GAZALI: Misli i izreke poznatih / Karakteristika ahiretske uleme

MISLI I IZREKE POZNATIH

Rekao je hazreti Omer, da je Allah zadovoljan njim: “Najveća opasnost za ovaj Ummet, i toga se najviše bojim, bit će u licemjerstvu (hipokriziji) učena čovjeka. Upitaće ga: Kako može ālim biti munafik? To je onaj koji je ālim verbalno (na riječima), a srcem i dijelima je neznalica (džahil)”.

Hasan el-Basri, da mu se Allah smiluje, reče: “Nemoj biti od onih koji sakupljaju znanje uleme i mudrost mudraca, a u praktičnom žive životom glupaka.”

Neki čovjek reče Ebu Hurejri, da mu se Allah smiluje, tražeći od njega savjet: “Želim da naučim, ali se bojim da to znanje ne zapostavim” Ebu Hurejre, mu reče: “Nepostupanje po znanju – to je njegovo zapostavljanje.”

Ibrahim b. Ujejme bi upitan: “Koji će se ljudi najviše kajati?” Reče: “Na ovom svijetu će se najviše kajati čovjek koji učini dobro onome ko je nezahvalan, a prilikom smrti i na budućem svijetu najviše će se kajati ālim koji ne bude praktikovao svoje znanje.”

Halil b. Ahmed reče: “Postoje četiri vrste ljudi:

- Čovjek koji zna, i zna da zna. To je učen čovjek i slijedite ga;

- Čovjek koji zna, a ne zna da zna. Taj je uspavan, probudite ga.

- Čovjek koji ne zna, i zna da ne zna. Taj je spreman prihvatiti uputu. Uputite ga.

- Čovjek koji ne zna, i ne zna da ne zna. To je neznalica. Okanite ga se.”

Sufjan es-Sevri, da mu se Allah smiluje, reče: “Znanje poziva na praksu, ako se taj poziv odbije - znanje odlazi.”

Ibn Mubarek reče: “Čovjek je učen sve dotle dok bude tražio nauku. Kada pomisli i uobrazi da zna – postaje neznalica.”

El-Fadl b. ‘Ijad reče: “Sažaljevam tri osobe: utjecajnog čovjeka u narodu koji postane bezvrijednim i poniženim, bogatog i moćnog u narodu koji postane siromašan, ālima koji postane predmetom ismijavanja.”

Hazreti Hasan reče: “Kazna uleme je u smrti srca, smrt srca je u orijentaciji dunjaluku umjesto ahiretu.” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

“Ālim (misli na iskvarenog ālima – op.prev.) će u džehennemu tako žestoko biti kažnjen, da će se neki stanovnici džehennema okupiti oko njega i čuditi se njegovoj patnji.” 198

U tom smislu Usame b. Zejd kaže da je čuo od Resula, sallallahu alejhi ve sellem, ove riječi:

“Na Kijametskom danu će se doći sa ālimom koji će biti bačen u vatru. Utroba i crijeva će mu izaći iz stomaka i on će oko njih kružiti kao što magarac kruži oko mlinskog kamena. Oko njega će se okupiti stanovnici džehennema i pitati zašto je tako kažnjen, a on će reći: ‘Naređivao sam da se čini dobro, a sam ga nisam radio, odvraćao sam od zla, a sām sam ga činio’.” 199

Ālim će žestoko biti kažnjen zbog toga što je griješio, a znao, tako Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“Licemjeri će na samom dnu džehennema biti.” 200

Židovi su počinili veći grijeh od Kršćana iako (kao Kršćani – op.prev.) nisu Allahu, dželle ša‘nuhu, pripisivali sina niti su zagovarali trojstvo, ali su negirali nakon spoznaje:

“Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju.” 201

Isto tako, Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“I kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo!” 202

U kazivanju o Bal’am b. Ba’ura,203 Kur’an kaže:

“I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao.” 204

Kur’an dalje kaže da je njegov slučaj kao “slučaj psa - ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš, on opet dahće.” 205

Bal’amu je bila data Allahova, dželle ša‘nuhu, Uputa, ali se on okrenuo prohtjevima i strastima, zato je njegov slučaj poput psa, znači, data mu mudrost ili ne, on se okreće i predaje strastima.

Isa, alejhisselam, kaže: “Primjer loše uleme je kao primjer stijene koja padne na izvor rijeke, pa niti ona upija vodu niti dozvoljava vodi da napaja usjeve. Ili kao primjer kanala iz kojeg raste bambus i žbunje. Izvana odiše snagom, a unutra muljem i truleži. Ili, kao primjer mezarluka, izvana su građevina, unutra kosti mrtvaca.”

Sve ovo ukazuje da je pozicija ālimā dunjalučke kategorije – ebna-u ed-dunja (sinovi dunjaluka) jako bijedna i da će kazna kojom će biti iskušani biti teža od kazne džahila. Pobjednici će biti ulema ahireta (ulema-u el-Ahireti), a njihova su obilježja sljedeća:

1. Prva karakteristika ahiretske uleme da stjecanjem nauke ne žele dunjalučke, materijalne interese. Ālim najnižeg ranga trebao bi shvatiti ništavnost i mizernost ovoga svijeta u odnosu na ahiret. Trebao bi shvatiti da su ta dva svijeta dijametralno oprečna, oni su poput dvije inoče, koliko god da zadovoljite jednu naljutit ćete drugu. Ta dva svijeta su dijametralna poput dvije skale na vagi, spuštanjem jedne skale (odnosno tega) druga se diže. Ta dva svijeta su poput Istoka i Zapada, što god se više približiš jednoj strani, udaljavaš se od druge.

Oni su poput dvije čaše, jedna prazna, druga puna. Sve što više puniš jednu, prazniš drugu. Onaj ko ne spozna koliko je beznačajan i prljav ovaj svijet, kako je u njemu izmiješana muka i zadovoljstvo, kako je kratak i prolazan – taj je defektnog uma. Promatranjem i eksperimentom se dolazi do ove spoznaje i rezultata, pa kako se može tretirati ālimom onaj ko ima defekt u svome intelektu?

Ko ne spozna vječnost ahireta i njegovu prednost nad dunjalukom, taj je nevjernik (kafir), manjkavog je imana. Kako može biti ālim, a manjkavog imana?

Onaj ko ne shvati da su ova dva svijeta dijametralno suprotni jedan drugom, taj nije shvatio poruku svih Allahovih poslanika, taj ne vjeruje u riječ Kur’ana, od početka do kraja. Kako se taj čovjek može smatrati ulemom? Onaj, pak, ko spozna ovo sve, a ne da prednost ahiretu nad dunjalukom, on je zarobljenik šejtana, rob strasti i bijede. Kako se može ubrajati u kategoriju uleme čovjek koji je na ovoj razini?

U Davudovim skriptima stoji da je Allah, dželle ša‘nuhu, rekao: “Kada učen čovjek više pažnje i ljubavi posveti svojoj strasti i pasiji, najmanje što ga kaznim je to da ne osjeti slasti druženja sa Mnom. O, Davude, ne pitaj o Meni ālima koji je opijen dunjalukom, taj ćete odvratiti od puta ljubavi prema Meni. To su drumski razbojnici za moje robove. O, Davude, budi sluga onome ko Mene traži. O, Davude, ko Meni bježi tretirat ću ga kao dobrog, a koga tako tretiram, Moja kazna ga nikada neće stići.” Zato je Hasan el-Basri rekao: “Kazna uleme je u smrti srca. Smrt srca je – traženje dunjaluka umjesto ahireta.” U tom smislu Jahja b. Muaz reče: “Sjaj i ljepota znanja i mudrosti nestaju kada se njima želi dunjaluk.”

Seid b. el-Musejjib, da mu se Allah smiluje, reče: “Kada primijetite ālima da često kruži oko vladara, znajte da je to lopov.” Hazreti Omer, da je Allah zadovoljan njim, je rekao: “Kada vidite ālima da je previše okrenut dunjaluku posumnjajte u njegov iskren odnos prema našoj vjeri, svako robuje onom koga voli.”

Malik b. Dinar, da mu se Allah smiluje, reče: “Pročitao sam u starim knjigama da je Allah, dželle ša‘nuhu, rekao za ālima kod kojeg prevladava ljubav za dunjalukom, da će iz njegovog srca ukloniti slast i zadovoljstvo zikira – veličanje Allaha, dželle ša‘nuhu.” Priča se da je brat pisao bratu: “Brate, dato ti je znanje, nemoj svjetlo svoga znanja prekriti tminom grijeha pa da ostaneš u mraku onoga dana kada ulemi znanje bude osvjetljavalo put.”

Jahja b. Muaz, da mu se Allah smiluje, ovim se riječima obratio ulemi koja se previše okrenula dunjaluku: “O, nosioci znanja, dvorci i kuće su vam kao u Cezara i Kisra-a, odjeća vam je kao u Zahira,206 papuče su vam kao u Džaluta, kola su vam kao kod Karuna, posuđe vam je kao kod Faraona, postupci su vam džahilijjetski, mezheb vam je šejtanski, a gdje vam je Resulov šerijat?” Pjesnik je rekao: “Čuvar stado čuva od vuka, šta će biti kada čuvari postanu vuci?” Neki mudrac je upitan: “Da li čovjek za čije oko i srce prijene grijeh i dunjaluk ima spoznaju u Allaha, dželle ša‘nuhu?” On odgovori: “Nema sumnje, čovjek koji daje prednost dunjaluku nad ahiretom, ne poznaje Allaha, dželle ša‘nuhu”. Ali, nemoj misliti da je kapital jedina prepreka i da ćeš se uklanjanjem prepreke uključiti u duhovnu (ahiretsku) ulemu. Težnja za položajem (el-džahu) opasnija je od težnje za imetkom. To je najveće i najopasnije iskušenje. Zato je Bišr b. el-Haris rekao: “Nekada mi dođe posebna želja za govorom, ali neću da govorim dok ta želja ne splasne na nivo realnosti.” Rekao je, što su prihvatili i neki drugi: “Kad dobiješ naglašenu volju za govorom – onda šuti, a kad nemaš toga osjećaja – onda govori.”

U tom smislu Es-Sevri reče: “Ovo iskušenje je opasnije od iskušenja porodice, imetka i djece. Kako da se ne plašiš ovoga iskušenja kada je najodabranijem među Allahovim poslanicima, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, upućena ova poruka: ‘A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi se priklonio’. “207

Sehl,208 da mu se Allah smiluje, je rekao: “Cjelokupno znanje je dunjalučko. Primjena i praksa ovoga znanja čini ga ahiretskim. Ali, svaka praksa i rad koji nema iskrenosti (ihlasa) beskoristan je i uzaludan.” Također je rekao: “Svi ljudi su mrtvaci, osim uleme. Ulema je pjana, osim one uleme koja znanje prakticira. I sami praktičari su u zabludi – osim onih koji su u svom prakticiranju iskreni. Iskreni su oni koji strepe u svojim djelima, svjesni konačne odgovornosti i posljedica za svoja djela pred Allahom, dželle ša‘nuhu” Isa, alejhisselam, je rekao: “Kako se može smatrati učenim onaj koji zagovara put ahireta a uporan je u slijeđenju puta dunjaluka i kako se može smatrati učenim onaj ko traži znanje da bi se pomoću istog pročuo, a ne da bi po njemu radio?”

Salih b. Kisan el-Basri reče: “Živio sam sa šejhovima koji su se molili Allahu, dželle ša‘nuhu, da ih sačuva od pokvarenog ālima.”

Ebu Hurejre prenosi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Ko bude tražio znanje kojim se postiže blizina Allaha, dželle ša‘nuhu, sa namjerom da postigne neki dunjalučki interes, taj neće osjetiti miris Dženneta na Kijametskom danu.” 209

Allah, dželle ša‘nuhu, je lošu ulemu opisao da svojim znanjem jede dunjaluk, a ahiretsku ulemu je istakao po skrušenosti i poniznosti. Za dunjalučku ulemu Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati i da neće iz nje kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili.” 210

A o ahiretskoj ulemi Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“Ima i sljedbenika Knjige koji vjeruju u Allaha i u ono što se objavljuje vama i u ono što je objavljeno njima, ponizni su prema Allahu, ne zamjenjuju Allahove riječi za nešto što malo vrijedi; oni će nagradu od Gospodara njihova dobiti.” 211

Neko od stare uleme reče: “Na budućem svijetu prava ulema će biti u društvu Allahovih poslanika, a sudije će se naći u društvu vladara.” Pojam sudija obuhvata svakoga fakiha koji je svojim znanjem želio postići dunjalučki interes. Ebu ed-Derda prenosi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Allah, dželle ša‘nuhu, je objavio nekim poslanicima: Reci onima koji iz obrazovanja isključuju vjeru i praksu, i koji traže zemaljske interese ahiretskim znanjem, da su oni poput onoga ko se ljudima prikazuje u janjećoj koži, a srca su im vučija, riječi su im slađe od meda, a srca gorčija od čemera. Mojim imenom oni Me varaju, oni Mi se i izrugivaju. Izložit ću ih takvim iskušenjima od kojih će mnogi iskreni robovi ostati zbunjeni” 212

Također, Dahhak prenosi od Ibn Abbasa da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Ulema ovoga Ummeta je poput dva čovjeka: jednog, kome Allah, dželle ša‘nuhu, da znanje pa on to znanje prenese drugim ljudima, a zauzvrat od njih ništa ne uzme niti to u bilo kom vidu naplati. Za takvog čovjeka se Allahu, dželle ša‘nuhu, moli i zauzima i ptica na nebu i riba u vodi i svako živo biće na kopnu. Za njega se zauzimaju meleki koji ljudska djela registruju (kiramu el-katibun). Na Kijametskom danu bit će doveden pred Allaha, dželle ša‘nuhu, bit će počašćen druženjem sa poslanicima Allahovim. Drugog, kome Allah, dželle ša‘nuhu, da znanje pa on tim znanjem bude škrtario i uskraćivao ga ljudima i za to cijenu uzimao i naplaćivao. Taj će na Kijametskom danu biti doveden i zauzdan u plamteće uzde. Čut će se glas: Ovo je taj i taj čovjek. Allah, dželle ša‘nuhu, ga je na dunjaluku počastio znanjem pa je on to znanje uskratio Njegovim robovima i za njega uzimao mizernu cijenu. Ovaj će biti izložen kazni sve dok Allah, dželle ša‘nuhu, ne dovrši presudu ljudima.” 213

Drastičniji od ovoga primjera je slučaj čovjeka koji je služio Musa, alejhisselam. Iskoristio je momenat druženja sa Allahovim poslanikom i obraćao bi se ljudima govoreći: “Ovo mi je rekao Musa, miljenik Allahov; ovo mi je rekao Musa, sabesjednik Allahov (kelimullah); ovo mi je prenio Musa, iskreni prijatelj Allahov.” Na ovaj način je stekao ogromno bogatstvo i jednostavno mu se izgubio svaki trag. Musa, alejhisselam, ga je tražio ali ništa o njemu nije mogao saznati. Jednoga dana pred Musom, alejhisselam, se pojavio čovjek koji je jednom rukom vodio i držao svinju, a o vratu mu je visio crn konop. Musa, alejhisselam, ga upita: “Da slučajno ne znaš toga i toga čovjeka?” On odgovori: “Znam, taj čovjek je ova svinja!” Musa, alejhisselam, zamoli Allaha, dželle ša‘nuhu, da ga vrati u prvobitno stanje pa da ga upita zašto ga je to zadesilo. Allah, dželle ša‘nuhu, mu objavi: “Da me zamoliš onako kao što Me zamolio Adem ne bih ti odgovorio, ali evo, upoznat ću te zašto sam tako uradio sa ovim čovjekom. To je zbog toga što je trgovao sa vjerom, sa njom tražio dunjaluk.”

Slična ovoj je i predaja Muaz b. Džebela u kojoj stoji da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Za ālima je veliko iskušenje i opasnost da bude više volio govoriti nego slušati.” 214

Govor je podložan preuveličavanju i dodavanju, mogućnost greške je velika. U šutnji je spas i znanje. Ima uleme koja prikriva znanje i ne voli da se ono nađe kod drugih. Ti će zauzeti mjesto u prvom katu džehennema. Ima uleme koja se u svom znanju ponaša poput vlasti, ako mu se da sugestija ili primjedba, oni se naljute i razbjesne. Oni će zauzeti drugi kat džehennema.

Ima uleme koja je sklona svoje znanje prenositi samo uglednim i bogatim, ali ne i običnom i siromašnom čovjeku. Ovi su za treći kat džehennema.

