Lažno pripisivanje vehabijskog (mudžessimskog i mušebbiškog) vjerovanja hanbelijskom mezhebu i eserijskoj akaidskoj školi, te stav imama Ibn ʿAbd al-Hādīja al-Ḥanbelīja (Ibn al-Mibrada) o tome!

U savremenoj polemici oko božanskih atributa često se susreće tendencija da se vehabijska (kvazi-selefijska) akaida (vjerovanje) koja se karakterizira afirmacijom tijelesnosti (tadžsīm), sličnosti (tešbīh) i doslovnog (tjelesnog) smještanja Allaha na Arš, lažno pripisuje hanbelijskom mezhebu i eserijskoj školi. Ova tendencija se naročito oslanja na selektivno citiranje kasnijih hanbelijskih autoriteta, među kojima se ističe imam Džemaluddin Jusuf Ibn Abd el-Hadi Ibn el-Mibrad el-Makdisi (840–909/1437–1503), poznat kao Ibn Abd el-Hadi ili Ibn el-Mibrad. Međutim, pažljivo proučavanje njegovih djela, posebno Tuhfet el-usul (ili Tuhfet el-vusul ila ilm el-usul), pokazuje da njegov stav o Aršu i božanskoj neovisnosti radikalno proturječi vehabijskoj mudžessimsko-mušebbiškoj interpretaciji.

Ibn Abd el-Hadi el-Hanbeli, učenik Ala’uddina el-Merdavija i Burhanuddina Ibn Mufliha, pripada kasnijoj hanbelijskoj tradiciji. U Tuhfet el-usul on prenosi riječi Ibn Akila (Ebu el-Vefa Ali ibn Akil el-Bagdadi, d. 513/1119):

„Ibn Akil je rekao: Allah je neovisan o mjestima i o oslanjanju na bilo šta osim na Sebe. Stoga, onaj ko vjeruje da Arš nosi Njega, takav je nevjernik (kāfir).“

Ovaj iskaz jasno negira svaku ideju da je Allah ovisan o Aršu ili da ga Arš „nosi“ u tjelesnom smislu. On potvrđuje božansku apsolutnu neovisnost (istināʾ) od mjesta (makān) i od svakog stvorenog oslonca. Vjerovanje da Arš nosi Allaha, što implicira da je Allah tijelo koje treba potporu, proglašava se kufrom.

Ovaj stav nije izoliran. U istom djelu Ibn el-Mibrad raspravlja o božanskim atributima naglašavajući da su oni vječni i stvarni, ali bez takjīfa (određivanja načina), bez tešbīha (upoređivanja / sličnosti sa stvorenjima), bez tamsīla (izjednačavanja / potpunog poređenja), bez taʿṭīla (poricanja / oduzimanja atributa) i bez tedžsīma (tijelesnosti / tijelesnog shvaćanja).

On navodi da su hanbelijski autoriteti (uključujući Kadija es-Sagira) složni u tome da je onaj ko vjeruje da je Allah tijelo među tijelima, nevjernik. Razlike postoje samo oko formulacije „tijelo različito od drugih tijela“, ali muʿtamad (pouzdano mišljenje) unutar mezheba smatra i takvu formulaciju problematičnom ili kafirskom.

Zašto je vehabijsko pripisivanje hanabilama lažno?

Vehabijska sekta, kako se formirala od 18. stoljeća nadalje, često insistira na doslovnom shvaćanju istiva’a kao „sjedenja“ ili „smještanja“ na Arš, uz tvrdnju da je Allah „iznad“ Arša na način koji podrazumijeva mjesto i smjer. Neki ekstremniji predstavnici ili popularne interpretacije idu do toga da Arš „nosi“ Allaha ili da je Allah u potrebi za Aršem kao mjestom. Takav stav direktno proturječi Ibn Abd el-Hadijevom citatu: onaj ko vjeruje da Arš nosi Allaha je kāfir (nevjernik).

Klasična hanbelijska i eserijska tradicija (Ahmed ibn Hanbel, rani učenici, Ibn Kudame, u svojim kritičkim djelima, i kasnije hanbelije) drži se principa bi-lā kejfe, vjerovanje u atribute kako su došli, bez određivanja načina i bez tijelesnog upoređivanja. Ibn el-Dževzi je čak napisao Def’ šubeh et-tešbih, upravo da bi očistio hanbelijski mezheb od optužbi za tešbīh i tedžsīm koje su neki unijeli. Ibn Akil, iako je imao složenu intelektualnu putanju, u ovom pitanju izražava stav koji se uklapa u širu ehli-sunnetsku tradiciju tenzīha (naglašavanja Allahove potpune različitosti od Njegovih stvorenja i negiranja svake sličnosti između Stvoritelja i stvorenog).

Akademski gledano, vehabijsko (mudžessimsko-mušebbiško) vjerovanje ne može se legitimno pripisati ni hanbelijskom mezhebu ni eserijskoj školi. Imam Ibn Abd el-Hadi el-Hanbeli, na kojeg se često oslanjaju, u Tuhfet el-usul eksplicitno prenosi i prihvaća stav da je Allah neovisan o mjestima i da je vjerovanje da Arš nosi Njega, kufr (nevjerstvo). Ovaj stav potvrđuje kontinuitet sunitske tradicije tenzīha unutar hanbelizma, tj. atribute treba potvrditi kako su došli, ali bez tijelesnosti, bez mjesta i bez ovisnosti o stvorenom. Svako drugačije tumačenje predstavlja anakronističko i selektivno čitanje klasičnih hanbelijskih tekstova.

Redakcija