DVIJE FIKHSKE MES’ELE PO UČENJU HANEFIJSKOG MEZHEBA
- Fikret ef. Arnaut
- Feb 16, 2017
- 11 min read
Bismillahirrahmanirrahim
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova , neka je salavat na Allahova Poslanika Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana.
Želim u ovome radu da predstavim dva islamska propisa na način kako su postavljena u hanefijskoj pravnoj školi. Obzirom da mi po fikhskom oprijedeljenju pripadamo ovoj pravnoj školi i obzirom da se naš ibadet koji činimo Allahu dž.š. temelji na ovom mezhebu smatram važnim da se upoznajemo sa temeljima i argumentima učenjaka ove pravne škole kako ne bi došli u situaciju da se pokolebamo u ispravnost postavljanja određenih fikhskih propisa. Mi smo to duhovno naslijeđe preuzeli od naših očeva, a oni od svojih i korijen se vraća do Turaka - Osmanlija koji su donijeli Islam na naša područja. Ono što znamo je, da su naši preci pristupali učenju fikhskih propisa sa krajnjim poštovanjem i skoro svetim odnosom prema tome. Nije se moglo ni pomisliti da se neko skeptično zapita, ili posumnja u ispravnost islamskih propisa riješenih na temelju hanefijskog mezheba. Generacije su odgajane tako da poštuju učene i da ih samo po dobru i s poštovanjem spominju. Ono što je svojstveno knjiigama i pribilješkama, koje su rađene iz ove oblasti na našem jeziku o fikhu primijetit ćemo da se tu radi samo o nizanju šerijatskih stavova. Nisu se uopšte navodili dokazi za te stavove iz Kur'ana ili pak Sunneta.To nije značilo da šerijatski propisi u hanefijskom mezhebu oskudijevaju u dokazima, naprotiv, hanefijski mezheb je najbogatiji argumentima. Ono što je potrebno napomenuti da su mudžtehidi za svako mišljenje i šerijatski stav imali dokaz iz Kur' ana i Hadisa. Išlo se vjerovatno na to da za mase nije potrebno navoditi dokaz nego se direktno spominju hukmovi ( propisi ) a učenjaci su ti koji se bave i interesiraju dokazima, argumentima i iz njih su izvodili propise. Učenjaci su uživali veliki utoritet i ljudi su im vjerovali. Međutim sada se situacija dosta razlikuje. Posebno po pitanju hanefijskog mezheba, uvriježilo se je mišljenje da se mnoge postavke hanefijskog mezheba ne temelje na Kur ' anu i Sunnetu, čak se smatra da su to često proizvoljni slobodni stavovi imama Ebu Hanife i drugih učenjaka ovog mezheba. Posebno nakon odlaska naših studenata u Islamski svijet na studije, po povratku donose ambijente iz sredine gdje su boravili. Nije mi namjera da ovim skromnim radom, branim i ističem prednost hanefijskog mezheba nad drugim mezhebima ili da pozivam da je hanefijski mezheb najispravniji. To ne, ni u kom slučaju! Svakog učenjaka treba poštovati, a posebno one koji su postigli stepen idžtihada, te su mogli crpiti propise direktno iz Kur' ana i Sunneta. Želim samo ovim skromnim prilogom da iznesem istine o hanefijskom mezhebu, a to je da je on priznat od ummeta, i da su njegovi utemeljivači učenjaci koji su bili mudžtehidi. A osnovni uvjet da bi neko bio mudžtehid, je poznavanje Kur´ana i Hadisa. Želim da se sačuva povjerenje kod sljedbenika hanefijskog mezheba spram njihovih učenjaka. Jedne prilike sam bio u posjeti zagrebačkoj džamiji. Obzirom da smo došli iz udaljenosti od 400 km, bili smo musafiri (putnici ). A musafir ima poseban tretman što se tiče propisa namaza i posta. Mi smo kratili četverorekjatne namaze na dva rekjata. A neki su i sastavljali podne i ikindiju i akšam i jaciju. Ja sam klanjao akšam u početku akšamskog vremena, dok su neki ustali i uz akšam klanjali i jaciju. Mene je jedan mladić upitao:"Zar nećeš i ti spojiti namaz (džemi´) akšam i jaciju ? "Rekao sam mu: "To u hanefijskom mezhebu, u ovoj prilici, nije dozvoljeno ." A on