara (gafleta).

Slično je i s pisarom: on u početku piše velikim naporom, a zatim mu se ruka uvježba, pa mu pisanje postane rutina i ispiše listove i listove, razmišljajući o nečemu drugom. Sva svojstva koja ima duša i organi nemoguće je u početku ostvariti, osim ulaganjem truda i autoprisile. Ona, potom, stalnim prakticiranjem (adet), postaju prirodna. Na ovo se misli, kada neki kažu da je adet peta priroda. Čovjek ne treba očajavati zbog nenastupanja plemenitih stanja, nego treba da se potrudi da ih privuče slušanjem idrugim sredstvima.

Primijećeno je u praksi da onaj koji poželi da zavoli osobu, koju nije volio prije, treba stalno da je pominje, da je što duže gleda i da u sebi odredi njene privlačne osobine i pohvalna ponašanja, dok mu ne postanu draga. A, kada je zavoli, ta ljubav će se duboko ukorijeniti u njegovom srcu, da to prevazilazi njegov izbor. Poželjet će poslije da se oslobodi te ljubavi, ali neće moći.Tako je i s ljubavlju prema Uzvišenom Allahu, žudnjom za susretom s Njim, strahom od Njegovog gnjeva i s drugim plemenitim stanjima (halovima), Ako ih čovjek ne doživljava, treba se potruditi da ih privuče, družeći se s onima koji ih doživljavaju, posmatrajući njihove halove i njihove osobine, sjedeći s njima i slušajući recitiranje, muziku, skrušeno moleći Allaha da mu podari ta stanja i sredstva dospijevanja do njih.

Načini dospijevanja u duhovno stanje (hal) su slušanje, druženje s dobrim, bogobojaznim, dobročiniteljima, pokornim i onima koji za Allahom žude. Ko se druži s nekim, njegova svojstva ga raduju, a da nije svjestan toga.

Na mogućnost zadobijanja ljubavi i drugih halova različitim načinima upućuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u dovi: “Dragi Allahu, podari mi Tvoju ljubav, ljubav onoga koji Te voli i ljubav onoga koji će me približiti Tvojoj ljubavi.”[65]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potpomogao se dovom u traženju ljubavi. Ovo je objašnjenje da se vedžd dijeli na otkrovenja (mukašefat) i duhovna stanja (ahval), na izrecivi i neizrecivi, na potpuni i usiljeni.

Pitaš što je s onima kod kojih se vedžd ne pojavljuje, kada čuju Kur’an, Allahov govor, a pojavljuje se prilikom pjevanja, što je govor pjesnika. Ako je to, uistinu, dar Allahove dobrote i nije patvoren, šejtanska obmana, preče je da Kur’an potakne vedžd nego pjevanje. Istinski vedžd je ono što proizlazi iz prekomjerne ljubavi prema Uzvišenom Allahu i istinske volje i čežnje za susretom s Njim, a sve to se pokreće i slušanjem Kur’ana, također. Slušanjem Kur’ana ne potiče se ljubav prema stvorenjima i žudnja za njima, na što upućuju Allahove riječi: “A srca se, doista, kada se Allah spomene, smiruju!”[66], kao što upućuju i riječi u ajetu: “(Knjigu) čije se poruke ponavljaju, zbog kojih podazilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju.”[67] Sve što se osjeti u duši poslije slušanja, potaknuto slušanjem, jeste vedžd. Smirenost, jeza, strahopoštovanje, raznježenost srca – sve je to vedžd.

Uzvišeni Allah kaže: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune, kada se Allah spomene”,[68] a u drugom ajetu kaže: “Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako se od straha pred Allahom raspalo.”[69]

Bojazan i skrušenost su vedžd, kao posljedica stanja (ahval), a ako nije posljedica otkrovenja onda postane uzrok otkrovenja i buđenja (tenbihat). Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Ukrasite Kur’an svojim glasovima.”[70] Poslanik je govorio Ebu Musa el-Eš’ariju: “Dat mu je glas porodice Davuda, alejhis-selam.”[71]

Mnogo je predaja koje govore da su saliki čista srca doživljavali vedžd, kada bi čuli Kur’an. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Učinila me sijedim sura Hud i njoj slične sure (njene sestre)”[72], obavijest su o vedždu jer čovjek osijedi od tuge ili straha – a to je vedžd.

Prenosi se da je Ibn Mes’ud učio pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, suru En-Nisa. Kada je proučio ajet: “A što će tek biti kada dovedemo svjedoka protiv njih”[73], Poslanik je rekao: “Dosta je, a oči su mu bile pune suza.”[74]

U drugoj predaji se navodi da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je proučio ili kada je neko drugi učio pred njim ajet: “Bit će u Nas dosta okova i ognja, i jela koje u grlu zastaje, i patnje nesnosne”[75], onesvijestio.[76]

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučivši ajet: Ako ih kazniš, robovi su Tvoji[77], zaplakao.[78]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi se, kada bi proučio ajet u kome se obećava milost, obradovao[79], a radost je vedžd.

Uzvišeni Allah pohvalio je one koji doživljavaju vedžd (ehlul-vedžd) u Kur’anu: “Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina.”[80] Bilježi se da se, kada bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem klanjao, čulo šištanje iz njegovih grudi, kakvo je šištanje lonca u kome ključa voda.[81]

Predaje od ashaba i tabiina o vedždu, potaknutom Kur’anom, zaista su mnogobrojne. Neki od njih su, čuvši ajete, padali kao da su gromom pogođeni, neki su plakali, a neki gubili svijest i umirali u tom stanju.

Bilježi se da je tabiin Zerare b. Ebi Afva predvodio džemat u Rekki.[82] Kada je proučio ajet: “A kada se u rog puhne...”[83], pao je, kao pokošen, i umro u mihrabu. Neka mu se Allah smiluje. Hazreti Omer kada je čuo čovjeka da uči ajete: “Kazna tvog Gospodara sigurno će se dogoditi, niko je neće moći otkloniti...”[84], strahovito je vrisnuo i pao onesviješten, zatim je odnesen kući, gdje je mjesec dana poslije toga ležao bolestan.

Ebu Džerir, iz generacije tabiina, čuvši ajete koje je pred njim proučio Salih el-Meri, uzdahnuo je i umro.

Imam Šafi se onesvijestio, čuvši učača kako uči ajete: “Ovo je dan u kome oni neće ni prozboriti i pravdanje im neće dozvoljeno biti.”[85]

Ali b. Fudejl je čuo učača da uči ajet: “...na dan, kada će pred Gospodarom svjetova stajati...”[86], a onda pao onesviješten. Kada se pribrao, rekao je: “Allah ti zahvalio na onome što sam naučio od tebe.”

Slične predaje vezuju se za mnoge ashabe i tabiine, ali i za sufije. Jedne ramazanske noći Eš-Šibli je klanjao u svojoj džamiji za imamom. Imam je učio ajet: “A da hoćemo, Mi bismo učinili da iščezne ono što smo ti objavili.”[87] Eš-Šibli je zavikao toliko glasno, da su ljudi pomislili da je skrenuo s uma, lice mu se zacrvenilo, tresao se... Ovo mu se vrlo često ponavljalo, a on se u tim stanjima obraćao prijateljima.

Džunejd je pripovijedao: “Došao sam kod Sirrija es-Saktija i vidio pred njim onesviještenog čovjeka. On mi je rekao: ‘Ovaj čovjek je čuo ajet iz Kur’ana i onesvijestio se.’ Ja sam mu rekao: ‘Prouči mu isti ajet’. Proučio mu je, zatim, isti ajet i on se osvijestio. Onda me Sirri upitao: ‘Odakle si to saznao?’. Odgovorio sam: ‘Shvatio sam da je sljepilo Jakuba, alejhis-selam, bilo zbog stvorenja (čovjeka), a zbog njega je i progledao. Da je njegovo sljepilo bilo zbog Istine, ne bi progledao zbog stvorenja (čovjeka).’ Sirriju se to svidjelo.”

Na Džunejdove riječi upućuju i stihovi pjesnika: Prva čaša pije se s užitkom / a drugom se liječi od prve...

