Hulefai rašiduni (632-661.)

Muhamedov (a.s.) život i njegova postignuća ostavit će neizbrisiv trag na duhovnim, političkim i moralnim pogledima muslimana. Poslanik je svojom djelatnošću dao bitne odrednice islamskom shvaćanju "spasenja", čije glavno obilježje nije iskupljenje Ademovog "istočnog grijeha" i prihvatanje vječnog života, već ostvarenje društvene zajednice u kojoj se postupa po Božijim zapovijedima. Muslimani se time, nisu samo izbavili iz jedne vrste političkog i društvenog pakla koji je postojao u predislamskoj Arabiji, nego im je omogućeno takvo duhovno okruženje u kojem su se lakše mogli svim svojim srcem predati Bogu koji ih je jedini mogao duševno ispuniti.

Muhamed je postao arhetipski simbol savršenog pokoravanja božanskome, te će muslimani, kao što ćemo vidjeti, stalno nastojati primjenjivati ta mjerila u svom duhovnom i društvenom životu. Muhameda se nije nikada poštovalo kao božansku osobu, ali ga se smatralo Savršenim čovjekom. Njegovo tako sveobuhvatno predanje Bogu omogućilo je preobrazbu društva i skladan zajednički život arapskih plemena. Riječ islam etimološki dolazi od riječi selam (mir), pa je islam uistinu na samom svom početku promicao društvenu povezanost i slogu. Međutim, Muhamed je postigao takav uspjeh zbog toga što je bio primalac božanske objave. Bog je Muhamedu, tokom cijelog razdoblja njegovog poslaničkog poziva, objavljivao ajete od kojih je sačinjen Kur'an. Kad god bi se suočio s nekom krizom ili dilemom, Muhamed bi, duboko uronivši u sebe, pronašao božanski nadahnuto rješenje.

Njegov je život predstavljao stalan dijalog između transcendentne stvarnosti i nasilnih, bezrazložnih i nestalnih događaja ovoga svijeta. Stoga je Kur'an, baveći se tadašnjim društvenim prilikama, u politiku unosio svoje božansko usmjerenje i prosvjetljenje. No, Muhamedovi nasljednici nisu bili poslanici, pa će se u svojim odlukama morati oslanjati isključivo na svoj ljudski razum. Postavlja se pitanje, kako će oni ubuduće osigurati daljnje ispravno izvršavanje svetih naloga od strane vjernika? Naime, oni su upravljali ummom, koja je bila veća i složenija od male zajednice u Medini, gdje je svako znao svakoga i gdje nije bilo potrebe za glomaznom upravom i birokratijom. Pitanje je, na koji način će Muhamedovi predstavnici (halife) sačuvati suštinu prve umme u mnogo drugačijim okolnostima? Prva četiri Muhamedova nasljednika uhvatila su se u koštac s tim teškim problemom. Svi su oni kao Poslanikovi najbliži saradnici imali vodeće uloge u Meki i Medini. Poznati su i kao rašiduni, "pravovjerne" halife. Razdoblje njihove vladavine je, kao i u Muhamedovo doba, vrijeme u kojem je muslimanska zajednica nosila svoja osnovna obilježja. Stoga će muslimani sebe i svoju teologiju određivati prema burnim, slavnim, pa i tragičnim događajima koji su obilježavali te godine. Nakon Poslanikove smrti, vodeći su muslimani morali odlučiti o ustrojstvu umme. Neki su od njih smatrali da umma ne treba postati državom, budući da je takvo društveno uređenje u Arabiji bilo nepoznato. Nekima se pak činilo da bi svaka plemenska skupina trebala birati svoga imama (vođu).

Međutim, Poslanikovi saradnici Ebu Bekr i Omer ibn el-Hatab tome su se suprotstavili. Po njima, umma je trebala biti ujedinjena zajednica, koja mora imati jednog vođu, kao što je to bio Poslanik. Bilo je i onih koji su bili uvjereni da je Muhamed htio da ga naslijedi Alija ibn Ebi Talib, njegov najbliži muški rođak. U Arabiji, gdje je krvno srodstvo bilo svetinja, smatralo se da svojstvena obilježja poglavara prelaze na njegove nasljednike, pa su mnogi muslimani vjerovali da je Alija naslijedio dio Muhamedove osebujne karizme. No iako je Alijina pobožnost bila neupitna, on je bio još mlad i neiskusan, pa je stoga većinom glasova izabran Ebu Bekr za prvoga Poslanikovog halifu. Ebu Bekrova vladavina (632-634.) bila je kratka, ali značajna. Uglavnom je bio zaokupljen takozvanim ratovima protiv ride (otpadništva), kada su različita plemena nastojala raskrstiti s ummom, u želji da zadobiju svoju prijašnju nezavisnost. Ipak ti ratovi nisu označavali neki širi vjerski raskol. Pobuna je imala uglavnom politički i privredni značaj.

