Hasan Ziya'i b. al-Mostari (um. 1584.) poznati je bošnjački pjesnik na turskom i perzijskom jeziku. Istina, on je poznat tek odnedavno u punom smislu jer je tek prije desetak godina otkriveno njegovo životno djelo Divan, zbirka pjesama na turskom i perzijskom jeziku[1]. Još ranije se znalo i za njegovo djelo u mesnevi stihovima „Kissa-i Şejh ‘Abdurrazzak“, no ono je tek u posljednje vrijeme privuklo pažnju istraživača pa su o njemu izneseni i prvi kritički sudovi.[2] Na osnovu pjesnikovih zapisa o sebi, svome gradu i ljudima koji su ga okruživali može se steći cjelovita slika o atmosferi u kojoj je živio, o gradu u kojem je rođen i gdje je proveo najveći dio života i o znamenitostima toga grada. Najzad, spomenimo da Divan Hasana Zijaija ima i Uvod (Dibağa)[3], što nemaju divani svih pjesnika, što Zijaijin Divan čini izuzetnim, bar kada je riječ o divanima bosanskohercegovačkih autora, a dibadže su najčešće sadržavali i dragocjene podatke o samom autoru, naime, osim svojevranih biobibliografija divanskih pjesnika, tzv. tezkira, dibadže (uvodni dijelovi divana) su i najdragocjeniji izvor za proučavanje divanske književnosti. One izvode divansku poeziju na svijetlost dana i objašnjavaju dragocjene podatke o pjesniku koji bi inače ostali nepoznati. Tu su sadržani podaci o pjesnikovoj osobenosti, o njegovu književnom profilu, o njegovu pogledu na pjesništvo, o uzrocima pisanja njegova divana i pogledima na svijet. Dibadže su pisane prozno ili u stihovima, a katkad i kombinirano u prozi, protkanoj stihovima.
Mi ćemo najprije iznijeti nekoliko podataka o Zijaiji koje sadrži njegovo djelo Kissa-i Şejh ‘Abdurrazzak, a zatim ćemo se osvrnuti na podatke iz Divana, uključujući Dibadžu i tarihe koji sadržavaju autobiografske zapise. U djelu Kissa-i Şejh ‘Abdurrazzak, koje sadrži 1674 bejta (distiha) u metru Feilâtün (Fâilâtun) Feilâtun Feilun (Fa'lun), iznosi se događaj o šejhu San'anu. Ovu temu je prvi obradio iranski pjesnik Feriduddin ‘Attar u poemi Mantiqu ‘t-tayr, a u turskoj književnosti prije Zijaije tu temu su pjesnički obradili Gülşehri u XIV stoljeću u djelu koje ima identičan naziv kao Attarovo djelo (Mantiqu ‘t-tayr) i Ali Tir Nevai u pjesmi u mesnevi stihovima pod nazivom Lisanu't-tayr. Šejh San'an je poznati učenjak i muhaddis čije je ime Ebubekr ‘Abdurrazzak b. Humam b. Nâfi (rođ. 126. h., umro 211. h.). Priču o Šejhu San'anu je prvi spomenuo Gazali u Tuhfatu'l-muluk-u.
Što se tiče Zijaijine poeme o Šejhu San'anu (Kissa-i Şejh ‘Abdurrazzak) sačuvana su tri rukopisna primjerka koji se nalaze u Istanbulu[4], Zagrebu[5] i Londonu[6].
Zijaija piše da je usnio jedan događaj koji želi stihovima prokomentarisati i počinje bismilom, a onda govori o Allahovoj veličini, o savršenstvu Muhammeda a.s., o drugim pejgamberima, s naglaskom da je Muhammed a.s., kruna Božijeg poslanstva. Već u munadžatu Zijaija moli Boga da mu pjesma bude poznata na svijetu i da je sačuva od čitanja neznalica. Ovdje, u uvodnom dijelu mesnevije Kissa-i Şejh ‘Abdurrazzak, Zijaija piše da je u mladosti pjevao poeziju, da je skupio čitav divan pjesama, ali da od poezije nije imao koristi pa se zbog toga otisnuo u svijet. Ono što je tražio u svijetu nije našao pa se vratio u zavičaj, izložio svoje stanje Mehmed-begu koji je tražio od njega da mu spjeva jednu mesneviju. Zijaija se zamislio šta bi mu to mogao spjevati jer je već „neko spjevao Kissa-i Jusuf, neko Vamik u Azra, neko Medžnun i Lejlu, neko Husrev u Širin, a neko Veyse vu Rami“, pa je odlučio da spjeva poemu o Šejhu San'anu. Najprije predstavlja ličnost jemenskog šejha San'ana, tj, Abdurrazzaka, a onda to izlaganje nakratko prekida da bi iznio pohvale Mehmed-begu, govoreći s epitetima o njegovom pjesništvu, njegovoj osobi i državničkoj sposobnosti[7]. Taj momenat, koji govori o Zijaijinom pokušaju približavanja Mehmed-begu Jahjapašiću koji će mu biti mecena i pomoći mu da osigura egzistenciju sebi i svojoj porodici, govori o teškom stanju pjesnika koji je, nakon što je spjevao kompletan divan, ipak, morao napustiti rodni grad i tražiti opskrbu.
