Islam pod opsadom - Dolazak Zapada (1750-2000.)

Nijedan događaj svjetske povijesti nije ravan usponu Zapada. Zemlje sjeverno od Alpa stoljećima su smatrane zaostalim područjima, ali su s vremenom prihvatile dostignuća grčko-rimske kulture s juga, te postepeno razvile svoju posebnu verziju kršćanstva i vlastite oblike agrarne kulture. Zapadna Evropa u svom razvoju uveliko je kaskala za Bizantom, u kojem je jedino uspio opstati državni sistem Rimskog Carstva. Te su zapadne zemlje tek oko dvanaestog i trinaestog stoljeća počele sustizati tadašnje razvijenije kulture, a već početkom šesnaestog stoljeća u njima se začinju procesi društvene transformacije koji će im omogućiti da zagospodare ostatkom svijeta.

Tako nevjerojatan uspon jedne tako civilizacijski zaostale sredine uistinu je jedinstven. Po mnogočemu to je dostignuće slično arapskom stjecanju položaja vodeće svjetske sile tokom sedmog i osmog stoljeća, s tim da arapski muslimani nisu postali gospodari svijeta, niti su razvili neku novu vrstu civilizacije kao što su to učinili Evropljani tokom šesnaestog stoljeća. Osim toga, savremena evropska dostignuća bila su kobna za muslimansko društvo. Naime, Osmanlije su nastojale organizirati vojsku na zapadnjački način, nadajući se da će time otkloniti evropsku prijetnju. Međutim, te su reforme provedene na vrlo površan način, pa su stoga sami sebe ubrzo osudili na propast. Pobijediti Evropu na njezinom terenu zahtijevalo je transformaciju poljoprivrednih muslimanskih društvenih sistema od vrha do dna, te stvaranje potpuno nove društvene, privredne, obrazovne, religijske, duhovne, političke i intelektualne državne strukture. Između ostalog, taj proces morao je biti izvršen u kratkom vremenskom periodu, što je bilo nemoguće, jer je Zapadu trebalo gotovo tri stoljeća da dostigne tu civilizacijsku razinu. Novo evropsko društvo i njegove američke kolonije imalo je sasvim drugačije privredne temelje.

Savremena ekonomija više se nije zasnivala na agrarnom višku, već na razvijenoj tehnologiji i investiranju kapitala, kojima se omogućavao neograničen priliv dohotka, čime je zapadno društvo prestalo biti ovisno o ograničenjima agrarne kulture. Ova velika ekonomska revolucija bila je nešto poput drugog "Osnog doba", u kojemu je istovremeno s ekononiskim promjenama došlo do revolucionarnih preokreta na području političkog, društvenog i intelektualnog života. Sve te promjene nisu bile plod nekog planiranog promišljanja, već su nastale kao rezultat složenih historijskih procesa koji su vodili u stvaranje sekulariziranih društvenih struktura zasnovanih na demokratskim načelima. U šesnaestom stoljeću Evropljani su pokrenuli naučnu revoluciju koja im je omogućila dotad nedostignuti stepen kontrole nad prirodom i njenim bogatstvima. Na području medicine, pomorstva, poljoprivrede i industrije došlo je do velikih otkrića. Mnogobrojni pronalasci sami po sebi nisu bili presudni za razvoj Zapada, ali je njihov cjelokupni učinak radikalno izmijenio budućnost. Do 1600. godine veliki broj inovacija davao je dojam nepovratnog i nezadrživog napretka: otkriće na jednom području često je omogućavalo stvaranje novih vidika u drugim znanstvenim granama. Uvidjevši da mogu promijeniti prirodne tokove, Evropljani su napustili tradicionalno mišljenje da svijetom vladaju nepromjenljivi zakoni. I dok tadašnja konzervativna društva, zasnovana na agrarnoj privredi, nisu mogla sebi priuštiti tako drastične promjene, narodi Evrope i Amerike postajali su sve sigurnija. Oni su se od sada mogli čvrsto nadati da će stalnim ulaganjem njihova kapitala biti omogućen daljnji privredni i trgovački napredak. Tehnološki napredak društva vodio je industrijskoj revoluciji devetnaestog stoljeća, a do toga vremena Zapadnjaci će postati dovoljno smjeli da prestanu tražiti nadahnuće u prošlosti, kao što je to slučaj u agrarnim kulturama, te da se okrenu isključivo prema onome što donosi budućnost.

Evropska modernizacija društva u sebi je uključivala i velike društvene i intelektualne promjene. Ključna je bila efikasnost: domišljatost pojedinca i cjelokupni politički poredak bili su u službi učinkovitosti. Također, različiti naučni i industrijski projekti zahtijevali su sudjelovanje sve većeg broja niže kvalificiranih zaposlenika kao što su uredski službenici, te radnici u štamparijama i tvornicama, koji su, da bi zadovoljili nove standarde, morali steći specijalizirane oblike osposobljavanja i obrazovanja. Osim toga, ljude se sve više tjeralo na masovnu potrošnju, kako bi se održao privredni sistem koji je sve većem broju ljudi pružao osiguranu životnu egzistenciju. Nadalje, kako su se pripadnici radničke klase sve više opismenjavali, tako su zahtijevali od vlade sve veća prava da samostalno odlučuju u svojim proizvodnim sektorima. Ukoliko je neka nacija željela iskoristiti sve svoje ljudske resurse kako bi povećala svoju produktivnost, morala je u svoj sistem uključiti i izdvojene, marginalizirane društvene skupine poput Židova. Vjerske razlike i duhovni ideali nisu smjeli zaustaviti društveni napredak, pa su naučnici, vlada, te vladini dužnosnici insistirali na svojoj slobodi od crkvenog nadzora. Stoga ideali demokratije, pluralizma, snošljivosti, ljudskih prava i sekularizacije nisu bili samo romantični ideali političkih znanstvenika i filozofa, nego su ih, barem djelomično, nalagale potrebe moderne države. Utvrđeno je da je savremena nacija jedino produktivna i efikasna ukoliko je organizirana na sekulariziranim i demokratskim osnovama.

Uz sve to, pokazalo se da društva koja su organizirala svoje ustanove prema racionalističkim i znanstvenim normama nezaustavljivo kroče prema naprijed, da im nijedno društvo agrarnoga tipa nije ravno ni u kojem pogledu. Sve je to imalo kobne posljedice po islamski svijet. Progresivna narav modernog društvenog sistema i industrijalizirana privreda značili su nužnost neprestanog ekonomskog i trgovačkog širenja. Postojala je stalna potreba za novim tržištima, a kad bi se iskoristili domaći resursi, krenulo bi se u potragu za novim izvan matičnih zemalja. Zapadne države započele su na različite načine s kolonizacijom vanevropskih agrarnih zemalja u cilju njihovog uklapanja u svoj komercijalni sistem. Međutim, taj proces nije bio nimalo jednostavan. Kolonizirane zemlje bile su bogate sirovinama koje su korištene u evropskoj industriji. U zamjenu one su dobivale jeftine zapade proizvode, čime se često uništavala domaća industrija. Osim toga, kolonije su morale svoju privredu i društvo mijenjati i modernizirati po evropskom uzorku, svoj finansijski i trgovački sistem racionalizirati i staviti pod nadzor zapada, pa su tako "domoroci", ili barem dio njih, bili prisiljeni usvojiti savremene ideje i etiku Zapada. Agrarne države kolonizaciju su doživljavale kao nešto strano, agresivno i uznemirujuće. Modernizacija je u tim zemljama bila izvedena vrlo površno, budući da je Evropi trebalo tri stoljeća da postigne ono što su kolonije morale usvojiti u par desetljeća. I dok su savremene ideje u Evropi imale dovoljno vremena da uhvate korijenja u svim društvenim klasama, dotle je u kolonijama samo mali broj ljudi, pripadnika viših slojeva i to – što je značajno – vojnih, bio u stanju prihvatiti zapadnjačko obrazovanje i smatrati vrijednim dinamični proces modernizacije. Velika većina stanovništva i dalje je bila zakopana u vrednote stare agrarne etike.

