Sultan Sulejman Kānūnī napisao je pismo svom bratu po mlijeku, šejh Jahja-efendiji, u kojem ga pita:
- Brate moj, ti si usvojio mnogo znanja i Allah ti je otkrio mnoge tajne, stoga me prosvijetli i reci zbog čega nastupa propast jedne države? Šta će biti sa državom Osmanovih sinova? Hoće li jednoga dana njihova vlast nestati?
Odgovor šejh Jahja-efendije bijaše kratak i nejasan:
- Sultane moj, ne tiče me se?
U čudu je pročitao šejhov odgovor, ne razumijući njegovo značenje. Potom je ustao i zaputio se sa pratnjom u tekiju šejh Jahja-efendije na Bešiktašu.
Stigavši kod njega, još jednom je ponovio svoje pitanje, ali ovaj put zabrinuto:
- Brate moj, molim te da mi odgovoriš na moje pismo. Ne zapostavljaj me i ozbiljno mi udijeli savjet!? - rekao je veliki sultan.
- Sultane moj, zar vam nisam ozbiljno napisao odgovor? O vašem pitanju sam duboko razmislio i otvoreno izrazio svoje mišljenje.
- Da, to je uredu! Ali nisam razumio ništa iz vašeg odgovora. Samo ste napisali: "Ne tiče me se!"?! Kao da želite kazati: "Ne miješaj me u te poslove?"
- Padišahu moj, - rekao je šejh Jahja-efendi - ako se u jednoj zemlji raširi zulum i nepravda, pa svjedoci toga budu govorili: "Ne tiče me se!"; i ako ovce pojedu čobani - a ne vukovi -, pa oni koji to znaju budu šutili; i ako se jecaji ubogih siromaha, nevoljnika, siročadi i slabih uzdižu do Neba, pa ih ne bude čuo niko osim stijena i kamenja - tada se približio kraj toj državi. U takvoj državi se hazna (riznica) troši bespravno i postepeno nestaje, a povjerenje i poštovanje prema državi se gubi. Osjećaj pokornosti i predanosti slabi, a osjećaj poštovanja iščezava. U tom stanju država stagnira i biva joj suđeno da propadne...
Preveo i prilagodio: Abdulaziz Rizvić
Na fotografiji: Dvorište tekije šejh Jahja-efendije na Bešiktašu (Istanbul)