Mnoga beduinska plemena koja su ušla u Islamski savez nisu pokazivala preveliko zanimanje za detalje Muhamedove religije. Poslanik je realistično procijenio da uspostavljena savezništva imaju uglavnom politički značaj, gdje jedan poglavar plemena udružuje snage sa drugim poglavarima, što je uostalom bilo uobičajeno u arapskoj pustinji. Neke su plemenske vođe smatrale da se savez sklopljen s Muhamedom ne odnosi na njegove nasljednike i da nakon njegove smrti imaju pravo slobodno napustiti ummu. Time su navukli na sebe gnjev i brzi protuudar muslimanske vojske. Pa ipak, vrlo je značajno da su mnogi pobunjenici nastojali tim ustancima dati religijsko opravdanje; ustaničke su se vođe često proglašavale poslanicima, te su primali "objave" kur'anskog tipa.

Arapi su sve to duboko proživljavali. Oni nisu bili religiozni u današnjem smislu te riječi, budući da za njih vjera nije bila lična stvar vjernika koji je doživio unutarnji preobražaj. Poslanik je raskrstio s prošlošću, pa su se Arapi iznenada – gotovo trenutno – našli po prvi put dijelom ujedinjene zajednice, oslobođeni tereta stalnih, razornih ratova. U kratkom razdoblju Muhamedove vladavine, oni su postali svjesni mogućnosti potpuno drugačijeg načina življenja, povezanog s religijskom promjenom. Ono što ih je zadesilo u vrijeme Muhameda, imalo je takav zapanjujući učinak da su čak i oni koji su nastojali raskinuti s ummom, mogli jedino djelovati i misliti na poslanički način. Muslimanima je vjerojatno tokom ratova protiv ride postalo jasno da je Muhamed bio, posljednji i najveći od svih poslanika. Međutim, s obzirom da ta činjenica Muhamedovog poslanstva nije sasvim jasno iskazana u Kur'anu, muslimani su se morali suočiti s izazovom novonastalih poslanika ride. Ebu Bekr je suzbio ustanke svojom mudrošću i blagošću, te je time napokon uspio u potpunosti ujediniti Arabiju. Razborito je uvažio sve pritužbe ustanika i nije vršio odmazdu nad onima koji su se vratili u svoje jato. Većinu povratnika među muslimane zapravo je primamio izgled da sudjeluju u vrlo unosnim ratnim pohodima (gaza) u susjedne zemlje, čiji je vrhunac dosegnut za vrijeme vladavine drugog halife Omera ibn el-Hataba (634-644.). Ti su napadi bili reakcija na problem koji se javio nakon uspostave novog mira na poluotoku. Stoljećima su Arapi pokrivali svoje nedovoljne zalihe vođenjem gaza, no islam je tome stao na kraj, budući da plemenima umme nije bilo dopušteno međusobno ratovanje. Šta je moglo zamijeniti gaze, koje su Arapima omogućavale da izbjegnu život u oskudici?