Time je društvo bilo podijeljeno, te se neprestano povećavao jaz nerazumijevanja između te dvije klase. Oni koji su bili ostavljeni po strani tokom procesa modernizacije imali su dojam da njihova zemlja postaje sve otuđenija od njih, da je ona poput prijatelja kojeg je bolest toliko iznakazila da ga više ne prepoznaju. Njima su upravljali sekularizirani strani zakonski propisi koje nisu razumjeli. Njihovi su se gradovi izmijenili, jer ih je zapadna arhitektura sve više "modernizirala", a stara gradska jezgra zadobila je ulogu nadiđenog muzejskog relikta prošlih vremena, postala je turističkom mekom pridošlica sa Zapada. Zapadni turisti često su se znali izgubiti i smesti u vijugavim alejama i haotičnoj urbanistici orijentalnih gradova, a istovremeno nisu bili svjesni da starosjedilačko stanovništvo njihove modernizirane gradove također drži jednako tuđim. Zbog svega toga, većina se stanovništva u kolonijama osjećala izgubljenom u svojim vlastitim domovinama.

Povrh svega, tamošnji pripadnici svih društvenih klasa bili su vrlo uznemireni činjenicom da više ne upravljaju svojom sudbinom. Njih je duboko pogađao raskid sa korijenima njihove tradicije, kao i poražavajući gubitak nacionalnog i vjerskog identiteta. Dok su, naprimjer, Evropljani i Amerikanci sami sebi diktirali tempo svoje modernizacije i djelovali po vlastitim nahođenjima pri stvaranju svojih društvenih sistema, dotle su stanovnici koloniziranih zemalja bili prisiljeni da se što brže podvrgnu tuđinskom programu modernizacije. Pa čak su i sami zapadnjaci vrlo bolno doživljavali promjene u svojim društvenim sredinama. Gotovo četiri stotine godina oni su morali trpjeti krvave političke revolucije, raznovrsne strahovlade, etnička čišćenja, nasilne vjerske ratove, pljačke i grabeži, neprestane socijalne nemire, iskorištavanje radničke klase, duhovnu slabost i sve veće društveno otuđivanje u megalopolisima. Danas smo svjedoci sličnog nasilja, okrutnosti, revolucionarnog kretanja i socijalnopolitičke smetenosti u zemljama u razvoju, pred kojima se steru još tegobniji putevi ka modernizaciji društva. Osim toga, duh modernizacije na Zapadu sasvim je drugačiji od onog u nezapadnim zemljama. U Evropi i Americi njegove su dvije glavne karakteristike: inovacija i saverenost (u Evropi i Americi proces modernizacije čvrsto je utvrđen deklaracijama o državnoj nezavisnosti na temeljima političke, intelektualne, vjerske i društvene jednakosti).

Međutim, zemljama u razvoju modernizacija je donijelo gubitak nezavisnosti i nacionalne suverenosti. Umjesto inovativnog utiranja vlastitih puteva modernizacije, trećim zemljama jedino preostaje da oponašaju društvene modele sa Zapada, a ovaj je otišao predaleko u svom razvoju da bi ga one sustigle. Budući da se procesi modernizacije na Zapadu i u zemljama u razvoju toliko međusobno razlikuju, teško je povjerovati da će konačni proizvod u slabije razvijenoj sredini biti sukladan sa željenim učincima postignutim na Zapadu. Ukoliko potrebni sastojci za pravljenje kolača nisu dostupni – umjesto brašna se koristi riža, umjesto svježih jaja ona u prahu, a umjesto sećera začini – kolač neće biti nimalo sličan onome opisanome u kuharu, premda je precizno rađen po njegovim uputama. Potpuno različiti sastojci sačinjavaju moderni kolač zemalja u razvoju, a demokratija, sekularizam, pluralizam i sve ostale društveno napredne tekovine nisu se u njima tako čvrsto ukorijenile kao na Zapadu.

Proces modernizacije potresno je djelovao na islamski svijet. Umjesto da budu jednan od vodećih faktora svjetske civilizacije, islamske zemlje su vrlo brzo i na duže vrijeme postale ovisne o evrposkim silama. Budući da su kolonijalisti bili zadojeni savremenim etičkim načelima Zapada, muslimanski društveni sistem bio im je potpuno stran i pomalo zastrašujući, pa su muslimane često izvrgavali svom preziru, gledajući u njima nazadne, neradničke, fanatične i iskvarene ljudske jedinke. Zapadnjaci su smatrali da je evropska kultura oduvijek bila naprednija od svih drugih svjetskih civilizacija, ne uviđajući, zbog svoje znanstveno povijesne neupućenosti, da su prije samo par stoljeća evropske države bile "nazadno" uređene na načelima agrarne privrede poput tadašnjih islamskih društava. Evropski narodi često su uzimali zdravo za gotovo svoju navodnu rasnu nadmoć nad "istočnjacima", izvrgavajući ih svom preziru na nebrojene načine. Sve to pogubno je izjedalo odnose Istoka i Zapada. Zapadnjaci su često smeteni neprijateljstvom i bijesom većine muslimana prema njihovoj kulturi, koju oni, zbog vrlo drugačijih povijesnih iskustava, smatraju liberalnom i naprednom.

Međutim, takva ljutita muslimanska reakcija nimalo ne čudi. Njihova reakcija ne svodi se samo na protivljenje savremenom Zapadu, već svakom vanjskom nametanju strane kulture. I tako, budući da je islamski svijet bio široko rasprostranjen i strategijski razmješten, Evropljani su združenim snagama prvo podvrgli sistemskoj kolonizaciji područja Bliskog istoka, Indije, Arabije, Malezije, te velike dijelove Afrike. Muslimani u tim krajevima vrlo rano su na svojoj koži osjetili silinu agresivne modernizacije. Naime, islamski svijet nije bio u stanju da se uspješno i bez prepreka modernizira kao neprimjer Japan koji nikad u svojoj povijesti nije koloniziran, čije su privredne i političke ustanove ostale nedirnute, te koji je sačuvao svoju državnu nezavisnost od Zapada.

Evropsko temeljito i učinkovito koloniziranje islamskog svijeta nije se provodilo svuda na jednak način. Ono je započelo u mogulskoj Indiji. Tokom druge polovine osamnaestog stoljeća britanski trgovci učvrstili su svoj položaj u Bengalu, te su već u ono vrijeme, dok je evropski proces modernizacije islamskog svijeta još bio u povojima, bili ravnopravni hinduskim i muslimanskim trgovcima. To razdoblje britanskog kolonijalizma poznato je kao "pljačkanje Bengala", zbog toga što je njime načinjena nepovratna šteta tamošnjoj industriji i poljoprivredi. Bengalcima više nije dozvoljen uzgoj ljetine za svoje potrebe, već su prinuđeni proizvoditi sirovine za visoko industrijalizirano zapadno tržište. Tako je nekadašnje bogato bengalsko područje dobilo drugorazredno značenje u svjetskoj ekonomiji. S vremenom su Britanci osmislili "savremenije" i učinkovitije načine izrabljivanja, pa je i njihov stav prema Bengalcima i drugim Indijcima bio sve superiorniji, te su se posvetili "civiliziranju" domorodačkog stanovništva, koje je otpočelo 1793. godine dolaskom prvih protestantskih misionara.

