Osmansko carstvo
Nakon što su 1453. godine Osmanlije osvojile Konstantinopolj (od tada poznat kao Istanbul) bili su u položaju da osnuju carstvo koje je, zbog svoje sposobnosti postepenog višestoljetnog razvoja i teritorijalnog širenja, imalo mnogo čvršće temelje od svih drugih muslimanskih carstava, pa je postalo najuspjesnija i najdugotrajnija islamska državna tvorevina.
Prvi osmanski poglavari bili su tipični gazi vojskovođe, ali nakon pada Bizantijskog Carstva, sultani su uspostavili apsolutnu monarhiju bizantskog tipa i osnovali moćno dvorsko središte u Istanbulu. Osmanska država uglavnom se oslanjala na već provjerenoj mongolskoj ideji, gdje je središnja vlast bila poput kompaktnog vojnog sistema na čelu sa sultanom. Pored toga, od Mehmeda Osvajača moć sultana se oslanjala na potporu balkanskog plemstva od kojeg su mnogi prešli na islam, te na posebno uređenu pješadiju, takozvanu novu vojsku (yeniçeri), koja je prispjećem vatrenog oružja postala još važniji faktor osmanske vojne mašinerije. Janjičari su bili konvertiti neturskog porijekla, koji kao stranci nisu bili zainteresirani za stjecanje osmanskog zemljišta. Ubrzo su postali moćna neovisna vojna formacija isključivo odgovorna sultanu. Osim toga, Osmanlije su se čvrsto pridržavale svoga starog etičkog ideala: svoju državu vidjeli su kao predziđe islama, koja ima dužnost voditi džihad protiv neprijatelja. Na zapadu se Osmansko Carstvo suočilo s kršćanstvom a na istoku sa šijiskim Safevijama.
Osmanski džihad bio je uistinu jedinstven. Vojni pohod Selima I (1467-1520.) protiv Safevija, kojim je zaustavljeno iransko napredovanje, prerastao je u osvajački pobjednički rat tokom kojeg su cijela Sirija i Egipat potpali pod osmansku vlast. Sjeverna Afrika i Arabija također su pripojene carstvu. Na zapadu je osmanska vojska nastavila osvajanja u Evropi i stigla sve do zidina Beča 1529. godine. U šesnaestom stoljeću osmanski sultani su vladali ogromnim carstvom zasnovanim na savršeno djelotvornom činovničkom aparatu s kojim se nijedna tadašnja država nije mogla mjeriti.
Sultani nisu nametali svojim podanicima jednoumlje, niti su nastojali homogenizirati mnogobrojne različite elemente svoga carstva u jednu cjelinu. Štaviše, osmanska vlast uspjela je izgraditi sistem koji je omogućavao različitim društvenim i vjerskim skupinama – kršćanima, Židovima, Arapima, Turcima, Berberima, trgovcima, ulemi, tarikatima i obrtničkim cehovima – da žive zajedno u miru, te da slobodno slijede svoja uvjerenja i običaje, kako bi dali što veći doprinos zajedničkom napretku i blagostanju carstva.
Osmansko Carstvo zapravo je bilo zbir zajednica čiji su pripadnici izražavali bezuvjetnu odanost središnjoj vlasti.
Stoga je i carstvo radi lakšeg upravljanja bilo podijeljeno na provincije kojima su vladali sultanovi namjesnici (paše) neposredno odgovorni Istanbulu. Carstvo je doseglo vrhunac tokom vladavine Sulejmana el-Kanunija ("Zakonodavca") (1520-1566.), poznatog na Zapadu kao Sulejman Veličanstveni. Za vrijeme njegove vlasti carstvo je doprlo do krajnjih granica svoga teritorijalnog širenja, Istanbul je doživio kulturnu renesansu, u kojoj se posebno isticala zadivljujuća arhitektura dvorskog graditelja Sinana Paše (umro 1578.). Osmanske džamije izgrađene diljem carstva imale su osoben stil: bile su vrlo prostrane, ispunjene svijetlom, niskih svodova i visokih minareta. Dvor je, također, bio pokrovitelj likovne umjetnosti, povijesnih istraživanja i medicine, izgradnjom opservatorija 1579. godine unaprijedio je astronomska istraživanja, a iznimno interesovanje pokazao je i za najnovija evropska otkrića u geografiji i moreplovstvu. Tokom šesnaestog stoljeća postojala je također stalna izmjena informacija sa Zapadom, budući da je Osmansko Carstvo, uprkos svim evropskim dostignućima, imalo najveću moć u svijetu. Osmanska država je poput Safevijskog i Mogulskog Carstva imala posebno islamsko usmjerenje. Tokom Sulejmanove vladavine pravni položaj šerijata zadobio je takvo neprikosnoveno značenje kakvo nikada do tada nije imao ni u jednoj muslimanskoj državi. Šerijat je postao službeni zakon carstva za sve muslimane, a Osmanlije su ozakonile šerijatske sudove.
Pravni stručnjaci – kadije, koji su dijelili pravdu na sudovima, njihovi savjetnici (muftije), koji su tumačili zakonske odredbe, te učitelji u medresama – postali su opunomoćeni vladini dužnosnici, koji su tvorili moralnu i religijsku vezu između sultana i njegovih podanika. To se pokazalo posebno korisnim u arapskim provincijama, gdje je saradnja između države i uleme olakšala tamošnjem narodu prihvatanje turske uprave. Ulema svojim podupiranjem svetog zakona nije samo davala legitimnost osmanskom režimu, već je često u svojim matičnim provincijama djelovala kao važan posrednik između domaćeg stanovništva i turskog upravitelja. Osmanski podanici uglavnom su bili ponosni što su pripadnici šerijatske države. U Kur'anu se naučava da umma napreduje ukoliko se u njoj živi prema Božanskom zakonu, što je u suglasju s fundamentalnim načelima postojanja.
Spektakularni uspjesi prvih Osmanlija, čije se zakonodavstvo zasnivalo na primjenjavanju Božanskog objavljenog zakona, podupirali su takvo uvjerenje. Isto tako, ulema je carstvo doživljavala kao svoju vlastitu državu, jer su Osmanlije uspjele postići rijetko viđeno sjedinjenje službene politike i muslimanske savjesti...
Kratka historija islama, Karen Armstrong
