Fundamentalizam

Zapadni mediji često stvaraju utisak da je borbeni i uglavnom nasilni oblik religioznosti poznat kao "fundamentalizam" izvorni proizvod islamske vjere. To nije istina. Fundamentalizam je globalna činjenica koja prožima svaku značajniju religijsku sljedbu kao odgovor na probleme moderne civilizacije. Postoji judaistički fundamentalizam, fundamentalističko kršćanstvo, fundamentalistički hinduizam, fundamentalistički budizam, fundamentalistički sikizam, pa čak i fundamentalistički konfučionizam. Takav tip vjere prvo se pojavio u kršćanskome svijetu na području SAD-a početkom dvadesetog stoljeća. I to ne slučajno. Fundamentalizam nije monolitan pokret; svaki oblik fundamentalizma, čak i unutar iste religijske tradicije, razvija se neovisno od drugih sličnih vjerskih kretanja svojom vlastitom simbolikom i entuziazmom. Pa ipak su sve te različite fundamentalističke manifestacije u mnogočemu međusobno slične. Treba primijetiti da fundamentalistički pokret nije nastao trenutno kao impulsna reakcija na dolaskom zapadnog modernizma, već je zadobio svoj oblik tek onda kada je proces modernizacije uveliko uznapredovao. Na početku su vjernici nastojali reformirati svoju religijsku tradiciju, pokušavajući je uskladiti sa savremenom kulturom. Kao što smo već vidjeli, muslimanski reformatori su nepokolebljivo ustrajali na tom putu.

Međutim, kada su se umjerenije metode pokazale beskorisnima, neki su se vjernici okrenuli mnogo ekstremnijim mjerama, čime je fundamentalistički pokret ugledao svjetlo dana. Pomnije sagledavajući čitavu stvar, nije zapravo nimalo neočekivano da se fundamentalizam prvo iznjedrio u SAD-u, oglednome uzorku modernizma, dok se na drugim stranama svijeta pojavio tek u novije doba. Od tri velike monoteističke religije, islam je ustvari posljednji poprimio karakteristike fundamentalizma, i to tokom kasnijih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je savremena kultura prodirala u muslimanski svijet. Do tog vremena fundamentalizam se prilično ustalio među kršćanima i Židovima, koji su mnogo duže bili izloženi iskustvu modernističke kulture. Fundamentalistički pokreti u svim vjerskim sljedbama dijele neke zajedničke karakteristike. Fundamentalizmom se objelodanjuju zapravo duboko razočarenje i nezodovoljstvo vjernika eksperimentom modernizacije koji nije ispunio očekivanja. Njime je također izražena istinska bojazan pobožnih ljudi. Svaki pojedini fundamentalistički pokret koji sam dosad proučavala osvjedočava uvjerenje svojih pripadnika da je sekularizacija ustanovljena kako bi izbacila religiju iz društvenih zbivanja. U mnogim slučajevima ne radi se o nekakvoj paranoji fanatičnih pojedinaca.

Vidjeli smo kako je sekularizacija veoma agresivno nametana muslimanskom svijetu. Fundamentalisti najčešće čeznutljivo i s nadahnućem gledaju na "zlatno doba" prije provale modernizma u njihovo društvo, s time da njima ni u kojem slučaju nije cilj povratak u Srednji vijek. Svi fundamentalistički pokreti su imanentno savremeni i isključivo su proizvod našeg vremena. Svi ti pokreti u svojoj su srži inovativni i često radikalni u tumačenju religije. Sve u svemu, fundamentalizam je bitan dio savremene svjetske pozornice. Gdje god da je modernizacija pustila korijene, tamo bi se razvio fundamentalistički pokret kao potpuno svjesna reakcija vjerski ugroženog puka. Fundamentalisti često izražavaju svoje nezadovoljstvo savremenim razvojem na taj način što ističu one elemente svoje tradicije koji se radikalno protive modernizmu. Svi su oni – čak i u SAD-u – posebno kritični prema demokratiji i sekularizaciji. Kako je, naprimjer, emancipacija žena jedan od temelja savremene kulture, fundamentalisti teže isticanju konvencionalnih, agrarnih muško-ženskih uloga, stavljajući žene nazad u kuću i pokrivajući ih velovima. Fundamentalizam se stoga može promatrati kao tamna strana savremenog društva; osim toga, njime su istaknute sve mračne strane eksperimenta društvene modernizacije. Fundamentalizam je, stoga, u simbiotskoj vezi s prisilnim procesom sekularizacije. Fundamentalisti se gotovo uvijek osjećaju ugroženima od modernog liberalnog društvenog poretka, čime njihov svjetonazor i ponašanje vremenom postaju sve ekstremniji u svojoj naravi. T

okom i nakon poznatog Sudskog procesa Scopes (američka država Tennessee protiv Johna Thomasa Scopesa) iz 1925., na kojem su protestantski fundamentalisti pokušali spriječiti dalje učenje teorije evolucije u javnim školama, svjetovna štampa je svojim pretjeranim ismijavanjem njihove zadrtosti dovela do toga da je teologija američkih protestanata postala još reakcionarnija i doslovnija u tumačenju Svetoga pisma. Radi toga su se pobožni američki protestanti okrenuli od svojih gotovo lijevih političkih opcija ka ekstremnoj desnici. Što su jači napadi sekularizma, to su snažnije reakcije fundamentalista. Fundamentalizam time razotkriva pukotinu u društvenom uređenju, koja razdvaja one što su privrženi sekulariziranim vrijednostima od onih koji u njima vide samo ono loše. Kako vrijeme prolazi, pristaše dvaju sukobljenih tabora sve su manje u stanju razumjeti jedni druge. Tako fundamentalizam započinje svoju političku djelatnost prepirući se s liberalima i sekularistima unutar istog kulturnog ili nacionalnog okružja. Naprimjer, umjesto da se bore protiv vanjskog neprijatelja, Zapada ili Izraela, muslimanski fundamentalisti se radije suprostavljaju svojim zemljacima ili drugim muslimanima koji gaje pozitivne stavove prema modernizaciji. Fundamentalisti se često povlače iz kulturnog i političkog života kako bi stvorili enklavu čiste vjere (kao što je slučaj, naprimjer, sa ultra ortodoksnom židovskom zajednicom u Jerusalemu i New Yorku).

Vlastitom izoliranošću oni sebe osposobljavaju za uspješnije poduzimanje različitih oblika ofanzivnog političkog i vjerskog djelovanja, kako bi vratili opće društvene tokove na pravi put, te ponovo sakralizirali svijet. Svi fundamentalisti svoju borbu doživljavaju kao borbu za preživljavanje. S obzirom da su pritisnuti uza zid, fundamentalisti su uvjereni kako moraju izboriti svoj put iz ćorsokaka u koji su upali. Takav način razmišljanja katkad neke od njih potakne na terorističke aktivnosti. Ipak, većina ne poseže za nasilnim sredstvima, nego ustrajno pokušava oživjeti svoju vjeru na načine koji su u skladu sa zakonom. Fundamentalistima je uspjeh zagarantiran sve dok su u stanju osigurati religiji središnje mjesto u društvenom životu. Stoga religija ponovo postaje vrlo važan faktor u svjetskim zbivanjima. Sredinom dvadesetog stoljeća, tako nešto je bilo u potpunosti nezamislivo, budući da se tada činilo kako sekularizaciju u njenom pohodu ništa ne može zaustaviti. Uistinu, sve do 70-ih godina prošlog stoljeća, islamski svijet bio je poligon za radikalnu sekularizaciju.

Međutim, fundamentalizmu religija nije samo sredstvo kojim se postižu politički ciljevi. Fundamentalisti su u svojoj biti pobunjenici protiv sekulariziranog izdvajanja božanskoga iz javnog života; oni očajnički rade na tome da duhovne vrijednosti dobiju prevladavajući utjecaj u savremenom svijetu. No, očaj i bojazan gorljivih fundamentalista prijeti uništenjem religijske tradicije, jer se isticanjem takvih agresivnijih oblika religioznosti čini najveća šteta onima koji propagiraju vjersku snošljivost i pomirenje.