Ima onih koji teže položaju u sudstvu i ne biraju sredstva da dođu do te pozicije pa donose pogrešne presude, a Allah, dželle ša‘nuhu, ne voli dvoličnjake. Ovi su za četvrti kat džehennema.

Ima onih koji se u svojim nastupima mnogo koriste židovskim i kršćanskim izvorima i metodama želeći na taj način stvoriti utisak obimnosti spoznaje. Ovi su za peti kat džehennema.

Oni koji, pak, svojim znanjem, prije svega, žele dokazati viteštvo i soj, ostaviti spomen među ljudima, ti su za šesti kat džehennema. Ima onih koji su u svojim izlaganjima i nastupima umišljeni. Kada svoje savjete upućuju drugima kude ih i grde, a kada oni od drugih budu opomenuti i upozoreni ljute se i negoduju. Ovi su za sedmi kat džehennema.

Dragi brate, drži se šutnje, sa njom ćeš pobijediti šejtana. Nemoj se smijati bez povoda i ne hodaj bez cilja. U hadisu stoji:

“Zaista, čovjek može biti hvaljen i steći reputaciju i glas od Istoka do Zapada, a njegova težina kod Allaha, dželle ša‘nuhu, nije koliko krilo mušice.” 215

Priča se da je El-Hasan el-Basri održao predavanje u Horosanu, pa mu je čovjek nakon predavanja donio i ponudio pet hiljada dirhema i deset odijela od najkvalitetnijeg štofa, rekavši da mu je to nagrada i zarada za njegovo predavanje. On je to odbio rekavši: “Vrati to, ja za tim nemam potrebu. Ko bi održao ovako predavanje i primio ovakvu ponudu, taj ne bi imao spasa pred Allahom, dželle ša‘nuhu”.

Džabir b. Abdullah prenosi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Nemojte slušati svaku ulemu. Slušajte i uzimajte znanje samo od onih koji će vas iz pet stanja odvesti u novih pet stanja: od sumnje do čvrstog vjerovanja, od dvoličnosti do iskrenosti, od prohtjeva do pobožnosti, od oholosti do skromnosti, od neprijateljstva do savjeta.” 216

Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. ‘Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!’ – govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, - ‘on je, uistinu, presrećan.’

‘Teško vama!’ – govorili su učeni -, onome koji vjeruje i čini dobra djela bolja je Allahova nagrada.” 217

I u ovom tekstu Kur’ana data je prednost ulemi koja daje značaj ahiretu nad dunjalukom.

2. Druga karakteristika duhovne uleme je da njihove riječi ne budu u koliziji sa njihovim djelima. Znači, ako nešto zahtijevaju da oni budu prvi koji će to izvršiti. U tom smislu su sljedeće Allahove poruke:

“Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate?” 218

“O, kako je Allahu mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate!” 219

“Ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem jedino želim da učinim dobro koliko mogu.” 220

“I bojte se Allaha, - Allah vas uči, i Allah sve zna.” 221

“Allaha se bojte, znajte da je Allah na strani onih koji se grijeha klone.” 222

“I bojte se Allaha i slušajte!” 223

Allah, dželle ša‘nuhu, je rekao Isau, alejhisselam: “O, sine Merjemin, pouči sebe pa onda druge! Ako uradiš suprotno, stidi se Mene!”

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Prilikom noći Miradža prošao sam pored ljudi koji su kažnjeni na taj način što se vatrenim makazama režu njihove usne. Pitao sam ih: Ko ste vi? Odgovoriše: Mi smo zagovarali da se čini dobro, a sami ga nismo činili. Odvraćali smo od zla a sami smo ga činili.” 224

Isto tako, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Najveća propast mome Ummetu prijeti od pokvarenog ālima i pobožnog džahila, najgori među najgorima su loša ulema, najbolji među najboljima su dobra ulema.” 225

El-Evzai, da mu se Allah smiluje, navodi: “Mrtvački sanduk se potužio na zadah utroba nevjernika, a Allah, dželle ša‘nuhu, mu reče: Zadah utroba pokvarene uleme je neprijatniji od onoga u kojem ste vi.”

El-Fudajl b. ‘Ijad, da mu se Allah smiluje, reče: “Čuo sam da će pokvarena ulema na Kijametskom danu biti podvrgnuta odgovornosti prije idolopoklonika.” Ebu ed-Derda, da mu se Allah smiluje, reče: “Teško li se onome ko ne zna, a teško li se sedam puta, onome ko zna a to ne radi!”

Reče Eš-Ša’bi: “Na Kijametskom danu će grupa ljudi iz Dženneta primijetiti neke osobe u džehennemu i upitati ih: Šta vas je dovelo u vatru? Nas je Allah, dželle ša‘nuhu, uveo u Džennet zahvaljujući što smo slušali vaša uputstva? Odgovoriše: Mi smo preporučivali da se radi dobro, ali ga nismo radili, odvraćali od zla, ali smo ga činili.”

Hatim el-Esamm, da mu se Allah smiluje, reče: “Na Kijametskom danu neće biti većeg gubitnika od onoga čovjeka koji je poučavao ljude, pa ovi, zahvaljujući tome što su radili po njegovim uputama, uspiju i spase se, a on nastrada i propadne.”

Malik b. Dinar, reče: “Ālimu koji ne radi po svom znanju, njegova uputa sklizne sa ljudskih srca kao što sklizne kap niz laticu.”

Ibrahim b. Edhem, da mu se Allah smiluje, reče: “U Mekki sam, putujući, naišao na kamen sa natpisom: Prevrni me i uzmu pouku! Kada sam to učinio pročitah ucrtan tekst: Ako ne radiš po onome što znaš, kako ćeš tražiti znanje koje ne znaš?”

Ibn es-Semmak, da mu se Allah smiluje, reče: “Mnogo je onih koji spominju Allaha, a ustvari Ga zaboravljaju! Mnogo je onih koji plaše Allahom, a drski su prema Allahu! Mnogo je onih koji se Allahu približavaju, a daleko su od Njega! Mnogo je onih koji prizivaju Allahu, a bježe od Allaha! Mnogo je onih koji čitaju Allahovu knjigu a potpuno su odvojeni od ajeta Allahovih!”

Makhul prenosi od Abdurrahmana b. Ganema da mu je rekao: Čuo sam od deset ashaba sljedeće: U trenutku debate o nauci u mesdžidu Kubā’ priključio nam se Resul, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao:

“Naučite koliko god hoćete, Allahovu nagradu za to nećete dobiti sve dok po tome ne budete radili.” 226

Isa, alejhisselam, je rekao: “Primjer onoga ko stekne znanje, a ne radi po njemu je kao primjer žene koja u tajnosti počini zinaluk, ali ona to ne može sakriti jer će trudnoća potvrditi taj čin. Isto tako, onaj ko ne bude radio po svom znanju, Allah, dželle ša‘nuhu, će ga na Kijametskom danu osramotiti pred svjedocima.”

Muaz b. Džebel reče: “Čuvajte se posrnuća ālima, njegov utjecaj među stvorenjima je velik, mnogi će ga slijediti.”

Hazreti Omer je rekao: “Kada posrne ālim, mnogi će sa njim posrnuti.” Isto tako, hazreti Omer je rekao: “Tri su predznaka kraja vremena, jedan od njih je posrnuće ālima.”

Ibn Mes’ud reče: “Doći će vrijeme kada će ogorčati prijatnost i slatkoća srca, od znanja neće imati mnogo koristi niti učitelj niti pak učenik. Srca učitelja će biti poput slane žabokrečine na koju pada kiša sa neba ali joj ne daje slast i pitkost. To je zbog toga što će ulema voljeti dunjaluk više od ahireta. Allah, dželle ša‘nuhu, će iz srca takve uleme ukloniti izvore mudrosti i svjetla upute. Takav ālim će vam svojim jezikom govoriti da se boji Allaha, dželle ša‘nuhu, a svojim djelima će činiti grijeh. Plodni li će tada biti jezici, a besplodna i sušna srca! Tako mi Allaha, dželle ša‘nuhu, to će biti najviše zbog toga što će učitelji poučavati iz ciljeva i interesa koji nisu Allahovi, dželle ša‘nuhu, i što će i učenici učiti zbog ciljeva i interesa koji nisu Allahovi, dželle ša‘nuhu”.

U Tevratu i Indžilu je zapisano: “Ne tražite znanje osim nakon što praktikujete ono što znate.”

Hazreti Huzejfe, da je Allah njim zadovoljan, reče: “Vi živite u vremenu u kojem čovjek, ako ne praktikuje desetinu svoga znanja – propada. A doći će vrijeme u kojem će onaj ko bude praktikovao desetinu svoga znanja – biti spašen. To je zbog toga što će biti mnogo bezvrijednih i beznačajnih ljudi.” Znaj da je primjer ālima kao primjer sudije za koga Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

“Postoje tri vrste sudija: onaj ko sudi pravedno i to zna. Taj će u Džennet. Drugu kategoriju sačinjavaju oni koji nepravedno sude, iz znanja ili neznanja. Ovi će u džehennem. Treća vrsta sudija su oni koji donose presude suprotno onome što je Allah odredio. I ovi će u džehennem.”227

Ka’b, da mu se Allah smiluje, je rekao: “Na kraju vremena će biti ulema koja će ljude upućivati na umjerenost i skromnost a sami neće biti takvi, pozivat će na bogobojaznost, a oni se neće bojati, sprječavat će podilaženje i dodvoravanje vlastima, a sami će ih posjećivati i podilaziti im, davat će značaj dunjaluku nad ahiretom, jedni druge će klevetati, sebi će približavati bogataše, a udaljavati sirotinju, bit će ljubomorni na znanje jedni drugih kao što su ljubomorne žene na muškarce. Naljutiti će se na svoga druga ako se bude družio sa nekim drugim. To su oholi i ubobraženi, to su neprijatelji Milostivog.”

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Možda će vas šejtan prevladati i prevariti u znanju.”

Kako Allahov poslaniče? Resul, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori:

“Reći će vam: Traži znanje ali ga nemoj praktikovati dok potpuno njim ne ovladaš. Tako će neko stalno izučavati i tragati, ali neće raditi i u tome će ga smrt zateći.” 228

Sirri es-Sakti je rekao: “Čovjek koji se bio posvetio isključivo ezoteričkim naukama, učinio je iznenada zaokret i okrenuo se ibadetu. Pitao sam ga šta ga je navelo na tu veliku promjenu, a on je odgovorio: Usnio sam san u kojem mi je došao čovjek i rekao: Dokle ćeš biti istrajan u traćenju i uništavanju znanja? Ja mu odgovorih: Ali, ja znanje čuvam, na šta mi on reče: Čuvanje znanja leži u njegovoj primjeni. Od tog trenutka sam se manje posvetio istraživanju, a više praksi.”

Ibn Mes’ud, da je Allah zadovoljan njim, je rekao: “Znanje ne predstavlja memorisanje hadisā – znanje je strah od Allaha, dželle ša‘nuhu”.

Hasan el-Basri reče: “Možete izučavati što god hoćete i koliko god hoćete, ali, tako mi Allaha, On vas za to neće nagraditi sve dotle dok to ne budete praktikovali. Maloumni su preokupirani memorisanjem (rivajetom), a umni su preokupirani praktikovanjem (riajetom)”.

Malik b. Enes, da mu se Allah smiluje, je rekao: “Traženje nauke je lijepa stvar, njeno širenje isto tako, ako je to sve sa dobrim nijetom. Međutim, vodi računa danonoćno da radiš ono što ta nauka zahtjeva.”

Ibn Mes’ud, da je Allah zadovoljan njim, je rekao: “Kur’an je objavljen da se po njemu radi. Vaše izučavanje Kur’ana istovremeno je i njegova primjena. Ali, doći će oni koji će Kur’an modificirati – to neće biti odabrani između vas. Ālim koji ne radi po svome znanju liči na bolesnika koji opisuje lijek ali ga ne primjenjuje, ili gladnog koji opisuje ukuse hrane ali je ne jede.” Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“Teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite!” 229

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

“Ono čega se najviše bojim u svom Ummetu je posrnuće ālima i rasprava licemjera (munafika) o Kur’anu.” 230

3. Treće svojstvo duhovne uleme je da se opredijeli za nauke koje donose ahiretske koristi, da zapostavi i zanemari discipline koje se zasnivaju na pretpostavkama, raspravama i polemikama, jednom riječju, nauci od koje ima malo koristi. Primjer čovjeka koji zanemari praktičnu nauku, a posveti se raspravi i polemici je kao čovjek koji se na smrt razboli od niza opasnih bolesti. Takav čovjek dođe do iskusnog i dobrog ljekara, i umjesto da ga direktno pita za lijek o svojoj bolesti, on se sa ljekarom upušta u raspravu o lijekovima o njihovom djelovanju, o kompleksnosti ljekarske profesije i slično. To je najveća glupost.

Prenosi se da je čovjek došao Resulu, sallallahu alejhi ve sellem, i reka mu:

- “Pouči me čudima nauke.” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: - “Šta znaš o početku nauke?” Čovjek odgovori: - “Šta je to početak nauke?” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: - “Da li si spoznao Uzvišenog Gospodara?” Čovjek odgovori: - “Jesam.” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: - “Jesi li udovoljio Njegovim propisima?” Ovaj odgovori: - “Jesam, kao što Allah želi.” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, ga dalje upita: - “Da li si spoznao smrt?” Odgovori: - “Jesam.” A Resul, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: - “Šta si pripremio za smrt?” Odgovori: - “Ono što Allah želi.” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: - “Idi, učvrsti se u tim stvarima, pa onda dođi i poučit ćemo te čudima nauke.” 231

Učenik treba biti poput Hatim el-Esama. On je bio učenik poznatog ālima Šekik el-Belehija, da je Allah zadovoljan njim. Jednoga dana učitelj je upitao svoga učenika: “Koliko si vremena proveo kod mene?” Hatim odgovori: “Trideset i tri godine.” Učitelj ga upita: “Šta si za to vrijeme naučio?” Hatim odgovori: “Naučio sam osam stvari.” Šekik el-Belehi mu na to odgovori: “Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un! Čitav život sam proveo sa tobom, a ti kažeš da sam te naučio samo osam pitanja?!” Učenik odgovori: “Da, moj učitelju, ne želim biti neiskren, nisam naučio ništa osim toga.” Učitelj zatim reče: “Dobro, daj da čujem tih osam stvari.” I Hatim nastavi:

- Prvo, proučavajući ovaj svijet, vidio sam da svako ima nekoga koga voli i simpatiše. Međutim, prijatelji svakoga čovjeka prate do kabura, a onda se sa njim rastanu i ostavljaju ga. Zato sam za svoga najboljeg prijatelja uzeo dobra djela. Kada uđem u kabur sa mnom će ući i moj prijatelj. Pametni učitelj, Šekik, na to reče: “Dobro, a šta je drugo?”

- Drugo, razmišljao sam o Allahovoj, dželle ša‘nuhu, poruci:

“A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao Džennet će boravište biti sigurno.” 232

Spoznao sam da je Allahova riječ istinita. Svoju dušu sam od strasti i prohtjeva uzdržao i usmjerio je pokornosti prema Allahu, dželle ša‘nuhu

- Treće, posmatrao sam svijet oko sebe i primijetio da ljudi vrijedne stvari pokušavaju obavezno zaštititi i očuvati. Razmišljao sam i o Allahovoj poruci:

“Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.” 233

Zato sam sve što je vrijedno i značajno pohranjivao kod Allaha, dželle ša‘nuhu, da mi kod Njega ostane sačuvano.

- Četvrto, posmatrajući ovaj svijet primijetio sam da mnogi ljudi pridaju veliki značaj svom kapitalu, porijeklu, porodici, položaju. Uvjerio sam se da to sve samo po sebi ne zaslužuje pažnju. Razmišljao sam i o Kur’anskoj poruci:

“Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” 234

Zato sam se odlučio za bogobojaznost kako bi kod Allaha, dželle ša‘nuhu, bio jedan od uglednih.

- Peto, posmatrajući ovaj svijet i ljude uvjerio sam se koliko ljudi jedni druge proklinju, jedni drugima zadaju teške udarce. Vidio sam da je razlog takvom ponašanju, uglavnom zavidnost (hasedluk). Razmišljao sam o Kur’anskoj poruci:

“Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu.” 235

Razumio sam da Allah vrši podjelu dobara na ovom svijetu, pa sam se oslobodio zavidnosti, mržnje i neprijateljstva prema ljudima.

