Vikanje na šljeme tradicija pokrivanja kuće, darivanja i komšijske solidarnosti u Bosni i Hercegovini

Ertan Č., dip. isl. nauka

Sažetak

Običaj „vikanja na šljeme“, poznat u pojedinim krajevima Bosne i Hercegovine i pod nazivima „darivanje šljemena“, „na šljeme“, „na rogove“ ili sličnim lokalnim terminima, predstavlja vrijedan, ali nedovoljno istražen segment tradicionalne nematerijalne kulturne baštine. Riječ je o ritualiziranoj praksi povezanoj sa završetkom izgradnje kuće, naročito završetkom krova i postavljanjem šljemena. Tom prilikom komšije i rodbina donosili su majstorima različite darove, najčešće košulje, peškire i druge predmete, a osoba poznata po snažnom glasu javno je sa krova prozivala darodavce i izgovarala molitve dobrih želja, blagoslova i dova.

Posebnu vrijednost imaju formule koje sadrže želje poput: „Na Ćabu otišo, s Ćabe se živ i zdrav vratio, sinove poženio, kćeri poudavao…“

Ove riječi u sažetom obliku izražavaju temeljne vrijednosti tradicionalnog bosanskog društva: zdravlje, vjeru, potomstvo, porodični kontinuitet, blagostanje, sigurnost, društveni ugled i komšijsku solidarnost.

Rad nastoji ovaj običaj analizirati interdisciplinarno, iz perspektive etnologije, antropologije, folkloristike, historije svakodnevnog života, studija nematerijalne kulturne baštine i antropologije dara. Posebna pažnja posvećena je društvenoj funkciji majstora, ulozi komšiluka, simbolici šljemena, strukturi usmenih formula, značaju darova, odnosu običaja prema islamskoj simbolici, kao i procesima modernizacije, urbanizacije, migracija i ratnih promjena koji su doveli do njegovog postepenog nestajanja.

Osnovna teza rada jeste da „vikanje na šljeme“ nije nestalo jednostavno zato što su ljudi prestali poštovati tradiciju, nego prvenstveno zato što su se promijenili društveni, porodični, ekonomski i prostorni odnosi koji su toj tradiciji davali funkciju i smisao.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, šljeme, kuća, običaji, nematerijalna kulturna baština, usmena tradicija, dova, hadž, Ćaba, etnologija, antropologija.

Uvod

U usmenom pamćenju stanovništva Bosne i Hercegovine sačuvani su brojni običaji koji su nekada bili sastavni dio svakodnevnog života, ali su danas gotovo potpuno nestali iz praktične upotrebe. Jedan od takvih običaja jeste „vikanje na šljeme“, ritual koji se izvodio prilikom završetka krova na novoizgrađenoj kući.

Sjećanje na ovaj običaj često se danas pojavljuje u obliku kratkih usmenih iskaza starijih ljudi.

Međutim, iza naizgled jednostavnog običaja krije se složena struktura tradicionalnog društva. Da bi se razumjelo zašto se sa šljemena govorilo o Ćabi, zdravlju, ženidbi sinova i udaji kćeri, zašto su se donosili upravo peškiri i košulje, zašto je postojao čovjek sa „dobrim grlom“, zašto su darovi pripadali majstorima i zašto je cijeli događaj bio javan, potrebno je posmatrati običaj u širem kontekstu tradicionalne bosanske porodice, gradnje kuće, ekonomije dara, komšijskih odnosa i usmene kulture.

Terensko istraživanje koje su proveli Tufekčić i Doubt predstavlja posebno važan izvor za ovu temu. Njihovo istraživanje obuhvatilo je muškarce i žene starije generacije, odnosno osobe rođene prije 1940. godine, a „darivanje sljemena“ i „vikanje na šljeme“ dokumentovani su kao običaji sjeveroistočne Bosne. Autori bilježe vrste darova, način njihovog postavljanja na krov, ulogu osobe koja je javno prozivala darodavce i formule koje su se tom prilikom izgovarale.

Ovaj rad polazi od pretpostavke da „vikanje na šljeme“ treba razumjeti kao ritual završetka gradnje i društvene inauguracije novog doma, u kojem se materijalni rad, porodični život, religijska simbolika, ekonomija dara i komšijska solidarnost spajaju u jednu cjelinu.