Muslimanski fundamentalizam blisko je povezan s tim općim karakteristikama. Nije ispravno misliti da su islamu imanentne militantne, fanatične osobine koje tjeraju muslimane u nerazumno i nasilno odbijanje modernih tekovina. Muslimanski fundamentalisti su u suglasju s fundamentalistima drugih vjera diljem svijeta, budući da svi oni u dubini duše dijele podjednako zle slutnje u pogledu savremene sekularizirane kulture. Također, važno je napomenuti da muslimani imaju primjedbe o preširokoj upotrebi pojma "fundamentalizma", ispravno ističući da je taj termin zapravo kovanica američkih protestanata kojom oni izražavaju svoju nepokolebljivu religijsku gordost. Osim toga, riječ "fundamentalizam" ne može se prevesti na arapski jezik. Izraz usul, kao što smo već vidjeli, odnosi se na fundamentalna načela islamskog prava, a kako se svi muslimani pridržavaju tih načela, slijedom toga, može se svim muslimanima pripisati usulija (fundamentalizam). Uprkos svim svojim semantičkim nedostacima, "fundamentalizam" je jedini pojam kojim se može opisati klasa ratobornih religijskih pokreta; nijedan drugi izraz kao njegov substituent ne bi zadovoljio. Jedan od prvih muslimanskih fundamentalističkih ideologa bio je Mevdudi, osnivač pokreta Džema'at-i islami u Pakistanu.

On je u moćnim zapadnim silama vidio udruženu snagu koja cilja na uništenje islama. Po njemu, muslimani se moraju ujediniti kako bi se što uspješnije suprotstavili nadirućoj sekularizaciji, ukoliko im je stalo da njihova religija i kultura prežive. Muslimani su se i prije susretali s neprijateljski nastrojenim društvenim zajednicama, nerijetko su doživljavali teške poraze i katastrofe, ali tek s pojavom El-Afganija jedna nova odlika uvukla se u islamski način razmišljanja. Zbog zapadne prijetnje muslimani su prvi put u svojoj povijesti bili prisiljeni na zauzimanje čisto obranbenog stava. Mevdudi se opirao cjelokupnoj sekularističkoj etici: predlagao je uvođenje teologije islamskog oslobođenja. Budući da je Bog jedini gospodar svega, nijedan čovjek nije dužan pokoravati se zapovijedima nekog drugog ljudskog bića. Podizanje revolucije protiv kolonijalnih sila nije po njemu samo ispravno, već i dužnost svakog muslimana. Mevdudi je pozivao na svesvjetski džihad. Kao što se poslanik Muhamed borio protiv džahilije ("neznanja" i barbarizma predislamskog razdoblja), tako i muslimani moraju koristiti sva raspoloživa sredstva kako bi se oduprli savremenom džahilijetu Zapada. Mevdudi je smatrao da u takvim okolnostima džihad mora postati jedno od temeljnih načela islama. To je u svakom slučaju bio novum u islamu. Niko prije toga nije proglasio džihad jednakim sa pet stupova islamske vjere, Mevdudi je smatrao da je nužno naglašavanje njegovog značenja s obzirom na trenutno vanredno stanje u kojem se našao islamski svijet.

Stres i bojazan muslimana radi mogućnosti uništenja islamske kulture i religije prouzročili su nastanak ekstremnijeg i potencijalno nasilnijeg izopačenja vjere. Istinski osnivač islamskog fundamentalizma u sunijskom svijetu bio je Sejid Kutb (1906-1966.), veliki Mevdudijev poklonik. Isprva Kutb nije bio ekstremistički raspoložen, oduševljavala ga je zapadnjačka kultura i gajio je sklonost ka sekulariziranoj politici. Čak i nakon što se pridružio Muslimanskoj braći 1953., Kutb je i dalje bio reformatorski nastrojen. Nastojao je zapadnoj demokratiji dati islamsko obličje, kako bi sačuvao muslimansko društvo od prekomjernog utjecaja sekularizirane ideologije. Naser ga je 1956. godine, zbog njegovog članstva u Muslimanskom bratstvu zatvorio i sproveo u koncentracioni logor. Kutba je sve to naposljetku uvjerilo da religiozni ljudi i sekularisti ne mogu živjeti u miru u istoj društvenoj zajednici. Pošto je bio svjedok mučenja i pogubljenja svojih saboraca iz Bratstva, te je imao dovoljno vremena da vidi kako je Naser revno i bez ikakva prikrivanja namijenio religiji drugorazrednu ulogu u Egiptu, Kutb je zaključio da egipatsko društvo ima karakteristike džahilijeta, koji je smatrao vječitim i svevremenim barbarskim neprijateljem vjere, pa su stoga muslimani, po uzoru na poslanika Muhameda, imali obvezu da se protiv te pošasti bore na život i smrt.

Kutb je bio ekstremniji od Mevdudija, koji je džahilima proglašavao isključivo nemuslimanska društva. Termin džahilijet, koji se u muslimanskoj historiografiji obično koristio kao izraz za predislamsko razdoblje arapskog poluotoka, Kutb je upotrebljavao i za tadašnje muslimanske društvene zajednice. Iako je vladar poput Nasera otvoreno iskazivao svoje islamsko opredijeljenje, njegove riječi i djela ukazivale su na njegovo otpadništvo, te su prema tome muslimani, imajući pred očima Muhamedova prisiljavanja mekanskih pagana (džahilije poslanikovog doba) na podložnost njegovoj vladavini, bili moralno obavezani na zbacivanje takve nevjerničke vlasti. Naserova nasilna sekularizacija navela je Kutba da prigrli jedan oblik islamske vjere koji je u potpunosti iskrivio etičke vrijednosti proizašle iz Kur'ana i Poslanikovog života. Kutb je poticao muslimane da sebe oblikuju prema Muhamedu: da se izdvoje iz glavnih tokova društvenog života svoje sredine (poput Muhameda koji je učinio hidžru iz Meke u Medinu), te da se uključe u nasilni džihad. No, Muhamed je zapravo na kraju došao do pobjede razborito primjenjujući politiku nenasilja prema svojim neprijateljima; Kur'an se sasvim jasno protivi svakom nasilju i prisili po pitanjima religije, pa je stoga kur'anski svjetonazor svojim učenjem vjerske snošljivosti i neisključivosti daleko od toga da bude sredstvom ekskluzivističkog razdvajanja ljudi na temelju vjere. Kutb je uporno isticao da kur'anska zapovijed tolerantnog ophođenja prema drugim religijama ima jedino smisla nakon političke pobjede islama i uspostave istinske muslimanske države.

Takav beskompromisan stav proizašao je iz duboko usađene bojažljivosti od posljedica sekularizacije kojom je bitno prožeta svaka fundamentalistička religija. Kutb nije uspio nadživjeti Naserovu vladavinu. 1966. godine egipatska vojska izvršila je njegovu egzekuciju na lični Naserov nalog. Svi sunijski fundamentalistički pokreti su bili pod snažnim Kutbovim utjecajem. Najznačajniji događaj, proizašao iz nadahnuća Kutbovim idejama jeste atentat na Naserovog nasljednika Envera es-Sadata. Njega su fundamentalisti proglasili džahilskim vladarom, jer su smatrali Sadatovu politiku tlačiteljskom i usmjerenom protiv interesa egipatskog naroda. Talibani, koji su 1994. došli na vlast u Afganistanu, bili su također zahvaćeni Kutbovom ideologijom. Oni su posvećeni vračanju onog islama koji je po njihovom mišljenju izvorno ustanovljen u Poslanikovo vrijeme. U Afganistanu (sve se to događa prije tamošnje američke intervencije – op. prev.) ulema predstavlja svu vlast, žene su potpuno pokrivene i zabranjeno im je sudjelovanje u društvenom životu (zapošljavanje, školovanje itd.). Dozvoljeno je radijsko ili televizijsko emitiranje programa s isključivo vjerskim sadržajem, a staro islamsko kažnjavanje kamenovanjem i sakaćenjem ponovno je uvedeno. U nekim zapadnim krugovima, talibani se smatraju čistokrvnim muslimanima, no zapadnjake treba uputiti u činjenicu da talibanski režim u svakom pogledu gazi temeljna načela islama. Većina talibana ("studenti" medresa) pripada plemenu Paštuna, pa im je između ostalog jedan od osnovnih ciljeva istrebljenje svih nepaštunskih naroda, koji zbog toga vode stalne borbe sa režimom diljem zemlje. Takav etnički šovinizam, koji bi zgrozio Poslanika, strogo je zabranjen u Kur'anu. Njihov okrutni postupak prema manjinama također je suprotan onome što zahtijeva Kur'an od muslimana. Talibanska diskriminacija žena u potpunosti je suprotna onome što uči Poslanik i što nalaže prva umma. Talibani su tipični fundamentalisti.

