Derviš i smrt

Mehmed Meša Selimović

Roman: Derviš i smrt

Odnekle se privukla macka, pogledala me zlim zuckastim ocima, i prisla mu, njuskajuci ga. Ne skidajuci pogled sa mene, pogled ljubazno rasut, milovao je maznu zivotinjicu sto se sladostrasno uvijala pod njegovom rukom, taruci se vratom i bokovima o njegovo koljeno, pa se uspuzala i savila u krilu i pocela da prede skiljeci u mene zloslutno. Sad su me gledale dvoje oci, zuckaste i hladno oprezne obadvoje. Nisam htio da mislim na njegovu zenu, ali je sama izranjala iz tame, iz daljine, zbog njega, ukocenog, na oprezi, sakrivenih ruku koje su se sigurno davile u dugim rukavima, prozirnog lica, tankih usana, uskih ramena, ispran, krhak. voda tece u njegovim zilama, kakve su noci meðu njima u onoj velikoj gluhoj kuci? Sjedio je nepojmljivo miran, ne osjecajuci potrebu da makne bilo cime (licilo je na mrtvacku obamrlost ili na fakirsku snagu samosavladavanja), s istim izrazom lica sto sam ga zatekao kad sam usao, sa osmijehom koji nista ne izrazava, varljlvo razapet na ustima bez usana. Umarao me taj osmijeh vise nego njega. Samo, s vremena na vrijeme, a uvijek mi je izgledalo neocekivano, ozivjela bi ruka nekako podmuklo, izvukla bi se iz rukava kao zmija (njene su kao ptice), i oci sto bi pogledale u iste takve, macje, jedino tada za trenutak smeksane. Ne znam koliko sam tako sjedio, bio je sumrak, pa mrak, iz njegova krila zarile su se fosforne oci, zacudo i njegove, ili mi se tako cinilo, imao je cetiri svjetlucava oka, onda su unijeli svijece (kao i ono vece, ali nisam vise mislio na nju, nisam mogao), i bilo je jos gore, obespokojavao me njegov mrtvi osmijeh, plasio me njegov mrtvacki izgled, plasila me tama iza njegovih leða i sjenka na zidu, uznemirivalo me tiho suskanje, kao da su pacovi puzali oko nas. A od svega je mozda bilo najmucnije sto nijednom nije digao glas, nije izmijenio nacin govora, nije se uzbudio, naljutio, nasmijao. Polako su otpadale od njega rijeci, zute, vostane, tuðe, i uvijek nanovo sam se cudio kako ih dobro slaze i nalazi im pravo mjesto, jer je izgledalo da ce se prosuti iz njega, nagomilane negdje u supljini usta, i poteci bez reda. Govorio je uporno, strpljivo, sigurno, ni jedan jedini put nije bio u sumnji, nije pretpostavio neku drugu mogucnost, i ako sam mu protivurjecio, rijetko, izgledao je istinski zacuðen, kao da ga je prevario sluh, kao da se susreo s ludim covjekom, i opet nastavljao da nize recenice iz knjiga, dodajuci vijekovima njihove starosti memlu svoga mrtvila. Zasto govori? - pitao sam se uznemireno. Zar misli da ne znam ove poznate recenice, ili da sam ih zaboravio? Govori li to njegovo visoko mjesto, njegova istaknuta duznost? Govori li iz navike, ili da nista ne kaze, ili se ruga, ili nema drugih rijeci osim naucenih? Ili me muci, da me dovede do ludila, a ova macka je zato tu da mi na kraju iskopa oci? Onda sam pomislio da je zaista zaboravio sve obicne rijeci, i to mi je izgledalo strasno: ne znati ni jednu jedinu svoju rijec, ni jednu jedinu svoju misao, biti nijem za sve ljudsko, i govoriti bez potrebe, bez smisla, govoriti preda mnom kao da me nema, biti osuðen na govorenje koje je pamcenje. A ja sam osuðen na slusanje onoga sto znam. Ili je ludak? lli mrtvac? lli priviðenje? Ili najgori mucitelj? U pocetku nisam vjerovao sam sebi, izgledalo je nemoguce da ga ziv covjek pred njim i ziv zatvorenik u tvrðavi ne navedu na jednu jedinu stvarnu rijec, od ovog casa. Pokusavao sam da ga navucem na ljudski razgovor, da kaze ma sta o sebi, o meni, o njemu, ali sve je bilo uzalud, govorio je samo Kur-anom. Avaj, a ipak je govorio i o sebi i o meni i o njemu.

Onda sam i ja zaronio u Kur-an, moj je koliko i njegov, poznajem ga kao i on, i poceo je megdan hiljadu godina starih rijeci, koje su zamijenile nase, sadasnje, i koje su stvorene zbog mog zatvorenog brata. Licili smo na dvije obataljene cesme sto su rasipale ustajalu vodu. Kad sam rekao zasto sam dosao, odgovorio je kur-anskom recenicom: - Koji vjeruju Boga i sudnji dan, ne drze prijateljstvo s neprijateljima alaha i poslanika njegova, makar to bili ocevi njihovi, ili braca njihova, ili roðaci njihovi. Zavapio sam: - Sta je ucinio? Hoce li mi iko reci sta je ucinio? - O pravovjerni, ne pitajte za stvari koje bi vas u brigu i ocajanje mogle baciti, ako bi vam se otvoreno reklo. - Do groba cu ti biti duznik. Dosao sam da mi se otvoreno kaze. I ovako sam u brizi i ocajanju. - Oholo su zemljom hodili i ruzne spletke pleli. - O kome to govoris? Ne mogu da vjerujem da govoris o mome bratu. To Bog kaze o nevjernicima, a moj brat je pravovjerni. - Tesko onima koji ne vjeruju. - Cuo sam da je zatvoren zbog nekih rijeci. - Ne moze biti tajnog sporazumijevanja i sasaptavanja meðu trojicom a da Bog ne bude cetvrti meðu njima. Tajni sastanci su satanino djelo, jer satana hoce da rastuzi pravovjerne. - Dobro poznajem svoga brata, nije mogao da ucini zlo! - Ne budi pomagac i zaleðe nevjernicima! - Brat mi je, zaboga! - Ako su vam vasi ocevi, vasi sinovi, vasa braca, vase zene, vase porodice, miliji od Boga, od njegova poslanika i od borbe na njegovu putu, ne ocekujte milost boziju. - O pravovjerni, klonite se sumnjicenja i klevetanja, jer kleveta i sumnjicenje je grijeh. To sam ja rekao. Odvratio sam istom mjerom, kur-anskom, nisam vise mogao da ostanem na obicnim rijecima, tako je bio jaci od mene. Njegovi su razlozi bozji, moji ljudski. Nismo bili ravnopravni. On je uzdignut iznad stvari, i govori rijecima stvoriteljevim, a ja sam pokusavao da svoju sitnu nevolju stavim na vagu obicne covjecanske pravde. Natjerao me da svoj slucaj podvedem pod vjecnija mjerila, da ga sasvim ne obezvrijedim. Nisam tada ni osjetio da sam u tim razmjerama vjecnosti izgubio brata. Pa i tada on je branio nacela, ja sebe; on miran i siguran, ja uzrujan, gotovo razjaren. Govorili smo isto, a sasvim drugo.

Rekao je: Nisu za grijesnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: tesko covjeku ako sumu mjera nebo i zemlja. I rekao je: Zaista, bice nesrecan ko dusu svoju okalja. I jos: O, Zulkarnejne, Jedzudz i Medzudz prave smutnju po zemlji. A ja: O, Zulkarnejne, Jedzudz i Medzudz prave smutnju po zemlji. I: Zaista bice nesrecan ko dusu svoju okalja. I: Pored istine postoji zabluda. I: Neka ljudi oproste i smiluju se, zar vi ne zelite da vama Bog oprosti? I jos: Zaista je covjek veliki nasilnik, a nasilnici su najdalje od istine. Na to je on zacutao za trenutak, pa rekao mirno, jos sesmijeseci: - Tesko tebi, tesko tebi, i opet tesko tebi! - Alah je svacije utociste - odgovorio sam izgubljeno. Onda smo gledali jedan u drugog, ja rastrzan svim sto je izgovoreno, misleci kako sam brata zaboravio a sebe opteretio; on spokojan, gladeci uzdignuti rep odvratne macke sto mu se uvijala iza leða. Trebalo je da odem, kamo srece da nisam ni dolazio, nista doznao nisam, nista pomogao nisam, a rekao sam sto nije trebalo. Jer i Kur-an je opasan ako boziju rijec o grijesnicima vezes uz onoga ko odreðuje grijesnike. Hiljadu puta se pokajes za ono sto kazes, rijetko za ono sto precutis, znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna. Bolje bi bilo da sam samo slusao, i kazao sto bi bilo vrednije od svega, potpuno sam smeo s uma, a siguran sam da je znacajno. Sinoc je bilo, njega se tice, i mene, zena je rekla da krije od njega. Sjetio sam se: prijatelja sam izdao radi toga. I ispricao mu kratko, suzbijajuci stid sto me zapljusnuo, kako sam nagovorio Hasana da se odrece nasljedstva. Nista vise, samo to. Ni u kakvu vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu, ni brata. Ali on ce dovesti, mora, i nece moci odgovoriti Kur-anom. Bilo je i crne pakosti u tomnaglom mijenjanju razgovora, i zlurade zelje da ga uprljam njegovom vlastitom pohlepom. Prevario sam se, opet. Nicim nije pokazao da me shvatio, nije se ni iznenadio, nisam vidio na njemu ni srdzbu ni radost, ali je u svetoj knjizi nasao odgovor i za ovu priliku: - Slab je koji trazi, a slabo je i ono sto se od njega trazi. Sve je moglo da znaci to sto je kazao, ili nista. Prekid razgovora, skrivenu ljutinu, ruganje. Uzalud, jaci je od mene. Lici na mrtvaca, ali nije mrtvac: nacelo bjesni u njemu. Oci mu svijetle u krilu, ispod ruke, macije, ne usuðujem se da pogledam u njegove, prozizu me ledeno fosfornim sjajem. Oborio sam pogled i cutao, uplasen svojom nepotrebnom smjeloscu i njegovim nadmocnim odbijanjem. - Svrati opet - rekao je ljubazno. - Ne viðamo se cesto.

7 Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan. Izasao sam u noc, drvene noge su bile poda mnom, ledena jeza je kolala zilama, i umor, kajanje, srdzba, strah, skupilo se u meni sve ludo i nemocno, pretvorilo se u mutljag u kome se svijest gusila. Ispratio me uctivo, do hodnika, svijece su titrale u rukama dvojice momaka (kako su znali da izlazim?), oslijepice me treperenjem u dugom mraku, pozvao me da opet doðem, kad god zelim. Mozda je jos cekao da se vratim, mozda bi trebalo da se vratim, da kazem kako nisam mislio nista rðavo, na muci sam, zbunjen i nespokojan, zato neka zaboravi sve sto sam rekao. Mozda bi trebalo da se vratim, da ga ubijem, da ga uhvatim za vrat i udavim. Ni onda mu smijesak ne bi nestao sa blijedih usana, niti bi se utulile zute fosforne oci. Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu, kao da sam nosio vlagu njegove koze na svojim dlanovima, drzao ih otvorene pred sobom da izvjetri zamisljeni dodir, pokusavao da ga se oslobodim. Dugo sam isao obalom rijeke, susretao rijetke prolaznike, ljudi se rano zatvaraju u kuce, ostaju u noci samo pasvandzije, sarhosi i nesrecan svijet. Sve me vuklo u tekiju, da zakljucam teska vrata i ostanem sam. Zelja je bila jaka, kao nagon da se pobjegne. Ali nisam dopustio sebi tu slabost, odbacivao sam je, cineci nasilje nad sobom, jer sam znao da ovo zeljeno povlacenje ne bi nikad bilo opasnije nego sad, umanjilo bi me, obezvrijedilo, ne bih vise imao prava na samopostovanje, ne bih bio spreman da ikad ista ucinim, cekao bih sve udarce pognute glave, bio bih jad, postao bih nista. Ne smijem da odustanem. Izazvao sam ih, i moram ostati na nogama. Dotukao bih sam sebe ako bih sada ustuknuo. Koracao sam tihom obalom, slusajuci hod rjecice, i nadao se smirenju, jer priroda i njen mocni zivot stisavaju covjeka mozda bas zato sto su ravnodusni prema njemu. Ali rijeka mi nijepomogla, moji hukovi su bili jaci. Nisam ocekivao da sretnem ni odmetnika Ishaka, sazrio sam od onog casa kad sam u dzamiji nejasno zelio da ga cujem. Njegovo misljenje i njegov savjet danas me se ne ticu. On ima neki svoj cilj, i nedace prima kao kisu, kao oblak. A ja ne mislim o odreðenim nedacama. Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve - to je veoma neodreðeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuce, to je ispadanje sa zivotne staze a druga ne postoji, to je osjecanje uzasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora sto bi se mogao stvoriti oko tebe. Mozda ce neko, dalek i nepoznat, citati ove moje neobicne zapise, i bojim se da nece sve razumjeti, jer izgleda da zaista postoji poseban derviski nacin misljenja o sebi i svijetu, u kome sve nase zavisi od drugih. Niko ne moze biti tako razoruzan i tako obesmisljen, tako konacno u sebi upropasten kao mi, ako nas izdvoje. A cak i mi to tesko uviðamo dok se ne desi. Kod drvenog mosta, gdje se rijeka savija u luku, zaustavio me pasvandzija. Stajao je u sjenci drveta, skriven, sapnuo i meni da se sklonim, dok ne odu, rekao je. Neki mladici gaðali su kamenjem fenjer kraj puta. Kad je staklo prsnulo a zuto svjetlo se ugasilo, otisli su bez zurbe. Pasvandzija je gledao mirno za njima, i objasnio da im je vec uslo u obicaj da svako vece

stogod uniste. A on se skloni, cuva glavu. I sutra plate mahaljani, nije pravo da placa on iz svoga dzepa. A sto ga pitam zasto ih ne prijavi, kako da ih prijavi kad ne zna ko su? Noc, mrak, daljina, moze covjek dusu ogrijesiti. A kad sam rekao da ih ja ne bih stedio da sam na njegovu mjestu, odgovorio je da ne bi ni on, da je na mome mjestu. A ovako, niti vidi niti cuje, a sta mu i ostaje drugo kad je ko maca: puhni, i nema ga. A bogzna ciji su, sve sitopjano, obuceno opareno, ne ozeblo ne poteglo, sve do zore lingaju, traze zensko, da oprosti moj cin, traze belaja. Po cijelu bogovetnu noc bjezi od njih, krije se da se ne susretnu, a ako ne ubjegne, on im kaze: idite malo u drugi kraj; a oni kazu: necemo; a on im kaze: nemojte; a oni njemu kazu: ti si stara budala; znam, kaze on, i svakog dana sve veca; hoces li da te bacimo u rijeku, kazu oni; necu, kaze on. Tako se porazgovaraju, i on gleda kako da izmakne. Takav posao, veli, svacega se covjek nagleda i naslusa. Noc je stvorena za ono sto se radi skriveno, pa on, hodajuci do zore, sazna i ono sto ne zeli i sto ga se ne tice. A moglo bi se ticati mnogih, samo on ne voli da govori, pogotovu ako je badava: sto da covjek gubi vrijeme uzalud? A to sto zna, njemu ne treba, ne moze ga ni pojesti ni popiti, a ponekome bi moglo posluziti. Iako mu doðe nekako cudno: on zna a ne tice ga se, a drugoga se tice a ne zna. Njega, pasvandzije, tice se jedino kad pokloni to svoje znanje, kad ga uruci onome kome moze biti od koristi, a sveza ljubav i prijateljstvo, koliko da ne doðe praznih ruku djeci. Doduse, samo onako kaze: prijateljstvo, a bas da ga ima mnogo, nema; po noci ga ne vidi, a po danu spava pa ne zna. Ali od ovog sto zna, nije se usrecio. Poceo je i na svoju zenu da gleda ispod oka, da mu ne smislja kakvo zlo. Sad, sto se tice njegove zene, to pretjeruje i dusu grijesi, oko bi mu iskopala, to jest svoje, kad bi mu zatrebalo, i kaze to vise kao jedan primjer. Slusao sam to lukavo-mahnito brbljanje, tu seretsku otvorenost svacijeg zbira, spremnog da proda tuðe tajne, mene se ne ticu, a nisam zurio da odem, stajao sam dugo, prekracujuci vrijeme i sebi i njemu, on je zelio da prica, ja da slusam, svejedno sta, cakme pocelo zanimati kako toboze skriva misao a onda je sasvim otkriva, neistrajan u prepredenosti. Onda je postao cudan i cudljiv, star je, pedeset mu je godina najmanje, a starim ljudima je dosadno, ili se plase samoce. Pozvao me da obiðem s njim ulice, sigurno nisam nikad vidio kasabu u duboku noc, a ziv covjek treba sve da vidi, osobito je lijepo pred zoru, kad se u pekarama vade vruci somuni. Mozemo da odemo i u Hasanov sokak, ako hocu, Hasan senluci, doveo je svirace, stacemo gdjegod u kraj i slusati, nije to grijeh, a moze da razgali svaciju dusu, pa i dervisku. Bilo mu je zao kad nisam pristao. Kako hoces, rekao je, kako hoces, tvoja volja, a steta sto neces. Cudio sam se tom pozivu, licilo je na grubu salu ili djetinju zelju. Sad ce cekati nekog drugog. - Pa dobro, hajde - rekao je ispracajuci me. Da li se plasio necega?