Kuća u tradicionalnom bosanskom društvu

Da bi se razumio značaj šljemena, najprije je potrebno razumjeti značenje kuće.

U savremenom društvu kuća se uglavnom posmatra kao građevinski objekat. U tradicionalnoj bosanskoj zajednici ona je imala mnogo šire značenje. Kuća je predstavljala osnovu porodičnog i ekonomskog života, mjesto stanovanja, rada, proizvodnje, odgoja djece, čuvanja imovine i održavanja porodičnog kontinuiteta.

Zbog toga završetak kuće nije bio samo građevinski događaj. Bio je to događaj koji je imao značaj za čitavu porodicu.

Posebno je važna činjenica da su tradicionalna bosanska domaćinstva često bila višegeneracijska. Tufekčić i Doubt pokazuju da je tradicionalna ruralna porodica sjeveroistočne Bosne obuhvatala više generacija, a da su mladi bračni parovi često živjeli u domaćinstvu muževljevih roditelja zajedno s drugom braćom i sestrama.

U takvom sistemu porodica je rasla, a nakon određenog vremena dolazilo je do odvajanja pojedinih braće i formiranja novih domaćinstava. Za sina koji bi se odvojio često je bilo potrebno izgraditi novu kuću.

Na taj način postojala je direktna veza između nekoliko životnih događaja:

ženidba → formiranje novog domaćinstva → izgradnja kuće → završetak krova → šljeme → porodično i komšijsko okupljanje.

Zbog toga nije slučajno što se u formulama sa šljemena pojavljuju želje za ženidbom sinova i udajom kćeri.

Kuća je bila materijalizovana budućnost porodice.

Šljeme kao granica između građevine i doma

U građevinskom smislu šljeme je završni element krova, odnosno linija gdje se susreću krovne ravni. U kulturnom smislu, međutim, šljeme je označavalo mnogo više.Ono je predstavljalo trenutak kada je kuća, barem u osnovnom građevinskom smislu, završena. Upravo zato je šljeme postajalo ritualna tačka. Može se reći da se završetkom šljemena događala transformacija: građevine u kuću, a kuće u dom.

Građevina nastaje radom majstora, ali dom nastaje društvenim priznanjem zajednice. Komšiluk dolazi, donosi darove, majstoru ih primaju, sa se izgovaraju dobre želje i dove, ukućani se javno spominju… Nova kuća se tako simbolički uvodi u društveni prostor sela ili mahale.

U tom smislu „vikanje na šljeme“ možemo posmatrati kao svojevrsni ritual društvene inauguracije novog doma.

Znači, običaj je imao izrazito jasnu strukturu. Najprije se kuća gradila. Potom bi na krov izašao čovjek koji je imao snažan glas i poznavao ritualnu formulu. Nakon što bi krov bio završen, komšiluk bi se okupljao. Donosili su se darovi, najčešće tekstilni predmeti. Darovi su postavljani na krov ili na odgovarajuću konstrukciju šljemena.

„Mašallah, Mašallah“ kao uvodna formula

U dokumentovanim primjerima ritual počinje izrazom:

„Hej, hej, Mašallah, Mašallah.“

Izraz „Mašallah“ arapskog je porijekla i u bosanski jezik ušao je posredstvom tursko-osmanskog kulturnog sloja. U bosanskoj svakodnevnoj upotrebi označavao je zadovoljstvo, divljenje, radost i pozitivno vrednovanje nečega što je lijepo, uspješno ili dobro.

U kontekstu šljemena njegova funkcija je višestruka.

„Mašallah“ je istovremeno izraz radosti zbog završetka kuće, pohvala uloženom radu, pozitivna formula i svojevrsna verbalna zaštita od negativnog pogleda.

Tek nakon takvog uvoda slijedilo je imenovanje darodavca i izgovaranje želja.

To znači da ritual najprije potvrđuje zajedničku radost, a zatim javno potvrđuje pojedinca koji je svojim darom učestvovao u događaju.

Formula „Na Ćabu otišao, s Ćabe se živ i zdrav vratio“

Posebno mjesto u ovom običaju zauzimaju formule povezane s Ćabom i hadžom.

U usmenom pamćenju sačuvana je formula:

„Na Ćabu otišo, s Ćabe se živ i zdrav vratio…“

U ličnoj rekolekciji iz perioda prije rata, 1992. godine,  jedna od zabilježenih formula u gradu Gračanica, počinje upravo sa „Hej, hej, Mašallah, Mašallah“, a zatim slijede želje povezane sa zdravljem, odlaskom na Ćabu, sigurnim povratkom, djecom, i blagostanjem.

