Uvod u Fikh

Uspjeh jednog naroda i zajednice ovisi o njegovom društvenom uređenju. Ukoliko je društveno uređenje napredno, progresivno, i sam narod će živjeti u tom duhu. Sistem života koji plasira i propagira Kur’an omogućava život sretne zajednice i pojedinca. Proučavajući život predislamskih Arapa, uvjerit ćemo se da su živjeli u zajednici koja je zatirala civilizacijska i ljudska prava. Plemenski život, pravo jačeg, ubijanje žive ženske djece, uskraćivanje prava na nasljedstvo ženi koja se tretirala kao predmet i mogla se poklanjati i nasljeđivati, alkohol, kockarnice, idolatrija i druge pojave koje nagrizaju društvo bile su legalizirani. Ovakvo društvo bilo je na najnižem stupnju razvoja. Allahova objava dolazi upravo na takav prostor da bi preporodila i uredila život na sasvim novim principima. Principi i propisi društvenog i individualnog ustrojstva sadržani su u Kur’anu i Hadisu, kao osnovnim izvorima šerijatskog prava, te u idžmau i kijasu. Nauka koja se bavi tim principima i propisima se zove fikh i ona se smatra jednom od temeljnih islamskih znanosti. DEFINICIJA FIKHA Fikh je nauka koja razmatra sve postupke punoljetnih ljudi sa šerijatskog gledišta i određuje da li se neko djelo po vjerskim propisima mora ili ne mora, smije ili ne smije činiti, je li ga slobodno činiti, da li je neko djelo pohvalno ili ružno činiti. Fikh je riječ arapskog porijekla. Ona dolazi od glagola feqihe jefqahu, što znači: razumjeti, razumijevati, shvatiti, poimati. Korijen ovog glagola se u različitim oblicima spominje na dvadeset mjesta u Kur’anu. Pod pojmom fikh, u prvo vrijeme islama, podrazumijevale su se različite naučne discipline: pravo, hadis, tefsir, akaid, a kasnije su se pod tom riječju podrazumijevali svi aspekti ekonomskog, društvenog, političkog, vojnog, vjerskog i privatnog života. Osoba koja se bavi fikhskom naukom zove se fakih. MUKELLEF – PRAVNI OBVEZNIK Kod definicije fikha, rečeno je da je to znanost koja se bavi ocjenom djela punoljetnih osoba. Allah, dž.š., odlikovao je čovjeka razumom i govorom, učinio ga najodabranijim stvorenjem i zadužio ga odredenim dužnostima. U fikhu „zaduženje“ u nekom pitanju podrazumijeva njegovo izvršavanje od strane onoga kome je upućeno. Tim činom zaduženja čovjek je postao obavezan, zadužen, odnosno mukellef. Mukellef je punoljetna pametna osoba na koju se odnose Allahovi propisi, a riječ balig znači punoljetna osoba. Utvrđivanje punoljetnosti Da bismo ustanovili kada neko postaje punoljetan, zreo, moramo prethodno saznati načine kako se ta punoljetnost ustanovljava. Istaknuta djela iz hadisa i fikha navode više načina kojima se ustanovljava punoljetnost pojedinca. a) spolna zrelost Medu ulemom vlada konsenzus (idžma) da spolna zrelost muškarca nastaje prvom ejakulacijom, polucijom, a kod žena prvom menstruacijom i trudnoćom. Imam-i Ahmed, Ebu Davud i Hakim navode hadis u kome Resullulah, a.s., veli: „Trojici se ne bilježe djela: djetetu do spolne zrelosti, spavaču dok se ne probudi i ludaku dok ne ozdravi.“ Kada nije u mogućnosti ustanoviti punoljetnost na jedan od spomenutih načina, onda se prelazi na godine. b) godine (životna dob) Imam-i Ebu Hanife smatra da starosna dob od 18 godina za muškarce, a 17 godina za žene predstavlja period punoljetnosti. Većina uleme smatra da su muškarac i žena izjednačeni u godinama i da je dob od 15 godina njihova punoljetnost. Ovo je mišljenje dvojice imama: Imam-i Jusufa i Muhammeda. Za ovakav stav većine pravnika nalazi se, potvrda u hadisu Ibni Omera u kome kaže: „Ponudio sam se Poslaniku kao dobrovoljac u bici na Uhudu, kada sam imao 14 godina, pa mi nije odobrio. Pa sam mu se kao dobrovoljac ponudio na odhrani Hendeka, pa mi je odobrio“. U rivajetu koji prenosi Bejhaki stoji dodatak: „Nije mi dopuslio jer me nije smatrao punoljetnim.