Ostao je ispod jedne kapije sa nastresnicom, nevidljivu sjenci. Cudan svijet, mislio sam iduci pustim sokacima. Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno odreðeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noc (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni sto stignu da svrse zlo za dana). l uvijek kad se ne vidi. Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i ucinili ga mocnijim. Prolazim utisanim gradom, cuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke,

nemirne kao obiljezene duse, psi laju u mahalama, mjesecina je olovna, nijedna vrata se ne bi otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, tesko se zaustavljam u ovom casu sto tece, sve se u meni otima prema onome sto je bilo ili sto ce biti, ali ne uspijevam da preðem granice ove noci. Samo, osjecam je izdaleka, kao da sa brda gledam tuzni predio, izvan njega sam a u njemu, izdvojen a obuhvacen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga roðenja sto sedesavaju evo bas sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesecina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemocna ravnodusnost i tisina bez zivota. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima. Koji je to neznani grijeh zbog koga me kaznjavas, moj Boze? Molim te, uslisi moju molitvu. Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noci. Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu, koji se traze u ovoj noci. Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom cutanju izmeðu neba i zemlje.

Trebalo je da ostanem sa pasvandzijom, da ne budem sam sa sobom i sa svojom nemoci da se oduprem ili pomirim. Prazan i tuzno ravnodusan. A opet sam se obradovao kad sam se priblizio tekiji. Onda nisam ni prazan ni ravnodusan, jer dobro je kad je covjeku drago ili zao, ma zbog cega. I cim sam zapazio to sitno prisustvo radosti (a gledao sam u svoju dusu, i sve sto se u njoj desava, kao sto ratar gleda u nebo, u oblake i vjetrove, da vidi kakvo ce vrijeme biti), osjetio sam se cvrscim zbog tog tracka vedrine u oblacima. Ono postoji i kad ga ne vidimo, postoji i kad u njega posumnjamo. Kad sam krocio u svoj uski sokak sto me prigrlio roðacki, iz sjenke tekijskog zida izasao je neki covjek, pojavila se samo glava na mjesecini, kao da je izronio iz vode, kao da je tijelo ostavio na drugom mjestu. Pozdravio me, nastojeci da bude ljubazan, zbog moga straha koji je morao pretpostaviti: - Dugo si se zadrzao. Cekam te odavno. Cutao sam, nisam znao sta treba da kazem ili da pitam. Njegovo lice mi je izgledalo poznato, iako se ne sjecam da sam ga ikad vidio, poznato na neki narocit nacin, kad uocavamo neku osobinu, neki izraz, neko svojstvo zapazeno negdje, nekad, na nekome, pa zaboravljamo jer nije bilo vazno. Pogledao sam prema tekiji, tihoj i mrtvoj na mjesecini, i dok sam se okretao prema njemu, vec sam zaboravio njegov izgled. Okrenuo sam se ponovo, sad vec nastojeci da mu zapamtim lice, ali uzalud, gubio se iz sjecanja cim ga nisam gledao, zacuðujuce bezlican. Primijetio je moje osvrtanje, i pozurio da kaze: - Salju me prijatelji. - Kakvi prijatelji? - Prijatelji. Mislio sam da neces ni doci veceras, u tekiji nisu nista znali da mi kazu. Dugo si

se negdje zadrzao. - Hodao sam ulicama. - Sam? - Bio sam sam, sve do sad. I bio sam zadovoljan. Nasmijao se, uctiv, ljubazan.

- Razumijem, kako da ne! Lice mu je pljosnato, kao dva dlana rastavljena nosem, siroka, jaka usta razvucena u vedar osmijeh, zive oci pazljivo zagledane u mene. Kao da je veoma srecan sto smo se sreli, i raduje ga sve sto kazem i ucinim. Njegov izgled mogao bi da bude prijatan, da nije noc i da nismo sami. Ne bojim se ovog covjeka, ni traga straha u meni nema, cak ni od nasilja. Samo se osjecam cudno, postaje tijesno oko mene. Nestrpljiv sam. - Dobro, prijatelju, reci sta hoces, ili me pusti da proðem. - Hodao si sokacima i gubio vrijeme, a sad odjednom toliko zuris! Pokusao sam da proðem, ali on je stao preda me.

- Pricekaj. Evo sta sam htio. Izgleda zbunjen, kao da trazi pogodne rijeci, ili mu je nezgodno sto me zaustavlja. Ali ne oklijeva da to ucini. - Otezavas mi posao. Sad ne znam kako da pocnem. - Dugo si cekao, mogao si da smislis. Nasmijao se veselo: - Imas pravo. Nije lako s tobom. Pa evo. A mozda je najbolje da uðemo u tekiju. - Dobro. Hajde. - Svejedno, mozemo i ovdje. Poruka je kratka. Od koga mislis da je poruka? - Poruke mi niko ne salje, a prijatelji sami kazu sta hoce. A ti tjeras segu sa mnom, ili zelis da me naljutis. - Taman posla! Bas ste vi uceni ljudi smijesni. Pa sta ako se salim? Zar ne mozemo da porazgovaramo kao ljudi! Pa dobro. Prijatelji ti porucuju da malo pripazis sta radis. - Mora da si pogrijesio, tisigurno ne znas s kim razgovaras. -Nisam pogrijesio, i znam s kim razgovaram. Da pripazis. Suvise istrcavas, moglo bi da bude opasno. Za tebe, mislim. Sto da tovaris krivicu na vrat, i jos kad niko tebe ne dira. Sta ce

covjeku nevolja, bez nevolje! Je li tako? Dakle, prijetnja. Namjerno ponizavajuca, stavljena u usta ovog policijskog prostaka, sto se jos, za svoj racun, zabavlja sa mnom, dajuci mi savjete. Sad sam mu zanimljiv, kao rijetka zvjerka, uhvacena u stupicu, pomalo me i voli: mogao bih mu donijeti radost. - Dobro - rekao sam stisavajuci srdzbu, jer nisam htio da je pokazem pred ovim covjekom. - Reci svojim prijateljima... - I tvojim. - Reci tim prijateljima da im zahvaljujem na poruci, iako su mogli i sami da mi to kazu. A za sve sto cinim, odgovaracu pred Bogom i pred svojom savjescu. Jesi li zapamtio? - Kako da nisam! Nego mislim, moglo bi se odgovarati i pred nekim drugim. Pred Bogom je lako, oprostice. A pred svojom savjescu jos lakse: poturices joj hiljadu isprika. Ali kad se naðes u mengelama, gore u tvrðavi, bogami, teze je. I jos kad znas da si pod krivicom. - Nikakve krivice nemam. - Pa sad, nije bas da nema. Ko je nema, reci pravo. Eto, dolazi li u tekiju Hasan, dzelepcija? Dolazi. Vodite li svakakve razgovore? Vodite. Pa onda... - Kako te nije stid! - Nije me stid, efendija. Pa onda, je li se u tekijsku bascu sklonio bjegunac? Jest, sklonio se. Je li pobjegao? Jest, pobjegao je. A ko mu je pomogao da pobjegne? - Pozvao sam strazare. - Kasno si pozvao strazare. A o drugim krivicama da i ne govorim. A ti kazes: nemam krivice! Pa opet, da li te ko upitao za sve to? Nije niko. E pa, to velim, okani se belaja. A ako neces, tvoja stvar, je li tako? A moje je da kazem. - Je li to sve? - A kud ces vise? Pametnu covjeku i ovo bi bilo previse. Ali ako ustreba, pronaci ce se jos, ne brini. Svi tako u pocetku pitaju: je li to sve? Poslije ne pitaju. Ja volim hrabre ljude, samo gdje su? U nekoliko godina jedan ako se naðe malo kocoperniji. Jedan meðu tolikima. Da pljunes na svijet! Eto tako. Panemoj reci: nisam znao. Sad znas. Gledao me jos s onim zanimanjem kaou pocetku, ali sad je svrsio posao i htio je da vidi sta je postigao, je li uzegao u meni strah. Uznemirio me, ali straha nisam osjecao. Nadvladala ga je ljutina zbog ruznog postupka i uvrede. Cak se javio i prkos, da istrajem, izazvan trenutnom mislju kako zele da me zaustave u onome sto cinim s pravom. To onda znaci da nisu sigurni, i da se boje. Jer, da nije tako, zasto bi me upozoravali? Ucinili bi sto hoce, ne obaziruci se na ono sto ja cinim i govorim. To je utvrdilo moju unutarnju sigurnost, koju nosim odavno, da predstavljam nesto ovdje, u ovom mjestu, u derviskom redu, da nisam prosao svijetom neviðen i beznacajan. Toliko glupi nisu, znaju da bi njihova steta bila da me napadnu, otvoreno bi pokazali da ne postuju nikog, ni najpostenije, ni najodanije, a to nece, niti imaju zasto. Razmisljao sam tako, iduci prema tekiji, s poraslim pouzdanjem, da je cak i dobro sto su mi poslali ovog covjeka: otkrili su da se boje, a uvredom su podstakli moju odlucnost. Samo, znao sam da im ne smijem dati mnogo vremena da djeluju protiv mene, moram prije njih otici do onoga koji moze sve da presudi. Da nije noc, otisao bih ovoga casa. Obradovala me ta rijesenost da ne cekam, da se ne prepustam praznom tugovanju i nemocnom nadanju, vec da ucinim ono sto mogu. Ne smijem da hodam sokacima poput mjesecara, sa uzetom voljom, kao bogalj. Nije covjek ono sto misli, vec ono sto cini. Ali kad sam zatvorio tesku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se nasao u sigurnosti tekijske basce, suprotno svakom ocekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje stitilo, obuzelo me mucno nespokojstvo, odjednom, gotovo bez ikakva prelaza, kao da sam otvarajuci i zatvarajuci vrata, navlaceci mandal i provjeravajuci da li se smjestio u svoju drvenu postelju, ispustio misao sto je odrzavala moju bodrost. Nestala je, sunula u noc kao divlja ptica, a javio se nemir, slican strahu, tek tada, naknadno, ne znam zasto, nisam se usuðivao da objasnjavam razloge, mozda sam se bojao bas tih razloga i ostavljao ih u tami, nerazaznate, ali svjestan da postoje. Oblila me misao, kao vrelina, udarila me, mislim da tako dolazl kap, kao bolan bljesak, obznanila se kao duboka gluha grmljavina: opkoljavaju me. Nisam se sjetio ni tada ni dugo poslije, da je ljudska misao nesiguran talas sto ga podize ili smiruje cudljivi vjetar straha ili zelje. Znao sam jedino, znao ponovo, jer sam bio zaboravio, da je slutnja prvi glasnik nesrece. Ali i u tom casu mi je bilo jasno da se ne smijem predati. Sutra, ranim jutrom, ucvrsticu branu pred tom bujicom sto joj vec cujem huku. Necu se predati. Neka mi se ruke sasuse, neka mi usta onijeme, neka mi dusa ostane pusta, ako ne ucinim sto covjek mora da cini. A Bog neka odluci. Ujutro sam izvrsio sve svete duznosti, mozda zivlje nego obicno, unoseci uzbuðenje u poznate pokrete i rijeci, sjecajuci se sinocnjeg nemira, misleci o znacaju posla sto me ceka, kao pred odsudnu bitku, nijednog casa ne sumnjajuci da li treba da poðem. U boju se mogu zadobiti rane, moze se i poginuti, i zato je molitva vrelija nego ikad, ali vracanja nema, zato je kletva i zakletva, kojom sam sinoc predusretao svoje oklijevanje, bila nepotrebna. Sjetio sam se, zaista je sve bilo kao pred bitku, onda. Sinoc sam se kupao kad sam dosao, cinilo mi se da ce me voda smiriti, okupao sam se i jutros. Kosulja mi je bila cista, a uzeo sam svjezu, bijelu kao snijeg. Kao onda. Samo sam u onu bitku isao sa drugima, u redu cvrscem od kamena, s golom sabljom u goloj ruci, s vrelom radoscu u ocima. Sad idem sam, o drago daleko vrijeme, u crnom dzubetu sto se saplice oko nogu, praznih klonulih ruku, sa strepnjom u dusi. Ali idem. Moram. Svratio sam Hasanu. Nisam imao mnogo vremena, zbog nestrpljenja, a svratio sam, ne bih mogao da odem a da ga ne vidim, kao da bih propustio nesto veoma vazno. Iako ne znam zasto mi je to bilo potrebno: nije mi mogao pomoci, nije mi mogao savjet dati. Mozda zato sto mi je najblizi, iako mi ni on nije blizak. Licilo je pomalo na gatanje, na odbranu od uroka: njegova vedrina moze donijeti srecu. Nije ga bilo kod kuce. Dugo sam kucao halkom na vratima, mislio sam da spava, i kad sam vec odustao, kapiju je otvorila ona sitna zena, opet krijuci lice, i namjestajuci kosu, cudno zbunjena. Objasnila je, zureci i spoticuci se u govoru, da Hasan nije kod kuce, otisao je sinoc i jos se nije vratio, njen muz ga trazi, i sad ih cekaju, obojicu. Njih dvoje cekaju njih dvojicu, zakljucani, uzbuðeni, zadovoljni zbog tuðe nevolje koja im je donijela srecu. Rekao sam i hafiz-Muhamedu kuda idem, da cujem sta misli. Ne bih izmijenio odluku ma sta kazao, ali sam zelio da me ohrabri. Bio je pazljiv, kao da sam ja bolesnik a ne on. Treba da ides, rekao je. Steta sto to nisi ucinio i ranije. Duznost nam je da pomognemo i nepoznatu covjeku a kamoli bratu roðenom. I ne ustrucavaj se, nikakvo zlo ne cinis. Tako je rekao, iskreno i uzbuðeno, ali me nije narocito ohrabrio, jer sam to ocekivao. I znao je da sam ocekivao. A dobar covjek ce uvijek tako reci, i to nije misljenje vec prazno saucesce. Hasana nema. Nikad nema onih koje trazis. Prolazeci pored pekare, udahnuo sam miris vrucih somuna, i sjetlo se da od juce nista jeo nisam. Pasvandzija je sinoc govorio o somunima. I njega moram pronaci, danas. Kako nisam osjetio da je htio nesto da mi kaze? Ne samo za onog covjeka sto me cekao sa prijetnjom. Gotovo je silom zelio da me zadrzi uza se, da ga upitam. A ja sam bio gluh i slijep. Onda sam se prisilio da mislim o kadijinoj zeni, otici cu opet u onu cutljivu kucu, i o Hasanu, sta je cinio sinoc i kuda je otisao, i o ocu, javicu mu odmah, cim se rijesi sve ovo, i o prosloj noci, dugoj i besanoj, i o bezbroj sitnica, niko nije podrezao ruze u tekijskoj basci, zarasce u trnje, i o Mustafinoj djeci, sve cesce sjede pred tekijom, zena ih otjera da joj ne smetaju a Mustafa gunða i iznosi im hranu, smijace nam se svijet, vec ih zovu derviskom djecom, a nemam srca da zabranim, i jos bogzna o cemu, samo da ne mislim na razgovor s muftijom. Ne sto ne znam sta cu reci, vec sto poslije toga nema nista. Do presude ima nade za sve, a onda ima samo presuda. Ako bude dobra, nada i ne treba, ako bude rðava, ne vrijedi ni misliti. Muftijina kuca je u brdu, usamljena, u basci ograðenoj visokim zidom. Nikad nisam usao unutra. Necu ni sad, izgleda. Strazar pred vratima mi rece da muftija nije kod kuce. Otisao je iz kasabe. - Kada ce se vratiti? - Ne znam. - Kuda je otisao? - Ne znam. - Ko zna? - Ne znam.