Posebno je zanimljiv glagol „vratiti se“.

Tradicionalna putovanja bila su mnogo rizičnija nego danas. Odlazak na hadž bio je dug, skup i fizički zahtjevan put. Zbog toga nije bilo dovoljno poželjeti čovjeku da ode na Ćabu. Potrebno je bilo poželjeti da se vrati.

Formula tako povezuje svetost putovanja sa kontinuitetom života. Čovjek treba otići izvršiti sveti čin, ali treba se i vratiti svojoj porodici.

Hadž kao društveni simbol

U tradicionalnoj bosanskoj sredini hadž nije bio samo privatni vjerski čin pojedinca. Odlazak na hadž predstavljao je značajan događaj za čitavu porodicu i zajednicu. Zato se njegova simbolika pojavljuje i u šljemenskim formulama. Želja da neko ode na Ćabu zapravo je želja za visokim oblikom životnog ostvarenja. Time se pokazuje da je tradicionalni svijet mnogo manje strogo odvajao „vjersko“ od „svakodnevnog“ nego što to često činimo danas.

Sinovi, kćeri i porodični kontinuitet

Nakon želje povezane s Ćabom slijedi drugi važan sloj:

„Sinove poženio, kćeri poudavao.“

Ove riječi odražavaju strukturu tradicionalnog društva. Ženidba sina značila je stvaranje novog domaćinstva. Udaja kćeri značila je povezivanje dvije porodice. U tradicionalnom društvu brak nije bio samo privatni odnos dvoje ljudi. Bio je važan društveni događaj koji je povezivao šire porodične mreže. Zbog toga su želje za ženidbom i udajom bile među najvažnijim željama koje su se mogle izgovoriti na završetku kuće. Nova kuća bila je prostor u kojem će se odvijati budući porodični život. Tako formula sa šljemena zapravo govori o budućnosti kuće, da u njoj bude zdravlja, neka bude djece, neka sinovi osnuju porodice, neka kćeri zasnuju brakove, neka domaćinstvo napreduje.

Darivanje kao društveni odnos

Jedan od ključnih elemenata običaja bilo je darivanje majstora. Komšije su donosile košulje, peškire i druge predmete. U starijoj fazi posebno su bili značajni ručno izrađeni tekstilni predmeti. Antropologija dara, posebno klasična analiza Marcela Maussa, pokazuje da dar u tradicionalnim društvima nije samo predmet koji prelazi iz ruke u ruku. Dar stvara odnos. On uspostavlja obavezu davanja, primanja i uzvraćanja. U običaju šljemena možemo prepoznati upravo takav sistem. Dar se ne uzvraća nužno drugim predmetom; uzvraća se javnim priznanjem.

Zašto su darovi išli majstorima?

Ovaj detalj mijenja cijelu interpretaciju običaja. Prema zabilježenim svjedočenjima, darovi su pripadali majstorima, a ne vlasniku kuće. To znači da komšija nije donosio poklon domaćinu zato što je dobio novu kuću. Poklon je bio namijenjen onima koji su kuću napravili. Time se izražavalo poštovanje prema radu. Majstor je u tradicionalnom društvu imao status stručnjaka čije je znanje bilo praktično i teško zamjenjivo. Zbog toga je darivanje majstora predstavljalo svojevrsno javno priznanje njihove vještine. Može se reći da je šljeme istovremeno bilo završetak građevine i ritualna nagrada za rad.

Košulja i peškir kao kulturni predmeti

Zašto baš košulje i peškiri? Odgovor se nalazi u strukturi tradicionalne domaće ekonomije. Tekstil je dugo predstavljao značajan proizvod domaćinstva. Žene su učestvovale u predenju, tkanju, pletenju, vezenju, bojenju i drugim oblicima tekstilne proizvodnje. Tufekčić i Doubt dokumentuju različite oblike ženskog rada u proizvodnji tekstila. Prema tome, košulja ili peškir nisu bili obični predmeti. Unjima je bio sadržan rad i darivanjem takvog predmeta darivao se i dio vlastitog rada. Zbog toga tradicionalni dar ima mnogo veću simboličku vrijednost od savremenog industrijskog proizvoda kupljenog u trgovini.