Neki sufija je pričao: “Jedne noći sam učio ajet: ‘Svako živo biće će smrt okusiti...’ i dugo ga ponavljao, a onda sam čuo glas, koji me pita: ‘Koliko puta si ponovio ovaj ajet? Ubio si četvericu džina, koji nisu digli glavu prema nebu od kada su stvoreni.’“

Padanje u ekstazu sufija kada čuju Kur’an

Ebu Ala el-Megazili je govorio Eš-Šibliju: “Ponekad, kada čujem ajet iz Kur’ana, potakne me da ostavim dunjaluk, a zatim se vratim u svoje stanje, vratim se ljudima i ne drži me taj osjećaj.” Eš-Šibli je odgovorio: “To što čuješ iz Kur’ana i privuče te Njemu je Njegova naklonost tebi, Njegova dobrohotnost prema tebi, a kada te vrati tebi, to je iz Njegovog sažaljenja prema tebi jer ti odgovara da si udaljen od Njegove Sile i Moći u obraćanju Njemu.”

Neki sufija je čuo da učač uči ajet: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan...”[88] Zatražio je od učača da ga ponovi, a zatim rekao: “Koliko puta joj kažem da se vrati, a ona se ne vraća.” Potom je utonuo u vedžd, jako zaječao i izdahnuo.

Bekr bin Mu’az je čuo učača da uči ajet: “I upozori ih na bliski Sudnji dan...”[89] Uzbudio se je, a zatim povikao: “Smiluj se onome koga si upozorio, a nije Ti pohrlio pokornošću poslije toga.” Potom je izgubio svijest.

Ibrahim b. Edhem, Allah mu se smilovao, kad bi čuo da neko uči ajet: Kad se nebo rascijepi...[90], uzbudio bi se do te mjere da se sav tresao.

Prenosi se da je Muhamed b. Subejh pripovijedao kako se neki čovjek kupao u Eufratu, a drugi je naišao obalom, učeči ajet: A vi, griješnici, danas se odvojite...[91] Ovaj prvi se toliko uzbudio, da se utopio i umro.

Spominje se da je Selman el-Farisi vidio mladića da uči Kur’an i prišao mu kada je ovaj učio ajet od koga se sav naježio. Selman je zavolio mladića, ali on se nije pojavljivao, pa se počeo raspitivati za njega. Rečeno mu je da je bolestan, pa je otišao da ga obiđe. Zatekao ga je na samrti, a mladić mu je rekao: “O robe Allahov, jesi li vidio one trnce po meni? Došli su mi u najljepšem obliku da me obavijeste da mi je Allah zbog njih oprostio sve grijehe.“

Uglavnom, nema salika koji ne doživi vedžd, kada čuje Kur’an. Ako Kur’an uopće ne utječe na njega sličan je stoci na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Gluhi, nijemi i slijepi – oni ništa ne shvataju[92]. Štaviše, na salika velika srca, utječe mudra riječ koju čuje.

Pripovijedao je Džafer el-Halidi da je neki čovjek iz Horosana došao do Džunejda, kod koga je već bila grupa ljudi, i upitao ga: “Kada će kod čovjeka biti izjednačeno ono zbog čega ga hvale i kude?“ Neko od prisutnih je odgovorio: “Kada uđe u bolnicu i bude dvostruko vezan.” Džunejd je tom šejhu rekao: “Ovo se tebe ne tiče”, a zatim prišao čovjeku i rekao: “Kada se uvjeri da je stvoren”. Čovjek je glasno uzdahnuo i umro.

Neko će pitati: “Ako je slušanje Kur’ana korisno za vedžd, što je s onima koji se okupljaju da slušaju pjevanje narodnih pjevača, a ne učača? Trebalo bi da se okupljaju i doživljavaju vedžd u halkama učača, a ne u halkama pjevača. Treba da, pri svakom okupljanju, pozovu učača, a ne pjevača, jer nedvojbeno je Allahov govor odabraniji od pjevanja.” Znaj da pjevanje više podstiče na vedžd od Kur’ana zbog sedam razloga:

Prvi razlog

Svi kur’anski ajeti ne odgovaraju trenutnom stanju (halu) slušaoca i nisu uvijek prikladni njegovom razumijevanju i povezivanju sa stanjem u kome jeste.

Koga obuzme tuga, žudnja ili kajanje, kako da njegovom raspoloženju (halu) odgovaraju Allahove riječi: “Allah vam naređuje da od djece vaše – muškom pripadne toliko koliko dvjema ženskim...”[93] ili riječi: “One koji okrive poštene žene...”[94], kao i svi ajeti u kojima se pojašnjavaju šerijatske odredbe o nasljedstvu, razvodu, kaznama i dr. Ono što je u srcu potiče i pokreće ono što mu je primjereno (što mu odgovara).

Pjesnici govore stihove, da bi izrazili onaj poetski osjećaj u srcu i njegovo razumijevanje ne zahtijeva napor. Svakako, nekoga u potpunosti obuzme duhovno stanje, koje ne ostavlja mjesta za drugo, a s njim se javlja i sjajna inteligencija, pomoću koje dokučuje značenja daleka od riječi. Ponekad ga obuzme vedžd, zbog bilo čega što čuje, kao što obuzme osobu kojoj, kada čuje ajet: “Allah vam naređuje da od djece vaše...”[95], naumpadne smrt i potreba za oporukom, i da svaki čovjek treba da ostavi imetak i djecu, a oni su mu omiljeni na dunjaluku. Ostavljajući imetak djeci on ostavlja jednu voljenu stvar drugome koga voli, a oboje ih mora napustiti. Pojmivši ovako stvar, čovjeka obuzmu strah i zabrinutost.

Ovakva osoba se ushiti, kada čuje ajet: “Allah vam naređuje da od djece vaše...” To bude zbog spomena Allahova imena, ili joj naumpadne Allahova milost i sažaljenje prema Njegovim robovima, jer je On preuzeo na Sebe podjelu nasljedstva i brigu o njima (robovima), dok su živi i kada umru. Tada čovjek kaže: “Ako se pobrinuo o našoj djeci poslije naše smrti, ne sumnjamo da će se pobrinuti i o nama.” Ovakvo razmišljanje će u njemu pokrenuti stanje (hal) nade, iz kojeg će proisteći radost i veselje.

Možda takvoj osobi, kada čuje Allahove riječi: “Muškom pripadne toliko koliko dvjema ženskim”[96], naumpadne da se muškarcu daje prednost, samim time što je “čovjek” nad ženom, jer prednost na Ahiretu imaju ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju[97], a da se onaj koga je nešto, osim Allaha, odvratilo od spominjanja Allaha, ubraja u žene, a ne u muškarce, pa se uplaši da mu ne budu uskraćene blagodati ili da bude stavljen na kraj, kao što je stavljena žena u raspodjeli dunjalučkog imetka. Ovi principi potiču vedžd, ali kod osoba koje imaju dvije osobine.

Prva osobina je potpuna utonulost u duhovno stanje, koje ne ostavlja mjesta za druga stanja.

Druga osobina je britkost uma i potpuna budnost, da bi se pomoću bliskih stvari shvatila daleka značenja.

Takvih salika je vrlo malo i zbog toga mnogi pribjegavaju slušanju pjesama, čije riječi odgovaraju halu, te izazivaju dvostruki efekat.

Prenosi se da je Ebu Husejn en-Nuri bio sa grupom sufija na sijelu i da su raspravljali o nekoj naučnoj (šeriatskoj) temi. Ebu Husejn je šutio tokom sijela, a onda je podigao glas i odrecitovao stihove:

Golubica često jutrom,

na grani tužno zaguguče

Sjeti se dragog i doba ljubavi,

pa od tuge zajeca i tugom svojom mene rastuži

Moj plač joj je, možda, nesanicu izazvao,

a možda je i mene njen plač ganuo

Patim ali me ne shvata,

a i ona pati ali je ne shvatam

Ali ja je po velikoj tuzi prepoznajem,

a i ona mene po velikoj tuzi, također, prepoznaje...

Prenosilac kaže da su svi poskakali i utonuli u vedžd. Vedžd, kao što vidimo, nije nastupio zbog ozbiljne naučne rasprave, nego zbog stihova.

Drugi razlog

Kur’an mnogi znaju napamet i često se ponavlja i uči. Kada ga čovjek prvi put čuje, on ima ogroman utjecaj na srce. Drugi put je taj utjecaj duplo jači, ali treći put ga gotovo i nema.

