Alija Dilberović: “Nekoliko primjera prisustva nakšibendijskog usula hafi zikra u Bosni i Hercegovin

Neosporna je činjenica da je sufizam, uz pripadnost hanefisjkom mezhebu i maturidijskom akaidu, bio jedan od bitnih faktora koji je oblikovao identitet bosanskohercegovačke islamske tradicije. Nemoguće je govoriti o islamskoj tradiciji, a ne uvidjeti značaj sufijskog učenja, čiji tragovi se mogu naći u intelektualnoj tradiciji, poeziji, divanskoj književnosti, arhitektiri, tradicionalnom zanatstvu itd. To se može zahvaliti i činjenici da je u Osmanskoj imperiji sufijsko učenje, baš kao i hanefijska pravna škola koja je bila službena škola prava u državi, imalo i uživalo državnu zaštitu, te se tako pod tim okriljem i u Bosni i Hercegovini kao dijelu Osmanskog carstva razvijala i snažila sufijska misao. Ovo pokroviteljstvo države imalo je važnu, ali ne i presudnu ulogu u nastanku i razvoju sufijskog učenja, budući da ovaj aspekt islamskog učenja sam osvaja ljudska srca. Sufizam je smatran sastavnim dijelom religije, dina, koji je funkcionirao kao ostvarenje i implentacija ihsana u biću jednog muslimana, i da sufizam nije ništa drugo do nauk koji se tiče stvarnosti Boga, njegova Poslanika i samoga čovjekova bića, a koja je vjerodostojno prenesen od samoga Poslanika a.s. Ipak, danas se u nekim krugovima na sufizam i tarikate gleda kao na novotariju ili neku sektu ili pak kao nešto što je uvezeno u islam sa strane, iz drugih religija i učenja, te kao takav i ne pripada bosanskohercegovačkoj islamskoj tradiciji. Dokaz da to zaista nije slučaj može se naći proučavajući bogato islamsko duhovno naslijeđe naše zemlje. Mnoštvo je primjera koji svjedoče kakvo je zapravo bilo shvatanje sufizma i tarikata. Ovdje, stoga, želimo da ukažemo na jedan takav primjer sufijske tradicije koji se baštinio u Bosni i Hercegovini, a koji veoma jasno svjedoči o statusu sufizma unutar islamskog učenja i koji je, smatramo, ostavio značajan trag u oblikovanju tradicionalnog bosanskohercegovačkog islama. Riječ je o nakšibendijskom usulu hafi zikra, odnosno metodi skrivenog bezglasnog spominjanja Boga, a koji se njegovao i prakticirao u mudžeddijskom ogranku ovoga tarikata koji se u Bosni Hercegovini pojavio u XVIII stoljeću.

Nakšibendijski tarikat spada među značajnije tarikate koji su ostavile traga u historiji sufijske i općento islamske tradicije u Bosni i Hercegovini. Smatra se da je od svih tarikata koji su djelovali u Bosni i Hercegovini, najprisutniji i najutjecajniji kroz historiju bio je upravo nakšibendijski, te je zbog toga nazvan „derviškim redom našega naroda“. Ovaj tarikat zasnivao se na strogom pridržavanju šerijata, učenjima Kur'ana i imao potpunu sunitsku orijentaciju, te se stoga nakšibendijsko učenje brzo širilo i bilo je prisutno u svim slojevima društva. Jedno od važnijih pitanja prilikom proučavanja ovog tarikata jeste pitanje izvođenja zikra, odnosno načina spominjanja Boga. Najznačajnija karakeristika nakšibendija je skriveni bezglasni zikr, hafi zikr. Kod drugih tarikata zikr se obavlja zajednički s intenzivnim i emocionalnim izražavanjem, gdje učesnici pokreću svoja tijela dok glasno izgovaraju Božije ime, džehri zikr. Nakšibendije su, s druge strane, smatrani trezvenijim i mirnijim u svojoj religijskoj praksi nego neke druge sufije. Mada je skriveni, hafi zikr, općenito bio smatran jednim od najkarakterističnijih obilježja razlikovanja između nakšibendija i ostalih tarikata, historijski podaci pokazuju da su nakšibendije zapravo koristile obje forme zikra. Najbolji primjer je upravo nakšibendijska tradicija u Bosni i Hercegovini, i to ona najpoznatija koja je proistekla iz tekija u Živčićima i Oglavku. Šejhovi koju su pripadali toj tradiciji prakticirali su obje metode obavljanja zikra. Ipak, nakšibendije koji se vežu za živčičko-oglavačku školu prepoznatljivi su i poznati prije svega po obavljanju glasnog, džehri, zikra. No, uporedo s ovom nakšibendijskom tradicijom u Bosni i Hercegovini bila je prisutna i jedna druga čije je obilježje bilo obavljanje samo skrivenog bezglasnog, hafi, zikra, a koja je pripadala mudžeddidijskom ogranku nakšibendijskog tarikata, dakle istom ogranku kojem je pripadao jedan od naših najznačajnijih nakšibendijskih šejhova Husein-baba Zukić koji je osnovao tekiju u Živčićima 1780. godine i iz koje je potekla ta karakteristična živčičko-oglavačka bosanskohercegovačka nakšibendijska tradicija koja traje sve do danas. Ovaj mudžeddidijski ogranak se veže za indijskog šejha Ahmeda Sirhindija Imama Rabbanija (p. 1625. godine), poznatijeg kao mudžedddid elfi sani, Obnovitelj