Dalji sadržaj mesnevije koji nema autobiografskih nota vodi nas iz zgode u zgodu o Šejhu Abdurrezaku. On, naime, najprije u snu, a zatim i u stvarnosti susreće djevojku-ljepoticu za čiju se ljubav bori svim sredstvima. Ona traži od šejha da se klanja kipovima, da spali Kur'an, da se opije i da napusti vjeru što on bez pogovora čini. No kako nema novaca, čime bi izdržavao djevojku, ona traži od njega da radi kao pastir, i to da čuva svinje, na što on također pristaje. No šejh najzad biva spašen zahvaljujući molitvama murida koje je on kao duhovni vođa (muršid) vodio. Šejh Abdurrezzak se ponovo okreće Ka'bi, traži oprost od Allaha i spasava se. S druge strane djevojka usnije da je ušla u ružičnjak gdje joj se obraća sunce koje joj govori da se oslobodi nevjerstva, da prihvati islam, da moli šejha za oprost. Kad se probudila, djevojka traži šejha koji ju pronalazi rasijanu i zapuštanu u pustinji. Zajedno odlaze do Ka'be, ona postaje muslimanka, obavlja sve predviđene molitve. Na kraju zbog velike iscrpljenosti njoj se približava kraj života, ona moli šejha da joj oprosti i seli u vječni život.
Zijaija je ovaj spjev, jedinstven u divanskoj poeziji, kao samostalno djelo, završio 981. (1583-84) godine, o čemu je, kao vrstan majstor tariha, spjevao dva tariha i to jedan potpun, a drugi muhmel[8]. Kao nagradu od svoga mecene Mehmed-bega Jahjapašića dobio je mjesto vaiza, o čemu je ostao hronogram zapisan u njegovu Divanu
Tarih-i va'ziyye
Itdukte Ziya'iye takdir-i Huda va'iz
Hatif isidüp didi tarihini va'ziyye
Hronogram propovjedništvu
Božja volja je Zijaiju odredila za propovjednika
To ču glasnik i izreče tarih propovjedništvu
Spomenuo sam da su dibadže (dibağah), uvodnici u divane, vrlo često sadržavale i zanimljive informacije o samom autoru koji ih sastavlja. U osmanskoj knjižavnosti, gdje u sastavima divana pojedinih pjesnika dibadže i nisu naročito često pojava, ipak je jedan broj znamenitijih pjesnika otpočinjao svoje divane dibadžama. Neki su pjesnici sastavljali kraće, a neki kao naprimjer Lami'i ili Ulvi sastavljali su dibadže od četrdeset, odnosno dvadeset listova. U tim omjerima Zijaina dibadža spada u dibadže srednjeg obima jer sadrži dva lista. Pisana je prozno, s čestim citiranjem stihova, a posebno joj je karakteristika u odnosu na druge pjesnike što u samom početku koji predstavlja zahvalu Bogu opširno (za tekst takve dužine) komentira kur'anske ajete o pjesnicima i pjesništvu iz sure Šu'ara. Za razliku od ajeta 224, 225 i 226 koje citiraju i drugi pjesnici, u kojima se pjesnici upozoravaju na beskorisnosti i štetnost njihova bavljenja poezijom, u 227. ajetu, kojeg Zijaija također detaljno analizira, govori se da su oni pjesnici koji vjeruju i čine dobra djela izuzeti iz prethodnog opisa bskorisnosti i štetnosti njihova bavljenja pjesništvom. Stoga Zijaija posebno zahvaljuje Allahu na ovoj blagodati, tj. da se dopušta onima koji čvrsto vjeruju i čine dobra djela da pišu poeziju. U ovom prvom dijelu dibadže Zijaija govori i o Božijem jedinstvu (tevhidu), a zatim upućuje pohvale Muhammed, a.s., njegovoj porodici i ashabima.
