Vi znate, prijatelji moji, da ste bili okupljeni oko moje postelje u času kada sam umirao. Gledali ste me s čuđenjem kao da prvi put vidite čovjeka. Istina je da ste me tek tada iskreno voljeli. I ja sam tada bio sretan. Prvi put vidio sam prijatelje koji me zaista vole. Iskupili ste se oko mene bez zle slutnje u srcima, došli ste upravo onakvi kakve vas je Allah stvorio. Prvi put ste došli iz ljubavi prema meni, ne zbog mog bogatstva, moje moći, ili zbog mog postojanja među vama. Čak ni zbog mojih misli koje su oduševljavale neke od vas.
Taj trenutak čovjek doživi samo jedanput u svom životu, u času kada umire. Koliko sam samo željno očekivao baš ovaj trenutak. Ali ja, poput svih onih koji nose ovu veliku nadu, nisam doživio njeno ispunjenje živeći među vama. Zbog toga sam plakao. Plakao sam zbog nedoživljenog prijateljstva, zbog nezahvalnosti ljudi. Tek oko moje smrtničke postelje kao da ste kajući se žalili zbog nezahvalnosti nepokazanog prijateljstva. Na vašim licima se kao u ogledalu odslikavao jedan drugi život i ljepota. Na njima sam vidio ljudsko srce. Htio sam zamoliti Allaha da ova tri dana, u kojima ste mi iskupljeni oko moje postelje pokazali svjetove duha i ljubavi, pretvori u tri godine. Ali u času kada sam ispustio svoju dušu zavladao je takav mir i takva ljepota da je bilo suvišno tražiti ispunjenje bilo kakve druge želje.
Kada sam vas napuštao, silno sam žudio za jednim višim, idealnim životom. Već mi je bio dosadio život ispunjen bolom i tugom. Bio sam umoran do te mjere da sam osjećao potrebu da se oslobodim postojanja i da se prepustim životu u vječnosti hiljada godina.
U predvečerje trećeg dana, kada su mi blijede svjetiljke bile poput najsjajnijih zvijezda na nebu, kada sam se sa svima vama pojedinačno oprostio, osmjehnuo sam se meleku koji je došao da me povede, a taj osmijeh na mom licu bio je poput osmijeha nevinog djeteta. Moje čelo, na kome su ranije bili tragovi života dugog pedeset godina, blještalo je sada poput čela nevinog dječaka.
Tada se pružila najdraža ruka i sklopila moje oči. Oslobodio sam se tijela i vinuo se poput ptice. Načas sam kružio iznad svoje glave bacajući posljednji tužni pogled na svoje prekriveno tijelo koje sam napustio. A potom sam se prepustio izaslaniku koji je bio pored mene i krenuo...
Iako sam napustio tijelo zadržao sam neka njegova stanja. Ja nisam bio s čitavim tijelom, ali neka njegova stanja me nisu još napuštala.
A vi?
Vi ste s mojim tijelom uradili ono što niste s njim uradili dok sam bio živ: nadnosili ste se nad njim i plakali. Onda ste ga odnijeli na svojim ramenima. Vi mene niste vidjeli, ali sam zato ja vas gledao. I kada ste ga pohranili u zemlju od koje je ono i nastalo, osjetio sam da je ono našlo sasvim novi život. Osjećao sam da moje tijelo pomiješano sa zemljom još nosi dijelove mene. Iz ovog susreta ono je osjetilo slast kao nikad ranije u životu. Kako li je divno kada tijelo osjeća sebe i kada se vraća sebi! Vi ste plakali za mnom jer niste znali kuda sam otišao, a ja sam zemaljski život živio za ovakvu smrt. Moja nada se ispunila.
Kada sam bio među vama, bojao sam se smrti poput vas jer sam vas volio i nisam želio da vas ostavim. Međutim, kada se nadnio nad mene melek smrti, vi niste primijetili osmijeh na mom licu, a ja vam opet nisam ništa mogao reći o svom stanju. Moj odlazak od vas trajao je vrlo kratko.
Nakon što je zakopano moje tijelo, rekao sam izaslaniku:
- Gdje sada idemo?
Nije mi rekao:
- Tamo gdje ti sada hoćeš, a ne tamo gdje si odranije želio – a onda je dodao:
- Život koji si proživio bio je, uistinu, samo priprema za tvoj istinski život ovdje. I ovdje ćeš naći samo ono što si tražio dok si živio na zemlji.
Priupitao sam ga:
- A hoću li naći sve što sam ranije bio tražio?
- Naći ćeš sve ono što si tražio s dubokom vjerom, iskrenom ljubavlju i zanosom. Da, sve ono što si istinski tražio – odgovori on.
Želio sam ranije da budem sa svojim roditeljima, s tim dragim bićima koja su prije mene umrla. Ne znam kako sam mu priopćio tu svoju želju, jer mi je on istog časa rekao:
- Ali ti si već s njima.