Njihov izrazito selektivni pristup vjeri (koji odražava njihovo skučeno obrazovanje stečeno u medresama Pakistana) izopačuje vjerske koncepte i izokreće ih u nešto sasvim suprotno od onoga čemu su namijenjeni. Kao što je slučaj i s ostalim velikim religijama, muslimanski fundamentalisti su u svojoj borbi za opstanak učinili vjeru oruđem ugnjetavanja pa i nasilja. Mnogi sunijski fundamentalisti nisu bili skloni takvim ekstremima. Svi fundamentalistički pokreti iznjedreni tokom 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća nastojali su uspješno izmijeniti svijet manje drastičnim mjerama. Nakon ponižavajućeg poraza arapskih vojski u šestodnevnome ratu protiv Izraela 1967. došlo je do snažnog religijskog zamaha diljem Bliskog istoka.

Prijašnja politika sekularizacije vođa, kakav je bio Naser, izgubila je na uvjerljivosti. Ljudi su stekli dojam da su muslimani podbacili zbog toga što nisu bili odani vastitoj religijskoj tradiciji. Unatoč tome što su sekularizacija i demokratija savršeno funkcionirali na Zapadu, običnim muslimanima bilo je jasno da od tih zapadnih tekovina jedino njihova vladajuća elita ima koristi. Moglo bi se reći da je fundamentalizam neka vrsta postmodernističkog pokreta, koji odbacuje zanos modernizma kao i neka od njegovih načela poput kolonijalizma. Diljem islamskog svijeta studenti i radnici započeli su mijenjati svoje trenutno društveno okruženje. Unutar fakulteta i tvorničkih prostora osnivali su džamije, gdje su mogli obavljati namaz. Osnovni cilj bilo im je stvaranje islamski usmjerenog društva na načelima Benaove države blagostanja, kako bi pokazali neprikosnovenu vrijednost islamske vladavine u odonosu na sekularizirane vlasti. Studenti su običavali proglašavati – ili baram formalno označavati – mala područja svojih obrazovnih ustanova islamskim zonama. Po njihovom mišljenju takva nastojanja su postupno, ali i znatno pomicala islam s društvenih margina na koje ga je svelo sekularizirano društvo. Osim toga, time je dio svijeta, ma kako bio malen, potpao pod istinsku vladavinu islama.

Oni su gurali granice svetoga prema naprijed na isti način na koji su židovski fundamentalisti u Izraelu podizali svoja naselja na Zapadnoj obali, oduzimajući Arapima zemlju i stavljajući je pod okrilje judaizma. Slične stvari zbile su se i prilikom ponovnog prihvatanja tradicije islamskog stila odijevanja. Kada se taj običaj ljudima nametao protiv njihove volje (kao što je slučaj s talibanima), tada je sasvim jasno da će tako nešto pobuditi protivljenje i otpor u obliku agresivnih metoda šaha Reza Pahlavija. Međutim, mnoge muslimanke smatraju pokrivanje svojih tijela i lica simboličnim povratkom u vremena predkolonijalnog razdoblja, kada njihovo društvo još nije bilo skrenulo s pravoga puta. Muslimanke kazaljku povijesnoga sata ipak ne okreću naprosto prema natrag. Ispitivanja pokazuju da velika većina žena koje su prihvatile tradicionalno odijevanje imaju vrlo napredne poglede, poput onog o spolnosti (džender). Mnogim ženama, koje su iz ruralnih krajeva došle na studij u grad, čime su postale prvi članovi porodice koji su nadišli razinu osnovnoškolskog obrazovanja, prisvajanje islamskog stila odijevanja omogućava nastavak njihovog tradicionalnog načina života, te im njihov put prema savremenosti čini manje bolnim nego što bi inače bio. Muslimanke se savremenom svijetu pridružuju na svoj način u islamskom kontekstu koji tome pridaje sveto značenje. Pokrivanje se također može sagledavati kao prešutna kritika nekih negativnijih oblika modernizma. Njime se prkosi tuđinskoj zapadnjačkoj prisili "potpunog razotkrivanja" seksualnosti.

Na Zapadu se ljudi često kočopere svojim preplanulim, dobro građenim tijelima kao znakom prestiža; neprestano nastoje smanjiti utjecaj starenja i produžiti vlastiti život. Pokrivenim islamskim tijelom iskazuje se njegova veza s transcendentnim, a jednakim se stilom odijevanja ukidaju klasne razlike i naglašava važnost muslimanskog zajedništva naspram zapadnjačkog individualizma. Ljudi su često koristili religiju kako bi savrernene ideje i nadahnuće njima učinili razumljivijima. Naprimjer, nisu svi američki kalvinisti tokom Američke revolucije 1776. godine razumijevali i dijelili koncept sekularizirane etike budućih osnivača SAD-a. Kalvinisti su revolucionarnoj borbi za američku nezavisnost dali kršćansku nijansu kako bi bili u stanju boriti se na strani sekularista u stvaranju novog svijeta. Neki sunijski i šijski fundamentalisti također su koristili religiju kako bi tuđe smjernice moderne kulture učinili bliskijim, pripisujući im duhovno značenje koje im je dalo prihvatljivi izgled. I ponovo, time se prešutno ukazivalo na činjenicu da je moguće uspostaviti savremeno društvo na vlastitim civilizacijskim konceptima bez zapadnjačkog uplitanja. Iranska revolucija od 1978-1979. godine može se promatrati u tom svjetlu.

Tokom 60-ih godina prošloga stoljeća ajatolah Ruhulah Homeini (1902-1989.) izveo je iranski narod na ulične demonstracije protiv okrutne i neustavne vladavine šaha Muhameda Rezaa, kojeg je poistovjetio sa samim emevijskim halifom Jezidom, odgovornim za smrt imama Huseina na Kerbali, samim tim, tipičnim nepravednim vladarom po šijskom svjetonazoru. Muslimanima je bila dužnost boriti se protiv takve strahovlade, pa je stoga narodna masa, koja nije odgovarala na socijalističke pozive na revoluciju, prihvatila Homeinijeve pozive na pobunu, s obzirom da se njima potaknuo duboko ukorijenjeni poriv iranskog puka za očuvanje islamske tradicije. Homeini je omogućio šijsku alternativu sekulariziranom Rezaovom nacionalizmu. Homeini je sve više nalikovao prijašnjim šijskim imamima: poput ostalih imama, njega je fizički i verbalno napadala, zatvarala, pa i nastojala ubiti nepravedna vlast; kao i neki prethodni imami, bio je prisiljen na odlazak u egzil, te mu je oduzeta sva imovina; poput Alije i Huseina hrabro se suprotstavljao nepravdi zauzimanjem za istinske islamske vrijednosti; kao i svi imami, bio je poznat po svom prakticiranju mistike; poput Huseina, čiji je sin također ubijen na Kerbeli, Homeinijevog sina Mustafu mučki su ubili šahovi agenti.

Doimalo se da Homeini revolucijom, koja je izbila 1978. godine nakon klevetničkih i uvredljivih napada na ajatolaha u Ettelaatu, novinama pod djelomičnom državnom kontrolom, te šokantnog pokolja mladih studenata iranskih medresa tokom njihovih uličnih demonstracija protiv režima, upravlja prikriveno iz daljine (iz Nadžafa, mjesta svoga izbjeglištva) poput skrivenog imama. Sekularisti i intelektualci bili su voljni udružiti snage sa ulemom zbog toga što su znali da jedino Homeini ima nepodijeljenu i sveobuhvatnu podršku naroda. Islamska revolucija bila je jedina revolucija, čija su temeljna ideologijska nadahnuća postavljena u dvadesetom stoljeću (Ruska i Kineska revolucija svoju su inspiraciju crpile iz marksističke ideologije devetnaestoga stoljeća). Homeini je dao novo i sasvim radikalno tumačenje šiizma: u odsutnosti skrivenog imama, jedino je mistično nadahnuti pravni učenjak, koji poznaje u tančine sveti zakon, vrijedan upravljanja državom. Stoljećima su dudecimalne šije branile svojim klericima sudjelovanje u političkoj vlasti, ali su revolucionari (pa i ulema) bili voljni prihvatiti teoriju Vilajet-i fakiha (pravni učenjak koji je opunomoćen da vlada u ime skrivenog imama do njegovog dolaska na kraju vremena).10 Revolucija je između ostalog bila dominantno prožeta simbolizmom Kerbele.