će mi na to: "Ako nije po hanefijskom mezhebu, jeste po hadisu Allahova Poslanika Muhammeda a.s.!" Nije se imalo vremena za raspravu. Ali stiče se dojam, iz ovakvog nastupa, da je hanefijski mezheb nešto različito i strano Kitabu i Sunnetu! Kao da je Ebu Hanife r.a. donosio novi šerijat, zakon koji se ne temelji na Kur´anu i Sunnetu! Dragi čitaoci, mi vam navodimo u tekstu koji slijedi samo dva propisa, i ukazaćemo na dokaze, argumente na osnovu kojih su učenjaci ovog mezheba zauzeli takav stav. A takav je sav hanefijski mezheb. Svaki propis ima svoje dokaze. Ni jedan propis nije iz have izrečen, nego se temelji na nečemu. Obzirom da je namaz , ibadet koji se najčešće obavlja , i kroz koji se primjećuje različitost mezheba, ja sam odabrao dvije mesele iz ove oblasti da utvrdimo kako su riješene u hanefijskom mezhebu.
PRVA MES´ELA: UČENJE MUKTEDIJE ZA IMAMOM
Postoji saglasnost kod islamskih učenjaka, da imam u zajedničkom namazu od farzova preuzima na sebe samo (kiraet ) učenje Kur ´ana. A što se tiče ostalih namaskih farzova, svaki muktedija je obavezan za sebe da ih obavlja i sam snosi odgovornost za njih, pa makar dotični namaz obavljao i u džematu (zajednički). Što se tiče samog učenja Kur´ana u zajedničkom namazu od strane muktedija, po tome pitanju islamski učenjaci su se razišli. Mi ćemo obraditi kako je to pitanje riješeno u hanefijskom mezhebu, sa navođenjem argumenata (delila) na kojima se temelji ovo mišljenje. Učenjaci hanefijskog mezheba su rekli da učenje Kur'ana u zajedničkom namazu (džematu) od strane muktedije spada, te on nije obavezan od toga bilo šta da uči. Ako bi učio za imamom, to je žestoko pokuđeno (mekruh tehrimen) Imam Serhesi je rekao da to čak kvari namaz. To mišljenje bazira na stavovima nekolicine ashaba kao što su:Zejd ibn Sabit, Sa´d ibn ebi Vekkas i dr.
Učenje Kur ´ana u zajedničkom namazu je obaveza imama. To mišljenje temelje na:
1) Kur ´anu , 2) Sunnetu i 3) Kijasu.
PRVO: KUR'AN:
"A kada se uči Kur ´an, ćutite i slušajte, da bi vam se smilovali." (ajet)
Imam El-Bejheki navodi predaju od ibn Ahmeda: "Svi su saglasni da se ovaj ajet odnosi na namaz ." A navodi također predaju od Mudžahida da je Muhammed a.s. učio Kur'an u namazu, pa je čuo da je jedan mladi Ensarija učio za njim, onda je objavljen gore navedeni ajet. Obzirom da je ajet objavljen o namazu, prema poznatom pravilu fakiha, da je prioritet u općenitosti teksta a ne u specifičnosti povoda (sebebi nuzula) onda se poruke ovog slučaja prenosi na sve druge slične situacije. Iz nje je jasna zabrana učenja bilo čega od Kur´ana za imamom. U ajetu se traži od vjernika slušanje, a ono se odnosi na one namaze u kojima se uči glasno Kur´an: (sabah, akšam i jacija ) a naređenje insata - ćutanja se odnosi na namaze u kojima imam uči u sebi Kur´an (podne i ikindija ) Obzirom da je ćutanje i slušanje ovdje naređeno, što znači da je farz, njegovo napuštanje, što bi se u ovoj situaciji manifestovalo kroz učenje za imamom, će biti mekruh tehrimen (bliže haramu nego što je dozvoljenom )
DRUGO: SUNNET
Ebu Hanife prenosi od ibn Šeddada a ovaj od Džabira r.a. da je Božiji Poslanik Muhammed a.s. rekao: "Ko klanja iza imama, učenje imama zamjenjuje njegovo učenje ." Hadis je izrečen u opštoj formi tako da obuhvata sve namaze, i noćne i dnevne. Ovaj hadis podržava-pojačava drugi u kome se navodi da je jedan čovjek klanjajući za Poslanikom Muhammedom a.s. podne, ili ikindiju , učio Kur´an. Drugi ashab mu je to zabranio. Kada su završili namaz čovjek ga je upitao: "Zar hoćeš da mi zabraniš učenje Kur´ana za Božijim Poslanikom a.s. ?" On je tada citirao gore spomenuti hadis: "Ko klanja za imamom, imamovo učenje je njegovo učenje ."
