Kao što je poznato, Turci Osmanilje su se čvrsto držali učenja ehli-sunneta vel-džema'ata kojeg su slijedili, pa su posebnu paznju poklanjali islamskoj duhovnosti, lijepom ponasanju (ahlak) i odgoju (edeb) koji se sticao u mnogim ustanovama, od porodice, mekteba, medresa, tekija, vjerskih, svjetovnih i vojnih institucija.
U osmanskom hilafetu je bio običaj da mlađi čovjek nikada ne pretekne starijeg u hodu, već bi išao uporedo sa njim dok mu ovaj ne bi rekao: "Nastavi ti mladiću, ja idem polahko!"
Na prozor kuće u kojoj se nalazio bolesnik stavljala bi se saksija sa crvenim cvijetom (u nekim mjestima sa zutim). Na taj način, ulični prodavači, prolaznici, itd. pored te kuće su prolazili tiho da ne bi uznemirili bolesnika, a djeca su bila slata u druge mahale i sokake da se igraju.
U osmanskom hilafetu je smatrano sramotom da se ispruži ruka i prosi od ljudi, tako da su Osmanlije napravile tzv., stijenu milostinje, (sadaka taşı), u koju bi se stavila ruka bez obzira da li uzimao ili davao. To niko, osim Allaha, ne bi znao.
Radi ilustracije, kada su Osmanlije dovele prugu u Medinu, poznatu hidžasku željeznicu, sagrađena je stanica u četvrti u Amberiji nadomak džamije. Predaje kažu da su od ulaska voza u harem pa do dolaska na stanicu tračnice bile prekrivene tkaninom kako „mašina ne bi hlupala“ i dizala buku u blizini Poslanika (a.s.). Kažu da stoljećima niko nikada nije povisio glas u Medini kako ne bi „podizao svoj glas iznad glasa Poslanika“ (što je dio kur`anskog ajeta u jednom sasvim drugom kontekstu).
Tadašnje halife nisu dali da ijedna građevina bude veća od Poslanikovog (a.s.) mubarek turbeta, a u Mekki na snazi je bila zabrana gradnje zgrada koje nadvisuju casnu Kabu.
To je bilo vrijeme kada su muslimani imali osjećaj svetosti, istinske duhovnosti, respekta prema sebi, pa onda i prema drugima.
Sultan Abdulaziz je 32. sultan Osmanskog carstva. Jednog dana dok je ležao na krevetu, bolestan, u polusvjesnom stanju, receno mu je da je stiglo pismo (peticija) stanovnika Medine. Sultan se pridigao i rekao svojim pomoćnicima: "Odmah me dolje snesite! Hocu na nogama da saslusam peticiju koja je došla iz Haramejna. Zahtjev od komšija Allahovog Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem, se ne može slušati sjedeci, opruzenih nogu, to je suprotno ljubaznosti."
Kad god bi pošta stigla iz Medine, on bi obnovio abdest, i poljubio slova govoreći: "Na njima je mubarek prašina iz Medine." Onda bi pismo predao glavnom pisaru da ga pročita.
Pripremio: E.Č.Zuhdija