Eto, sav strah je bio uzaludan. Nada se produzava, ali sve slabija. Moze uskoro da mi i ne zatreba. Nisam znao sta da cinim. Ako odem odavde, tesko cu stici do muftije, i kasno, ako i stignem. Kuda je otisao? U koju od svojih kuca? Na koje od imanja? Ugosko? Ugljesice? Gor? Tihovice? U ravnicu? Na jezero? Na rijeku? Cesto je bjezao, i od svega, od vrucine, od hladnoce, od magle, od vlage, od ljudi. Gdje je sad? Samo mi ovdje mogu reci. - Ne znam sta da radim - pozalio sam se strazaru - Muftija mi je porucio da doðem, imamo vazan razgovor. Moram da ga naðem. Strazar je slegao ramenima, ponovivsi tako onu jednu jedinu rijec koju je znao. A ja nikako nisam mogao da odem. - Mora neko da zna u kuci. Tada su se otvorila vrata, i mrsav covjek, bivsi vojnik, sudeci po brazgotinama na licu i po dijelovima odjece sto je jos zadrzavao na sebi, sigurno zaleci da sve odbaci, gledao je strogo u mene. Dok se ne opravdam, ja sam za njega krivac. I njemu sam rekao sto i strazaru. Po nepovjerljivom izrazu ucinilo mi se da sumnja u istinitost mojih rijeci. Uvrijedilo me to nepovjerenje, ali je jos jaca bila zelja da mi zaista ne povjeruje. Upleo sam se u laz, bio sam prisiljen da tako postupim, ali ako muftija sazna, a saznace, moracu da trazim oprostaj a ne pravdu. - Pa nista - rekao sam povlaceci se. U tom casu primijetio sam da se strogo vojnikovo lice mijenja, razblazuje, rasplinjuje u osmijeh. Zasto? Tada sam i ja njega prepoznao. Ratovali smo jedno vrijeme zajedno, samo je on na vojni bio i prije mene i poslije mene. Obradovali smo se obojica. - Promijenio si se - kaze veselo - ko bi te poznao u tom derviskom ruhu! Ali eto, poznao sam te! - A ti si isti. Malo stariji, malo mrsaviji, ali isti. - Pa nisam bas isti. Dvadeset godina je proslo. Uði. Kad je zatvorio vrata iza nas, kao da je postao nesigurniji. - A muftija te pozvao?

- Moram da govorim s njim. Strazar nije htio da mi kaze kuda je otisao. Kroz bascu se bijelio ravan cisti put pokockan sitnim rijecnim kamenjem, oivicen ogradom od simsira i biserka njezno zelenih listica. U basci je neko vjesto razbacao stabla vocaka, breza, smreka, grmova divljih ruza, ostavljajuci ponegdje jedno jedino drvo na cistoj tratini, a negdje ih zbijajuci u skupine, stvarajuci tako igru sto je licila na prirodu i prirodu sto je licila na igru. Ovacvjetna i lisnata ljepota ogromnog prostranstva djeluje kao cudo, mozda najvise zbog misli da je sve ovo stvoreno da jedna noga gazi svijetlo-zelenu travu, i jedan pogled da se odmara na njeznim vrsikama stabala. Zaista izgleda da je ljepota samo suvisak. Vojnik je utisao glas. I ja. Gotovo sapucemo u ovoj ociscenoj, ograbljanoj, njegovanoj sumi kojoj je oduzeta divljina a ostavljena svjezina, u ovom tihom prostoru ograðenom zidom, gdje sui olujama podrezana krila. Vojnik gleda duz puta prema bijeloj kuci skrivenoj u drvecu. Gledam i ja. U oku se smjenjuje bljestavo i zeleno, ostro i sneno, od sunca na staklu prozora, i lakog njihanja granja. Vojniku je ime Kara-Zaim. Sad je sjenka nekadasnjeg Kara-Zaima, sad je dronjak onog neustrasivog mladica sto je golom sabljom isao na golu sablju, dok mu jedna, ulanska, nije otvorila put izmeðu rebara na prsima i leðima. Do tada je boden, zasijecan, sjecen, skracivan, nijeimao pola lijevog uha, ni tri prsta na lijevoj ruci, lice mu je isarano crvenim brazdama na kojima ne izrasta nova koza, ostale biljege sakrivao je haljinama, i uvijek je lako prebolijevao i vracao se u bitke. Krv mu je bila jaka, i duboki zasjeci u mlado meso brzo su zacjeljivali. A kadga je probola dusmanska sablja ulanska, nacinivsi otvore da svjetlo suncevo uðe u njega prvi put, kad su mu vrh i sjecivo prosli kud im nije put, kroz pluca, Kara-Zaim je pao i zamro, ostavili su ga uzmicuci, i dzerah je u trku samo dotakao njegovu hladnu ruku i pozurio za vojskom, namjeravajuci da mu prouci dovu kad izmakne na sigurno mjesto. Kara-Zaim se probudio u noci, od hladnoce, meðu mrtvacima, iznemogao i tih kao i oni. Ostao je ziv, ali nije vise bio za vojsku. Izgubio je snagu, i brzinu, i radost. Sad je cuvar basce, ili kuce, ili nevoljnik sto prima milostinju. - Dobro mi je - pogledao me veselo. Prisiljavam se da mirno gledam u njegovo izorano lice. - Posao nije tezak. A muftija ima povjerenja u mene. Ja sam kao nadzornik strazara, pomalo ih ucim, nadgledam, i tako. - Mogao si da budes i nesto drugo. Dizdar u tvrðavi. Pomocnik kajmekama. A mogli su da ti daju kakav timar, kao i drugima, da budes na svome imanju. - Zasto? - upitao je uznemireno. - Nudili su mi, nisam htio. Ja sam zadovoljan. Na ovom mjestu ne moze biti svako. Vrijeðalo me, i boljelo, sto plasljivo gleda prema kuci, nekadasnji gazija Kara-Zaim. Da li bi trebalo da i ja ovako gledam ako bih se uputio tamo? Cega se boji on koji se nicega bojao nije?

Rekao sam, ne zeleci da ga povrijedim: - Kakav si ti junak bio! Boze veliki, kakav junak! I odmah se pokajao. Zasto mu ozivljavas proslost? Zasto ga budis iz drijemeza? Nije zaboravio, to je nemoguce, ali se stisao, primirio, prezalio mozda; no treba mu pozleðivati rane sto su prestale da krvare.

Avaj, govorio sam i o sebi. Sad je kasno, receno je sto nije trebalo. Pogledao me zaprepasteno, sigurno vec godinama niko nije govorio o njegovoj proslosti, ili je on sam govorio, navodeci druge da kazu, da ga se sjete drukcijeg, zar je umrlo i sjecanje? zar ga nema ni u cijoj uspomeni? A mozda ni on vise ne govori, cemu? ili govori vise i beznadnije sto proslost biva dalja, i ne nada se da ce se iko sjetiti. U njemu je sve zivo, u drugima je umro. l eto, jedan dervis je progovorio o njemu nekadasnjem. I jos kako je progovorio! Sanjao je mozda da to neko kaze bas ovim mojim rijecima: Boze veliki, kakav si junak bio! Udarile su ga po srcu, sigurno, sunule su kroz krv kao vreli vjetar, usi mu zaglusile. Ili je mislio da su to rijeci iz njegovih snova, niko ih nije izrekao, cula ih je samo njegova zelja. Ali ne! Rekla je to ova stara dervisina. Sjetila se i rekla. Gledao me trenutak izgubljeno, kao padavicar, nisam znao da li ce skociti od srece, i srusiti se na kamen, lomljiv, ili ce me zagrliti, da se odrzi na slabim nogama, ili se nasmijati, ili zaplakati, i umrijeti, ali ja nisam dovoljno poznavao gaziju Kara-Zaima. Sjetio sam se junaka, kako da to ne bude i sad? Samo ga izdaje drhtav glas i tiho krkljanje u probodenim plucima, zbog uzbuðenja: - Sjecas se? Da li se zaista sjecas? - Sjecam se. Uvijek kad mislim o onom vremenu, vidim tebe. - Kako me vidis? Sapat mu je tih, zove me iz tame vremena. - U nekom svjetlu, Kara-Zaime. Na sirokom polju. Samog. Ides mirno, ne osvrcuci se, ne cekas nikoga. Sav u bijelom. Ruke su ti gole do lakata. U ruci sablja, i svjetlo je mozda od sunca na njenom sjecivu. Licis na vjetar sto se ne moze zaustaviti. Na suncanu zraku licis sto cesvugdje prodrijeti. Svi drugi su zastali, gledaju, nema ih. Samo ti. - Nisam tako isao. - To je moje sjecanje. Izbrisalo se ono sto je mozda bilo, i samo je to ostalo. - Lijepo je. Ljepse nego u zbilji. Ili nije. U nekom svjetlu, velis. Na sirokom polju. Sapuce opijeno, a onda gleda u mene, trazi svoju sliku u mojim rijecima, svoju daleku slavu na mojim usnama. Zamislja da pjevam pjesmu o njegovoj hrabrosti, a ja ga zalim. I ne mogu vise.

- Drago mi je sto sam te vidio - kazem oprastajuci se.

- Cekaj. Tesko mu je da me pusti, ja sam onaj dugo zuðeni koji zna, ja sam svjedok da ne umiru uspomene, ja sam potvrda da nije sve samo sjenka u njemu, moje sjecanje je naknada za dugi zaborav, nagrada za cekanje. Iste rijeci, dva raspolozenja. I moje i njegovo istog je korijena, za njega je sreca sto je za mene tuga. Svejedno, i moje i njegovo staro je hiljadu godina. I vise. Ne vrijedi se oko toga mnogo baktati. - Moram da idem. - Cekaj. Muftija je ovdje, u kuci, Uði, ako ti je vazno. Reci da sam te ja pustio. Ili nemoj. Reci da te on pozvao. - Nije me pozvao. Sam sam dosao. - Znam. Samo tako reci: porucio si da doðem. Ima toliko poslova da se nece sjetiti. A ako upita za mene, i ako ti bude zgodno, kazi sto znas. Ono od ranije. Mislio sam da muftije nema i zalio radi toga, ali sam se pomirio. Gotovo da mi je bilo lakse sto odgaðam. A sad se sve iznenada izmijenilo, i ono sto sam zelio treba da se desi. Bio sam zbunjen i nepripremljen. Nisam se zacudio sto Kara-Zaim moli da ga pomenem, zalio sam sto je naglo odustao od ponude da mi njegova preporuka bude oslonac. Jos u mislima na svoju sliku, u svjetlu, na junackom ograsju, ponudio mi se za zastitnika. A odstupio u istom casu, cim se sjetio da je to daleka proslost. Planuo je i izgorio u istom trenutku. Na isjecenom licu jos je treptala sreca zbog onoga sto je bilo, i plasljiva nesigurnost zbog svega sto je sad. Jesu li se u njemu uvijek sudarala dva vremena, razlicita po svemu a neodvojiva: ne moze ni iz jednog. Dok je saptao s nekim covjekom na kucnom ulazu, mislio sam smuceno, vajkajuci se sto mi je izmakla njegova jadna podrska, da je moja nesigurnost ista kao i njegova. Zalosno smo cekali pomoc jedan od drugoga, ne pouzdavajuci se mnogo u sebe. Sastavljali smo dvije nemoci da ispadne jedno slabo nadanje. Kod njega je nadanje ostalo, ali je vrijedilo koliko i moje poruseno. Kad je covjek izasao iz kuce i znakom ili tihom rijecju rekao nesto Kara-Zaimu, on me pozvao pokretom ruke: pomogao sam ti, hajde! I nista ne govoreci, uputio me prema ulazu, ali sad je to znacilo: uði, mozda ce biti dobro. Ali sve sam to vidio usput, nesigurno, tako blijedo vidio sam i krzljavi limun pred kucom, i jos krzljaviju palmu sto je jedva preboljela nasu tesku zimu i drijemala na proljetnom suncu kao bolesnik. Ne sjecam se ni kuda sam prolazio, ni koliko me ljudi pratilo ocima, stalno misleci na prvu rijec koju cu reci. Prva rijec! Kao oruzje, kao stit. Sve od nje zavisi, ne zato sto ce nesto objasniti, vec sto mogu izgubiti svaku hrabrost ako bude neprikladna, moze me uciniti smijesnim i nametnuti se kao sud o meni. Nevjerovatno mnogo rijeci sam okusao u sebi, i pravo je cudo sta se sve nametalo kao prva misao. Licilo je na poremecaj u mozgu, na potres koji je sve isprevrtao, ostavljajuci zbrku i besmisao. Dok sam isao tim prolazom sto mi je ostao mracan i neraspoznat u svijesti, dolazilo mi je na um sve, od svecanih zaklinjanja do psovke. Ne mogu ni da napisem sta je sve htjelo da izaðe pri tom prvom susretu; pri prvom viðenju. Bila je to tesko objasnjiva mahnitost, toliko je izgledalo neshvatljivo sta sam ja, sta je moj mozak izmisljao tada, bjesneci i rugajuci se svemu razumnom. Kao da se sam iblis smjestio u meni, i saptao mi tako nedostojne i odurne rijeci, tako smijesne i nedostojne postupke, da sam bio zgranut. Odakle me naðe bas u ovom casu kad mi je potrebna najveca sabranost! Ali on dolazi bas onda kad se ne nadas i kad ti je najgore. Jer, misliti kao sto sam ja mislio, ozbiljan i miran covjek, da priðem muftiji i nazovem ga antiohijskom kozom, to moze da bude samo ðavolov grijesni mig. Ostavi me, bozji otpadnice! - prijetio sam, jos vise ga razdrazujuci. Zbunile su me i one juzne biljke u drvenim grobistima, palma i limun, pred kucom. Znao sam da je muftija iz Antiohije, i da ne poznaje nas jezik, ali gdje je ta Antiohija, u kojoj zemlji, i kojim se jezikom tamo govori, nikako mi nije dolazilo u pamet.

Srecom, nije bila potrebna prva rijec, nije trebalo nista da kazem, nije trebalo nista da ucinim. U sobi, u koju su me uveli, muftija je igrao saha s covjekom koga ranije nikad nisam vidio.

Zapravo, igra je bila zavrsena, ili prekinuta, u pocetku nisam znao sta se desava, niti me se ticalo, a nepoznati covjek, nezdravo debeo, umorna, strpljivo ponizna smijeska, pristajao je na sve, uporno okrecuci glavu prema meni, kako bi skrenuo muftijinu paznju sa sebe. Sigurno mi je zelio uspjeh u svemu sto bih trazio, samo da me muftija primijeti. Ali muftija dugo nije vidio da je neko usao u sobu (a morao je reci da me puste kad su ga pitali), niti je odgovorio na moj pozdrav. Cijele zime je camio u pregrijanim sobama, uplasen surovom hladnocom sto je nizala arsin duge ledenice po strehama, gledao je u njih sigurno sa zaprepastenjem, izmucen i zut, kao i njegove juzne biljke, sto su jedva zive docekale proljece. Leðima okrenut prozoru, ogrnut curkom, grijao se na suncu, iskopnio, zlovoljan. Obojica ugojeni, samo sa salom nejednako rasporeðenim, bezbojni i zbrckani, sparuseni sobnim vazduhom, kao da su presjedili od jesenas nad ovim crnim stolom od abonosa i nad sahom od slonovace. Ljutito u pocetku, a onda sve bljeðe, sve bezvoljnije, muftija je prigovarao a drugi se saglasavao. Izgledalo je cudno kako muftija pita, kako tvrdi, kako odgovara. Jedva sam uspijevao da uhvatim neki smisao. - Nesto nije u redu. - Vidim. - Nista ti ne vidis. - Nesto nije u redu. - Cijelo vrijeme stajao sam bolje. - Znam. - Sta vidis? - Negdje sam pogresno vukao.

- Kako onda gubim? - Potpuno mi je nejasno. - Sigurno si negdje pogresno vukao. - Sigurno sam pogresno vukao. - Odakle tvoj konj ovdje? - Eto, tu je greska. Nisam mogao doci na to mjesto. - Onda, sah. - Tacno. Evo, sejh je dosao. - Zasto ne pazis? Ne mogu ja sve da vidim. - Obicno mi se to ne desava. - Ako je konj tu, ja ga jedem, je li tako? Ja ga jedem. Jedem. Ga. - I mat. - Koji sejh? Covjek je pokazao na mene, srecom, i muftija se okrenuo. Lice mu je sivo-zuto, mlitavo, s teskim podocnjacima. Upitao me, ne ustajuci: - Igras li sah? - Slabo. - Sta hoces? - Rekao si da doðem. Molio sam da govorim s tobom. - Rekao sam? Da, da. Kome? Kako je napolju? - Suncano. Toplo. - I zimus su tako govorili: nije hladno. Jesu li zime uvijek ovako ostre? - Gotovo uvijek. - Strasna zemlja. - Covjek se navikne. - Dosadna zemlja. Igras li sah?