drugog milenijuma, po kojem i dobio ime. U osmanskim zemljama ovaj tarikat se počeo širiti u zadnjim desetljećima XVII stoljeća. Za širenje ovoga ogranka značajna su dvojica šejhova, Ahmed Džurjani Jekdest (p. 1707) i Muhammed Murad Buhari (p. 1720). Ova dvojica šejhova su bili halife Sirhindijevog sina Muhammeda Masuma (p. 1668). Džurjani je porijeklom iz Buhare, a u Indiju je otišao 1865. godine. On je djelovao u Mekki i pred njim su mnogi primili tarikat, a među njima je bio i značajan broj onih koj su dolazili iz osmanskih područja. On je imao i svoje halife u Anadoliji i u Istanbulu. Neka od imena su Ebu Abdullah Muhammed Samarkandi (p. 1707), Mehmed Emin Tokadi (p. 1745) i Jekčešm Murteza (p. 1747). Od šejha Džurjanija tarikat je primio i pjesnik Ahmed Hatem Bjelopoljak. Međutim, najveći doprinos širenju ovoga ogranka nakšibendija na području Osmanske imperije dao je Muhammed Murad Buhari. Buhari je djelovao u tekiji Muradiji u Istanbulu, a koja je naročito važna za bosanskohercegovačku nakšibendijsku tradiciju. Šejh Muhammed Murad rođen je u Buhari 1640. godine, školovao se u rodnom mjestu, a nakšibendijski red je primio u Indiji od Muhammeda Masuma. Nakon što je okončao svoje duhovno usavršavanje i proglašen šejhom, Murad Buhari se dao na opsežna putovanja na kojima je posjetio Mekku, Medinu, Siriju, Bagdad, Egipat i druge centre islamske znanosti. Nastanio se u Damasku i osnovao porodicu. Istanbul je prvi put posjetio 1681. godine i nastanio se na Ejubu u zgradu daru-l-hadisa, koja je kasnije odlukom tadašnjeg šejhu-l-islama Damadzadea Ebu-l-Hajra Ahmed-efendije preobraćena u nakšibendijsku tekiju i predata šejhu Muhammedu Muradu Buhariju. Tu je Buhari ostao do 1686. godine. Njegova predavanja su bila veoma posjećena, a pohađali su ih i visoki vjerski dostojanstvenici i predstavnici vladajućeg sloja, poput Šejhu-l-islama Sejjida Fejzullah efendije, šejh Emina Mehmed-efendije Tokadija, Lalizadea Sejjid Abdulbakija, Šejhu-l-islama Velijjudin-efendije i drugih. Godine 1686. napušta Istanbul i odlazi u Damask gdje osniva tekiju Beranijju koja je služila i kao medresa. Drugi put stiže u Istanbul 1708. i ostaje tri godine, zatim je u Bursi boravio šest godina sve do 1718., da bi se nakon toga ponovo vratio u Istanbul gdje je ostao sve do svoje smrti 1720. godine. Pokopan je u jednoj od prostorija svoje tekije.

Tekija Muradijja je bila centar odakle se širio mudždžedidijski ogranak nakšibendijskog tarikata u Istanbulu, ali i u ostale dijelove Osmanske imperije, pa tako i Bosne i Hercegovine. Za ovu tekiju će se vezati šejh Husein-baba Zukić koji će primiti tarikat od tadašnjeg šejha tekije šejha hafiza Muhammeda Hisarija. Husein-baba je nakšibendijski tarikat širio u Bosni zagovarajući glasni zikr, džehri, koji nije prakticiran u mudžeddidi ogranku. Zahvaljujući djelovanju njegova murida šejh Abdurrahman Sirri-babe Sikirića (p. 1847) i šejh Muhammeda Mejli-babe (p. 1854), Sirri-babinog murida, ovaj se ogranak nakšibendijskog tarikata se proširio u mnoge dijelove Bosne i Hercegovine, a tekije u Živčićima i Oglavku, gdje su djelovali Mejli-babini i Sirri-babini potomci, postat će najznačajnija središta daljeg širenja nakšibendijskog učenja. Šejhovi koji su proistekli iz ove živčičko-oglavačke tradicije objedinjavali su obje metode obavljanja zikra, i džehri zikr i hafi zikr, kako se to saznaje iz hilafetname Mejli-babe. Izgleda, prvi šejh koji je objedinio ove dvije metode zikra bio je Sirri-baba. On je dozvolu za obavljanje džehri zikra dobio od Husein-babe, a za hafi zikr od Ilhami-babe. Ilhamija je dozvolu za obavljanje hafi zikra dobio od svoga šejha Muhammeda Ahsehuija, a on od svoga šejha hadži Mustafe Begzadea. Izvor ovome podatku je hilafetnama iz 1225/1810. godine u kojoj Ilhamija daje dozvolu za obavljanje hafi zikra svome prijatelju i kolegi Abdurrahman Sirri-babi. U njoj se kaže: “dozvolio sam i podučio našeg brata po Bogu i našeg saputnika prema Bogu šejh Abdurrahmana Bosnevija savršenog arifa, slugu nakšibendija svjesnih svoje ovisnosti o Bogu da ih odgaja i da ih uputi ka svjedočenju svjetala Božijih atributa i pojava Njegova svevišnjeg Bića kao što mu je to već dozvolio naš sejjid savršeni arif Šejh Husein u glasnom (džehri) zikru, onako kako je to meni dozvolio i odabrao me za hafi zikr moj šejh Muhammed Ahsehuji, koji to dobio od svog šejha hadži Ebul Ešraka Mustafe el-Begzade.