Ostao sam zbunjen. Nisam vjerovao svojim očima. Ja sam zaista bio s njima. Bili su to oni.
Pomagala koja su mi pomogla u osvjedočenju da su to, zaista, oni, bila su daleko jača od onih koja sam imao u onozemaljskom životu. A moji roditelji bijahu u najveličanstvenijem stanju, u likovima koji se mogu samo u snu vidjeti. Ali, da li sam ja to okom gledao, uhom slušao, rukom doticao? Ne. Sredstva moje spoznaje sada su postala moja svojina. Zahvaljujući tome sam vidio jače od oka, slušao bolje od uha i doticao snažnije od ruke. Ovaj dar oslobodio me je osjećaja sumnje koju sam imao u zemaljskom životu.
Ovdje nema mjesta sumnji. Ovdje je samo vjera ispunjena beskrajnom radošću i ljubavlju, radošću koja je postała moj vodič u spoznaji.
A zemaljsko vrijeme koje je išlo i teklo, i čiji je svaki trenutak zamjenjivao onaj koji mu prethodi, ovdje nije postojalo. Trenutak i vječnost su ovdje jedno i nikad se ne razdvajaju jedno od drugog. Život je ovdje vječni tok trenutka, u kome se ne zna za patnju i sumnju. Upitao sam svog saputnika:
- Ko su ti sretnici koji su zadobili ovaj vječni život?
- Oni koji su u zemaljskom životu nosili beskrajnu samilost i vjeru. Samo će oni ovdje postići ono što su željeli.
- A moja stalna želja bila je putovanje i to tiho putovanje, bez kraja sa meni dragim i milim.
- Ti si ga već započeo – reče on bez kolebanja. Koliko sam bio zbunjen. Prelazio sam ogromne daljine, a ipak sam bio sa svojim prijateljima, nisam činio nijedan pokret, ni jedan čin.
U početku sam pored puta vidio mnoštva i gomile stvorenja bez života koja nisam mogao potpuno razaznati.
- Što je ovo?
- To su jadnici koji nisu razumjeli potrebu traganja za Istinom. Oni su bili obmanuti životom, materijalnim dobrima i prepušteni svojim strastima. Bili su mrtvaci još u zemaljskom životu, pa su takvi i ovdje. Ustvari, oni nisu ni živjeli, jer nisu tragali za Istinom. Život na zemlji su proveli udovoljavajući samo svome tijelu. Potpuno su zanemarili svoje duše, a hranili tijelo. Oni ne mogu naći vječni život.
- Ali kako? Kako da su oni, koje su razdirale te silne želje, bili mrtvi. Oni su na zemlji bili najispunjeniji životom. Zar mi nisi rekao da će ovdje svako naći ono što je na zemlji tražio, a upravo su ovi najviše tražili.
Na to mi on reče:
– Griješiš. Još nisi razumio smisao traganja. Pohlepa nije traganje, jer pohlepan čovjek i onaj koji se čitavim svojim bićem baca na onosvjetske koristi ustvari lišen je svega i protiv je svega. On traži samo za sebe. On počinje s ohološću i obmanom, i nastavlja s njima. Ova pohlepa je opasnija od neimaštine, siromaštva. A istinsko traganje je uranjanje u sve i traženje za sve.
Mada nisam potpuno razumio ove njegove riječi rastužio sam se na sudbinom ovih jadnika.
Dalje sam upitao svog saputnika:
– A kada ćemo izaći pred Veliki sud koji će nam svima suditi?
- Mi smo već tamo. Pogledaj około sebe – reče on.
I, zaista, bili smo na beskrajno prostranom prostoru čije su strane bile ispunjene ljudskim povorkama različitih identiteta i stanja. U sredini tog velikog prostora bilo je prostrano mjesto gdje je Sud pojedinačno sudio svima. Svaki pojedinac bio je pozvan da se pojavi pred Sudom kad bi na njega došao red. Tu je svojim jezikom, licem, mesom i kožom priznavao grijehe koje je počinio u zemaljskom životu. Tu nije bilo nikakve potrebe za nekim drugim svjedocima jer je svaka stvar i svaka najmanja čestica govorila kada bi došao red na nju. Štaviše, sam događaj i sam ovaj čin su dovoljno govorili.
Kada je došao red na mene pozvan sam ka mjestu obračuna koje sam maločas posmatrao sa strahom i zabrinutošću. I zaista, moji grijesi su sami govorili, a ja?
Ja sam se stidio.