Debeli covjek se umijesao, tiho: - Ne igra, rekao je. - A sta hoce? - Ima neku molbu. - Ko je on? Rekao sam ko sam, i da sam u nevolji, i da trazim pravdu, i da mi je niko nece dati ako mi je on ne da. Muftija je pogledao u covjeka pred sobom, ne krijuci dosadu, gotovo s ocajanjem. U cemu sam pogrijesio? Ustao je, osvrnuo se desno-lijevo, kao da je trazio kuda bi mogao pobjeci, pa poceo da hoda po sobi, gazeci pazljivo po suncanim plohama. A onda zastao i zamislio se, gledajuci me neveselo: - Govorio sam o tome sa carigradskim mulom. Volio sam s njim da razgovaram, ponekad, ne zato sto je pametan, pametni ljudi mogu da budu vrlo dosadni, vec sto bi znao da kaze nesto neocekivano, sto te iznenadi i probudi - razumijes li, Malice, sigurno ne razumijes! - zbog cega ti se cini da vrijedi slusati i odgovarati. Govorio je: - Znanje ljudsko je neznatno. Zato pametan covjek ne zivi od onoga sto zna. Ali, htio sam nesto drugo... O cemu sam govorio? - O carigradskom muli - rekao je Malik. - Ne. O pravdi. Pravda - rekao je jednom - mi mislimo da znamo sta je to. A nista nije neodreðenije. Moze da bude zakon, osveta, neznanje, nepravda. Sve zavisi od stanovista. Ja sam odgovorio... Nastavio je da hoda, cuteci, odjednom klonuo, ucinilo mi se da u njemu postoji neka opruga koja ga pokrene, ozivi mu rijec i tijelo, a kad opruga zastane, i on se umrtvi, obuzme ga cama. Nije mi ponudio da sjednem, nije ga zanimalo sta sam htio da kazem, i ostalo mi je da govorim ili da odem. Ovako sam i ja mogao da postanem Malik, muftijina druga sjenka, nepotrebna koliko i prva. Odlucio sam da govorim. - Dosao sam s molbom. - Ja sam umoran. - Mozda bi te zanimalo. - Mislis? - Pokusacu. Govorio si o pravdi. Pravda je kao zdravlje, mislis o njoj kad je nema, i zaista je neodreðena, ali je mozda najvise zelja da se udavi nepravda, a ona je vrlo odreðena. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer se ne moze misliti tuðom glavom. Muftijina opruga se opet zategla. Pogledao me iznenaðeno, objesene oci njegove zaustavile su sena meni s priznanjem, ne bas narocitim, ali dovoljnim da me ohrabri. Probudio sam mu paznju. A to sam i htio: sam me poucio svojom sakatom pricom o carigradskom muli. Ali sam uskoro uvidio da se lakse igrati rijecima govoreci o opstim stvarima nego o pojedinacnim, koje su nase a ne svacije. - Zanimljivo - rekao je muftija, ocekujuci, a Malik me pogledao s postovanjem. - Zanimljivo. A da li vise ljudi moze misliti istu misao? I da li tada misle tuðom glavom? - Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana. - Sta je prava ljudska misao? - Koja se obicno nikome ne govori. - Lijepo receno. Mozda netacno, ali lijepo receno. I dalje?

- Htio bih da govorim o svojoj nesreci. Rekao sam da mi izgleda najveca, jer je moja. A volio bihda je tuða, i ne bih zurio da je saznam, kao sto sad zurim da je kazem. Hitao sam da sa opstih razmatranja preðem na ono sto me boli, dok ga opruga drzi, dok su mu oci koliko toliko zive, jer sam se plasio njegovog skorog klonuca, kad ce moje rijeci uzaludno oblijetati oko njega. Bivalo mi je sve jasnije: njega muci cama i dosada. Lezala je po njemu kao pokrov, padala kaomagla, umotavala ga kao ilovaca, opkoljavala kao vazduh, ulazila mu u krv, u disanje, u mozak, sirila se iz njega i iz svega oko njega, iz stvari, prostora, neba, sipala kao otrovni dim. Trebalo je da klonem i sam ili da se borim protiv nje. Ne pretjerujem, da sam bio siguran da cu rastjerati barsku maglu u njemu, digao bih skutove dzubeta i zaigrao trbusnu igru, ucinio bih sve sto bi razumnom covjeku tesko i na um palo. Mozda bi njegova paznja, prije nego sto splasne, ucinila toliko da zuta bezvoljna ruka napise tri rjesavajuce rijeci: pustiti zatvorenika Haruna. I ne znajuci sta je napisala, ne sjetivsi se nikad vise. Ucinio bih sve, kazem, svaku ludost, svaku sramotu, i ne bih se stidio poslije, cak bih s ponosom mislio kako sam pobijedio jednu mrtvacku ravnodusnost, zbog zivog covjeka, zbog brata. Ali se nisam usuðivao da mijenjam igru, vidio sam da ga je na cas probudio samo pehlivanluk duha, kao hasis, i morao sam da mu dam jos, vise, kako se ne bi uvalio u tezu nepokretnost. To je bila najcudnija borba za koju sam ikad cuo, protiv mrtvila u njemu, protiv uzetosti volje, gnusanja od zivota. Borba teska i mucna najvise zato sto se morala voditi neprirodnim sredstvima, izvrnutim misljenjem, ruznim parenjem nespojivih osjecanja, silovanjem rijeci. A bojao sam se, i jos kako sam se bojao, da ce njegova paznja umrijeti onoga casa kad prestanem s igrom i preðem na pravi cilj, zbog koga sam sve to i cinio. Morao sam lebdjeti iznad pravog smisla, priblizavajuci mu se i krijuci ga, jer bi njegova cula mogla da se zatvore, sama od sebe, cim ga osjeti. Srecom, nije bio pritvoran, nije neproziran: sve je pokazivao i sve se na njemu vidjelo, i

dopadanje i odvratnost. Zato sam vodio svoju usplahirenu misao prema sjenkama i osvjetljenjima na njegovu licu, radujuci se tom putokazu, jer, moglo je i njega da ne bude. Sve je na njemu govorilo: iznenadi me, probudi me, zagrij me, i ja sam ga iznenaðivao, budio, zagrijavao, vodeci ocajnicku bitku da odrzim na zivotu samrtnika, stalno na granici strave da necu uspjeti, a sva mi je nada u njemu. Izvrnuo sam duh naopako, groznicavo kopao po zakutcima da pronaðem ðavolske brabonjke u sebi, borio se sa mrtvacem da ne bude jos jedan, i na trenutak odahnuo tek kad je sjeo, sa nesto zanimanja i zivosti na mlohavomlicu, te sui mome nadanju porasla krilca. - Imam brata - bulaznio sam ne znajuci da li je i to dovoljno. - Ali ako ne pozurim da ti kazem, mogao bih reci da sam ga imao, a imam i imao sam isto je sto imam i nemam. A moze da odluci sijev necije zle ili dobre volje. Brat mi je, ne zato sto sam ga htio, jer da sam ga htio ja bih ga pravio, i onda mi ne bi bio brat, a ne znam ni da li ga je moj otac htio, ali kad se spario s mojom majkom, kad je kaplja mutne vode usla u rodiljku, iz tog zadovoljstva za njih, iz tog niceg za mene, izrasla je veza i obaveza sto se zove sin i brat. Bio zeljena utjeha ili uobicajena nevolja, Bog ga vezuje uz nas beznaseg pitanja, uskracujuci nam sva njegova zadovoljstva a opterecujuci nas svim njegovim nevoljama i nesrecama, a kao sto zna tvoja uzvisena pamet, nesrece su mnogo cesce nego zadovoljstva, pa bismo mogli reci da je brat nesreca koju nam Bog salje, i zato je primamo kao boziju volju i odreðenje, zahvaljujuci mu na svemu. Tako, eto, zahvaljujem Bogu na nesreci, a volio bih da je on tvoj brat pa da zahvaljujem na sreci sto slusam tebe, kao ti sad mene, pa da mi je svejedno. Ali, kako ne moze biti tvoj brat, jer je moj, a ja ne mogu biti ti, jer je Bog odredio ga budem samo nedostojni dervis, budimo ono sto smo: ja molim, ti rjesavaj. Ili bolje: ja cu da pricam, ti slusaj. Tebi je teze, znam. Ti ne moras, ja moram. Probudio sam ga, ozivio je, gleda, slusa, shvata, prima! Nije potrebna cocecka igra, dovoljne su prazne rijeci, pusti ih da lete kao vjetar, da se prevrcu kao majmuni, da bezglavo jure izmeðu proljetnih suncanih zraka i sobne sjenke, kao pomahnitale, i evo, umirio se na stolici, slusa, ceka. - l dalje? -kaze prilicno zivo. I prva sjenka njegova zuri u mene, cudi se, mozda uci. Ne vidim ga dobro, jer me se ne tice. Gledam u muftijino lice. Ima nade, brate Harune! - I eto, imam brata, ili ga imam upola: ja pominjem ime njegovo, a on je zatvoren u tvrðavi. Pola zivota mu je ovdje, pola gore. Ako izgubi ovu polovinu, mogao bi i onu drugu. - Koju polovinu? - Koju ja jos drzim, pricajuci. - Kakvoj tvrðavi? - U tvrðavi, nad gradom. - Svejedno, nastavi.

- U tvrðavu se zatvaraju rðavi ljudi, lopovi, zlocinci, hajduci, carevi neprijatelji. Ponekad. A najcesce budale. Zato sto misle da nisu krivi, a to covjek nikad ne zna. Uvijek ispravljaju krivu Drinu, a to nije njihov posao, niti to ko od njih trazi. Kako su ponosni na svoju ludost, lako ih je uhvatiti, i zato ih je najvise. Po ovome bi se moglo zakljuciti da su na slobodi samo pametni, ali nije tako: ostaju i ludi ako znaju da to sakriju. I ne ostaju pametni ako to pokazuju. Jos ostaju oni koji imaju prava da budu kakvi hoce. Moj brat je bio niko i nista, srecan covjek, ni pametan da ga se boje, ni lud da ne znaju sta bi mogao da ucini, kukavica da bi bio hajduk, naivan da bi bio rðav, lijen da bi bio neciji neprijatelj. Jednom rijecju, bozijom providnoscu odreðen da ga ljudi pozdravljaju ne postujuci ga, da mu priznaju vrijednost ne trazeci da je pokaze. - Zasto je zatvoren? - Zato sto nije poslusao oca. - Zanimljivo. - Otac je prost covjek, radi koliko moze, daje koliko mora, ne tice ga se nista osim kise, oblaka, sunca, gusjenica, krompirove bube, ljuljka na psenici, snijeti na kukuruzu i mira u porodici. Kako je sasvim jednostavan, iz jednog komada, kao drvena kasika, kao lipov canak, kao rucelj pluga, nije se odrekao nepotrebne roditeljske navike da govori ono sto ocevi uvijek govore a djeca nikad ne slusaju. Savjetovao mu je da ne ide od kuce, zemlja ce ostati pusta a varosi tijesne, malo mjesta a mnogo usta, malo mogucnosti a mnogo zelja, pocecemo da se davimo meðu sobom za veci komad hljeba. Brat nije poslusao. Onda je otac rekao: pamti, nesreca je sto kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je moguci suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na borbu. Ali ne ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuðe nepostenje ako nisi dovoljno jak da to ne moras dokazivati. Ni to nije poslusao. Sad otac ima razloga da se raduje i kaze: eto tako prolaze neposlusni sinovi. Govoreci, primijetio sam s uzasom da se gasi nejako svjetlo u muftijinim ocima, postajale su teske i umorne, a u izrazu se javilo nesto izgubljeno. Upitao je, jedva otvarajuci usta: - Ko to nije poslusao? O, Boze veliki! Neprestano koracam, a sve sam dalje. Cim se priblizim onome sto mi je cilj, on se uplasi. Cim pozelim da iskoristim sto sam izgradio, on sve porusi. Moj posao nema zavrsetka! Pozurio sam, naglavce. Jos u njemu ima bar ziska zivota, jer ne bi ni ovo pitao. Postao sam nezanimljiv, zamorio ga mudrovanjem, nisam se igrao vec rugao, zanijelo me ogorcenje, i sve jepocelo da zvuci ozbiljno. Hvatala me vrtoglavica: molim te, sacekaj jos malo, ne ugasi se samo za trenutak. Posljednji odsjaj sunca trne, a ja sam u sleðenoj pustosi, preda mnom duga samrtnicka noc. A ne smijem ni da kriknem.

Izgubio sam pouzdanje, nestalo je lakoce kojom sam mijesao rijeci, osjecao sam da vise nece poletjeti, nece zaleprsati, puzice po zemlji poput sljepica. Jos samo pregrst ludih rijeci, Boze, moras mi ih dati, borim se za jedan zivot! - molio sam ocajan, ali molitva nije pomogla. Ubio me promasaj, vidio sam ga na njegovom licu.

Kuda to nestajes, brate Harune? Sve sto sam dalje rekao, bilo je nepotrebno i uzaludno. Bio sam prisiljen da otkrijem namjeru. Muftiju je sve brze potapala dosada, sve konacnije je zapadao u baru mrtve bezvoljnosti. Od njega ce poceti svijet da zamire. Malik je spavao, s glavom na prsima. - Umoran sam - rekao je muftija, uzasnut gotovo kao i ja. - Umoran sam. Idi sad. - Nisam sve rekao. - Idi sad. - Naredi da ga puste. - Koga da puste? - Moga brata. - Doði sutra. Ili reci Maliku. Sutra. Malik se probudio, uplasen: - Sta se desilo? - Boze, kako je dosadno. - Hoces lida igramo sah? - Nista se nije desilo. Odgovarao je u raskorak, preskacuci pitanja, pamteci cudom neku rijec na koju bi docnije stizao odgovor, pa je izgledalo sasvim besmisleno.

Izasao je ne pogledavsi nas, ubijen, mozda je i zaboravio da smo ovdje. A mozda je bjezao. Nisam pobijedio dosadu. Savladala nas je obojicu, jedva sam zelio da odem. Da sam znao kakva je, ne bih se ni usudio da pokusam. Malik me pogledao krvnicki, i poskakujuci, ponio svoje tromo tijelo, zureci za muftijom. - Rekao je da doðem sutra. - Ja nista ne znam. Uh, upropastio si me.

Tako, sad je gotovo. Mozda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha, ili da ga udarim cukljem prsta u zuto celo. I opet nisam znao gdje je Antiohija, ni kojim smo jezikom govorili. Cijelo vrijeme mi se cinilo da dubim na glavi, da visim izmeðu poda i kandilja, da strop podupirem plecima, izgubljen, poblesavio zbog njegove came i svoje zelje da je savladam. Cudnim jezikom sam govorio, zaista, a uzalud. Mozda i sutra uzalud, jer ce me unaprijed obeshrabriti danasnji neuspjeh. Moram doci, a doci cu klecajuci, i necu znati ne samo gdje je Antiohija - prokleta bila! - vec ni kako je ime sinu moje majke. Mucicemo se ponovo kao dvoje starih u drugoj bracnoj noci, poslije prve sto je zalosno propala, samo ce sve trajati krace, jer se necemo mnogo nadati ni ja ni on. Sad nemam kud da zurim. Zuta troma ruka nije u casu kratkotrajne bodrosti napisala: pustiti zatvorenika Haruna. Je li zbog toga Harun zatvorenik propao u jos dublju tamu? Izasao sam, izveli su me, izgurali, a pred kucom me sacekao zaboravljeni Kara-Zaim. Ljudi ga ne pamte poslije dvadeset godina, ja sam ga zaboravio nakon jednog sata. Samo on ne zaboravlja, i to je tako. - Dugo si ostao - kaze gledajuci me radoznalo. - Zar megdan traje krace? - Obicno izlaze brze. I obicno su zbunjeni. - Jesam li ja zbunjen? - Ne bih rekao. Kara-Zaimovo oko nije bas bistro. Neka bude kako on kaze. - Pricali smo o svemu. - A o meni? - Rekao je da doðem sutra. - Tako. Znaci, sutra. I opet smo isli cistom stazom od rijecnih bjelutaka. I ici cemo opet, sutra. Mislio sam da necu imati snage da razgovaram sa Zaimom, da necu ni cuti sta mi kaze, a cuo sam, i odgovarao, iako je sve bilo isprevrtano u meni, ako sam jos stajao naglavce, i polako, polako se ispravljao, siguran da ce sve izgledati jos cudnije kad doðem sebi. Licice na pijanstvo, na ruzan san, vjerovacu da sam udario na cini, i da nista stvarno nije bilo. Zaim ne zna sta se desava u meni, on misli da sam uspio. - To je dobro - kaze - sto te zove sutra. Obicno ne zove. Znaci da si mu se dopao, znaci da si mu u volji.