“ Ovaj dodatak Ibni Huzejme smatra ispravnim i on je jasan dokaz i potvrda stava džumhura. Ukoliko se ne pojave prirodni znakovi spolne zrelnosti, punoljetstvo nastaje kada se napuni odredeni broj godina. Kao treću mogućnost ustanovljavanja punoljetnosti kod pojedinaca, ulema navodi: c) dlačice na stidnim mjestima Jedan od načina ustanovljavanja punoljetnosti jeste izrastanje dlačica u predjelima spolnih organa. Ovaj način utvrđivanja zrelosti nalazimo u hadisu koji prenosi Atijje el-Kurezij, u kome obrazlaže postupak presude plemenu Beni Kurejze nakon što su iznevjerili dogovor i izdali Poslanika u odbrani Medine. „Izvedeni smo pred Poslanika, a.s., poslije bitke Kurejza pa je bila presuda: kod koga su porasle dlačice (predjel spolnog organa) slijedila je smrtna kazna – pogubljenje, a kod koga nisu, oslobođen je, jer je smatran maloljetnim. Bio sam od onih koji ih nije imao, pa sam pušten, oslobođen.“ Za ovaj hadis Ibni Hibban i Hakim kažu da je vjerodostojan (sahih) i da odgovara uvjetima Buharije i Muslima. Islamski su pravnici saglasni da je izrastanje dlačica u predjelu spolnog organa jedan od načina kojim se utvrđuje punoljetnost. AHKAM-I ŠERI´JJE – ŠERIATSKE ODREDBE Šerijatske odredbe obuhvataju sve ono što je Allah, dž.š., kao zakonodavac naredio da se radi, odnosno zabranio ili njegovo izvršenje prepustio ličnom izboru mukellefa. Kvalifikacija onoga što je naređeno da se radi ovisi o jačini naredbe i u kom obliku je izrečena. Stoga, ako se nešto kategorički naređuje, ima stepen farza, a ako naredba nije kategorička ili se radi o preporuci ima stepen menduba. Isto tako, kvalifikacija onog što se zabranjuje ovisi o stepenu zabrane. Ako se nešto kategorički zabranjuje, onda je to haram, a ukoliko nije kategorički zabranjeno, onda je to mekruh. Kada je nešto dato na izbor mukellefu, onda je to mubah. Stav učenjaka hanefijskog mezheba o šerijatskim odredbama Učenjaci hanefijskog mezheba šerijatske su presude podijelili na sedam vrsta: farz, vadžib, haram, mendub, mubah, mekruh-i tahrimen i mekruh-i tenzihen. Prva odredba: Farz je ono što Zakonodavac naređuje strogo da se izvršava, a ta naredba je utemeliena na jasnom dokazu iz Kur’ana ili mutevatir hadisa. Primjer: Namaz je farz, jer je naredba o njegovom izvršavanju jasno i eksplicitno izražena u kur’anskim ajetima. Farz se dijeli na: farz-i ajn i farz-i kifaje. Farz-i ajn je onaj farz koji mora izvršavati svaki pametan i punoljetan musliman, kao, npr., namaz, post i sl. Farz-i kifaje je onaj farz koji se kao dužnost odnosi na cijelu zajednicu muslimana, pa ako ga neki od njih izvrši, sa ostalih spada ta dužnost, a ako ga niko od njih ne izvrši, bit će svi kod Allaha grješni i odgovarat će pred N.jim, kao, npr., voditi džihad ili obaviti dženaza-namaz. Ko zaniječe farz smatra se kafirom, nevjernikom. Druga odredba: Vadžib je ono što Zakonodavac naređuje činiti, ali je ta naredba ustanovljena ahad hadisom ili kijasom. Primjer: Učenje Fatihe u namazu je vadžib, a naredbu za to nalazimo u hadisu koji spada u kategoriju ahad hadisa. Ko zaniječe vadžib ne smatra se kafirom, ali jeste grješnik. Treća odredba: Mendub je djelo koje je preporučeno vršiti i za čije izvršenje slijedi nagrada, a za izostavljanje, neizvršenje, nema kazne. Primjer: Klanjanje