“ Ilhamija je, također, pripadao ovoj mudžeddidijskoj hafi tradiciji koja potječe iz tekije Muradijje. Šejh Begzade (p. 1785) bio je poznati istanbulski alim i prvi šejh Murad Mulla tekije koja se nalazila u mahali Čaršanba u Istanbulu i iza sebe je ostavio petericu halifa, od kojh jedan bio hafiz Muhammed Ahsehuji, Ilhamijin šejh. Ova nakšibendijska hafi tradicija povezana je s tekijom Muradijjom jer je Begzadeov šejh bio pročelnik pomenute tekije hafiz Muhammed Hisari, odnosno isti učitelj kao i Husein-babe Zukića. Dakle, i Mustafa Begzade i Husein-baba Zukić primili su tarikat i dobili šejhovska ovlaštenja od istog učitelja, samo što je Begzade prakticirao hafi zikr, a Husein-baba džehri zikr. Na koji način se izvodio ovaj hafi zikr saznaje se iz idžazetnama i dozvola koje je šejh hadži Mustafa Begzade dao nekim svojim učenicima U idžazetnami koju je Begzade izdao Bolevi Mustafa-efendiji navodi se da se ovaj zikr činio u šest latifa, odnosno središta duše koja su smještena u različitim dijelovima tijela. To su kalb, koji se nalazi ispod lijeve sise, ruh, ispod desne sise, sirr, iznad lijeve sise, hafi, iznad desne sise, ahfa, u sredini prsa, i nefs, koja se nalazi u mozgu. Zatim se učio nafi esbat, to jest riječi la ilahe ilallah sa zadržavanjem daha. Zatim je data i dozvola za učenje hatme hadžegan, posebne vrste nakšibendijskog tevhida ili medžlisi zikra, koja se sastojala iz učenja sure Fatiha sedam puta, salavata 100 puta, sure Inširah 79 puta, sure Ihlas 1001 put, sure Fatiha sedam puta i salavata 100 puta. U drugoj idžazetnami izdatoj šejh Abdulhalim-efendiji, koji će kasnije naslijediti Begzadea na mjestu šejha Murad Mulla tekije, on je, nakon što mu je dao dozvolu za hafi zikr, nafi esbat i hatmu hadžegan, dozvolio mu i da daje talkin ili podučava zikru tragaoce za zadovoljstvom Božijim nakon što bi obje strane klanjale istiharu-namaz. Dalje, šejh Begzade navodi da se ovaj skriveni zikr treba činiti sa prisutnošću srca sve dok ne dođe do potpunog uronuća i samobrisanja u zikru i dok onaj koji se spominje, mezkur, samo spominjanje, zikr, i onaj koji spominje, zakir, ne budu uistinu jedno. Iz navedenog se jasno vidi da je bilo riječ o potpuno bezglasnom skrivenom zikru. Ovaj se zikr obavljao individualno, dok se hatma hadžegan učila grupno. Ova metoda obavljanja zikra došla je do Abdurrahman Sirri-babe drugim putem, ali potječe iz istog izvora. Mada je ova nakšibendijska tradicija proistekla iz Živčića i Oglavka poznata po glasnom zikru, šejhovi koju su joj pripadali baštinili su, dakle, obje metode zikra. Pretpostavljamo da su oni prenosili ovlaštenja ili samo za džehri zikr ili samo hafi zikr ili za i jedan i drugi. Ova veza Ilhamije s mudžeddidijama koji su prakticirali metod hafi zikra koji se vežu za Murad Mulla tekiju, a koja seže do tekije Muradijje, svakako da je vrlo interesantna. Međutim, ovo nije jedini slučaj nakšibendija mudžeddidija koji su prakticirali hafi zikr. Najstariji podatak o prisustvu nakšibendijsko-mudžeddidijske hafi tradicije u Bosni i Hercegovini potječe iz Mostara. Prvi koji je prenio učenja ovoga ogranka bio je poznati mostarski muftija Ahmed sin Muhammedov iz XVIII stoljeća. Muftija Ahmed je bio veliki poznavalac islamskog prava, autor više značajnih i opsežnih djela, i dugo godina je bio muftija i muderris u Mostaru. On je napisao djela Durretul-fetava, Enfeud-delail, Tenvirul-kulub, Fetavai-Ahmedijja i još nekoliko kraćih. Djelo Fetavai-Ahmedijja, Zbirka fetvi, je najpoznatije i najraširenije djelo ovoga muftije koje je sve do početka XX stoljeća služilo kao priručnik kadijama i mnogim muftijama u rješavanju šerijatsko-pravnih, posebno težih pitanja. Osim u Mostaru, on se školovao u Bursi i Istanbulu, i upravo je u to vrijeme postao pripadnik mudžeddidijskog ogranka nakšibendijskog tarikata u koji je primljen od strane samoga šejha Muhammeda Murada Buharija. On je, naime, 1710. godine prepisao dvije risale, poslanice, koje je napisao šejh Buhari, Tariki talkini ismi az-zat ala at-tarika an-nakšibandijja, uputstvo za izvođenju zikra po pravilima nakšibendijskog reda, i Risala fi adab at-tarika an-nakšibendijja, o pravilima nakšibendijskog reda, a na listu koji prethodi ovoj prvoj poslanici Ahmed je donio bilješku u kojoj je naveo da „autor ove risale je uzor gnostika ... nasljednik vjerovjesnika i poslanika ... Pol polova, naš šejh i naš sejjid Muhammed Murad el-Buhari poznat kao Nakšibendi“. On je autora poslanice nazvao svojim šejhom, što govori da je Ahmed sin Muhammedov bio pripadnik nakšibendijskog tarikata u koji ga je uveo sam Murad Buhari. Pošto je obje risale prepisao 1710. godine i njihova autora nazvao svojim šejhom, Ahmed je znači već tada bio pripadnik nakšibendijskog tarikata kojeg je vjerovatno primio te godine ili možda godinu ranije.