Tradicionalne vjerske ceremonije oplakivanja mrtvih i procesije u čast Huseina (Ašura) pretvarale su se u demonstracije protiv režima. Mit o Kerbeli nadahnjivao je obične šijske vjernike da zaogrnuti bijelim mrtvačkim pokrovima žalosti hrabro kroče prema puškama šahovih vojnika, te da umiru u hiljadama mučeničkom smrću. Religija se tako pokazala moćnom silom koja je pridonijela rušenju Pahlavijeve države, tada naizgled najpostojanije i najmoćnije državne tvorevine u Središnjoj Aziji. Pa ipak, poput svih fundamentalista, Homeinijev svjetonazor bio je također iskrivljen. Čin držanja američkih talaca u Teheranu (i kasnije otmice koje su poduzimale radikalne šijske skupine u Libanonu, nadahnute iranskim primjerom) kršio je osnovne zapovijedi Kur'ana o postupanju prema zatvorenicima; treba ih uvažavati s dužnim dostojanstvom i poštovanjem, te moraju biti pušteni na slobodu što je moguće prije. Osim toga, zarobljenik ima obavezu da pridonese otkupnini svojim vlastitim finansijskim sredstvima. Zapravo Kur'an sasvim jasno zabranjuje bilo kakav čin zarobljavanja, osim u slučaju rata, čime se očigledno isključuje mogućnost držanja talaca kada ne postoje neka veća neprijateljstva.11

Nakon revolucije Homeini je nastojao, gušenjem svake opozicije, uspostaviti takozvano "jedinstveno mišljenje". Ne samo da je zahtjev za slobodom govora bio jednan od glavnih faktora pokretanja revolucije, nego se i u samome islamu, izuzevši jedinstveno obavljanje vjerske prakse, nikada nije nametao ideologijski konformizam. Prisila u pitanjima vjere strogo je zabranjena Kur'anom, a posebno je bila mrska Homeinijevom duhovnom mentoru Mula Sadru. Homeinijeva fetva iz 14. Februara 1989. protiv književnika Selmana Rušdija za njegov navodno bogohulni prikaz poslanika Muhameda u knjizi The Satanic Verses (Satanski stihovi) također se ogriješila u Sadrovo nepokolebljivo podržavanje slobode mišljenja. Ulema El-Azhara i Saudijske Arabije proglasila je Homeinijevu fetvu činom koji nije u skladu sa islamom, pa su je u martu iste godine osudile sve članice Organizacije islamske konferencije osim Irana (četrdeset i osam od četrdeset i devet članica).

Međutim, izgleda da je islamska revolucija naposljetku možda ipak pomogla iranskom narodu da se samostalno, bez vanjskog uplitanja osavremeni. Malo prije nego što je umro, Homeini je nastojao dati veću moć parlamentu, pa je Hašemija Rafsandžanija, predsjednika skupštine (Medžlisa – Savjetničkog vijeća), ovlastio da Vilajet-i fakih uobliči na demokratskim načelima. Potrebe moderne države primorale su šije na nužno prihvatanje savremene demokratije, ali ovaj put njene su tekovine bile omotane u islamsko ruho, čime je omogućen njihov lakši pristup većinskom dijelu iranskog stanovništva. To je posebno došlo do izražaja 23. maja 1997., kada je hudžetu-l-islam Sejid Hatemi izabran uvjerljivom većinom za predsjednika. Hatemi je odmah dao do znanja da je njegova težnja izgraditi bolje vanjskopolitičke odnose sa Zapadom, pa se u septembru 1998. njegova vlada službeno ogradila od fetve upućene Selmanu Rušdiju. Ubrzo nakon toga Vrhovni iranski fakih ajatolah Hamnei donio je vjersku odredbu o njezinom ukidanju. Izbor Hatemija za iranskog predsjednika bio je znak snažne želje ogromnog dijela stanovništva za većim političkim pluralizmom, manje krutim tumačenjem islamskog zakona, većom demokratijom, te progresivnijom odnosom prema pravima žena. Bitka još nije do kraja dobivena.

Ultra konzervativni klerici, koji su se čak i Homeiniju suprotstavljali, čiji utjecaj na iransko društvo tokom svoje relativno kratke vladavine ni on sam nije mogao otkloniti, još uvijek su u stanju zapriječiti put mnogobrojnim Hatemijevim reformama. Međutim, borba za ostvarenje održive islamske države, u skladu sa duhom Kur'ana, a opet prijemljive savremenim okolnostima, još uvijek je najveća preokupacija iranskog naroda. Muslimani u manjini Sablast islamskog fundamentalizma nadvila se nad zapadno društvo, koje stalno prisutni i jednako nasilni fundamentalizmi drugih vjera ni približno ne ugrožavaju kao muslimanski radikalizam. U svakom slučaju strah od islama uveliko utječe na odnos zapadnjaka prema muslimanima koji žive u njihovim zemljama. U Evropi živi oko pet do šest milijona muslimana, a u SAD-u između sedam i osam milijona. U Njemačkoj, kao i u Francuskoj ima gotovo hiljadu džamija, a u Ujedinjenom Kraljevstvu pet stotina. Oko polovice današnjih muslimana na Zapadu ima roditelje koji su imigrirali u Evropu i Ameriku tokom 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća. Novi muslimanski naraštaji odbacuju ponizan stav svojih roditelja, bolje su obrazovani, i teže da ih zapadno društvo prepozna i prihvati kao jednake članove zajednice. Ponekad njihovi društveni napori nisu baš dobro promišljeni, kao naprimjer u slučaju dr. Kalima Sidikija, koji se zalagao za osnivanje muslimanskog parlamenta početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, zamisao koja je zadobila veoma malu podršku među britanskim muslimanima, ali koja je s druge strane unijela u nemuslimansko stanovništvo bojazan da se muslimani nisu voljni uklopiti u postojeći društveni poredak.

Osim toga, tokom krize oko Selmana Rušdija i njegovih Satanskih stihova, u Britaniji se pojačalo neprijateljsko raspoloženje prema muslimanskoj zajednici, jer su ogorčeni muslimani u Bradfordu javno i uz veliku halabuku palili izdanja te knjige. Većina britanskih muslimana nije odobravala sadržaj Rušdijeve knjige, ali uprkos tome, nisu željeli njegovo smaknuće. Čini se da je Evropljanima teško naći miran i postojan način suživota sa svojim muslimanskim zemljacima. Turski useljenici u Njemačkoj nerijetko plate životom tokom uličnih nemira, a u Francuskoj štampa stvara neprijateljsko javno mnijenje prema djevojkama muslimankama koje nose hidžab u školi. U Britaniji muslimanski zahtjevi za odvojenim školovanjem svoje djece pobuđuju bijes među nemuslimanima, premda isti ti ljudi nemaju ništa protiv posebnih vjerskih škola za Židove, katolike ili kvekere. Na muslimane se u Britaniji gleda kao na petu kolonu koja neprestano planira zavjere s ciljem potkopavanja britanskog društvenog sistema.

