Slovo o osporavanju hanefijskog mezheba i ehli-sunnetskog opredjeljenja Bošnjaka pitanje je odgovornosti, a ne lične netrpeljivosti!
Bošnjaci svoju islamsku tradiciju stoljećima baštine unutar ehli-sunnetskog okvira, čiji su ključni temelji na ovim prostorima hanefijski mezheb i maturidijska akaidska škola, uz duboko ukorijenjenu tradiciju tesavvufa. To nije savremena ideološka konstrukcija, nego historijski oblikovan kontinuitet islamske učenosti, vjerske prakse i institucionalnog života muslimana Bosne i Hercegovine.
Bošnjačka ulema kroz historiju nije bila pasivan posmatrač različitih teoloških i ideoloških pravaca. Na učenja koja je smatrala nespojivim s principima ehli-sunneta odgovarala je argumentom, naučnim djelima i jasnim teološkim pozicioniranjem. Čuvanje vlastitog mezhepskog i akaidskog naslijeđa zato nije značilo odbacivanje naučne rasprave, nego odgovornost prema tradiciji koju su generacije učenjaka prenosile i razvijale.
Zbog toga je potrebno razlikovati legitimnu akademsku kritiku od relativiziranja vlastite tradicije. Svako ima pravo preispitivati stavove imama Ebu Hanife, r.a., hanefijsku metodologiju, maturidijsku akaidu ili tradicionalni tesavvuf, ali takva kritika mora počivati na poznavanju izvora, metodološkoj preciznosti i korektnom predstavljanju onoga što se kritizira. Akademska sloboda ne može biti opravdanje za karikiranje ili proizvoljno pripisivanje stavova.
Posebnu težinu ovo pitanje dobija kada se takvi stavovi iznose unutar obrazovnog sistema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Institucija koja obrazuje buduće imame, vjeroučitelje i druge nosioce islamskog znanja ima pravo i obavezu definirati vlastitu obrazovnu i teološku orijentaciju. Ako je ona historijski utemeljena na hanefijskom mezhebu i maturidijskoj akaidi, onda je legitimno pitati prema kojim se kriterijima procjenjuje rad onih koji tu tradiciju predstavljaju studentima.
Ako se dokumentira da pojedini obrazovni kadrovi kontinuirano zastupaju stavove koji su u ozbiljnom neskladu s temeljnim usmjerenjem institucije, pitanje više nije samo akademsko. Ono postaje pitanje institucionalne odgovornosti, kriterija angažmana, stručnog nadzora i zaštite kvaliteta obrazovanja.
Pri tome se mora insistirati na istoj mjeri za sve. Ako se nečijem naučavanju studenata pripisuju haridžijski, antropomorfistički, mudžessimski ili drugi teološki elementi, takve kvalifikacije moraju biti uzete ozbiljno!
Imam Ebu Hanife, r.a., hanefijski mezheb i maturidijska akaidska tradicija nisu historijska fusnota, nego sastavni dio islamskog identiteta Bošnjaka. O njima se može i treba naučno raspravljati, ali se ne može očekivati da institucija koja je na tom naslijeđu historijski izgrađena prema njemu zauzme ravnodušan odnos.
Stoga akademska sloboda ne može značiti odsustvo institucionalnih kriterija. Islamska zajednica nije dužna sprječavati kritiku vlastite tradicije, ali jeste dužna osigurati da se unutar njenog obrazovnog sistema jasno razlikuju naučno preispitivanje, legitimno teološko neslaganje i stavovi koji izlaze izvan temeljne orijentacije ustanove. Ako se takva odstupanja utvrde, odgovornost nije samo na pojedincu koji ih zastupa, nego i na instituciji koja je dužna imati jasne standarde, stručni nadzor i dosljedne mehanizme postupanja.
Suština, dakle, nije u tome da se bilo kome oduzme pravo na drugačije mišljenje, nego da se od obrazovnih kadrova Islamske zajednice s razlogom očekuje da poznaju, stručno predstavljaju i poštuju tradiciju na kojoj je njen obrazovni sistem historijski utemeljen. Otvorenost prema naučnoj raspravi i očuvanje vlastitog identiteta nisu suprotstavljeni principi. Naprotiv, institucija koja zna šta predstavlja mora biti dovoljno akademski snažna da dopusti kritiku, ali i dovoljno institucionalno dosljedna da ne relativizira vlastite temeljne standarde.
Bošnjačka ulema je kroz svoju dugu i bogatu historiju uvijek stajala na braniku naše ehli-sunnetske tradicije. Stoljećima je čuvala vjeru, njene temeljne principe i kontinuitet islamskog učenja na ovim prostorima, oslanjajući se na hanefijsku pravnu školu i maturidijsku akaidsku tradiciju.
Iz tog učenog korpusa iznjedrene su generacije velikih alima, muderrisa, muftija, kadija i autora koji nisu bili nijemi posmatrači pred pojavom zabludjelih, ekstremnih i sektaških učenja. Naprotiv, kada bi se pojavila učenja koja su ugrožavala jasno utemeljeni ehli-sunnetski pravac, naša ulema je znala ustati, progovoriti i argumentima braniti ono što je generacijama prenošeno od naših učitelja.
To je bila njihova odgovornost prema vjeri, ali i prema narodu.
Naši učenjaci nisu razumijevali toleranciju kao šutnju pred svakom zabludom, niti su „slobodu mišljenja“ pretvarali u izgovor za rušenje temelja vlastite tradicije. Znali su razlikovati furu‘, gdje postoji prostor legitimnog razilaženja, od pitanja usula i akaida, gdje se ne može sve relativizirati pod plaštom akademske slobode.
Hanefijska pravna škola koju su Bošnjaci stoljećima slijedili nije bila samo zbir pravnih propisa. Ona je bila dio šireg učenog naslijeđa, metodologije, discipline i kontinuiteta koji je oblikovao našu islamsku misao i vjersku praksu. Isto tako, maturidijska akaidska tradicija nije slučajan dodatak, nego temeljni dio identiteta ehli-sunneta kojem je pripadala naša ulema.
Zato je važno reći da Bošnjaci nikada nisu imali tradiciju slijepog prihvatanja svakog učenja koje bi se pojavilo pred njima.
Naša ulema je znala stati iza istine koju je smatrala utemeljenom, jasno i bez straha. Kada je trebalo braniti hanefijski mezheb, branila ga je. Kada je trebalo štititi ehli-sunnetski akaid, štitila ga je. Kada je trebalo upozoriti na pretjerivanje, antropomorfizam, tekfirske tendencije ili druga devijantna učenja, nije se povlačila pred pritiskom.
To je naslijeđe koje nije pripadalo pojedincu, nego generacijama.
Zato danas ne bismo trebali pristajati na to da se višestoljetna hanefijsko-maturidijska tradicija Bošnjaka predstavlja kao nešto prevaziđeno, nebitno ili tek jedna od usputnih historijskih opcija.
Možemo razgovarati. Možemo raspravljati. Možemo različito tumačiti pitanja u kojima postoji prostor idžtihada.
Ali kada se dira u temelje naše učenosti i kontinuiteta, onda je dužnost onih koji nose emanet ilmijjeta da govore jasno, argumentovano i bez straha.
Jer ulema koja šuti pred organizovanim rušenjem vlastite tradicije prestaje biti njen čuvar.
A hanefijsko-maturidijska tradicija Bošnjaka nije nastala jučer i neće nestati zato što je neko danas odlučio da je proglasi prevaziđenom.
Redakcija