Kada bi se osoba, koja često doživljava vedžd, potrudila da joj se stalno dešava, slušajući jedan te isti stih, u vrlo kratkom periodu, tokom dana ili sedmice, ne bi joj to uspjelo. Ali, kada bi zamijenila taj stih drugim, obnovio bi se njegov utjecaj na tu osobu, makar imao isto značenje, kao i prvi. Drukčiji izraz i struktura novog stiha bi, kod te osobe, potakli vedžd, bez obzira na to što je značenje isto.

U pogledu samog Kur’ana, učač ga ne može učiti na različite načine (praviti varijacije u upotrebi izraza)[98], jer je to Kur’an i nema dodavanja, niti oduzimanja od njegovoga teksta. Jednom riječju, cijeli Kur’an je sačuvan i samo se ponavlja isto učenje.

Na ovo, što smo već spomenuli, ukazao je Ebu Bekr es-Siddik kada je vidio nomade kako dolaze, pa, kada čuju Kur’an, plaču, riječima: “I mi smo bili kao vi, ali su nam srca otvrdnula.”

Ni u kom slučaju nemoj pomisliti da je srce Ebu Bekra es-Siddika bilo tvrđe od srca tih grubih beduina i da je u njemu bilo manje ljubavi prema Uzvišenom Allahu no što je bilo u njihovim srcima. On se čestim ponavljanjem i druženjem s Kur’anom navikao na ajete, pa je zbog toga i utjecaj na Ebu Bekra bio manji. U praksi se pokazalo mogućim, da čovjek, kada čuje ajet, koji nije prije čuo, zaplače, ali je nemoguće da dvadeset godina plače zbog istog ajeta, kada god ga ponovo čuje. Razlika je u tome što mu je taj ajet, kada ga je prvi put čuo, bio nepoznat i nov.

Sve novo ima svoju draž, sve što iznenadi šokira, a sve što je poznato prati prisnost, koja je nespojiva sa šokom. Omer, r.a., zbog toga je htio da zabrani ljudima da mnogo obilaze Ka’bu, pa je rekao: “Bojim se da ljudi ne potcijene ovu kuću, tj. da se ne naviknu na nju.” Ko dođe na hadž i prvi put vidi Ka’bu, prestraši se, a možda i onesvijesti. Međutim, ako u Meki proboravi mjesec dana, ne osjeća to više kada vidi Ka’bu.

Dakle, pjevač uvijek može otpjevati nepoznate stihove u svako vrijeme, a ne može proučiti nepoznati ajet.

Treći razlog

Metrika stiha utječe na slušaoca. Lijepe riječi, izgovorene u pravilnom ritmu, ostavljaju puno jači dojam na slušaoca, nego što ga ostavljaju iste te riječi upotrijebljene bez pravilne ritmike. U poeziji postoji metrika, dok je u kur’anskim ajetima nema. Kada bi pjevač, pjevajući, rastezao više no što treba, pogriješio u tekstu ili interpretirao stihove mimo ustaljene melodije, to bi uznemirilo srce slušaoca i pokvarilo njegov vedžd. Slušalac bi, po inerciji, osjetio odvratnost zbog neprimjerenosti melodije tekstu. A kada slušalac, po svojoj prirodi, osjeti odvratnost, srce se uznemiri i pokvari se dojam. Dakle, metrika je značajna, te zbog toga je i poezija dobra za vedžd.

Četvrti razlog

Utjecaj poezije na dušu slušaoca razlikuje se od utjecaja te iste poezije interpretirane uz muziku. Razlika je kada se stihovi pjevaju uz muziku jer se tada, shodno potrebi, otežu kratki vokali, a skraćuju dugi, ili se pravi stanka u stihu (na mjestu gdje se ne zaokružuje smisao), što je dozvoljeno u poeziji. Međutim, prilikom učenja Kur’ana to nije dozvoljeno, nego se Kur’an mora učiti onako kako je objavljen. Haram je, a ponekad mekruh, otezati duge vokale, skraćivati duge ili prekidati ajet (praviti stanku) na mjestu na kojem to smisao ajeta ne dopušta. Pa, ako učač uči Kur’an po pravilima tilaveta, to učenje nema isti utjecaj na slušaoca, kakav ima pjesma sa svim varijacijama melodije i tonova. To je zato jer melodija ostavlja poseban dojam na slušaoca. Ta melodija ne mora imati tekst – može biti produkt čisto instrumentalne izvedbe.

Peti razlog

Melodija se podupire i potvrđuje usklađenošću glasa pjevača sa zvukovima instrumentalne pratnje, proizvedenim udaranjem u def ili nekim drugim instrumentom.

Slab vedžd može se probuditi samo jakim poticajem, tj. jača se svim nabrojanim elementima i svaki ima svoju ulogu u jačanju podsticaja, a samim time i vedžda. Obaveza je (vadžib) žaštititi Kur’an od stavljanja u isti kontekst s pjevanjem i muzikom jer većina ljudi muziku dovodi u vezu s igrom i zabavom, dok Kur’an svi doživljavaju krajnje ozbiljno. Nije dozvoljeno miješati s potpunom Istinom ono što se kod običnih ljudi smatra zabavom. Duhovna elita, također, to smatra formom zabave, ali muziku ne doživljavaju, niti se prema njoj odnose kao prema zabavi, nego kao podsticaju za doživljavanje viših duhovnih stanja (halova). Kur’an se mora poštovati i ne učiti ga po ulicama i putevima, nego po mirnim mjestima. Ne smije se učiti kada je čovjek džunub, niti kada je bez abdesta. Običan čovjek ne može u svakoj situaciji u potpunosti ispunjavati obavezu koju nameće svetost Kur’ana. To samo mogu oni koji su budni u svojim halovima. Zbog nemogućnosti da u svakom trenu vodi računa o svetosti Kur’ana, čovjek radije pribjegava muzici, koja ne zaslužuje, niti zahtijeva uvažavanje i posebno poštivanje. Zbog istog razloga nije dozvoljena upotreba defa uz učenje Kur’ana na svadbama.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je da se udara u def na svadbama, riječima: “Objavite ženidbu, makar udarajući u def.”[99] Upotreba defa je dozvoljena uz poeziju, ali ne i uz Kur’an. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u kuću Rebi’e bint Muaviz i zatekao kod nje robinje, koje su pjevale, čuo je jednu kako pjeva: “Među nama je Poslanik, koji zna što će se desiti sutra.” Rekao joj je: “Ostavi se toga i pjevaj što si pjevala prije (mog dolaska).”

Iako su riječi robinje svjedočenje poslanstva, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukorio ju je i naredio da pjeva pjesmu koju je pjevala prije njegovog dolaska – a pjesma je, sama po sebi, zabava. Poslanstvo je sušta ozbiljnost, te stoga nije dozvolio da se dovodi u vezu sa zabavom.

Ako se čovjek ne može potaknuti na vedžd Kur’anom (zbog posebnog odnosa i poštivanja koje zahtijeva) treba pribjeći pjesmi, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio robinji da se, umjesto svjedočenja poslanstva, vrati pjesmi.

Šesti razlog

Ponekad pjevač pjeva stihove koji ne odgovaraju stanju (halu) slušaoca, pa ga ovaj ukori i zabrani mu da ih pjeva ili pak pozove drugog pjevača, jer ne odgovara svaki govor svakom stanju. Kada se ljudi okupe, na poziv da slušaju učenje nekog učača, možda će on proučiti ajet koji ne odgovara njihovom halu, iako je Kur’an lijek za sve ljude, bez obzira na njihove halove: ajeti o milosti (rahmetu) su lijek za prestrašenog, ajeti o kazni su lijek za onog koji se zavarava i misli da je siguran. Ako se nije sigurno da će ono što se prouči odgovarati halu slušalaca, te da može kod njih izazvati neprihvatanje, pa čak i odbojnost, čime se izlaže opasnosti da neko od njih odbaci Allahove riječi, a nema načina da takav osjećaj potisne, vadžib je zaštititi se od te opasnosti, tj. ne treba ni učiti.