U SAD-u je odnos prema muslimanima bolji nego u Evropi. Muslimanski useljenici u Americi bolje su obrazovani i većinom pripadaju srednjem društvenom sloju. Dok u Evropi muslimani uglavnom pripadaju radničkoj klasi, u SAD-u oni su zaposleni kao doktori, univerzitetski profesori i inženjeri. Američki muslimani smatraju da je njihov život u SAD-u stvar njihovog slobodnog izbora. Oni žele postati Amerikancima, jer im zemlja tolike rasne, nacionalne i vjerske raznolikosti pruža veću mogućnost za uspjeh i napredak nego evropske zemlje. Neki muslimani, poput Malcolma X-a (1925-1965.), harizmatičnog vođe crnačke separatističke grupe Nacija islama, imali su veliki ugled i utjecaj u pokretima za građanska prava, te su postali simbolima crnačke i muslimanske snage. Međutim, Nacija islama bila je heterodoksna partija. Osnovao ju je 1930. detroitski torbar Vali Fard Muhamed Fard, a nakon njegovog misterioznog nestanka 1934., vodstvo stranke preuzeo je Elijah (Ilijas) Muhamed (1897-1975.), koji je proglasio da je Bog bio inkarniran u Fardu tokom njegovog života, da su bijelci urođeno zli, te da nema života poslije smrti. Svi su ti nazori heretički i potpuno suprotni islamu. Nacija islama zahtijevala je odvojenu afroameričku državu, čime bi se nadoknadile godine crnačkog robovanja. Taj pokret bio je izrazito neprijateljski usmjeren prema svemu zapadnjačkom. Malcolm X ubrzo je izgubio sve iluzije o Naciji islama, pogotovo nakon što je razotkrio Elijahove moralne slabosti. Malcolm X i njegovi mnogobrojni sljedbenici napustili su Naciju islama i prešli na sunijski islam: dvije godine kasnije ubijen je zbog otpadništva.

Uprkos tome, Nacija islama je i dalje medijski bolje pokrivena od mnogo veće Američke muslimanske misije koju je osnovao Malcolm X. Malcolmova novoosnovana politička organizacija utemeljena na istinskim konceptima sunijskog islama posebno teži obrazovanju svojih članova, finansirajući im studije na prestižnim muslimanskim univerzitetima poput El-Azhara, te revno nastoji postići saradnju s američkim bijelcima u želji da uspostavi pravednije društvo. Bizaran i odbojan stav Nacije islama zapravo je po mnogočemu bliži zapadnjačkoj predodžbi islama kao nesnošljive i fanatične vjere. U Indiji ima 115 milijona muslimana. To su uglavnom potomci onih muslimana koji nisu izbjegli u Pakistan 1947. godine. Uprkos njihovom velikom broju mnogi se muslimani u Indiji osjećaju ugroženije od svoje braće i sestara na Zapadu. Tragedija nasilnih sukoba tokom podjele indijskog potkontinenta 1947. još uvijek je duboko ukorijenjena u svijesti tamošnjih Hindusa i muslimana. Iako se mnogi Hindusi zalažu za prava muslimana, u Indiji su muslimani izloženi stalnom pritisku. Muslimani se optužuju za svojevoljno getoiziranje, za prikrivenu odanost Pakistanu i Kašmiru; krive se da imaju previše djece, te da su kulturno zaostali. Indijski muslimani istisnuti su iz ruralnih područja, a u gradovima teško nalaze bolje plaćen posao. Osim toga, njima se često uskraćuje pravo na osnovnu socijalnu zaštitu.

Jedini znaci nekadašnje moćne mogulske povijesti su veličanstvene građevine: Tadž Mahal, Crvena tvrđava i Džama mesdžid (džamija), koje su postale središtima okupljanja hinduske fundamentalističke skupine, stranke Bharatiya Janarta (BJP), koja naglašava da su te zgrade uistinu sagradili Hindusi, kao i to da su muslimani razorili indijske hramove, te podigli džamije na mjestu nekadašnjih hinduskih svetišta. BJP-ov osnovni cilj bilo je rušenje džamije u Ayodhyi, koju je podigao osnivač Mogulskog Carstva car Babur. U decembru 1992., pripadnici BJP-a nakon gotovo deset sati uspjeli su do temelja sravniti Baburovu džamiju. Indjska vojska i službena štampa taj su čin neviđenog barbarstva mirno promatrali. Indijske muslimane zgrozio je takav bogohulni postupak hinduskih zemljaka. Muslimani su se bojali da simboličko razaranje Baburove džamije predstavlja samo početak njihovih daljnjih nedaća, te da će oni i uspomena na islam biti ubrzo izbrisani s indijskog potkontinenta. Taj užasavajući strah od istrebljenja u Indiji ležao je u pozadini gotovo suludog suprotstavljanja Rušdiju (koji je Indijac – op. prev.) i njegovim Satanskim stihovima, koji su naizgled predstavljali još jednu prijetnju islamskoj vjeri. Važno je prisjetiti se da su vjerska isključivost i netrpeljivost sasvim oprećni civilizacijskim tradicijama tolerancije indijskog islama. No, i u Indiji su strah i ugnjetavanje gotovo izopačili vjeru.

Put prema naprijed Početkom drugog kršćanskog milenija krstaši su u Jerusalemu poubijali trideset hiljada Židova i muslimana, pretvorivši prekrasni islamski sveti grad u smrdljivu mrtvačnicu. Doline i jarci u okolici grada bili su gotovo pet mjeseci pretrapani gomilama raspadajućih leševa, kojih je bilo u tolikom broju da ih mala skupina krstaša, kaja je ostala na tim prostorima nakon akcije čišćenja nevjernika, nije bila u stanju ukloniti, pa je strašan zadah smrti neprestano visio nad Jerusalemom, svetim središtem u kojem su tri abrahamske religije pod islamskom vladavinom uspješno koegzistirale u relativnom skladu gotovo pet stotina godina. To je bilo prvo muslimansko iskustvo kršćanskog Zapada, koji se, u nastojanju da izbori svoj izlazak na svjetsku pozornicu izvukao iz bezdana mračnog doba naslijeđenog nakon propasti Rimskog Carstva u petom stoljeću. Muslimani su stradali od krstaških upada, ali su ti upadi ubrzo okončani. Salahudin je 1187. godine ponovo vratio Jerusalem islamu, pa iako su krstaši još čitavo stoljeće bili prisutni na Bliskome istoku, činilo se da su Krstaški ratovi bili samo jedna nevažna epizoda u dugoj islamskoj povijesti tih područja. Većina islamskog stanovništva nije uopšte bila dotaknuta krstaškom invazijom, bila je u potpunosti nezainteresirana za zapadnu Evropu, koja je, bez obzira na svoj dramatično ubrzan civilizacijski uspon tokom Krstaških ratova, još uvijek kaskala za muslimanskim svijetom. Krstaški ratovi su se, međutim, duboko ukorijenili u svijest evropskih naroda, kao uostalom i strah od daru-l-islama koji je naizgled, kako su godine prolazile, sve više uspostavljao svoju vlast u svijetu.

Krstaški pohodi su u narodima kršćanskog Zapada razvili iskrivljene slike prepune predrasuda o islamu, kojeg su kršćani od tada držali uglavnom neprijateljem civilizacijske uglađenosti. Predrasude prema islamu bile su često isprepletene sa evropskim mračnim fantazijama o Židovima, drugim velikim žrtvama krstaša, te su u sebi odražavale potpuno odsustvo zabrinutosti u pogledu kršćanskog postupanja prema pripadnicima drugih vjera. Naprimjer, tokom Krstaških ratova, u kojima su kršćani bili ti koji su pokrenuli seriju okrutnih svetih ratova protiv muslimanskog svijeta, učeni evropski skolastički monasi su opisivali islam kao inherentno nasilničku i netrpeljivu vjeru, koja se jedino može uspostaviti i održati mačem. Mit o navodnoj netolerantnosti islama postao je jedna od najšire prihvaćenih ideja na Zapadu. Pa ipak, kako se drugi milenij primiče svome kraju, čini se da su i neki muslimani po prvi put usvojili zapadnjačke predodžbe o svetoj dužnosti širenja svoje vjere nasilnim putem. Islamski fundamentalisti nerijetko nazivaju zapadni kolonijalizam i postkolonijalni imperijalizam Krstaškim ratom – es-Salibija. Kolonijalno krstaštvo manje je nasilno, ali je zato njegov cjelokupni utjecaj daleko razorniji od srednjovjekovnih svetih ratova. Nekoć moćni muslimanski svijet sveden je na potpunu ovisnost o Zapadu, a muslimansko društvo je u svojoj strukturi ozbiljno poljuljano ubrzanim programima nametnutog moderniziranja. Kako smo imali prilike vidjeti, narodi svih većih religija diljem svijeta iznjedrili su, radi nasilnog nametanja zapadnog modernizma, ratobornu i često netrpeljivu religioznost koju nazivamo fundamentalizmom. U svojoj borbi da isprave štetne utjecaje savremene sekularizirane kulture na njihovo društvo, fundamentalisti napuštaju središnjih vrijednosti suosjećanja, pravde i dobročinstva koje su osnovne karakteristike svih svjetskih religija, uključujući i islam. Religija je poput svake druge ljudske aktivnosti podložna zloupotrebi, ali u svom najboljem obliku ona pomaže ljudskim bićima da njeguju osjećaj svete nepovredivosti svakog pojedinca, a time i ublažava ubilačko nasilje kojem je naša vrsta nažalost prečesto sklona. Velike su strahote u ime religije počinjene u prošlosti, ali sekularizacija je u svojoj kratkoj povijesti dokazala da može biti jednako nasilna kao i vjerski fanatizam.