Omeru je bilo sasvim jasno da umma ima potrebu za redom. Bezakonje je trebalo staviti pod kontrolu, a sva energija, koja se prije koristila za pljačku i međusobna neprijateljstva, odsada se trebala koristiti za zajednički cilj. Očigledno, jedino što je preostalo, bili su pohodi na nemuslimanske zajednice u susjednim zemljama. Jedinstvo umme jedino se moglo sačuvati napadima na područja izvan Arabije, čime je također ojačan autoritet halife. Arapi su tradicionalno bili neskloni kraljevstvu i poprijeko su gledali svakog vladara koji bi upravljao na način monarha. No, tokom ratnih pohoda ili traženja novih ispaša prihvaćali su autoritet jednoga predvodnika. Omer je stoga sebe prozvao emiru-l-mu'minim (vođa vjernika). Muslimani su doduše priznavali njegovu vlast u pitanjima koja su se odnosila na ummu, ali su i dalje sami odlučivali o svemu onome što se ticalo njih kao pojedinaca. Pod Omerovim vodstvom Arapi su provalili u Irak, Siriju i Egipat, i postigli niz nevjerojatnih vojnih pobjeda. Perzijsku su vojsku porazili u bici kod Kadisije (637.) nakon koje je uslijedio pad Ktesifona, prijestolnice perzijskih Sasanida. Čim su stekli dovoljno snage u ljudstvu, muslimani su bili u stanju zauzeti čitavo Perzijsko Carstvo. Doduše, Bizantsko Carstvo im je pružilo otpor, pa stoga nisu zauzeli središnje bizantsko područje u Anadoliji. Ipak, muslimani su pobijedili u bici kod Jarmuka (636.) u sjevernoj Palestini, osvojili Jerusalem 638. godine, te su do 641. godine uspostavili vlast nad čitavom Sirijom, Palestinom i Egiptom. Muslimanske su vojske doprle sve do Kirenaike na obalama Sjeverne Afrike. Samo dvadeset godina nakon bitke na Bedru, Arapi su posjedovali ogromno carstvo. No, širenje se nastavilo. Stoljeće nakon Poslanikove smrti, Islamsko Carstvo se prostiralo od

Pirineja do Himalaja. Sve je to označavalo samo još jedno čudo i znak Božanske sklonosti. Prije dolaska islama, Arapi su bili prezrena skupina; međutim, u nevjerojatno kratkome roku, postigli su dva velika vojna uspjeha pobjedama nad dva svjetska carstva. Osvajačko je iskustvo u njima pobudilo osjećaj da se nešto silno veliko dešava. Samo pripadanje ummi bilo je već doživljaj transcendentnoga, budući da je ono nadilazilo sve njihove spoznaje i imaginacije koje su posjedovali u vrijeme dok su bili u plemenima. Tako je njihov vojni uspjeh također potvrdio kur'ansku poruku, kojom je naglašeno da ispravno vođena društvena zajednica mora napredovati, zbog toga što je ona odraz Božanskih zakona. Pogledajte šta se događa kada se jednom predate Božijoj volji! Dok su kršćani u Isusovoj smrti na križu, koja je bila očita nesreća i poraz u svjetovnome smislu, vidjeli Božansku ruku, dotle su muslimani svaki politički uspjeh doživljavali kao nešto sveto i kao objavu božanskog prisustva u svojim životima.

Međutim, treba naglasiti da arapski prodor iz Arabije nije pokrenut divljom snagom "islama". Ljudi sa Zapada često islam shvaćaju kao nasilnu, militantnu vjeru kojoj je glavna uloga pokoravanje drugih naroda mačem. To je netačno tumačenje muslimanskih ratova za proširenje teritorija. Ničega vjerskog nije bilo u tim vojnim pohodima, a sam Omer nije smatrao da ima božanski mandat za osvajanje svijeta.

Omer i njegovi ratnici imali su sasvim pragmatičan cilj: težili su za plijenom i zajedničkom aktivnošću koja bi održala jedinstvo umme. Stoljećima su Arapi pokušavali povesti pohode na naselja bogatijih zemalja izvan arapskog poluotoka; razlika je bila sada ta što su se oni pri svojim provalama suočili sa slabostima susjednih carstava. Perzija i Bizant su se međusobno sukobljavali već desetljećima u dugim i razornim nizovima ratova. Jedni i drugi bili su iscrpljeni. U Perziji su pak društveni razdori i velike poplave dotukle privredu. Mnogi pripadnici sasanidske vojske bili su arapskog porijekla, te su prebjegli muslimanskim osvajačima tokom njihovog pohoda. U sirijskim i sjevernoafričkim provincijama Bizantskog Carstva, mjesnom je stanovništvu omrznula vjerska netolerancija kršćanskih pravoslavnih ustanova, pa nije bilo sklono pomaganju Bizantu tokom arapskog upada. Uprkos tome, kao što je već prije rečeno, muslimani nisu uspjeli prodrijeti u srce Bizanta, Anadoliju.