sunneta. Četvrta odredba: Haram je ono što Zakonodavac strogo zabranjuje, a ta zabrana je utemeljena na jasnom kur’anskom ajetu ili mutevatir hadisu. Primjer: Blud je haram, a dokaz za to je jasan kur’anski ajet. Peta odredba: Mubah je čin čije izvršavanje i izostavljanje ima isti stepen. Primjer: uređivati stan, baviti se rekreativnim zanimanjima i sl. Šesta odredba: Mekruh-i tahrimen je ono što je zabranjeno u ahad hadisu. Primjer: Nošnja zlata i svile za muškarce je mekruh-i tahrimen, jer je zabrana tih stvari ustanovljena putem hadisa. Sedma odredba: Mekruh-i tenzihen je ono što je zabranjeno, ali nema izričito jasan dokaz. Primjer: trošenje velike količine vode prilikom abdesta. Ovo znači da se kod hanefija naredba odnosi na tri presude: farz, vadžib i mendub, a i zabrana na tri: haram, mekruh-i tahrimen i mekruh-i tenzihen. Već smo rekli da kur’anski ajeti imaju jasnu presudu pa zbog toga hanefije putem njih ustanovljavaju farz i haram. Takav je slučaj i sa mutevatir hadisom. Što se tiče hadisa koji nisu mutevatir, njima se ustanovljavaju ostale presude. PODJELA FIKHA I IZVORI ŠERIJATSKOG PRAVA Kada smo govorili općenito o fikhu, istakli smo da je to nauka koja tretira sve segmente individualnog i društvenog života. To znači da je područje koje pokriva fikh vrlo prostrano i obuhvatno. Na osnovu tretirane problematike učenjaci su fikh podijelili na četiri osnovna dijela: ibadat, maumelat, munakehat i ukubat. PRVI DIO: IBADAT – OBREDOSLOVLJE Ibadat je jedan od najobimnijih i najvažnijih dijelova fikha. Njime se regulišu veze izmedu čovjeka i Allaha, njegova Uzvišenog Gospodara. Izvršavajući propise iz ove grane fikha, čovjek prihvata Allaha kao jedinog ko je dostojan ibadeta: „Recite: Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.“ (El-En’am, 162) Svi propisi iz oblasti ibadeta, kao što su propisi o čistoći, namazu, postu, zekatu, kurbanu, imaju za cilj ispravnost i potpuno čovjekovo usmjerenje ka Allahu, dž.š. Zbog toga se oblasti ibadeta pridaje posebna pažnja, jer njegovo pogrešno izvršavanje umanjuje vrijednost čina i samog značenja te kao takvi donose malu ili nikakvu korist izvršiocu. DRUGI DIO: MUAMELAT – IMOVINSKO PRAVO Svakodnevna upućenost ljudi jednih na druge zahtijeva skladno uređenje njihovih medusobnih odnosa. Muamelat je područje fikha koje se bavi imovinsko-pravnim odnosima među ljudima. Da bi se kupoprodaja, zanatstvo, poljoprivreda, kredit, oporuka, vasijjet, vakuf, iznajmljivanje, partnerstvo i dr. odvijali na opće zadovoljstvo i dobrobit svih, muamelat je svojim propisima detaljno uradio ovu problematiku. TREĆI DIO: MUNAKEHAT – BRAČNO PRAVO Ljudski rod na Zemlji održava se putem procesa razmnožavanja. Intimni život nuiškarca i žene ima svoje norme i principe ponašanja. Takav zajednički život islam naziva nikahom, odnosno brakom. Brak je jedna od važnih i jako značajnih institucija kojoj islam poklanja posebnu pažnju. I Kur’an govori o tome: „Udajite neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“ (En-Nur, 32) Allahov Poslanik, a.s., veli: „Brak je moj put, pa ko odstupi od braka – odstupio je od mog puta.“ Prema tome, brak je ugovor sklopljen izmedu muškarca i žene na osnovu kojeg stupaju u bračni život. Munakehat (bračno pravo) je područje fikha koje obuhvata sve oblasti bračnog života, regulišući time odnose između supružnika – od sklapanja braka, mehra, poligamije, smetnje za brak, podizanja i odgajanja potornstva, razvoda braka, ´iddeta, izdržavanja i ostalog što prati bračni život. ČETVRTI DIO: UKUBAT – KAZNENO PRAVO Šerijat je postavio svaku stvar na njeno mjesto. Kada je riječ o kaznenom pravu, mora se istaći da je ono propisano kao zaštitna mjera za očuvanje temeljnih prava svakog pojedinca: vjere, života, razuma, časti i imetka. Kada god se govori o ukubatu (kaznenom pravu) za prekršaj pojedinih vjerskih propisa kao što su – zinaluk, alkohol, krađa, potvaranje čednih muslimana i muslimanki za zinaluk, treba znati da ova oblast obuhvata i tužilaštvo i parničenje medu ljudima. Ove mjere imaju cilj također da zaštite društvo od tih društvenih zala, kao i moral kod ljudi. Budući da je Šerijat Božanskog porijekla, da je namijenjen ljudima, da je sveobuhvatan, da je utemeljen na umjerenosti i potpunoj jasnoći, on kao takav garantira sretnu zajednicu i pojedince u njoj, ukoliko ga se pridržavaju i žive po njegovim uzusima. EDILLE-I ŠERI´JJE – IZVORI ŠERIJATSKOG PRAVA 1. Kur’an – prvi izvor šerijatskog prava Kur’an je Allahov govor zapisan u Mushafu, objavljen posljednjem Božijem poslaniku Muhammedu, a.s., u periodu od dvadeset i tri godine. Sadrži stotinu i četrnaest sura (poglavlja), 6217 ajeta. Kur’anski ajeti obuhvataju široku tematiku; u njima se govori o ispravnom vjerovanju, imanu, upućivanju na posmatranje i razmišljanje o onom što čovjeka okružuje, događajima i životu Poslanika, narodima koji su živjeli prije nas, o lijepom odgoju, moralu i svemu što on donosi sa sobom. Iz oblasti ibadeta Kur’an govori o namazu, postu, zekatu, hadžu, zavjetu i dr. u oko 180 ajeta. Iz oblasti porodičnog i bračnog prava, o mehru, opskrbi, dojenju, odgoju djece, potomstvu, ´iddetu, nasljedstvu i poligamiji govori se u oko 70 ajeta. Iz oblasti muamelata, odnosima u trgovini i zakupu, dugu, pozajmici, partnerstvu, i dr. govori se u oko 70 ajeta. Iz područja ukubata, o zločinima i prijestupima, kao što su: zinaluk, krađa, kocka, potvaranje čednih muslimana i muslimanki za bludne radnje, govori se u oko 30 ajeta. Propisi o ratovanju, džihadu, ratnom plijenu, zarobljenicima i džizji također su tema određenog broja ajeta. O propisima koji tretiraju ustavno pravo, međunarodne odnose, finansije i ekonomiju, te pravednost, šuru, jednak tretman ljudi, socijalnu zaštitu svih građana, također se govori na više mjesta. O pitanju broja ajeta koji govore o šerijatskim propisima ulema se slaže da se taj broj kreće od 300 do 500 ajeta. Za razliku od prijašnjih objava, koje su dostavljene ljudima u jednom trenutku, Kur’an je objavljen postepeno, povodom određenih događaja i pojava u periodu od 23 godine. Objavljivanje je slijedilo uglavnom kao objašnjenje, kazivanje ili kao odgovor na konkretna pitanja. 2. Sunnet – drugi izvor šerijatskog prava U hijerarhiji izvora prava Sunnet dolazi poslije Kur’ana. Prema tome, Sunnet je drugi izvor šerijatskog prava. Kur’an svjedoči da:„On, Poslanik, ne govori po hiru svome, to je samo Objava, koja mu se obznanjuje.“ (En-Nedžm, 3-4) Allah, dž.š., naredio je vjernicima da se pokoravaju i slijede Poslanika, a.s., i to slijeđenje povezao sa slijeđenjem Njega: „Onaj ko se pokorava Poslaniku, pokorava se i Allahu.“ (En-Nisa, 80) a) Jezičko značenje riječi sunnet Sunnet u arapskom jeziku znači put, pravac, običaj, bez obzira bio on pozitivan ili negativan. Ovo značenje riječi sunnet nalazimo u Kur’anu, a Poslanik, a.s., veli: „Slijedit ćete put onih koji su bili prije vas, pedalj po pedalj, korak po korak, pa kada bi neko od njih stavio glavu u rupu, i vi biste to uradili.“ Pitali smo ga: „Božiji Poslaniče, jesu li to jevreji i kršćani?