Kao što smo već vidjeli, sekularizirana agresija i progon vjere nerijetko vode u jačanje religijske nesnošljivosti i mržnje. To se pokazalo posebno tragično u Alžiru 1992. Tokom religijskog oživljavanja 70-ih godina prošloga stoljeća, Fronta islamskog spasa (FIS) suprotstavila se vladajućoj sekularnoj nacionalističkoj stranci, Fronti nacionalnog oslobođenja (FLN). FLN je vodila i uspješno okončala oslobodilačku revoluciju protiv francuske kolonijalne uprave od 1954-1962. Nakon istjerivanja Francuza, ta je stranka u Alžiru uspostavila socijalističku vlast. Alžirska revolucija protiv francuskih kolonijalista bila je nadahnuće svim arapskim i muslimanskim narodima koji su također nastojali izboriti nezavisnost od evropskog jarma. FLN-ova vlast je u to vrijeme po mnogočemu bila slična većini ostalih sekulariziranih i socijalističkih vladavina na Bliskome istoku, koje su, po zapadnjačkome uzoru, islam svele na lični izbor pojedinca. Međutim, 70-ih godina dvadesetog stoljeća, među narodima diljem muslimanskog svijeta raslo je nezadovoljstvo sekulariziranim ideologijama koje nisu ostvarile ono što su obećale. Abas Medeni, jedan od osnivača FIS-a, nastojao je stvoriti islamsku političku ideologiju u skladu s tokovima savremenog svijeta.

Druga ključna osoba FIS-a bio je Ali ibn Hadž, imam džamije koja se nalazila u najsiromašnijem dijelu alžirskog glavnog grada Alžira, koji je predvodio radikalniji dio stranke. FIS je malo pomalo započela s izgradnjom vlastitih džamija bez dopuštenja državnih organa vlasti; osim toga, ta je stranka zadobila velik utjecaj u muslimanskoj zajednici u Francuskoj, gdje su muslimanski radnici zahtijevali posebna mjesta za namaz u tvornicama i uredima, što je izazvalo gnjev francuskih ultra desničarskih snaga predvođenih Jean-Marie Le Penom. Alžir je 80-ih godina prošloga stoljeća upao u veliku privrednu krizu. FLN je gradila zemlju na načelima demokratske državnosti, ali se tokom godina iskvarila. Stara stranačka "garda" bila je nesklona daljnjim demokratskim reformama. Osim toga, u Alžiru je došlo do demografske eksplozije; većina od trideset milijona Alžiraca imala je manje od trideset godina, od kojih je većina bila nezaposlena, a zbog nestašice stanova, između ostaloga, u gradovima je stvorena vojska beskućnika. S vremenom su počele izbijati demonstracije.

Ogorčeni mlitavošću i nesposobnošću FLN-a, mladi su se, u potrazi za nečim novim, okrenuli proislamskim strankama. U junu 1990. FIS je dobila većinu glasova na lokalnim izborima, posebno u urbanim sredinama. FIS-ovi su aktivisti bili većinom mladi ljudi, obrazovani i idealistički usmjereni, poznati po svom poštenju i učinkovitosti u političkom životu, iako su na nekim društvenim područjima zagovarali dogmatske i konzervativne stavove. Naprimjer, mladi su FIS-ovci bili nepopustljivi po pitanju obaveznog odijevanja muslimanki u tradicionalnu islamsku odjeću. No, FIS nije bila protuzapadnjački usmjerena stranka. Njene vođe su govorile u prilog jačanja veza s Evropskom Unijom, te zapadnjačkih privrednih ulaganja. Nakon pobjede na lokalnim izborima, uspjeh te stranke na sljedećim općim izborima predviđenima za 1992. godine bio je naizgled osiguran. Međutim, te godine u Alžiru nije uspostavljena zakonito izabrana vlast. Vojska je izvela državni udar, postavila za alžirskog predsjednika liberalnog vođu FLN-a Bendžedida (koji je obećao demokratske reforma), zabranila političko djelovanje FIS-a, te stavila u zatvor njene vodeće članove.

Da su primjerice u Iranu ili Pakistanu izbori poništeni na tako nasilan i neustavan način, Zapad bi protestvovao radi narušavanja demokratskih koncepata. Takav bi se puč u tim državama smatrao tipičnim primjerom islamske tobožne endemične nesklonosti demokratiji, te njegove esencijalne neusklađenosti s tokovima savremenog svijeta. Ali, budući da je pučem zbačena proislamska vlast, zapadna javnost taj je nedemokratski čin podržala i odobrila. Alžir je spašen od islamske pošasti, alžirski noćni klubovi, kockarnice i diskoteke pošteđeni su; a na neki pomalo misteriozan način nedemokratska sredstva su osigurala daljnju demokratiju u Alžiru. Naprimjer, Francuska je izrazila svoju službenu podršku novoizabranome FLN-ovom tvrdolinijašu predsjedniku Liaminu Zeroualu, učvrstivši ga u odluci da prekine svaki daljnji politički dijalog sa FIS-om. Stoga ne iznenađuje šokiranost muslimanskog svijeta tim najnovijim primjerom zapadnih dvostrukih aršina. Rezultat je bio tragično predvidiv. Budući da je njihov pokret stavljen van zakona i izguran na društvenu marginu, pobjesnjeli radikalniji članovi FIS-a u svojoj su se žudnji za pravdom odmetnuli kako bi stvorili gerilsku organizaciju, takozvanu Oružanu islamsku grupu (GIA), čime je započela teroristička kampanja u planinskim predjelima južno od grada Alžira. Ubrzo nakon toga uslijedili su masovni pokolji koji su izbrisali cjelokupno stanovništvo manje zaštićenih i zabačenijih alžirskih sela. Sekularizirani, ali isto tako i religijski usmjereni novinari i intelektualci bili su također na meti napada.

Vladalo je opće mišljenje da su za počinjene strahote odgovorni isključivo islamisti, no s vremenom su se počela postavljati neugodna pitanja koja su ukazivala na činjenicu da neki dijelovi alžirskih vojnih snaga nisu samo dopuštali ubijanja nevinog stanovništva, nego su i sudjelovali u njima kako bi ozloglasili GIA-u. U Alžiru su sukobljene strane došle u prisilnu pat poziciju. I FLN i FIS bili su podijeljeni unutrašnjim svađama između pragmatista koji su težili rješavanju krize i tvrdolinijaša koji su odbijali svaki pregovor s protivničkom strankom. Nasilje vojnog puča, kojim je spriječen dolazak FIS-a na vlast, odvelo je naposljetku u izravni sukob religijski usmjerenog stanovništva sa sekularistima. U januaru 1995. Rimokatolička crkva pokušala je organizirati u Rimu sastanak s ciljem pomirenja zaraćenih strana, ali je Zeroualova vlada odbacila svaku mogućnost pregovora sa FlS-om. I tako je nepovratno propuštena zlatna prilika da se uspostavi primirje u Alžiru. U zemlji je sve više jačao islamski teror, a ustavnim referendumom ukinute su sve političke stranke s religijskim predznakom. Tagični alžirski slučaj ne smije postati paradigmom za buduće događaje. Ugnjetavanje i prisila pomogli su gurnuti mrzovoljnu muslimansku manjinu u nasilje koje se ogrješuje o temeljna načela islama. Agresivna sekularizacija stvorila je takav oblik religioznosti koji je zapravo izopačena karikatura istinske vjere. Događaji u Alžiru dodatno su okaljali ugled demokratskih koncepte koje Zapad tako gorljivo promovira u cijelom svijetu, a koje ipak na kraju imaju svoja ograničenja, ako i postoji mogućnost da na demokratski provedenim izborima neka islamska stranka dobije većinu. Narodi Evrope i SAD-a nisu dovoljno upoznati sa šarenilom različitih političkih stranaka i grupa unutar islamskog svijeta. Na umjereni FIS na Zapadu se tokom 90-ih godina prošlog stoljeća gledalo kao na nasilnu fundamentalističku grupu, koju se povezivalo s terorizmom, bezakonjem i antidemokratskim usmjerenjem, a na kraju se pokazalo da te karakteristike mnogo više pristaju sekularistima u FLN-u.