Čovjeku je svojstveno da sve što čuje razumijeva i percipira shodno svom halu, a Allahove riječi, za razliku od poezije, nije dozvoljeno razumijevati shodno svom trenutnom raspoloženju, nego ih se mora razumijevati onako kako je Allah htio. U ovome leži opasnost da čovjek zamrzi Allahove riječi, ili ih pogrešno protumači (ta’wil hata’), da bi odgovarale njegovom halu. Zbog ovoga je dužnost poštivati Allahove riječi i zaštititi ih od mogućnosti ovakvog odnosa prema njima.

Mislim da je upravo ovo razlog zbog čega su šejhovi pribjegavali slušanju pjesama, a ne Kur’ana.

U ovome je i sedmi razlog zbog kojeg su sufije više pribjegavali muzici, a spomenuo ga je Ebu Nasr es-Sirradž et-Tusi, kao svojevrsno opravdanje za takav postupak, rekavši: “Kur’an je Allahov govor i jedno od njegovih svojstava. Kur’an je Istina, koja je preteška za čovjeka, jer Kur’an nije stvoren i pretežak je za stvorena svojstva čovjekova. Kada bi se srcima otkrio samo djelić njegovih značenja i njegove veličanstvenosti, rascijepila bi se, smela i zbunila. Prijatne melodije prikladne su ljudskoj prirodi i ta prikladnost je gotovo organska. Prikladnost poezije se ogleda u ‘organskoj’ vezi unutar nje same, jer, ako se melodija i glas pridodaju značenjima koja nosi stih, postanu do te mjere slični da su gotovo neodvojivi, tvoreći time značenjsku cjelinu, jako blisku ljudskom srcu, jer je svako stvorenje blisko (slično) drugom stvorenju.”

Sve dok postoji ljudski rod i dok mi uživamo u dirljivim melodijama i prijatnim glasovima, postojat će i naša radost zbog postojanja ove veze, a razonoda pjesmom imat će prednost nad razonodom Allahovom riječju. Taj Allahov govor je Njegovo svojstvo – Kelam. Od Njega sve počinje i njemu se sve vraća.”

Prenosi se od Ebu Hasana ed-Derradža da je pričao: “Zaputio sam se iz Bagdada da posjetim i poselamim Jusufa b. Husejna er-Razija. Kada sam stigao u Rejj, počeo sam se raspitivati za njega. Svako, ko ga sam upitao, odgovorio bi mi: ‘Što će ti taj nevjernik?’ Bilo mi je toliko neprijatno da sam gotovo odlučio da se vratim. Zatim sam pomislio u sebi: prešao sam toliki put i ne mogu sebi dopustiti da ga ne vidim. Nastavio sam se raspitivati o njemu, dok ga nisam našao u mesdžidu. Sjedio je u mihrabu, a ispred njega je sjedio čovjek, držeći u rukama Mushaf i učeči iz njega. Ebu Hasan je bio otmjen starac, lijepog lica i brade. Poselamio sam ga. Prišao mi je, a zatim me upitao: ‘Odakle si došao?’ Iz Bagdada, odgovorio sam. ‘Zbog čega si došao?’, upitao me je. Došao sam da te poselamim, odgovorio sam, na što mi je on rekao: ‘Da je neki čovjek iz nekog od ovih naselja rekao: ‘Ostani kod nas, pa ćemo ti kupiti kuću ili robinju’, bi li te to spriječilo da dođeš k meni?’ ‘Allah me nije stavio na takvu kušnju, a da me je iskušao ne znam kako bih postupio’, odgovorio sam mu. Zatim je rekao: ‘Bi li želio nešto da kažeš?’ Rekao sam: ‘Da’. ‘Daj’, reče mi, a ja sam recitirao stih:

‘Vidim te kako uvijek gradiš ne mom posjedu

Da sam odlučan porušio bih ono što si sagradio

Kao da vas vidim, a kamo sreće su vaše najbolje riječi

Kamo sreće da smo bili kada kamo sreće ne koristi.’

Zatvorio je Mushaf, a zatim počeo plakati. Plakao je dugo, sve dok suzama nije natopio bradu i odjeću, a zatim je rekao: ‘Sinko, koriš stanovnike Rejja koji kažu da je Jusuf nevjernik. Evo me, od podne učim u Mushafu, a iz mog oka nije kanula ni suza, a zbog ova dva stiha mi se sve prevrnulo.’“

Dakle, ako su srca sagorila u ljubavi prema Uzvišenom Allahu, jedan obični stih ih potakne na vedžd više no što ih potakne učenje Kur’ana. To je zbog toga što je poetika stiha primjerena ljudskoj prirodi. Zbog sličnosti poetike onom poetskom osjećaju, koji nosi u sebi, čovjek se izražava poezijom. A što se Kur’ana tiče, njegova struktura (i poetika) je izvan okvira ljudskog stila izražavanja. Zbog toga je on nenadmašan i nedostižan ljudskim sposobnostima, a nedostižan je jer nije (po svom ishodištu) sličan ljudskoj prirodi.

Pripovijeda se da je neki čovjek došao kod Israfila, učitelja Zun-Nuna el-Masrija, i vidio ga kako prstima čeprka po zemlji i pjevuši stih. “Jesi li ti sposoban da što otpjevaš?“, upitao je Israfil pridošlicu. “Nisam”, odgovorio je ovaj, na što mu je Israfil rekao: “Ti nemaš srca...”

Ova izjava ukazuje na to da onaj, koji ima (bogobojazno) srce i koji poznaje njegovu prirodu, zna da stihovi i tonovi podstiču srce više od bilo čega drugog. Zbog toga se i trudi da ga potakne vlastitim glasom ili slušanjem glasa druge osobe.

Već smo spomenuli odredbu (hukm) prvog mekama – razumijevanje onoga što se sluša i njegovo projiciranje na vlastiti hal, kao i hukm drugog mekama – vedžda, koji se javlja u srcu. Spomenimo sada utjecaj vedžda, tj. njegovo manifestiranje u ponašanju salika, padanje u nesvijest, plač, nekontrolirani pokreti, cijepanje odjeće i dr.

Treća stanica (mekam)

POSLJEDICE VEDŽDA

U ovom poglavlju ćemo navesti adabe slušanja, vidljive i skrivene, kao i pohvalne i pokuđene posljedice vedžda. Adabi vedžda se dijele u pet kategorija.

Prvi edeb

Uzimanje u obzir mjesta, vremena i društva.

Džunejd je rekao: “Za slušanje je potrebno troje: vrijeme, mjesto i družina, pa, ako jedno nedostaje, nemoj slušati.“

Ovo znači da nema koristi od slušanja u vrijeme kada je postavljena hrana, u prisustvu protivnika, u vrijeme namaza, ili kada postoji nešto što skreće pažnju i uznemirava srce. Ovo je smisao Džunejdovih riječi da se pazi na vrijeme slušanja.

Mjesto slušanja ne treba biti prometna ulica, neko ružno mjesto, niti mjesto na kome postoji nešto što odvraća pažnju i sprečava usredotočenje srca.

Treći, pak, uslov – odabir društva – podrazumijeva da, ako zikru prisustvuje osoba koja ne priznaje slušanje poezije uz muziku, koja je formalno isposnik (zahid), a u suštini u srcu nema profinjenosti i koja, svojim prisustvom, samo opterećuje prisutne, skretanjem pažnje na se, bolje je ne slušati.

Isto je kada sijelu prisusvuje ohola osoba, zaokupljena dunjalukom, te ju je potrebno pratiti i uzimati u obzir njeno prisustvo. Smetnja je, također, ako sijelu prisustvuje sufija, koji nastoji da pokaže vedžd (imitirajući ga), a to poprati nekontroliranim pokretima, cijepanjem odjeće i sl. Sve navedeno stvara pometnju slušanju i zbog toga je bolje ne slušati, ukoliko se ne ispunjavaju neki uslovi. Procjenu ispunjavanja i neispunjavanja uslova slušanja čini sam slušalac.

Drugi edeb

- da šejh prozre duhovno stanje prisutnih. Ukoliko oko njega ima murida, kojima će slušanje štetiti, ne treba slušati u njihovom prisustvu. Ako, ipak, sluša, treba ih zaposliti nečim drugim. Muridi, kojima šteti slušanje, dijele se u tri grupe.