“ „Pa ko bi drugi bio“, odgovorio je. (Buharija i Muslim) b) Definicija sunneta Polazeći sa osnova znanosti kojom se bave, učenjaci su život, postupak i praksu Poslanika, a.s., definirali u duhu oblasti kojoj pripadaju. Tako učenjaci Hadisa sunnet definišu kao ono što je Poslanik, a.s., rekao, radio ili šutnjom odobrio. Učenjaci usula sunnet definišu kao ono što je Poslanik, a.s., rekao, uradio, šutnjom odobrio, a nije iz Kur’ana. U fikhskoj terminologiji, sunnet je ono što je Poslanik, a.s., preporučio ili radio, ali ne u zapovjednoj formi. Dakle, ono što je lijepo, ali nije obavezno činiti – mendub ili mustehab. Sunnet ihadis su sinonimi. 2. Vjerovjesnikov sunnet Sunnet je sve ono što je preneseno od Vjerovjesnika, a.s.: njegove riječi, njegova praksa ili ono što je odobrio ili na šta je dao prešutnu saglasnost. Ako je Kur’an prvi izvor šerijatskog prava onda je sunnet njegov drugi izvor, on je teorijsko tumačenje i praktična primjena Kur’ana. Kur’an je poput ustava koji sadrži osnovne Božije norme koje su neophodne za orijentaciju islamskog života i uputu čovječanstvu ispravnom putu. Sunnet je Vjerovjesnikova metoda kojom je tumačio načelne tekstove tog ustava, pobliže odrediu njihova uopćenost i suzio značenje pojedinih njegovih fraza, i dao praktičnu sliku iz svoga života i svoje bogate biografije. Kur’an potvrđuje da je zadatak Poslanika da pojasni ono što je u Kur’anu objavljeno. Uzvišeni kaže: „A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje i da bi oni razsmislili.“ (An-Nahl, 44) „Mi tebi objavljujelno knjigu da bi im objasnio ono oko čega se razilaze, i da bude vjernicirna uputa i milost.“ (En-Nahl, 64) Da nije sunneta mi ne bismo znali mnoge propise islama, bilo da se radi o ibadetima ili međuljudskim odnosima. Ko prelista djela islamskog prava različitih pravnih škola, biće mu jasno da je sunnet glavni izvor većine pravnih propisa. Kur’an je naredio obavljanje namaza ali nije odredio njihov broj, vrijeme u kojem ih treba obavljati, način na koji ih treba obavljati, vrste namaza, farzove (obavezne) ili nafile (dobrovoljne); sve to je u sunnetu detaljno pojašnjeno. Kur’an je naredio davanje zekata ali nije precizno odredio koja sve vrsta imetka podliježe ovoj obavezi, niti nisab – obaveznu minimalnu količinu imovine koja (ako je musliman posjeduje) podliježe obavezi zekata, niti količinu imovine koja se iz nisaba izdvaja, niti vrijeme u kojem obaveza stupa na snagu; sunnet je sve to precizirao. Tako je isto sa hadžom i umrom; Sunnetje sve detaljno pojasnio. 3. Idžma’ – treći izvor šerijatskog prava Poslije Kur’ana i sunneta, koji se smatraju osnovnim izvorima šerijatskog prava, u traganju za rješenjem određenih pitanja dužni smo konsultirati idžma’. Idžma ili konsenzus je treći izvor šerijatskog prava. U arapskom jeziku idžma’ može značiti: nijjet, odluku, podudarnost ili jednoglasnost. Terminološki, idžma’ se definira na sljedeći način: „Jedinstven stav mudžtehida jednog vremena, nakon smrti Poslanika, a.s., o određenom šerijatskom pitanju.“ Da bi idžma’ bio punovažan, moraju se ispuniti sljedeći uvjeti: a) da u vrijeme pojave pitanja postoji više mudžtehida, a ako nema mudžtehida ili je samo jedan, ne može se ustanoviti idžma; b) da svi mudžtehidi imaju jedinstven stav o određenom pitanju, a ako bi se određeni mudžtehidi izdvojili sa svojim stavom, kao, naprimjer, da to urade mudžtehidi Mekke, Medine ili Kufe, nema idžma’a; c) da se njihova jedinstvenost ustanovi nakon iznošenja mišljenja pojedinačno; Da je idžma izvor šerijatskog prava potvrđuju: a) Kur’an Kako god je Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur’anu naredio vjernicima da slijede Allaha, zatim Poslanika, a.s., isto tako je naredio da slijede predvodnike, izabranike u općim poslovima: „O, vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicirna vašim. Ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje, i za vas rješenje ljepše.“ (En-Nisa, 59) Naredba u ovom ajetu se odnosi na muslimansko vođstvo općenito, nosioce islamske vlasti. Kada se usaglase mudžtehidi o određenom pitanju, onda je vadžib svakom muslimanu da ih slijedi i izvršava ono što mu se odredi. Potvrdu za to nalazimo u kur’anskom tekstu: „A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati.“ (En-Nisa, 83) Allah, dž.š., upozorava one koji se suprotstavljaju Poslaniku, a.s., i slijede put onih koji nisu vjernici: „Onoga koji se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićenro ga u Džehennern, a užasno je on boravište.“ (En-Nisa, 115) b) Sunnet Od Poslanika, a.s., prenosi se veliki broj hadisa, koji potvrđuju ispravnost saglasnosti Ummeta: „Moj Ummet se neće složiti oko greške (neće svi pogriješiti).“ „Allah, dž.š., neće ujediniti moj Ummet na zabludi.“ Vrste idžma’a Učenjaci usula idžma’ dijele na dvije vrste: 1) jasni idžma (idžma’ sarih), koji postoji kada se mudžtehidi jednog vremena izjasne i istaknu svoje stavove te se slože o određenom šerijatskom pitanju. Njihovo isticanje dotičnog stava može biti putem fetve ili presude, odnosno riječju ili djelom. 2) prešutni idžma’ (idžma’ sukuti), koji postane kada neki mudžtehid ili grupa mudžtehida jednog vremena istakne i iznese svoj stav o određenom šerijatskom pitanju, a ostali prešutno odobre takav stav. 4. Kijas – četvrti izvor šerijatskog prava Velika većina učenjaka smatra da je kijas četvrti izvor šerijatskog prava. Kada ustanovimo da postoji određeni šeriatski propis o nekom pitanju u zakonskom tekstu, a on u sebi sadrži razlog zbog čega je ustanovljen, te se nama pojavi problem koji nije izričito riješen u zakonskom tekstu, a sadrži isti razlog koji smo prethodno ustanovili u Objavi, tada pravimo analogiju (kijas) i propisom iz zakonskog teksta analogno rješavamo novonastali slučaj. Definicija kijasa Kijas je analogno rješavanje nakog šerijatskog pitanja koje nije izričito riješeno zakonskim tekstom po uzoru na rješenje sličnog pitanja obuhvaćenog zakonskim tekstom zbog istovjetnog razloga. Ruknovi kijasa El-asl (osnova) – to je zakonski tekst koji u sebi sadrži propis ili slučaj tretiran zakonskim tekstom; El-fer’ – pitanje ili novonastala pojava, za koju nemamo propis; Hukmul-asli – propis koji je sadržan u osnovi; El-´illetu – razlog koji je sadržan u osnovi, radi kojeg je propis ustanovljen a prisutan je u fer’u. Prvi primjer: Propis o zabrani konzumacije vina je poznat putem Objave. Uzvišeni Allah veli: „O, vjernici, zaista su vino, kockanje, kipovi i strjelice za gatanje nečista djela šejtanova. Klonite se toga da brste se spasili.“ (El-Maide, 90) Razlog zbog čega je vino zabranjeno je „opijanje“, pa sve što ima moć opijanja je, analogno tome zabranjeno – haram. Drugi primjer: Propis da ubica ne nasljeđuje ubijenog poznat je putem hadisa: „Ubici ne pripada nasljedstvo.“ Razlog zabrane nasljedstva je što ubica iskazuje svoju požudu i želju za što bržim ostvarenjem nasljedstva pa se kažnjava zabranom nasljedivanja. Taj propis se analogno koristi u oporuci, vasijjetu. Treći primjer: Trgovanje u toku džumanskog ezana je mekruh na osnovu kur’anskog ajeta: „O, vjernici, kada se pozovete u petak na namaz, požurite na klanjanje džume i ostavite trgovanje. To vam je bolje, ako znate.