Međutim, Britanci nisu dopustali Bengalcima razvoj vlastitog modernog industrijaliziranog društva; britanski upravitelji u Bengal su uvodili samo one oblike savremene industrijske tehnologije koji su učvršćivali njihovu nadmoć i vladavinu nad bengalskim stanovništvom. Bengalci nisu imali koristi od britanske svjetski poznate učinkovitosti. U Bengalu su kao i prije vladale boleštine, glad i međusobne trzavice, a broj stanovnika i dalje je nezaustavljivo rastao. Vremenom, problemi siromaštva i prenapučenosti bivali su sve veći, jer u Bengalu nisu postojali veliki gradovi u koje bi se, kao što je to bio slučaj na Zapadu, višak stanovništva iselio, pa su stoga svi, uprkos velikoj bijedi, morali ostajati na selu. Privredno pljačkanje Bengala vodilo je britanskoj političkoj dominaciji. Između 1798. i 1818. godine, bilo sporazumima, bilo vojnim osvajanjima, Britanci su uspostavili svoju vlast diljem Indije, izuzevši područja u dolini Inda koja su pokorena između 1843. i 1849. U međuvremenu, Francuzi su stvarali vlastito kolonijalno carstvo.

Napoleon Bonaparte zauzeo je 1798. godine Egipat u nadi da će osnivanjem baze u Suecu uspjeti presjeći britanske pomorske puteve za Indiju, što se, kao i ekspedicija na Siriju, na koncu izjalovilo. Napoleon je u Egipat poveo veliku skupinu učenjaka iz svih područja, na raspolaganju je imao biblioteku s najsavremenijom evropskom literaturom, naučni laboratorij i štamparsku mašinu (presu) s arapskim slovima. Pa ipak, muslimane Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike dolazak novih evropskih dostignuća nimalo nije oduševljavao. Od samog početka u naprednoj evropskoj kulturi vidjeli su neprijateljskog napadača, koji je uvijek dolazilo u paketu zajedno s iznimno izvježbanim vojnim jedinicama sa Zapada. Napoleon je zapravo osvajanjem Bliskog istoka htio sebi pripremiti tlo za napad na Britansku Indiju uz pomoć Ruskog Carstva. Iran je radi tih okolnosti dobio krajem osamnaestog stoljeća važan strategijski položaj, pa je Britanija tokom sljedećeg stoljeća osnovala svoje baze na jugu zemlje, dok su Rusi nastojali zadržati kontrolu nad njegovim sjeverom.

Nijedna od tih evropskih sila nije željela da Iran postane tipična kolonija ili protektorat (sve dok tamo nisu otkrivena naftna nalazišta početkom dvadesetog stoljeća), ali su obje imale velikog utjecaja na novostvorenu Kadžarsku dinastiju, tako da se iranski šahovi nisu usudili ni prstom maknuti bez dopuštenja ili potpore jedne od njih. Kao u Bengalu, i Britanci i Rusi razvijali su u Iranu jedino one oblike tehnološkog napretka kojima su podupirani njihovi kolonijalni interesi, dok su spriječili razvoj izuma kao što je željeznica, jer bi od nje iranski narod imao koristi, što bi ugrozilo njihov tamošnji strategijski položaj.

Evropske sile kolonizirale su islamske zemlje jednu za drugom. Francuska je zauzela Alžir 1830., a Britanija Aden devet godina kasnije. Tunis je okupiran 1881., Egipat 1882., Sudan 1889., a Libija i Maroko 1912. godine. Sykes-Picotovim sporazumom 1915. godine, dogovorena je podjela teritorija umirućeg Osmanskog Carstva (koje je bilo na strani Njemačke tokom Prvog svjetskog rata) između Britanije i Francuske ukoliko ostvare pobjedu nad Centralnim silama. Nakon rata, Britanija i Francuska ubrzo su uspostavile svoje protektorate i mandatne vlade u Siriji, Libanonu, Palestini, Iraku i Transjordaniji. Arape je taj postupak evropskih sila razbjesnio, s obzirom da su im obećale nezavisnost nakon raspada Osmanskog Carstva. U srcu nekadašnje osmanske države Mustafa Kemal, znan i kao Ataturk (1881-1938.) osnovao je nezavisnu državu Tursku, ne dopustivši uplitanje evropskih moćnika. Muslimani Rusije, Kavkaza i Središnje Azije potpali su pod novostvoreni Sovjetski Savez. Čak i kad su neke od muslimanskih država dobile nezavisnost, Zapad je i dalje imao kontrolu nad njihovom privredom, nalazištima nafte, te ključnim svjetskim i pomorskim putevima poput Sueckog kanala. Osim toga, nakon što bi Evropljani konačno napustili neku od svojih kolonija, tamošnjim bi oslobođenim narodima bila ostavljena u nasljeđe neriješena politička situacija koja bi najšešće završila u krvavim sukobima.

Na primjer, kada su se Britanci 1947. godine povukli iz Indije, indijski je potkontinent podijeljen između indijskih Hindusa i muslimanskih Pakistanaca, koji su od tada u poziciji smrtnog neprijateljstva. Još i danas oni prijete jedni drugima svojim nuklearnim oružjem. Cionisti su 1948. godine oduzeli palestinskim Arapima njihovu domovinu i na torn području osnovali židovsku sekularnu državu Izrael uz podršku Ujedinjenih Nacija i međunarodne zajednice. Gubitak Palestine postao je moćan simbol poniženja muslimanskog svijeta od strane zapadnih sila, koje izgleda nisu previše marile za sudbinu stotina hiljada pokradenih i protjeranih Palestinaca. Unatoč tome, na početku su neki muslimani bili oduševljeni Zapadom. Iranski intelektualci Mulkum Kan (1833-1908.) i Aka Kan Kirmani (1853-1896.) poticali su Irance na prihvatanje zapadnog obrazovanja, kao i modernog sekulariziranog zakona umjesto šerijata, vidjevši u tome jedini put napretku muslimanskog društva. Sekularisti iz tih intelektualnih krugova pridružili su se liberalnijoj ulemi u Konstitucionalnoj (Ustavnoj) revoluciji 1906., prisilivši Kadžarsku dinastiju na donošenje savremenog državnog ustava, kojim bi se ograničila vlast monarha uspostavom svenarodnog iranskog parlamenta.

Mnogi vodeći mudžtehidi u Nadžafu podupirali su donošenje ustava. Šejh Muhamed Husein Naini vrlo je uvjerljivo izrazio njihov svjetonazor u svom djelu Admonition to the Nation (Prijekor naciji; 1909.) u kojem tvrdi da je takav način ograničavanja tiranije čin vrijedan šijske vjere, te da od parlamentarne vladavine zapadnog stila jedino veće značenje ima povratak skrivenog imama na kraju vremena. Egipatski pisac Rifah et-Tahtevi (1801-1873.) bio je opsjednut idejama evropskog prosvjetiteljstva čiji su ga nazori podsjećali na felsefu. Njega je oduševljavalo kako naprimjer u Parizu sve društvene ustanove savršeno funkcioniraju, te je bio impresioniran racionalnom preciznošću francuske kulture, obrazovanošću običnog puka i sveopštom francuskom strašću za stvaralaštvom. Tahtevi je sve učinio da pomogne Egiptu da uđe u taj hrabri novi svijet. U Indiji je pak Sejid Ahmed Kan (1817-1898.) nastojao prilagoditi islam savremenom zapadnom liberalizmu, ističući da je učenje Kur'ana u potpunoj saglasnosti s prirodnim zakonima koje je nedavno razotkrila moderna nauka. Sejid Ahmed Kan posebno je značajan kao osnivač visoke škole u Aligarhu gdje su muslimani uz uobičajene islamske obrazovne predmete mogli studirati prirodne znanosti i engleski jezik. Nastojao je pomoći muslimanima da lakše prihvate tekovine modernog društva očuvanjem osjećaja za vlastitu kulturnu baštinu, kako ne bi postali najobičnijim kopijama zapadnoga čovjeka. Prije nego što je kolonizacija u njihovim zemljama uzela maha neki su muslimanski vladari na vlastitu inicijativu pokušali izvršiti modernizaciju svojih društava.