Nisi mnogo mudar, nisi mnogo ni rjecit, moj dobri Zaime. Da, dopao sam mu se, veoma, otisao je jedva disuci, a mucenje nastavljamo sutra. Zaim gleda u mene zbunjeno, trazi rijeci. - Pa evo, htio bih da te zamolim. Gleda li i on u moje lice da li se gasi od njegovih rijeci? Hrabrim ga, bez volje, sjecajuci se: - Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nesto te muci. Tako je trebalo onaj da kaze meni, malocas.

- Pa, nista me ne muci. Ali ovdje ne znaju ko sam, misle da sam ovako sipljiv i nikakav oduvijek. Ne kazem za muftiju, vec za druge. - Da li ti se nesto desilo? - Nista mi se nije desilo. Kazu da nisam vise za sluzbu. - Otpustaju te? - Znaci, otpustaju me. Pa mislim, ako bi mogao da kazes muftiji, da me ostavi. Nisam vise za vojsku, ali da vrata cuvam, to mogu bolje od drugih. Primam sto grosa godisnje... - Muftija prima dvanaest hiljada. - Drugo je muftija. I velim, ako je mnogo sto grosa, neka bude manje, neka bude osamdeset. Neka bude i sedamdeset. Znaci, sedamdeset na godinu, zar je to mnogo? Eto, to sam htio. Pa, obicno nije mnogo sedamdeset grosa na godinu. Znaci, neces seugojiti od tih sedamdeset grosa, moj Zaime, koji si grdno pogrijesio sto nisi umro na vrijeme. Ali, oprosti sto ne mogu da te zalim, dugo sam se rvao s karanðolozom i sav sam razglobljen, nijedna kost mi nije na svome mjestu. - Nisi za vojsku, - rekao sam nista ne misleci - ali pusku mozes da nosis. Jatagan mozes da nosis. Koliko bi trazio da oslobodimo jednog nevinog covjeka. Zatvoren je na pravdi bozijoj, nista nije kriv. Da li bi pristao za sto grosa? Zbunio se. - Ne znam da li me ispitujes, ili govoris o necemu sto moze biti. - Odgovori mi. - Nije lako odgovoriti. Dok sam bio pravi Kara-Zaim, ne bih uzeo nista. A sad, ako je stvar postena... Sto grosa?

- Dvjesta. - Dvjesta grosa! Boze milosni! Tri godine bih mogao da prozivim sa dvjesta grosa. I nevin covjek? Gdje je? - U tvrðavi. - Znaci, dvjesta grosa. I nevin covjek, u tvrðavi. Ne bih mogao. - Prije dvadeset godina bi pristao? I da je u tvrðavi? Samo da je nevin, zatvoren bez krivice? - Pristao bih. - A sad ne bi? - Sad ne bih. - Onda nista. - Je li to zbilja ili sala? - Sala. Htio sam da vidim koliko si se promijenio. - Pa, promijenio sam se. A ako me otpuste, da te potrazim? - Ako te otpuste, ja cu ti naci posao. - Hvala ti, zapamticu to. Ali opet, govori sutra s muftijom. Zelio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuce po svaku cijenu. Odsjaj muftijina znacaja padao je i na njega, beznacajnog, i sigurno mu se cinilo da je mnogo blize odatle do onog gazije sa bojnog polja, nego iz pekarskog hamurluka ili sa bastovanske lijehe. A on mu je vazniji od svega na svijetu. Sreo me istog casa, pred vece, u najtezi cas, kad sam isao prema kapiji smrti, izletio je iz magle, s neba pao preda me na putu gdje nije bilo nikakva smisla da se sretnemo, ni mi, ni nasa lica, ni nasa raspolozenja. Moje ne znam kakvo je, njegovo zraci veseljem. Hripanje mu jepobjedonosno. - Ostajem - rekao je odusevljen. - Nece me otpustiti. Znaci, ostajem. Pitali su me sta sam govorio s tobom, i ja sam pricao. Pasu me odveli Maliku, i opet sam pricao. Ono o svjetlu i o bojnom polju, pa kako si mi nudio dvjesta grosa, i ostalo. Ako ostanem bez posla. Malik se smijao, dobar covjek, kaze, toza tebe, a i ja kazem, jest, dobar covjek, i tako, znaci, ne treba nista da govoris sutra. - Dobro. Nije ni znao da sam mu pomogao.

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. Dave se i osporavaju, neprestano. 8. "Moj Boze, ja nemam nikoga osim tebe i brata mojega." (Iz Kur'ana) Trazio sam Hasana, poslije, nekoliko puta, uzalud. Trazio ga je i njegov momak, onaj stariji, i saznao da je u zatvoru, s drugovima. Izašli su sinoc iz kuce oko ponoci, i u Frenk-mahali izmlatili neke mladice, teško da su i jednome ledja ostala citava, a mladici su krivi, napali su prvi, i sad mladicima privijaju mokre krpe na uboje, a oni leze u zatvoru. Tako se uvijek svršava šenlucenje, zatvore ih i kad nisu krivi, pa ih puste kad plate, a oni se ne sjecaju jesu li krivi, a obicno jesu. Pustice ih i sad, samo traze mnogo, jer su uboji teški, a mladici iz dobrih porodica, ali Hasan ne da toliko, vice da mu je zao sto nije tukao jace, i ucinice to kad izadje, jer takve kopiladi i takvih bezobraznika više nema. Ali on, momak, odnijece pare, nije Hasanu do para vec do inada, ali kakav je to inad lezati u zatvoru. Nisu doduše u zindanu ni u podrumima, vec onako, u nekoj sobi, ali opet, napolju sunce a tamo mracno, mucno je i sat provesti, ako se ne mora, a kamoli više. Reci ce mu da sam ga trazio, i da odmah dodje do mene, cim se presvuce i okupa, jer zapeksini i zaušljivi h a lj i n k u svaki put, pa se mora skidati na avliji, da ne unese u kucu kakvu poganu baju. A ja da budem u tekiji, ako mi je vazno, da se ne trazimo ko dvije budale, a ako nije vazno, onda svejedno, pa kad se nadjemo. A moze biti da je i bolje da Hasan malo odspava, jer nije trenuo od juce ujutro, iako moze da ne spava po tri dana i tri noci, a moze i da spava isto toliko, samo ga probudiš da štogod pojede, onako u neznani, pa opet nastavi, ko zivince, Boze oprosti. Dzaba, takvog majka jos nije rodila! Nisam ga trazio bez razloga, niti sam zelio da me utjesi, ili ohrabri. Ne znam kako mi je došla ta misao, zapravo i nije moja vec Hasanova, a ja sam je primio kao svoju, i htio ga nagovoriti da je izvršimo. Rekao sam je Kara-Zaimu, a povukao se kad nije pristao, ali cini mi se da se javila ranije, kad sam vidio kako se gasi muftijino lice, kako je uzaludno sve što cinim i govorim. Treba oteti Haruna, treba platiti cuvarima da pobjegne, treba ga poslati u drugu zemlju, da ga više nikad ne vide. Samo tako ce se osloboditi tvrdjavskih podruma: moje sramotno kreveljenje nece mu pomoci. S Hasanom i Ishakom sve bi bilo moguce. Sa Ishakom sve bi bilo moguce. Mozda Hasan zna gdje se sakrio, a Ishak bi pristao, sigurno. Ishak ne boluje od sjecanja, kao Kara-Zaim, njega ne zaustavljaju uspomene. Ohrabrila me misao na tog buntovnika, obuzela me neodoljiva potreba da se krecem, da nešto cinim, osjecao sam zdrav nemir i uzbudjenje: sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati. Teško je dok se ne odluciš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sveteškoce nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlucnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet više nije skucen ni pun prijetnji. Smišljao sam smjele podvige, otkrivajuci ne jednu mogucnost za pravu hrabrost, pripremao lukavstva kojima nece odoljeti ni najveca opreznost, uzbudjen i pokrenut sve više što sam sigurnije osjecao u dubini srca, u teško dostupnim vijugama mozga, da je sve to prazna mašta.

Ne, nisam svjesno mislio o tome, nisam licemjerno grijao na srcu dva suprotna htijenja. Moja misao je bila nepodijeljena, i iskreno sam se trudio kako da pronadjem najbolji nacin da oslobodim brata. I to sve iskrenije i sve zivlje, kazem, što se negdje u mojoj nutrini, kao nejasan šapat iz mraka, kao izvjesnost o kojoj se ne govori i ne misli ali je prisutna, sve više utvrdjivalo uvjerenje da poduhvat ne moze uspjeti. I Ishaka sam zvao, jer je nedostizan. Mogao sam ceznuti za njim koliko mi je duša smogla snage, i to bez lazi, jer mi se zelja nije mogla ostvariti. Skriveni zivotni nagon sto me štitio i bez moje svjesne volje, velikodušno mi je dopuštao moju lijepu plemenitost, nekroteci je: znao je da opasnosti od nje nema, ne moze postati djelo. A pomagala mi je da se svetim zbog stida kojim sam se napunio kod muftije. Ako bi ovo nekome izgledalo cudno, ili cak nevjerovatno, mogao bih reci samo to da su istine ponekad vrlo cudne, a mi uvjeravamo sebe da ne postoje, jer ih se stidimo, kao gubave djece, iako one zbog toga nisu manje zive i manje istinite. Obicno uljepšavamo svoju misao i krijemo guje što laze u nama. Zar ih zaista nema, ako ih krijemo? Ja ništa ne uljepšavam i ništa ne krijem, govorim kao pred Bogom. I još hocu da kazem, da nisam ni rdjav ni cudan covjek, vec obican, obicniji mozda nego što bih zelio, isti kao i vecina ljudi. Dobronamjeran citalac mogao bi da mi kaze: suviše razvlaciš, suviše mudruješ. Odgovoricu mu odmah: znam. Raspredam naširoko jednu siromašnu misao, cijedeci je kao prazan bardak, kadse iz njega ni kap više istociti ne moze. Ali cinim to namjerno, da odgodim kazivanje o onome sto me i sad potresa, nekoliko mjeseci poslije svega. Samo, okolišenje ne pomaze. Izbjeci ne mogu, a prekidati necu. Treba da kazem i ovo. Našao sam pasvandziju kod juce, davno je bio ustao, vec se i iz caršije vratio, a docekao me zlovoljan i namrgodjen, kao da se tek probudio. Ni traga od sinocnje govorljivosti i zelje da me zadrzi, ni traga od paznje i ljubaznosti. Zelio je da me se što prije otrese. Naljutio se kad sam upitao šta je htio sinoc da mi kaze: - Što sam imao, sve sam rekao. Zašto bih krio? Zar je moguce da sam se toliko prevario? Mislio sam dugo o onom razgovoru, i ne toliko o rijecima koliko o smislu. Nešto je znao o meni, sigurno. Pomenuo sam mu to, a on se kleo svimi svacim da sam ga krivo shvatio. Noc je noc, a dan je dan. Bogzna šta je on mislio pricajuci koješta, a bogzna šta sam ja mislio slušajuci to koješta, i sad sam zabio sebi u glavu i ono što on ni sanjao nije. Šta on zna? I šta moze da zna covjek - vapio je placnim glasom - koji lunja po svu noc, umoran kao sakadzijski konj, i jedva ceka da se uvuce u svoju siromašnu kucicu i pod svoj poderani jorgan. Cetvoro on hrani, osim sebe, na ovom poganom vaktu, i dosta mu je i predosta, a ne još da vodi brigu o tudjim stvarima. A onda je prestao da se ljuti i neocekivano mirno, cak i ljubazno, rekao da bi volio pomoci meni nego ikome drugome, a neka nevolja me tare sigurno, jer ne bih došao do njega da mi kaze što ne zna, niti zna šta trazim. A ne znam ni ja, izgleda.

Da li sam sinoc u njegovim rijecima cuo ono cega nije bilo, ili se s njim nešto desilo? Otišao sam ne saznavši ništa, i zaista, imao je pravo, ne znajuci ni šta je trebalo da saznam. Poslije icindije, umoran i napregnut, izmucen mislima o oslobadjanju, sve tezem po preprekama što su uskrsavale u buljucima, odbacujuci ga vec i mišlju, ostao sam i bez te nade, makar i lazne, i poceo da se mirim sa sutrašnjim ponovnim mucenjem kod muftije. Bio sam slab, loman, iscrpen naporima koje sam cio dan zamišljao, cini mi se da ne bih bio toliko zamoren da sam ih stvarno podnio, ili da sam ih još ocekivao. Mustafina djeca su ušla u tekijsku bašcu, najprije su se igrala piljaka na plocama pred tekijom, tu su i rucala, a onda su pocela da jure, kao kucici. Skakali su preko ruza, lomili biserak, kidali grane jabuka, vikali, smijali se, vrištali, plakali, i mislio sam kako cemo biti prisiljeni da im ostavimo tekiju i bašcu, a mi se iselimo kud znamo. Viknuo sam nekoliko puta, a onda pozvao Mustafu, kad je izašao iz kuce, i rekao mu da djeca smetaju, suviše galame. - Cekaju veceru - rekao je, ne cuvši me. Rekao sam glasnije:

- Smetaju. Reci im da izadju.

- Dvoje je moje, troje njeno, od ranije. Pokazao sam rukom: istjeraj ih, poludjecu! Razumio je, i otišao ljutit, gundjajuci:

- Sad im i djeca smetaju! Kad se graja utišala, pogledao sam štetu, nadajuci se da je veca, zelio sam da se naljutim, oslobodio bih se misli što me ne napustaju danima, i sjeo pod lozu, nad vodom, još svjetlucavom od sunca na smiraju. Da li od silne zelje da osjetim mir, da li od ljekovite tišine poslije djecije vriske, ili zbog uvijek jednakog toka rjecice što se glasila jedva cujnim grgorenjem, napetost u meni pocela je da popušta. Javila se cak i glad, zaboravio sam kad sam posljednji put jeo. Trebalo je da nešto pojedem, osnazilo bi me, odvratilo mi paznju na drugu stranu, ali sad je nezgodno, mislio sam vedro, Mustafa je ljut, istjerao sam djecu, a mozda nije trebalo da to ucinim. Smirio sam se, doduše, prijala mi je tišina, a opet mi je zao. Ne mnogo, i to je dobro, a dobro je i što mi je zao, vracam se obicnim mislima, obicnom zivotu, kadje covjek pomalo dobar, pomalo zao, sves onom mjerom koja ne smeta, i kad mislimo da je prilicno dosadno. Moze biti rdjavo kad covjek ne osjeca da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreci, ni u muci. Kad je teško, nije dosadno. Tako sam dospio do ugodnog stanja površne misli što se ne grci, ne sudara sama sa sobom, vec klizi po kori stvari, nalazeci laka rješenja koja ništa ne rješavaju. To i nije razmišljanje, vec sanjarenje misli, baškarenje, prijatna lijenost mozga, a ništa nije bilo korisnije u tom casu. Ne, ništa nisam zaboravio od onog što je najveca muka moga zivota, utroba ga je moja nosila, kao kamen, krv ga je vukla na svojim dugim putevima, kao otrov, cucalo je u vijugama moga mozga, kao polip. Ali se smirilo toga trenutka, kao teška bolest, nastupilo je olakšanje, pa izgleda da je nema.To kratko odsustvo tezine, to casovito oslobodjenje od muke, baš zato što je kratko i trenutno, a sve je u meni to znalo, omogucilo je da vidim oko sebe stvari prisno i lijepo. Svoje mirno prisustvo u ovom prirodnom skladu osjecao sam gotovo kao srecu. Hafiz Muhamed se vratio odnekud, pozdravio i otišao u svoju sobu. Dobar covjek, mislio sam, još obuzet srecom svoga plitkog sazivljavanja i pojednostavljenog mišljenja, izgleda kao da je zivot nepravedan prema njemu, ali to je samo predrasuda, zivot je zivot, jedan kao drugi,

svako trazi zadovoljstvo, a nevolje dolaze same. Njegovo zadovoljstvo su knjige, kao drugima ljubav, njegova nevolja bolest, kao drugima siromaštvo, ili prognanstvo. Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje zivotne staze, i svakome se zna kraj, razlike nema. Sjetio sam se stihova Husein-efendije Mostarca, i izgovorio ih polako, sa zadovoljstvom koje ranije nisam osjecao. Cujem ih kao tihi šapat, bez prijetnje, bez tamnog prizvuka: Gologlav i bosonog, pehlivan Šahin stade na konop, po kome samo povjetarac prolazi bez straha. Šahin, soko, ne uplaši se opasnosti, pomenu Boga i prodje izmedju dvije obale. I sokolici, njegovi ucenici, predjoše preko ponora. Iznad vode, na kojoj je blještalo sunce, izgledali su kao biser nanizan na tankom koncu. Duboka provalija ispod njih, daleko nebo iznad njih. A oni na nesigurnom pehlivanskom konopu, na opasnom zivotnom putu. Dobro je odgovarala mome tadašnjem osjecanju sudbine ta slika covjeka usamljenog ali hrabrog na teškoj zivotnoj stazi. Da sam bio u drugom raspolozenju, moglo bi da me potrese nenadanje i osudjenost na mukotrpan hod, ali mi se tada cinilo kao razumno mirenje, cak i kao prkos. Ne znam šta je dobri Husein-efendija zaista mislio, ali se meni cinilo da se pomalo podsmijeva i sebi i drugim ljudima. Hafiz Muhamed je izašao iz tekije i stao pored ograde nad rijekom. Lice mu je blijedo, uznemireno. Nije me ni pogledao. Je li bolestan? - Kako se osjecaš danas?