Ženski rad skriven iza muškog rituala

„Vikanje na šljeme“ na prvi pogled djeluje kao izrazito muški ritual. Međutim, predmeti koji se daruju su rezultat dugotrajnog ženskog rada. Na taj način žena učestvuje u ritualu posredno, kroz predmet. Ovo je važno za razumijevanje rodne strukture tradicionalne ekonomije.

Vikač

Posebnu pažnju treba posvetiti čovjeku koji je izvodio ritualnu formulu. U lokalnim svjedočenjima govori se o čovjeku sa „dobrim grlom“. Prije elektronskog ozvučenja glas je bio osnovno sredstvo javne komunikacije. Čovjek na krovu morao je govoriti dovoljno snažno da ga čuje komšiluk. Ali nije bilo dovoljno samo biti glasan, Vikač je morao poznavati ljude, moraoje znati imena. Morao je znati kako nekome poželjeti zdravlje, drugome djecu, trećem stoku ili blagostanje. U tom smislu vikač je bio lokalni usmeni umjetnik i nosilac kolektivnog pamćenja. Njegovo znanje nije nužno bilo zapisano,?prenosilo se slušanjem.

Oralnost i varijacije

Jedna od najvažnijih karakteristika ove tradicije jeste činjenica da nije postojala jedna potpuno fiksirana verzija teksta.

Lokalni izvori naglašavaju da su se formule razlikovale od mjesta do mjesta.

To je karakteristika usmene kulture. Pisani tekst teži stabilnosti. Usmeni tekst teži varijabilnosti. Zbog toga ne bi bilo naučno opravdano tražiti jednu „originalnu dovu sa šljemena“. Vjerovatnije je da je postojao osnovni obrazac koji su vikači prilagođavali lokalnoj sredini i konkretnoj osobi. Zbog toga je običaj istovremeno bio tradicionalan i improvizacijski.

Berićet kao temeljni cilj

Iako riječ „berićet“ nije nužno prisutna u svakoj zabilježenoj verziji formule, gotovo čitav ritual usmjeren je prema njegovom značenju. Berićet nije samo novac, to je obilje života. Kada vikač nekome poželi zdravlje, potomstvo, hadž, stoku i uspjeh, on mu zapravo želi potpun i blagoslovljen život.

„Vikanje na šljeme“ nije bilo izolovano od drugih oblika tradicionalne solidarnosti.

Međureligijska dimenzija

Važno je izbjeći pojednostavljeno tumačenje prema kojem je riječ isključivo o „muslimanskom običaju“.

Preciznije je govoriti o bosanskom narodnom običaju sa snažnim islamskim simboličkim slojem u muslimanskim sredinama.

Sam obrazac završetka gradnje, darivanja majstora i javnog blagoslova ima širi kulturni kontekst. Međutim, kod Bošnjaka su se u formulu uključivali specifični islamski elementi: Ćaba, hadž, mašallah i formule povezane s Božijom voljom.

To pokazuje način na koji zajednice religijske simbole ugrađuju u lokalne običaje.

Zbog toga je potrebno razlikovati ono što islam normativno propisuje od onoga što su muslimani Bosne historijski praktikovali kao dio svoje narodne kulture.

„Vikanje na šljeme“ nije islamski obred u normativnom smislu. Ono je prije narodna ritualna praksa u kojoj su islamski simboli dobili centralno mjesto.

Proces modernizacije

Nestanak običaja ne može se objasniti samo jednom pojavom. On je posljedica dugotrajnog procesa društvene transformacije. Tufekčić i Doubt pokazuju da je tradicionalna ruralna porodica već do kraja 1970-ih doživjela velike promjene. Širenje urbanog načina života, industrijalizacija, migracije, promjene porodične strukture i smanjenje tradicionalnog načina proizvodnje postepeno su potkopavali društvenu osnovu običaja. Drugim riječima, običaj je počeo nestajati prije nego što je nestao iz sjećanja.

Promjena porodice

Kada proširena porodica slabi, smanjuje se potreba za velikim porodičnim kućama. Kada se ljudi sele u gradove, stan postaje važniji od kuće. Kada sinovi više ne žive u istom domaćinstvu sa roditeljima, mijenja se i tradicionalni sistem porodičnog nasljeđivanja. Kada se kuća više ne gradi kao prostor za više generacija, nestaje dio razloga zbog kojih je njeno podizanje predstavljalo veliki društveni događaj.