Osmanski sultan Mahmud II započeo je 1826. godine s reformama Tanzimat (propisi, odredbe), kojima je ukinuo janjičare, modernizirao vojsku, te uveo neke nove vojne tehnologije. 1839., sultan Abdulmedžid I izdao je Gülhanske dekrete, koji su ga obvezali na veću saradnju i ovisnost o svojim osmanskim podanicima, i koji su uveliko reformirali carske ustanove. Još je dramatičniji bio program modernizacije egipatskog paše albanskog porijekla Muhameda Alija (1769-1848.), koji je bez ičije pomoći, oslonjen na vlastite sposobnosti, učinio Egipat nezavisnim od Istanbula, uvodeći tu zaostalu provinciju u savremene svjetske tokove. Međutim, surovost njegovih metoda pokazala je kako je teško izvršiti društvenu modernizaciju u kratkome vremenu. Muhamed Ali je svu političku opoziciju dao poubijati; dvadeset i tri hiljade seljaka prisilno regrutovane u radne jedinice umrlo je od napora gradeći nove sisteme navodnjavanja i vodovode diljem Egipta; osim toga, seljaci su, zbog silnog straha od prisilnih regrutovanja u Alijevu novoosnovanu savremenu vojsku, često izbjegavali vojnu obavezu odsijecanjem svojih prstiju i vlastitim osljepljivanjem. Kako bi sekularizirao državu, Muhamed Ali jednostavno je oduzimao imetak kojim se subvencionirao vjerski život, te je ulemu sistematičnim društvenim marginaliziranjem lišio bilo kakva utjecaja. Svjetonazor uleme, koja je ionako svaku modernizaciju doživljavala kao napad na muslimansku tradiciju, postao je nakon svih tih događaja još ograničeniji, što je dovelo na kraju do njenog odbacivanja svih zapadnjačkih novotarija koje su dolazile u njihovu zemlju. Muhamed Alijev unuk Ismail-paša (1803 -1895.) postigao je još veće uspjehe u modernizaciji Egipta: finansirao je izgradnju Sueckog kanala, sagradio je oko hiljadu i pol kilometara željezničkih pruga, natopio je gotovo sedam hiljada kvadratnih kilometara neobradivih površina, otvorio je moderne škole koje su pohađali dječaci sa djevojčicama, te je pretvorio Kairo u savremeni grad nalik na zapadne prijestolnice. Na nesreću, troškovi tog ambicioznog programa doveli su Egipat do bankrota, prisilivši državu na zaduženje.

To je ubrzo dovelo do britanske vojne okupacije 1882. godine, kojom su se tobože štitili interesi evropskih dioničara i ulagatelja. Muhamed Ali i Ismail nastojali su Egipat učiniti modernom saverenom državom; umjesto toga, modernizacija je njihovu zemlju dovela pod britansku kolonijalnu upravu. Nijedan od tih prvih reformatora nije u potpunosti razumio sveobuhvatnost ideja koje su omogućile transformaciju evropskog društva. Stoga su u suštini sve njihove reforme bile površnog značaja. Kasniji reformatori sve do doba Sadama Huseina nastojali su preuzeti neka od zapadnih dostignuća, posebno na području vojne tehnologije, ne obazirući se pretjerano na efekte koje bi one mogle ostaviti na društveno uređenje njihovih država. Međutim, neki raniji reformatori bili su itekako svjesni tih opasnosti. Iranski aktivist Džemaludin (1839-1897.), koji je sebe prozvao "El-Afgani" ("Afganistanac"), jer se nadao da će privući veću pažnju muslimanskoga svijeta kao afganistanski sunit nego kao iranski šija, bio je jedan od prvih islamskih reformatora koji je ukazao i upozoravao na tu problematiku. El-Afgani je živio u Indiji tokom velikih pobuna Hindusa i muslimana protiv britanske vlasti 1857. godine; gdjegod da je otputovao, bilo u Arabiju, Egipat, Tursku, Rusiju ili Evropu, Džemaludin je osjetio svuda prisutnu moć Zapada, i stekao je uvjerenje da će zapadna kultura svojom skorašnjom dominacijom u svijetu uništiti muslimanski svijet.

Uvidjevši sve pogubne posljedice koje mogu proizaći iz površnog oponašanja zapadnjačkog života, gorljivo se zalagao da narodi islamskoga svijeta ujedine svoje snage protiv evropske prijetnje; po njemu, muslimani moraju sami, bez vanjskog uplitanja, doseći savremene tekovine znanstvene kulture novog svijeta. Stoga je nužno da muslimani njeguju vlastitu tradiciju, to jest islamsku kulturu. No, sam islam mora postati racionalniji i moderniji kako bi što bolje odgovorio na nove izazove. S obzirom da i Kur'an i poslanik Muhamed ističu nužnost slobodnog mišljenja, muslimani moraju ponovno otvoriti već dugo zatvorena "vrata idžtihada" kako bi skinuli nametnute okove sa svog uma. Zapadnjačko prodiranje omogućilo je politici da ponovno zauzme centralnu ulogu u islamskom svijetu. Još od vremena poslanika Muhameda, muslimani su sve povijesne događaje smatrali teofanijama; duboko proživljavajući prisutnost Boga u povijesti, neprestano su se hvatali u koštac s izazovom izgradnje boljeg svijeta. Muslimani su u svakom političkom događaju tražili božansko značenje, te su čak i njihovi promašaji i tragedije vodili velikim duhovnim i teološkim dostignućima. Naprimjer, muslimani su slobodnim razvojem svog unutrašnjeg duhovnog života nakon raspada Abasijskog hilafeta uspjeli ostvariti takvu društvenu klimu koja je u mnogočemu bila usuglašena s duhom Kur'ana, i koja im je omogućila lakše nadilaženje političke agonije umme. Međutim, prodor Zapada u njihove živote pobudio je mnoga nova i važna religijska pitanja.