- Šesto, posmatrao sam ovaj svijet i ljude pa sam vidio kako ljudi čine nepravdu i nasilje jedni drugima, kako se bore jedni protiv drugih. Vratio sam se Allahovoj, dželle ša‘nuhu, riječi:

“Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte!” 236

Ja sam istinski šejtana uzeo za svoga neprijatelja, onako kako mi ga je moj Stvoritelj predstavio, a oslobodio sam se neprijateljstva prema čovjeku.

- Sedmo, izučavao sam ovaj svijet i čovjeka pa sam vidio koliko je on preokupiran stjecanjem sredstava za svoj život. Na tom putu je spreman na poniženja i ući u poslove koji nisu dozvoljeni. Razmišljao sam o Allahovim riječima:

“Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani.” 237

Shvatio sam da sam jedno od ovih Allahovih bića i svoj sam imetak vezao za Njega.

- Osmo, posmatrao sam ovaj svijet i čovjeka pa sam uvidio da se mnogi ljudi uzdaju i oslanjaju na stvorenja poput sebe. Neki se oslanjaju na svoju trgovinu, neki na industriju, neki na profesiju, neki na svoje tjelesno zdravlje. Uglavnom, sve se svodi na to da se čovjek oslanja na nekog poput sebe. Razmišljajući o ovome povezah to sa kur’anskom porukom:

“Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.” 238

Ja sam se oslonio na Allaha, dželle ša‘nuhu, i On mi je dosta.

Kada je ovo saslašao Šekik el-Belehi reče svome učeniku: “Neka te Allah blagoslovi, o Hatime. Dugo sam vremena posvetio izučavanju Tevrata, Indžila, Zebura i Velikog Furkana (Kur’ana – op.prev.). Sve poruke ovih knjiga vezane su za ovih osam pitanja. Onaj ko bude praktikovao ove stvari on je dostojan sljedbenik ove četiri knjige.” O ovoj vrsti nauke vode računa isključivo oni koji teže duhovnim (ahiretskim) naukama. Dunjalučka ulema ne poklanja pažnju ovim naukama koje su u prvi plan stavili svi Allahovi poslanici. Oni gledaju kako će lakše doći do kapitala, pozicije i utjecaja.

Dahhak b. Muzahim reče: “Zapamtio sam ulemu koja je poučavala isključivo pobožnosti, danas vidim ulemu koja poučava samo debati i raspravi.”

4. Četvrta karakteristika duhovnog ālima je da ne bude sklon pretjerivanju u jelu i piću, da se jednostavno i skromno nosi i oblači, da njegova kuća bude oličenje umjerenosti i skromnosti, da ne robuje namještaju i komforu. Po svim ovim pitanjima duhovni ālim slijedi primjer prve generacije islama (selefa). Sve što bude tome bliže bit će bliže Allahu, dželle ša‘nuhu, i svrstati se u krug duhovne uleme.

Ebu Abdullah el-Havvas, jedan od saputnika Hatim el-Esama, pripovijeda:

- Jednom prilikom sam na putu za Hadždž zajedno sa Hatimom došao u Rejj. Sa nama je bilo 320 hadžija, koji su bili u vunenim ogrtačima bez rukava, sa sobom nisu imali opreme niti hrane. Odsjeli smo kod jednog trgovca koji je bio poznat po skromnom životu, a i po tome što je volio ugostiti siromaha. Kod njega smo prenoćili, a sutradan je rekao el-Hatimu:

- “Imaš li neku potrebu, ja želim posjetiti jednog sudiju (fakiha) koji je bolestan?” Hatim odgovori:

- “Posjeta bolesnika je odlika, a viđenje učenog čovjeka ibadet, i ja ću poći s tobom.” Bolesnik o kome je ovdje riječ bio je Muhammed b. Mukatil – vrhovni sudija u Rejju. Kada smo stigli do njegove kuće pred nama se ukaza ogroman i lijep dvorac. Hatim primijeti:

- “Kapija ālima ovakvog izgleda!” Nakon što su ušli u kuću primijetili su prostranstvo, namještaj i raskoš. Kada su ušli u dvoranu u kojoj je sudija boravio bila je prestrta prostirkama na kojima je sudija ležao i mirovao, a više glave mu je stajao dječak sa lepezom. Posjetilac je prišao bolesniku i raspitivao se za njegovo stanje, a Hatim je stajao. Kada je sudijin sin ponudio Hatimu da sjedne on je to odbio na šta ga je sudija upitao:

- “Možda nešto želite?” Hatim odgovori: - “Da, želim postaviti pitanje.”

Sudija reče: - “Pitaj!” Hatim reče:

- “Ustani i sjedni da te upitam.” Nakon što je sudija sjeo Hatim reče:

- “Odakle si stekao svoje znanje?”

- “Od povjerljivih i moralnih” – reče sudija.

- “Ko su ti?”, upita Hatim. Sudija odgovori:

- “To su ashabi Resula, sallallahu alejhi ve sellem.”

- “A ashabi Resula, sallallahu alejhi ve sellem, od koga su oni uzeli znanje?” – upita Hatim.

- “Od Resula, sallallahu alejhi ve sellem” – odgovori.

- “A od koga je Resul, sallallahu alejhi ve sellem?”

- “Od Džibrila, alejhisselama” – odgovori sudija.

- “A Džibril?” “Od Allaha, dželle ša‘nuhu” – odgovori sudija.

Hatim upita:

- “Da li si čuo da je Džibril, ili Resul, sallallahu alejhi ve sellem, ili ashabi, ili oni koji su prenijeli od ashaba, rekli, da će oni koji imaju prostran dvorac, namještaj i poslugu, kod Allaha, dželle ša‘nuhu, imati veći položaj?” Sudija odgovori:

- “Nisam to čuo.”

“Nego, što si čuo” – upita Hatim.

Sudija odgovori:

- “Čuo sam da će onaj ko se sustegne u ovozemaljskom životu, ko bude volio siromašne, ko bude želio i preferirao ahiret, da će taj postići visoke stepene kod Allaha, dželle ša‘nuhu” Hatim mu reče:

- “Na koga si se ti ugledao? Na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na njegove ashabe, na njihove dobre nasljednike, ili na faraona i Nimruda koji su prvi počeli graditi građevine od blokova i opeke? Lošu ulemu, poput vas, posmatra džahil koji vapi samo za dunjalukom i ovako zaključuje: Ako ālim prihvata ovakav život, nema razloga da i ja to ne prihvatim, zašto da budem slabiji od njega?”

Rekavši to Hatim je napustio sudijin dvorac čija se bolest nakon toga pogoršala.

Kada su stanovnici Rejja čuli za ovaj događaj došli su Hatimu i rekli mu da je dvorac Et-Tenafusija u Kazvinu mnogo veći od Mukatilovog. Hatim je otišao u Kazvin došao do Et-Tenafusija i obratio mu se riječima:

- “Da je Allahova milost na tebe. Ja sam stranac, želim da me poučiš elementarnim propisima Islama. Kako da uzmem abdest?” Et-Tenafusi odgovori:

- “Da, svakako. O mladiću, donesi posudu sa vodom.” Zatim je Et-Tenafusi sjeo i pokazao kako se uzima abdest. Hatim mu je rekao:

- “Sada ću se ja abdestiti, pogledaj da li je to ispravno.” Uzimajući abdest Hatim je oprao ruke do iza lakata četiri puta. Et-Tenafusi je to primijetio rekavši:

- “U jednom si pretjerao.”

- “U čemu?” – upita Hatim.

- “Oprao si ruke do iza lakata četiri puta” – reče Et-Tenafusi. Na to će El-Hatim:

- “Subhanallah! Ja sam pretjerao zato što sam jedanput više oprao ruke, a ti nisi pretjerao u svemu ovome što imaš?!” Et-Tenafusi je odmah razumio da El-Hatim kod njega nije došao radi pouke, povukao se i nije se pojavio u javnosti punih četrdeset dana.

Kada je El-Hatim jednom prilikom došao u Bagdad oko njega se okupi mnoštvo svijeta, između ostalog, mu rekoše:

- “O oče Abdurrahmanov, ti si učen i autoritet, ali si stranac u ovom gradu, svakoga od svojih suparnika ti ušutkaš.” El-Hatim im reče: - “Prema svojim suparnicima pokazujem tri stvari: radujem se kada me suparnik pobijedi, žao mi je kada pogriješi i nastojim da ga ne ponizim i ne osramotim zbog njegova neznanja.”

Za Hatima je čuo i imami Ahmed b. Hanbel i rekao:

- “Subhanallah, pametan li je to čovjek. Hajdemo mu otići.” Kad su stigli kod njega imam Ahmed b. Hanbel mu reče:

- “O oče Abdurrahmanov, šta će mi zagarantirati mir i spas od dunjaluka (od svijeta)?” El-Hatim mu odgovori:

- “O oče Abdullahov, naklonost svijeta ćeš steći samo ako budeš raspolagao sa četiri osobine: da oprostiš ljudima njihovo neznanje i pređeše preko toga, da ih poštediš svoga neznanja, da im daš ono što oni od tebe traže i da od njih ne tražiš ništa.” Ako to uradiš, nećeš imati problema sa svijetom.

Zatim je dolazeći u Medinu upitao neke njene stanovnike:

- “Koji je ovo grad?”

- “Ovo je grad Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem” – odgovoriše.

- “Gdje je palača Resula, sallallahu alejhi ve sellem, da tamo odem i klanjam?” – upita El-Hatim. Oni odgovoriše:

- “Resul, sallallahu alejhi ve sellem, nije imao dvorac, on je imao malu kućicu, priljubljenu za zemlju.” Zatim El-Hatim upita:

- “Gdje su palače Resulovih, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba?”

- “I oni nisu živjeli u palačama, nego, isto kao i Resul, sallallahu alejhi ve sellem, u mālim prizemnim kućicama” – odgovoriše oni. El-Hatim im reče:

- “Ovo je grad faraona!” Oni ga onda uzmu i sprovedu vlastima – gradskom namjesniku. Rekoše mu:

- “Ovaj čovjek tvrdi da je ovo faraonski grad!”

- “A, zašto?” – upita ga namjesnik. El-Hatim mu je ispričao susret i razgovor sa ljudima do kraja. Zatim je citirao ajet:

“Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor” 239

- “A vi, koga slijedite? Resula, sallallahu alejhi ve sellem, ili faraona, koji je gradio visoke palače od blokova i opeke?” Vlasti su ga oslobodile i pustile.

Ovo su samo neke predaje o El-Hatimu. Mi ćemo, kada budemo govorili o tradicionalistima (es-selef) vidjeti kako su i koliko preferirali skromnost i umjerenost nad sjajem i raskoši. Naravno, bogatstvo i komfor, u granicama dozvoljenog ne mogu spadati u kategoriju harama. Međutim, to čovjeka zavodi i opija, on se teško od toga rastaje. Da bi to očuvao čovjek će biti izložen grijehu a oštetit će i druge ljude. Koga dunjaluk obuzme teško da će se moći spasiti i izvući. Da se može dunjaluk i ahiret spojiti, ne bi Resul, sallallahu alejhi ve sellem, toliko davao ahiretu prednost nad ovim svijetom. Zna se da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, skidao svoju izvezenu košulju i prsten prilikom hutbe,240 kao i neke druge stvari na koje ćemo ukazati poslije.

Priča se da je Jahja b. Jezid en-Nevfeli pisao Malik b. Enesu, da je Allah sa njima zadovoljan:

“Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim neka je selam i salavat na Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, od onih koji su bili i od onih koji će doći, od Jahja b. Jezida b. Abdul Melika, Malik b. Enesu: Doznao sam da se fino i pedantno oblačiš, da jedeš slatko i ugodno, da sjediš na mehkom, da na svojim vratima imaš čuvara. Isto tako, čuo sam da održavaš naučnu katedru, da ti mnogi dolaze, poštuju te i drže za svoga imama. O Malik, boj se Uzvišenog Allaha, prihvati se jednostavnosti i skromnosti. Pišem ti ovo pismo kao savjet, niko ne zna za njegov sadržaj osim Allaha, dželle ša‘nuhu. Esselamu alejkum!”

Malik mu odgovara: “Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim. Neka je salavat i selam na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu porodicu i njegove ashabe. Od Malik b. Enesa Jahja b. Jezidu. Selamullahi alejke, a potom: Stiglo mi je tvoje pismo. Primio sam ga kao savjet. Želim da te Allah, dželle ša‘nuhu, nagradi. To što kažeš vezano za moje oblačenje, jelo, sjedenje, čuvare, to je tačno. Tražimo oprost od Allaha, dželle ša‘nuhu, koji je rekao:

“Reci: Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove svoje stvorio, i ukusna jela?” 241

Ja znam da je to bolje ostaviti nego praktikovati. Nemoj prestati sa svojim pisanjem i uputama. Mi ćemo biti ustrajni. Esselamu alejkum!”

Pogledajte ovu Malikovu iskrenost. On priznaje da je uživanje bolje ostaviti, ali istovremeno tvrdi da je to dozvoljeno i da on živi u granicama dozvoljenog. Ovdje su u pravu i jedan i drugi. Međutim, dozvoljeno ima svoje granice. Hod po granicama dozvoljenog i zabranjenog vrlo je opasan. Ljudi poput Malika se tu mogu održati, ali većina to ne može. Uživanje u dozvoljenom je veoma opasna. To udaljava od straha i skrušenosti, a glavna osobina uleme je bogobojaznost. Bogobojazan se udaljava od svake eventualnosti koja bi ga mogla izložiti opasnosti.

5. Peta karakteristika duhovne uleme je u distanciranju od vlasti. Najbolje je da se ālim, ako ikako može, potpuno distancira od vlasti. Dunajaluk je izazovan i sladak, a dunjalučke uzde su u rukama vlasti i vladara. Onaj ko upadne u okruženje i pod utjecaj vlasti teško se može očuvati. Onaj ko dođe u blizinu vladara i vlasti, ili će obratiti pažnju i pozornost na njihovu raskoš, te time potcijeniti i omalovažiti blagodat koju mu je Allah podario, ili im se neće suprotstaviti i kritikovati ih, pa će postati njihov laskavac i ulagivač, ili će ih veličati i hvaliti i time otvoreno lagati, ili će poželjeti da i sam poput njih stekne dunjalučku korist, pa će ući u veliku grijeg – suht. To je stjecanje imetka na nedozvoljen način. U poglavlju o halalu i haramu objasnit ćemo šta je dozvoljeno a šta zabranjeno primiti od vladara, kao i neka slična pitanja. U najkraćem, veza i druženje sa vlastima i vladarima, ključ su opasnosti i zla, i duhovna ulema tome druženju prilazi sa velikim oprezom. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Ko živi u pustinji ona ga učini krutim, ko slijedi divljač, zaboravi se, ko dođe vlasti i vladaru izloži se teškom iskušenju.” 242

Isto tako, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

- “Vi ćete imati vladare i prema njima ćete iskazivati lojalnost i odbojnost. Onaj ko ih odbije bit će nevin i čist, onaj ko izrazi odbojnost prema njima, bit će spašen, ali onaj ko bude njima zadovoljan i slijedio ih - Allah, dželle ša‘nuhu, će ga od Sebe udaljiti.”

Resulu, sallallahu alejhi ve sellem, je rečeno:

- “Da li da se borimo protiv njih?” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: - “Ne, sve dok ovi budu obavljali namaz.” 243

Sufjan es-Sevri reče: “U džehennemu ima jedna dolina koja je predviđena samo za učače Kur’ana koji su stalno posjećivali vladare.”

Hazreti Huzejfe reče: “Čuvajte se najvećeg iskušenja.” Upitaše ga: “Šta je to?” Odgovori: “Vrata vladara. Neko od vas dođe kod vladara, potvrdi neistinu koju ovaj kaže, i rekne o njemu ono što nije.” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Ulema su povjerioci Allahovih poslanika među Allahovim robovima. Takvi su sve dok se ne pomiješaju sa vladarima. Kad to urade, iznevjerili su poslanike. Čuvajte se takvih i napustite ih.” 244

Rečeno je El-A’mešu: “Oživio si nauku jer su je mnogi od tebe uzeli.” On odgovori: “Ne žurite i ne donosite takav zaključak! Jedna trećina onih kojima sam dao znanje, umrli su prije nego su shvatili, druga trećina je otišla na vrata vladara, to su najgora stvorenja, a u trećoj trećini spasio se veoma mali broj!” Zato je Seid b. el-Musejjib, da mu se Allah smiluje, rekao: “Ako primijetite da se ālim previše druži sa vlašću, čuvajte ga se, to je lupež.” Slično zaključuje i El-Evzai: “Allahu, dželle ša‘nuhu, nema ništa mrže kao kad ālim obilazi i posjećuje vladara.” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Loša li je ulema koja dolazi na noge vladarima, divni li su vladari koji dolaze na noge ulemi.” 245

Makhul ed-Dimeški, da mu se Allah smiluje, reče: “Ko nauči Kur’an i vjerske nauke pa se pridruži vladaru i počne mu se dodvoravati i laskati da bi kod njega došao do određenog interesa – taj je zagazio u džehennemsko more. Koliko je koraka kročio prema vladaru toliko je koraka zagazio u to more.”

