Dok pošast tekfira svakim danom uzima sve više maha i nanosi veliko zlo muslimanskom svijetu, nužno je da se kao muslimani zapitamo odakle ovi ekstremisti crpe svoje ideje i na koji način opravdavaju svoje zločine i povezuju ih sa islamskim izvorima. Umjesto da se bavimo posljedicama, što je uglavnom prisutno, trebamo otkrivati uzroke i otklanjati ih. Drugim riječima, isušimo močvaru kako se ne bi stalno suočavali s komarcima. Problem ovih ekstremnih skupina se ne može riješiti isključivo silom. Potrebno je ukazati na ideološko polazište ovih skupina i njegovu oprečnost islamskom učenju kako bi se, prije svega, muslimanska omladina odvratila od te stranputice. To zahtijeva ogroman trud, dijalog, predavanja, tekstove i studije. U ovom tekstu ćemo ukazati samo na neke ideje i stavove koje predstavljaju ideološku podlogu pripadnicima ekstremnih i tekfirskih skupina.
DJELO „BLISTAVI BISERI NEDŽDANSKIH ODGOVORA“
(ED-DURER ES-SENIJJE FIL-EDŽVIBE EN-NEDŽDIJJE)
Djelo Ed-Durer Es-Senijje sadrži odgovore, pisma i poslanice Muhammeda bin Abdul-Vehhaba, njegovih sinova, učenika i učenjaka koji su se kasnije držali njegovog učenja. Sakupio ih je Abdurrahman bin Muhammed bin Kasim El-'Asimi En-Nedždi u 16 tomova. U predgovoru knjige autor ističe da je nakon Imama Ahmeda bin Hanbela, Uzvišeni Allah preko Ibn Tejmijje „obnovio vjeru nakon njenog nestajanja i oživio uputu prvaka svih poslanika nakon zalaska njenog sunca.“ A zatim kaže da su nakon Ibn Tejmijje i njegovih učenika „prekinuta užad islama, obožavane zvijezde i nebeska tijela, veličani kaburi...“ sve do 12. stoljeća po hidžri kada je došao Muhammed bin Abdul-vehhab. (Ed-Durer, 1/16) Kako su samo ovo teške riječi koje 7-8 stoljeća islama proglašavaju periodom bezbožništva, nevjerstva, zablude i mraka, omalovažavaju rad i djelovanje tolikog broja učenjaka i generacije muslimana svrstavaju među odmetnike od vjere. U stvari, ove riječi pojašnjavu suštinu sadržaja ovog obimnog djela.
PROGLAŠAVANJE MUSLIMANA I NJIHOVIH UČENJAKA NEVJERNICIMA (TEKFIR)
Kada se analiziraju riječi Muhammeda bin Abdul-Vehhaba i njegovih učenika, neminovno se dolazi do zaključka da oni samo sebe smatraju pravim muslimanima i da svako ko i najmanje odstupa od njihovog učenja i ubjeđenja nije musliman.
Upitan o kategorijama ljudi koje smatra nevjernicima i protiv kojih se bori, Muhammed bin Abdul-Vehhab odgovara da se radi o četiri kategorije:
- Ko je spoznao da je vjerovanje u Jednoću (tevhid) Allahova vjera „koju smo obznanili ljudima“ i da su vjerovanja u kamenje, drva i ljude „što je vjerovanje većine ljudi“ širk, ali nije ušao u to vjerovanje u jednoću i ostavio širk.
- Onaj koji je to spoznao, ali vrijeđa vjeru Poslanika, s.a.v.s., iako tvrdi da postupa u skladu s njom i hvali one koji „obožavaju“ neke ljude, kao što su stanovnici Kuvajta.
- Onaj koji je spoznao tevhid, zavolio ga i slijedi ga, koji je spoznao širk i napustio ga „ali mrzi onoga koji je prihvatio tevhid i voli onoga koji je ostao u širku.“
- Onaj koji je čist od svega navedenog, ali su stanovnici njegovog mjesta neprijatelji pristalicama tevhida pa sa i on sa svojim sunarodnicima bori protiv pristalica tevhida pod izgovorom da ne može napustiti svoju domovinu. (1/102-103)
Muhammed bin Abdul-Vehhab čak i za sebe kaže da iako je bio musliman i izučavao islamske nauke nije poznavao islam i značenje riječi La ilahe Illallah, ali ni njegovi učitelji niti drugi učenjaci.
„Govorim vam o sebi, tako mi Allaha osim Kojeg nema drugog boga, učio sam nauku i onaj koji me je poznavao bio je uvjeren da imam znanje, a ja u to vrijeme nisam znao značenje riječi La ilahe Illallah i nisam poznavao islam prije ovog dobra koje mi je Allah podario. A ni moji učitelji, niko od njih to nije znao. I ko god tvrdi od učenjaka 'Arida da je spoznao značenje riječi La ilahe Illallah ili spoznao značenje islama prije ovog vremena, ili to tvrdi za nekoga od svoji učitelja, on laže i izmišlja.“ (10/51)
VEĆINA MUSLIMANA SU IDOLOPOKLONICI
Kao što ćemo vidjeti iz narednih citata, smatrao je većinu muslimana idolopoklonicima, i to gorim od onih iz Poslanikovog, s.a.v.s., vremena.