Zapadno ponižavanje umme više nije bilo samo politička katastrofa, već je dirnula same dubine muslimanske duše. Takva izražena slabost muslimanske zajednice bila je znak da je štošta u islamskoj povijesti krenulo u krivom smjeru. U Kur'anu se ističe da zajednica predana Božijoj volji ne može propasti. Muslimanska povijest potvrđuje tu činjenicu. U teškim vremenima mnogi pobožni muslimani okretali su se religiji, prilagodivši je novim okolnostima, pa stoga umma nije time samo oživljavala, nego je često postajala čvršćom i naprednijom nego prije. Kako je uopšte mogao islamski svijet sve više potpadati pod dominaciju sekulariziranog i bezbožnog Zapada? S vremenom će sve veći broj muslimana biti zaokupljen tim pitanjem, te će njihovi brojni pokušaji da se muslimanska povijest vrati na pravi put katkad izgledati kao beznadežni potezi očajnika. Današnji bombaši samoubice – nešto neviđeno u islamskoj povijesti – pokazuju da su neki muslimani stekli uvjerenje kako je njihova borba protiv nadmoćnog neprijatelja gotovo beznadna misija. El-Afganijeva bizarna i često sasvim nemoralna politička kampanja mirisala je na ovaj novi očaj. Naprimjer, jedan od njegovih učenika izvršio je atentat na iranskog šaha 1896. godine. Međutim, nisu svi njegovi istomišljenici smatrali da je nužno posezati za tako radikalnim sredstvima da bi se ostvarili Afganijevi ciljevi.

Njegov prijatelj i kolega, egipatski učenjak Muhamed Abduhu (1849-1905.), bio je mnogo promućurniji i umjereniji mislilac od Afganija. Smatrao je da rješenje problema leži u obrazovanju a ne u revoluciji. Abduhua je duboko pogodila britanska okupacija Egipta, no on je, bez obzira na tu činjenicu, gajio veliku ljubav prema Evropi. Kako je iščitao i proučio mnogobrojna zapadna znanstvena i filozofska djela, Abduhu je osjećao iznimnu prisnost s evropskim čovjekom. Uveliko je poštovao političke, pravne i obrazovne ustanove modernog Zapada, ali isto tako bilo mu je sasvim jasno da se one ne mogu sveobuhvatno i u kratkome roku presaditi u duboko religioznu zemlju poput Egipta, gdje je modernizacija svojom prevelikom brzinom i nasilnošću isključila iz svoga procesa ogromnu većinu narodnih masa. Po njemu, bilo je nužno da se savremene zakonske i konstitucionalne novine sa Zapada nakaleme na tradicionalne islamske ideje koje su ljudima bliske i razumljive; društvo u kojem narod ne razumije vlastite zakone postaje u stvari država bezakonja. Naprimjer, islamsko načelo šure (savjetovanje, dogovaranje) pomoglo je muslimanima da shvate značenje demokratije.

Obrazovanje je također tražilo reforme. Studenti su u medresama učili moderne prirodne znanosti, što im je omogućavalo da svoja novostečena znanja povežu s islamskom tradcijom i time olakšaju i učine muslimanima smislenijim ulazak u novi svijet. Međutim isto tako trebalo je i sam šerijat modernizirati, čega su Abduhu i njegov mlađi savremenik, novinar Rešid Rida (1865-1935.), bili itekako svjesni, znajući da će taj proces biti dugotrajan i vrlo kompleksan. Ridaa je zabrinjavao porast sekulariziranih ideja među arapskim intelektualcima i učenjacima, koji su ponekad bili veoma prezrivo nastrojeni prema islamu, smatrajući ga nečim što nazaduje njihovu zemlju. Tako nešto po Ridau je moglo samo još više oslabiti ummu, te je učiniti podložnijom zapadnjačkom imperijalizmu. Rida je bio jedan od prvih muslimana koji se zalagao da se osnuje potpuno moderna, ali i potpuno islamska država, zasnovana na reformiranom šerijatu. Poticao je, između ostalog, otvaranje viših obrazovnih ustanova u kojima bi studenti proučavali međunarodne zakone, sociologiju, svjetsku historiju, religiologiju i savremene prirodne znanosti, uporedo sa studiranjem fikha. To bi trebalo omogućiti da se islamska jurisprudencija razvija u okrilju modernog zapadnog prava, čime bi se neraskidivo povezale tradicije Istoka i Zapada. Osim toga, time bi šerijat, agrarni zakonski kodeks, došao u suglasje s novim tipom društvenog uređenja razvijenog na Zapadu. Reformatori su neprestano osjećali da imaju dužnost braniti islam pred evropskim kritikama. To je dovelo do toga da su Zapad i religija postali glavni predmet proučavanja muslimanskih učenjaka. U Indiji pjesnik i filozof Muhamed Ikbal (1876-1938.) isticao je da je islam jednako racionalan i pravedan kao bilo koji zapadni sistem. U stvari, islam je po njemu najracionalnija i najnaprednija od sviju konfesija.

Njegov strogi monoteizam oslobodio je čovječanstvo od mitoloških praznovjerja, a Kur'an je poticao muslimane na pomnije promatranje prirode, stalno promišljanje o onom što su opazili, te neprestano preispitivanje svojih djelovanja. Tako je empirijski duh koji je rodio savremene svjetonazore zapravo začet u islamu. Ikbalovi stavovi tumačili su povijest na ograničen i subjektivan način, što se nije ni po čemu razlikovalo od zapadnjačkih težnji da u kršćanstvu i Evropi vide superiorne faktore i barjaktare svjetskog napretka. Ikbalovo isticanje racionalnog duha islama vodilo ga je u ocrnjivanje sufizma. S obzirom da je smatrao kako moderni racionalizam jedini omogućava daljnji napredak islama, Ikbal je postao predvodnikom novih društvenih i vjerskih tokova koji su odbacivanjem svakog oblika mistične duhovnosti zadobili nadmoć u muslimanskom svijetu. Sam Ikbal bio je pod snažnim utjecajem zapadnjačke misli, stekao je čak i titulu doktora filozofije u Londonu. Pa ipak, smatrao je da je Zapad svojim prebrzim napretkom ozbiljno ugrozio vlastitu opstojnost; njegov je svjetovni individualizam odvojio ljudsku osobnost od Boga, koja je, postavši jedinim predmetom bogoštovanja, zadobila potencijalno demonske oznake. Rezultat toga biće zapadnjačko samouništenje, koje se po Ikbalu počelo ostvarivati u kolektivnom evropskom samoubistvu Prvog svjetskog rata. Muslimanima je stoga bila životna misija da svjedoče božansku dimenziju života, da se ne povlače iz svijeta u duhovnu kontemplaciju, već da djeluju u skladu sa društvenim idealima šerijata. Navedeni reformatori bili su svi odreda intelektualci koji su se uglavnom obraćali obrazovanom sloju stanovništva.

U Egiptu je mladi učitelj Hasan el-Bena (1906-1949.) osnovao organizaciju koja se svojim idejama obraćala širokim narodnim masama. Društvo muslimanske brace postalo je masovni pokret diljem Bliskog istoka. Jedino je u to vrijeme promoviralo ideologiju koja je bila u stanju zahvatiti sve dijelove društvene zajednice. El-Bana je bio svjestan činjenice da muslimani trebaju Zapadnu znanost i tehnologiju, kako bi reformirali svoje političke i društvene ustanove, ali, bio je, poput svih ostalih reformatora, uvjeren da svjetovna modernizacija mora ići ruku pod ruku s duhovnom reformacijom. El-Bana je znao biti ganut do suza kada bi poredio raskošni život Britanaca u zoni Sueckog kanala s bijednim čatrljama egipatskih radnika. U tome je vidio religijski problem koji zahtijeva rješenje zasnovano na islamskim načelima vjere. Dok su naprimjer kršćani često odgovarali na izazove modernizacije obnavljanjem vjerskih doktrina, dotle su muslimani isti problem riješavali ulaganjem većih napora u svoje društveno ili političko angažiranje (džihad). El-Bana je isticao da je islam sveobuhvatan način života; religija ne bi smjela biti svedena samo na ličnu sferu života, kao što je to slučaj na Zapadu.