Prva grupa

Muridi najnižeg stepena su oni koji, od tarikata, nisu spoznali ništa osim vidljivih (zahir) radnji. Oni nemaju istančan osjećaj (zevk) za slušanje i njihovo bavljenje slušanjem je, ustvari, bavljenje onim što ih se ne tiče. Takvi muridi nisu predani zabavi, pa da se slušanjem zabavljaju, niti imaju osjećaj za slušanje (zevk), pa da slušaju. Stoga ih je najbolje zaposliti zikrom ili služenjem. U protivnom, samo gube vrijeme.

Druga grupa

To su muridi koji imaju istančan zevk za slušanje, ali u njima ima još ljudskih svojstava i obaziru se ka strastima, koje nisu u potpunosti nadvladane i od čije pogibeljnosti nisu u potpunosti sigurni. Možda slušanje kod takvih razjari strast i želju za užitkom, te im prekine put duhovnog napretka i spriječi ih da upotpune svoj hod tim putem.

Treća grupa

Muridi, koji su nadvladali i skršili svoje strasti i potpuno su sigurni od svih primisli, potaknutih njima. Njihov besiret (kontemplativno viđenje duhovnih svjetova) je otvoren i obuzeti su ljubavlju prema Uzvišenom Allahu, ali oni još ne poznaju dobro teoretsko znanje, tj. ne znaju Allahova lijepa imena i Svojstva i kako ih je dopušteno razumijevati, a što je nedopustivo u odnosu na Allaha.

Ako se takvima otvori mogućnost slušanja, dovest će ono što čuje, bilo to dopušteno ili ne, u vezu s Uzvišenim Allahom pa će šteta od takvih primisli – koje su kufr – biti veća od koristi samog slušanja.

Sehl, Allah mu se smilovao, rekao je: “Svaki vedžd, koji ne potvrđuju Kur’an i sunnet, nije valjan (batil je).“

Zbog toga nije dozvoljeno slušanje muridima koji imaju pomenute osobine, kao što nije dozvoljeno ni onima u čijim srcima još uvijek postoji ljubav prema dunjaluku, ili želja za samohvalom. Također, nije dopušteno slušati onome koji se u svojoj prirodi naslađuje muzikom, što mu je postala navika, koja ga odvraća od pokornosti i “osluškivanja” svog srca. Ovakvima, slušanje prekida put (tarikat) duhovnog uspona (ka mističnom Sinaju sufijske gnose).

Slušanje je vrlo sklisko područje, te je nužno pridržati slabe da se ne okliznu na njemu.

Džunejd je govorio: “Vidio sam Iblisa u snu i pitao ga: ‘Možeš li kod mojih prijatelja (sufija) išta postići?’ Iblis mi odgovori: ‘Da, u vrijeme slušanja i u vrijeme zrenja (nazr) ja im dolazim.’“ eki od šejhova je prokomentarisao ponenuti san: “Da sam ga ja vidio, rekao bih mu: “Baš si ahmak! Kako možeš postići nešto kod nekog ko, kada sluša, sluša od Njega, a kada zre (gleda), zre u Njega’.“ Na to mu Džunejd reče: “Istinu si rekao.“

Treći edeb

To je pažljivo slušanje. Slušalac treba pažljivo slušati ono što se govori i biti srcem usredotočen na to. Ne treba se mnogo osvrtati u stranu, niti gledati u lica prisutnih i manifestacije vedžda na njima. Mora se usredsrediti na se i na svoje srce i pratiti što će mu Allah spustiti iz Svoje milosti u njegov sirr (tajnu srca). Slušalac mora, također, kontrolirati svoje pokrete, da ne bi unosio pometnju u srca svojih prijatelja. Treba biti miran i paziti na pokrete svojih udova; ne treba se nakašljavati niti zijevati. Najbolje je sjediti pognute glave, kao što sjedi kada utone u misli, pazeći da (kad mu nastupi vedžd) ne pljeska niti zaigra, odnosno da ne čini nikakve izvještačene pokrete da bi ga ljudi primijetili.

Murid treba šutiti tokom recitiranja stihova, koliko je u mogućnosti, a ako ga nadvlada vedžd i počne se kretati mimo svoje volje, treba ga ispričati, a ne prekoravati.

Kada god ga prođe stanje vedžda, treba mirno sjesti i šutiti. Murid se ne treba stidjeti da kaže da nije doživio vedžd, niti treba imitirati vedžd, bojeći se da mu se ne kaže da je tvrda srca, bez bistrine i blagosti.

Pripovijeda se da je neki mladić pratio Džunejda i, kada god bi čuo zikr, zavikao. Jednog dana Džunejd mu je rekao: “Ako to još jednom učiniš, nećeš me više pratiti!” Poslije toga se toliko kontrolirao da mu je sa svake vlati kose kapao znoj, ali nije vikao. Pripovijeda se da se jednog dana ugušio od prevelike samokontrole: samo je duboko uzdahnuo, a srce mu se raspuklo.

Prenosi se da je Musa, alejhis-selam, govorio Israelićanima, pa je jedan od njih pocijepao odjeću. Na to je Uzvišeni Allah objavio Musau: “Reci: ‘Pocijepaj za Me svoje srce, a ne odjeću.’“

Ebul-Kasim en-Nasrabadi govorio je Ebu Amru ibn Ubejdu: “Ako se ljudi okupe, a među njima bude pjevač (recitator), bolje je da im recituje, nego da ogovaraju druge.” Na to mu je Ebu Amr odgovorio: “Licemjerstvo u vedždu – tj. da pokazuješ hal u kome, zapravo, nisi – gore je nego da ogovaraš trideset godina.” Pitaš me: “Da li je bolji vedžd, na koji ne podstiče slušanje i koji se ne manifestira (ne vidi) pokretima, ili onaj čije su manifestacije vidljive?”

Znaj da se manifestacije vedžda ne vide iz više razloga:

- da je vedžd slab, što se smatra nedostatkom,

- ponekad je vrlo intenzivan u srcu, ali njegove manifestacije se ne odražavaju na ponašanju zbog sposobnosti samokontrole – a to je potpunost (kemal),

- ponekad vedžd prati i utapa se u stalna stanja (halove) salika i ne primjećuje se njegov utjecaj poslije slušanja – što je krajnja potpunost (kemal).

Kod onih koji doživljavaju vedžd, on ne traje dugo. Sufija, čiji je vedžd trajan, ušatoren je (smješten) blizu Istine i on istinski vidi Istinu Istinom i na njega ne utječu nikakve promjene na pojavnom svijetu.

Nije isključeno da na ovo upućuju riječi Ebu Bekra es-Siddika, Allah mu se smilovao: “Bili smo kao što ste vi, ali su naša srca otvrdnula.”

Značenje njegovih riječi je: “Naša srca su ojačala i mogu podnijeti trajni vedžd, jer mi stalno slušamo značenja Kur’ana i Kur’an nam nije ništa novo, da bi utjecao na nas.”

Dakle, snaga vedžda pokreće, a snaga razuma kontrolira ponašanje. Ponekad jedno nadvlada drugo, da li zbog svoje siline ili zbog slabosti onog drugog. Prema tome se cijene nedostatak (naks) i savršenost (kemal).

Nemoj pomisliti da onaj koji se jako uzbudi ima potpuniji vedžd od onoga što je miran, štaviše, možda onaj mirni ima potpuniji vedžd od uznemirenog.

Džunejd se u početku kretao u toku slušanja, a kasnije je bio miran. Prigovarali su mu zbog toga, pa im je odgovorio: “Ti vidiš planine i misliš da su nepomične, a one promiču kao što promiču oblaci – to je Allahovo djelo, koji je ovo savršeno stvorio”,[100] ukazujući na to da zanesena srca putuju nevidljivim svijetom, a odgojeni udovi miruju.

Pripovijedao je Ebul-Hasan Muhamed b. Ahmed, koji je živio u Basri: “Pratio sam Sehla b. Abdullaha šezdeset godina i nisam vidio da bi se promijenio kada bi čuo zikr ili učenje Kur’ana. Međutim, pred kraj života se stresao i gotovo pao, kada je čuo nekog čovjeka da uči kur’anski ajet: ‘Nikakva otkupina se danas od vas neće primati.’[101] Kada se povratio, upitah ga o tome, a on mi odgovori: ‘Da, prijatelju dragi, oslabio sam’.