Podatak da se Ahmed školovao u Bursi i Istanbulu veoma je značajan. Naime, obrati li se pažnja na period Ahmedova školovanja u Bursi i u Istanbulu, primjetit će se da se on u velikoj mjeri poklapa s godinama boravka šejha Murada u ta dva grada. Šejh Murad je u Istanbulu boravio od 1708. do 1711. godine, zatim je u Bursi proveo šest godina do 1718., da bi se te godine vratio u Istanbul gdje je živio do svoje smrti 1720. godine. Ahmed je već 1710. bio pripadnik nakšibendijskog reda kojeg je možda primio upravo u Istanbulu prije nego što nastavio obrazovanje u Bursi. U Bursi se školovao upravo u onom periodu kada je šejh Murad boravio u tom gradu, jer je tada prepisao jedno djelo 1714. godine. Šejhov boravak u tom gradu omogućio mu je da ostvari jedan prisniji kontakt, posjećuje njegova predavanja i duhovno napredovanje. U Ahmedovom pečatu napisana je ili 1121. ili 1131. godina, odnosno 1709⁄10. ili 1718⁄19. Ako se uzme da je to 1131., što je po nama vjerovatnije, to jest 1718/19, onda bi ona mogla označavati godinu okončanja školovanja. Ahmed je, dakle, završio svoje obazovanje u Bursi u otprilike istom periodu kada je šejh Buhari napustio taj grad i vratio se u Istanbul. Nakon povratka šejh Murada u Istanbul, Ahmed je nastavio obrazovanje u tom gradu o čemu svjedoči podatak da je jedno djelo prepisao u Istanbulu 1721. godine. On je mogao biti uz svoga šejha sve do njegove smrti 1720. godine. Činjenica da je Ahmed skoro jednu deceniju boravio u blizini šejha Murada upućuje na mogućnost da je on za to vrijeme prošao duhovni put i usavršavanje, suluk, i na koncu dobio određena ovlaštenja. Mišljenja smo da su to bila šejhovska. Dozvolu za obavljanje šejhovske dužnosti mogao je dobiti od samoga Murada Buharija ili pak, pošto je boravio u Istanbulu nakon njegove smrti, njegova nasljednika u tekiji Muradijji. Podatak koji upućuje da je muftija Ahmed bio i šejh jeste spisak mostarskih muftija u kojem se navodi da je 1758. godine umro muftija šejh Ahmed, a svi dostupni podaci o godini muftijine smrti upućuju da bi to mogao upravo biti muftija Ahmed sin Muhammedov. Prema tome, on je nakon povratka u Mostar djelovao kao muderris, muftija, ali i kao našibendijski šejh koji je prakticirao hafi zikr kakav se obavljao u Muradijji i kako je to opisano u šejh Muradovim risalama koje je Ahmed prepisao. Nije poznato da li je u Mostaru postojala neka nakšibendijska tekija u kojoj je on djelovao. Pošto je bilo riječ o skrivenoj bezglasnoj metodi obavljanja zikra koji se obavljao individulano, vrlo je moguće da je on kao duhovni učitelj mogao djelovati i bez vezivanja za neku tekiju. Njegova pripadnost tarikatu nije mogla biti nepoznata u lokalnoj zajednici, te je on kao učena osoba koja je dugo godina obavljala muderrisku i muftijsku dužnost u Mostaru bio u mogućnosti širiti nakšibendijsko učenje kako među ulemom, tako i među svojim učenicima, naravno onima koji su pokazivali sklonost za tu vrstu nauka. Podučavanje obavljanja zikra odvijao se sigurno na način kako je opisan u šejh Begzadeovim idžazetnamama, to jest nakon klanjanja istihare-namaza. Riječ je o individualnom duhovnom odgoju učenika pod nadzorom šejha, a koji se nije nužno morao odvijati u tekiji. Učenje hatme hadžegan koja se učila u grupi moglo se obavljati u medresi ili džamiji ili drugdje. Na osnovu ovih podataka o muftiji Ahmedu sinu Muhammedovom može se zaključiti da je nakšibendijska mudždžedidijska tradicija koja je svoj centar imala u tekiji Muradiji u Istanbulu vrlo rano prenesena u Bosnu i Hercegovinu, i to nekoliko decenija prije nego što će Husein-baba početi djelovati u domovini. Koliko je bila rasprostranjena i koliko dugo je trajala teško je reći. Tokom XVIII i XIX stoljeća u Mostaru je živio i djelovao znatan broj pripadnika tarikata, od koji su mnogi nosili šejhovske titule, te je za pretpostaviti da su barem neki od njih pripadali toj tradiciji koja je otpočela s muftijom Ahmedom. Također, moguće je da je bilo mostarske uleme, na primjer muderrisa ili imama, koji su bili pripadnici ovoga tarikata i koji su imali ovlaštenja da podučavaju zikru i uvode u tarikat, ali nisu zvanično obavljali šejhovsku dužnost, te pošto se radilo o usulu individualnog hafi zikra njihovo djelovanje nije bilo toliko ni poznato. Drugi primjer prisustva nakšibendijske tradicije koja je baštinila metod hafi zikra jeste znamenita i istaknuta porodica Korkut koja je djelovala u Elči Ibrahim-pašinoj tekiji-medresi u Travniku. Elči Ibrahim-paša je 1706. godine podigao medresu, tekiju i biblioteku koje su