Semnun reče: “Ružno li je za ālima da se dođe u njegovo sjedište (medžlis), a on odsutan. Kada se upita gdje je, odgovor glasi: kod vladara (emira)!” Isto tako je rekao: “Također sam čuo: Kada vidite ālima da puno pažnje poklanja dunjaluku, posumnjajte u njegov iman. Nikada nisam otišao vlastima, a da se nisam duboko preispitao. Uvijek sam više volio da izbjegnem susret sa vlastima i da ne ulazim kod njih. Od njih nisam uzimao ništa, a nastojao sad da kod njih ne popijem ni gutljav vode. Ali, uvijek sam osjećao da sam pao na najniži stepen. Ulema našeg vremena postala je gora od uleme Benu Israila. Oni vladarima daju olakšice i odobravaju njihovim prohtjevima. Kada bi oni umjesto toga vladara upozoravali na greške i propuste, njihovo prisustvo kod njih ne bi bilo poželjno, ali bi u tome za njih bio spas kod njihovog Gospodara.”

Hasan el-Basri, da mu se Allah smiluje, reče: “Prije vas je bio čovjek koji je imao velike zasluge za Islam. Družio se sa Resulom, sallallahu alejhi ve sellem. To je bio Sa’d b. ebi Vekas, da je Allah zadovoljan njim. Izbjegavao je druženje s vlašću i vladarima. Jednom mu rekoše njegovi sinovi:

- Pogledaj, vlastima su blizu oni koji su se mnogo manje družili sa Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem, i koji su mnogo manje zaslužni za Islam nego što si ti. Kad bi i ti stupio u kontakt sa vlastima. On im reče:

- Sinovi moji, zar da i ja pristupim lešini oko koje se svijet okuplja! Tako mi Allaha, ne želim sa njima u tome biti učesnik. Oni rekoše:

- Oče naš, znači, završit ćemo kao siromasi?

On im odgovori:

- Sinovi moji, draže mi je da umrem kao vjernik siromah, nego da umrem kao munafik, a bogat.”

Hasan primijeti: “Tako mi Allaha, pobjedio ih je (Sa’d b. Ebi Vekas – op.prev.), jer je spoznao da zemlja jede meso i gojaznost, a ne može pojesti iman.”

Iz ovoga se razumije da onaj ko je sklon vlastima, teško može spasiti svoj iman, to su dvije suprotnosti. Ebu Zerr reče ebu Selemi: “Ne navaljuj na pragove vladarā, oni će se više okoristiti od tvoje vjere nego ti od njihovog dunjaluka.”

Ovo je veliko iskušenje za ulemu, a sredstvo i zaklon za šejtana. Ovo naročito za one koji imaju privlačan nastup i govor, njima šejtan došaptava i sugeriše: “Ti na njih možeš utjecati da odustanu od nasilja, da se vrate propisima Šerijata.” Učen čovjek zatim uobrazi da je prilaz vlastima vjerski opravdan. Međutim, kada uđe u taj krug, on se vlastima počne ulagivati i počne ih hvaliti, a to je propast vjere. Omer b. Abdul Aziz, obraća se Hasanu el-Basriju riječima:

“Reci mi na koju vrstu ljudi se mogu osloniti da me pomognu za stvar Allahovu, dželle ša‘nuhu?”

Odgovorio mu je ovako: Oni koji su iskreni i potpuno odani vjeri, oni te ne žele. Oni, pak, koji su odabrali dunjaluk, ti ne želiš njih. Preostalo ti je da se osloniš na one koji drže do ugleda i časti, jer im to neće dozvoliti da te iznevjere i izdaju.” Toliko o Omer b. Abdul Azizu, da mu se Allah smiluje, a bio je jedan od najpobožnijih ljudi svoga vremena. Pa ako su ljudi vjerski opredijeljeni iskazivali rezervisanost prema njemu i bježali od njega (iz razloga što je bio vladar – op.prev.), kakav bi tek njihov odnos bio prema nekim drugim? Zato je tradicionalna ulema, poput Hasan el-Basrija, Ibrahim b. Edhema, Jusuf b. Esbata, govoreći o dunjalučkoj ulemi, sve one koji su previše iskazivali želju za dunjalukom ili se družili sa vlašću, svsrtali u tu kategoriju.

6. Šesta karakteristika ahiretske uleme je izbjegavanje fetve, ako je to ikako moguće. Na pitanja koja su jasno objašnjena i definirana Kur’anom, Hadisom, idžmaom i kijasom, davali su odgovore. Međutim, na pitanje, gdje su imali i najmanju dozu sumnje, nisu odgovarali. Rekli bi: “Ne znam!” Kada se radilo o idžtihadskim pitanjima oni su to obično ostavljali drugima, smatrajući idžtihad opasnom i velikom odgovornošću. U Hadisu Resula, sallallahu alejhi ve sellem, stoji:

“Postoje tri vrste znanja: Kur’an, Sunnet i – ne znam.” 246

Eš-Ša’bi reče: “Ne znam – to je pola znanja.” Šutnja na ono što se ne zna, nije manje vrijedna niti će manje biti nagrađena od govora. Priznanje neznanja je jedno od najpohvalnijih svojstava duše. Tako su se ponašali ashabi i prethodnici, da je Allah sa njima zadovoljan. Tako bi i Ibn Omer, kada bi se od njega tražila fetva, imao običaj reći: “Idi kod toga i toga emira, on je preuzeo tu funkciju među ljudima, pa neka to njemu bude obješeno o vrat.”

Ibn Mes’ud, da je Allah zadovoljan njim, je rekao: “Ko daje odgovor (fetvu) na sve ono što ga ljudi upitaju – taj nije normalan!” Također je rekao: “Ne znam – to je zaštita ālima.”

Ibrahim b. Edhem, da mu se Allah smiluje, reče: “Šejtanu je najteže kada ālim o znanju govori, ali i šuti.” On kaže: “Pogledajte ovog, njegova šutnja mi je teža i opasnija od njegova govora.”

Pravednike i plemenite osobe neko je opisao ovako: “Jedu samo kad su gladni, spavaju samo kad ih san savlada i govore samo kad je neophodno.” Znači, govore samo kad im se postavi pitanje, i tada će tražiti mogućnost da odgovori neko drugi. Odgovorit će jedino ako moraju.

Neki mudri su rekli: “Kada se pravo ālimu postavi pitanje on se osjeća kao da mu vadite zdrav kutnjak.”

Ibn Omer je rekao: “Želite li da nas (vašim pitanjima – op.prev.) učinite mostom preko kojeg se ulazi u džehennema” Ebu Hafs en-Nisabūri je rekao: “Istinski ālim je onaj koji, kad mu se postavi pitanje, razmišlja da će na Kijametskom danu biti upitan: Na čemu si bazirao svoj odgovor?” Za Ibrahima et-Tejmija pričaju da bi, kada bi mu postavili pitanje, zaplakao i rekao: “Zašto niste našli nekog drugog da vam da odgovor?” Priča se za ulemu poput Ebu el-Alije er-Rejhanija, Ibrahim b. Edhema, Es-Sevrija, da su imali običaj govoriti pred malom skupinom ljudi, ali čim bi primijetili da se taj broj povećava oni bi se udaljili. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Ne znam da li je Uzejr bio poslanik ili nije, ne znam da li je narod Tubbea bio proklet ili ne, ne znam da li je Zul-karnejn bio poslanik ili nije.” 247

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio upitan da kaže koje je mjesto na Zemlji najbolje a koje je najgore – odgovorio je:

- “Ne znam.” Pitao je Džebraila, alejhisselam, pa mu je i on rekao:

- “Ne znam” dok ga Allah, dželle ša‘nuhu, nije upoznao da su najbolja mjesta džamije, a najgora trgovi i pijace.248

Poznato je za Ibn Omera, da je Allah sa obojicom zadovoljan, da bi na deset pitanja koja mu se postave, odgovorio na jedno pitanje, a ostala bi prešutio. Za razliku od njega, Ibn Abbas, da je Allah zadovoljan njim, odgovorio bi na deset, a jedno bi prešutio.

Među prvim pravnicima (el-fukaha-u) mnogo više je bilo onih koji bi na pitanje odgovarali sa – ne znam. Takvi su bili Sufjna es-Sevri, Malik b. Enes, Ahmed b. Hanbel, Fudajl b. ‘Ijad, Bišr b. el-Haris i mnogi drugi. Abdurrahman b. ebi Lejla bi rekao: “U ovoj džamiji sam zapamtio preko 120 Resulovih ashaba. Svi oni su, kada bi im se postavilo pitanje, htjeli da neko drugi između njih da odgovor. Oni bi, kada im se postavi pitanje, upućivali na drugog, ovaj na sljedećeg, tako da bi pitanje opet došlo do onog kome je prvi put postavljeno.”

Priča se da je jednom od njih došla na poklon pečena glava ovce, a bio je zaista u nuždi. Međutim, on je poslao drugom, a ovaj opet drugom, tako da je na kraju opet došla do prvog. Pogledaj današnje stanje uleme (govori Gazali – op.prev.), ono od čega se nekad bježalo, danas se traži – danas traže fetvu?! Kako i koliko se treba čuvati presude nekvalifikovane osobe najbolje je objašnjenje u Tradiciji: “Fetvu će izdati neko samo od trojice: emir, njegov zamjenik ili dvoličnjak.”

Prenosi se da su ashabi, da je Allah sa njima zadovoljan, bili posebno oprezni i bojali su se donošenja odluke kada se radilo o četiri stvari: uspostava vlasti (imamet), ostavljanje oporuke, davanja jamstva i izdavanja fetvi. Isto tako, prenosi se, da su se fetvi primali oni sa manjim znanjem, a najsuzdržaniji su bili oni koji su se isticali visokim stepenom pobožnosti.

Ashabi i tabi’ini, da je Allah sa njima zadovoljan, najviše pažnje su posvetili sljedećim stvarima: učenju Kur’ana, izgradnji džamija, zikiru, naređivanju na dobro, odvraćanju od zla. Tako su se ponašali rukovođeni riječima Resula, sallallahu alejhi ve sellem:

“Sve što čovjek rekne je protiv njega, osim tri vrste govora, koje su za njega: naređivanje na dobro, odvraćanje od zla i zikir Allaha, dželle ša‘nuhu” 249

Allah, dželle ša‘nuhu, je rekao:

“Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima.” 250

Prenosi se da je neko od uleme usnio jednog od poznatih spekulativista (ashabu er-re’ji) iz Kufe i upitao ga: “Kakve si koristi imao od izdavanja fetvi i izlaganja svojih stavova?” Oborio je svoj pogled i smrknutog lica odgovorio: “Ništa!”

Ibn Husejn je rekao: “Danas će neko lahko dati fetvu po pitanju, koje, da je bilo postavljeno hazreti Omeru, ne bi dao odgovor što prethodno ne bi konsultovao sve učesnike Bedra.” Prva ulema je odgovore na fetve davala samo onda kada je to bilo neizbježno. U Hadisu Resula, sallallahu alejhi ve sellem, stoji:

“Kada vidite čovjeka obdarenog šutnjom i sufizmom (zuhd) približite mu se, on nadahnjuje mudrošću.” 251

Vezano za ulemu postoji jedna teza po kojoj se ona dijeli u dvije kategorije:

- ulema masā, to su muftije koji su oličenje svjetovne vlasti i

- ulema koja podučava i obrazuje specijalne osobe i krugove, prvenstveno iz domena Tevhida i nauke vezane za ljudsko srce i dušu. Za mjesto svoga boravka i djelovanja ova ulema obično koristi tekije širom svijeta.

Tako se za Ahmed b. Hanbela kaže da je njegovo znanje poput rijeke Tigrisa, svako je slobodan i komotan da iz njega vode zahvati. Za Bišr b. el-Harisa se kaže da je njegovo znanje poput dubokog pitkog bunara. Tu samo jedan po jedan može uzeti i zahvatiti vode. Tako su za nekog govorili da je ālim, za nekog da je dogmatičar (metekellim), za nekog da je njegovo znanje više vezano za govor, a za nekog da je njegovo znanje više vezano za rad i praksu itd. Ebu Sulejman ed-Darani je rekao:

“Istinska spoznaja je bliža šutnji nego govoru.” Jedna od mudrih izreka glasi: “Gdje je dosta znanja – malo je govora, gdje je mnogo govora – malo je znanja.”

Selman je pisao Ebu ed-Derdau, a Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je među njima izvršio bratimljenje,252 obraćajući mu se riječima:

“Dragi moj brate, doznao sam da si ljekar i da liječiš bolesnike. Dobro pazi, ako budeš ljekar - govori, jer je i tvoj govor lijek, ali, ako budeš nadriljekar, boj se Allaha, nemoj muslimana ubijati!” Poslije ovoga Ebu ed-Derda se sustezao od davanja usluga iz ovoga domena. Enes, da je Allah zadovoljan njim, kada bi od njega bila tražena fetva, obično bi rekao: “Pitajte našeg prvaka i uglednika El-Hasana.” Isto tako, Ibn Abbas, da je Allah sa njima zadovoljan, kada bi mu postavili pitanje, uobičavao je da kaže: “Pitajte Harisa b. Zejda.” Ibn Omer, da je Allah sa njima zadovoljan, upućivao bi na Seid b. Musejjiba itd. Prenosi se da je jedan od Ashaba, u prisustvu El-Hasana, naveo dvadeset hadisa. Kada je od njega zatraženo da navedene hadise prokomentira, rekao je da to ne može, zna samo predaju hadisa. Zatim je El-Hasan svaki hadis objasnio, što je prisutne zadivilo. Ashab je tada ukorio prisutne rekavši im: “Mene pitate, a među vama imate ovako blago!”

7. Sedma karakteristika duhovne uleme je u tome što preferira unutarnju spoznaju, opservacije srca – spoznaje puta koji vodi ka ahiretu. Samoposmatranje (mudžahede) rezultira kontemplaciju (mušahede). Do ove vrste spoznaje ne dolazi se nastavnim obrazovanjem niti iz knjiga. Do te spoznaje mudrosti dolazi se potupunim i iskrenim predanjem Allahu, dželle ša‘nuhu, u svim svojim poslovima i postupcima. Takvim odnosom dolazi se do inspiracije i trajne spoznaje. Tu je ključ spoznaje i izvor otkrovenja. Mnogo je onih koji su se posvetili izučavanju dugo vremena, ali nisu pokazali vidan napredak. S druge strane, mnogo je onih koji su se u svojim izučavanjima orIjentisali na elementarnu naobrazbu, to pretočili u praksu i uspostavili kontrolu nad svojim srcem, pa im je Allah, dželle ša‘nuhu, omogućio darove mudrosti. Iz tog razloga Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Ko postupa po onome što zna, Allah, dželle ša‘nuhu, će ga nagraditi znanjem kojim nije raspolagao.” 253

U starim knjigama je zapisano: “O, Izraelićani, nemojte reći znanje je na nebesima. Ko će nam ga spustiti na zemlju. Ne recite, znanje je u dubinama zemlje, ko će nam ga iznijeti iz nje? Ne recite, znanje je s one strane mora, ko će savladati njegove valove i donijeti ga? Znajte, znanje je u vašim srcima. Prihvatite Moj odgoj (edeb) koji pripovijedaju duhovno odgojeni i Moj ahlak koji zagovaraju i praktikuju iskreni. Ako tako uradite učinit ću da znanje preplavi i prekrije vaša srca.”

Sehl b. Abdullah et-Tasteri, da mu se Allah smiluje, rekao je: “Mnogo je uleme, pobožnika i asketa koji napuste ovaj svijet sa zabravljenim srcima, otvaraju se samo srca iskrenih i šehida.” Zatim je citirao sljedeći ajet:

“U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna.” 254

Unutarnja snaga i spoznaja dominira vanjskom spoznajom, inače Resul, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi rekao:

“Konsultuj i potraži odgovor u svome srcu ma koliko od tebe tražili fetvu.”

Drugi dio hadisa Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je ponovio tri puta.