Jednom se, također, uzbudio, kada je čuo ajet: ‘Toga dana će istinska vlast biti samo u Milostivog’[102], pa ga je njegov prijatelj Ibn Salim upitao za to. ‘Oslabio sam’, odgovorio mu je. Zatim mu je rečeno: ‘Ako je to zbog slabosti, što je onda snaga hala?’ Sehl je na to odgovorio: ‘Kada (čovjeku) dođe nadahnuće, a on ga dočeka jačinom hala, pa ga nadahnuće, ma koliko bilo snažno, ne promijeni...’“

Izvor sposobnosti da se kontrolira izvanjsko, i pored utonuća u vedžd, jeste u izjednačavanju hala stalnim osvjedočenjem (šuhud) – gledanjem isključivo srcem – nurom.

Pripovijeda se da je Sehl, Allah mu se smilovao, rekao: “Moj hal prije namaza i poslije namaza je isti.”

Sehlov hal je bio isti, jer je pratio svoje srce i bio priseban u zikru Allahu, u svakom halu. Kod takvog salika, isti hal biva i prije i poslije slušanja, jer je u stalnom vedždu, njegova žeđ je konstantna, a stalno pije s izvora, tako da slušanje ne utječe na pojačanje vedžda.

Prenosi se da je Mumšad ed-Dejnuri prišao grupi u kojoj je bio pjevač (kaval). Ljudi su zašutili, a on mi je rekao: “Radite ono što ste radili. Kada bi sve zabave ovog svijeta sabrali u moje uši, ne bi mi privuklo pažnju, niti izliječilo djelić onoga što ćutim.”

Džunejd je govorio: “Nepotpunost ne šteti vedždu, ako ima znanja. Znanje je potpunije od vedžda.”

Kažeš: “Takav (alim) ne prisustvuje slušanju.” Znaj da su se mnogi alimi ostavljali slušanja u starosti i nisu dolazili na sijela, osim ponekad, da pomognu nekom od braće, ili da ga obraduju svojim dolaskom. Možda bi alim ponekad prisustvovao sijelu uz muziku da ljudi shvate njegovu potpunost (kemal) i da nauče da se potpunost ne mjeri vanjskim manifestacijama vedžda, te da se od njega nauče kontroli vanjskog manifestiranja vedžda.

Često derviši nisu kadri slijediti učenog čovjeka (alima) u njegovom preobražavanju, da bi im bio prirodniji (bliži), jer je u društvu onih koji mu nisu slični.

Ponekad je alim s dervišima samo tjelesno, a dušom i srcem daleko od njih, kao što i derviši sijele bez slušanja s nekim koji im ne pripada iz razloga koji zahtijeva da su u društvu s njima. Prenosi se da su neki alimi potpuno napustili slušanje (sema’). Smatra se da je njihov razlog bio taj što im više nije bilo potrebno, o čemu smo već govorili. Neki alimi su bili jako pobožni (zahidi) i nisu osjećali duhovni užitak u slušanju, a nisu bili ni od zabave, pa su napustili slušanje, da se ne bi bavili onim što ih se ne tiče. Neki (alimi) su napustili slušanje jer nisu imali društva. Pitali su neke: “Zašto ne slušate?“ A oni su odgovarali: “Od koga i s kim?”

Četvrti edeb

- da ne ustaje i glasno ne plače, ako se može suzdržati. Mubah je da zapleše (raks), ili da se pretvara da plače, ukoliko time ne namjerava da se pokaže pred drugima. Hinjenjem plača se privlači tuga, a plesom se podstiče na aktivnost i radost. Svako radovanje je mubah, te je dozvoljeno podsticanje na njega. Da je to bilo zabranjeno, ne bi hazreti Aiša sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, posmatrala ples Abesinaca.[103]

U nekim predajama se citira izraz hazreti Aiše: “Ve hum jezfinun” - (dok plešu i igraju).

Prenosi se od grupe ashaba da su poskakivali (hadžilu) kada su bili sretni zbog nečeg. Spominje se u hadisu (kazivanju) o kćerki Hamze i prepirci Alije b. Ebi Taliba, njegovog brata Dža’fera i Zejda b. Harisa oko preuzimanja brige o njoj i njenom odgoju. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Aliji: “Ti si od mene, a ja od tebe”, pa je Alija poskakivao. Dža’feru je rekao: “Ličiš na mene izgledom i ponašanjem”, pa je, čuvši to, Dža’fer poskakivao, prateći poskakivanje hazreti Alije. Zejdu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ti si naš brat i štićenik (mevla)”, pa je i on počeo poskakivati za Dža’ferom. Zatim je Poslanik rekao: “Ona pripada Dža’feru, jer je njegova supruga njena tetka, a tetka je kao i majka”.[104]

U nekim predajama stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao hazreti Aiši: “Želiš li gledati ples (igranje) Abesinaca?”

Termini zefn (ples, igranje) i hadžel (poskakivanje) znače isto što i raks (ples, igra), a igra se zbog veselja ili želje.

Šerijatska odredba o onome što podstiče na veselje, a time i na igranje, i o samom igranju je ista. Ako je čovjek veseo zbog nečeg pohvalnog, onda je i igranje, koje potvrđuje i pojačava to veselje, pohvalno. Ako je ono što podstiče na veselje mubah, onda je i igranje mubah, a ako je podsticaj pokuđen, onda je i igranje pokuđeno. Ne priliči da to uobičavaju ljudi na visokim položajima, niti oni koji su uzor, jer se pleše najčešće zbog igre i zabave. Svega onog što ljudi smatraju igrom i zabavom treba se kloniti onaj za kim se drugi povode (ko je drugima uzor), da ne bi izgubio ugled kod ljudi, pa da ga više ne slijede.

U pogledu cijepanja odjeće (tokom vedžda), nema nikakve olakšice, osim kada se desi mimo čovjekove volje. Nije isključeno da vedžd nadvlada (salika), te pocijepa odjeću, a da nije toga svjestan, zbog opijenosti vedždom, ili je svjestan, ali je do te mjere uzbuđen i uznemiren da se ne može kontrolirati. Takva osoba se tretira kao ona što nešto čini pod prisilom, a pokret i cijepanje odjeće su joj olakšanje. Čovjek je prisiljen da to čini, kao što je bolesnik prisiljen da ječi. Čak i kada bi se potrudio da se strpi da ne ječi, ne bi mogao, iako je to voljna radnja. Ne može čovjek ostaviti (ne činiti) svaku radnju koja se dešava njegovom voljom. Disanje je voljna radnja, ali, ako bi se čovjek potrudio da zadrži dah neko vrijeme, bio bi prinuđen iznutra da nastavi disati. Ponekad vikanje ili cijepanje odjeće budu takvog karaktera (mimo čovjekove volje) i ne može se reći da je to haram.

Spomenut je pred Es-Sirrijem događaj oštrog nadvladavajućeg vedžda, na što je on rekao: “Da, čovjek se sabljom udari po licu, a da ne zna.” Ponovo su mu se obratili o istom pitanju, isključujući mogućnost da čovjek u vedždu može ići do te mjere, ali je on bio ustrajan u svom stavu i nije ga mijenjao.

To znači da, u pojedinim stanjima, kod nekih ljudi, manifestacija vedžda bude do te mjere intenzivna. Možeš me pitati: “Što kažeš o cijepanju nove odjeće kod sufija, nakon što ih prođe vedžd i kada prestanu sa slušanjem? Oni svoj ogrtač (hrku) cijepaju na sitne komade, koje zatim dijele narodu.” Znaj da je to dozvoljeno (mubah), pod uslovom da je pocijepa na četvrtaste komade, kojima se može koristiti za krpljenje odjeće ili prostirke. Platno se cijepa da bi se od njega sašila košulja, i to nije njegovo uništavanje, jer se radi ciljano. Odjeća se ne može zakrpiti izuzev malim komadima platna, a to i jeste cilj. Podjela komadića platna od hirke svim prisutnim je u namjeri da se svi okoriste, a to je mubah. Svaki vlasnik platna može ga pocijepati na stotine komada i podijeliti stotini siromašnih, ali ti komadi moraju biti upotrebljivi kao zakrpe za pocijepanu odjeću. Zabranili smo, prilikom slušanja, cijepanje koje uništava odjeću, tako da se ništa od nje ne može iskoristiti. To je totalno upropaštavanje i nije ga dopušteno voljno činiti.