- Ja ? Ne znam. Rdjavo. Osjecam, ne voli me, ali mu ne zamjeram. I on koraca po pehlivanskom konopu izmedju dvije obale, onako kako zna. Ponekad pokušava da bude i dobar. Upitao sam ga, smiješeci se, još u svom lijepom raspolozenju, spreman da sve razumijem, spreman da budem zahvalan: - Reci mi pravo, znao si šta hoce kadijina zena, i zato si mene poslao? - Kakva kadijina zena? - Jedan je kadija u gradu. I jedna kadijina zena. Hasanova sestra. Naljutio se, gotovo zgadjen. Nisam navikao da ga vidim takvog. - Ne pominji ih zajedno, molim te! - Onda, znao si. A nisi htio da se miješaš. Je li tako? - Ostavi to djubre, ako boga znaš! Mislio sam da ti pomognem, eto zašto nisam otišao. Ali ne pominji ih sad.

- Zašto? - Zar ništa nisi saznao? - Nisam. - Onda ja moram da ti kazem. Po mutnom glasu, po muci prisiljavanja da mi gleda u lice, po nemirnim rukama sto su se neprestano skrivale u duboke dzepove i opet se izvlacile, po svemu što kod njega nisam vidio pa je izgledao kao drugi covjek, po strahu što me obuzeo, znao sam da je teško ono što ima da mi kaze. Upitao sam, zureci da se utopim u crnu vodu: - Za brata? - Jest, za brata. - Je li ziv? - Ubijen. Prije tri dana. Ništa više nije mogao da kaze, niti sam ga pitao. Pogledao sam u njega: plakao je iskrivljenih usta, strahovito ruzan. Znam da sam to zapazio, i znam da sam se cudio što place. Ja nisam plakao. Nije mi cak bilo ni teško. Onošto je rekao planulo je kao osljepljujuci bljesak, a onda je nastao mir. Voda je zuborila spokojno. Cuo sam pticu u granju. Eto, svršeno je, mislio sam.

Osjetio sam olakšanje; svršeno je.

- Tako - rekao sam - znaci, tako. Iznad vode na kojoj blješti zlatno sunce.

- Smiri se - govorio je hafiz Muhamed uzasnut, misleci da sam poremetio umom. - Smiri se. Molicemo se Bogu za njega.

- Da. Jedino to mozemo. Nisam osjecao cak ni bol. Kao da se nesto otkinulo u meni i sad ga nema, to je sve.

Sasvim je neobicno što ga nema, sasvim nevjerovatno, sasvim nemoguce, ali je više boljelo dok je bilo.

Došao je i Mustafa, sigurno mu je hafiz Muhamed objasnio moju nesrecu, donio je nešto u sahanu, sav razmekšan, još trapaviji nego obicno.

- Treba da jedeš - nudio me, nastojeci da ne vice. - Od juce nisi ništa okusio. Stavio je preda me, kao lijek, kao znak svoje njeznosti, jeo sam, ne znam šta, njih dvojica su gledali, jedan pored mene, jedan preda mnom, kao nesigurna straza od tuge.

I tada, izmedju dva zalogaja, otkinuti dio poceo je da boli.

Prestao sam da jedem, zapanjen, i polako, polako ustao. - Kuda ceš? - upitao je hafiz Muhamed. - Ne znam. Ne znam kuda cu. - Nemoj nikuda da ideš. Nemoj sad. Ostani sa mnom. - Ne mogu da ostanem. - Idi u svoju sobu. Placi, ako mozeš. - Ne mogu da placem.

Postepeno sam saznavao šta se desilo, i bol me potapao, kao da je tiha voda nadolazila, i dok je još bilado clanaka, uznemireno sam mislio na strah pred sutrašnjim ocajanjem.

A onda sam osjetio naglu navalu bijesa, kao da je brat-krivac stajao preda mnom. Tako ti i treba, siktala je u meni placna ljutina, šta si trazio? Šta si htio? Unesrecio si nas, glupi covjece! Zašto?

Pa je i to prošlo, trajalo je samo tren, ali me pokrenulo.

S brda, iz ciganske mahale, zaglušno je udarao bubanj, u kratkim razmacima, i pištala zurna, neprekidno, bez predaha, još od jutros, od sinoc, oduvijek, strašno djurdjevsko ludilo srucuje se na kasabu kao prkos, kao prijetnja. Slušam i drhtim, bije negdje veliki timpan na uzbunu, zove one kojih nema, svu mrtvu bracu pod zemljom i nad zemljom. Neko je ostao ziv, i zove. Zove uzalud. U meni još misli nema, ni suza, ni pravca. Nikud ne treba da idem, a idem, negdje je ostao trag mrtvog Haruna. Ispod malog kamenog mosta tekla je moja rijeka, preko nje je mrtva zemlja. Nikad ga nisam prešao, osim pogledom, tu se završavala caršija, i kasaba, i zivot, a pocinjao kratak put prema tvrdjavi.

Brat je ovuda otišao, i nije se vratio.

Otada sam cesto u mislima prelazio od kamenog mosta do teških kamenih vrata što prekidaju posivjele zidine. U tim zamišljenim dolascima hodao sam kao u snu, put je uvijek bio pust, oslobodjen za moj pohod, i u mislima mucan, da bih mogao lakše da prodjem. Kapija je cilj svega, put vodi odasvud samo do nje, ona je smisao kobi, slavoluk smrti. Vidio sam je u mislima, u snu, u strahu, osjecao njeno mracno dozivanje i neutoljivu glad.Okretao sam se i bjezao, a ona me gledala u potiljak, mamila, cekala. Kao pomrcina, kao ponor, kao rješenje. Iza nje tajna, ili ništa. Tu pocinju i završavaju pitanja, za zive pocinju, za mrtve završavaju. Prvi put stvarno prolazim sokakom mojih dugih nocnih mucenja, odavno nesiguran za susret s njim. I zaista je pust, kao što sam zamišljao i zelio, onda, sad mi je svejedno, cak bih volio da nijeovako prazan, kao groblje. Gleda me tmurno, namrgodjen, zloban, kao da kaze: ipak si došao! Obespokojava taj prolaz u ništa, ubija i ono malo zalosne hrabrosti što se zove s v ej e d n o. Htio bih da ne gledam, kako bih umanjio uznemirenost i drhat svega u meni, ali sve vidim, i neprijateljstvo pustog sokaka, i strašna vrata pred tajnom, i oci skrivenog strazara na malom otvoru kapije. Te oci nisam vidio u mislima, onda, kad je trebalo da dodjem, postojala je samo kapija i sokak do nje, konop do druge obale. - Šta hoceš? - upitao je strazar. - Je li ovamo iko došao sam? - Došao si ti. Imaš li koga u tvrdjavi? - Imam brata. Zatvoren je. - Šta hoceš? - Mogu li da ga vidim? - Vidjeceš ga ako i tebe zatvore. - Mogu li mu donijeti ponude? - Mozeš. Jacu mu predati. Ludacki sam vracao vrijeme, ozivljavao ubijenog, još nije ubijen tek sam saznao da je zatvoren i došao odmah, da pitam za nega, ljudski je, bratski, nema straha, ni stida, još ima nade, pustice ga uskoro, doci ce mu ponude od mene, znace da nije sam ni ostavljen, pred kapijom je rodjena krv njegova. Ni kule, ni strazari, ni obziri nisu ga zadrzali da ne dodje, došao je, došao sam, petnaest godina je mladji, uvijek sam se brinuo o njemu, doveo sam ga u kasabu, ej ljudi, kako bih ga napustio kad mu je najteze, razvedrice mu se ojadjeno srce kad sazna da sam pitao za njega. Nikog svoga osim mene nema, pa zar i ja da ga obmanem, zašto? U ime cega ? Svi me gledajte krivo, ljutite se, odmahujte glavom, svejedno mi je, ovdje sam, neodricem se veze od koje nemam blize, raspnite me ako hocete za ovu ljubav, zar se moze protiv nje? Došao sam, brate, nisi sam. Dockan je. Poslije svega što se desilo, i svega što se nije desilo, mogu samo da mu proucim zaupokojenu molitvu, s nadom da ce ga stici, i zatrebati mu, mozda.

Gorka je bila ta molitva, drukcija nego što sam je govorio nad mrtvacima u tabutima. Ticala se samo mene i njega. Oprosti, brate, meni griješnome za ovu kasnu ljubav, mislio sam da je postojala dok je bila potrebna, sada se budi kad nikome ne moze pomoci, cak ni meni. I ne znam više je li ljubav ili uzaludno vracanje. Samo si mene imao, osim onih grobova kod kuce, sad više nikog nemamo ni ti ni ja, ti si mene izgubio prije nego ja tebe, ili mozda nisi, mozda si mislio da stojim pred ovom okovanom kapijom, kao što bi ti stajao zbog mene, mozda si se do posljednjeg casa nadao da cu ti pomoci, i kamo srece da si mi toliko vjerovao, ne bi te uhvatio strah od konacne samoce, kad nas svi napuste. A ako si sve znao, neka mi Bog pomogne. - Šta to šapuceš - upitao je covjek iza kapije. - Govorim molitvu za mrtve. - Govori ti za zive, njima je teze. - Mnogo si vidio, treba ti vjerovati. - Briga mene hoceš li vjerovati. - Koliko je ljudi prošlo kroz ovu kapiju? - Više nego što je izašlo. I opet su svi na broju. - Gdje su na broju? - Gore, u groblju. - Ruzno je što se tako šalis, prijatelju. - Oni se šale. I ti se šališ. A sad se skloni. - Zar moraš da budeš grub ako si na tom mjestu? - Zar moraš da budeš glup ako si na tom mjestu? Udji ovamo, prekoraci prag, samo šaka prostora, i odmah ceš drukcije govoriti. Šaka prostora, samo toliko, i odmah ce sve biti drukcije. Trebalo bi dovesti sve ljude da vide tu šaku prostora, da ga zamrze. Ili ne, sakriti ga treba od ljudi, ne dovesti ih nikad ovamo prije nego što ih dovedu, da ne bi zatajili svaku svoju misao i ucinili odvratnom svaku svoju rijec. Vracao sam se oborenih ociju, trazeci na neravnoj kaldrmi, što ne zarasta u travu, tragove nogu, mjesto gdje je posljednji put stao izvan tvrdjavskih zidova. Nikakva traga od njega nema više na svijetu. Sve što je ostalo to je u meni.

Na potiljku sam osjecao kako me kapija bode prorezom kamenih ociju, prozeci ce me, zeljna. Bio sam na medji smrti, na vratima sudbine, ne saznavši ništa. Sazna samo ko udje, ali ne moze da isprica. Mogli bi se ljudi sjetiti da to postane jedina kapija smrti, pa da nas puštaju sve, po redu, u gomilama, cemu cekati slucaj i sudjeni cas.

Ali je ova luda misao bila samo odbrana od neizrecivog uzasa što me obuzeo, pokušaj da se u zajednickoj muci ne vidi svoja vlastita. Pošao sam da trazim posljednji trag ubijenog, a bio sam na njegovoj dzenazi, bez njega, bez ikoga, jedini ja, ne misleci da to ucinim, ne znajuci zašto je bilo potrebno da dodjem na ovo mjesto da ga mrtva pomenem. Mozda zato što je to najtuznije mjesto na svijetu, i pomen mrtvima tu je najpotrebniji. Mozda zato što je to najstrašnije mjesto na svijetu, i potrebno je savladati strah da se tu pomenu ubijeni. Ili zato što je to najodvratnije mjesto na svijetu, i pomen sebi bivšem moze tu da bude uzasnuto progledavanje. Nisam ga trazio, a desilo se; nije mi bilo potrebno, a ne mogu drukcije. Na ulazu u caršiju stajalo je desetak ljudi, cekaju, kao da se vracam s drugog svijeta. Gledaju me, nepomicni, oci su im mirne, ali ne silaze s mene, opteretile su me, mnogo ih je na mome celu, tu je njihovo rojište, pocecu da posrcem. Ne znam zašto su došli, ne znam zašto su pregradili put, ni šta ocekuju, ne znam šta treba da ucinim. Dok sam izlazio iz tvrdjavskog sokaka, kaoiz noci (opet sam cuo mukli udar timpana, tamo ga nije bilo), medju ljudima što su cekali, zašticeni suncem i odvojeni mostom od ovog puta u ništa, vidio sam bjegunca Ishaka, s jednom nogom obuvenom, drugom bosom, lice mu je tvrdo kao i u ostalih, jedno su, nicim se ni izdvajaju, vidim ih kao umnozenog Ishaka, sa mnogo ociju i jednim jedinim pitanjem. Zbog Ishaka mi se cini da pogadjam zašto stoje na toj medji i šta zele da saznaju. Pogadjam, sasvim neodredjeno, naslucujem, zbog njega i ne smijem da dignem pogled s kaldrme, mozda ce se razmaknuti, mozda cemo se nekako mimoici, pravicu se da sam zamišljen i ne primjecujem da nešto cekaju, svejedno što ce znati da to nije istina, svejedno što ce i oni misliti da izbjegavam njihov pogled. Ali bih volio da on nije s njima. Ne bi ni došli da ih on nije doveo. A kad se zid nogu isprijecio preda mnom, digao sam oci prema Ishakovom licu, moram da vidim šta hoce, ne mogu izbjeci. Nije ga bilo. Znam gdje je stajao, treci slijeva. A sada je u mene s tog mjesta gledao mršavi mladic, nezacudjen što sam se zaustavio pred njim. Oci su im uporne, široko otvorene, cekaju. Gdje je? Ni desno od mladica nije, ni lijevo, sve do kraja reda, ne brojim a znam da ih je devet, prelazim pogledom po njihovim licima, vršim smotru zatvorenih usana i napregnuto stegnutih obrva, zaboravio sam da nešto hoce, trazio sam Ishaka. Ne znam zašto mi je potreban, ne znam šta bih mu rekao, a zao mi je što ga nema. A vidio sam ga, izdaleka doduše, dvadeset koraka sam prešao oborenih ociju, i sunce ih je prelilo, kao pozlata, u ovom drugom svijetu, blještali su kao baklje i odbijali pogled, ali svejedno, dušu bih zalozio da sam ga prepoznao. Ovima ne moram ništa da kazem, kad bih i znao šta treba reci. Prošao sam, odvojili su se da me propuste. Nekoliko trenutaka bilo je tiho, išao sam sam, a onda su noge zastrugale po kaldrmi, krenuli su za mnom. Ubrzao sam korak, da se odvojim, slijedili su me, zureci, nije im smetalo rastojanje. Kao da ih je sve više. Padao je sumrak, proljetni, sokaci su plavicasti, uznemireno tihi. Nisam cuo mujezina, ne znam je li vrijeme za molitvu, a dzamija je otvorena, samo jedna svijeca gori u visokom ciraku. Ušao sam i sjeo na svoje mjesto u procelju. Cuo sam, ne okrecuci se, kako ljudi ulaze i sjedaju iza mene, bez rijeci, bez zamora. Nikad nisu bili tako mirni. I u molitvi su tihi, i svecani, cini mi se. Uzbudjivao me taj ozbiljni mrmor iza mojih ledja.