Promjena građevinskog sistema

Tradicionalni majstor bio je dio lokalne zajednice. Ljudi su ga poznavali, poznavali su njegovu porodicu, znali su njegovu reputaciju.

Savremena građevinska ekipa može doći iz drugog grada ili druge države. Za nju je krov prvenstveno posao koji treba završiti u predviđenom roku. Time se gubi ritualni kontekst. Kada se promijeni način rada, mijenja se i način nagrađivanja.

Promjena komšiluka

Tradicionalni komšiluk zasnivao se na neposrednoj društvenoj povezanosti. Ljudi su generacijama živjeli blizu jedni drugih i međusobno se poznavali. Glas sa krova mogao je obuhvatiti čitavu mikro-zajednicu.

Savremena naselja mogu biti prostorno bliska, ali društveno udaljena. Čovjek može imati mnogo komšija, a ne poznavati ih. Zato nestanak običaja nije samo posljedica „zaboravljanja tradicije“. Nestaje društvena mreža koja je tradiciju činila funkcionalnom.

Promjena tekstilne proizvodnje

Promjena vrste darova možda je jedan od najjasnijih pokazatelja društvene transformacije. U starijoj fazi daruju se ručno izrađeni peškiri i košulje. Kasnije se pojavljuju kupljene košulje i novac. Ovaj prijelaz govori o prelasku iz domaće proizvodnje u tržišnu ekonomiju. Kada porodica više ne proizvodi tekstil, tekstilni predmet više ne predstavlja isti oblik društvenog rada. Košulja kupljena u prodavnici i košulja koju je neko izradio vlastitim rukama mogu imati istu praktičnu funkciju, ali nemaju istu simboličku vrijednost.

Novac i depersonalizacija dara

Novac je univerzalno sredstvo razmjene. Ali upravo zato često ima manju simboličku specifičnost. Prelazak na novac ne znači nužno gubitak solidarnosti, ali pokazuje promjenu njenog oblika. Društveni odnos postaje sve više monetarizovan.

Rat i raseljavanje

Rat 1992–1995. predstavljao je snažan prekid u kontinuitetu mnogih lokalnih običaja. Ipak, naučno je važno rat ne posmatrati nužno kao početak nestanka. Proces modernizacije bio je stariji, rat ga je u mnogim sredinama ubrzao. Raseljavanje je razdvojilo porodice, komšije, majstore, lokalne zajednice.

Običaj koji zavisi od zajedničkog prostora teško može opstati kada je zajednica raseljena. Zbog toga je poslijeratno nestajanje „vikanja na šljeme“ dio šireg fenomena gubitka lokalnih društvenih mreža.

Nematerijalna kulturna baština

Savremeni koncept nematerijalne kulturne baštine posebno je važan za razumijevanje ovog običaja.

UNESCO nematerijalnu baštinu definiše kroz žive prakse, izraze, znanja, vještine i kulturne prostore koje zajednice prepoznaju kao dio svog identiteta. Bosna i Hercegovina ratifikovala je UNESCO Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine 2009. godine.

Federalno ministarstvo kulture i sporta također naglašava da lokalne zajednice, grupe i pojedinci moraju imati aktivnu ulogu u identifikovanju, dokumentovanju i očuvanju nematerijalne baštine.

U tom smislu „vikanje na šljeme“ predstavlja potencijalno vrijedan predmet istraživanja nematerijalne kulturne baštine.

Potencijalna revitalizacija

Ako bi se običaj želio obnoviti, to ne bi trebalo činiti jednostavnim administrativnim ukazom. Tradicionalni običaj ne može se oživjeti tako što ćemo nekome reći da ga mora praktikovati. Potrebno je najprije dokumentovati žive nosioce tradicije. Treba pronaći najstarije ljude koji pamte kako je izgledao ritual, ko je bio vikač, šta se darovalo, kako je formula počinjala, koje su bile lokalne varijante.

Potom bi trebalo napraviti audio i video arhivu. Nakon toga bilo bi moguće organizovati radionice u kojima bi mlađe generacije učile tradicionalne formule.

Ali pritom treba izbjeći opasnost pretvaranja običaja u folklorni kič. Cilj ne bi trebao biti da se napravi turistička predstava, nego da se sačuva njegovo značenje.