U hadisi el-Kudsi stoji:

“Čovjek Mi se približava neobaveznim ibadetom (nafilom) tako da ga zavolim, a kada ga zavolim za njega sam sluh pomoću kojeg on čuje i vid pomoću kojega vidi.” 255

Nije rijetko da oni koji se istinski predaju zikiru i razmišljanju dođu do kur’anskih tajni do kojih nisu došli najveći mufessiri niti su spomenute u tefsirskim knjigama. Kada sufija taj podatak izloži mufessiru on postaje svjestan da je to Allahov dar inspirisanom u čistom ljudskom srcu i umu (kalb i akl – op.prev.) koji se iskreno odazvao svome Stvoritelju. Slično je i sa tajanstvenim naukama (ilmu el-mukašefeti), praktičnim naukama (ilmu el-muameleti), prefinjenostima i sklonostima ljudskoga srca. Sve ove nauke su poput mora čiju dubinu ne naziremo. Svako u to more može zagaziti onoliko koliko mu njegove sposobnosti dozvoljavaju. Ovu ulemu hazreti Alija, u jednom svom dužem osvrtu, opisuje ovako:

“Ljudska srca su slična posudama, najbolja je posuda u kojoj su lijepe i skupocjene stvari. Ima tri vrste ljudi:

- pobožan ālim,

- učenik koji teži putu spasa,

- obezglavljen i necivilizovan čovjek koji slijedi svaki zov i koji se svakom vjetru povinjava. Srca ovih neće biti osvijetljena znanjem niti će imati čvrstog stajališta. Znanje je bolje od kapitala, znanje te čuva i štiti, a ti čuvaš kapital. Upotrebom i širenjem znanje se sve više uvećava, dočim se kapital potrošnjom sve više umanjuje. Znanje je dug koji se vraća, znanje upravlja, a kapital je u službi znanja. Znanjem čovjek ostvaruje pokornost Allahu, dželle ša‘nuhu, na ovom svijetu i lijepu poziciju na ahiretu. Korist od imetka prestaje smrću, a korist od znanja ostaje i nakon smrti. Čuvari riznica umiru još za života, ulema živi i nakon smrti.” Zatim je hazreti Alija duboko uzdahnuo rekavši: “Ovdje je more znanja, kada bi se našli oni koji će ga preuzeti i nositi.”

“Nažalost, umjesto iskrenih nosača znanja, nalazim one koji nauku i vjeru koriste da bi postigli dunjalučke interese. Vidim one koji u načelu teže istini, ali i najmanji potres i prepreka dovoljni su im da padnu u sumnju, ne posjeduju sifate prodornosti i razboritosti. Vidim mnoge koji su nezasićeni uživanju i pokorni i poslušni strastima. Vidim mnoge koji su skloni gomilanju kapitala i njegovoj štednji, ovi me podsjećaju na stoku koja je na paši. Dragi moj Allahu! Znanje će izumrijeti i nestati smrću njegovih dostojnih nosilaca. Ali, svijet neće ostati bez onih koji će Allahove dokaze i argumente ljudima iznositi i kazivati. Koliko je takvih i gdje će biti? Brojčano će ih biti malo, snagom i duhom bit će ih mnogo. Allah, dželle ša‘nuhu, će sa ovim ljudima zaštititi i očuvati Svoju vjeru. Oni će iza sebe sjeme vjere ostaviti u ljudima poput njih. Oni će odisati duhom sigurnosti, oni će svijet štiti svojim tijelima, a njihove duše će biti na uzdignutim i počasnim mjestma. To su evlije Allahove, dželle ša‘nuhu, na Njegovoj Zemlji. To su emisari koji pozivaju u Njegovu vjeru. Svojim znanjem udarit će na bazične probleme, širit će duh sigurnosti.” Zatim je hazreti Alija zaplakao i rekao: “Koliko želim da se sretnem sa njima!” Ovo su atributi uleme ahireta, koji se stječu konstantnim i iskrenim radom i predanošću - mudžahedom.

8. Osma karakteristika uleme ahireta je da bude čvrsta u svome vjerovanju. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Čvrstina (jekin) – to je iman.” 256

Znači, nužno je izučavati znanje o čvrstini vjere. To je početak koji otvara put srcu. Zato je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Naučite – ilmul jekin.” 257

Poruka hadisa je dakle, da se treba družiti sa onima čije je ubjeđenje čvrsto, da se oni oponašaju, jer na taj način se postiže ubjeđenje i čvrstina. I malo “jekina” bolje je i korisnije od mnogo “amela” (rada). Kada je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, upitan ko je bolji, čovjek jakog ubjeđenja sa dosta grijeha, ili čovjek koji je ustrajan u ibadetu, ali ima malo čvrstine i sigurnosti, daje odgovor:

“Nema čovjeka da nema grijeha. Onaj čija snaga bude intelekt, a narav čvrstina, grijesi mu neće mnogo štetiti, jer će on, kada god počini grijeh izraziti tevbu i kajanje. U tom slučaju grijesi mu se opraštaju, a njemu ostaju zasluge koje ga uvode u Džennet.” 258

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, također je rekao:

“Među stvarima koje su vam date su jekin i moć strpljena. Ko bude tim raspolagao ne treba mnogo da brine što je propustio od noćnog bdijenja i noćnog posta.” 259 (naravno, misli se na nafilu – op.prev.)

U oporuci Lukmanovoj sinu stoji: “Moj sine, posao se ne može ostvariti bez čvrstog ubjeđenja. Čovjek ne može uraditi nego onoliko koliko je siguran. Radnik neće iznevjeriti osim ako je manjkav njegov jekin.” Jahja b. Muaz je rekao: “Tevhid (monoteizam) je poput svjetla, a širk (politeizam) je poput vatre. Svjetlo Tevhida koje eliminiše grijehe vjernika, jače je od svjetla širka koje eliminiše dobra djela mušrika.” Pod “svjetlom monoteizma” Jahja b. Muaz podrazumijeva “el-jekin”.

Allah, dželle ša‘nuhu, je u Kur’anu na dosta mjesta spomenuo primjer čvrstog vjerovanja koje vodi dobru i sreći. Ako se zapitaš, šta znači pojam “jekin”, u čemu se ogleda slabost i jačina “jekina”, nužno je da ti se ovaj pojam objasni i da ga shvatiš, jer bez toga se ne možeš upustiti u bilo kakva uspješna izučavanja u ovoj oblasti.

Znaj, da riječ “jekin” kod dvije različite kategorije označava dva različita pojma:

1. Kod filozofa i teologa (el-mutekellimun) ona označava pojmove kod kojih je sumnja isključena. Inače, kod utvrđivanja istine o nečemu, imamo četiri okolnosti. Navest ćemo primjere.

- Prva okolnost je kada su vjerovatnoća i nevjerovatnoća podjednako moguće, npr. kada bih te za nekog čovjeka upitao, da li će ga Allah, dželle ša‘nuhu, kazniti ili ga neće kazniti? Ti toga čovjeka ne poznaješ, i normalno je da ti je teško dati pozitivan ili negativan odgovor (potvrdan ili odričan odgovor). Ova okolnost se zove sumnja (šekk).

- Druga okolnost je ona u kojoj se čovjek izjašnjava ali ne može potpuno eliminisati i drugu, suprotnu mogućnost, npr., ako bi te za čovjeka koga ti poznaješ po dobrim djelima, upitali: “Ako ovaj čovjek umre u ovom trenutku, da li će biti kažnjen kod Allaha, dželle ša‘nuhu?” Na osnovu onoga koliko i kako poznaješ čovjeka, ti misliš da on neće biti kažnjen kod Allaha, dželle ša‘nuhu. Međutim, ti nisi siguran da taj čovjek nije počinio grijeh za koji ti ne znaš. Ova situacija naziva se pretpostavka (zann).

- Treća okolnost je ona u kojoj čovjek nešto prihvata isključujući bilo koju drugu mogućnost. Ovo stanje se naziva uvjerenje (i’tikad), i ono je blizu “jekina”. To je uvjerenje masā vezano za određene mezhebe, imame i njihovo slijeđenje. Kada bi se nekom od njih ukazalo na grešku imama, oni to ne bi prihvatili niti uvažili.

- Četvrta okolnost je istinska spoznaja do koje se došlo argumentom. Kada se otkloni mogućnost sumnje onda se to stanje naziva sigurna spoznaja - jekin. Primjera radi, ako pametnom čovjeku postavimo pitanje: Da li u cjelokupnoj egzistenciji (vudžūd) postoji nešto Vječno (Kadīm)? Na ovo pitanje pametan nam ne može odgovoriti bez priprema i razmišljanja jer je “Kadim” neosjetan, neopipljiv, On nije kao Sunce ili Mjesec koji se opažaju osjetilom (okom). Spoznaja o Vječnom nije kao spoznaja da je dva više od jedan, ili kao što je spoznaja da je nemoguće nastajanje nečega (hudūs) bez Uzročnika. Znači, ovo pitanje razum ne prihvata spontano nego, oni koji imaju spoznaju o Vječnom, tu spoznaju prenose ljudima i oni to povjeruju i stanu iza toga. To je u većini slučaj sa običnim svijetom. Međutim, ima ljudi koji ovoj činjenici prilaze i prihvataju je argumentom. Taj argument je sljedeći: Ako u cjelokupnoj egzistenciji ne postoji nešto Vječno i Trajno onda znači da je sve postojeće proizišlo samog iz sebe, bez Uzročnika – a to je nemoguće (muhal). Sve ono što vodi ka nemogućnosti i samo je nemoguće. Dakle, gledano sa aspekta razuma, postojanje Vječnog je nužno. Ovdje postoje tri mogućnosti:

- da je sve postojeće vječno,

- da je svijet nastao (hādis) sam od sebe,

- da je svijet djelimično vječan, a djelimično nastao.

Ako su sve stvari vječne, onda smo došli do odgovora, jer je istina o Vječnom argumentovana. Ali, ako su sve stvari nastale same od sebe onda smo prihvatili nastanak stvari bez njihovog Uzroka, a to je nemoguće. U tom slučaju potvrđuje se ispravnost prve ili treće postavke. Svaka spoznaja do koje se dolazi na ovaj način naziva se – jekin. Svejedno da li se do te spoznaje došlo rasuđivanjem, kao što smo istakli, ili instinktom razuma, kao što je spoznaja o nemogućnosti nastanka nečega bez njegovog Uzroka, ili, pak, putem predaje, kao npr. naša spoznaja o postojanju Mekke, ili, pak, eksperimenta, do kojeg smo došli, a to je da je kuhana povojnica (lat. Convulvus Scammonia) dobra za pročišćenje crijeva (purgaciju crijeva – op.prev.). Svaka spoznaja oko koje nema sumnje je – jekin.

2. Što se, pak, tiče drugog pojma riječi “jekin”, a kojeg se pridržavaju pravnici, sufije i veći broj uleme, ne odnosi se na pitanje sumnje niti pretpostavke, nego na određeni utjecaj i prevagu vezano za razum. Tako se npr. kaže: “Dotična osoba je slabog ubjeđenja (jekina) u smrt”, mada u smrt nema sumnje. Drugi primjer: “Dotična osoba je čvrstog ubjeđenja da će joj stići nafaka”, a mogućnost je da i ne dođe. Dakle, uvijek kada u čovjekovom srcu i razumu prevlada određeno mišljenje, kada on odlučuje da li će nešto činiti ili neće, naziva se - jekin. Nesumnjivo je da svaki čovjek vjeruje u smrt i da u to nema sumnje, ali ima onih koji o smrti ne misle niti se za nju pripremaju pa se za njih kaže da su slabog ubjeđenja u smrt. S druge strane, ima ljudi koji o tome stalno misle i za smrt se pripremaju. Za ove ljude se kaže da su čvrstog ubjeđenja - jekina. Neko je rekao: “Nisam vidio veću sličnost između sigurnosti (jekin) i sumnje (šekk) kao u slučaju smrti.” U ovom slučaju može se govoriti o slabosti i jačini jekina.

Što se naše postavke tiče, “da ahiretska ulema daje značaj snazi jekina”, ona obuhvata aspekta značenja riječi jekin. U slučaju ahiretske uleme sumnja se odbacuje, ubjeđenje (jekin) ovladava dušom, i ālim ima kontrolu nad njom. Ako si ovo shvatio onda si razumio i našu tezu da jekin karakterišu:

- snaga i slabost,

- mnoštvo i manjina,

- jasnoća i nejasnoća.

Što se tiče snage i slabosti jekina, a vezano za drugo značenje jekina kao što smo objasnili, ljudi se razlikuju u prilazu i spremnosti na smrt. Ta razlika je prije svega vezana za njihovo ubjeđenje o ovim pojmovima.

Što se, pak, tiče razlike u jasnoći i nejasnoći što se odnosi na prvu definiciju, stvari su jasne. Ti najbolje shvataš razliku u svome ubjeđenju da npr. postoji Mekka i Fedek, ili da su bili Musa i Jošua, da je Allahov spas na njih. Ali, ti u svome srcu neka od ovih mjesta, ili neke od ovih ličnosti, doživljavaš bliže i jasnije od drugih, to je vezano za snagu predaje i informacije. Ne može se isto prihvatiti teza koja ima jedan argument kao teza koja ima više argumenata, mada su obje istinite. U principu ovo može negirati skolastik jer on znanje uzima isključivo iz knjige, a ne osvrće se na okolnosti u kojima duša djeluje.

Što se tiče pojmova mnoštvo i manjina ti pojmovi se odnose na dodatke i dopune vezano za “jekin”. Tako se npr. kaže: “Dotični ima više znanja od drugoga”, znači, raspolaže sa više podataka i činjenica. Tako će ālim biti čvrstoga ubjeđenja po svim pitanjima Šerijata, ili će biti čvrstoga ubjeđenja samo po određenim pitanjima Šerijata. Možda ćeš reći: “Razumio sam jekin i pojmove vezane za njega: snagu, slabost, mnoštvo, manjinu, jasnoću, nejasnoću, odstranjivanje svake sumnje od srca i njegova stabilnost, ali, šta su dopune jekina?”

Znaj, da sve sa čim su došli Allahovi poslanici, od početka do kraja, sve je vezano za pitanje “jekina”. Jekin je, dakle, specijalna spoznaja koja obuhvata i prožima Objavu u cjelini. Ovim što sam rekao o toj spoznaji, nisam ni imao cilj da je u potpunosti obradim i obuhvatim, samo sam ukazao na neke njene ključne naznake.

Et-Tevhid. To je da sve stvari razmatra polazeći od Allaha, dželle ša‘nuhu, od Uzročnika svih uzroka (Musebebu el-esbabi), da ne pridaje značaj sekundarnim uzrocima – nego samo Prvom Uzroku. Svi uzroci potječu od Njega, sve je pod Njegovom kontrolom i moći. Onaj ko tako posmatra stvari, ko ne pridaje značaja posrednicima, nego ih smatra potčinjenim Prvom Uzroku, može se svrstati u kategoriju onih koji su postigli nivo pravog ubjeđenja. Posrednici su kod njega kao pero i ruka onoga ko raspolaže pravom potpisa, pero i ruka su samo instrument, odnosno posrednik. Kako su god ruka i pero potčinjeni volji pisca, tako su i Sunce, zvijezde, neživa i živa priroda potčinjeni Njegovoj zapovijedi. Ko svoje srce ispuni zadovoljstvom i predajom ovom Uzroku, ko se osloni na Njega, ko svoje srce očisti i oslobodi mržnje, zavidnosti, ružnoga ahlaka – taj je zasigurno na vratima “jekina”. Ovakav stav rezultira ubjeđenje u Allahovu, dželle ša‘nuhu, opskrbu, kao što stoji u Njegovim riječima:

“Na Zemlji nema nijednog živog bića a da ga Allah ne hrani.” 260

U duhu ove Poruke, čovjek je ubijeđen da će mu nafaka doći, on se za nju bori bez obzira na tegobu i prepreke, ne očajava niti žali za onim što je već bilo i što je propustio.

Ovakvo ubjeđenje kod čovjeka rezultira još mnogim pohvalnim karakteristikama. To je ubjeđenje o nagradi, ako učini i koliko atom dobra, ubjeđenje o kazni, ako učini i koliko atom zla. Odnos pokornosti i nagrade on sagledava kao odnos hljeba i zasićenosti, odnos grijeha i kazne kao odnos otrova i zmije sa propašću. Pa kako god nastoji da dođe do hljeba kako bi utolio i otklonio glad, tako se odnosi i prema grijehu i čuva ga se kao otrova i zmije. Što god je kod čovjeka jače ubjeđenje (jekin), to je i čuvanje od grijeha izraženije i jače. Ako jekin” razmatramo iz ugla prvog tumačenja možemo reći da se tom vrstom ubjeđenja odlikuje većina ljudi, a ako ga razmatramo iz ugla drugog tumačenja, to je vjerovanje i ubjeđenje odabranih (el-mukarrebun). To je svijest i ubjeđenje o Allahovoj, dželle ša‘nuhu, kontroli nad čovjekom, kako nad njegovim postupcima u javnom životu tako i njegovoj privatnoj sferi, kontrola nad njegovim mislima i osjećajima. Kako god ljudi čovjeka posmatraju izvana, Allah, dželle ša‘nuhu, ga posmatra izvana i iznutra, zato će više pažnje pokloniti izgradnji svog unutarnjeg bića, koje direktno kontroliše Allah, dželle ša‘nuhu, nego vanjskog koje prate i kontrolišu ljudi. Normalno je da ova kategorija “jekina” rezultira karakteristike kao što su: stid, strah, poniznost, skrušenost, pokornost, i sl.