“ (El-Džumu’a, 9) Razlog zbog čega je to pokuđen čin jeste da se ne bi zapostavilo klanjanje džuma namaza. Taj razlog jc prisutan kod drugih dnevnih namaza, pa se pomoću analogije dolazi do propisa da je mekruh trgovati u toku ezana. Dokazi iz Kur ana da je kijas izvor šerijatskog prava 1) Ajet u kome Uzvišeni Allah veli: „On je Onaj Koji je od prvog progonstva istjerao iz njihovih domova nevjernike kojima je došla Knjiga. Vi niste mislili da će oni izaći, a oni su držali da će ih njihove tvrđave zaštititi pred Božijom, pa ih je stigla odakle se nisu ni nadali, i ubacio im je strah u njihova srca, pa su svojim rukama i rukama muslimana rušili svoje kuće. Pa uzmite pouku, o, razumni!“ (El-Hašr, 2) Dokaz u ovom ajetu je to što je Allah nakon kazivanja šta se desilo sa Benu en-Nadir ostavio i uputio poruku svim ljudima koji razmišljaju: budite mudri, promislite, napravite analogiju, jer ste i vi ljudi kao i oni, a ako budete postupali kao i on, i vama će se desiti ono što se desilo njima. 2) Kur’anski ajet koji glasi: „Reci: Oživit će ih Onaj Koji ih je stvorio prvi put. On zna svako stvaranje“, objavljen je kao odgovor na bezbožničko pitanje: „Ko će proživiti kosti kad struhnu.“ (Ja-sin, 77-78) Znači da je kur’anski odgovor u ovom slučaju sadržan i utemeljen na analogiji. Allah, dž.š., proživljenje poslije smrti utemeljio je na analogiji prvog stvaranja. To znači da je On Koji je moćan stvoriti nešto prvi put, moćan to učiniti i nakon usmrćenja ljudi pa ih proživiti. Dokazi iz hadisa U velikom broju hadisa potvrđuje se da je Poslanik, a.s., postupao, presude donosio i odgovarao putem analogije. To se odnosi na slučajeve koji nisu bili riješeni Objavom. Postupci Poslanika, a.s., imaju opće značenje i poruku za cijeli Ummet, što znači da je analogno postupanje, tamo gdje nema Objave, u skladu sa sunnetom. 1) Od Ibni Abbasa prenosi se da je neka žena upitala Poslanika, a.s.: „Božiji Poslaniče, moja mati se zavjetovala da će obaviti hadž. Umrla je, a na njoj je obaveza hadža. Ako bih ja hadž učinila za nju, bi li bio punovažan?“ „Kada bi tvoja mati bila nekom dužna, a ti taj dug izmirila, bi li koristilo?“, zapitao ju je Poslanik, a.s. „Bi, Poslaniče“, odgovorila je. „Allahov dug je preči da se namiri“, odgovorio je Poslanik, a.s. (Buharija) 2) Omer ibni El-Hattab, r.a., zapitao je Poslanika, a.s., o propisu poljupca postača bez spolnog nadražaja. Na to ga je Poslanik a.s. priupitao: „A šta misliš, Omere, o gargari, a ti postač?“ „Ne vidim smetnju“, odgovori Omer.“Dovoljno je da tako misliš i kod tvog pitanja“, odgovorio je Poslanik, a.s. Što se tiče ashaba, i oni su postupali putem analogije u slučajevima za koje nisu imali tekst Objave. Tako su putem analogije došli do izbora Ebu Bekra za halifu i govorili su: „Poslanik ga je izabrao za vjerskog vođu, pa zašto da mu mi ne povjerimo dunjalučke poslove?“ MUDŽTEHID Mudžtehid je poznavalac šerijatskog prava koji je svojim znanjem sposoban da rješava vjerska pitanja na temelju Kur’ana, Hadisa i ostalih izvora šerijatskog prava. Smatram da svaki istaknuti fakih koji ispunjava uvjete idžtihada treba biti mudžtehid, da se u svom prormišljanju drži pravca (mezheba) kojem pripada a svakako temeljeći to na osnovama Kur’ana i Sunneta Poslanika, a.s. Možda će se u svom proučavanju, idžtihadu, podudariti sa idžtihadom plemenitih prethodnika ili će biti suprotno, nekad ispravno a nekad pogrešno. Za takav napor on ima nagradu u oba slučaja: „Ako pravilno