Opasnost standardizacije

Jedna od najvećih opasnosti u očuvanju usmenih tradicija jeste stvaranje jedne „službene“ verzije.

Takva verzija vjerovatno ne postoji.

Ako su se formule razlikovale od mjesta do mjesta, onda je upravo njihova raznovrsnost dio baštine. Umjesto jedne verzije trebalo bi napraviti korpus šljemenskih formula.

Naučna interpretacija običaja

Na osnovu dostupne literature i zabilježenih svjedočenja može se formulirati sljedeća interpretacija:

„Vikanje na šljeme“ predstavlja lokalnu bosansku ritualnu praksu povezanu sa završetkom izgradnje kuće, u kojoj se putem javnog darivanja, usmene formule, blagoslova i kolektivnog prisustva novoj kući i njenom domaćinstvu dodjeljuje društveni legitimitet, dok se majstorima istovremeno iskazuje zahvalnost i daje materijalna nagrada. U muslimanskim sredinama ritual dobija specifičan islamski simbolički sloj kroz formule koje prizivaju Ćabu, hadž, Božiju volju, zdravlje i porodični napredak, dok njegova osnovna struktura pripada širem obrascu tradicionalnih bosanskih graditeljskih i komšijskih običaja.

Ovakvo tumačenje omogućava da se izbjegnu dvije krajnosti. Prva bi bila da se običaj predstavi isključivo kao religijski obred. Druga bi bila da se religijska simbolika potpuno zanemari.

U stvarnosti je riječ o susretu vjere, običaja, rada, porodice i zajednice.

Zaključak

„Vikanje na šljeme“ pripada onim kulturnim praksama koje na prvi pogled izgledaju jednostavno, a nakon pažljivijeg istraživanja otkrivaju čitav sistem društvenih vrijednosti.

Potrebno je sada, dok još postoje živi kazivači, dokumentovati njihove iskaze, snimiti njihove glasove, zabilježiti lokalne varijante, istražiti geografsko širenje običaja i povezati ga sa drugim oblicima tradicionalne gradnje i komšijske solidarnosti.

Posebno bi vrijedan bio veliki terenski projekat pod nazivom „Šljeme Bosne: usmena tradicija, darivanje i društvena memorija“, u kojem bi se obišla sela sjeveroistočne Bosne, Podrinja, Posavine, Krajine, Srednje Bosne i drugih krajeva, pronašli najstariji kazivači i napravila digitalna arhiva.

Takav projekat ne bi bio pokušaj da se dokumentuje jedan nestajući oblik društvenog života.

Zato „vikanje na šljeme“ treba posmatrati kao vrijedan fragment bosanske nematerijalne kulturne baštine i kao svjedočanstvo društva u kojem se gradnja kuće pretvarala u zajednički događaj, rad u čast, dar u odnos, a riječ u blagoslov.

Literatura i izvori

Hefele, Ferdo. Bosanska kuća. Viesti Družtva inžinira i arhitekata u Hrvatskoj, 1888/1889. Rani etnografsko-arhitektonski prikaz bosanske kuće i tradicionalnog načina gradnje.

Mauss, Marcel. The Gift: The Form and Reason for Exchange in Archaic Societies. Klasično antropološko djelo o društvenoj funkciji dara, reciprocitetu i obavezama davanja i primanja.

Tufekčić, A. i Doubt, K. The Ethnopedagogical and Sociocultural Aspects of Traditional Family Life in Northeastern Bosnia. Akademsko istraživanje zasnovano na terenskim intervjuima sa starijim stanovništvom sjeveroistočne Bosne, posebno značajno za dokumentovanje tradicionalne porodice, gradnje kuće, darivanja šljemena, tekstilne proizvodnje i komšijskih odnosa.

Mujić, Šaban. Svjedočenje o običaju „vikanja na šljemenu“ u Miljanovcima kod Kalesije, zabilježeno 2012. godine. Posebno značajan izvor zbog očuvane usmene formule i svjedočenja čovjeka koji je sam obavljao funkciju vikača.

Federalno ministarstvo kulture i sporta Bosne i Hercegovine. Materijali o nematerijalnoj kulturnoj baštini Federacije Bosne i Hercegovine i preliminarnoj listi nematerijalne kulturne baštine.

UNESCO. Convention for the Safeguarding of the Intangible Cultural Heritage i dokumentacija o nematerijalnoj kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine.