Hasan ibn Abdullah el-Bosnevi

Ko je Hasan ibn Abdullah el-Bosnevi koji je do 1565.god. bio na položaju muderrisa u Carigradu, kadije u Šamu i Egiptu i munle u Mekki? UVOD Među svega nekoliko Bošnjaka, čija su imena ušla u (nedavno objavljeni) Leksikon velikana Mekke od 9. do 14. stoljeća po Hidžri, strana 337, nalazi se i ime Hasana ibn Abdullaha.

Pažljivom analizom izvora Hasanove biografije i novoobjavljenih dokumenata o njegovim potomcima, pouzdano se može utvrditi da je on prije nepunih pet stoljeća bio, ako ne prvi, onda zasigurno, jedan od prvih Bošnjaka koji se domogao ovako visokih položaja u obrazovno-prosvjetnom i sudskom sistemu Osmanskog carstva, kada je ono bilo na vrhuncu svoje vojne i ekonomske moći.

Treba napomenuti da nije riječ o muderrisu Hasan-efendiji, sinu znamenitog sufije Abdullaha Bošnjaka, jer je naš Hasan umro prije nego se Abdullah Bošnjak bio i rodio.

O kakvoj krupnoj ličnosti je riječ najbolje govori podatak da u navedenom Leksikonu nema ni Abdullaha Bošnjaka ni Ali-dede Bošnjaka. PORIJEKLO I ŠKOLOVANJE I KRETANJE U SLUŽBI Velikog i rijetko tako obdarenog učenjaka (al- ‘allāma al-awhad al-fahhāma) Hasan ibn Abdullaha, kao devetogodišnjeg dječaka odnekud iz Rumelije, otkupio je i ropstva oslobodio veliki vezir Rustem-paša.

Na osnovu toga pouzdano se može tvrditi da se iza imena Hasanova oca Abdullaha (Allahov rob) krije njegovo hrišćansko porijeklo i da ga je iz reda adžem-i oglana, na početku svoje karijere, za sebe uzeo Rustem-paša.

Tokom školovanja Hasan je vrlo brzo savladao kur’anske znanosti i Hanefijski Fikh. Neko vrijeme je bio lični učitelj probranoj eliti svojih i Rustem-pašinih zemljaka, a potom, kao Muderris, počeo predavati na jednoj od osam visokih škola u Carigradu (hattā sāra mudarrisan bi ihdā at-tamān).

Nakon toga prešao je u kadijsku službu, da bi u mjesecu Rebiu-l-evvelu 959/1552. godine dobio namještenje kadije u Šamu. Poslje isteka mandata u Šamu, jednu godinu je proveo kao kao kadija u Egiptu. Godine 961/1554. obavio je hadždž. Devedeset dana kasnije postavljen je na položaj munle (vrhovnog kadije) u Mekki. Dekret o postavljanju preko Tatarina i glasnika naiba Šama stigao mu je na Tebuku, dok se vraćao s hadždža. Nakon isteka mandata munle u Mekki, ponovo je bio kadija u Šamu (963/1557) i Egiptu (964/1557), zatim u Carigradu i na kraju kaziasker. U Hasanovu opisu stoji da je bio svijetle puti, riđe brade i plavih očiju. Nadalje se kaže da je držanjem ulijevao strahopoštovanje i pred strankama i među svojim pomoćnicima (naibima), ali i da je bio krajnje strog u suzbijanju nepravde i izricanju pravednih presuda. Njemu se pripisuje zasluga za popravak i proširenje sudnice u Damasku. Poštovao je uvažavao učenjake, naročito šejhu-l-islama Nedžmuddina el-Gazzija (1499-1573), kojeg je neobično cijenio, ljubio u ruku, često obilazio u njegovom halvetu u Emeviskoj džamiji i od njega molio za blagoslov.

U Hasanovoj biografiji stoji da su ga cijenili i uvažavali, kao obični svijet, tako i najpoznatiji učenjaci Damaska onog vremena, kao što su spomenuti šejhu-l-islam Nedžmuddin el-Gazzi i šejh Alauddin ibn Imaduddin, koji su mu došli na noge i lično izrazili čestitke povodom njegovog drugog imenovanja kadijom Šama. Iz jednog pisma u stihovima, koje je poslao šejhu Aladuddinu iz Egipta, vidi se da je bio dobar pjesnik i da je s učenjacima iz Damaska nastavio održavati bliske veze.