Svi oni kojima sam zlo ranije učinio su se sada oko mene okupili. Najviše sam se stidio onih kojima sam nepravdu učinio. Ah... Bože. Koliko sam sam nepravde učinio, a da to nisam ni znao. Ja sam sebe smatrao milostivim. Koliko sam samo nepravde učinio jezikom, ako ne rukom, srcem, ako ne jezikom. Od žalosti i velikog stida od onih kojima sam nepravdu učinio poželio sam da sam ja bio od onih kome je nepravda nanesena u zemaljskom životu, umjesto što sam je ja činio drugima. Poželio sam da sam na komade isječen prije nego što sam nepravdu učinio.
Jedini Sudija koji je tog dana imao vlast znao je i vidio moje stanje. On je moje grijehe stavio na jedan tas, a na drugi je stavio moju Ijubav i samilost. Posljednji je prevagnuo...
Tada me je stigao veliki oprost. A oni kojima sam u zemaljskom životu učinio nepravdu bili su zadivljeni i zapanjeni ovim oprostom. I oni su mi oprostili. Tako sam prošao Veliki sud na kome niko ko je zaslužio vječni život nije ostao bez velikog oprosta i pomilovanja. Čak i onima koji su se i sami zauzimali za grijehe drugih bio je neophodan ovaj veliki oprost darivan od Allaha Svevišnjeg.
I nakon što sam dokučio tajnu spasa duše, započeo sam život koji ne poznaje vrijeme i putovanje, koje ne poznaje mjesto.
Putovanje koje ću započeti poslije ovoga je samo za one koji su sačuvali svoje duše, dok grješnici to ne zaslužuju.
- A šta je grijeh? – priupitah
Moje pitanje kao da ga iznenadi.
- A zar nisi primjećivao kako si se osjećao poslije učinjenog grijeha? Zar te grijeh nije slamao?
Kad bi se pribrao i razmislio vidio bi da je grijeh ponižavanje duše, njezin potpuni poraz i potiranje. Tamo gdje duša doživi poniženje tu je i grijeh. Stoga, grijesi koji ne unižavaju duh koji su rezultat pogrešaka, bit će oprošteni, a svi grijesi koji to čine neće biti oprošteni. Tamo gdje duša živi u miru i spokoju nema grijeha.
Grijeh započinje onda kada duša doživi potres, kada izgubi iskrenu vjeru i pouzdanje u samu sebe. I sam grijeh u zemaljskom životu je vrsta patnje koja povlači za sobom niz drugih patnji, jer sve stvari u zemaljskom životu su simboli i sjenka svega postojećeg u vječnom svijetu u koji se dolazi nakon smrti.
I zato, patnja koju duša trpi na zemiji je samo sjenka i jedan vid istinske patnje koja će kasnije uslijediti.
Koliko ste vi samo bili poneseni Džennetom, između ostalog, i zbog toga što će u njemu biti voća i pića poput vašeg, i mladalačkih čari, nada je Džennet, kao uostalom i Džehennem, vama predstavljen na vama najrazumljiviji način. Istina je, međutim, da su sva ova uživanja neznatna u poređenju s istinskim džennetskim slastima, koja se ne daju opisati, a koja su dio vječnog života zajedno s mišljenjem oslobođenim sumnje i nesigurnosti, te kretanja koje nije ograničeno prostorom i vremenom.
I sada kada sam započeo putovanje u vječnost bio sam sam bez vodiča. Da. Bio sam sam, ali nisam znao šta je to samoća, jer ovdje nema razlike izmedu nečega i svačega. Ovdje sam vidio da sve živi u najljepšem i mom srcu najdražem stanju. Čovjek je govorio sa svim stvarima i sve što postoji govorilo je sa čovjekom. Ovdje jedan čovjek može obuhvatiti čitavo brdo, teći s vodom i istovremeno je posmatrati, letjeti po zraku namirisan mirisom ruže. Neki su bili ispruženih krila ka oblacima dok su sjedili na velikom izvoru u području šume mirisnih strana. Tu su posmatrali lijepa lica i udisali miomiris cvijeća. Sve je to bilo u blizini hladne vode koja je dolazila iz najvećih dubina i bila poput ustreptale svjetlosti.
Ovdje su pred sobom imali sve likove koje su tako strasno željeli vidjeti. Dočekali su da budu u društvu odabrane – časne skupine, koju su priželjkivali čitavog života. Napokon svi su našli vječno uživanje u svemu što su voljeli i željeli i čiju su vlast samo malo osjetili.
