Dana 25.10.2022. godine, u 93oj godini života, na ahiret je preselio prof. dr. Ismail Cerrahoğlu, učenjak koji je udario temelj savremenom načinu proučavanja i podučavanja tefsira u Turskoj.
Autor je brojnih dijela među kojima su „Metodologija tefsira“ i „Povijest tefsira“ već desetljećima nezaobilazna literatura na turskim teološkim fakultetima. Bio je asistent prof. Muhammeda Tajjiba Okića, a ostat će zapamćen po tome što je akademskom svijetu u Turskoj predstavio naslijeđe klasičnog islamskog mišljenja, utirući time put nadolazećim generacijama koje se bave tefsirskim istraživanjima. Intervju[1] sa prof. Cerrahogluom koji slijedi, datira iz 2011. godine.
Poštovani profesore, vašu životnu priču ujedno možemo posmatrati i kao povijest tefsirskih istraživanja u Turskoj. U tom kontekstu, možete li nam ispričati svoj životni put? Kako su protekle prve godine obrazovanja, ko vas je inspirisao da se bavite naukom?
Rođen sam 1929. godine u opštini Hendek, u gradu Sakaryi. Dijete sam porodice koja je u Hendeku bila poznata kao pobožna zemljoradnička porodica. Djetinjstvo sam proveo u vremenu koje baš i nije naklonjeno gledalo na vjersko obrazovanje i pobožnost. Nena me je naučila čitati Kur'an-i kerim. Bila je to jedna žena koja je, uprkos nedostatku naobrazbe, mene i djecu iz okoline podučavala onome što je razumijevala od značenja Kur'ana. Prije nego sam krenuo u školu, završio sam prvu hatmu Kur'ana. Prva četiri razreda sam završio u Hendeku. Nakon toga sam u Adapazaru, plaćajući neku minornu kiriju, stanovao kod jedne stare gospođe, te sam tu završio osnovno školu. Bilo je to doba drugog svjetskog rata, živjelo se u neimaštini i siromaštvu.
Kako je prošao period srednje škole i univerziteta?
Srednju školu sam završio u Istanbulu. Kako nam je prezime Cerrahoğlu (cerrah-hirurg), a i amidža mi je bio apotekar, porodica je htjela da studiram medicinu ili farmaciju. Te godine na medicinu se primalo 80, a na farmaciju 60 studenata. Nisam prošao u kvotu, pa sam se vratio kući i počeo raditi u amidžinoj apoteci. Tu je svaki dan dolazi list „Ulus“, koji se štampao u Istanbulu i Ankari. Jedan dan sam vidio oglas o tome da se u Ankari otvara teološki fakultet, te da se počinje sa prijavama. Tada nismo znali ni šta to tačno znači teologija, ali je bilo očito da je riječ o nekoj vjerskoj naobrazbi. Ideja de se prijavim je naišla na pozitivne reakcije moje porodice, a pogotovo rahmetli nene. U to vrijeme je bilo jako teško putovati u Ankaru. Sa stotinu nedaća sam nekako uspio doći i upisati se. Dana 21. novembra 1949. godine smo počeli slušati predavanja.
Možete li nam dati predstavu o prvim godinama teološkog fakulteta? Kakve mogućnosti su pružene i kakvi predmeti su izučavani?
Za zgradu našeg fakulteta, te ujedno jedinu učionicu, dodijeljena nam je jedna mala sala unutar ženskog internata Pravnog fakulteta. Upravni odbor Teološkog fakulteta su sačinjavali profesori sa Fakulteta za jezik, historiju i geografiju, te sa Prava. Zapravo, većinu predavanja smo slušali u učionicama ovih fakulteta. Ujutro bismo imali predavanja iz engleskog, francuskog i njemačkog na Fakultetu za jezik, historiju i geografiju, a poslijepodne bismo prelazili u našu zgradu, gdje bismo slušali predavanja iz povijesti islama, mezheba, povijesti religija i povijesti umjetnosti. Potom bismo se opet vraćali na Fakultet za jezik, historiju i geografiju te bismo slušali predavanja iz filozofije i perzijskog jezika. O hadisu i tefsiru nema potrebe ni govoriti, nismo imali čak ni predmete arapskog jezika, niti učenja Kur'ana.
Budući da se naš Fakultet otvorio nešto kasnije nego ostali, nisam uspio naći mjesto u internatu. Zima u Ankari je teška, a osim toga raspoloženje mi je pokvarilo nesnalaženje u novom gradu, neimaština i nemanje uvida o budućnosti Fakulteta. Proveo sam tako besciljno godinu dana, sve dok me otac nije nagovorio da pred imamom naše mahalske džamije krenem sa učenjem po starinskoj metodi: počeli smo od Emsile, prešli na Bina, te na Izhar, preko Merahu'lervaha stigosmo do Molla Džamija. Iz fikha smo čitali Halebija. Na taj način sam naučio arapski jezik, a novo uzbuđenje i podrška rahmetli imama i moje porodice su bili razlogom da se ponovo vratim na Fakultet, te sam 1950. godine obnovio upis.