Međutim, sviđalo se to Zapadu ill ne, početni uspjeh FIS-a na lokalnim izborima ukazao je na činjenicu da ljudi žele neku vrstu islamske vlade. Alžirski slučaj bio je i jeste izravna poruka Egiptu, Maroku i Tunisu, čije su sekularizirane vlade itekako svjesne rastućih religioznih težnji u svojim zemljama. Sredinom dvadesetog stoljeća, sekularizacija je imala prevladavajući utjecaj, te se činilo da je islam nepovratno izgubio svoju društvenu važnost. Međutim, sada je svakoj sekulariziranoj vladina Bliskoga istoka jasno, ukoliko bi se proveli pošteni demokratski izbori da postoji velika mogućnost dolaska islamsta na vlast. Naprimjer, u Egiptu je islam popularan kao naserizam 50-ih godina dvadesetog stoljeća. Islamska odjeća posvuda se nosi, a budući da je Mubarakova vlast sekularizirana, to znači da se ljudi od svoje volje tako odijevaju. Čak i u sasvim sekulariziranoj Turskoj, najnovija istraživanja pokazuju da se gotovo sedamdeset posto stanovnika izjašnjava kao vjernici, a dvadeset posto Turaka obavlja molitvu pet puta dnevno. Narod Jordana pak sve se više okreće Muslimanskom bratstvu, a Palestinci sve više podržavaju Mudžame'u, s obzirom da PLO, nekadašnja palestinska perjanica, gubi ugled zbog svoje sve veće političke tromosti, iskvarenosti, pa i zastarjelosti. U republikama Središnje Azije, muslimani ponovo otkrivaju svoju religiju nakon desetljeća sovjetskog tlačenja. Muslimanski narodi iskusali su sekularizirane ideologije, koje su imale uspjeha u zapadnim zemljama, gdje su bile na svom području. Međutim, muslimani sve vise osjećaju potrebu da njihove vlade budu u većem skladu sa islamskim normama.

Ipak nije posve jasno koji će oblik državnog uređenja omogućiti ostvarenje tih težnji. U Egiptu je većina muslimana sklona ponovnom uvođenju šerijata, dok u Turskoj svega tri posto stanovnika podržava tu opciju. Čak i u Egiptu, tamošnja ulema svjesna je da bi preuređenje jednog agrarnog zakona poput šerijata prema iznimno drugačijim postavkama modernizma, donijelo sa sobom gomilu problema. Rešid Rida je došao do te spoznaje već početkom tridesetih godina prošlog stoljeća. No, to opet ne znači da se tako nešto ni na koji način ne može izvesti. Osim toga, nije istina da su svi muslimani bez izuzetka ispunjeni mržnjom prema Zapadu. U početnim stadijima zapadnog moderniziranja društva mnogi vodeći mislioci bili su opsjednuti evropskom kulturom, a posljednjih godina neki od najuglednijih i najutjecajnijih muslimanskih umova ponovno se nastoje približiti Zapadu. Iranski predsjednik Hatemi jedan je od primjera tog novog zaokreta islamskog svijeta. Sličnih je pogleda i iranski intelektualac Abdulkarim Soruš, koji je obavljao visoke dužnosti u Homeinijevoj vladi i koji, uprkos stalnim podmetanjima konzervativnijih mudžtehida, ima snažan utjecaj na iranske strukture vlasti. Soruš gaji veliko poštovanje prema Homeiniju, ali gleda također i u budućnost. Soruš ističe da Iranci imaju trenutno tri identiteta: predislamski, islamski i zapadnjački, koje po njegovom mišljenju treba što prije ujediniti.

U načelu odbacuje pretjeranu zapadnjačku sekularizaciju, budući da je uvjeren da će ljudska bića uvijek imati potrebu za duhovnošću, ali isto tako preporučuje Irancima da se bave proučavanjem savremenih znanosti, s time da ne zapuste svoju šijsku tradiciju. Islam mora razviti svoj fikh, usklađen sa savremenim industrijskim svijetom, te usvojiti filozofiju građanskih prava i moderne ekonomske teorije kako bi se bio u stanju održati u nadolazećem dvadeset i prvom stoljeću. Sunijski mislioci došli su do sličnih zaključaka. Rešid el-Ganuči, vođa izbjegle tuniške Stranke obnove, smatra da Zapadno neprijateljstvo prema islamu proizlazi iz neznanja. Ono također proizlazi i iz nekih manjkavih kršćanskih svjetonazora, koji su često gušili naprednu misao i stvaralaštvo. Ganuči sebe doživljava kao "demokratskog islamistu", te ne vidi nikakvo nesuglasje između islama i demokratije. Međutim, odbacuje sekulariziranu tradiciju Zapada jer se po njemu ljudsko biće ne može rascijepiti i razdijeliti na sveto i profano. Muslimanski ideal tevhida odbacuje dualizam tijela i duše, razuma i duhovnosti, muškaraca i žena, moralnosti i ekonomije, Istoka i Zapada. Muslimani teže savremenosti, ali ne onoj koju im nameću Amerika, Britanija ili Francuska. Muslimani se dive učinkovitosti i tehnološkom savršenstvu Zapada, opčinjava ih način zapadnjačkog smjenjivanja vlasti bez prolijevanja krvi. Ipak muslimani zapadnjačko društvo doživljavaju kao hladno, bezdušno i neduhovno okružje lišeno božanske prisutnosti. Oni ustrajavaju u održavanju vlastitih vjerskih i moralnih tradicijskih tekovina, ali istovremeno nastoje u njih uvesti neke od boljih dijelova zapadnjačke civilizacije. Jusuf Abdulah el-Karadavi, diplomac sa El-Azhara, pripadnik Muslimanske Braće i trenutni direktor Centra za proučavanje sune i sire na Sveučilištu u Kataru, zalaže se za takav pristup.

Karadavi vjeruje u religijsku umjerenost, uvjeren je da će vjerska zatucanost, koja se nedavno pojavila u muslimanskom svijetu osiromašiti ljude oduzimanjem uvida i svjetonazora drugih ljudi i naroda. Poslanik Muhamed isticao je nužnost "Srednjeg puta" u vjerskom životu, budući da se njime omogućava odbacivanje svih religijskih krajnosti. Karadavi smatra da sadašnji vjerski ekstremizam u nekim područjima muslimanskog svijeta neće dugo trajati, jer je ekstremizam stran duhu islama. Islam je religija mira, što najbolje pokazuje povijesni događaj Poslanikovog nepopularnog čina potpisivanja primirja s Kurejšijama na Hudejbiji, koje Kur'an proglašava "velikom pobjedom".12 Karadavi uporno naglašava nužnost zapadnjačkog prihvatanja i prepoznavanja prava muslimana na svoju religiju, te na njihov izbor da ideale islamske vjere uklope u svoj politički i društveni život. I jedni i drugi moraju cijeniti postojanje različitih načina življenja. Raznolikost donosi korist i unapređenje čitavom svijetu. Bog je dao ljudima pravo i sposobnost slobodnog izbora, pa stoga neki izabiru vjerski način života – uključujući i stvaranje islamske države – dok drugi više teže svjetovnim idealima. "Za Zapad je bolje da su muslimani religiozni, da se drže svojih vjerskih nazora, te da nastoje biti moralni",13 tvrdi Karadavi. Time se dotaknuo važnog problema. Naime, mnogi su zapadnjaci također uznemireni nedostatkom duhovnih sadržaja u njihovim životima.