Osim toga, nastojao je stvoriti muslimansku društvenu zajednicu u kojoj su načela Kur'ana sukladna duhu novog vremena. Nadalje, posebno se zalagao za ujedinjenje svih islamskih nacija, podizanje općeg životnog standarda muslimana, veću društvenu pravdu, borbu protiv nepismenosti i duhovnog siromaštva, te oslobođenje muslimanskih zemalja od strane dominacije. Smatrao je da su pod kolonijalnom upravom muslimani izgubili vezu sa svojom tradicijom. Naime, kopiranje civilizacijskih dostignuća drugih naroda svelo je muslimane na kulturne marginalce. Stoga je El-Bana, osim što je svoju Braću podučavao islamskim vjerskim obredima, odgajajući ih da žive po načelima Kur'ana, gradio škole, osnivao savremene skautske pokrete, omogućavao radnicima večernje školovanje, te otvarao visoke obrazovne ustanove za stručno osposobljavanje civilnih službenika. Muslimanska braća osnivala su ambulante i bolnice u ruralnim krajevima, gradila tvornice u kojima su muslimani za svoj rad bili bolje plaćeni nego igdje drugo, gdje su također mogli ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje i godišnji odmor. Osim toga, pripadnici Društva radnike su upoznavali sa savremenim zakonima o radu koji su štitili njihova radnička prava. Društvo muslimanske braće imalo je svojih mana. Manji broj njegovih sljedbenika bio je uključen u terorističke akcije, što je dovelo do raspuštanja organizacije (iako su ga od tada razni pokrovitelji nastojali obnoviti).

Međutim, većina pripadnika Društva – koje je do 1948. godine brojalo milijone muslimana – ne znajući za mračnije strane svoje organizacije, i dalje je u svojoj religijskoj misiji vidjela bitan faktor općeg društvenog blagostanja muslimanske zajednice. Trenutni uspjeh Društva muslimanske braće, koje je krajem Drugog svjetskog rata postalo najmoćnija politička ustanova u Egiptu, ukazivao je na činjenicu da široki narodni slojevi teže istovremeno modernizaciji i religijskoj tradiciji, bez obzira na trenutna stajališta muslimanskih sekulariziranih vlasti ili intelektualaca. Takva vrsta političkog i društvenog djelovanja bila je karakteristika mnogih budućih modernih islamskih pokreta, posebno Mudžame'e (Islamske skupštine) koju je osnovao šejh Ahmed Jasin u Gazi. Povezivanjem islamske tradicije s modernističkim vrednotama, nastojalo se pridonijeti općem blagostanju palestinskog naroda na područjima koje je okupirao Izrael nakon Junskog rata 1967. godine. Koje su odlike savremene muslimanske države? Iskustvo kolonijalizma i sudar s evropskom civilizacijom poremetili su uređenje islamskog društva. Svijet se bespovratno izmijenio. Muslimani nisu znali kako uzvratiti Zapadu, zato što se u svojoj povijesti nisu susreli sa takvom vrstom izazova. Ukoliko su željeli sudjelovati u modernim svjetskim procesima, muslimani su bili dužni usvojiti zapadnjačke novotarije. Napose, Zapad je smatrao obaveznim odvajanja religije od politike kako bi se svjetovna vlast, znanost i tehnologija oslobodili konzervativnih spona vjerskih doktrina. U Evropi je nacionalizam zamijenio odanost vjeri, koja je sve do novijih vremena omogućavala sklad i jedinstvo zapadnog društva. Ipak se taj preokret tokom devetnaestog stoljeća pokazao vrlo problematičnim.

Evropske nacionalne države započele su utrku u naoružanju 1870-ih godina, koja je bila uzrok dvaju svjetskih ratova. Svjetovne ideologije pokazale su se ubilačkima kao i vjerski fanatizam, što se posebno pokazalo u projektima nacističkog holokausta, te sovjetskih gulaga. Filozofi prosvjetiteljstva bili su uvjereni da većom obrazovanošću ljudi i narodi postaju razumniji i snošljiviji. Ta se nada pokazala utopijskom poput bilo koje druge mesijanske fantazije. Bez obzira na to, život većine stanovništva Evrope i Amerike ipak je s vremenom, uspostavljanjem demokratskih načela u savremenim društvenim zajednicama Zapada postigao blagodati jednakopravnosti. Ali, narodi Zapada imali su stoljeća na raspolaganju kako bi stvorili demokratske sisteme vladavine. Sasvim je druga stvar kada se moderni parlamentarni sistem uvodi u pretežno agrarna ili djelomično modernizirana društva, u kojima je većini stanovništva savremeni politički diskurs predstavljao nešto potpuno nepoznato i neshvatljivo. Politika u kršćanskoj religiji nije nikada imala centralnu ulogu. Konačno, Isus je govorio da njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

Evropski Židovi su se pak stoljećima zbog svojih načela odbijali baviti politikom. Kod muslimana pak politika nije nikada imala drugorazredan značaj. Kao što smo do sada vidjeli, za njih je politika bila pozornica njihove vjerske potrage. Spasenje nije imalo značenje otkupljenja od grijeha, već se ono postizalo stvaranjem pravednog društva, u kojem je pojedinac mogao lakše ostvariti egzistencijalno predavanje svog cjelog bića, kako bi postigao potpuno duhovno ispunjenje. Politika je stoga bila stvar od najveće važnosti u životu muslimana, usljed čega je tokom cijelog dvadesetog stoljeća dolazilo do mnogobrojnih pokušaja uspostavljanja čistih islamskih država. Naravno, stvoriti u savremenome dobu državno uređenje islamskog tipa bila je gotovo nemoguća misija. Ono je zahtijevalo prvenstveno džihad, borbu čije posljedice nisu bile nimalo bezazlene. Stiče se dojam da ideal tevhida unaprijed isključuje ideju sekularizacije, ali mora se uzeti u obzir da su u prošlosti i šije i sunije prihvatale odvajanje religije od politike. Pragmatizam svjetovnog politikantstva često je prljavo i okrutno; idealna muslimanska država nije "datost" koju se jednostavno može primijeniti u društvenom životu, ali ona svojim uređenjem pridonosi stvaralačkoj domišljatosti i disciplini kojima se omogućuje primjena kur'anskih ideala jednakosti u surovoj političkoj stvarnosti. Osim toga, zapadnjaci pogrešno misle da je islam taj koji koči stvaranje muslimanskog modernog sekulariziranog društva.

Doduše, stoji činjenica da je proces sekularizacije imao drugačiji razvoj u muslimanskom svijetu. Na Zapadu sekularizacija je doživljavana kao nešto dobroćudno. Prvi liberalni zapadni filozofi poput Johna Lockea (1632-1704.) smatrali su da ona omogućava nove i bolje puteve religijskom vjerovanju, jer se time religija oslobađa od spona državne kontrole čime se vjernik osposobljava za postignuće duhovnih ideala. Ali u muslimanskom svijetu sekularizacija je često bila agresivno usmjerena protiv religije i svega religioznog.

Ataturk je, naprimjer, zatvorio sve medrese, zabranio sufijske redove, te natjerao muškarce i žene na nošenje moderne odjeće u zapadnome stilu. Takva vrst prisile oduvijek je bila kontraproduktivna. Time islam u Turskoj nije nestao već se samo prikrio. Muhamed Ali je pak sa svoje strane ponizio egipatsku ulemu, prisvojivši njenu imovinu i smanjivši joj utjecaj u društvu. I jedan od njegovih kasnijih nasljednika, egipatski predsjednik Džemal Abd en-Naser (1918-1970.) s vremenom je postajao sve radikalnije protuislamski usmjeren, pa je između ostalog donio odredbu kojom se zabranjuje djelovanje Društva muslimanske braće. Zbog toga, jedan od Braće, koji je pripadao tajnom terorističkom krilu Društva, pokušao je izvršiti atentat na Nasera.