Možete li nam nešto ispričati o okolnostima iz tog vremena, kolegama i profesorima sa Fakulteta?
Na Fakultetu nas je ukupno bila 21 osoba. Od mojih prijatelja, Talat Koçyığıt i Esat Kılıçer Beyler su prešli u drugu godinu. Te godine sam našao mjestu u internatu Pravnog fakulteta, preko puta naše zgrade. Bili smo zaista mladi i neiskusni. Nakon sabah namaza bismo odmah rano ujutro išli na Fakultet. Imali smo jednog prijatelja po imenu Ibrahim Eken, koji je od oca naučio arapski, pa smo sa njime učili Kur'an i ostale predmete. Skoro da i nije bilo neke razlike između predmeta prve i druge godine, većinu predavanja smo zajedno slušali. Dnevno bismo dva-tri puta išli između našeg Fakulteta i Fakulteta za jezik, historiju i geografiju. U putu bismo razgovarali sa profesorom Mehmetom Sofuoğluom, trudili smo se nešto zapamtiti. Imali smo nedostatak profesora i nismo znali od koga bismo mogli šta naučiti. Tadašnji pomoćnik predsjednika Diyaneta, Husnu Losar, nam je poručio da dođemo kod njega, da će nam on predavati. Tako smo ponekada išli slušali arapski i fikh. Povijest islamskih mezheba smo učili od prof. Yusuf Ziya Yorukana, logiku i filozofiju nauka od prof. Hamdi Ragip Atademira, sociologiju od prof. Mehmet Karasana, povijest islamske umjetnosti od prof. Remzi Oğuz Arika i prof. Suut Kemal Yetkina, povijest religija od prof. Hilmi Omer Buddaa, vjersku psihologiju prof. Bedi Ziya Egemena, a arapski i perzijski od prof. Necati Lugala (Prvu godinu smo učili samo perzijski. Na arapski smo prešli tek kad sam ja bio druga godina, znači treća godina po otvaranju Fakulteta).
Kako je vrijeme prolazilo, tako se povećavao i broj profesora, a nastavni program se mijenjao. U to vrijeme nije bilo nikoga iz svijeta akademije da se bavio tefsirom, fikhom, hadisom niti kelamom. Rahmetli Muhammed Tajjip Okić, koji jeste imao teološku naobrazbu, je došao dvije godine nakon nas. Prof. Tajjib je bio jedan Bošnjak, u Bosni je učio vjerske nauke, a proveo je neko vrijeme i u Francuskoj i Tunisu; osim maternjeg, jako dobro je poznavao i francuski, turski, perzijski, njemački, arapski i slavenske jezike. Jedan iskreni musliman, zreo alim, uvijek prijatan i ohrabrujući sa studentima; što bi obećao, to bi učinio, kratko rečeno – bio je profesor kojeg smo svi sebi uzeli za uzor. Da mu se Allah smiluje i obraduje džennetom. Tek nakon njegovog dolaska, mi smo počeli učiti islamske nauke. Trudili smo se maksimalno okoristiti o njegovo znanje. Ja sam se posebno zanimao za predmete tefsir i hadis. Asistenti su nam bili i Hasan Husnu Erdem, dr. Fuat Sezgin i Muhammed Tanci.
Možete li nam ispričati nešto o periodu nakon diplomiranja?
Diplomirao sam 1954., potom sam odslužio dvije godine vojnog roka. Po povratku, prof. Tajjib mi je rekao da će me uzeti za asistenta. Šest mjeseci nakon toga smo izašli na ispit za asistente. Pored prof. Tajjiba, u komisiji je bila i Annemarie Schimmel. Primljen sam na poziciju asistenta za tefsir 1956. godine, a Huseyn Atay za kelam.
Doktorsku tezu naslova „Početak tefsirske nauke i čimbenici koji su uticali na to“, pod mentorstvom prof. Okića, sam odbranio 1960. godine i time stekao titulu doktora. U komisiji mi je bio i prof. Šakir Berki.
Za vrijeme dok ste bili asistent ste imali priliku boraviti u Tunisu. Kako je taj boravak uticao na vaš rad?
Da, kao rezultat protokola kojeg je potpisao naš Fakultet sa tuniškom abasadom, Talat Koçyığıt, Mehmet Maksutoğlu, Selim Biçer i ja smo boravili u Tunisu od 1963. do 1965. godine. Cilj boravka je bilo prikupiti nova znanja i spoznaje, usavršiti arapski i francuski, te raditi istraživanja za postdoktorske studije.