“Jekin” je, dakle, kao stablo. Moralni nazori u ljudskom srcu su poput zdravih i jakih grana toga stabla, ljudska djela su plodovi toga stabla. “Jekin” je osnova i fundament. To je tema koja ima svoja mnoga poglavlja i podnaslove. Mi smo ovdje naveli samo neka. Više o tome reći ćemo u poglavlju O vrlinama (el-munedždžijat), in ša Allah.

9. Deveta karakteristika ahiretske uleme je u tome da se ona u savakodnevnom životu prepozna po svom vladanju i držanju. Efekat Allahove, dželle ša‘nuhu, prisutnosti i straha od Njega na toj osobi primjećuje se po njenom hodu, odjeći, govoru, šutnji i ozbiljnosti. Svako ko pogleda toga čovjeka njegov karakter i njegovu narav upućuju na osobu koja spominje Allaha, dželle ša‘nuhu, koja je svoj život posvetila Njegovoj Uputi. Plemenit čovjek, njegov pogled je ogledalo njegove duše i karaktera. Ulema ahireta prepoznatljiva je svojim izgledom, svojom smirenošću, poniznošću i skromnošću. Rečeno je “da Allah, dželle ša‘nuhu, Svome robu nije dao bolje i ljepše odjeće od strahopoštovanja “el-hušu-u”. To je odjeća poslanika, pravednih, dobrih i uleme.

S druge strane, rasipanje u govoru, hvalisanje, pretjeran i neumjeren smijeh, plahovitost u pokretima i govoru, sve su to maniri koji upućuju na obijest, umišljenost i nezahvalnost, odsutnost osjećaja o Allahovoj srdžbi i kazni. To je karakteristika nemarnih i nehajnih osoba u odnosu na Allaha, dželle ša‘nuhu

Sehle et-Tustari, da mu se Allah smiluje, rekao je da postoje tri vrste uleme.

- Prva vrsta uleme je ona koja poznaje naredbe Allahove, dželle ša‘nuhu, ali ne poznaje Njegove kazne (ejjamullah). To su oni koji daju fetve po pitanju halala i harama. Ovo znanje ne rezultira bogobojaznošću.

- Druga vrsta uleme je ona koja ima spoznaju o Allahu, dželle ša‘nuhu, ali ne o Njegovim naredbama i kaznama. Toj grupi pripada i većina vjernika.

- Treća vrsta uleme je ulema koja ima spoznaju o Allahu, dželle ša‘nuhu, o Njegovim naredbama i Njegovim kaznama. To su iskreni (es-siddikun), strah i strahopoštovanje je kod njih vidno izraženo.

Pod pojmom “ejjamullah”, ustvari, misli se na Allahove kazne, ali isto tako i Njegove blagodati i nagrade koje će osjetiti mnogi sretnici, kako u prijašnjim tako i u budućim naraštajima. Normalno je da onaj ko ove činjenice obuhvati svojom spoznajom, da će njegov strah, skrušenost i poniznost pred Allahom, dželle ša‘nuhu, biti izraženi.

Hazreti Omer je rekao: “Tražite spoznaju i oplemenite je mirnoćom, dostojanstvom i blagošću. Pokažite poniznost i poštovanje prema onima od kojih ste naučili. Neka se tako ponašaju prema vama i oni koji su uzeli znanje od vas. Nemojte biti od one uleme koja iskazuje aroganciju i oholost. Nemojte vaše znanje dovoditi na stepen neznanja.”

Rečeno je: “Allah, dželle ša‘nuhu, Svome robu neće dati znanje, a da mu tim znanjem ne da blagost, poniznosti, lijepo ponašanje i samilost.” To je korisno znanje. Isto tako u Tradiciji je rečeno:

“Kome Allah, dželle ša‘nuhu, da znanje, pobožnost, poniznost i lijepo ponašanje taj je imam bogobojaznih.”

U Hadisu stoji:

“Najbolji ljudi u mome Ummetu su oni koji se javno raduju na Allahovim, dželle ša‘nuhu, darovima i Njegovoj milosti, a u tajnosti plaču bojeći se Njegove kazne. Njihova tijela su na Zemlji, a srca su im na Nebu, duše su im na dunjaluku a misli na ahiretu. Oni se kreću dostojanstveno i ponizno, a Allahu, dželle ša‘nuhu, se približavaju dobrim djelima.” 261

Hasan el-Basri je rekao: “Blagost je car znanja, susretljivost je otac znanja, a poniznost je njegova odjeća.”

Bišr b. el-Haris je rekao: “Ko naukom bude tražio položaj i vlast bit će omrznut na Nebu i Zemlji.”

U knjigama Izraelićana se navodi da je neki pametan čovjek napisao 360 djela na temu mudrosti zbog čega je nazvan mudracem. Poslaniku Benu Israila iz toga vremena Allah, dželle ša‘nuhu, objavljuje: “Reci tome i tome čovjeku: Napunio si Zemlju svojim blebetanjem, a Mene nisi spomenuo ni sa jednom riječju, zbog toga ništa od tvojih djela neću primiti. ”Čovjek se nakon toga pokajao, družio se sa običnim svijetom, postao poniznim i pristupačnim, pa je Allah, dželle ša‘nuhu, objavio Svome poslaniku: “Sad mu reci: Zaslužuje Moje zadovoljstvo.”

El-Evzai, da mu se Allah smiluje, prenosi da je Bilal b. Sa’d imao običaj reći: “Neko od nas kad vidi policajca osjeti odbojnost prema njemu i utječe se Allahu, dželle ša‘nuhu, od njega, a isto ne čini kada ugleda ālima koji samo teži ka dunjaluku i vlastima, a prema takvim bi se upravo trebala osjetiti i iskazati odbojnosti i odvratnost.”

Prenosi se da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, upitan: - “O Allahov poslaniče, koja su djela najbolja?”

Odgovorio je: - “Kloniti se harama i stalno veličati Allaha, dželle ša‘nuhu, tako da ti jezik bude mokar od spominjanja Njegovog imena.”

Dalje je upitan Resul, sallallahu alejhi ve sellem: - “A koji su drugovi najbolji?”

Odgovorio je: - “Najbolji ti je drug koji, ako spomeneš Allaha, dželle ša‘nuhu, on te u tome pomogne i pridruži ti se, a ako zaboraviš spomenuti Njegovo ime, on te na to podsjeti.”

Dalje bi upitan: - “Koje je društvo najgore?”

Odgovori: - “Drug koji, ako zaboraviš spomenuti Allaha, dželle ša‘nuhu, neće te podsjetiti, a ako Ga spomeneš, neće te pomoći.”

Zatim Resul, sallallahu alejhi ve sellem, bi upitan: - “Koji su ljudi najučeniji?” Reče: - “Oni koji najviše imaju strah od Allaha, dželle ša‘nuhu”.

Zatim upitaše: - “Koga između nas preporučuješ da se sa njim najviše družimo?”

Odgovori: - “Družite se sa onima koji u svakoj prilici podsjećaju na Allaha, dželle ša‘nuhu”.

Zatim Resul, sallallahu alejhi ve sellem, bi upitan: - “Koji su ljudi najgori?”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htjede se suzdržati od odgovora na to pitanje, rekavši samo: - “Oprosti, dragi Allahu!”

Međutim, ovi bijahu uporni: - “Reci nam Allahov poslaniče.” On im odgovori: - “Najgori ljudi su iskvarena ulema.” 262

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Oni koji su se na ovom svijetu najviše bojali, na ahiretu će imati najveću sigurnost. Na ahiretu će se najviše smijati oni koji su na ovom svijetu najviše plakali. Na ahiretu će se najviše radovati oni koji su na ovom svijetu najviše tugovali.” 263

Hazreti Alija, u jednoj od svojih hutbi, reče: “Garantujem i jamčim za sljedeće: Neće se isušiti i zakazati usjev koji ljudi sa bogobojaznošću posiju. Najveća neznalica među ljudima je onaj ko Allaha istinski ne spozna. Najmrže stvorenje Allahu, dželle ša‘nuhu, je čovjek koji je sakupio znanje pa onda ga podredio mračnim ciljevima smutnje. Ljudi njemu slični nazvali su ga ālimom, a on niti jednog trenutka to nije bio. On živi i zainteresirano radi samo na uvećanju svoga znanja, a pri tom zaboravlja da je i mala istinska spoznaja bolja od obilnog znanja koje odvodi sa Allahovog, dželle ša‘nuhu, puta. On, nakon što se napoji pokvarene vode i nakon što uveća beskorisno znanje, u ulozi muallima, to isto prenosi na druge. Ako mu se povjeri neka funkcija i odgovornost, on je podredi svom konfuznom razumu. On, i svako onaj čije su odluke vezane za sumnju i nesigurnost, je poput paukove mreže, nikada nije siguran da li je pogodio ili pogriješio? Zbog njihovog neznanja će teći krv, dozvoljavat će stvari koje su zabranjene, oni neće biti kadri ispravno riješiti bilo koji problem. Oni zaslužuju kaznu i prijekor dok je svijeta i vijeka.”

Hazreti Alija je, također, rekao: “Kada čujete riječ nauke zadržite je i čuvajte i nemojte je miješati sa bezvrijednim i ispraznim govorom – da ne uzoholi ljudsko srce.” Neko iz generacije selefa reče: “Kada se ālim grohotom nasmije iz sebe odstrani dio svoga znanja.” Isto tako rečeno je: “Ako učitelj bude raspolagao sa tri kvaliteta to je velika blagodat za učenika, to su: strpljenje, poniznost i lijep ahlak. Ako učenik bude raspolagao sa tri kvaliteta to je velika blagodat za učitelja, to su: inteligencija, lijepi maniri ponašanja i jako shvatanje.”

U najkraćem, ahlak o kojem govori Kur’ani Kerim, to je ahlak kojim se odlikuje ahiretska ulema. To je otuda što ta ulema izučava Kur’an da bi po njegovim uputama živjela, a ne zbog toga da bi tim učenjem došli do kapitala i vlasti. Ibn Omer, da je Allah sa obojicom zadovoljan, kaže: “Svjedoci smo jednoga vremena u kojem je nekom od nas blagodat vjere data prije Kur’ana. U toku objavljivanja određene sure učili i razumijevali njene naredbe, zabrane, ograničenja i sl. Ali, isto tako, vidio sam i ljude kojima je blagodat Kur’ana data prije blagodati imana. Vidio sam ih kako čitaju Kur’an od početka do kraja, ali ne znaju šta su njegove naredbe, šta zabrane, šta propisi kod kojih treba stati.”264

U drugom Hadisu stoji slična poruka:

“Vi ste generacija Resula, sallallahu alejhi ve sellem, dat vam je iman prije Kur’ana, a poslije vas će doći generacije kojima će Kur’an biti dat prije imana. Ti će poštovati formu Kur’ana (tekst – op.prev.) ali će zapostaviti njegove propise, oni će govoriti: Čitali smo (Kur’an - op. prev) i ko je načitaniji od nas?! Naučili smo ko je učeniji od nas?! Tako će biti njihovo stanje.” 265

U drugoj verziji stoji: “To će biti najlošiji izdanci ovoga Ummeta.”

Također je rečeno: “Ahiretska ulema se prepoznaje po pet svojstava, koja se razumiju iz pet sljedećih tekstova Kur’ana:

- bojazan,

- skrušenost,

- poniznost,

- lijep ahlak i

- preferiranje ahireta nad dunjalukom – ez-zuhdu.”

Što se bojaznosti tiče, razumijemo je iz Allahovih, dželle ša‘nuhu. riječi:

“A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni” (El-Fatir, 28)

Skrušenost razumijemo iz sljedećeg teksta Kur’ana:

“…Ponizni su prema Allahu, ne zamjenjuju Allahove riječi za nešto što malo vrijedi…” (Ali Imran, 199)

Poniznost razumijemo iz ajeta:

“I budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede.” 266

Lijepo ponašanje, iz sljedećeg teksta Kur’ana:

“Samo Allahovom milšću ti si blag prema njima.”267

Zuhd, odnosno sufijski odnos prema životu i svijetu, iz slijedećeg teksta Kur’ana:

“Teško vama! - govorili su učeni - onome ko vjeruje i čini dobra dijela bolje je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena.” 268

Kada je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima citirao tekst Kur’ana: “Onome koga Allah želi da uputi - On srce njegovo prema Islamu raspoloži.”, 269 bi upitan:

- “Kako objasniti i shvatiti pojam raspoloženja odnosno otvaranja u časnom Tekstu?” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, im odgovori:

- “To je svijetlo, koje, kada prodre u srce čovjeka širi ljudska prsa”, (znači širi njegove nazore i poglede - op. prev.). A zatim bi upitan:

- “Mogu li se primijetiti te refleksije (alameti) na čovjeku?” Resul, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori:

- “Da, te osobe više pažnje poklanjaju ahiretu nego dunjaluku i pripremaju se za smrt prije nego ona stigne.” 270

10. Deseta karakteristika ahiretske uleme je u tome da studira i izučava stvari iz domena praktične spoznaje (ilmu el-a’māl), da razmatra šta tu spoznaju kvari, šta inficira ljudska srca, šta ih navraća na zlo. Osnovna misija vjere je - čuvanje od zla. Zato poeta kaže, “da je spoznao zlo, ne zbog zla samog, nego da bi se od njega mogao očuvati, jer, onaj ko zlo ne spozna, neće se od njega moći očuvati.”

Da bi ljudi u svojim postupcima i djelima ostali čisti, nepohodno je da svojim srcem i jezikom budu vezani za Allaha, dželle ša‘nuhu, i da znaju šta ljudska djela i postupke remeti i kvari. Ovoga se ahiretska ulema pridržava. Za razliku od njih, dunjalučka ulema ne fokusira dušu i srce, nego vodi rasprave o marginalnim pitanjima koja, nerijetko, izlaze iz konteksta ljudske zbilje i realnosti! Ako se pak neki od tih slučajeva i dese, to se dešava drugima a ne njima. Osim toga, mnogo je onih koji ta pitanja mogu riješiti. Ima li većeg nesretnika od onoga koji zapostavlja vlastite probleme, a posveti se rješavanju tuđih, beznačajnih problema, i to isključivo zbog toga da bi stekao njegovu naklonost? Dunjalučka ulema prihvata upravo ono što odgovara vlastima i sistemu. Naravno, Allah, dželle ša‘nuhu, će učiniti da ovi ne vide ni dunjalučku korist, a tek na ahiretu, kada Allah, dželle ša‘nuhu, bude dijelio nagrade zaslužnim, oni će se suočiti sa svojim bankrotom i gubitkom.

Hasan el-Basri je svojim govorom najviše podsjećao na govor Allahovih poslanika, da je Allahov selam na njih, kao i na govor Ashaba, da je Allah sa njima zadovoljan. Najviše je govorio o prirodi i sklonosti srca, iskvarenosti postupaka, strastima i požudama duše. Jednom prilikom je upitan: “O ebu Seid, od tebe čujemo govor koji ne čujemo od drugih, od koga si to postigao?” On odgovori: “Na ovaj govor (spoznaju - op.prev.) naputio me Resul, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, najviše ljudi je Resula, sallallahu alejhi ve sellem, pitalo da im definiše i pojasni pojam dobra. Ja sam ga, pak, pitao da mi objasni pojam zla, bojeći se da ga ne počinim. Što se tiče dobra, znao sam da ću to spoznati.”271

Drugom prilikom Hasan el-Basri je rekao: “Znao sam, da onaj ko ne poznaje zlo, ne može poznavati ni dobro.” Rekao je i ovo: “Ljudi bi obično pitali: O, Allahov poslaniče, šta slijedi čovjeka koji uradi to i to? Pritom su isticali dobra i plemenita djela. Ja bih onda upitao: O, Allahov poslaniče, šta kvari ta i ta dijela? Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je primijetio da ja razmišljam o opasnostima i bolestima ljudskih postupaka. Hrabrio me na putu te spoznaje.” Poznato je da je Huzejfe (Huzejfe b. el-Jeman - op.prev.), da je Allah zadovoljan njim, bio jedan od ashaba koji se posvetio izučavanju fenomena “nifaka” - licemjerja i dvoličnjaštva. Ashabi su to znali pa su ga mnogi od njih, a među njima h. Omer i h. Osman, pitali na tu temu. On bi im odgovarao na ta pitanja. Govorio bi im obično o preostalom broju munafika ne navodeći njihova imena. Hazreti Omer ga je jedanput pitao, da li kod njega primjećuje koju dozu nifaka? Odgovorio je da to kod njega ne primjećuje. Hazreti Omer bi, kada bi kao imam klanjao dženazu namaz, pogledao po prisutnima, pa ako bi među njima primijetio Huzejfu, dao bi mu prednost da kao imam klanja dženazu. Huzejfe je dobi počasni naziv - vlasnik tajne (sahibu es-sirri).