Međutim pripadnici Društva muslimanske braće, premda su godinama čamili u Naserovim koncentracionim logorima, većinom nisu agresivno djelovali; njihova se antidržavna aktivnost svodila na potajno dijeljenje protuvladinih letaka i održavanje tajnih sastanaka organizacije. U Iranu su vladari iz dinastije Pahlavi posebno surovo nametali sekularizam. Šah Reza Pahlavi (1878-1941.) također je oduzeo imovinu ulemi, zamijenio šerijat svjetovnim zakonom, ukinuo održavanje ašura svečanosti u čast imama Huseina, i na koncu je branio Irancima da idu na hadž u Meku. Nošenje islamske odjeće također je zabranjeno, a Rezaovi vojnici su znali javno na gradskim ulicama trgati i nabadati ženske zarove na bajunete svojih pušaka, te ih cijepati na komadiće. Tokom mirnih protesta 1935. godine, protiv Zakona o odijevanju u svetome gradu osmog šijskog imama Alija er-Ridaa, Mešhedu, vojnici su zapucali na nenaoružanu gomilu i ubili stotine ljudi. Nekad neprikosnoveno moćna iranska ulema s vremenom je postala svjedok pada svog društvenog utjecaja u Iranu. Nakon što je režim naredio ubistvo ajatolaha Mudarisa 1937., klerika koji je otvoreno napadao šaha Rezaa tokom parlamentarne rasprave, iranska ulema je, bojeći se da ne izgubi živu glavu, napustila političko djelovanje posve prepustivši moć šahu i svjetovnim vlastima. Rezaov sin i nasljednik Šah Muhamed Reza (1919-1980.) pokazao je još veće neprijateljstvo i prezir prema islamu. Na stotine studenata iz medresa, koji su se usudili protestvovati protiv režima, pucano je na ulicama glavnog grada, nakon čega je uslijedilo zatvaranje medresa diljem Irana, a vodeća islamska ulema, osim onih sretnika koji su uspjeli izbjeći iz zemlje, hapšena je i mučena do smrti. Ništa nije bilo demokratskoga u ovom sekularnom režimu iranskih šahova iz dinastije Pahlavi.

SAVAK, šahova tajna policija, zatvarala je Irance bez suđenja, podvrgavala ih svirepim mučenjima i poniženjima, dok su ustanove predstavničke vlasti vremenom u Iranu postale mrtvo slovo na papiru. Nacionalizam, koji su Evropljani u drugoj polovini dvadesetog stoljeća počeli odbacivati, također je stvarao probleme islamskom duštvu. Jedinstvo umme dugo je vremena bilo dragocjeni ideal; sada se odjednom muslimanski svijet rascijepio na mnogobrojna kraljevstva i republike, čije su granice odredile i povukle zapadne sile. Sve dok su muslimani sebe smatrali građanima Osmanskog Carstva ili članovima daru-l-islama, nacionalnom duhu nije bilo mjesta u islamskoj zajednici. Nacionalizam je u muslimanskim zemljama poprimio negativan značaj, te je često poistovjećivan s težnjom za oslobođenjem od nametnutih stega sa Zapada. Neke su pak novoizgrađene nacije postale izvorištem stalnih sukoba među svojim građanima. Naprimjer, južni dio Sudana većinom je kršćanski, a sjeverni Sudan je muslimanski. Narodima, koji su bili naviknuti da se religijski identificiraju, teško je bilo uspostaviti zajedničku "sudansku" nacionalnu svijest. Taj problem je posebno došao do izražaja u Libanonu, gdje je stanovništvo bilo gotovo podjednako podijeljeno u tri religijske zajednice – sunijsku, šijsku i maronitsku kršćansku – koje su do stvaranja nove države bile oduvijek autonomne. Pokazalo se da je dioba vlasti u toj zemlji nemoguća. Demografska vremenska bomba uzrokovala je građanski rat (1975-1990.) koji je tragično razdijelio Libanon.

U drugim zemljama, poput Sirije, Egipta i Iraka nacionalizam je usvojila vladajuća elita, ali ne i narodne mase koje su bile konzervativnijeg svjetonazora. U Iranu nacionalizam šahova dinastije Pahlavi usmjerio je svoju oštricu prema islamu, njime se nastojalo raskinuti sve veze naroda sa šiizmom uspostavljanjem drevne perzijske kulture predislamskog razdoblja. Uvođenje zapadnjačkog tipa demokracije u muslimanske zemlje također se pokazalo problematičnim. Reformatori koji su težili usađivanju savremenih društvenih tekovina u temelje islamskih ustanova, isticali su da ideal demokratije po sebi nije protivan islamu. Islamski zakon promovirao je načela šure (savjetovanja) i idžma, to jest donošenje zakonskih odredbi pomoću "konsenzusa" predstavničkih tijela umme. Rašiduni su se, naprimjer, birali većinskim izglašavanjem. Sve je to bilo u potpunosti kompatibilno demokratskom idealu. Poteškoće je djelomično stvarala Zapadna definicija demokratije kao "vladavine naroda, ustanovljene od naroda i za narod". U islamu je Bog taj, a ne ljudi ili narodi, koji daje legitimitet nečijoj vladavini. Takvo uzdizanje čovjeka doimalo se kao idolopoklonstvo (šrk), budući da se njime uzurpirao Božanski suverenitet. Međutim, muslimanske zemlje su i ne držeći se zapadnog shvatanja demokratije, bile u stanju uvesti predstavničke oblike vlasti u svoje državno uređenje. Doduše, demokratski ideali su u praksi često bili kratkoga vijeka ili predmetom zloupotrebe u islamskom svijetu. Iranci primjerice nisu dugo uživali u demokratskim blagodatima netom ustanovljenog parlamenta (Medžlis) nakon Konstitucionalne revolucije 1906. godine, jer ga je šah, uz rusku pomoć, ubrzo ukinuo. Tokom dvadesetih godina prošlog stoljeća Britanci su, u svojim upornim nastojanjima da Iran učine svojim protektoratom, često namještali izbore u toj zemlji kako bi saćuvali tamošnji politički i ekonomski utjecaj.

U drugoj polovini dvadesetog stoljeća, Amerikanci su svim silama podupirali nepopularnog Muhameda Rezaa Pahlavija, koji nije samo dokinuo političko tijelo Medžlisa, nego je sistemski kršio Irancima njihova osnovna građanska prava zagarantirana demokratskim uređenjem zemlje. Zapad je postavio dvostruke standarde; svojim je ljudima ponosno pružao vrednote demokratskog poretka, a muslimane je prisiljavao da pod krinkom demokratije prihvate robovsku podložnost svojim okrutnim diktatorskim vladarima. U Egiptu je između 1923. i 1952. godine održano sedamnaest općih izbora na kojima je svaki puta pobjeđivala stranka Vafd. Međutim, stranci Vafd svega je pet puta dopušteno da preuzme vlast u zemlji. Naime, obično bi Britanci ili njihov podanik, egipatski kralj, bili ti koji bi svojim odredbama opstruirali dolazak te stranke na vlast. Zbog toga su muslimani imali velikih poteškoća pri stvaranju svojih modernih nacionalnih država demokratskog tipa, u kojima je, između ostalog, religija svedena na privatnu sferu pojedinca.