Najzad, Zijaija govori i o razlozima sastavljanja divana. U mladosti je bio ašik, imao je nadu u djedinjenje, a kako do toga nije dolazilo, Zijaija je imao sklonost ka pisanju stihova pa je napisao veliki broj pjesama. No mnoge od tih pjesama su se gubile kao jesenje lišće i da bi to spriječio, pjesnik ih je počeo redati po alfabetu i to najprije kaside, a onda sve druge pjesničke vrste kako to pravila divanske poezije nalažu. Dok jedan broj pjesnika u svojim dibadžama navodi da su pisali svoje divane na traženje sultana ili drugih velikodostojnika, drugi pišu da su pjevali pjesme na nagovor prijatelja, ne očekujući neku korist od toga, Zijaija piše da je pjesme počeo bilježiti kao jedan odraz svoje mladosti, naprosto da se ne zaborave. Na kraju pjesnik je svjestan svojih grešaka, jer divanska poezija predstavlja pred pjesnika određene zadatke, zadate norme i formalno uobličenje stiha u skladu s propisanim pravilima. Zato u dibadži Zijaija moli čitaoce da mu oproste na nesavršenosti i greškama i da slobodno isprave greške koje sami uoče. Smatra, ipak, da njegove pjesme nisu loše uporede li se sa pjesnicima koji su u to vrijeme stvarali, imaju privlačnosti koje će ih dovesti do čitalaca koji će ih pamtiti.
Mada Zijaija u djelu Kissa-i Šejh Abdurrazzak piše da je svoj Divan sastavio u mladosti i da je, ne naišavši na odgovarajući prijem svoga djela, morao napustiti rodni grad i tražiti egzistenciju u tuđini, njegov Divan, barem ovaj prijepis koji je sačuvan u biblioteci Selimiyye u Edreni, sastavljan je do same pjesnikove smrti, skupio i prepisao u taj kodeks pjesme koje je on pisao do smrti. Dokaz za to je uvršten tarih o Zijaijinom postavljanju za vaiza koji je spjevan u posljednjoj godini pjesnikova života, a koji smo naprijed citirali. Stoga ćemo se posebno osvrnuti na tarihe jer i oni govore o pjesniku i njegovu okruženju. Treba odmah reći da je jedan broj njegovih tariha bio poznat odranije, dok nismo znali za jegov Divan, ali da tih tariha nema u Divanu. Je li i njih pjesnik izgubio na listovima koji su „padali kao jesenje lišće“ o čemu Zijaija piše u dibadži svoga Divana ili naprosto prepisivač njegova pjesničkog opusa nije uspio do njih doći, to ne možemo znati dok ne bi smo eventualno pronašli Zijaijin autograf Divana. Jedan od tih tariha za koje se tvrdi da je Zijaijin je tarih podizanju džamije u Čajniču[9]. Natpis je bio uklesan na kamenoj ploči izbad vrata džamije u Čajniču. Nakon što su Čajniče okupirali srpski ekstremisti 1992., oni su porušili ovu džamiju, uništili sve spomenike islamske arhitekture u tom gradiću u istočnoj Bosni, tako da je uništena i kamena ploča sa natpisom iznad džamije.
Ovaj natpis je prvi zabilježio turski putopisac Evlija Čelebija, ali je pogrešno zabilježio godinu gradnje Sinan-begove džamije. Naime sabravši brojčanu vrijednost slova, on je došao do broja 972. što bi odgovaralo 1564. godini. Taj tarih je bez provjere preuzeo i Bašagić u spomenutom radu, a datum gradnje džamije i Zijaijinog tariha preuzeo je bez provjere i H. Šabanović[10]. Mujezinović je tačno proračunao datum gradnje Sinan-begove džamije, ali nije uvjeren u Zijaijino autorstvo ovog tariha kao što ne zna ni da je Zijaija autor tariha o Sinan-begovoj smrti koji također donosi u citiranoj knjizi[11]. Obzirom da je džamija, kao što smo rekli, porušena i da kamena ploča sa tarihom više ne postoji, tarih donosimo prema Mujezinovićevom čitanju:
Svoj zavičaj Sinan-beg oživi
Načinivši ovu džamiju, učini dobro djelo
Ko je posjeti spoznaće da je sagrađena po odredbi Božijoj
Neka se Uzvišeni i nama smiluje!