Zanimljivo je da se u svojim imzama (stilski dotjeranim bilješkama i potpisom) potpisivao kao HASAN IBN ABDU-L-MUHSIN (Hasan, sin Dobročiniteljeva roba). HASAN IBN ABDULLAH ili, kako se u imzama potpisivao, HASAN IBN ABDU-L-MUHSIN umro je u Carigradu 974/1567. godine. Hasanovi biografi ne navode nikakvih podataka o njegovim potomcima. Međutim, u jednom opširnom defteru donacija iz 1073/1663. godine, koje su iz Carigrada pod tugrom sultana Mehmeda IV, sina sultana Ibrahima I (vl. 1648-1687) poslane za razne službe i ličnosti u Mekki, na tri mjesta (v. str. 8 i 45) se navode i djeca Fatime, kćerke Hasana el-Bosnevije (awlād Fātima bint Hasan al-Bosnawī). Ne vidimo ko bi drugi mogao biti Fatimin otac, odnosno djed njene djece do naš Hasan ibn Abdullah.

Ovome ide u prilog činjenica da je devetogodišnji dječak kojega je Rustem-paša otkupio i odlobodio ropstva bio odnekle iz Bosne, a možda i iz istoga mjesta iz kojega i sam potječe. Budući da je Rustem-paša rođen oko 1500. godine i da je, kada je Hasana otkupio i oslobodio, morao imati najmanje tridesetak godina, ispada da je Hasan rođen poslije 1520. godine i da je umro u cvijetu mladosti (između 40. i 45. godine života). Nema nikakvih podataka o tome odakle je bila Fatimina majka. S obzirom na to da je Hasan u više navrata službovao u Damasku, Egiptu i Mekki, moralo je to ostaviti traga i na porodicu, koja je nakon njegove smrti u Carigradu, nastavila živjeti u Mekki. Jer, Mekka je bila i ostala Majka svih gradova i napuštao ju je samo onaj ko je morao. Uostalom, ni Ibrahim, sin Ali-dede Bošnjaka nije se, nakon smrti svoga oca, vratio da živi ni u Bosni ni u Carigradu, nego se sa porodicom stalno naselio u Mekki. Izgleda da su u ono vrijeme za potomke uleme putem vakufa, raznih poklona i donacija iz Carigrada i drugih centara širom Osmanskog carstva, pa čak i iz Bosne, sredstva za život bila zagarantovana. Ne treba zaboraviti ni to da je za ove svrhe bio namjenjen i dio prihoda velikog vakufa u Mekki Rustem-pašine žene i sultan Sulejmanove kćerke Mihrimah, čiji je dnevni prihod iznosio 2500 cekina (zlatnika), te je bila toliko imućna da je mogla dati da se popravi dotrajali mekkanski vodovod koji je izgradila Zubejda, žena Haruna er-Rašida i vodu s Arefata dovesti u samu Mekku, gdje je u svakoj od 36 mahala dala podići po jedan sebilj.

Zanimljivo je napomenuti da se, pored djece Fatime, kćerke Hasana el-Bosnevije, kao primaci donacija u gore navedenom defteru navode još neke osobe iz naših krajeva:

Hadži Husein el-Bosnevi (str.199), Havadže Husein el-Bosnevi (str.202), djeca nekog Sulejmana el-Bosnevije (str.209), Šejh Ahmed el-Bosnevi (str.214) i Aiša Beograđanka (str.212).

Objavljivanjem ovakvih i sličnih dokumenata iz bogatih arhiva u Istanbulu i Mekki pruža se prilika da se po prvi put ponešto sazna, ne samo o njima, nego i o historiji Bošnjaka uopće, te razbije iskrivljena predodžba o adžem-i-oglanima, devširmi i navodnom danku u krvi. UMJESTO ZAKLJUČKA E, upravo je to bio sistem nekadašnjeg Osmanskog carstva. U ono doba jedino su na taj način djeca iz najudaljenijih zabiti u Bosni mogla doći do najviših položaja u Carstvu i postati zetovi sultana. Zar u vremenu o kojem govorimo, u doba sultana Sulejmana Zakonodavca, od devet velikih vezira četverica nisu bili Bošnjaci:

Ibrahim-paša, Rustem-paša, Semiz Ali-paša i Mehmed-paša Sokolović i zar osim njih nije bila sva sila državnika i učenjaka u Carigradu i po drugim centrima Osmanskog carstva koji su porijeklom bili iz naših krajeva. Zar i naš Hasan ibn Abdullah za dridesetak i nekoliko godina od zarobljenika nije postao muderris na najprestižnijoj školi u Carigradu, a potom kadija u Šamu i Egiptu i munla u Mekki? Zar i njegovim unucima u Mekki nije bila osigurana pristojna egzistencija? Piše: Hafiz Haso Popara, Preporod

#biografije #bosanskialimi #hanefijskiučenjaci #maruridije #HasoPopara