Hasan Kāfi Pruščak Džennetske bašče o temeljima vjerovanja (Revdātu'l-džennāt fī usūli'l-i'tikādāt) Prva bašča: O bitnosti vjerovanja (imana) prema pravcu našeg imama Ebu Hanife Nu'mana, Božija milost s njim! Īmān – „vjerovanje“ u jeziku znači: držati nešto istinom, tj. pristati na ono što neko javi, primiti ga i držati istinom tako da se može nazvati pristankom (teslīm). Iman, pak, u Šerijatu znači: srcem pristati i vjerovati da postoji Allah, da je On jedan i vjerovati u sve ono što je Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, od Boga dostavio. Iman je, kažemo, stav srca i duše, jer Bog kaže: „To su oni u čija srca je upisao (stavio) vjerovanje (iman).“ (El-Mudžadele, 22) „Oni koji ustima kažu: ‘Mi smo vjerovali!’, ali im srca nisu vjerovala…“ (El-Maide, 44) „A njegovo srce bude smireno u vjerovanju.“ (En-Nahl, 106) Alejhisselam veli: „Bože, učvrsti moje srce u vjerovanju!“ Alejhisselam je rekao Usami (ibn Zejdu), nek je Bog s njim zadovoljan, kada je ovaj ubio jednog čovjeka, koji je priznao da je musliman: „Zašto nisi otvorio srce njegovo?“ Ukratko rekavši, vjerovanje (iman) je stvar srca i ono nikada ne može otpasti. Obratno tome je očitovanje, jer ono nekada može i otpasti, kao npr. kod presije i prisiljavanja.[1] Ono nema udjela u bitnosti vjerovanja, ali nas je Bog njime zadužio, da preko njega pokažemo ono što nam je u srcu drugim muslimanima. Očitovanje je postavljeno kao znak i uvjet da se mogu na čovjeku sprovoditi ovosvjetski propisi, jer je vjerovanje (iman) skrivena stvar, kojoj treba nekog znaka. Očitovanje zastupa vjerovanje u ovosvjetskim propisima bez obzira da li se vjerovanje nalazi ili ne. Prema tome, onaj ko srcem vjeruje, a jezikom ne očituje, on je vjernik kod Boga, iako se ne može smatrati vjernikom u pogledu ovosvjetskih propisa. U obratnom slučaju je suprotno. Onaj koji ima i vjerovanje i očitovanje on može reći: „Ja sam doista vjernik (mu'min)!“, jer ako bude sumnjao u svoje vjerovanje, onda i ne vjeruje. Isto tako djela i vjerski obredi ne spadaju u bitnost vjerovanja, jer je vjerovanje uvjet valjanosti djela. Kur'an kaže: „Ko bude radio dobra djela, a bude vjernik (mu'min)…“ Jasno je pak da ono što je uvjet ne spada u ono čemu je uvjet. Ovo mišljenje je u ovom pogledu ispravno. Ovog je mišljenja i Ebu Mensur El-Maturidi… Čovjek je uvijek vjernik, a očitovanje se u svakom času ne nalazi, a tako isto ni djela. Osim toga vjerovanje ima svoju određenu definiciju i jedino se nalazi onda kada se nađu svi dijelovi. Kada nedostaju neki dijelovi, onda se za ostale ne može reći da su iman – vjerovanje… Što se tiče tradicijskih dokaza, tu spada odgovor Alejhisselamov Džibrilu, kada ga je pitao o vjerovanju. Alejhisselam je tada odgovorio: „Iman je da vjeruješ u Boga, Božije meleke, itd.“, a nije rekao: „Iman je da očituješ i radiš.“ Iza Alejhisselamova odgovora Džibril je rekao: „Kad ja to budem izvršio, hoću li biti vjernik?“ Alejhisselam mu je odgovorio: „Da!“ Kada bi očitovanje i djela spadala u iman, on ne bi tako rekao, nego bi rekao: „Ne, nisi vjernik dok ne uzočituješ i ne uzradiš djela koja ti se naređuju.“… Iz ovog izloženog vidi se da je pogrešno i mišljenje sekte kerramija, koji kažu da je iman samo očitovanje. Isto je pogrešno mišljenje Bišra ibn Gijasa i Ibn Ravendije, koji kažu da je iman priznati da je nešto istina, ali to priznanje biva srcem i jezikom. Što se pak tiče mišljenja Džehmova i Ebu Husejnova, koji pripadaju sekti kaderija, a to je da je iman samo znanje, to je sasvim jasno da je ovo mišljenje pogrešno, jer znati nešto ne znači to i vjerovati. Neki su Židovi i kršćani znali da je Alejhisselam Božiji poslanik, ali ga nisu vjerovali kao što to Allah spominje i kaže: „Oni njega poznaju kao što poznaju svoje sinove…“ (El-Bekare, 146), zatim kaže: „ – a oni nisu vjernici.“ (El-En'am, 20) Time je dokazano da je ono mišljenje koje zastupa naš imam (Ebu Hanife) i oni koji njega slijede, istina kojoj se ne može prigovoriti. Zatim, znaj da je mukallidovo[2] vjerovanje ispravno, jer kad bi neko javio neku vijest, pa je drugi (bez dokaza) primio, svako bi rekao: vjeruje mu, ili vjeruje u njega. Ovo znači vjerovati taklidom (bez dokaza), ali je mukallid ipak griješan, jer je ostavio i zanemario razmatranje i razmišljanje. Kao dokaz da je vjerovanje mukallidovo valjano služi nam i to što je Alejhisselam primio i priznavao vjerovanje beduina i njima sličnih, koji ne razumiju šta je razmišljanje. Tako su postupili i njegove halife – El-Hulefau-r-rašidun. I znaj da je Božija vjera na nebu i Zemlji samo jedna, a to je islam, jer Allah, dž.š., kaže: „Samo je islam kod Boga priznata vjera.“ (Alu Imran, 18) Islam je sredina između pretjerivanja; sredina između mišljenja onih koji Boga prispodobljavaju (poistovjećuju) Njegovim stvorenjima (tešbih) i mišljenja onih koji niječu Njegova svojstva (ta’til); sredina između mišljenja onih koji niječu slobodnu volju čovjeka (džebr) i mišljenja onih koji kažu da je čovjek potpuno samostalan (kader); sredina između mišljenja onih koji su sigurni od Božije kazne (emn) i mišljenja onih koji su potpuno u očaj pali (je's). Bože, Ti učini da umremo kao muslimani i pridruži nas dobrima! (Prijevod: Mehmed Handžić) [1] Očitovanje može nekad i nedostajati, pa da ne bude uvjet vjerovanja, kao npr., kod nijema čovjeka ili kod onog koji se boji za svoj život ako bi očitovao da je musliman. U ovakvom slučaju je to dozvoljeno, iako mu je bolje da i u takvim slučajevima ponosito očituje svoju vjeru, makar ga to i glave stalo. [2] Mukallid u arapskom jeziku znači onaj koji nekoga u nečem oponaša. Ovdje se riječju „mukallid“ misli na onoga koji samo vjeruje zbog toga što mu je vjerovao otac i majka ili drugi koje on oponaša i za kojima se slijepo povodi, a nije u stanju da svoje vjerovanje potkrijepi svojim zaključivanjem i logičkim argumentima.
tuba.org.ba