Ko stoji iza mezhepskih polemika u Bosni i Hercegovini

KO STOJI IZA MEZHEBSKIH POLEMIKA U BOSNI I HERCEGOVINI?

Salih ef. Čolaković

U posljednje vrijeme svjedoci smo sve učestalijih polemika na ovu, po mom mišljenju, veoma osjetljivu i potencijalno opasnu temu. Zbog toga osjećam potrebu da o njoj iznesem svoje mišljenje. Nakon objave Kur'ana i smrti Muhammeda, a.s., bilo je potrebno vrijeme u kojem će se razviti praktični i pravni mehanizmi putem kojih će se načela Kur'ana i sunneta, kako u oblasti ibadeta tako i u međuljudskim odnosima, primjenjivati u životu muslimana. U prvim stoljećima islama postepeno su se oblikovale velike pravne škole, među kojima četiri sunijska mezheba koja su se sačuvala do danas nose imena velikih islamskih učenjaka: imama Ebu Hanife (699–767), imama Malika ibn Enesa (711–795), imama Šafije (767–820) i imama Ahmeda ibn Hanbela (780–855). Na temeljima Kur'ana i sunneta, koristeći različite metodologije pravnog zaključivanja i idžtihada, ovi veliki imami i generacije njihovih učenika razvili su pravne tradicije unutar kojih velika većina sunijskih muslimana i danas prakticira svoju vjeru.

Ono što se u današnjim mezhebskim polemikama često zaboravlja jeste da se ovi veliki imami, uprkos razlikama u pojedinim pravnim pitanjima, nisu međusobno odnosili kao neprijatelji. Islamska tradicija bilježi njihove međusobne susrete, razgovore i intelektualne veze. Prenosi se susret Ebu Hanife i imama Malika u Mekki prilikom hadža; Malik je bio učitelj imama Šafije, dok je imam Šafija kasnije bio učitelj i jedan od važnih autoriteta imamu Ahmedu ibn Hanbelu. Razlikovali su se, raspravljali i dolazili do različitih pravnih zaključaka, ali razlika u mišljenju nije sama po sebi značila neprijateljstvo niti negiranje islama drugoga. Upravo je ta sposobnost da se razlikuju, a da se međusobno uvažavaju, jedan od velikih intelektualnih dometa klasične islamske civilizacije. Nažalost, taj nivo znanja i širine nije uvijek postojao među kasnijim sljedbenicima pojedinih mezheba. Tamo gdje su nedostajali znanje, razumijevanje i svijest o prirodi fikhskog razilaženja, nastajale su netrpeljivosti i sukobi, ponekad i sa tragičnim posljedicama.

Hanefijski mezheb danas je jedan od najrasprostranjenijih, ako ne i najrasprostranjeniji pojedinačni mezheb u muslimanskom svijetu, tradicionalno zastupljen od Balkana i Turske, preko dijelova Bliskog istoka i centralne Azije, pa sve do Afganistana, Pakistana, Indije i drugih područja. Zato želim postaviti jednostavno pitanje: treba li nama danas, kao muslimanima, a posebno nama u Bosni i Hercegovini, novi mezhebski sukob? Više od pet stoljeća muslimani Bosne i Hercegovine svoju su vjeru dominantno živjeli unutar hanefijske pravne tradicije. U njoj su gradili džamije i vakufe, formirali generacije alima, odgajali svoju djecu i sačuvali islam kroz neke od najtežih perioda naše historije. Zar nam ta činjenica ništa ne govori? Pripadnost hanefijskom mezhebu pri tome nikada ne bi smjela značiti omalovažavanje malikijskog, šafijskog ili hanbelijskog mezheba. Naprotiv, priznavanje legitimnosti različitih pravnih mišljenja predstavlja jednu od velikih vrijednosti islamske pravne tradicije. Problem Bosne, dakle, nije postojanje različitih mišljenja u islamu. Problem nastaje onda kada neko svoje mišljenje donese među muslimane ne kao doprinos islamskoj širini, nego kao mjerilo kojim će stoljetnu vjeru svojih domaćina proglašavati pogrešnom.

Nije li, međutim, mnogo potrebnije da se, umjesto beskrajnih rasprava o tome gdje će neko držati ruke u namazu, kako će izgovoriti određenu riječ ili hoće li u pojedinom pitanju postupiti prema jednom ili drugom pravnom mišljenju, ozbiljnije pozabavimo položajem muslimana u svijetu u kojem živimo? Islamski svijet danas nije isti kao prije nekoliko stoljeća. Suočava se s tehnološkim, ekonomskim, političkim, društvenim i bioetičkim pitanjima kakva prethodne generacije nisu mogle ni zamisliti. Potrebni su nam znanje, obrazovanje i ozbiljan idžtihad sposoban odgovoriti na novu stvarnost, a ne ponovno otvaranje sukoba koje su naši veliki učenjaci znali držati u okvirima legitimnog razilaženja. Naši imami nisu zatvorili vrata idžtihada u svome vremenu; zašto bismo mi vjerovali da je intelektualna obaveza muslimana završena prije hiljadu godina?