Srce je osnovna preokupacija i tema ahiretske uleme. Srcem se uspostavlja blizina Allahu dželle ša‘nuhu. Ova naučna disciplina je danas gotovo iščezla. (Gazali aludira na svoj vakat! – op.prev.). Kada se današnjem ālimu postavi pitanje iz ove oblasti on to pitanje diskvalificira i kaže, ovo su pridike i propovijedi, gdje su činjenice? Za njih su činjenice u jalovim i dugim raspravama i polemikama! Zato jedan od pjesnika u svome stihu poručuje, da je “puteva mnogo, ali da je puteva istine malo, da je onih koji slijede Istinu, također, malo. Zagovornici toga puta, koji je za mnoge skriven i zagonetan, polahko i uporno idu ka svojoj destinaciji. Ljudi su nemarni i ne znaju šta je svrha njihovog života. Većina ih je od puta Istine u dubokom snu.”

Ukratko rečeno, ljudi su po svojoj prirodi takvi da žele ono što im je najkonkretnije i ono što im je najlakše ostvariti. Istina je gorka, zastupati Istinu je odgovorno i teško, shvatiti je, isto je teško. Put Istine je opasan i neprohodan. Teško je spoznati karakteristike i svojstva ljudskoga srca, teško ga je očistiti od negativnih svojstava. Srce (dušu) treba ukrotiti i privoliti na dosljednost i istrajnost. Onaj ko želi da se izliječi od opasne bolesti treba da se navikne i izdrži redovno piti gorak lijek. On je poput onoga ko se odluči za neprekidan post. On se izlaže velikim tegobama da bi postigao veliku nagradu nakon smrti. Ko će poželjeti ovaj put? Prenosi se da je u gradu Basri bilo i djelovalo 120 teologa i vaiza, a od onih koji su djelovali na polju “ilmmu el-jekina”, ljudskoga srca i ezoteričnih nauka - samo tri! Bili su to: Sehl et-Tustari,272 Es-Suhejli i Abdurrahim. Kod prvih je na predavanjima bilo mase čiji se broj ne zna, a kod tri spomenuta ālima, po predanjima najviše do deset osoba!

11. Jedanaesta karakteristika ahiretske uleme je ta da se u svom znanju oslanja i orijentiše na vlastite poglede i stavove, ne na druge, odnosno tuđe izvore. Pogotovo se treba čuvati oponašanja - taklida. Ashabi, da je Allah sa njima zadovoljan, su oponašali Resula, oni su njegova dijela i riječi pretakali u praksu. Međutim, uvjet za oponašanje Resula, sallallahu alejhi ve sellem, bio je da se njegova djela i riječi razumiju u potpunosti, jer, iza djela i riječi Resula, sallallahu alejhi ve sellem, bile su tajne i razlozi u koje je trebalo proniknuti. Jedno je znati i zapamtiti, odnosno memorisati činjenice i podatke, a drugo je iste znati objasniti. Ako neko zna podatke, za njega se kaže da je rezervoar znanja, ali se za njega ne kaže da je ālim. Onaj kome se kroz njegovu spoznaju otklone barijere i ukažu i otvore vidici, može se osloniti na sebe, ne na druge, to je ālim.

Ibn Abbas je rekao: “Ne postoji niko od čijeg se znanja nešto ne može odbaciti ili mu nešto dodati osim Resula, sallallahu alejhi ve sellem.”273 Ibn Abbas je Fikh učio od Zejd b. Sabita, a način recitiranja Kur’ana (kiraet) od Ubejj b. Ka’ba. Kasnije je postao njihov nasljednik u obe ove naučne discipline. Za prve generacije je važio sljedeći rezon: “Sve što dolazi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to ja za nas neprikosnoveno. Ono što nam dolazi od Ashaba, nešto uzmemo, a nešto odbacimo. Ono što nam dolazi od Tabi’ina (znači, druga generacija poslije Resula, sallallahu alejhi ve sellem - op.prev.) - oni su ljudi, a mi smo ljudi.” Ova pozicija data je Ashabima jer su bili svjedoci Objave Kur’ana, i jer su poznavali okolnosti u kojima je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, djelovao. Oni su radili i djelovali u atmosferi svjetla poslanstva (nubuvveta) što ih je, u najviše slučajeva, čuvalo od greške.

Ako je ovakvo oslanjanje na usmenu predaju smatrano taklidom te kao takvo bilo nepoželjno, šta tek da kažemo za pisanu riječ? Pisana djela i njihovo klasificiranje, kao što je poznato, nastala su kasnije, tačnije 120 godina poslije Hidžre. Znači, u vremenu kada je generacija Ashaba i većina Tabi’ina izumrla. Zna se da je prva generacija teška srca prihvatila hadiske zbirke i druga pisana djela jer su se bojali da će to ljude odvratiti od pamćenja (hifz), od Kur’ana, od izučavanja i razmatranja. Zato su bili uporni i govorili: “Zapamtite ovako kako smo mi zapamtili.” Zato je Ebu Bekr, a i većina ahaba, u početku nerado prihvatili sakupljanje Kur’ana u Mushaf. Rekli su: “Kako da radimo nešto što Resul, sallallahu alejhi ve sellem, nije radio?”

Međutim, hazreti Omer, a i mnogi ashabi, ukazali su na značaj i prednost pisanja teksta Kur’ana u Mushaf, što je i prevagnulo. Zna se isto tako da je Ahmed b. Hanbel prigovorio zbog pisanja “el-Muvetta”, primijetivši: “Uveo je nešto što Ashabi, da je Allah sa njima zadovoljan, nisu uradili.”

Smatra se da je autor prvog pisanog djela u Islamu b. Džurejdž. Djelo tretira pitanja naslijeđa i dijalekata Kur’ana (“Hurufu et-tefsiri”), a što je autor prenio od Mudžahida, Ata-a i savremenika, odnosno sljedbenika Ibn Abbasa, da je Allah sa njima zadovoljan, u Mekki. Zatim slijedi djelo Muamer b. Rašida es-San’anija iz Jemena. Djelo je svojevrsna kompilacija vezano za riječ i praksu Resula, sallallahu alejhi ve sellem. Iza toga, u Medini, nastaje “el-Muvetta” Imami Malika, a zatim “Džami’ ”Sufjana es-Sevrija.

U četvrtom stoljeću po Hidžri dolazi do poplave djela iz skolastičke teologije. Mnogo se prostora i vremena posvećuje raspravi i polemici, također propovjedačkoj i pripovjedačkoj djelatnosti. Većina se posvetila ovim disciplinama, a “ilmu el-jekin” i nauke vezane za ljudsko srce i dušu sve su više zapostavljane. U ulemu su promovisani ljudi koji su bili vješti u skolastičkoj teologiji i kitnjastoj pripovjedačkoj djelatnosti. Masa je ovim hrlila i voljela da ih sluša, to ih je više privlačilo nego nauka Ashaba i njihov život! U ovakvoj situaciji nauka o ahiretu, takoreći, je iščezla. Sve manje se razlikovala nauka od skolastike. Tu razliku mogli su uočiti samo rijetki pojedinci. Oni bi, na pitanje, da li je učeniji taj i taj, odgovarali: Taj je bolji u nauci, a taj u skolastici. Ovako je vjera oslabila u vremenima koja su prethodila, a šta tek da kažeš za ovo tvoje vrijeme? Svako onaj ko bi se ovakvom trendu i stanju suprotstavio, malte ne, bi bio proglašen ludim. U takvoj situaciji, najbolje je da čovjek vodi računa o sebi i da šuti!

12. Dvanaesta karakteristika ahiretske uleme je da bude oprezna i da se čuva inovacija (el-muhadesat), makar to većina prihvatala. Treba se čvrsto držati života Ashaba i njihove prakse. Šta je bila njihova preokupacija? Je li to bila debata i polemika, stjecanje znanja i pozicije sudije ili namjesnika, dodvoravanje sistemu i vlastima? Ili je, pak, njihova preokupacija bila u džihadu i idžtihadu, razmišljanju, očuvanju od javnog i tajnog griješenja, suprotstavljanju strastima duše i opasnim spletkama šejtana? Znaj da su najučeniji ljudi, a i najbliži istini, oni koji budu najsličniji Ashabima. Od njih treba uzimati vjeru. U tom smislu hazreti Alija, da je Allah zadovoljan njim, je rekao: “Najbolji između nas je onaj koji najviše slijedi upute ove vjere:” Tako Hasan el-Basri kaže: “Najopasnija dva novatora u Islamu su: loš sudija, koji tvrdi da je Džennet zagarantovan onome ko razumije poput njega, bogataš koji obožava dunjaluk, njegova ljutnja i zadovoljstvo su vezani samo za dunjaluk, koji želi da što više osvoji. Ovu dvojicu odbij, oni su drugovi vatre. Ako na ovom svijetu budeš razapet između poziva za dunjalukom i poziva za prohtjevima i strašću, opredijeli se za Prvu, dobru generaciju (es-selefu es-salihu) i slijedi njihov primjer i put.”

Od Ibn Mes’uda se prenosi hadis:

“Postoji dvoje: Riječ i Uputa. Najbolja Riječ je Allahov govor. Najbolja uputa je uputa Resula, sallallahu alejhi ve sellem. Čuvajte se inovacija, to su najopasnije stvari. Svaka inovacija je krivovjerje, a svako krivovjerje je zabluda. Nemojte misliti da ćete ostati vječito. To čini srce oholim i krutim, sve što predstoji je blizu. Znaj, zaista je daleko samo ono što neće doći.”274

U hutbi Resula, sallallahu alejhi ve sellem, je rečeno:

“Blago onome ko razmišlja o vlastitim greškama i nedostacima, te mu to ne dozvoljava da se bavi manama drugih, koji troši i dijeli od imetka koji je stekao poštenim radom, koji se druži sa učenim i mudrim ljudima, a izbjegava one koji su u grijehu i stranputici. Blago onome ko je u sebi ponizan, ko usavrši svoj karakter, ko pročisti svoj duh, ko ljudima ne čini bilo kakvo zlo. Blago onom ko postupa po svom znanju, troši od svog imetka, ko se suzdrži nepotrebnog govora, ko slijedi Sunnet i u njega ne unosi novotarije.” 275

Ibn Mes’ud, da je Allah zadovoljan njim, je rekao: “U zadnjim danima (ahiru ez-zemani) uputa će biti vrednija od djela.” Također je rekao: “Vi živite u vremenu u kojem je najbolji od vas onaj ko najprije i najbrže izvršava obaveze, a poslije vas će doći vrijeme u kojem će biti najbolji oni koji budu podozrivi i sačekaju – to je zbog mnogo neizvjesnosti i sumnje.” Istinu je rekao, pogledajte ovo naše vrijeme! Ko god se ne strpi i ne sačeka, nego prihvati ono što prihvataju mase, uđe u ono u šta su one ušle, on nema šta očekivati osim propasti. Huzejfe, u jednoj svojoj divnoj izreci veli: “Pogledajte čuda, djela koja se danas smatraju dobrim, tretirana su lošim u vremenu koje je prošlo. Djela koja su u vašem vremenu loša tretirat će se dobrim u vremenu koje dolazi. Vi živite u dobrim okolnosti sve dok spoznajete i prihvatate Istinu i dok ālim među vama ne prikriva tu Istinu.” Tačno je rekao, jer, ono što se danas tretira kao lijepo i ugodno djelo, u vremenu Ashaba, da je Allah sa njima zadovoljan, smatralo se ružnim. Primjera radi, ogromna ulaganja u izgradnju džamija, ukrašavanje i prostiranje džamijskih podova, sve se to smatra dobrim i lijepi u našem vremenu. Za vrijeme Ashaba i prostirka od hasure u džamije smatrala se novotarija. Govorilo se da su tu novotariju u Islam unijele hadžije. Prva generacija Islama, kao što je poznato, namaz je obavljala direktno na pijesku. Isto tako, rasprava i polemika (džedel – op.prev.), danas slove kao značajne nauke, ranije se to smatralo nepoželjnim. Isto tako, danas se mnogo polaže glasovnim efektima učenja Kur’ana i ezana, što ranije nije bila praksa. Slično bi mogli navesti za neka pitanja higijene, neprincipijelnost i popuštanja po nekim pitanjima halala i harama i slično. Ibn Mes’ud je bio u pravu kada je rekao ovo: “Danas ste vi u vremenu koje je karakteristično po tome što se znanju daje prednost nad strastima i prohtjevima. Poslije vas će doći vrijeme u kojem će strasti i prohtjevi imati prioritet u odnosu na nauku. Nauka će slijediti strasti.”

Ahmed b. Hanbel bi imao običaj reći: “Pogledajte, zapostavili su elementarne stvari nauke, a posvetili se beznačajnim i sekundarnim pitanjima! Malo je kod njih znanja. Neka nam je Allah na pomoći!”

Malik b. Enes, da mu se Allah smiluje, reče: “Ljudi ranije nisu postavljali pitanja koja postavljaju danas. Ulema isto tako, nije govorila ovo je haram ovo je halal. Čuo sam ih kako govore o mustehabu, mekruhu.” (Znači, ulazili su u detalje dozvoljenog i zabranjenog, halal i haram su jasni i poznati svakome).

Hišam b. Urve bi rekao: “Nemojte današnju ulemu pitati o novotarijama čiji su i sami autori. Oni su za to pripremili i odgovore, nego, pitajte ih o Sunnetu, na to vam neće znati odgovoriti.”

Ebu Sulejman ed-Darani, da mu se Allah smiluje, bi rekao: “Onaj ko izumi nešto ne bi trebao da ga u praksi primijeni sve dok ne provjeri da li je to u skladu sa Tradicijom. Ako bude u skladu sa Tradicijom, neka zahvali Allahu, dželle ša‘nuhu, što ga je uputio i obdario.” Ovo je rekao zbog toga što inovacija, prije početka i primjene, može zavesti sluh i srce te da se neistina prihvati kao istina. Sve dileme otklanjaju se provjerom u Tradiciji.

Nakon što je Mervan izumio minber, Ebu Seid el-Hudri mu se obratio riječima: “O Mervane, kakva je ovo novotarija?” On odgovori: “Ovo nije novotarija, nego dobro i potreba. Kao što vidiš, džemaat se drastično povećao. Ovim sam želio da ljudi bolje čuju poruku hutbe.” Ebu Seid mu odgovori: “Vi ne možete doći sa boljim (od onoga što je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, praktikovao – op.prev.). Tako mi Allaha, neću za tobom danas klanjati!” Ebu Seid el-Hudri je zamjerio i prigovorio Mervanu iz razloga što bi se Resul, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom održavanja svoje hutbe imao običaj osloniti na štap ili luk od strijele, ali nije bilo minbera.276

Poznati hadis glasi: “Ko dođe sa inovacijom koja ne pripada našoj vjeri, to je zao čovjek.” 277

U drugom hadisu stoji:

- “Ko prevari moj Ummet, neka je na njega prokletstvo Allahovo, Njegovih meleka i cijelog svijeta.” Rekoše:

- “O Allahov poslaniče, šta je prevara tvoga Ummeta?” Odgovori:

- “Da neko dođe sa novotarijom i navrati ljude na nju.” 278

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Allah, dželle ša‘nuhu, je jednom od Svojih meleka naredio da svaki dan upozorava ljude riječima: Ko se suprotstavi Resulu, sallallahu alejhi ve sellem, neće ga obuhvatiti njegov šefaat na Kijametskom danu.” (Hadis je neutvrđenog seneda - neosnovan.)