Razmišljajući o tome na čemu bih mogao raditi, istražujući u biblioteci naišao sam na mufessira Jahja b. Salama, te sam odlučio pisati o njemu. Istražio sam njegove rukopise koji su se nalazili u Tunisu i Kayravanu. Osim istraživanja po bibliotekama, danju smo prisustvovali predavanjima na Fakultetu islamskih nauka, a večeri smo provodili na kursevima arapskog i francuskog jezika na Institutu za jezik Habib Burgiba. U tom periodu smo puno naučili od tuniskih alima. Prisustvovali smo predavanjima Fadila b. Ašura, upoznali mu se sa ocem, Tahirom b. Ašurom. U Tunisu je osim malikijskih alima bilo i hanefijskih. Na primjer, slušali smo predavanja iz hadisa i tefsira od malikije Ahmeda b. Milad, a kelam od hanefije Muhtara b. Mahmuda.
U internatu u kojem smo boravili smo imali dobre odnose sa tuniškim studentima i onima iz ostalih afričkih zemalja. Zbog studentskog statusa smo dobili dosta prilika za putovanja i upoznavanje Tunisa, bilo nam je lijepo i ostvarili smo brojna prijateljstva.
Nakon što ste dobili titulu docenta, boravili ste u Engleskoj. Kakve utiske nosite sa ovog putovanja?
U to vrijeme, da biste dobili titulu profesora, morali ste poznavati dva zapadna jezika. Budući da sam znao francuski, odlučio sam da trebam naučiti i engleski. Na našem Fakultetu je bio jedan skroman budžet izdvojen za slanje osoblja na usavršavanje u inostranstvo. U Englesku otisao uz pomoć toga. Ostao sam otprilike jednu godinu, koju sam proveo tako što sam išao na kurseve engleskog jezika. U popodnevnim satima sam se bavio istraživanjem u biblioteci British Museuma. Noći sam provodio učeći ili gledajući tv, kako bih unaprijedio jezik.
Tada sam imao već 44 godine – što zbog toga, što zbog svoje profesije, nisam se osjećao slobodnim sa svima razgovarati neopterećeno. Ne mislim da sam dobro iskoristio ovu priliku koja je svakako došla kasno.
Možete li nam nešto ispričati o službi na Fakultetu islamskih nauka pri Univerzitetu Ataturk u Erzurumu?
Godinu dana nakon što sam dobio titulu profesora, 1976., počeo sam raditi u Erzurumu. Dva dana nakon početka službe izabran sam za dekana. Ostao sam na toj poziciji dvije godine, nakon čega sam se vratio u Ankaru. Zbog tog iskustva obnašanja pozicije dekana sam kasnije odbio sve ponude da radim u administraciji.
Kako biste prokomentarisali sadašnja tefsirska istraživanja u Turskoj, šta biste savjetovali mladim teolozima?
Nažalost, više ne mogu da pratim nova istraživanja, što zbog svojih godina i bolesti, što zbog udaljenosti od akademskog okruženja i nepoznavanja novih tehnologija. Međutim, čuo sam da imamo lijepih novih istraživanja, te da je iz polja tefsira izdan veliki broj novih naslova. Međutim, to nije dovoljno da se donese jedan vrijednosan sud. Na terenu trebamo prvo uspostaviti temelje za rad, te oformiti jedinstvo po pitanju osnovnih principa. Nove ideje i nova izdanja su svakako bogatstvo, no mislim da bi trebali proći kroz neku vrstu vrjednovanja od strane komiteta kojeg bi sačinjavali učenjaci iz polja tefsira. Po anadolskim i istanbulskim bibliotekama se nalaze brojni rukopisi vezani za tefsir i kur'anske nauke. To sve treba urediti, pregledati i prezentirati ljudima od znanja kako bi u tome bio pokretač za nova istraživanja. Mislim da će nam koristiti da se zabavimo istraživanjem sebe, svoje historije i naslijeđa.
[1] “İsmail Cerrahoğlu ile Türkiye’de Tefsir Çalışmaları Üzerine”, Turkiye Arastirmalari Literatur Dergisi, 9/18, 2011, str. 233-240.Mapa straniceLinkoviPovežite se sa namaInteraktivna platforma za odgoj i obrazovanje islam.ba promovira ispravno razumijevanje islama i osigurava vjersko obrazovanje i odgoj muslimana različitih generacija.TemeKur'an i tefsirIlmihalEnciklopedija hadisaPojmovnikPitanjaAudioVideoInfografikeUputstvo o korištenjuImpressumPreuzmite aplikacijuDownload on theApp StoreDownload on thePlay Store©2024 | islam.ba - Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini