Mekkanski trgovac, vrijedan radnik, dobričina, pravednik, porodični čovjek, čestit insan, divan prijatelj…, sve su ovo osobine čovjeka po imenu Abdullah ibn Kuhafa.
Zvuči nepoznato?
Da, to je nama poznati i dragi ashab hazreti Ebu Bekr Es-Siddik, r.a.
Prvi do Poslanika, Najbolji u Ummetu, Čovjek čvrstog imana poput Uhuda, - kada bi se njegovo uvjerenje podijelilo na stanovnike Medine, bilo bi im dovoljno – po pejgamberskom svjedočenju.
Prvi (punoljetan) koji je prihvatio Islam i povjerovao Muhammedu, a.s, donosiocu Radosne vijesti nebeske, a.s.
Jedan od četvoro, kada su poslanika Muhammeda, a.s., pitali: „Koga imaš uz sebe, ko je prihvatio Islam?“
Odgovor je bio: „Hurrun ve abdun, vemre'etaani! Jedan slobodni čovjek, rob i dvije žene!“
Kako je ovaj tihi, blagi čovjek, u društvu neprimjetan i nenametljiv dosegao tako veliki stepen da bude prvak Ummeta?
Ah, pa zbog srca u grudima.
Bio je oštrouman, mudar, osjećajan, pažljiv, motrio je na sve, ništa mu nije promicalo, razmišljao je, brinuo se, zatvarao je vrata svake slabosti, sumnje, fitne, neprijatnosti, potrebe... i zato je bio prvi.
Čovjek koji nikada nije kušao poroke džahilijjeta: alkohol, nemoral i kocku.
Jedan od ashaba, r.a., kaže: „Nije nas Ebu Bekr pretekao sa mnoštvom namaza i posta, (jer su svi čuvali nafile i noćni namaz i svi su postili dobrovoljni post), ali nas je pretekao zbog nečeg što je palo u njegovo srce.“ – a to je žudnja za dobrom, briga za Islamom, briga za Poslanikom, a.s., želja da hizmeti, želja da zatvori svaka vrata potrebe, da udovolji svakom vapaju, svakom gladnom stomaku, svakom tužnom jetimskom licu, svakoj nadi samohrane starice, nadi ucviljenog roba., umornog putnika, zaduženog muslimana shrhvanog brigama...
O tome svjedoči Poslanik, a.s. kada je upitao:
„Ko je danas zapostio?“
„Ko je danas sadaku udijelio?“
„Ko je danas obišao bolesnika?“
„Ko je danas dženazu klanjao i merhuma na mezarje ispratio?“
Zapazite, javljao se samo Ebu Bekr, r.a. A ko bi drugi?
Na ovo je Poslanik, a.s., rekao: „Neće se ova četiri djela naći u spisu nekog čovjeka u jednom danu, a da mu to ne bude razlog ulaska u džennet!“ – Subhanallah!
A kakva su to djela? Pa djela brige o najugroženijim kategorijama u društvu:
Briga o bolesnom koji sobom ne može ustati i nafaku za porodicu obezbijediti.
Briga o tugom pogođenoj porodici koja ne zna šta da radi i od koga pomoć ili savjet da traži.
Briga o siromahu koji ne zna koko da se jutrom zasiti uz brigu da li će gladan dočekati noć. A hoće sigurno ako ne bude ljudi poput Ebu Bekra, r.a.
I sada, poslušajte ovo, Ebu Bekr, r.a., je odradio ova djela u jednom danu, a bio je postač. Mnogi od nas bi imali izgovor: Danas postim i ništa ne mogu da radim, neka neko drugi brine o siromašnima, bolesnima i ide na dženazu.
Eh, zato je Ebu Bekr, r.a., bio prvak.
On je tražio razloge i puteve dobra, a mi danas tražimo isprike i upiremo prstom u one koji bi mogli i trebali da nešto urade.
Ovo je bila Ebu Bekrova svakodnevnica, a šta je s njegove tajnosti i samoće, te veze sa Poslanikom, a.s?
U tajnosti – samoći je Ebu Bekr, r.a., brinuo o Poslaniku, a.s. i razmišljao o njegovom halu. Donosio mu je hranu, dolazio kod njega po vijesti, kupio kamilu za Poslanikovu hidžru (iako ju je AS. otkupio zbog vrijednosti Hidžre, a Ebu Bekru, r.a., ide nagrada zbog nijjeta), vraćao je dug za Poslanika, a.s., donosio mu je svoj imetak da Poslanik, a.s., udjeljuje, dva puta je dao sve što je imao za dobro islama. Na upit Poslanika, a.s.: „Šta si ostavio sebi i porodici? Ebu Bekr, r.a., je rekao: „Ostavio sam im Allaha i Njegova Poslanika!“
Poslanik, a.s., je imao poptpuno povjerenje u Ebu Bekra, r.a., kada nebi našao nikoga da nešto uradi, nebi mogao ili htio, Poslanik, a.s., je znao da će to uraditi Ebu Bekr, r.a., pa je slao po njega da dođe, i stvar bi bila riješena.
Poslanik, a.s., je branio Ebu Bekra, r.a., od neukih i nepravednih: „Ostavite moga druga. Ničiji imetak mi nije koristio kao imetak Ebu Bekra. Kada su me svi ostavili, zapustili i odbacili, Ebu Bekr me prigrlio. Ničija vrata – ulazak na ovoj džamiji neće ostati (neće potrajati dobročinstvio), osim vrata Ebu Bekra! Pa hoćete li se već jednom proći moga druga!“
Slušajući ovo, Ebu Bekr, r.a., je pognute glave plakao, iako godinama sijedi čovjek – ali Velikan, u šestoj deceniji života, ponavljajući: „Za tebe bih, Poslaniče, roditelje založio! „Za tebe bih, Poslaniče, roditelje založio!“ – izraz kojim su Arapi iskazivali vrhunac lojalnosti, privrženosti i spremnosti na akciju.
Ebu Bekr, r.a, nikada nije napustio Meku niti Medinu, nije otišao podalje od kuće radi posla ili neke potrebe, a da prije toga nije uzeo izun – dozvolu od Poslanika, a.s., obavještavajući ga gdje se nalazi, da ga Poslanik, a.s., uvijek može pozvati.
Noću je Ebu Bekr uživao u tilavetu – tihom milozvučnom učenju Kur'ana uz jecaje i suze, a danju je hizmetio Poslaniku, a.s., i rješavao potrebe muslimana – tiho, nečujno, neprimjetno.
Kada bi drugi odmarali u popodnevnoj vrelini i tražili hlad, Ebu Bekr, .r.a, je tražio vrata siromašnih i gladnih.
Kada je bolest Poslanika, a.s., ostavila u postelji, on je poslao po Ebu Bekra, r.a., da predvodi namaz, pa je Aiša, r.a, rekla: „Nemojte njega, on je mekahnog srca, neće moći stajati na mjestu Poslanika zbog vezanosti za njega!“, pa kada je Poslanik, a.s., čuo da Omer, r.a, predvodi ljude, ljutito je rekao: Idite po Ebu Bekra! Ne dopušta Allah, ne doputa Poslanik i ne prihvataju vjernici da iko drugi predvodi namaz osim Ebu Bekr!
Kada je čuo glas Ebu Bekra, r.a,, Poslanik, a.s, je smogao snage i izašao, stao sa desne strane Ebu Bekra, a ovaj pošao da se povuče nazad, ali mu Pejgamber, a.s, dade znak i izun da nastavi, predvodeći Poslanika, a.s., i vjernike u namazu.
Divna li prijateljstva i divne li zahvalnosti, i prelijepe ljubavi dva srca koja su se voljela, a sve radi Allaha činila: jedno pejgambersko a drugo evlijsko, hazreti Ebu Bekrovo, r.a.
Poslanik Muhammed, a.s,. i njegov drug Ebu Bekr, r.a., bijahu saputnici kroz život, prijatelji u borbi, vodič i sluga-pomagač u vjeri, drugovi u pećini Sevr na putu Hidžre što i Kur'an spominje: „Kad oni u pećini bijahu, njih dvojica sami... “, tako biješe i nakon posjete meleka smrti: njih dvojica ostadoše zajedno, jedan do drugoga u sobi Aišinoj – Revdi mirisnoj života i nura punoj.
I u tom smrtnom času, kad muslimani ne znadoše da li je poslanik Muhammed, a.s., umro ili nije, da li može umrijeti, došao je niko drugi, do Ebu Bekr, r.a., ušao kod druga svoga, poljubio ga, suzama umio i rekao: „Ništa od tebe ljepše nema, i kad si živ i kad si mrtav, o Allahov Poslaniče!“, a onda je izašao i rekao: „O ljudi, ko je robovao Muhammedu, Muhammed je umro i vratio se svome Gospodaru. Ko je robovao Allahu, Allah je živ i neće umrijeti.“ Zatim je proučio ajete: „Muhammed je samo poslanik, ako umre ili bude ubijen, hoćete li se natrag (u nevjerstvo) vratiti?!“
Bile su ovo riječi kojima je Ebu Bekr, r.a., mudro pobio tvrdnje koje su se širile Medinom da je Poslanik, a.s., privremeno otišao Allahu na razgovor kao Musa, a.s., i da će se vratiti za neko vrijeme.
Ebu Bekr, r.a., pretekao je sve ashabe i bio prvak jer je u svakom hajru bio prvi, tražio je puteve dobra dok su drugi odmarali, istraživao je kome treba pomoć dok su drugi mislili da su sve potrebe udovoljene, kada se pozivalo na udjeljivanje, on je davao prvi i najviše.
Bio je oslonac dobra i stub na koji se uvijek moglo računati, kad niko neće ili ne može, Ebu Bekr hoće i može. U najtežim situacijama, tegobama, fizičkom naporu Ebu Bekra, hizmet dinu i potreba drugih je bila ispred njegove potrebe i hala.
U samoći je razmišljao, bio je u stanju stalne brige i učio je Kur'an.
U kriznim situacijama bio je lider, na prvoj liniji, mudrac, donosilac odluke, nepokolbljivi borac za istinu, pravdu, dobro i opći interes,
A sve te njegove vrline, krasilo je široko znanje, čvrst jekin, prefinjen ahlak, stabilan ibadet i duhovna snaga, životno iskustvo i duboka mudrost, opredjeljenost ka dobru i interesu Ummeta.
Ebu Bekrovo blago su bili siromasi, zabrinuti, bolesni, nemoćni, slabi, jetimi i potrebe Ummeta, a njegova jedina zadaća u svemu tome samo hizmet i ništa više.
„Ezan“ koji je pozivao Ebu Bekra, r.a., da sabira blago prvaštva bio je: „Neko je u potrebi, ko će to da riješi?!“ Es-Siddik, r.a., je, odgovarao: Ja ću, ja ću! – trčeći i vukući svoju odjeću koja je spadala ispod njegovih članaka zbog žurbe da uradi dobro!
BUDI MAKAR JEDAN DAN POPUT EBU BEKRA,
UMMET ĆE SUNCE OBASJATI.
(Ismet ef. Purdić, Melbourne, 10.08.2020.g.)