Ovaj slučaj jasno ukazuje na zabranu učenja Kur´ana muktedijama u džematu, jer je odgovor Allahova Poslanika potvrdio stav ashaba koji je zabranio tom čovjeku da uči iza Resulullaha. Ako se je to desilo u dnevnom namazu (podne ili ikindiji ) gdje imam uči u sebi, onda je zabrana učenja u namazima u kojima imam uči glasno, svakako jasna. Za ovaj hadis, muhaddisi su rekli da je ispravnog seneda (sahih ). Prenosi ga Ahmed od Džabira r.a. i rekao je : "Sened ovoga hadisa je spojen (muttesil ) a ljudi u tom senedu (lancu prenosilaca ) su pouzdani. Također i hadis koji prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Allahov Poslanik a.s. rekao : "Imam je postavljen da se slijedi, kada izgovori tekbir i vi ponovite za njim, a kada uči Kur ´an u namazu, vi šutite ." (Muslim je rekao da je ovaj hadis sahih ) Isto se potvrđuje hadisom koji prenosi Umran ibn Husajn, da je Božiji Poslanik klanjao podne namaz, a jedan čovjek je učio iza njega neke odlomke iz Kur´ana. Kada su završili namaz upitao je: "Ko je od vas učio Kur ´an ?" Čovjek se javio i rekao: "Ja, onda je Muhammed a.s. rekao : "Mislio sam da neko hoće da me popravi u učenju ove sure !" (Prenose Buhari i Muslim ) Ovaj govor upućuje na negodovanje od strane Allahova Poslanika a.s. na učenje iza imama, gdje je to smetalo Muhammedu a.s. Do učenjaka hanefijske škole su stigle i neke izjave od ashaba o onima koji uče iza imama. Alija ibn Ebi Talib je rekao: "Nije u pravu ko uči iza imama." Ibn Mes´ud je upitan o učenju iza imama; rekao je: "Šuti, jer u namazu ima dosta obaveza , dovoljno ti je imam ". Seid ibn Ebu Vekas je rekao : "Volio bih da onome koji uči za imamom u namazu, da mu stavim žeravicu u usta."
TREĆE: KIJAS - ANALOGIJA:
Hanefije su rekli da muktedija ne treba da uči za imamom. Analogno - kijasom, onome koji zakasni u džemat, pa ako stigne imama prije padanja na ruku, stigao je na taj rekjat. U ovome slučaju vidi se da kiraet (učenje) nije obaveza. Dok druge farzove mora ispuniti sam. Učenje (kiraet) mesbuka spada s njega, zato što nije propisano, a baviti se u namazu onim što nije propisano znači činiti mekruh, pokuđeno djelo. Mislimo da je poslije navedenih dokaza jasno kako hanefijski mezheb nije utemeljen samo na Ebu Hanifinim riječima, nego svaki propis prije nego što je rečen stav za njega prethodilo je studiozno nadgledanje Kur ´ana i Suneta.