Razmišljajući sastavih joj hronogram:
Lijepa je i dolična zgrada gdje će se slaviti Svemilostivi.
Zbir vrijednosti slova iz posljednjeg stiha daju godinu 978, tj. 1570.
Hromogram Sinan-begove smrti prvi je objavio Šejh Sejfuddin Fehmi-efendija Kemura u listu Vatan (XIV,br. 630, od 15. I 1897.) ne navodeći mu autora, a niti izvor odakle je prenio ovaj hronogram. Hronogram je objavio u originalu i prijevodu i Mehmed Mujezinović[12], no ni on ne utvrđuje autora tariha. Tek nam otkriće Zijaijinog Divana pokazuje da mu je autor Hasan Zijaija Mostarac.
Hronogram smrti Sinan-bega
Svoju plemenitu dušu predade Uzvišenom Gospodaru
Kanan rajski, Jusuf misirski, beg rajski.
Glasnik se pomoli i hronogram njegove smrti kaza:
„Bože moj, u rajske perivoje pošalji krajiškog gospodara.“
Ova dva tariha zanimljiva su nam i kao dokaz vezanosti Hasana Zijaije za hercegovačkog sandžakbega Sinan-bega[13].
No očigledno je da je Zijaija bio povezan i sa čuvenim mostarskim legatorom Ćejvan ćehajom ili Ćejvan-begom, za kojeg postoji osnovno mišljenje da je bio Sinan-begov oslobođeni rob[14]. U svakom slučaju i ovdje je Zijaija pomogao da saznamo nešto više o ovoj osobi za koju se znalo da je odigrala veoma važnu ulogu u izgradnji grada. To se zna prije svega na osnovu vakufname koju je Ćejvan ćehaja (Ćejvan-beg) ostavio za svoje zadužbine u Mostaru, Blagaju i Gabeli. No do sada se nije znalo ni gdje je ni kada rođen Ćejvan-beg, a niti gdje ni kada je umro. Jedino je na osnovu dokumenata iz Dubrovačkog arhiva Vladislav Skarić tvrdio da je u Mostaru neki Ćejvan bio 1574. godine sandžakbegov vojvoda[15]. Hasandedić pretpostavlja da je taj Ćejvan ustvari Ćejvan-beg ili Ćejvan ćehaja čije zadužbine, džamija i mekteb, i danas postoje u Mostaru. Sigurni smo da zadužbine u Mostaru potječu od Ćejvan-bega (Ćejvan ćehaje) kojemu je Zijaija spjevao hronogram smrti, a u kojemu ga spominje kao državnog povjerenika (emin-i memleket). Zapravo ovaj Ćejvan se u ranijim dokumentima kao u tarihu izgradnje njegove džamije spominje kao ćehaja (kethoda), što znači zastupnik, a kasnije, u doba smrti, sedamnaest godina kasnije, Zijaija ga spominje kao Ćejvan-bega. Za Zijaijevo autorstvo ovog drugog tariha, tj. tariha o Ćejvan-begovoj smrti, izvor nam je Zijaijin Divan. Tarih je, naime, unesen u Divan gdje se Zijaija u tarihima potpisuje kao ‘arif, hatif, muerrif ili pjesničkim imenom Ziya'i. Prvi tarih koji govori o izgradnji Ćejvan ćehajine džamije spjevao je pjesnik Kandi:[16]
Ćejvan ćehaja sagradi ovu džamiju
Uz pomoć gospodara svjetova
Ovoj bogomolji se obradovaše oni
Koji sjede, pregibaju se i ničice padaju (klanjaju)
Kandi joj reče hronogram riječima
„Božja kuća i sastajalište dobrih ljudi“.
960 (1552-1553)
Zijaijin tarih smrti Ćejvan-bega glasi:[17]
Hronogram smrti Kejvan-begu
Državni zapovjednik, umrli Kejvan
Ode u raj zauzeti mjesto
Kad vidje da život mu došao je kraju
Reče: „Upomoć, smota se svitak moga života“.