Kasnije, nakon što su muslimani stvorili svoje veliko carstvo, islamski je zakon dao vjersko tumačenje tog osvajanja, podijelivši svijet na dva velika područja stalnog međusobnog sukobljavanja – daru-l-islam (islamska zemlja) i daru-l-harb (ratna zemlja). Međutim, muslimani su zapravo prihvatili granice svoga širenja ostvarenog u to doba, te su živjeli u prijateljskim odnosima sa nemuslimanskim svijetom. Kur'an ne daje blagoslov ratnom djelovanju. U njemu se jedino opravdava pravedni rat samoodbrane kako bi se sačuvale časne vrijednosti, ali se osuđuje ubijanje i agresija.1 Nadalje, Arapi su, napustivši svoj poluotok, došli do saznanja da gotovo svi narodi pripadaju ehlu-l-kitabu, "sljedbenicima prijašnjih objava", to jest onima koji su primili autentične svete tekstove od samoga Boga. Oni stoga pripadnike Knjige nisu prisiljavali da pređu na islam; u stvari, do sredine osmog stoljeća prisilna konverzija uopšte nije bila uobičajena. Muslimani su vjerovali da je islam isključivo religija za Ismailove potomke, kao što je judaizam bio vjera Izakovih (Ishakovih) sinova. Arapska su plemena oduvijek pružala zaštitu slabijim nearapskim narodima koji su kasnije prešli na islam (mevle). Jednom kad su Židovi, kršćani i zoroastrijanci u muslimanskome carstvu postali zimije (zaštićene osobe), oni više ni na koji način nisu mogli biti napadani ili pljačkani. Među Arapima je oduvijek bila stvar časti da se prema svojim štićenicima odnose dobro, da im pomažu ili da vrše odmazdu nad onima koji su im načinili zlo. Zimije su plaćale porez, a za uzvrat im je pružana vojna zaštita. Osim toga, mogli su slobodno ispovijedati svoju vjeru, budući da se to u Kur'anu izričito zapovijeda. Uistinu, neki su kršćani, koje je pravoslavna crkva proganjala radi njihovih heretičkih stavova, radije prihvaćali muslimansku, nego bizantsku vlast. Omer je bio odlučan u uspostavi čvrste discipline. Arapskim vojnicima nije dano da uživaju u plodovima pobjede, a osvojene se zemlje nisu dijelile među pobjedničkim zapovjednicima, nego su prepuštane prijašnjim vlasnicima, koji su zauzvrat plaćali rentu muslimanskoj državi.

Nadalje, muslimanskim vojnicima nije dopušteno naseljavanje u gradovima. Umjesto toga, izgrađeni su utvrđeni vojnički gradovi (amsar) na strateški važnim položajima: Kufa u Iraku, Basra u Siriji, Kom u Iranu i Fustat na delti Nila. Damask je bio jedini stariji grad koji je postao jedan od muslimanskih središta. U svakome amsaru izgrađena je džamija, gdje su muslimanske trupe petkom obavljale džumu, budući da su amsari zapravo bili neka vrsta islamskih obrazovnih središta za vojnike. Omer je posebno naglašavao važnost porodičnih vrijednosti, strogo se odnosio prema pijanstvu, te je poticao poslanikove asketske vrline, koji je, kao i sam halifa, živio vrlo skromno.

Amsari su također imali ulogu arapskih enklava, gdje su nearapske tradicije, koje su se mogle uskladiti s kur'anskim svjetonazorima, nastavile cvjetati u muslimanskom ozračju. U to je vrijeme islam još uvijek bio suštinski arapska religija. Svaki zimija koji pređe na islam morao je postati mevlom ("klijentom") jednoga od plemena, a time i pripadnik arapskog društvenog sistema. Međutim, zlatno doba islama naglo je završilo u novembru 644. godine, kada je Omer izboden u džamiji u Medini od strane perzijskog ratnog zarobljenika, zbog ličnog nezadovoljstva. Završne godine rašiduna obilježene su nasiljem. Šest bliskih Muhamedovih saradnika izabralo je Osmana ibn Afana za trećeg halifu. Osman je imao daleko slabiji karakter od svojih prethodnika, iako je tokom prvih šest godina njegove vladavine umma uznapredovala. Vladao je znalački, pa su stoga muslimani osvojili nove teritorije u susjednim zemljama. Bizantu su preoteli Kipar izbacivši ga iz zapadnog Sredozemlja, dok su njihove vojne snage u Sjevernoj Africi došle sve do Tripolija, glavnoga grada današnje Libije. Na istoku su muslimani zauzeli veliki dio Armenije, prodrli na Kavkaz, te su proširili svoju vlast sve do rijeke Oks u Iranu, Herata u Afganistanu i Sinda na Indijskom potkontinentu. Uprkos tim pobjedama, vojnici su bili sve nezadovoljniji, budući da je došlo do velikih promjena u društvenom uređenju muslimanske zajednice. U malo više od jednoga desetljeća, arapski su vojnici svoj ogrubjeli nomadski način života zamijenili s potpuno različitim životom profesionalnih vojnika. Ljeta i zime su provodili u vojnim utvrdama daleko od svojih domova. Razdaljine su u carstvu bile sve veće, tako da su i ratni pohodi postajali sve naporniji, a osim toga ni ratni plijen nije više bio tako velik.