Peti edeb

Zajedničko je to ustajanje s prisutnima, ako jedan od njih ustane tokom istinskog vedžda (bez njegova imitiranja u želji da se pokaže pred ostalima), ili, ako ustane svojom voljom, ne pokazujući vedžd, a za njim ustane grupa. Pojedinac se mora prilagoditi džematu – to je edeb druženja i prijateljstva. Ako je običaj grupe da skinu turbane, pridružujući se onome u vedždu, kada mu spadne turban, ili da skinu ogrtače, ako on ostane bez njega, pocijepavši ga – onaj ko im se pridruži treba činiti to isto, jer to spada u lijepo ponašanje u prijateljstvu i druženju. Odudaranje od družine kod njih budi nelagodu, a svako društvo ima svoje formalnosti u ponašanju – zato se mora “ponašati prema ljudima prema njihovim običajima”, kao što se navodi u haberu.[105] Svakako da se to odnosi na ponašanje tokom druženja – ljubaznost i popravljanje raspoloženja (pridošlici), pružanjem pomoći. Neko može reći: “To je novotarija (bid’a). Nisu to činili ashabi.”

Nije sve što je presuđeno da je mubah preneseno od ashaba. Zabranjeno je činiti novotarije (bid’a) koje su u suprotnosti sa sunnetom – a u sunnetu nema eksplicitne zabrane ovog o čemu govorimo. Naprimjer, običaj Arapa nije bio da ustaju pred nekim, pa to u nekim situacijama nisu činili ni ashabi, kada bi došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem[106], kako prenosi hazreti Enes.

Ako nema opće zabrane, ne vidim ništa loše u tome da se, u područjima gdje je to običaj, ustane iz počasti prema pridošlici. Namjera takvog postupka je izražavanje poštovanja i počasti i popravljanje raspoloženja pridošlici. Isto se odnosi na pružanje svih uobičajenih vrsta pomoći, kojima je cilj da se gost raskomoti i da mu se ugodi. Nema zapreka da mu se pomogne. Štaviše, lijepo je pomoći, izuzev u onome što je zabranjeno, zabranom koja ne dozvoljava te’wil. Vid lijepog ponašanja je da čovjek ne pleše s ostalima, ako je njegov ples trom i pravi pometnju njihovom halu. Ples, ali bez imitiranja vedžda, dozvoljen je (mubah).

Mutevadžid (koji imitira – hinji vedžd) je onaj iz čijeg se ponašanja vidi da glumi (imitira) vedžd, dok je ponašanje onoga koji istinski doživljava vedžd prirodno i prihvatljivo ljudskoj naravi. Srca prisutnih – ako su istinski pročišćena – mjera su istinitosti ili imitiranja. Neki sufije, kada su bili upitani o istinskom (stvarnom) vedždu, odgovorili su: “Mjerilo istinitosti vedžda su srca prisutnih, pod uslovom da su jedinstvena, a ne suprostavljena.”

Kažeš: “A što s naravi koja odbija ples, i prvo što joj padne na um je da je to neispravno (batil) i da je to zabava koja je suprotna vjeri? Ko god ozbiljan vidi ples, apriori ga osuđuje.”

Znaj da ozbiljnost (vjernika) ne može biti veća od ozbiljnosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je vidio Abesince da igraju (plešu) u mesdžidu i nije ih prekorio. Nije to učinio zbog toga što je to bilo vrijeme u kome se priliči veseliti (vrijeme bajrama), i od osoba kojima to pristaje Abesinaca.

Svakako da narav (vjernika) osjeća odbojnost prema plesu, jer se on najčešće povezuje s igrom i zabavom. Igra i zabava su mubah običnim ljudima, Abesincima, crncima i njima sličnim, ali je mekruh onima koji imaju određeni društveni položaj jer im ne pristaje. Ono što se smatra mekruhom jer nije pristojno za određeni društveni status nije dozvoljeno proglasiti haramom.

Ko zatraži od siromaha sadaku, a on mu dadne hljeba, smatra se to pokornošću i dobročinstvom. No, ako neko od vladara zatraži sadaku, a on mu dadne parče ili dva hljeba, svi će to smatrati lošim djelom (munker). Takav postupak bi bio zabilježen u njegovom životopisu i pripovijedao bi se kao loš postupak i loše djelo, koje bi bilo na sramotu, kako njegovim nasljednicima tako i pristašama. Ali, i pored toga, ne može se reći da je ono što je učinio haram, jer je to, s aspekta pomoći siromahu, dobro (hasen), ali sa aspekta njegovog društvenog položaja je uskraćivanje siromahu, – što je ružno djelo.

Isto važi i za ples, kao i za ostala mubah djela, koja spadaju u istu kategoriju s njim.

Djela koja su mubah za običan svijet smatraju se lošim djelima dobrih (ebrar), a dobra djela dobrih (ebrar) smatraju se lošim djelima Allahu bliskih (mukarrebun).

Ovo je kategorizacija s aspekta ranga. S aspekta prirode samog čina posmatrano, mora se reći da ono, samo po sebi, nije haram, a Allah najbolje zna.

Iz svega što smo do u tančine naveli slijedi da je slušanje ponekad haram, ponekad mubah, ponekad mekruh, a ponekad mustehab.

Haram je i za većinu mladića, i onih koji su zaokupljeni dunjalučkim strastima. Slušanje kod njih pokreće i podstiče ono čime su obuzeti (loša i pokuđena svojstva).

Mekruh je onima koji, na osnovu pjesme, koju čuju, ne stvaraju predodžbe stvorenja, ali je kod njih slušanje postalo navika i u većini slučajeva obična zabava.

Mubah je onome ko uživa u lijepom glasu i značenju.

Mustehab je onome ko je uronuo u ljubav prema Uzvišenom Allahu, i kod koga slušanje pokreće samo pohvalna svojstva.

Hvala Allahu, Jednom i Jedinom, i neka je Allahov blagoslov na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovu porodicu.

Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, Kitab o normama (adabima) slušanja muzike i prepuštanju muzici