Vjesnik izreče smrti njegovoj tarih
„Sudbina mu iz ruke ukra bilježnicu“
977 (16.6.1569-25.6.1570)
Da je Zijaija bio na izvjestan način službeni hroničar Mostara i najpoznatiji pjesnik svoga vremena potvrđuje nam činjenica da mu je povjereno da sastavi hronogram gradnji mostarskog mosta, svakako najveće znamenitosti Mostara, kako u vrijeme gradnje tako i poslije. Ovaj tarih je bio poznat i prije otkrića Zijaijina Divana i izdavan je više puta, ali je pripisivan drugom pjesniku, Zijaijinom mlađem suvremeniku i također poznatom pjesniku Detviš-paši Bajezidagiću. Istina Hazim Šabanović je napisao da je Zijaija sastavio „natpis-hronogram na glasovitoj mostarskoj ćupriji na Neretvi“[18], ali pošto ga nije izdao, pogrešno pripisivanje ovog Zijaijinog tariha nastavljeno je i dalje[19]. Kod posljednjih izdanja ove pjesme, pogrešnoj interpretaciji je doprinijela i krivo prevedena riječ ‘arif u pretposljednjem stihu ove pjesme koja označava znalca tesavvufa-islamskog misticizma. Arif se katkad može prevesti i riječju derviš, ali u ovom prijevodu je to derviš pisano velikim slovom, pa se onda došlo do zaključka da je autor pjesme Derviš-paša Bajezidagić. Interesantno je da je naporedo sa pogrešnim prijevodom ovog tariha štampan i potpuno ispravan koji je objavio Mehmed Mujezinović[20], ali ni Mujezinović ne zna ko je autor ovog tariha, iako ne pada u grešku da tarih pripisuje Derviš-paši. Tarih je, naime, prvi zabilježio Evlija Čelebi, najvjerovatnije sa samog mosta, gdje se nekad nalazio, ali ni on mu nije znao autora. Mujezinovićevo izdanje ovog hronograma je identično sa onim u Zijaijinom Divanu tako da su za nas otklonjene sve sumnje oko autora tariha mostarske ćuprije.
Prijevod hronograma mostarskog mosta
Ovaj most je sagrađen potpuno kao luk duge,
Ima li mu slična na ovom svijetu Bože moj!
Jedan znalac pogledavši ga s divljenjem izreče mu kronostih:
„I mi prelazimo preko mosta preko kojeg je prešao moj sultan“.
974 (1566)
Još jedan hronogram Zijaija je sročio u vezi sa gradnjama u Mostaru. Tako je u Mostar 1575-76. došao nadzornik za vodovode da bi pokrenuo vodovod, da bi „voda, poput rajskog vrela, počastila grad“. Pjesnik ne navodi ime toga nadzornika (nazir) niti odakle je došao. Sam čin njegova dolaska i puštanja u rad vodovoda (ili možda samo neke javne česme) za njega je prvorazredan događaj koji vrijedi zabilježiti stihovima. Možda je ovaj tarih bio nekada i uklesan na nekoj javnoj česmi u Mostaru, ali mi zasad o tome nemamo nikakvih informacija. Stoga je ovaj tarih koji se nalazi u Zijaijinom Divanu od naročite važnosti:
Hronogram dolaska u Mostar nadzornika vodovoda
Ova voda, poput rajskog vrela , počasti grad
Neka njenom graditelju stanište na drugom svijetu bude raj.
Lice grada je voda, poput rajskog izvora Selsebila
Napisaše joj tarih „To je drugi izvor vode života“.
983 (1575-76)
Najzad spomenimo tarih smrti oca kojeg je Zijaija spjevao 980 (1572-73), kojeg smo zasad u prilici izdati samo prema čitatelju M. Gürgendereli[21], s napomenom da fotokopiju ovog tariha iz Divana ne posjedujemo.
Tarih-i refat-i peder
Pederüm terk-i cihan itdi Ziya'i dolarin
‘Afi olup ma'siyeti cennet ü rahmet bulsun
Ey Ziya'i beni hasretle kadi dünyada
Pederum terk-i cihan eyledi tarih olsun.
Hronogram očeve smrti
Moj otac napusti ovaj svijet, a Zijai tuguje
Grijesi neka su mu oprošteni, raj i milost neka nađe,
Ej Zijai, ostavi me na ovom svijetu da žalujem
Neka datum bude: „Moj otac ostavi ovaj svijet“.
Obzirom na to da se još ranije u prijepisu Sunbulistana Šejha Šudžauddina potpisao kao Hasan Čelebi ibn ‘Ali al-Mostari (Hasan Čelebi sin Alije, Mostarac), već tu je otkrio ime svoga oca, a sa ovim tarihom saznajemo i kad mu je otac umro.