U tom kontekstu vrijedi spomenuti i pokušaje savremenih islamskih mislilaca da prevaziđu mezhebsku isključivost. Mustafa eš-Šek'a je u svom poznatom djelu Islam bez mezheba (El-Islam bila mezahib) upozoravao na štetu koju muslimanima nanose mezhebska isključivost, sektaštvo i pretvaranje razlika u sukobe. O značaju ovog djela govori i činjenica da je predgovor jednom od njegovih ranih izdanja napisao šejh Mahmud Šeltut, tadašnji šejhul-Azhar, pohvalivši autora, djelo i značaj pitanja kojim se bavi. Bez obzira na to slažemo li se sa svim eš-Šek'inim zaključcima, pitanje koje postavlja ostaje aktuelno: hoće li mezheb služiti razumijevanju i življenju vjere ili će postati povod za međumuslimanski sukob?

Bosanskohercegovački muslimani imaju i vlastito višestoljetno iskustvo. Ostali smo dominantno vezani za hanefijski mezheb, a nismo zbog toga imali potrebu osporavati pravo drugih muslimanskih naroda i zajednica da vjeru prakticiraju u skladu sa svojim naslijeđenim pravnim tradicijama. Nismo imali potrebu uređivati vjerski život muslimana u Iranu, Saudijskoj Arabiji ili bilo gdje drugdje. Šiijski islam i njegov džaferijski pravni sistem imaju svoju historiju i svoje sljedbenike. Vehabijski pokret, koji se javlja mnogo kasnije, u 18. stoljeću i vezuje za Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba (1703–1792), nije mezheb u klasičnom fikhsko-pravnom smislu i ne može se svrstavati uz četiri klasična sunijska mezheba. Prema različitim učenjima i pokretima možemo imati ozbiljne teološke i pravne rezerve, ali princip koji očekujemo za sebe jednostavan je: ako ne dolazimo drugima da mijenjamo njihove stoljetne tradicije, nemojte ni nama dolaziti sa zahtjevom da napustimo svoju.

Islam u Bosni nije jučer stigao. On ovdje ima svoje džamije, vakufe, medrese i alime, svoje šehide, svoju literaturu i svoju višestoljetnu kulturu življenja vjere. Zato se mora postaviti pitanje: zašto bi neko osjećao potrebu da muslimanu u Bosni, čiji su otac, djed i pradjed generacijama živjeli islam unutar hanefijske tradicije, danas objašnjava da njihova praksa odjednom nije dovoljno islamska? Zašto bi se energija muslimana trošila na stvaranje novih linija podjele tamo gdje već postoji stoljećima ukorijenjena vjerska tradicija? I, konačno, kome takve podjele koriste?

Zato smatram da oni koji danas pokušavaju raspirivati mezhebske „vatre“ među muslimanima Bosne i Hercegovine, bez obzira na to kako se predstavljali, ne mogu svoje djelovanje pravdati samo brigom za „čistoću“ ili „ispravnost“ vjere. Posljedice takvog djelovanja ne završavaju na načinu obavljanja namaza. Kada jednoj muslimanskoj zajednici počnete govoriti da njena stoljetna vjerska praksa nije dovoljno ispravna, vi ne dirate samo u nekoliko fikhskih pitanja. Dirate u njen historijski kontinuitet, kulturu, međusobno povjerenje i osjećaj pripadnosti. A kada se jednom među muslimanima uspostavi logika prema kojoj je moj brat, moj komšija ili moj imam „manje ispravan musliman“ zato što određeno fikhsko pitanje razumije drugačije, otvorena su vrata mnogo ozbiljnijim podjelama. Zbog toga mezhebske polemike u Bosni i Hercegovini ne smatram bezazlenom akademskom raspravom. One mogu imati ozbiljne posljedice po kulturni, društveni i ekonomski, a u konačnici i politički život muslimana na ovim prostorima.

I zato se vraćam pitanju iz naslova: ko stoji iza mezhebskih polemika u Bosni i Hercegovini - i kome one koriste? Svako neka sebi odgovori. Jedno je, međutim, sigurno: muslimani Bosne i Hercegovine nisu sačuvali islam više od pet stoljeća međusobno mjereći položaj ruku u namazu niti ispitujući jedni drugima svaku pojedinost ibadeta. Sačuvali su ga pripadajući mnogo široj i starijoj zajednici vjernika, povezanoj vjerom koja nadilazi pojedinca, generaciju, organizaciju i administrativnu strukturu. Generacije su se smjenjivale, države i vlasti nastajale i nestajale, institucije mijenjale svoje oblike, ali je zajednica muslimana opstajala prenoseći vjeru, znanje i pripadnost sa roditelja na dijete i sa učitelja na učenika. Ta zajednica nije nastala administrativnim aktom i njeno postojanje ne zavisi ni od jedne administrativne konstrukcije. Ona pripada kontinuitetu ummeta kojem su pripadali naši preci i kojem će, ako Bog da, pripadati naši potomci. Upravo taj kontinuitet, zajedno sa hanefijskom tradicijom kroz koju je islam ovdje stoljećima življen, imamo obavezu čuvati i predati generacijama koje dolaze.

Mostar, 31. 08. 2026

Salih Čolaković