Dok je obred još trajao, osjecao sam da je cudan, drukciji nego ijedan dosad, vreliji i opasniji, da je priprema za nešto. Znao sam da se ne moze završiti kao uvijek. Amin je pocetak a ne kraj: culo se prigušeno, gusto, bilo je cekanje. Cega? Šta ce se desiti? U cutanju, u nemicanju, u njihovoj namjeri da ne odu, iako je molitva završena, postalo mi je jasno ovo što nisam htio da znam. Htjeli su da me vide kad sam saznao za nesrecu, zeljeli su da pokazem šta sam u tom casu. Ni sam ne znam šta sam, i ne znam kakav odgovor da im dam. Sve je od mene zavisilo. Mogao sam da ustanem i odem, da pobjegnem od sebe i od njih. I to bi bio odgovor. Mogao sam da ih zamolim da izadju, da ostanem sam u tišini prazne dzamije. I to bi bio odgovor. Ali , sve bi tada ostalo u meni. Ništa ne bi doprlo ni do koga. Još pred tvrdjavskom kapijom bojao sam se sutrašnjeg bola i kajanja, mogla bi da me sprzi vatra, uguši tuga, zauvijek onijemi nekazani bijes i zalost. Morao sam da kazem. I zbog ovih što cekaju. Covjek sam, bar sad. I zbog njega, neodbranjenog. Neka mu to bude tuzna bratska dova, vec druga danas, ali prva koju ce ljudi cuti.Jesam li se bojao? Ne, nisam. Nicega, osim strepnje da li cu dobro izvršiti ono što moram. Osjecao sam cak mirnu spremnost na sve, spremnost što je donosi neminovnost cina, i duboko slaganje s njim, jace od osvete, jace od pravde. Ništa više nisam mogao protiv sebe.Ustao sam i zapalio sve svijece, prenoseci vatru s jedne na drugu, htio sam da me svi vide, htio sam da ih sve vidim. Da se zapamtimo. Okrenuo sam se, polako. Niko nece otici, nijedan. Gledali su me, sjedeci na koljenima, uzbudjeni mojim tihim kretanjem, i plamenovima što su gorjeli duz cijelog procelja, oslobadjajuci gusti miris voska. - Sinovi Ademovi! Nikad ih nisam tako nazivao.

Nisam znao, ni samo cas ranije, šta cu reci. Sve se dešavalo od sebe. Tuga i uzbudjenje su nalazili glas i rijec. - Sinovi Ademovi! Necu drzati propovijed, ne bih mogao i kad bih htio. A vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom casu, tezi ne pamtim u zivotu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo vaznije ono što cu da kazem, a ne zelim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saucešce u vašim ocima. Nisam vas nazvao bracom, iako ste mi to više nego ikad, vec sinovima Ademovim, pozivajuci se na ono što je u svima nama zajednicko. Ljudi smo, i mislimo isto, narocito kad nam je teško. Cekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oci u oci, tuzni zbog smrti neduzna covjeka, i uznemireni zbog zlocina. I vas se tice taj zlocin, jer znate: ko ubije neduzna covjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braco moja ubijena, a uzasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdrazi. Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav. Ovo što imam, sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora, moj zivot i moja smrt, sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta. Ali moja zalost pripada meni. Cuvajte veze rodbinske, naredio je Allah. Nisam ih sacuvao, sine majke moje. Nisam imao snage da od tebe i od sebe nesrecu otklonim. Musa rece: Moj Boze! Daj mi pomocnika od bliznjih mojih, Haruna, brata mojega, ojacaj njime snagu moju. Ucini mi brata pomocnikom u poslu mome. Moga brata Haruna više nema, i mogu samo da kazem: Moj Boze, ojacaj njim mrtvim snagu moju. Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima bozjim, nevidjenim i necjelivanim od svojih najblizih pred veliki put s koga povratka nema.

Ja sam kao Kabil, što mu Bog posla vranu koja rovljaše zemlju, da ga pouci kako ce zakopati tijelo mrtvog brata. A on rece: - Jao meni, zar ne mogu uciniti ni koliko vrana, da zakopam tijelo mrtvog brata svoga. Ja, nesrecni Kabil, nesrecniji od vrane crne. Nisam ga spasao zivog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osim sebe i tebe, Boze moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske zalosti, i da se ne otrujem mrznjom. Ponavljam rijeci, Nuhove: - Rastavi mene i njih, i sudi nam. Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. A vas, braco moja, molim, ne zamjerite zbog ovih rijeci, ne zamjerite ako su vas zaboljele i rastuzile. I ako su otkrile moju slabost. Ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema. A sada idite kuci i ostavite me sama s mojom nesrecom. Lakše mi je sad, podijelio sam jes vama. Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeca, u najcrnjoj tami, ne olakšavši ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje rijeci, a zalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja zbog iznevjerene nade da ce se umanjiti), udario sam celom u pod, i znajuci, avaj, da je uzaludno, u ocajanju izgovorio rijeci Bakara sureta:

Nas Boze, trazimo oproštenje tvoje. Veliki naš Boze, ne kazni nas ako zaboravimo ili pogriješimo. Veliki naš Boze, ne zaduzi nas teretom preteškim za nas. Veliki naš Boze, ne obavezuj nas onimšto podnijeti i izvršiti ne mozemo. Oprosti nam, smiluj se i osnazi nas. Mozda je oprostio, mozda se smilovao, osnazio me nije.

U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomocno dijete. Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakvog znacaja, noc je crna i prijeteca izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istociti se u suzama, ne dici se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tuzni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam i tuzan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili covjek izgubljen u gluhoj samoci svijeta. A onda je došla prazna tišina. Još jetutnjalo negdje u meni, sve dalje, još su se culi krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama od sebe. Zbog suza mozda. Bio sam umoran, bio sam bolesnik koji je tek ustao. Pogasio sam svijece, oduzimajuci im zivot jednoj po jednoj, bez svecanog osjecanja s kojim sam ih palio. Uništila me tuga i bio sam sam. Ostacu u mraku dugo, bojim se. Sam. Ali kad sam i poslednjoj utulio dušu, moja sjenka nije nestala. Ljuljala se, teška, na zidu, u polumraku.

Okrenuo sam se.

Pored vrata je stajao zaboravljeni Hasan, sa zivom svijecom u ruci.

Cekao me, cuteci. 9.

Sve što mozete protiv mene uciniti,ucinite ne dajte mi ni trenutka predaha Ruka mi još drhti drzeci kalem, kao da se sad dešava ovo što pišem, kao da nije prošlo više od mjesec dana od onog trenutka kad se moj zivot izmijenio. Ne bih znao tacno reci šta sam sve prezivio, na kakvoj sam se vatri pekao, svojoj i tudjoj, šta sam sve mislio i osjecao kad me sustigla bura, jer je iz ove daljine mnogo štošta ostalo u magli neraspoznavanja, kao u vrucici. Ali da pricam redom, sve što je bivalo sa mnom i oko mene. A ono što se u meni dogadjalo, ispricacu koliko mognem, koliko i sam budem znao.

Sutradan poslije moga govora u dzamiji, uvece, odgovorili su na udarac.

Ništa nisam predosjecao, nicemu se nisam nadao, mada sam mislio da ce oko mene plesti prljave konce. Toga popodneva Hasan je navratio u tekiju. Cinilo mi se da me od sinoc gleda drukcije, sa uvazavanjem, i sa izvjesnom nevjericom, kao da se cudio, kao da nije ocekivao moju pobunu. Sada kad se desila, pronalazio sam razloge za nju, naknadno, podrzavajuci u sebi osjecanje nepravde i povrijedjenosti. Brat mi je, mislio sam, ako nisam mogao da ga spasem, mogu da ga ozalim. Strepio sam da mi Hasan ne prigovori što nisam nešto drugo ucinio, ranije, dok nije bilo kasno, ali on ništa nije pominjao, kao da je zaboravio. Bio sam mu zahvalan zbog tog zaborava. Više nego u sebe, gledao sam u njega, do njegova mišljenja mi je narocito stalo zato što sve zna: mogao bi me teško povrijediti. Njegov zacudjeni pogled bio mi je drag i iz drugog razloga. Mozda nikad kao tada nisam osjetio koliko naše raspolozenje, koliko naše odluke zavise od ljudi oko nas. Da su se Hasan i hafiz Muhamed zgranuli, da su osudili moj govor kao nerazmišljenost, i ja bih se uznemirio. Ovako je njihovo saglašavanje skinulo sa mene teret sumnje i znao sam: ucinio sam što je trebalo, ucinio sam što je dobro. Mozda nerazumno, ali potrebno. Hasan se cudi, mislio je da sam kukavac. E pa eto, nisam. Lijepo je ovo osjecanje ponosa, brani nas od kajanja. Ono što sam rekao u dzamiji bila je tuga, zaprepaštenost, uzdrzan plac i uzdrzan urlik mozda. Ali sve moje. Tuzan obracun i tuzna odbrana. A kad sam to rekao, odjednom je postalo nešto drugo. Ma od cega da je pocelo, ma šta da je bilo, pretvorilo se u zajednicku tezinu, i osudu. I obavezalo me, jer više nije samo moje, zbog mojih rijeci. Rekao je to i Hasan (pricao je hafiz- Muhamedu, a ja sam slušao, iz kuce) kako odavno nije cuo iskreniju tugu ni tezu optuzbu. Bio jeprikovan, kao i drugi, potresnom jednostavnošcu obicnih rijeci i zalošcu covjeka koji place, a kaze. Osjecao sam kako smo svi krivi i svi ojadjeni, rekao je. Zar je sada trebalo da ja zaboravim sve što se dogodilo i sve što sam kazao? I rijec obavezuje, i ona je cin, obavezuje me pred drugim ali i preda mnom.

A kad sam izašao u bašcu, vec su razgovarali o drugom . Bilo mi je zao što im nisam duze u mislima, ali svejedno, ono što je receno bez mene, vrednije je nego da je receno preda mnom. - O Hasanovu ocu govorimo - rekao je hafiz Muhamed, kad sam prišao. Kao da je zelio da ne nametnem drugi razgovor. A ja sam pomislio velikodušno, da svako ima svoju muku, i hvala Bogu što je tako. Hasan je govorio kao i obicno, vedro, podsmješljivo, lak i površan u svemu, u mišljenju, u osjecanju, u odnosu prema sebi i prema drugima. (Zaboravio sam da je sinoc ostao sa mnom cijelu noc, tuzan.) Otac je cudan - rekao je - ako to uopšte treba reci, jer je svako cudan, osim bezbojnih i bezoblicnih ljudi, koji su opet cudni jer nicega svoga nemaju, to jest, njihovo je baš to što ništa posebno nije njihovo. I osim svakog od nas, naravno, jer se na sebe toliko naviknemo da izgleda cudno sve što je drukcije od našeg, pa bi se moglo reci da je cudno ono što nije naše. I eto, otac je cudan zato što misli da sam ja cudan, a ja opet, i tako dalje, i sve dalje, nikad kraja cudjenu, a mozda bi se baš tome trebalo cuditi. Razlika izmedju njih je u tome što otac smatra da je on, Hasan, ovako unesrecio sebe, a Hasan je uvjeren da se covjek moze unesreciti na mnogo nacina, a najmanje ako cini ono što ga zadovoljava a ne sramoti, i tako ispada da je otac unesrecen zato što mu je sin zadovoljan, a smatrao bi srecom, svojom i porodicnom, kad bi on stvarno bio nesrecan. - Jesi li ga vidio kako si došao - upitao je hafiz Muhamed, smiješeci se.

- Pokušao sam. Htio sam da mu nabrojim na koliko nacina ljudi mogu postati jadni. I htio sam da ga upitam kome smeta moj zivot. Meni je drag, kaoneugledna izgazena cipela. Moze da propušta vodu, moze da bude smiješna, ali ne zulji, na zeliš da je skineš nasred puta, neznaš ni da je nosiš. Zašto da me zivot zulji i da ga osjecam kao moru?

- Htio si da mu kazeš? A nisi zelio da ga vidiš.

- Kako sam mogao da mu kazem ako ga ne vidim? Prvo sam zelio da ga vidim, jer to dolazi prvo, ali kod njega je bilo prvo što nije zelio da me vidi, i tako sam obadvije svoje zelje vratio nepotrošene.

-Je li ti on to rekao?

- Poslao je svoju rijec u tudjim ustima. Mirisala je na oca, i toliko me raznjezila, da bih rado poljubio usta koja su je donijela, toliko mlada i nevina da nisu ni znala šta nose.

- Treba da opet odeš.

- Zbog djevojke?

- Kako hoceš - smijao se hafiz Muhamed - samo otidji.

- Koliko puta treba da idem? Koliko je puta sin duzan da ode uzalud?

- Još jednom. Hasan ga je pogledao podozrivo, i upitao: - Bio si kod oca? - Bio sam. - Tako, bio si. A zašto? Hoceš da sastaviš dva tvrdoglava covjeka da ispadne jedno prazno pomirenje? - Neka ispadne šta hoce. Rekao sam da ceš doci danas. Porazgovaraj s njim. Oca je lako raznjeziti. - Da, narocito moga.

Sa neprijatnošcu sam se sjetio svoga razgovora s muftijom, licio je pomalo na ovaj, ali ja sam bio primoran, a šta je ovo?

Sa sjetom sam mislio da ce se mozda pomiriti s ocem. I sa trunkom zavisti: zaboravice me. Uzeo sam abdest i pošao u dzamiju.

Bio je oblacan sumrak, dobro se sjecam, pogledao sam u nebo, kao seljak, cinio sam to po prastaroj tudjoj navici što iz mene još nije išcilila, iako mi nije potrebna. A mogao sam da namirišem promjenu vremena danima unaprijed. Tada me prevario oblak, preduhitrio me, bio sam suviše obuzet sobom. A zelio sam ga, taj oblak, i ruzno vrijeme, zato mozda nisam ni vidio da se sprema. Nerazumno sam se nadao da otac ne bi po kiši krenuo na put u kasabu. Dan je malaksavao, nebo je još crveno na zapadu. Sjecam se, na tom nebesnom crvenilu, što je stajalo iza njih kao podloga, vidio sam cetiri konjanika na pocetku sokaka. Bili su lijepi, kao izvezeni na crvenoj svili, kao prišiveni na jarkoj pozadini neba, cinilo se da cetiri usamljena ratnika stoje na širokom polju, pred bitku, jedva vidljivm pokretima umirujuci konje. Kad sam pošao prema njima, konji su skocili, podbodeni udarcima koje nisam vidio, i jurnuli izravnati, zatvarajuci uski sokak od jednog zida do drugog.

Išli su na mene!

Nisam bio kukavica, nekad, sad ne znam šta sam, ali u tom polozaju ne bi mi pomogli ni hrabrost ni kukavicluk. Osvrnuo sam se, kapija je daleko, deset koraka od mene a nedostizna. Mahnuo sam konjanicima: zaustavite, zgazicete me! Ali oni su udarali kandzijama po konjskim sapima, pozurujuci ih, sve su blize, zemlja je tutnjala najstrašnijim tutnjem koji sam ikada cuo, a cetvoroglava neman, uzvitlana i krvozedna, primicala se nepojmljivom brzinom. Pokušao sam da bjezim, ili samo pomislio, ali u nogama nije bilo snage, konji su mi dahtali za vratom, duz kicme sam osjecao jezu udarca što tek nije zasjekao, pašcu, pregazice me, stao sam uza zid, i prilijepljen, stanjen, a još uvijek dohvatljiv, vidio nad sobom, cetiri razjapljene konjske njuške, ogromne, crvene, pune krvi i pjene, i cetiri para konjskih nogu što su mahale oko moje glave, i cetiri surova torbeška lica i cetvora otvorena torbeška usta, crvena i okrvavljena kao i konjska, i cetiri kandzije od volovske zile, cetiri zmije što su siktale na mene, oplicuci me po licu, po vratu, po prsima, nisam osjecao bol, nisam vidio krv, oci su uzasnuto gledale u razapetu neman sa bezbroj nogu i bezbroj glava. Ne! - vikalo je nešto bez glasa u meni, strašnije od straha, teze od smrti, ni Boga se nisam sjetio, ni imena njegova, postojao je samo crven, krvav, nepojmljiv uzas. Onda su otišli, a ja sam ih još vidio pred sobom, ostali su utisnuti na okrvavljenoj cohi neba, i u meni, ispod ocnih kapaka, kao da sam u sunce gledao. Nisam mogao, nisam smio da se pokrenem, bojao sam se da cu klonuti na kaldrmu, nisam znao kako sam stajao, jer noge nisam osjecao pod sobom. Tada mi je prišao Mula-Jusuf, odnekle, ne znam s koje strane. Izgledao je uplašen. - Jesu li te povrijedili? - Nisu. - Oh, jesu. - Svejedno. Puno, zdravo lice mu je blijedo, zaprepaštenje i zalost su mu u ocima. Je li mu teško zbog mene? Sreca što je baš on naišao, pred njim cu biti hrabar. Ne znam zašto, ali moram. Pred svakim bih mogao pokazati strah, pred njim ne smijem.