Ovo nisu svi Zijaijini tarihi. Neki od neobjavljenih govore o ustolčenju sultana Murata III, sina Selimova, o smrti muftije Hodža Čelebije, o smrti pjesnika Emrija iz Edrene i pjesnika Šemsi-paše, ali pošto ne sadržavaju podatke o Zijaiji niti o njegovom neposrednom okruženju u Mostaru, to ih ovaj put nismo razmatrali.
Fehim Nametak
Beharistan, br. 2., 2001. god.
[1]Divan se nalazi u rukopisnoj zbirci Selimiyye biblioteke u Edreni pod br. T. 811-2127. Određene podatke i kopije mi je poslala Dr. Mübera Gürgendereli, na čemu joj se najtoplije zahvaljujem.
[2]Dr. Mübera Gürgendereli, Hasan Ziyâ'i'nin „Kissa-i Şejh ‘Abdurrazzak Mesnevisi“, Bilge, Sa 24, Ankara, 2000, 125-127.
[3]Dr. Müberu Gürgendereli, Hasan Ziyâ'i Divân Dibâcesi, Türk Kültürü, XXXVIII, Sa. 444, Ankara, 2000, str. 209-220.
[4]Belediyye Kütüphanesi,M. Cevdet Yazmalari, K-272.
[5]Orijentalna zbirka Arhiva HAZU, br. 602.
[6]London, British Museum, Or. 3291, Catalogue Rieu, p. 185a.
[7]H. Šabanović. „Književnost muslimana BIH na orijentalnim jezicima“, Sarajevo, 1973, str. 72-76.
[8]Muhmal je tarih u kojem se željena brojčana vrijednost dobije zbrajanjem slova bez tačaka.
[9]Podatak o ovom tarihu daje S. Bašagić u djelu „Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti“, Sarajevo, 1912, str. 27. Tačno preračunavanje ovog Rriha donio je Mehmed Mujezinović u knjizi „Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini“, II, str. 67.
[10]H. Šabanović, „Književnost mulimana BIH na orijentalnim jezicima“, Sarajevo, 1973, str. 76.
[11]Mujezinović, isto, str. 70-71.
[12]M. Mujezinović, „Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini“, Sarajevo, 1998, str. 70-71.
[13]Sinan-beg je rođen u Boljanićima kod Pljevalja. Bio je namjesnik u Bosni (1562), a potom na vlastito traženje postavljen za namjesnika Hercegovine, 1564. Umro je u Čajniču i sahranjen u kamenom turbetu pokraj svoje džamije.
[14]O Ćejvan-begu ili Ćejvan ćehaji više vidjeti: Hasan Nametak, Ćejvan Kethoda, mostarski dobrotvor Novi Behar, IX, br. 22-23, Sarajevo,1935-1936, str. 317-319; Hivzija Hasandedić, Zadužbine Ćejvane Kethode u Hercegovini. Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vlašću, V, Sarajevo, 1955, str. 275-286.
[15]Vladislav Skarić, Podaci za historiju Hercegovine od godine 1566. do sredine XVII vijeka. Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1931, str. 58.
[16]Tarih je prenesen iz rada Hivzije Hasandedića, Zadužbine Ćejvan Kethode u Hercegovini. Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vlašću, V, Sarajevo, str. 278.
[17]Tarih izdajemo prema čitanju Muberre Gürgendereli, n.d.
[18]Hazim Šabanović, Književnost Muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973, str.76.
[19]Prvi je ovaj tarih pripisao Derviš-paši Muhamed Enveri Kadić koje je u svoje djelo Tarih-i Enveri, sastavljeno u 28 tomova na turskom jeziku, unosio i književnu građu pa je i ovaj tarih „unio iz medžmue koja je nekad pripadala Derviš-paši Bajezidagiću“. Tako je pretpostavljeno da je i autor tariha Derviš-paša. Ova se greška ponavljala sve do najnovijih izdanja prijevoda ovog hronograma. Vid. Lamija Hadžiosmanović- Emina Memija, Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1995, str. 64.
[20]Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, III, Sarajevo, 1982, str. 150-151. II izdanje, Sarajevo, 1998, str. 150-151.
[21]Müberra Gürgendereli, Neobjavljeni rukopis, doktorska disertacija.