bile smještene pod istim krovom. U tekiji su obavljani obredi prema pravilima halvetijskoga tarikata, kako je to Elči Ibrahim-paša naložio u svojoj vakufnami. Kasnije je, međutim, tekija-medresa postala središte nakšibendijskog tarikata. To se desilo oko 1830. godine kada je na mjesto muderrisa i šejha postavljen Muhammed Derviš Korkut. On je te godine postavljen i na položaj travničkog muftije. Muhammed Derviš (1792-1877) se školovao u Istanbulu gdje je studirao teologiju, filologiju i pravo, a stekao je i titulu šejhul-kurra. Posjedovao je izuzetno znanje i bio je visokih moralnih kvaliteta, te je zbog toga bio cijenjen i poznat kako u Travniku tako i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Pred njim su se obrazovali mnogi značajni pojedinci poput Ibrahim-bega Bašagića (otac Safvet-bega Bašagića), hadži hafiz Ahmeda Ribića Širazije dobrog poznavaoca i tumača perzijske i arapske klasike, te banjalučkog muftije Ibrahima Alihodžića. Prema riječima sultanovog izaslanika Dževdet-paše, Muhammed Derviš je imao najveći ugled u Bosni i Hercegovini. Dužnost muderrisa i šejha obavljao je od 1830. do 1871. godine. Na položaju muderrisa i šejha Elči Ibrahim-pašine medrese, kao i na položaju travničkog muftije, naslijedio ga je njegov sin Muhammed Hazim (1824-1920). On je, također, poput oca mu važio za učenu osobu i nosio je nadimak Hadži Mulla-efendija. Nakon njega položaj šejha i muderrisa zauzeo je Hazimov sin Asim Korkut (1873-1938), za kojeg se kaže da je zikr povremeno obavljao u samoj medresi i u ishodnoj kući na Putićevu iznad Doca na Lašvi. Da su Korkuti pripadali nakšibendijskoj hafi tradiciji saznaje se iz članka objavljenom u tarikatskom časopisu Šebi arus iz 1986. godine u kojem je, između ostalog, bilo riječi o Derviš-efendiji Spahiću (1893-1978) muderrisu iz sela Pojske kod Zenice i njegovoj pripadnosti tarikatu, i gdje je navodeno da je Spahić: “bio zahid tabinskog tipa. Imao je praktičnu vezu sa tesavvufom održavajući redovan medžlisi zikr, u svojoj džamiji sa džematlijama, praktikujući redovan vird, itd. Nije dopuštao u zikru nadmetanje glasom i ljuljanje, mada je halka njegovog medžlisi-zikra bila najveća, u njegovo vrijeme, u BiH. U tesavvuf ga je uveo poznati travnički zahid Mehmed efendija Hadžić (1869-1972) iz sela Mosor učenik i murid Muhammeda Hazima Korkuta. Derviš efendija je dozvolu za vođenje zikra i vird dao: Ibrahim efendiji, sinu Mehmed efendije, i svojim sinovima Nesib efendiji i Munir efendiji koji danas vode medžlisi-zikr u svojim džematima. Ovo je linija preko poznatih travničkih Korkuta koja njeguje hafi-zikr nakšibendijskog usula prisutan na području Travnika i Zenice“. Ovaj citat je značajan jer otkriva na koji način se obavljao medžlisi zikr i na koji se način širila ova nakšibendijska tradicija. Taj medžlisi zikr, kojeg je Derviš-efendija učio sa svojim džematlijama u džamiji, bio je zapravo učenje hatme hadžegan. Spahić je hatmu učio uoči petka i ponedjeljka. Tom prilikom bi koristio tespih i svako od učesnika bi proučio određen broj sura i salavata. Nije bilo, kako je navedeno, ljuljanja i nadmetanja glasom jer su učesnici učili hatmu u sebi, samo bi Derviš-efendija naglas rekao šta treba učiti. Spahić je, dakle, dozvolu za vođenje hatme dobio od bivšeg Hazimovog učenika. Korkuti su skoro cijelo jedno stoljeće obavljali muderrisku i šejhovsku dužnost u Elči Ibrahim-pašinoj medresi i pred njima su se obrazovale mnoge generacije učenika, ne samo iz Travnika i okolice već i iz ostalih dijelova Bosne i Hercegovine. Bez sumnje, mnogi od njih su primili i tarikat, a kako se da zaključiti iz gore navedenog primjera neki su dobijali i ovlaštenja da mogu voditi zikr, to jest učiti hatmu hadžegan, i ovlaštenja da sami mogu djelovati kao šejhovi. Treba imati na umu da je samo Muhammed Derviš preko 40 godina djelovao kao muderris i šejh u Travniku. Na njegovom nišanu stoji “osvijetljen istinom propovijedao je istinu i tako osvijetlio srca mnogih muršida. Očišćen svjetlom Stvoritelja svjetova uputio je mnoge učenike“. To govori da je Muhammed Derviš tokom tog dugog perioda djelovanja kao šejh proizveo i znatan broj šejhova, sigurno ne samo na području Travnika i Zenice, već i šire. To je bio slučaj i s Muhammedom Hazimom koji je, također, dugo obavljao dužnost muderrisa i šejha. Drugi način na koji se širilio nakšibendijsko učenje bio je putem pismene korespodencije koju su Korkuti vodili s onima koji su bili zainteresirani za tarikatsko učenje. Poznati su nam primjeri samo iz Trebinja i Mostara. Na području