Osman je i dalje odbijao dozvoliti svojim zapovjednicima i najbogatijim mekanskim porodicama da formiraju privatna imanja na područjima Iraka i drugih osvojenih zemalja, što ga je učinilo vrlo nepopularnim, posebno u Kufi i Fustatu. Osman je također omrznuo muslimanima iz Medine, dajući najutjecajnije društvene i privredne položaje članovima svoje porodice Emevija. Optuživali su ga za nepotizam, premda su mnogi muški članovi iz te obitelji bili vrlo sposobni ljudi. Osman je naprimjer imenovao Muaviju, sina Muhamedovog starog neprijatelja Ebu Sufjana, namjesnikom Sirije. Muavija je bio dobar musliman i vrlo sposoban upravitelj, poznat po svojoj staloženosti i odmjerenom procjenjivanju okolnosti. Pa ipak, muslimani iz Medine, koji su se hvalisali svojom ulogom Poslanikovih pomagača (ensarije), nisu mogli preći preko toga da se Ebu Sufjanov porod favorizira. Recitatori Kur'ana, oni koji su ga znali napamet i koji su bili glavni vjerski autoriteti, nisu blagonaklono gledali na Osmanovo insistiranje da se u utvrđenim vojničkim gradovima dopušta samo jedna verzija svetoga teksta, a da se druge verzije, koje je većina preferirala, potiskuju, mada su se sve one razlikovale tek nekim manje važnim detaljima. Nezadovoljnici su sve više gledali na Aliju ibn Ebi Taliba, poslanikova rođaka, koji se, tako se bar čini, protivio i Omerovoj i Osmanovoj politici podržavanjem "vojničkih prava" i suprotstavljanjem moćinom centraliziranom uređenju vlasti.

656. godine nezadovoljstvo je doživjelo vrhunac u pravoj pobuni. Skupina arapskih vojnika iz Fustata vratila se u Medinu zahtijevajući svoja prava, no kada su shvatili da ih Osman nasamario, opkolili su njegov skromni dom, provalili u njegove odaje, te ga ubili. Pobunjenici su nakon toga proglasili Aliju novim halifom. Prva fitna Alija se činio razumljivim izborom. Odrastao je u Poslanikovom okruženju, ispunjen idealima koje je Muhamed promovirao. Bio je vrstan vojni zapovjednik, pisac nadahnutih pisama – još i danas se smatraju klasičnim muslimanskim tekstovima – svojim činovnicima, u kojima zagovara nužnost pravednog i milosrdnog odnosa prema pokorenim narodima. No, uprkos njegovoj bliskosti s Poslanikom, njegova vladavina nije bila općepriznata.

Aliju su podržavale ensarije iz Medine, pa i oni Mekanci koji su se protivili usponu Emevija. Također pridružili su mu se muslimani koji su još živjeli nomadskim načinom života, posebice u Iraku, gdje je utvrđeni vojnički grad Kufa bio jako Alijino uporište. Međutim, budući da je Osman, kao i Alija, bio Muhamedov zet, te je bio jedan od prvih koji su primili islam, njegovo je ubistvo bilo tako šokantan događaj da je uskoro nakon toga započeo petogodišnji građanski rat unutar umme, poznat i kao fitnet (fitna) – vrijeme iskušenja. Muhamedova najdraža žena Aiša, zajedno sa svojim rođakom Talhom i Muhamedovim bliskim saradnikom iz Meke Zubejrom, napala je Aliju zbog nekažnjavanja Osmanovih ubica. Budući da je vojska bila raspoređena u provincijama, pobunjenici su bili u stanju da neometeni brzim maršem krenu iz Medine prema Basri. Alija je bio u vrlo teškom položaju. On sam bio je užasnut Osmanovim ubistvom i kao pobožan čovjek nije mogao takvo nešto opravdati. Međutim, njegove su pristaše smatrale da je Osman zaslužio smrt, jer nije vladao pravedno, niti u skladu s načelima Kur'ana.