Primjer onoga ko svojom inovacijom postupi suprotno Sunnetu i ugrozi vjeru je kao primjer dvojice ljudi koji su u službi vladara. U toj službi jedan od njih napravi neki prekršaj, a drugi uzme učešća u zavjeri protiv vladara. Prvom prekršitelju vladar će oprostiti, drugom – zasigurno neće.

Neka ulema razumije ovako: “Ako neko šuti o onome što su govorili dobri prethodnici (selef), to je znak otuđenosti i drskosti, ako, pak, govori ono o čemu je šutio selef, to je dokaz licemjerja.” Neko drugi od uleme reče: “Istina je teška. Ko je prekorači, počinit će nasilje, ko je ne dokuči, bit će nemoćan, ko stane uz istinu bit će zadovoljan.”

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Držite se sredine. Njoj se vraća onaj ko se bio uzvisio i njoj se uzdiže onaj koji bio je pao.” 279

Ibn Abbas, da je Allah sa obojicom zadovoljan, je rekao: “Zabluda se osladi i prione za srce onima koji su u njoj.”

Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“Ostavi one koji vjeru svoju kao igru i zabavu uzimaju.” 280

Isto tako, Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“Kako mogu biti isti: onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim.” 281

Svaka inovacija poslije Ashaba, da je Allah sa njima zadovoljan, osim onoga što je bilo neophodno i nužno, spada u kategoriju “el-la’ba” i “el-lehva” - zabave. U predanjima stoji da je Iblis, Allah, dželle ša‘nuhu, ga prokleo, u vremenu Ashaba, poslao svoju vojsku po svijetu da poziva na njegov put. Vratili su mu se skrhani i pognute glave, a on ih upita:

- “Šta vam je?” Oni rekoše: - “Nismo nikada naišli na ovakve ljude, umorili su nas!” Iblis im reče:

- “Vi ništa ovim ne možete učiniti. Oni se druže sa svojim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, svjedoci su spuštanja Objave njihovog Gospodara. Ali, poslije ovih će doći naraštaj kod koga ćete imati uspjeha.”

Kad je došlo vrijeme Tabi’ina Iblis opet posla svoju vojsku sa istim zadatkom, ali oni mu se vratiše isto kao i ranije rekavši:

- “Nismo naišli na čudnije ljude. Donekle bi uspjeli u toku dana da ih navedemo na grijeh, ali oni bi se na kraju dana pokajali i tražili oprost od Allaha, a On bi im u grijehe pretvorio u dobra djela!” Iblis im reče:

- “Vi i sa ovim ništa ne možete postići, jakoga su imana i vjerni putu njihovoga Poslanika. Ali, poslije ovih će doći naraštaj kojem će se vaše oči obradovati, sa kojima ćete se moći igrati kako hoćete, oni se neće kajati i tražiti oprosta i njihova loša djela neće biti pretvorena u dobra.”

I stvarno, nakon prvog stoljeća pojavio se naraštaj koji postade sklon strastima i novotarijama. Tevba i istigfar im, također, nisu bile odlike. Onda se neprijatelji na njih baciše i povedoše ih kuda htjedoše.

Možda će neko na ovo prigovoriti i reći: “Kako su prenosiocu ovoga rivajeta može vjerovati kad nije Iblisa vidio niti je s njim razgovarao?”

Ali, znajte da osobe sa prefinjenim srcima i dušama mogu dokučiti tajne skrivenog svijeta. Nekada te tajne otkriju inspiracijom i nadahnućem (ilham), nekada istinskim snovima (er-ru’ja es-sadika), a nekada to otkriju na javi i to na taj način da im Allah, dželle ša‘nuhu, otkrije primjere i prizore. Ujedno, ovo je najveća deredža nubuvveta i jedan od vidova nubuvveta. Istinski snovi su samo jedan od 46 vidova nubuvveta. Nemoj biti od onih koji negiraju ovu vrstu spoznaje. Tu spadaju i inertna i plašljiva ulema, koja tvrdi da je svojim znanjem sve obuhvatila. Neznanje je bolje od razuma koji odbacuje ova svojstva i mogućnosti Allahovih evlija. Onaj ko negira te mogućnosti evlija, negira i poslanike, što ga bez sumnje izvodi iz vjere. Neko od učenih ljudi reče: “Pravednih i dobrih ljudi nestalo je širom Zemlje. Sklonili su se sa očiju svijeta. Oni ne mogu da gledaju današnju ulemu koja je za njih primjer neznanja o Allahu, dželle ša‘nuhu, a kod sebe i neznalica slove kao ulema.

Sehl et-Tustari, da je Allah zadovoljan njim, reče: “Među najveće grijehe spada neznanje o neznanju, slijeđenje svjetine i slušanje nemarnih. Svaki ālim koji je preokupiran isključivo dunjalukom ne bi se trebao slijediti, treba sumnjati i osuditi sve što on kaže.”

Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“I ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili i koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” 282

Običan i grešni svijet je u boljem položaju kod Allaha, dželle ša‘nuhu, od neznalica u vjeri koji slove kao ulema. Ovo zbog toga što običan čovjek i grešnik prizna svoje neznanje, traži oprost i kaje se. Za razliku od njega neznalica – ālim, koji je spoznaju podredio dunjaluku, niti se kaje niti traži oprosta, takav ostaje do smrti. Od ovakvih se najbolje potpuno distancirati i izolovati kao što ćemo objasniti u našem poglavlju o Povučenosti (el-uzletu). Zato je Jusuf b. Esbat pisao Huzejfi el-Merašiju: “Šta reći za čovjeka koji ostane sam i ne može naći nikoga ko će s njim Allaha, dželle ša‘nuhu, spominjati, osim da je grešnik, pa i njegovo samo učenje je grijeh jer ga nema kome prenijeti?” Upravu je, jer život u ovakvoj sredini svodi ga na to da sluša ogovaranje (gibet) ili da prešućuje negativnosti. U ovakvoj situaciji za učitelja je najbolje da uradi jedno od dvoje:

- ili da svojim znanjem koristi drugima,

- ili da se on koristi znanjem drugih.

Ako ovaj čovjek dobro promisli vidjet će da će ga korist od znanja uvući u poroke, traženje položaja i vlasti, da će se naći u službi zla. Primjera radi, to bi bilo kao kada bi neko prodao sablju drumskom razbojniku. Znanje je kao sablja – cilj i namjera znanja je samo dobro. Zato nije dozvoljeno da se sablja proda onome za koga se zna da će je iskoristiti za zlo – drumskom razbojniku.

Ovo je dvanaest karakteristika ahiretske uleme. Svaka od ovih karakteristika sadrži lepezu svojstava ove uleme. Nastoj da budeš jedno od dvoje:

- ili da budeš vlasnik ovih svojstava i njima se okitiš i obogatiš,

- ili da priznaš i da potvrdiš svoje nedostatke.

Pazi da u odnosu na ovo ne budeš treće, da ne posvetiš sebe dunjaluku umjesto vjeri, da ne uporediš držanje i vladanje bezvrijednih sa držanjem i vladanjem istinske uleme, te da se sa svojim neznanjem i negiranjem ne priključiš skupini propalih i očajnih. Utječemo se Allahu, dželle ša‘nuhu, od šejtanskih varki. Tim varkama podlegle su mnoge skupine. Molimo Allaha, dželle ša‘nuhu, da nas učini od onih koje ovaj svijet neće zavarati i šejtan pokolebati.

Za ulogu razuma dovoljno je reći da se i sama nauka, prije svega, na njemu bazira. Intelekt je vrelo nauke. Odnos razuma i nauke je kao odnos između ploda i stabla, svjetlosti i Sunca, vida i oka. Pa kako da ne bude najčasnije nešto što je posrednikom i uzrokom sreće na ovom i budućem svijetu? I najkrupnija i najopasnija životinja, kada primijeti čovjeka, osjeti strah. Njihov strah je povezan sa razumom kojim čovjek raspolaže, a što druge žive kategorije osjete u kontaktu sa čovjekom. Zato Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

“Šejh u svome plemenu je kao poslanik u svome narodu.” 283

Taj respekt prema šejhu nije vezan za njegov kapital, niti njegov dug život, niti pak njegovu snagu, nego za njegovo životno iskustvo proizišlo iz njegovog intelekta. Zato ćeš primijetiti, da Turci, Kurdi, Arapi – beduini, kao i drugi narodi, imaju prirodni respekt prema svome šejhu. Primjera radi, mušrici su, nakon odluke da ubiju Resula, sallallahu alejhi ve sellem, u direktnom kontaktu sa njim osjećali ogroman strah. Taj strah im je dolazio sa lica Allahovog poslanika sa čijeg su mubarek čela i lica zračile zrake i snaga nubuvveta. Ta snaga je prije svega latentna, unutarnja, duhovna koja se manifestuje putem intelekta. A sada ćemo navesti primjere Kur’ana i Hadisa koji govore o počasnoj ulozi i mjestu razuma.

Razum je Allah, dželle ša‘nuhu, nazvao svjetlošću u sljedećem tekstu:

“Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer Svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka.”284

Znanje, a koje je bazirano na razumu, Allah dželle ša‘nuhu, naziva dušom (ruh), objavom (vahj) i životom (hajat).

Uzvišeni tako kaže:

“Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje.” 285

Isto tako:

“Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi?”286

U sljedećem tekstu Kur’ana termini svjetlo i tmina podrazumijevaju znanje i neznanje:

“Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.”287

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“O ljudi, obogatite se razumom od vašega Gospodara, vaše odnose uspostavite na principima razuma. Razumom ćete razlučiti šta vam je naređeno, a šta zabranjeno. Znajte, razum će vas spasiti kod Allaha, dželle ša‘nuhu. Znajte da je razuman čovjek onaj ko je pokoran Allahu pa makar on bio ružnoga lica i izgleda i niskoga položaja. Znajte da je neznalica čovjek koji griješi prema Allahu, dželle ša‘nuhu, ma koliko on bio divnoga izgleda i spoljašnosti, velike i odgovorne pozicije i položaja, ma kako zavidne retorike i nastupa. Majmuni i svinje su pametniji kod Allaha, dželle ša‘nuhu, od onih koji griješe preme Njemu. Nemoj da te fasciniraju i privuku oni koji su se opredijelili samo za dunjaluk. Oni su gubitnici.” 288

Isto tako Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Prvo što je Allah dželle ša‘nuhu. stvorio je razum. Rekao mu je: Dođi bliže, i on je došao. Zatim mu je rekao: Okreni se, i on se okrenuo. Zatim je Allah, dželle ša‘nuhu, rekao: Tako mi Moje Veličine i Moći, nisam stvorio ništa časnije od tebe. Preko tebe ću uzeti, preko tebe ću dati, preko tebe ću nagraditi i preko tebe ću kazniti.” 289

Možda ćeš ti sada postaviti sljedeće pitanje: “Ovaj razum, ako je akcidencija (‘arād), kako je stvoren prije tijela? Ako je, pak, esencija (dževher), kako će opstajati sama po sebi (kaim bi nefsihi)?”

Znaj da je to pitanje vezano za temu Otkrovenja (ilmu el-mukašefeti), a mi ovdje razmatramo temu praktičnih vjerskih nauka (ilmu el-muamelati) i naš je cilj da ovdje samo tome pitanju posvetimo pažnju.

Enes b. Malik, da je Allah zadovoljan njim, prenosi: “Ljudi su u prisustvu Resula, sallallahu alejhi ve sellem, previše hvalili nekog čovjeka pa ih on upita: - Kakav je njegov intelekt?

Oni odgovoriše: - Allahov poslaniče, mi ti govorimo o njegovom idžtihadu, ibadetu, njegovim dobrim djelima, a ti nas pitaš o njegovom intelektu?

Resul, sallallahu alejhi ve sellem, im reče:

- Greška neznalice (ahmaka) je veća i opasnija od greške bludnika. Na budućem svijetu će ljudi zauzeti pozicije proporcionalno svome intelektu.” 290

Hazreti Omer prenosi, da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čovjek ništa bolje ne može steći od razuma. On ga upućuje na Pravi Put, a odvraća od lošeg puta. Perfektan iman može imati samo onaj ko ima perfektan razum.” 291

Isto tako, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Čovjek će lijepim vladanjem i ponašanjem dostići stepen i nagradu onoga koji stalno posti i onoga koji stalno obavlja namaz. Perfektnost lijepog ponašanja povezana je za perfekcijom razuma. Razumom se usavršava iman, iskazuje poslušnost Allaha, dželle ša‘nuhu, i odbojnost prema najvećem neprijatelju, Iblisu.” 292

Seid el-Hudri, da je Allah zadovoljan njim, prenosi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sve ima svoj oslonac, a oslonac vjernika je njegov razum, njegov ibadet će biti proporcionalan njegovom intelektu. Jeste li čuli riječi grešnika u džehennemu:

- ‘Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima džehennema u ognju bili!’ ”293

Hazreti Omer, da je Allah zadovoljan njim, prenosi da je pitao Temima ed-Darija:

- “Šta je među vama najveći autoritet?” Odgovorio je:

- “Razum.” To sam pitao Resula, sallallahu alejhi ve sellem, reče hazreti Omer, i dao mi je isti odgovor. Zatim sam pitao Džebraila, alejhisselam, pa mi je i on to potvrdio i rekao:

- “Razum.” 294

Prenosi se od Berra’ b. Aziba, da je Allah zadovoljan njim: Jednog dana Resulu, sallallahu alejhi ve sellem, postavljeno je mnogo pitanja na šta on reče:

“O ljudi, sve ima svoju vodilju, a vodilja čovjeka je razum. Najbolju spoznaju i argument ima onaj ko ima najbolji intelekt.”295

Ebu Hurejre, da je Allah zadovoljan njim, navodi:

Nakon bitke na Uhudu Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je čuo svoje ashabe kako komentarišu:

- Dotični je hrabriji od dotičnog, taj je pružio više nego taj… Resul, sallallahu alejhi ve sellem, im je rekao:

- “Vi to ne znate.”

- “Kako, Allahov poslaniče?” On odgovori:

- “Oni su se borili i ispoljili u borbi mogućnosti koje im je pružio njihov razum. Tu su bili i njihovi nijjeti i namjere. Na Kijametskom danu će dobiti nagradu i položaj zavisno od njihovih namjera i stepena njihovog razuma.”296

Prenosi El-Berra’ b. Azib da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Meleki su se trudili da razumom iskažu što veći stupanj pokornosti prema Allahu, dželle ša‘nuhu. To isto su uradili i vjernici pokoljenja Ademovog, alejhisselam. I jedni i drugi, iskazali su pokornost u visini svoga razuma.” 297

Prenosi se od hazreti Aiše: “Rekla sam: - O Allahov poslaniče, po čemu se ljudi odlikuju na ovom svijetu?”

On odgovori: - “Po razumu.”

- “A na ahiretu?” – upitah.

Reče: - “Po razumu.”

Ja upitah: - “Zar ljudi neće biti nagrađeni po svojim djelima?” On odgovori:

- “O Aiša, zar su oni radili nešto osim na osnovu razuma koji im je Allah, dželle ša‘nuhu, dao? Koliko im je Allah, dželle ša‘nuhu, dao razuma – toliko su radili. Koliko su radili – toliko će biti nagrađeni.” 298

Ibn Abbas, da je Allah zadovoljan njim, navodi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Sve ima svoj instrument, a instrument vjernika je razum. Sve ima svoju jahalicu, a jahalica čovjeka je razum. Sve ima svoju potporu, a potpora vjernika je razum. Svaki narod ima svoj cilj, a cilj Allahovih, dželle ša‘nuhu, iskrenih robova je intelekt. Svaki narod ima misionare, a misionar pokornih Allahu, dželle ša‘nuhu, je razum. Svaki trgovac ima robu, a roba mudžtehida je razum. Svaka porodica ima vrijednosti, a vrijednost čistih porodica je razum. Svako rušenje ima svoju rehabilitaciju, a rehabilitacija ahireta je razum. Svaki čovjek ima svoj korijen i porijeklo kojem pripada i kojem se pripisuje. Odlikovani i iskreni ljudi su potomci razuma. Svako putovanje ima svoje odmaralište, a odmaralište i odredište vjernika je razum.”299

Isto tako Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Najdraži vjernik Allahu, dželle ša‘nuhu, je onaj koji se umori moleći Mu se, upućuje i savjetuje druge, ali prije svega sebe, koji razvija svoj razum. Tako radi tokom čitavog života i postigne spas i uspjeh.” 300

Isto tako Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Najpotpuniji razum je onoga ko ima najizraženiji strah od Allaha, dželle ša‘nuhu” 301

Autor: Ebu Hamid el-Gazali

Naslov originala: Ihja ulumid-din

Prevod naslova: Preporod (oživljavanje) islamskih nauka, O nauci