DRUGA MESELA: NAMAZ MUSAFIRA (PUTNIKA)
Drugi primjer koji želim da rasvjetlim je putnikov namaz. Mišljenje hanefijske pravne škole je da je kraćenje namaza na putu obaveza (vadžib) koju ako neko ne bi ispoštovao, čini grijeh. A što se tiče spajanja namaza (džemi´) mišljenje ovog mezheba je da je džemi´- sastavljanje namaza dozvoljeno samo na Arefatu (podne i ikindija u podnevskom vremenu) i Muzdelifi ( akšam i jacija u jacijskom vremenu). A u drugim prilikama to nije dozvoljeno. Na osnovu čega je Ebu Hanife izrekao ove stavove? To će biti predmet našeg izlaganja. Dokazi za obaveznost (vadžib) putnikovog skraćivanja namaza su :
1) Kur´anski ajet: "Kada budete putovali, neće vam biti grijeh da skratite namaz, ako se bojite da bi vam nevjernici napravili kakvu spletku. Zaista su nevjernici vaši otvoreni neprijatelji ." (En-Nisa 101)
2) Praksa Allahova Poslanika da je na svim putovanjima skraćivao namaz. Nema ni jednog ispravnog dokaza da je Muhammed a.s. ikada upotpunio četverorekjatni namaz na putu. A poslanikova istrajnost u tome ukazuje da je to obaveza. Da se ne radi o obavezi skraćivanja, Poslanik bi makar nekada na putovanjima upotpunio namaz. Uvijek je praktikovao da vjernicima primjerom ukaže na nešto da li je obaveza ili sunnet .Prenosi se hadis od Ibn Omera r.a. koji je rekao: "U mome druženju sa Muhammedom a.s. primijetio sam da na putu nikada nije klanjao više od dva rekjata , a tako su praktikovali i Ebu Bekr , Omer i Osman r.a. (Muttefekun alejh - Buharija i Muslim)
3) Hadis koji prenosi Aiša r.a. , žena Allahova Poslanika: "Namaz je u početku propisan po dva rekjata , pa je poslije propisan četverorekjatni namaz , a putnikov namaz je ustaljen da bude kao namaz u prvobitnoj formi." (prenose Ahmed i Buharija -postoji saglasnost o ispravnosti ovoga hadisa)
4) Predaja od Ibn Omera , koji je rekao: "Putnikov namaz je dva rekjata, Bajram namaz dva rekjata, Ramazanski bajram dva rekjata, džuma namaz dva rekjata, bez kraćenja , ovo je izrečeno preko jezika Muhammeda a.s. (Prenose Ahmed , En-Nesai i ibn Madže)
5) Prenosi se da je Ibn Omer r.a. rekao: "Uistinu kada nam je došao Allahov Poslanik , bili smo u zabludi i on nas je podučavao. Između ostalog poučio nas je i to da je uzvišeni Allah dž.š. naredio da klanjamo namaz , kada smo na putu , po dva rekjata ."( Prenosi En-Nesai )
Što se tiče zabrane spajanja namaza hanefijski mezheb to temelji na sljedećim argumentima:
1) Hadisi kojima su utvrđena namaska vremena su mutevatir predaje. Promijeniti vrijeme jednom namazu može se samo ako se to dokaže hadisom iste jačine-mutevatir predaje.
2) Ebu Davud prenosi hadis u kome Ibn Omer r.a. izvještava da Muhammed a.s. nikada nije na putu spajao akšam i jaciju osim jednom. "Također predaja Abdullah ibn Mes´uda r.a. koji je rekao : "Tako mi Allaha, Muhammed a.s. nikada nije klanjao namaz osim u njegovom vremenu, izuzev dva namaza koji je spojio na Arefatu (podne i ikindiju) i akšam i jaciju (na Muzdelifi-za vrijeme obavljanja hadža) (Prenose Buharija i Muslim)
Ovu su argumenti na kojima Ebu Hanife temelji svoj stav po gore navedenim pitanjima. Ovo ne znači da učenjaci drugih mezheba ne raspolažu dokazima na kojima temelje svoje stavove koji su drugačiji od Ebu Hanifinih. Oni koji imaju želju da se bave ovom problematikom mogu da se obrate na kapitalna djela u kojima se govori o ovim temama. Važno je spomenuti da je bitno da svaki mudžtehid zaslužuje nagradu od Allaha dž.š. za svoj trud proučavanja, pa makar i izrekao stav koji nije ispravan, ima jednu nagradu, a ako pogodi ima dvije nagrade. A nama je Allah dž.š. naredio da pitamo učene o stvarima koje ne znamo: "Pitajte učene, ako ne znate !" (Kur´an ) "Pokoravajte se Allahu, Njegovom Poslaniku i onima koji vas predvode."(Kur´an )