Alija se nije mogao odreći svojih sljedbenika, te je izbjegao u Kufu koju je učinio svojom prijestolnicom. Nakon toga krenuo je s vojskom prema Basri, gdje je lahko potukao pobunjenike u takozvanoj Bici kod deve, koja je tako prozvana jer je Aiša tokom bitke promatrala bojište jašući na devi. Alija je svim svojim pristašama nakon pobjede osigurao dobra namještenja, podijelio plijen među njima, ali im i dalje nije priznavao puna "vojnička prava", ne dopustivši im preuzimanje Savada, bogatog poljoprivrednog kraja oko Kufe, koji je bivšem Perzijskom Carstvu donosio najveće prinose. Naposljetku, u Aliju više niko nije imao povjerenja, jer s jedne strane nije zadovoljio zahtjeve svojih istomišljenika, a s druge strane protivnici su mu zamjerali neosuđivanje Osmanovog ubistva. U Siriji nisu priznavali Alijinu vlast, tamo je postojala snažna opozicija na čelu sa Muavijom koji je imao svoju vlastitu prijestolnicu u Damasku. Osman je bio njegov rođak, te je njemu kao novoj glavi porodice Emevija i arapskom plemenskom poglavaru bila dužnost da osveti njegovu smrt. Muaviju su podržavali bogati klanovi iz Meke i sirijski Arapi koji su cijenili njegovu odlučnu i razboritu vladavinu. Alija je vjerojatno čak bio sklon Muaviji, pa stoga na početku nije poduzimao nikakve korake protiv njega. Naime, i sama pomisao da bi Poslanikovi rođaci i saradnici napadali jedni druge bila je svakom muslimanu užasavajuća. Muhamedova misija imala je prvenstveni cilj uspostavu jedinstva među muslimanima i ujedinjenje umme, čime bi se približili jedinome Bogu. Da bi spriječile zastrašujuću mogućnost daljnjeg sukobljavanja, obje su se strane sastale kod mjesta Sifin na gornjem Eufratu 657. godine kako bi postigle primjerje, no pregovori nisu urodili plodom.

Muavijine su pristaše stavile primjerke Kur'ana na vrhove svojih kopalja, i pozivali neutralne muslimane da u skladu sa Božijim načelima presude među suparnicima. Arbitraža je presudila protiv Alije, i mnogi njegovi sljedbenici nastojali su ga navesti da prihvati tu odluku. Osjetivši pravi trenutak, Muavija je zbacio Aliju, vojsku poslao u Irak i proglasio se halifom u Jerusalemu.

Međutim, neke od radikalnijih Alijinih pristaša zaprepastilo je Alijino podvrgavanje arbitražnoj odluci i oni su odbili prihvatiti presudu. Po njima, Osman nije živio u skladu sa Kur'anom, a Alija je, postigavši kompromis s pobornicima nepravde, zapravo podržao Osmanove zablude i sišao s pravog puta, pa je stoga u njihovim očima i on prestao biti istinskim muslimanom. Ti su radikali uskoro napustili ummu, za koju su tvrdili da je izdala duh Kur'ana, te su podigli svoj vojni logor i izabrali svoga zapovjednika. Alija je vrlo brzo uspio savladati ekstremiste u svojim redovima, koji su postali poznati kao haridžije (otpadnici), ubivši organizatore pobune, ali je pokret zadobio mnoge simpatizere diljem carstva. Mnogi su od njih u stvari bili nezadovoljni nepotizmom Osmanove vladavine, te su željeli povrat kur'anskog duha jednakopravnosti.