To ne znači da se oni žele vratiti predmodernističkim oblicima religijskog življenja ili u institucionalne okvire vjere. Ali religija se sve više cijeni na Zapadu, jer njena načela pomažu ljudima da njeguju i usvajaju moralne vrednote. Islam je kao religija stoljećima uspijevao održati kolektivnu muslimansku svijest o društvenoj pravdi, jednakosti, toleranciji i suosjećanja s drugima. Međutim, mnogi muslimani nisu uvijek živjeli u skladu sa svojom savješću i tim idealima, pa su stoga nerijetko imali poteškoća da im dadnu konkretan oblik u svojim društvenim i političkim ustanovama. Uprkos tome, stoljećima je borba za ostvarenje društvene zajednice na islamskim idealima bila glavni pokretač muslimanske duhovnosti. Zapadnjacima mora biti jasno da je u njihovom interesu da islam ostane zdrav i snažan. Zapad ne snosi svu odgovornost za pojavu ekstremnijih oblika islamske vjere koji promiču nasilje, čime se narušavaju najsvetiji kanoni religije. No, Zapad je sigurno pridonio njihovom nastajanju, pa će stoga morati razvijati veće poštovanje prema islamu u predstojećem trećem kršćanskom mileniju, kako bi otklonio strah i očaj koji se nalaze u srži svakog fundamentalističkog svjetonazora. Postskriptum Jedanaesti septembra 2001. devetnaest muslimanskih ekstremista otelo je četiri putnička aviona, zabilo ih u Svjetski trgovački centar u New Yorku i u Pentagon u Washingtonu, prouzročivši smrt preko tri hiljade ljudi. Četvrti se avion srušio u Pennsylvaniji. Otmičari su bili sljedbenici Osame bin Ladena, čiji je militantno obilježeni islam bio pod snažnim utjecajem Sejida Kutba. Svirepost tog napada na Sjedinjene Države uveo je fundamentalistički rat protiv savremenosti u novu fazu. U vrijeme štampanja ove knjige 2000. godine predvidjela sam da će, ukoliko se muslimani budu i dalje osjećali da su oni i njihova religija napadnuti, fundamentalističko nasilje postati jos oštrije, te da će preuzeti nove oblike djelovanja. Zanimljiva je činjenica da su neki od otmičara prije nego što su se ukrcali na kobne avione pili alkohol, što je u islamu strogo zabranjeno, da su bili česti gosti noćnih klubova, čime su se poprilično razlikovali od uobičajenih muslimanskih fundamentalista, koji žive strogim ortodoksnim islamskim životom i koji noćne klubove smatraju simbolom džahilijeta, vjekovnog i svevremenskog neprijatelja istinske vjere. Velika većina muslimana ostala je zatečena užasima septembarske apokalipse, koja je slikovito pokazala da se takav strahotni postupak ogrješuje o najsvetija načela islama.

Kur'an osuđuje svaki napadački rat i uči da je jedini pravedni rat onaj koji se vodi u odbrambene svrhe. Međutim, Osama bin Laden i njegovi sljedbenici tvrdili su kako su zapravo muslimani ti koje se napada. Naime, Bin Laden je napad na SAD smatrao opravdanim, jer je usmjeren protiv prisutnosti američkih trupa na svetome tlu Arabije, protiv neprestanih američkih i britanskih zračnih bombardiranja Iraka, protiv američkih sankcija Iraku, koje su dovele do smrti hiljada nevinih civila i djece, protiv američke podrške svome glavnom savezniku na Bliskome istoku Izraelu, koji je skrivio smrt stotina Palestinaca, te protiv američkog pomaganja muslimanskih vlađa, poput kraljevske saudijske porodice, koje su po Bin Ladenovom mišljenju iznimno iskvarene i ugnjetavalački nastrojene prema svojim podanicima. Međutim takav surovi napad, koji nema nikakvog pravnog, ni duhovnog uporišta u učenjima Kur'ana i propisima šerijata, ne može se opravdati nepravednim postupcima američke vanjske politike. Islamski zakon ne dopušta muslimanima objavu rata zemlji u kojoj se muslimanima dopušta slobodno ispovijedanje islamske religije, te strogo zabranjuje ubijanje nedužnih civila. Strah i bijes, koji su u temelju svakog fundamentalističkog nazora, gotovo uvijek vode u izopačenje tradicije koju fundamentalisti tako uporno nastoje odbraniti, a to je posebno postalo očigledno u događajima od 11. septembra.

Malokad je u prošlosti religija bila zloupotrebljena u tako gnusne i zločinačke svrhe. Odmah nakon napada u zapadnim je zemljama započela antimuslimanska histerija. Muslimane se napadalo na ulicama, a ljudima istočnjačkog izgleda bilo je zabranjeno ukrcavanje na putničke avione, žene su se bojale nositi hidžab izvan svojih domova, a na pročeljima zgrada sve više su se pojavljivali grafiti u kojima se pozivalo na protjerivanje "pustinjskih crnja" iz Amerike. Naširoko se prihvatalo da postoji nešto u islamskoj religiji što potiče muslimane na nasilje i okrutnost. Mediji su također vrlo često ohrabrivali takav stav. Shvativši kakve opasne implikacije mogu nastati iz svih tih događaja, predsjednik George W. Bush brzo je reagirao. Dao je službenu izjavu u kojoj stoji da je islam velika i miroljubiva religija, a da se Bin Ladena i njegove teroriste ne može smatrati tipičnim predstavnicima islamske vjere. Bush se politički vrlo vješto okružio muslimanskim vjerskim predstavnicima u Americi prilikom mise zadušnice za septembarske žrtve u Washingtonskoj nacionalnoj katedrali, te obilazio džamije u znak podrške američkim muslimanima. To je bilo nešto sasvim novo i izrazito dobrodošlo u takvoj situaciji. Tako nešto nije viđeno tokom krize oko Selmana Rušdija ili tokom Pustinjske oluje, vojne operacije pokrenute protiv režima Sadama Huseina. Također je bilo lijepo vidjeti mnogobrojne Amerikance kako kupuju u knjižarama knjige o islamu, kako čitaju i proučavaju sve što ima ikakve veze s islamom, te kako se, premda još u šoku zbog strahota septembarskih terorističkih napada, trude razumjeti muslimansku vjeru.

Sada je daleko važnije nego ikad prije da zapadnjaci steknu poštovanje i razumijevanje islama. Svijet se promijenio 11. septembra. Mi, koji imamo privilegiju života u bogatim zapadnim zemljama, moramo shvatiti da se ne možemo više praviti kako nas se događaji u ostatku svijeta ne tiču. Ono što se danas događa u Gazi, Iraku ili Afganistanu, imaće sutra reperkusija na New York, Washington ili London, a male grupe fanatika uskoro će biti sposobne počiniti masovna razaranja koja su do sada mogle učiniti samo moćne nacije. Borba protiv terorizma, u koju se SAD upustio, zahtijeva tačnu informiranost i precizne obavijesti u pogledu islamske religije i društva. Ustrajavanje u pogrešnim predodžbama o islamu, kao religiji koja je bitno oprečna demokratiji i moralnim vrijednostima, te navračanje na nazade svjetonazore srednjovjekovnih krstaša uzrokovalo bi globalnu katastrofu. Ne samo da bi takav pristup izazvao otpor 1,2 milijarde muslimana s kojima dijelimo svjetsku sudbinu, nego bi također pogazio nesebičnu ljubav za istinom i poštivanje svetih prava drugoga, koja bitno obilježavaju islamska i zapadnjačka društva u najboljim izdanjima.

Kratka historija islama, Karen Armstrong

Fusnote:

10 Pravnici su već prije toga raspravljali o teoriji Vilajet-i Fakiha, ali se o tome malo zna, budući da su prijašnje duodecimalne šije takav koncept držale ekscentričnim i heretičkim. Ideje Velajat-i Fakiha imale su središnje mjesto u Homeinijevoj političkoj misli i kasnije su postale temeljna odrednica njegove vladavine u Iranu.

11 Kur'an 2:178; 8:68; 24:34; 47:5..

12 Kur'an 48:1.

13 Joyce M. Davis, Beetwen Jihad and Saalam: Profiles in Islam (NewYork, 1997.), str. 231.