Trebinja je bilo derviša i ljubitelja tarikata, a o tome svjedoči “prepiska između nekih ličnosti sa ovog područja i travničkih muftija Muhamed Derviša i Muhameda Hazima, šehova nakšibendijskog tarikata, koji su imali dosta murida. Tako je Salih Babović iz Zasada dobio 'idžazet' da može učiti 'evrad'. Idžazet je izdao šejh Muhamed Derviš Korkut, muftija u livi Travnik 1282. (1865) godine. Isti idžazet dobio je i hafiz Salih Fethagić, sin Sulejmanov, od 'ubogog sluge bijednog nakšibendije' Muhameda Hazima, travničkog muftije 1310. (1892)“. Nije poznato, međutim, da je na području Trebinja postojala neka tekija. Korkuti su i u Mostaru imali svoje pristaše, a najznačjniji primjer je porodica Arpadžić. Riječ je o Hasan-efendiji i njegovim sinovima Muhammed-efendiji i Ahmed-efendiji koji su obavljali imamsku i hatibsku dužnost u Hadži Meminoj džamiji i dužnost nakšibendijskih šejhova u Mehmed Koski-pašinoj hanikah-medresi. Hasan Arpadžić je dobio idžazetnamu da može vršiti dužnost šejha od Muhammeda Derviša 1857. godine, a Ahmed Arpadžić je od Muhammeda Hazima dobio uputstvo šta i koliko treba učiti da bi postao pripadnik nakšibendijskog tarikata 1883. godine, zatim je dobio 1907. godine dobio dozvolu za učenje hatme hadžegan, da bi 1910. godine dobio dozvolu da može primati muride u nakšibendijski tarikat. Hasan Arpadžić je zvanično postavljen na položaj šejha hanikaha 1867. godine, a prije toga je tu dužnost već određeno vrijeme obavljao besplatno. Hasan je učio pred mostarskim muftijom Mustafom Sarajlićem, Sirri-babnim muridom, od koga je i dobio idžazetnamu. Na šejhovskoj dužnosti Arpadžić je ostao do 1880. godine koju je napustio zbog starosti. Sljedeći šejh je bio sin mu Muhammed od 1880. do 1907. godine, a naslijedio ga je brat mu Ahmed, koji je dužnost šejha hanikaha obavljao do smrti 1922. godine. Šejhovska dužnost podrazumijevala je učenje hatme hadžegan uoči petka i ponedjeljka i mubarek noćima, da bi se kasnije to učenje održavalo samo srijedom nakon ikindije-namaza u dershani medrese. Hatma se učila na sljedeći način: istigfar devet puta, Fatiha sedam puta, Inširah 77 puta, salavat 101 put, Ihlas 1001 put, salavat 101 put, Fatiha 7 puta. Nakon hatme učio se tehlil (učiti la ilahe illalah) jedan puni tespih i na kraju bi se proučila dova. Iz idžazetname koju je Muhammed Derviš poslao Hasan-efendiji Arpadžiću u Mostar saznaju se još neki detalji u vezi ove nakšibendijske tradicije hafi zikra i njene rasprostranjenosti. Na osnovu ove idžazetname saznaje da je šejh travničkog muftije Muhammed Derviša Korkuta bio šejh Hasan-efendija iz Gradačca. Muftija je Hasan-efendiji Mostarcu Arpadžiću, nakon što je ovaj upotpunio sve predviđene stupnjeve (mekame) nakšibendijskog tarikata, dao dozvolu da upućuje muride i odgaja salike pridržavajući se pritom šerijata jer nakšibendijski tarikat je tarikat ashaba, navodeći da je on takvu dozvolu dobio od „našega šejha, duha (ruh) našega tijela, šejha šejhova, mevlane, u svakom pogledu najboljeg od nas, šejha hadži Hasan-efendije muderrisa Muradije iz Gradačca“. Šejh hadži Hasan se prezivao Muslimović, rođen je oko 1770. godine u selu Rašljeve, današnja općina Gračanica, a preselio je 1855. godine. On je bio prvi muderris Murat-kapetanove medrese u Gradačcu koja je podignuta 1810. godine ili nešto ranije. Bio je veoma cijenjen alim, pobožan i asketa, a smatra se da je bio i evlija. Hadži Hasan je bio i vaiz, jer se tvrdi da je u svojim vazovima bio beskompromisan i oštar kritičar svoga vremena, i da čak ni travnički vezir nije bio pošteđen kritike Koliko je Muhammed Derviš cijenio šejh Hasana govori podatak da mu je poslao svoga sina Hazima da uči nauke i da primi “derviško terbije“, a Korkuti su dugo godina posjećivali mezar šejh hadži Hasana u Gradačcu. Nije poznato od koga je šejh hadži Hasan primio tarikat, odnosno od koga je dobio šejhovsku idžazetnanamu, da li je to bio neki šejh iz Bosne i Hercegovine ili iz Istanbula ili iz nekog drugog dijela Osmanske imperije. No, na osnovu perioda u kojem je šejh Hasan živio i djelovao moglo bi se zaključiti da je pripadao mudžeddidijskom ogranku. ​Jedan od šejh Hasanovih učenika i murida bio je i hadži hafiz Ahmed-efendija Mulaibrahimović Svirac (p. 1883), koji je kasnije postao gradačački muftija, muderis Osman-kapetanove medrese i nakšibendijski šejh. Berat za obavljanje dužnosti šejha dobio je 1858., tri godine poslije smrti svoga učitelja. Riječ je bilo o još jednom istaknutom alimu, koji je oko pedeset godina djelovao kao muderris Osman-kapetanove medrese