Haridžije nisu nikad postale neka brojnija skupina, ali je njihova uloga u islamskoj povijesti vrlo važna, bili su prvi slučaj nečega što bitno označava muslimansko društvo, a to je da su sve nove teološke zamisli i pokreti bujno nicali u trenucima kad je politika štetno djelovala na moral umme. Haridžije su smatrale da vladar islamske zajednice ne smije biti najmoćniji, već najpobožniji musliman; halife nisu smjele biti moćnici poput Muavije. Bog je ljudima darovao slobodnu volju, a kako je On pravedan, kaznit će zlotvore kao što su Muavija, Osman i Alija, koji su, izdavši islam, postali otpadnici od vjere.

Haridžije su bile vrlo radikalne u svojim stavovima, ali time su natjerale muslimane da razmotre pitanje ko je uistinu musliman, a ko nije. Pitanje političkog vodstva imalo je toliku religijsku važnost da je ono oduvijek bilo povezivano sa idejama Božanske naravi, predodređenošću i ljudskom slobodom. Alija je zbog svog okrutnog odnosa prema haridžijama izgubio mnogo pristaša, čak i u Kufi. Muavija je pak bio na dobitku stekavši nove sljedbenike iz Alijinih redova, ali je većina Arapa ostala neutralna. Drugi pokušaj arbitraže, kojim se nastojalo pronaći drugog kandidata za halifu, propao je; Muavijina je vojska naposljetku skršila svaki otpor njegovoj vladavini u Arabiji, a Aliju su ubile haridžije 661. godine.

Oni koji su ostali vjerni Alijinoj stvari, u Kufi su proglasili njegova sina Hasana nasljednikom, ali Hasan je postigao dogovor s Muavijom, te se za priličnu novčanu naknadu povukao u Medinu, gdje je živio potpuno apolitično do kraja života 669. godine. Tako je umma ušla u novu fazu. Muavija je učinio Damask svojom prijestolnicom, te je započeo obnavljati jedinstvo muslimanske zajednice. Međutim, posljednji su sukobi učinili svoje. Muslimani Iraka i Sirije bili su neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima. Osim toga, muslimani su zapravo Aliju smatrali časnim, pobožnim čovjekom kojeg je porazila logika praktične politike. Ubistvo čovjeka, koji je bio prvi muškarac koji je prešao na islam i Poslanikov najbliži muški srodnik, s pravom se smatralo nečim izrazito nečasnim, te je potaknulo vrlo ozbiljna pitanja o moralnoj vjerodostojnosti umme. Kao što je već rečeno, prema arapskoj tradiciji muški su potomci nasljeđivali bitne karakteristike svojih očeva, pa se stoga smatralo da je i Alija morao nešto naslijediti od Poslanikovih jedinstvenih kvaliteta, a Alijini muški potomci su zbog toga uvažavani kao vodeći vjerski autoriteti. Kobna sudbina Alije, čovjeka kojeg su izdali njegovi prijatelji kao i njegovi neprijatelji, postla je simbolom stalne životne nepravde. S vremenom, muslimani koji su se protivili hilafetskom načinu vladanja, istupit će poput haridžija iz umme, te će pozvati sve istinske muslimane da im se pridruže u borbi (džihad) za viša islamska načela. Oni će se proglasiti pripadnicima Alijine stranke – Ši'atu Alijj.

Drugi su muslimani pak zauzeli neutralan stav. Njih su strašile ubojite podjele koje su cijepale ummu, pa je za mnoge jedinstvo, kao nikada prije, postalo presudnom islamskom vrednotom. Mnogi su bili nezadovoljni Alijom, ali im je isto tako bilo jasno da je Muavija daleko od idealnog vođe. Muslimani su se često sa sjetom prisjećali vremena četvorice rašiduna, kao razdoblja kada su muslimanima vladali pobožni ljudi, koji su bili bliski s Poslanikom, ali su ih zlotvori upropastili. Događaji prve fitne zadobili su simboličan značaj, te su se suprotstavljene muslimanske strane tokom međusobnog sukobljavanja pozivale na tragične incidente toga razdoblja kako bi opravdale svoj islamski poziv. Pa ipak, svi su bili složni u tome da je zamjena Medine, prijestolnice Poslanika i rašiduna, emevijskim Damaskom bila više od obične političke smicalice. Izgledalo je da umma napušta Poslanikov svijet i da postoji opasnost da ona izgubi svoj temeljni smisao. Pobožniji i savjesniji muslimani bili su odlučni u tome da iznađu nove načine njezina vraćanja na pravi put.

1 Kur'an 2:194, 252; 5:65; 22:40-42.

(Kratka historija islama, Karen Armstrong)