Ako se vratimo ovim božijim preporukama, nadati se je da će se među muslimane povratiti harmonija i sklad i da neće biti puno razilaženja i podjele. Jer do razilaženja, podjela i cjepanja dolazi kada se vjerom i vjerskim pitanjima počnu baviti oni koji tome nisu dorasli. Kod nas je bilo pojava, a koja je još aktualna u nekim mjestima, da su oni koji su počeli čitati prijevod Kur´ana i prijevod zbirki hadisa "Buharije " i "Rijadu ssalihina" , umislili se da su ovladali svim islamskim znanostima i postavljali se kao mudžtehidi. Da im Allah oprosti ako su to iz neznanja počinili. Slijedeći korak je bio da su obilazili imame i postavljali jedna te ista pitanja i provjeravali koji imami više znaju, a sve su to onda poredili sa "njihovim znanjem" usvojenim iz par pročitanih djela. Iako znamo da u islamski edeb-bonton, spada i to da ne pitamo za stvari koje znamo, iz želje da samo provjerimo nečije znanje. Tako su se stvarale različite grupe i dolazilo je do velikih poremećaja u jedinstvu islamskih redova. A većina od takvih nisu ni čuli za nauku koja se z ove "Usuli-fikh" , a kamo li da su čitali nešto o njoj. A bez te nauke nije dozvoljeno nikome da pokušava tumačiti i donositi islamske propise.Neka bude ovaj skromni pokušaj postavljanja stvari na svoje mjesto. Ogromna fikhska baština se ne smije zapostaviti. Uloga mudžtehida, a posebno osnivača fikhskih mezheba je bila da razrade i pojednostave propise vjernicima , i to je u dobroj mjeri učinjeno. Bez toga truda muslimani današnjice ne bi mogli na osnovu izvora islama da postave propisa iz nova.Uz napomenu da su vrata idžtihada otvorena ali samo za mudžtehide. Oni koji postignu stepen idžtihada mogu direktno crpiti propise iz Kur ´ana i Sunneta i donositi riješenja za novonastale situacije. Postojanje mezheba u ovome smislu je blagodat za ummet, a ne nikako uzrokom njegovog problema podijeljenosti i cjepanja. Mezhebi su postojali i u vrijeme Omejvića i Abasija i Osmanlija , pa njihova prisutnost nije slabila snagu islamske države . A danas kada nejma islamske države , nejma poštivanja mezheba , postoji hiljade mišljenja, i postoji kritika i osuda osnivača mezheba.Svako ima svoje tumačenje! Po nama jedan od poteza izbavljenja iz anarhije u vjerskom smislu koju trenutno muslimani preživlajvaju jeste vraćanje poštivanje mezheba i ostaviti samo mudžtehidima da se bave pitanjima vjere, posebno onih pitanja koja prethodni mudžtehidi nisu rješavali jer nisu postojala u njihovom vremenu. Zatim ne trošiti energiju na studiranje i proučavanje onih fikhskih mese´la (pitanja ) koja su riješena prije hiljadu i više godina. U tom smislu podržavamo kritički osvrt imama Homeinija na sadašnje institucije obrazovanja u Islamskom svijetu , koje u većini slučajeva daju mogućnost studentima da se upoznavaju samo sa nebitnim fikhskim pitanjima. Npr. čest je slučaj da studenti diktoriraju iz fikhskih tema hajda i nifasa. Ili na ispitivanju seneda u oblasti hadisa. Konačno je došao momenat da se pristupi islamu kao jednoj cjelini.
Ve sallallhu ala sejjidina Muhammedin ve alihi !!!
Literatura:
1) Fikhul islamijj ve edilletuhu- Dr. Vehbe Zuhejli. 2) Mukarenetul mezahib fil- fikhi, -Muhammed Mahmud Šeltutu 3) I´lau Sunen - Šejh Zaferuddin El-Osmani.
U Minhenu 10.11.1993 god. Fikret Esad Arnaut