Druga su se rješenja činila malo boljima. Kraljevina Saudijska Arabija, osnovana 1932. godine, utemeljeno je na Vehabijskim načelima. Time je u Saudijskoj Arabiji službeno prihvaćen svjetonazor kojim se ističe bespotrebnost donošenja državnog ustava, budući da je vladavina kralja i njegovih bliskih saradnika utemeljena na doslovnom čitanju Kur'ana. Međutim, Kur'an zapravo sadrži vrlo mali broj zakonskih propisa, te je od samih početaka islama postojala potreba da se, iz praktičnih razloga, zakonodavstvo svetog Teksta nadopuni sistemski složenijom pravnom naukom. Saudijci su se proglasili baštinicma izvornog islama arapskog poluotoka, a ulema je odobrila legitimitet državnih vlasti; zauzvrat, kralj je osnažio konzervativne religijske vrijednosti. Žene su isključene iz javnog života, propisano im je pokrivanje lica velom (čak iako to nije bio slučaj u Muhamedovo vrijeme), kockanje i alkohol su strogo zabranjeni, a tradicionalni oblici kažnjavanja, poput sakaćenja lopova, ponovo su ušli u zakonski sistem. Mnoge muslimanske države i organizacije nisu dijelile mišljenje saudijskih vlasti da odanost načelima Kur'ana zahtijeva takve prastare metode kažnjavanja.

Muslimanska braća su, naprimjer, od samoga početka osuđivali saudijsku zloupotrebu islamskog kaznenog sistema kao neprikladnu i zastarjelu, posebno zato što je rasipničko izobilje saudijske vladajuće elite i nejednaka podjela bogatstva u zemlji, vrijeđala osnovne vrijednosti Kur'ana. Pakistan je još jedna islamska država na kojoj je izvršen eksperiment modernizacije. Muhamed Ali Džina (1876-1948.), osnivač pakistanske države, bio je zadojen savremenim idejama sekularizma. Još od vremena Aurangzeba muslimani su bili vrlo nezadovoljni svojim sve ugroženijim položajem u Indiji: uznemireni sve većom moći većinskog hinduskog stanovništva, muslimane je plašio gubitak religijskog identiteta. To je posebno došlo do izražaja nakon britanske podjele potkontinenta 1947. godine. Između Hindusa i muslimana izbili su obračuni koji su rezultirali hiljadama izgubljenih ljudskih života. Džina je nastojao stvoriti političko okružje u kojem muslimani neće biti označavani ili ograničavani svojim religijskim identitetom. No za zemlju sa duboko ukorijenjenom muslimanskom tradicijom, šta je zapravo značilo biti "sekulariziran"? Pripadnici stranke Džema'at-i islami, koju je osnovao Ebu Ala Mevdudi (1903-1979.), isticali su nužnost strožijeg primjenjivanja šerijatskih odredbi, što je 1956. godine dovelo do ustavnog definiranja Pakistana kao islamske republike. Taj čin predstavljao je davne težnje pakistanskih muslimana, koje su svoj trajni oblik dobile u političkim ustanovama zemlje. Međutim, agresivno nametanje sekularizacije, kakvo smo vidjeli u Iranu i Egiptu, nije zaobišlo ni mladu pakistansku državu.

General Muhamed Ejub Kan (1958-1969.) sve je religijske zadužbine (evkaf ili vakufe), stavio pod državnu upravu, ograničio je obrazovni rad medresa, te uspostavio sekularni sistem zakonodavstva. Ejub Kan je nastojao islam učiniti građanskom religijom pod upravom države, što je neminovno vodilo sukobima s islamistima i konačno generalovom padu s vlasti. Tokom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća islamističke snage su postale najjača opozicija pakistanskim vlastima. Ljevičarski, sekularni premijer Zulfikar Ali Buto (1928-1979.) nastojao ih je umiriti zabranom alkohola i kockanja, no sve to nije bilo dovoljno da se spriječi uspješan udar predanog muslimanskog vođe Zije el-Haka iz jula 1977., kojim je uspostavljen prividno više islamski režim. Zija el-Hak je ponovo ustanovio zakonsku odredbu nošenja tradicionalne muslimanske odjeće, uveo je islamski kazneni zakon i donio trgovačke zakone u cilju zaštite pakistanske ekonomije od prevelikog vanjskog utjecaja. Međutim, čak je i predsjednik Zija držao islam podalje od politike i privrede, budući da je njegovo političko usmjerenje imalo sekularni značaj. Od njegove smrti u avionskoj nesreći 1988. na pakistanskoj političkoj sceni preovladavale su etničke napetosti, rivalstvo i korupcijski skandali među članovima vladajućeg sloja. Islamisti su tokom tog razdoblja izgubili utjecaj u zemlji. Uprkos tome, islam je ne miješajući se u stvari realne politike, ali svojim sveprisustvom u pakistanskom javnom životu i dalje ostao važan faktor pakistanskog identiteta. Takav kompromis podsjeća na razdoblja abasijske i mongolske vlasti, kada je došlo do slične podjele vladavine.

Čini se da je pakistanska država uspjela u svojoj namjeri da održi islamske stranke pod svojom kontrolom, ali to stanje prividnog primirja još je i danas daleko od idealnog. Kao i Indija, Pakistan troši ogromne sume novaca na nuklearno oružje, dok gotovo trećina stanovništva životari u beznadnom siromaštvu. To je situacija koja duboko vrijeđa muslimanski osjećaj za pravdu. Muslimanski aktivisti, ogorčeni takvom državnom politikom, čeznutljivo gledaju prema fundamentalističkoj vlasti talibana u susjednom Afganistanu (ovo je pisano prije američke vojne intervencije u Afganistanu kojom je skinut s vlasti talibanski režim – op. prev.). Činjenica da muslimani još nisu našli idealan politički model za dvadeseto stoljeće ne znači odmah urođenu nespojivost islama sa tekovinama modernog društva. Borba za osvijetljenje islamskog ideala u državnim strukturama, te pronalaženje istinskog vođe obuzimali su muslimansku misao tokom cjele njihove historije.

Budući da je, poput svake druge religijske vrijednosti, istinska islamska država po svojoj naravi transcendentnog značaja, ona se ne može u potpunosti izraziti nijednom ljudskom političkom idejom, izmiče dohvatu slabašnih i manjkavih ljudskih bića. Religijski život je zahtjevan, a sekularizirani racionalizam savremene civilizacije predstavlja poseban problem narodima svih velikih vjerskih tradicija. Kršćani, koje više zaokupljaju njihove doktrine od samog političkog života, trenutno se hvataju u koštac s dogmatskim pitanjima svoje vjere kako bi kršćanstvo prilagodili modernom senzibilitetu. Danas, naprimjer, pri raspravama o Kristovoj božanskoj prirodi, neki kršćani su odani starijoj dogmatskoj formulaciji, a neki pak traže novija i radikalnija rješenja. Katkad takve diskusije poprime veoma mučan i ogorčen ton, jer dotiču onu religioznu srž koja leži u srcu kršćanske vizije. Borba za modernu islamsku državu muslimanski je ekvivalent ovoj kršćanskoj dilemi. Tokom cjelokupne povijesti svi religiozni ljudi morali su svoju tradiciju pripremiti na izazove svoga posebnog procesa modernizacije, pa stoga potragu za idealnim oblikom muslimanske državne vladavine treba sagledavati kao esencijalnu i karakterističnu religijsku aktivnost, a ne kao hir nekolicine fanatika.

Kratka historija islama, Karen Armstrong