i kao imam i hatib u Gradačcu. Šejh hadži hafiz Ahmed Svirac je bio jedan od četverice muftija koji su spadali među erkane ejaleta, prvake pokrajine koje vrlo poštuje cjelokupni narod Bosne i Hercegovine. On se bavio i pisanjem, jer se zna da je napisao Putopis na hadž i glosu na komentar Kur’ana Tefsir Dželalejn, ali nije poznato gdje se ova djela nalaze. Na položaju muderrisa Osman-kapetanove medrese naslijedio ga je njegov sin Ahmed Hilmi (p. 1934). Ahmed Hilmi je nakon što je dobio idžazetnamu od oca u 24 godini, otišao u Travnik gdje je još tri mjeseca učio pred Muhamedom Hazimom i položio jednu vrstu ispita. Taj njegov boravak u Travniku podrazumijevao je sigurno i tarikatsku poduku, a o tome svjedoči dokument u kojem je “muftija Muhamed Hazim, sluga siromašnih nakšibendija, dao idžazet hafizu Ahmedu Hilmi-ef. Muftiću, muderrisu u Gradačcu, da uči vird koji se sastoji od učenja istigfara 101 put, salavata 101 put i kelimei-tevhida 500 puta“. Da li je Ahmed Hilmi dobio kasnije neka druga ovlaštenja, npr. za učenje hatme hadžegan, nema podataka. Ovaj podatak, također, svjedoči koliko su Korkuti bili cijenjeni alimi, ali i o čvrstim vezama između Gradačca i Travnika, odnosno muftija Korkuta i muftije Svirca kojih je povezivao isti učitelj. Na osnovu idžazetname koju je Muhammed Derviš Korkut poslao u Mostar saznalo se da je i Gradačac, dakle, bio jedan od središta u kojem je njegovana nakšibendijska metoda hafi zikra. Pošto nije poznato da je u Gradačcu postojala neka tekija, okupljalište nakšibendija bilo je najvjerovatnije Murat-kapetanova medresa, a onda i Osman-kapetanova gdje je predavao muftija Svirac, ili možda lokalna džamija. Iz sačuvanih dokumenata saznalo se, također, iz kojih učenja se sastojao vird i na koji način se učila hatma hadžegan. Derviško terbije, koje se spominje u slučaju Hazima i njegovog boravka u Gradačcu, podrazumijevalo je zasigurno podučavanje usulu hafi zikra, to jest zikra Božijeg imena u latifama i zikra nafi esbat, odnosno la ilahe illalah. To je bila poduka koja se odvijala direktnim kontaktom učitelja i učenika. Nije poznato, kao što smo već naveli, odkuda je ova nakšibendijska hafi tradicija došla u Gradačac, kao ni koliko je derviša pred šejh Hasanom upotpunilo svoj suluk, duhovni put, i dobilo ovlaštenja da mogu upućivati i odgajati druge. No, svakako je zanimljivo da je Muhammed Derviš Korkut koji je porijeklom iz Nevesinja i koji je učio pred mnogim učiteljima u Istanbulu primio šejhovsku idžazetnamu upravo od njega. Možda je bilo još sličnih primjera, to jest osoba koji su dolazili iz drugih djelova zemlje i koji su primili tarikat u Gradačcu. Međutim, zahvaljujući Korkutima najznačajnije središte ove hafi tradicije bio je Travnik. Posljednji poznati izdanak ove tradicije bio je Derviš-efendija Spahić. On je bio direktni duhovni potomak Korkuta jer je učio pred Muhammedom Hazimom, muderrisku idžazetnamu dobio je od Asima Korkuta, a u tesavvuf ga je uveo Hazimov učenik i murid. On je 1934. osnovao medresu u rodnim Pojskama, a znanje koje se u njoj stjecalo bilo je, kako se navodi u izvještajima, u rangu sa drugim sličnim medresama. Učenici koji su pohađali ovu medresu dolazili su osim iz pomenutog sela i iz drugih krajeva, iz Travnika, Zenice, Žepča i čak iz Gradačaca. On je, kako je navedeno, nakšibendijski hafi zikr, odnosno hatmu hadžegan, obavljao u medresi, a nakon zatvaranja medrese u džamiji sa džematlijama. Ta je ovlaštenja prenio i na druge, koji su koliko-toliko očuvali ovu tradiciju. Danas se hatma uči u Mosoru i Pojskama uoči petka i pondjeljka i poslije džume-namaza, ali dosta skraćenoj verziji. Spahić je i autor dva značajna djela Imanski i islamski šarti, koje je doživjelo dva izdanja, i Pouke o moralu i bogobojaznosti, koje je doživjelo tri izdanja. Interesantno je da je u ovom prvom djelu Spahić preporučio da svaki musliman i muslimanka redovno u toku dana prouči sljedeći zikr: 101 put Estagfirullahel-azimulezi la ilahe illa hu; 101 put salavat Allahumme salli ala sejjidina Muhammedin ve ala alihi ve sahbihi edžmein; 301 put la ilahe illallah; te iz Kur'ana prouči jedan hizb, pet stranica, i završi učenje dovom. Ova preporuka nije ništa drugo nego nešto skraćena verzija nakšibendijskg virda kojeg je Hazim Korkut dao Ahmedu Hilmiji, sinu muftije Svirca, a koji se, dakle, prakticirao u ovom lancu prenosilaca, silsili, nakšibendijskog učenja. Također, Spahić je sugerirao čitaocima da se drže preporuke šejh Behauddina Nakšibendija u smislu izgradnje islamskog stila života i naveo