Živeći na zemlji pronašli su put kako da svoja tijela prenesu u svijet duha i da dokuče svijet vječnih istina, pa makar to bilo i iz daljina kroz neznatan otvor. Ovo su bile duše onih čiji ibadeti nisu bili iz straha i navike, već iz dubokog razmišljanja, ljubavi i zanosa. Oni su sebe svjesno pripremali za ovaj dan. Svi njihovi poslovi i pokreti na zemlji bili su ibadet, jer uistinu vječni život nije ništa drugo do nužna posljedica stalne, neprekidne pripreme čovjeka u zemaljskom životu. On nije prizor koji se u jednom trenutku otkriva iza zastora. Čovjek ovdje nastavlja istim putem kojim je došao otuda. Tragove koje smo ostavili do naše smrti su samo korjen u stablu koje će nastaviti da raste i poslije smrti, njegove grane i plodovi su ustvari grane i plodovi stabla koje smo posadili u životu. Duša nastavlja u svom sazrijevanju koje je bila dostigla neposredno pred smrt. Dakle, najveća je mudrost upoznati valjan put do smrti i ići njime. Ili, kako reče jedan od mudrih: spoznati kako umrijeti. Sve stvari i pojave koje sam video u svijetu duša što su stigle na obalu spasa ne mogu se opisati. Vidio sam ljude i brda kako se zabavljaju, vodoskoke kako s ljudima razgovaraju. Njima se donose da kušaju svakovrsna ukusna pića, mada se tamo ne osjeća žeđ. Gledao sam duše koje su postigle ono što su željele kako plove po prostranim daljinama s kapljicama kiše, koje su padale na njih, a koje su bile poput blještavih pahuljica snijega.
Vidio sam šume kako se talasaju, šume u koje od iskona nije kročila noga nijednog grješnika. S njima se miješaju zrake zelene svjetlosti pune mirisa, uronjene u hiljade svjetova. Vidio sam kako je ovdje svaka dobra duša bila poput ogromnog sunca u preostalim svjetovima ljubavi i zanosa, u svjetovima jasnog znanja, razbuktale ljubavi i beskrajne nade. Ponekad doživljaj samo dijela ljepote punio je čitav ovaj svijet ljepotom, a ponekad rađanje neke velike uspomene zasipalo je svjetlošću sve njegove strane. Bilo je to zbog toga što svaki ibadet na zemlji pretvara sve u vječnost.
I ovaj Džennet je mjesto pripremljeno za one koji su i u najmanjim stvarima nalazili mir i spokoj, a nije mjesto za one neutoljivih potreba i prohtjeva.
Vidio sam kako oni koju su bili strpljivi zauzimaju ovdje najpočasnija mjesta. Dio ljepote otrpljenja, dakako, osjećao sam i ranije u zemaljskom životu. Međutim, najradosniji trenuci moga života bili su trenuci dubokog razmišljanja kao vanjskog odraza mog duhovnog spokojstva. Vidio sam ovdje milost koja se prosipala s najviših visina, vidio sam beskonačnu milost koja se prosipala na prostore koji i sami nisu imali kraja.
Prisustvovao sam mjestima gdje se okupljaju Vjerovjesnici i Bogu dragi ljudi. Ovdje sam otkrio mudrost zakonitosti svemira, te jedine nadnaravne pojave (mu’džize) koju ste vi poznavali u zemaljskom životu. Ovdje sam se osvjedočio da je Allah pravedno odredio sudbine.
Možda vi i niste znali da je Allahova pravda bila na najbolji način razdijeljena u zemaljskom životu.
S punim zanosom slasti razmišljao sam o Dobru koje leži u svakom istinskom djelu. Saznao sam da je zemaljski život, koga ste vi smatrali nesrećom i boli, ustvari samo most ka punom smislu i mudrosti. I baš zbog toga sam se odmarao na mostu preko koga se duša vraća Allahu.
Izbavio sam se od samoće koja ubija, od samoće koja je bila moja najveća patnja u zemaljskom životu i koja me je razapinjala izmedu svih stvari i bića, odvajajući me i od mene samog.
Ja među vama ne imadoh iskrenog druga. Provedoh život sam, a među vama, kao rob bola. Bijah sam noćima i danima, u djetinjstvu i na samrtnoj postelji, u svojoj sobi i među ljudima, i onda kada bijah obmanjivan i kad bijah hvaljen, a i u tuđini i među prijateljima, među onima koji plakahu i koji se veseljahu. Bijah sam, svuda bijah sam.
Ovoj samoći ne nađoh lijeka na zemlji, kao da mi je ona bila sudbinom određena. I zato često priželjkivah smrt kao izbavljenje. Te sam se bolesti tek ovdje oslobodio.
I konačno, silno poželjeh da vidim Stvoritelja i Gospodara Koji mi je omogućio da svega nekoliko puta budem pred Njim u zemaljskom životu.
Tada nisam osjećao patnju i iščekivanje...
(Ovaj tekst, „Put u vječnost“, turskog autora Nuruddina Topčua, objavljen je na arapskom jeziku u poznatom kuvajtskom časopisu El-va-jul-islamiju, juna 1969. Prijevod u bosanskom objavljen je u Takvimu 1407/8 – 1987, Udruženje Ilmije u SRBiH, Sarajevo, 1987, str. 201-212.).
Priredio: Mirnes Kovač