---

[1] “Za besposlicu u vašim zakletvama...”, Sura Bekara, 225. Sura Maida, 89. [2] Sura Fatir, 1. [3] Hadis bilježi Tirmizi u Šemail, od Katade i dodaje: “A vaš Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem imao je lijepo lice i lijep glas.“ Bilježimo ga sa spojenim lancem prenosilaca u Gajlanijjat od Katade a on od h. Enesa. Prvi je ispravniji. Tako kaže Darekutni. Hadis bilježi i Ibn Merdivejh u svom tefsiru, a od h. Alije. Svi lanci predaje su slabi. [4] Hadis kojem nisam našao izvora [5] Sura Lukman, 19. [6] Hadis bilježi Buhari od h. Ebu Amira ili od Ebu Malika Eš’arija: “U mom ummetu će biti ljudi koji će smatrati dozvoljenim svilu, mješavinu svile i vune i harfu.” Kod Buharija je ovaj hadis došao kao komentar, pa ga je Ibn Hazm proglasio slabim, a Ebu Davud i Ismaili ga navode sa potpunim lancem prenosilaca. Harfa je milha spomenuta u hadisu, kao žičani instrument. Tako kaže Dževheri. Ahmed bilježi od Ebu Umame: “Allah mi je naredio da uništim frule i lutnje i žičane instrumente.” On bilježi i hadis Kajsa b. Sa’da b. Ubadeta: “Gospodar mi je zabranio alkohol, žičane instrumente i pjevačice.” Bilježi i hadis o tome kako će smatrati dozvoljenim alkohol i udaranje u defove. Svi lanci prenosilaca su slabi. Ebu Šejh bilježi mursel hadis: “Slušanje muzičkih instrumenata je grijeh...” Ebu Davud bilježi od h. Ibn Omera: “Čuo je frulu i začepio uši prstima...” Ebu Davud kaže da je ovaj hadis neprihvatljiv. [7] Muttefekun alejhi od h. Ibn Abbasa [8] Sura A’raf, 32. [9] Muttefekun alejh, od h. Ebu Hurejre: “Omer je prolazio pored Hassana koji je recitovao poeziju u džamiji, pa mu je prigovorio, a Hassan mu je rekao: ‘Recitovao sam pred onim koji je bolji od tebe...’” Muslim bilježi od h. Aiše da je Hassan spjevao: “Rugao sam se Muhammedu, ali sam ga i branio / Allah za to će da nagradi.” I još: “Sjaj porodice Hašimovića / Sinovi kćeri Mahzuma, a otac ti je rob.” Buhari bilježi stihove Ibn Revvaha: “Među nama Allahov Poslanik koji uči Njegovu Knjigu / Pojavi se dobro sjajno dolazeći iz zore.” [10] Hadis bilježi Buhari od h. Ubejje b. Ka’ba. [11] Ovaj hadis je kao što kaže i Pisac u dva Sahiha, ali je poezija zabilježena samo kod Buharije a nije kod Muslima. [12] Prvi stih bilježi Buhari, kada se govori o hidžri, a od h. Urve. On bilježi i drugi stih, samo što je kod njega nagrada, umjesto život. Ibn Šihab kaže: “Nepoznato nam je da je Poslanik recitovao ikakve stihove osim ovog stiha.” Drugi stih je zabilježen u oba Sahiha od h. Enesa da su ashabi radili i pjevušili, pa je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s njima izgovarao rečene stihove: “Allahu moj, pravi život je ahiretski...” Drugi stih nije rimovan. U dva Sahiha je zabilježeno da je rekao kada je kopao hendek: “Pa blagoslovi muhadžire i ensarije...” U drugoj predaji: “Pa oprosti...” Kod Muslima je predaja: “Pa počasti...” obojica bilježe od Sehla b. Sa’da: “Pa oprosti...” [13] Hadis bilježi Buhari kao komentar, Ebu Davud, Tirmizi i Hakim od h. Aiše. Tirmizi kaže da je hadis hasenun sahih. Hakim kaže da je vjerodostojnog lanca prenosilaca. U dva Sahiha je da je ona rekla: “On je svojim stihovima branio Poslanika sallallahu alejhi ve sellem [14] Hadis bilježi Begavi u Mu’džemussahabe, Ibn Abdilberr u Isti’ab, s slabim lancem prenosilaca od Nabiga, a pravo mu je ime Kajs b. Abdullah: “Poslaniku, s.s.v.s., sam recitovao: ‘Nebo smo dosegli slavom i plemenitošću / Ali nadamo se i većem položaju od toga...’” Ovo bilježi i Bezzar: “Nadvisili smo ljude čašću i plemenitošću...” Poslanik, s.s.v.s., je rekao: “Lijepo kazano, oče Lejlin, da ti Allah ne posrebri usta.” Tada je Abbas rekao: “Prije si uživao u hladovini, a i u skladištu gdje lišće se suši.” [15] Hadis bilježi Tirmizi od Džabira b. Semureta i kaže da je vjerodostojan. Ja nisam našao da se hadis prenosi od h. Aiše. [16] Hadis bilježi Muslim [17] Hadis bilježi Ebu Davud Tajalisi. Buhari i Muslim bilježe priču o Undžušetu, ali ne navode Berra b. Malika. [18] Stihovani govor u metru redžez (mustef’ilun), sličan rimovanoj prozi. [19] Muzički žičani instrument. [20] El-Hadid, 23. [21] Mutefekun alejhi. [22] Bilježi ga Bejhaki, ali se ne spominju def i melodija. [23] Bilježi ga Ebu Davud. [24] Hadis navode i Buharija i Muslim. Rivajet od Aiše, r.a. (koji navodi autor), nalazi se u Buharijinom Sahihu, dok ga Muslim bilježi od Amra b.Harisa. [25] Muslim navodi ovaj hadis preko Ebu Hurejre. Bilježi ga i En-Nesai. [26] Hadis bilježi Muslim od Ibn Šihaba preko Evzaija. [27] Hadis bilježi i Muslim. [28] Hadis h. Ae, koji bilježi autor, nalazi se u dva sahiha, u skraćenoj verziji, a cijeli bilježi Ebu Davud. [29] Hadis se nalazi u dva sahiha. [30] El-Ankebut, 64 [31] Termin je izveden iz riječi vudžud (postojanje) i musadefe (podudarnost), što znači da salik u svojoj duši nailazi na halove (stanja) u kojima nije bio prije slušanja (sima’). Posljedica tih stanja je razbuktavanje plamena u srcu, koji ga pročišćava od svega što muti njegovu bistrinu, kao što plamen očisti dragulje od troske. [32] Hadis prenosi Ibn Hiban. [33] Mutefekun alejhi – preko El-Bera’a. [34] Riječ hijar u arapskom jeziku znači krastavac. To je zbirna imenica, a također je množina od riječi hajjirun – dobar. Dakle, ašretu hijarin znači deset dobrih, ali i deset krastavaca (op. prev.). [35] El-Bekare, 225 [36] Lukman, 6 [37] Hadis bilježi Taberani u Evsatu, a sened mu je daif, slab. [38] En-Nedžm, 59,60,61 [39] Eš-Šu’ara’, 224 [40] Bilježi ga autor Firdevsa od Alije, r.a. [41] Bilježe ga Ibn Ebid-Dunja i Taberani u Mu’džemul-kebiru, a daif je. [42] Bilježe ga autori četiriju sunena. [43] Mutefekun alejhi [44] Bilježi ga Ibn Davud, kao munker (nepoznat). [45] Hadis je spomenut u poglavlju O namazu. [46] Hadis će u cijelosti biti citiran u pomenutom poglavlju. [47] Bilježe ga Et-Tirmizi i Ibn Madždže od Ebu Hurejre. [48] Es-Saffat, 171 [49] Es-Sedžda, 13 [50] El-Enbija’, 101 [51] Hadis prenosi Ibn Mubarak od Ikrima b.Ammara od Jahja b.Ebi Kesir kao mursel. [52] Hadis navodi Muslim. [53] Hadis je spomenut u poglavlju o dovama. [54] Ovo stanje naziva se beka – stanje preživljavanja i trajnog usidrenja u Božanskom (vječno optrajavanje u božanskoj prisutnosti) – op.prev. [55] Riječ vedžd (ekstaza) je izvedena iz korijena glagola vedžede što znači naći, pronaći. 56] Nije nadaren moću rasuđivanja (op. prev.) [57] Mutefekun alejhi. [58] En-Nedžm, 5, 6 i 7. [59] Inf. glagola teferrese – pažljivo (ispitivački) promotriti, primijetiti, opaziti, zapaziti. [60] Bilježi ga Tirmizi kao garib hadis. [61] Hadis je spomenut u poglavlju o postu. [62] El-Hidžr, 40 [63] El-Hidžr, 42 [64] Spomenut je u poglavlju O učenju Kur’ana. [65] Hadis je naveden u poglavlju O dovama. [66] Er-Ra’d, 28 [67] Ez-Zumer, 23 [68] El-Enfal, 2 [69] El-Hašr, 21 [70] Hadis je spomenut u poglavlju O učenju Kur’ana. [71] Već je spomenut. [72] Bilježe ga Tirmizi i Hakim. [73] En-Nisa, 41. [74] Mutefekun alejhi. [75] El-Muzzemmil, 12 i 13. [76] Bilježe ga Ibn Adij i Bejhaki. [77] El-Maide, 118. [78] Bilježi ga Muslim. [79] Hadis je spomenut u poglavlju o učenju Kur’ana. [80] El-Maide, 83. [81] Bilježe ga Ebu Davud, En-Nesai i Et-Tirmizi. [82] Grad u Iraku. [83] El-Muzzammil: 8. [84] El-Tur, 7, 8. [85] El-Mursalat, 35, 36. [86] El-Mutaffifun, 6. [87] El-Isra’, 86 [88] El-Fakr, 27, 28. [89] Gafir, 18. [90] Inšikak, 1. [91] Ja-sin, 59. [92] El-Bekare, 171. [93] En-Nisa’, 11 [94] En-Nur, 4 [95] En-Nisa’, 11 [96] En-Nisa’, 11 [97] En-Nur, 37 [98] op. prev. [99] Hadis je spomenut u kitabu O braku. [100] En-Neml, 88 [101] El-Hadid, 15 [102] El-Furkan, 26. [103] Hadis je spomenut u poglavlju O Kibli. [104] Hadis bilježi Ebu Davud, dok Buharija bilježi isti, ali bez izraza hadžile (poskakivao je). [105] Hadis bilježi El-Hakim – sahih, po standardima Buharije i Muslima. [106] Napomenut je u poglavlju “Lijepo ponašanje u društvu”.