je 18. uslova osnivača nakšibendijskog tarikata pomoću kojih se dolazi do Allahove velike milosti. Na osnovu gore navedenog može se reći da je u Bosni i Hercegovini nakšibendijsko-mudžeddidijski usul hafi zikra, odnosno metod bezglasnog skrivenog spominjanja Boga, bio itekako rasprostranjen i da su ga prakticirali neki od značajnijih bosanskohercegovačkih alima. Ovu mudžeddidijsku hafi tradiciju prvi je u Bosnu i Hercegovinu prenio mostarski muftija Ahmed sin Muhammedov, istaknuti islamski pravnik čija je Zbirka fetvi sve do XX gg služila kao priručnik muftijama i kadijama. Tarikat je primio od samoga Murada Buharija, a prema dostupnim podacima bio je i nakšibendijski šejh. On je zasigurno određena ovlaštenja prenio na druge koji su nakon njega nastavili baštiniti ovu nakšibendijsku hafi tradiciju poteklu iz Muradijje. Također, prema novootkrivenim podacima i Ilhamija je pripadao ovoj nakšibendijsko-mudžeddidjskoj hafi tradiciji, a koja se veže za tekiju Murad Mulla u Istanbulu. Bilo bi zanimljivo znati da li je on još kome dao ovlaštenje za hafi zikr, odnosno da li ga je neko naslijedio u rodnom Žepču ili u nekom drugom mjestu. Muftija Muhammed Derviš Korkut i muftija Svirac su spadali među erkane vilajeta. Šejh ove dvojice uvaženih muftija, šejh hadži Hasan, djelovao je u Gradačcu, gradu u kojem zapravo, koliko je poznato, uopće nije bilo nakšibendijske tekije. Na žalost, silsila ovoga nakšibendijskog tarikata za sada nije poznata. Navedeni primjeri ukazuju da je ovaj nakšibendijski hafi usul bio naročito raširen među pripadnicima ulemanskog staleža, mada je sigurno bilo i onih koji to nisu bili. Činjenica da su najznačajniji predstavnici ove hafi tradicije djelovali u medresama omogućava da se razumije način, ili jedan od načina, širenja tarikatskog učenja. Na primjer, Mostar, gdje je je djelovao muftija Ahmed, a sigurno još neki alimi nakon njega, bio je obrazovni centar Hercegovine, Korkuti su bili poznati u cijeloj zemlji, a hadži Hasan, koji je spadao u red evlija, je preko četiri decenije djelovao kao muderris Muradije u Gradačcu. Riječ je bilo o ulemi koji su bili znalci i u egzoteričnim, zahirskim, i ezoteričnim, batinskim, znanostima. Pred takvim osobama obrazovale su se i odgajale mnoge generacija učenika, od kojih je sigurno znatan broj primio i tarikatske upute. Ta uputa podrazumijevala je na početku davanje virda, a kasnije podučavanje načinu obavljanja zikra koji se sigurno događao na način kako je opisano u idžazetnami šejh Begzadea, to jest klanjanjem istihare-namaza. Vanjsko, zahirsko, učenje zasnivalo se na šerijatu, učenju Kur'ana i imalo potpunu sunitsku orijentaciju, što i jeste karakteristika nakšibendijskog tarikata, a unutarnje, batinsko, podrazumijevalo je pročiščavanje nutrine i koračanje duhovnim putem, suluk, ka blizini Božijoj. Taj put u ovom ogranku prelazio se metodom skrivenog bezglasnog zikra. Ovaj zikr se obavljao individualno i nije se nužno morao odvijati u tekiji. Grupno se obavljalo učenje hatme hadžegan, također na hafi način. Mjesto okupljanja u svrhu učenja hatme, kako se vidi iz navedenih primjera, medresa ili džamija ili privatna kuća, a što i nije nepoznato u sufijskoj praksi. Možda je upravo ovaj hafi karakter bio jedan od razloga zašto se o ovom ogranku nakšibendijskog tarikata nije mnogo znalo i nije bilo previše podataka u literaturi koja se bavi historijom sufizma u našoj zemlji. U radu smo spomenuli nama poznata imena, ali sasvim je sigurno da je u Bosni i Hercegovini bilo još nakšibendija koji su prakticirali ovaj mudžeddidijski hafi usul, a od kojih možda neki i nisu bili povezani s nekim od mjesta i osoba navedenih u radu. Obrazovanje van domovine ili odlazak na hadž pružali su mogućnost kontakta s učiteljima koji su pripadali ovom ogranku. Podatak da je ovaj nakšibendijsko-mudžeddidijski hafi usul prisutan u Bosni i Hercegovini već od prve polovine XVIII stoljeća važan je ne samo za proučavanje sufijske tradicije u našoj zemlji, već i za proučavanje i razumijevanje bosanskohercegovačke islamske tradicije, o kojoj se danas dosta govori i koja se sve više istražuje. Ako se ovoj nakšibendijskoj tradiciji pridoda i živčičko-oglavačka, koja je djelovala u istom periodu, isto tako bila raširena i kojoj su, također, pripadali mnogi značajni alimi, onda se vidi koliki je značaj i utjecaj nakšibendijskog tarikata bio u širenju islamske duhovnosti u Bosni i Hercegovini. Vjerovatno je zbog toga nakšibendijski tarikat i prozvan tarikatom našeg naroda.

#Tesavvuf #Naksibendijskitarikat #Hafizikir