„I Allah vas je time počastio, što potvrđuje i mušrička ulema (?!), kada priznaju da je ovo što se čini u Dva Harema, Basri, Iraku i Jemenu čin pripisivanja druga Allahu (širk), i na taj način vam priznaju da je ova njihova vjera čije pripadnike pomažu i tvrde da su oni najveća skupina (es-sevad el-e'azam) širk.“ (10/7)
Govoreći o jednom čovjeku kaže: “Ali, on je došao iz Šama, a oni obožavaju Ibn Arebija. Postavili su na njegovom kaburu kip i obožavaju ga. Ne mislim na sve stanovnike Šama, nikako, jer će uvijek biti jedna skupina na istini, koliko god mala bila.“ (2/45)
Muhammed bin Abdul-Vehhab ističe da su mušrici (muslimani) njegovog vremena u većoj zabludi od mušrika i nevjernika iz vremena Poslanika, s.a.v.s., iako je među njima mnogo onih koji klanjaju i poste, te konstatira da je širk zavladao dunjalukom i kaže:
„ Ako ste spoznali da je ovaj širk koji je jedna vrsta robovanja kipovima i koji izvodi čovjeka iz islama ispunio kopno i more, raširio se i rasprostranio, čak mnogo onih koji ga čine klanjaju noću, poste danju i smatraju ih pobožnim, pa šta vam je? Zašto ne objasnite ljudima da je to nevjersto koje izvodi iz vjere?“ (2/42)
BORBA PROTIV ISLAMSKOG HILAFETA
Jedna od važnih stavki njihovog učenja bila je i borba protiv islamskog hilafeta. U tom smislu je rečeno: „Obaveza je boriti se protiv onoga koji ne proglašava nevjernicima mušrike, ili sumnja u njihovo nevjerstvo, jer je to od stvari koje poništavaju islam. Svako onaj koji je takav je počinio nevjerstvo, dozvoljeno je ubiti ga i uzeti njegov imetak i obaveza je boriti se protiv njega sve dok idolopoklonike ne bude proglašavao nevjernicima...“ „Onaj koji ne smatra nevjernicima mušrike iz turske države i obožavaoce kabura, kao što su stanovnici Mekke i drugi koji obožavaju dobre ljude te mijenja vjerovanje u Allahovu Jednoću širkom, a sunnet Poslanika, s.a.v.s., novotarijama, i on je nevjernik poput njih, makar mrzio njih i njihovu vjeru, a volio muslimane i islam.“ (9/291)
„Borba protiv ove države i Turaka, Evropljana i ostalih nevjernika je od najvećih stvari koji spašavaju od Vatre.“ (9/23)
Sinovi Muhammeda bin Abdul-Vehhaba su kazali:
„Što se tiče onoga do koga je dospio naš poziv na vjerovanje u Jednoću Allaha i izvršavanje Njegovih propisa pa odbija da se tome pokori, ustrajava u širku i ostavljanju propisa Islama, njega smatramo nevjernikom i borimo se protiv njega, napadamo ga, čak na njegovoj teritoriji. Svi oni protiv kojih smo se borili su čuli naš poziv i mi znamo i vjerujemo da su stanovnici Jemena, Tihame, Dva Harema, Šama i Iraka čuli naš poziv i spoznali da mi pozivamo robovanju samo Allahu te se borimo protiv onoga na čemu je većina ljudi, a to je činjenje širka Allahu...“ Zatim kažu:“ Ovakve nije dužnost pozvati u vjeru prije borbe jer je Poslanik, s.a.v.s., napao Beni Mustalik i borio se protiv stanovnika Mekke bez upozorenja ili poziva.“ (9/253)
Zbog toga je ih je poznati hanefijski pravnik Ibn Abidin (1784 – 1836) u svom djelu Reddul-muhtar (6/413) svrstao u odmetnike i uporedio sa haridžijama i kazao: “Kao što se desilo u ovom našem vremenu sa pristalicama Abdul-Vehhaba koji su se pojavili u Nedždu i zauzeli Dva Harema. Oni su slijedili hanbelijski mezheb, ali su vjerovali da su samo oni muslimani i da su svi oni koji ne slijede ono u što oni vjeruju idolopoklonici. Na taj način su dozvolili ubijanje sljedbenika sunneta i njihovih učenjaka, sve dok Allah nije uništio njihovu moć i njihove gradove dajući pobjedu muslimanskim vojnicima 1233. (hidžretske) godine.“
Iz navedenog se vidi da su ideje koje je promovisao Muhammed bin Abdul-Vehhab u fokusu pažnje današnjih ekstremista i da im one služe kao podloga za širenje svog učenja i stvaranje nereda među muslimanima.
Vezano za temu:
Comments