postupi, ima dvije nagrade, nagradu za idžtihad i ispravan stav, a ako pogriješi, ima nagradu za idžtihad“, govorio je Božiji Poslanik, a.s. Nema sumnje da ovakav pristup idžtihadu ima potporu u osnovnim izvorima te da ovakav način osigurava trajan progres i razvoj idžtihada onako kako su plemeniti prethodnii činili. MEZHEB Mezheb je metodologija ili način kojim se neki od mudžtehida služio rješavajući određena šerijatska pitanja. Može se slobodno kazati da je, ustvari, mezheb odredena fikhska škola koja je utemeljena na određenom programu i metodologiji u rješavanju pitanja kojima se služio mudžtehid. Kao što postoji veliki broj učenjaka koji su se osposobili i usavršili u hadiskoj nauci, tako postoji veći broj mudžtehida koji su se osposobili u oblasti fikhske nauke. Ukazujemo na četiri velika mudžtehida-imama i njihove mezhebe: 1. Imam Ebu Hanifa Nu’man bin Sabit Ebu Hanife, glasoviti učenjak prvog stoljeća islama, porijeklom Perzijanac. Rođen u gradu Kufi 80. godine po Hidžri, potječe iz ugledne trgovačke porodice koja mu je omogućila intenzivno bavljenje naukom, za koju je Ebu Hanife već u ranoj mladosti iskazao sklonost. Kufa se u tom periodu razvijala u veliki islamski naučni centar. Te okolnosti svakako utječu na njegov razvoj i uspon u naučnom radu. Nu’man jc kao ličnost bio pobožan, plemenit, blag, povjerljiv, odvažan i strpljiv a isticao se bistrinom uma, sposobnošću realnog rasuđivanja i dosljednošću. Školu je učio pred istaknutim misliocima tog vremena: Hammadom bin Ebi Sulejmom, Džaferom bin Es-Sadikom, Zejdom bin Alijem (Zejnu-l-abidin). Njegov profesor Hammad mu je povjeravao poslove u svojoj odsutnosti što mu je omogućilo značajnu reputaciju. Povremeno je napuštao Kufu, kao 130. godine po Hidžri kada odlazi u Mekku i Medinu, gdje se susreo sa istaknutim tabi’inima s kojima je razmjenjivao mišljenja. U svojoj metodologiji rješavanja šerijatskih pitanja Ebu Hanife se prvo oslanjao na Kur’an, zatim na hadis koji je prihvatao sa velikom dozom odgovornosti i opreza. Nakon Kur´ana i hadisa služio se i mišljenjem ashaba, a kada ni nakon toga ne nađe odgovarajuće rješenje, oslanjao bi se na vlastito mišljenje i rješenje koje je temeljio na principu intencija Šerijata. Znatan broj pravnih pitanja kojima se bavio Ebu Hanife sadrže u sebi pristup analogije i pretpostavljenog rješenja. Umro je u zatvoru 150. godine po Hidžri nakon teških iskušenja koje je podnosio za vladavine Ebu Džafera el-Mensura. Za širenje metodologije imama Ebu Hanife i njegove pravne misli i njene sistematizacije, svakako su najzaslužniji njegovi učenici: - Jakub bin Ibrahim el-Ensari, poznat po imenu Ebu Jusuf, rođen 113. a umro 183. godine po Hidžri; - Muhammed bin El-Husein eš-Šejbani, poznat po imenu Imam Muhammed, rođen 132. godine a umro 189. godine po Hidžri; - Zufer bin Huzejl, poznat po imenu Imam Zufer, rođen 110. a umro 158. godine po Hidžri; 2. Imam Malik ibni Enes el-Asbehi, rođen 93., a umro 179.g. Hidžri; 3. Imam Muhammed ibni ldris eš-Šafi’i, rođen 150. po Hidžri, a umro 204. g.; 4. Imam Ahmed ibni Hanbel eš-Šejbani, rođen 164.g. po Hidžri, a umro 241. g.; FETVA Fetva je formalno-pravno mišljenje o određenom pitanju koje izriče muftija, a predstavlja odgovor na pitanje koje mu je postavio sudac ili privatna osoba. Odgovor se ističe u pisanoj formi i ima svoje uvjete, šarte. MUFTIJA Muftija je osoba koja iznosi formalno-pravno mišljenje o određenom pitanju. (Poglavlje iz knjige „FIKH, udžbenik za medrese“ Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2001. god.)