- Hajdemo u tekiju - rekao je tiho, a ja sam se sjetio da još stojim uza zid, bez razloga. -Zadocnicu u dzamiju. - Ne mozeš takav u dzamiju. Ja cu te zamijeniti ako hoceš. - Jesam li krvav? - Jesi. Pošao sam prema tekiji. Prihvatio me pod ruku, dami pomogne. - Ne treba - oslobodio sam ruku. - Idi u dzamiju, ljudi cekaju. Zastao je kao postidjen, i turobno me pogledao. - Nemoj izlaziti iz tekije dan-dva. - Ti si vidio sve? - Vidio sam. - Zašto su me napali? - Ne znam. - Napisacu tuzbu. - Ostavi to, šejh Ahmede. - Ne mogu da ostavim. Stidio bih se pred samim sobom. - Ostavi, zaboravi. Ne gleda mi u oci, moli, kao da nešto zna. - Zašto mi to govoriš? Kaze, ako je strah, ili ne zeleci, ako nešto zna, ili se kajuci što je išta govorio, ako se sjetio da ga se ne tice. Boze, šta smo od njega ucinili. Zbog njega sam sakrio strah i slabost, zbog njega sam htio da podjem u dzamiju krvav, zbog njega sam rekao da cu napisati tuzbu. Zelio sam da budem uspravan pred ovim mladim covjekom s kojim su me vezivale cudne veze. Pozalio me, prvi put. A mislio sam da me mrzi. - Idi - rekao sam, gledajuci kako mu se u obraze brzo vratila boja. - Idi sad. Bilo je prirodnije da me izbezumi strah od nevjerovatnog dogadjaja, ali sam, cudom, bez loma preturio prvi trenutak, i noseci u sebi sve, uspio da ga potisnem nekud u stranu, nekud u dubinu, potiruci ga za ovaj cas. Strašno, govorilo je u meni naivno sjecanje, ali nije uspijevalo da ozivi išta. Bio sam i ponosan što sam sakrio strah, i još me drzalo to lijepo osjecanje hrabrosti, ne narocito sigurno, ali dovoljno da sve odgodim. Dok su me Mustafa i hafiz Muhamed skidali i prali, zgranuti, prestrašeni, uzalud sam pokušavao da zaustavim drhtanje ruku i nogu, ali sam imao toliko snage da se ne stidim, i ne bojim. Zapretana vatra nekoliko puta kao da je planula da se razgori, onaj strašni tutanj i strepnja su naglo ozivjeli, ali sam uspio da opet sve vratim u ono što je bilo a još ne boli. Prošlo je, govorio sam sebi, ništa se nije desilo što bi trebalo suviše da me uznemiri, neka nije gore, neka se svrši na ovome. I zudno slušao njihove nevezane razgovore, Mustafino raspitivanje šta se to desilo, jer ništa nije mogao da razumije, i hafiz- Muhamedovo zaprepašteno huktanje, smjenjivano nespretnim hrabrenjem, i ljutitim brecanjem na Mustafu, i prijetnjama nekome neodredjenom, nepoznatom, kome je bilo ime oni. To njegovo mucavo negodovanje podrzavalo je u meni nesiguran osjecaj uvrede koja mi je ucinjena, i kad se Mula-Jusuf vratio iz dzamije i stao kraj vrata, cuteci, moja zelja da nešto ucinim postala je cvršca. Iskoristio sam je odmah, uplašen drugom zeljom, da ništa ne ucinim. Napisao sam tuzbu valijskom muli, i dao Jusufu da prepiše. Kad sam legao, san mi nije htio na oci. Mucila me tuzba, još je bila kod mene, bio sam neodlucan da li da je pošaljem ili iscijepam. Ako je bacim, sve ce se svršiti na ovome. Ali onda ce ozivjeti sve što je skriveno, mogla bi se razbuktati prituljena vatra. Opet cu cuti tutanj od koga srce zamire. Ako pošaljem tuzbu, sacuvacu uvjerenje da mogu da se branim, da mogu da optuzujem. Potrebno mi je to vjerovanje. Cinilo mi se da nisam zaspao ni jednog trenutka, a probudili su me nimalo pazljivi koraci u sobi, i svjetlo svijece. Nada mnom je stajao covjek pljosnata lica, što mi je donio muselimovu prijetnju. Drugi covjek je drzao svijecu, nepoznat. - Šta trazite? - upitao sam uplašen, trgnut iz sna, zbunjen njihovom drskošcu. Nije zurio da odgovori, gledao me podsmješljivo, radoznalo, kao i ono vece, i lukavo prijateljski, kao da samo on i ja znamo neku šalu koja nas zblizava i daje nam priliku da budemo veseli a da ništa ne kazemo. Drugi me osvjetljavao u postelji, kao odalisku. - Nije me poslušao - rekao je covjek veselo. - A opomenuo sam ga. Uzeo je svijecu i poceo da razgleda sobu, da zaviruje u knjige. Mislio sam da ce ih nemarno bacati, ali on je sve pazljivo vracao na mjesto. - Šta traziš? - upitao sam uznemiren, zeljan da saznam. - Ko vas je pustio? Kako se usudjujete da udjete u tekiju! Glas mi je vrlo tih i vrlo nesiguran. Pogledao me zacudjeno, ništa ne odgovorivši. Našao je tuzbu i procitao, mašuci glavom. - Što ce ti ovo ? - upitao je iznenadjen. I sam odgovorio: -Tvoja stvar. I tuzbu stavio u dzep. A kad sam se opet pobunio i rekao da cu se zaliti muftiji, sazaljivo me pogledao i odmahnuo rukom, kao da mu je dosadno da se objašnjava s naivnim covjekom. - Tvoja stvar - ponovio je. - Hajde, obuci se. Ucinilo me se da nisam dobro cuo. - Jesi li rekao da se obucem? -Rekao sam. A mozeš i tako, ako hoces. I pozuri, ne pravi neprilike ni meni ni sebi. - Dobro, poci cu. Ali neko ce ovo platiti. - Tako je najbolje. A neko uvijek plati. - Kuda me vodite? - Ah, kuda te vodimo!

- Šta cu reci dervišima? Kada cu se vratiti? - Ništa neceš reci. A vraticeš seodmah. Ili nikad. Nije to gruba šala, vec otvorena rijec o stvarnim mogucnostima. Hafiz Muhamed je ušao u sobu, unezvijeren. Sve je bijelo na njemu, carape, košulja, lice. Lici na mrtvaca, ustao je iz groba, ne moze da govori. Moglo je da bude rdjav predznak. Ocekujem nešto od njega, a znam da je nerazumno. - Došli su po mene, da me vode - rekao sam, pokazujuci ljude što su me cekali, neumitni. - Vraticu se uskoro, nadam se. - Ko su oni? Ko ste vi? - Hajde! - pozurivao me covjek. - Ko smo! Kakvih sve budala nema na svijetu! Da i tebe povedemo, pa ceš znati ko smo. - Povedite! - viknuo je mrtvac neocekivano, zato što je zbunjen. - Sve nas vodite! Svi smo krivi kao i on! - Budala - zakljucio je policajac razlozno. - Ne idi preko reda, mozemo doci i po tebe. - Ko se ponosi nasiljem... Nije završio to što bi ga mozda upropastilo, na vrijeme ga je sprijecio nagli kašalj, nikad mu nijemogao biti korisniji. Cijepao se, kao da mu je sva krv linula u grlo, to je od uznemirenosti, mislio sam, ne zaleci ga, jer on ostaje ovdje. Gledao sam ga kako se kida i grci, gledao i stajao, sam, usplahiren pred ovim nezeljenim izlaskom u noc. Ali to nisam htio da pokazem.

Prišao sam da mu pomognem. Policajac me zadrzao.

- Jadnik - rekao je mirno, kao grdnju, ili prezir. I pokazao mi rukom da izadjem. Pred tekijom nas je cekao još jedan covjek.

Išli su pored mene, iza mene. Koracao sam urakljen, zagušen.

Tama je bila, bez mjeseca i bez vedrine, noc bez vidjela i bez zivota, samo psi laju u dvorištima, odgovarajuci dalekom lavezu s brda, blizu neba, ponoc je prošla i duhovi krstare svijetom, neuhvaceni ljudi spavaju, sanjajuci vedre snove, u mraku, i kuce su u mraku, i kasaba, i svijet, ovo je vrijeme obracuna, cas zlih djela, ljudskih glasova nema, ni ljudskih lica, osim ovih sjenki što cuvaju moju. Nicega nema, samo moja uzbudjena vrelina zivi u ovoj mracnoj pustolini. Ponegdje, nekad, zatreperi plašljiv zizak, zbog bolesnika, zbog djeteta što se probudilo u nevrijeme od moga straha, zbog zlog šušnja, uzasava me pomisao na taj mirni svijet, oturujem ga da ne vidim sebe što gazim kroz mrak prema nepoznatoj sudbini, gazim nekud, nepotrebno, nikud, cini mi se da gazim, gubim osjecaj stvarnosti, kao da nisam na ovome svijetu, kao da nisam budan, to zbog tame, zbog bezoblicnih sjenki, zbog nevjerovanja da sam to ja, da to mogu biti ja. To je neko drugi, poznajem ga, gledam, mozda je zacudjen, mozda se uplašio. Ili sam zalutao, ne znam gdje sam, negdje sam, jednom, u svome zivotu, prolazim putevima koji su mi odredjeni, nikad nisam bio na ovome mjestu i ne mogu da izadjem, ali evo sad, neko ce da upali svjetlo, i da me dozove u sigurno sklonište. Ali niko nije upalio svjetlo, niko me nije zeljenim glasom upucivao na pravac, noc je trajala, i tudji kraj, i nevjerovanje, sve je ruzan san, probudicu se i odahnuti.

Zašto ljudi ne vicu kad ih vode u smrt, zašto se ne oglase, zašto ne traze pomoc. Zašto ne bjeze? Iako nemaju kome da vicu, nemaju kome da se jave, ljudi spavaju, nemaju kud da bjeze, sve su kuce cvrsto zatvorene. Ne govorim radi sebe, ja nisam osudjen na smrt, pustice me, vratice me uskoro, vraticu se sam, poznatim putevima, ne ovim tudjim, strašnim, nikad više necu slušati kako psi laju, beznadno laju, na smrt i pustoš, zatvoricu vrata, zacepicu uši voskom, da ne cujem. Jesu li ih culi svi koje su vodili? Je li im ovo lajanje bilo posljednji ispracaj? Zašto nisu vikali? Zašto nisu bjezali? Ja bih vikao kad bih znao šta me ceka, ja bih bjezao. Svi bi se prozori otvorili, sva bi se vrata raskrilila. Oh, ne bi, nijedna. Zato niko ne bjezi, znaju. Ili se nadaju. Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mrznja. Pritvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapce ono što covjek zeli, vodi pod noz. Samo je Ishak pobjegao. Vodili su ga one noci, ovako kao mene, ne, bilo ih je više, on je drugo, vazan im je, ja nikome nisam vazan, sigurno nije slušao pse kako laju, nije mislio da sanja i da ce se probuditi, znao je kuda ga vode, i nije imao nade da ce ostati ziv. Nije varao sebe, kao drugi. Odmah je odlucio da bjezi, to mu je bila prva misao, i jedina. Zato je išao krotko, bojao se da se sama ne izvikne, toliko je jaka, i neprestano gledao u mrak, bila je mjesecina, izdajnicka, neprijateljska, ali on je gledao u sjene, u zaklone, trazeci najgušce, i odlucio se odjednom kad mu se ucinilo da su nepazljivi, da se druga prilika nece ponoviti. U jednom casu, samo u jednom kratkom casu, bio sam on, pred skok, pred bijeg, oni su za mnom, uza me, vezani smo cvršce nego prijatelji, nego braca, sad ce se prekinuti veza, nastace medju nama nasilan i bolan raskid, oni bez mene nisu ništa, zaboljece ih razdvajanje, i sve ce se rješavati u neuhvatljivo malim djelicima vremena, necemo ga ni biti svjesni, znacemo samo za skok od trena, i opet, svaki mrak je suviše proziran, svaki korak suviše kratak, svaki zaklon suviše otvoren. Uzalud je. Kuda pobjeci? Klonuo sam, i ne pokušavši, od same pomisli. Jer se nisam odlucio, jer ne treba da se odlucujem. Ovo nije Ishakovo, ovo je moje, manje od stvarnosti, ili više: nemogucnost koja se nekako dešava. Iz jednog mraka uvodili su me u drugi, bez oblika i bez mjesta, zato što ništa nisam vidio i što sam bio obuzet sobom, obuzet zamišljanjem u kome sam gubio i ono što sam mogao prepoznati. Mijenjali smo mrak, znao sam po tome što smo se kretali, i što je vrijeme prolazilo, iako to nisam znao dok je prolazilo. Negdje su se sreli s nekim, nešto su se sašaptavali, neko me opet urakljio, postao sam vrijednost koja ne smije da se izgubi, nisam više znao ko je sa mnom, iako je svejedno, svi su isti, svi su sjenke, svi su zbog mene na ovom nocnom poslu. Oni mogu da se smjenjuju, mene niko ne moze da zamijeni. Kad sam udario celom o niski dovratak, znao sam da smo stigli. Ja sam stigao, oni ce se vratiti. Zamijenice ih zidovi. - Dajte mi svjetlo! - viknuo sam u okovana vrata, kad sam ušao, ne vjerujuci da igdje na svijetu postoji toliki mrak. Bio je to posljednji ostatak navike izvana, posljednja preostala rijec. Niko se nije cuo, ili nije htio da cuje, ili nije mogao da razumije. Mogla je da lici na buncanje. Koraci su se udaljavali necim što je valjda hodnik. A ovo je valjda zatvor. A ovo sam valjda ja. Ili nisam? Jesam, nazalost. Misao se ne gubi u magli slicnoj snu, niti se izdvajam da bih se posmatrao iz daljine, kao da gledam nekog drugog, svjestan sam, budan, neugodno je jasno u meni, varke nema.

Dugo se nisam odvajao od vrata i ljutog zadaha zardjalog zaljeza, to je prvo mjesto gdje sam stao u mraku, odredjenom za mene, cio trenutak vec poznato, i zato manje opasno. A onda sam pošao uokrug, u istrazivanje, slijep, prepuštajuci se prstima i svuda osjecajuci tešku vlagu neravnog zida, kao da je bunar nada mnom. I poda mnom je vlaga, osjecam je nogama, ruzno se lijepe za nešto ljigavo. Ne našavši ništa, uskoro sam opet došao do vrata i do oporog mirisa zeljeza, cini mi se podnošljiviji od zadaha vlage. Omedjena praznina, zazidana pustoš, tu necu mnogo vidjeti, ne znam da li mi je potrebno i ono što znam od ranije. Ni oci mi nisu od koristi, ni ruke, ni noge, ni iskustvo, ni razum, mogao sam mirno da se vratim u stanje hafiz- Muhamedovih prvih zivih bica. Koliko truda u zivotu, za ova dva koraka vlage, i za potpuno nevidjelo! Malen je ovaj moj novi stan, ali bih se mogao pruziti kad bih imao gdje. Obilazeci grob, naišao sam na kamen uza zid, i stajao pored njega, ne pristajuci da sjednem. Još sam mogao da odlucujem. Kao da sam cekao da se otvore vrata i neko da me pusti: hajde, izlazi! Mozda su se svi ovako teško spuštali u vlagu i blato, nadali se necemu, cekali, i odustajali od cekanja kad bi izgubili nadu. Ne traje to dugo. Ubrzo sam i ja sjeo, na kamen, to je prelaz, nastojeci da sene naslonim na zid, a onda sam se i naslonio, osjecajuci kako vlaga polako prodire u mene. Moglo je da pocne tiho razlaganje na vodu i ništa, drugog posla nemam. Ne znam da li su me ranjava mjesta boljela i do tada, a ja nisam bio svjestan, ili su se pritajila pred onim što je presudnije. Sad su se javila, jer je došlo vrijeme da zabole, ili se tijelo pobunilo protiv zaboravljanja i podsjetilo me na sebe. Nesvjesno sam prihvatio tu iznenadnu pomoc, i prstima poceo da gnjecim rane, razastiruci bol, rasporedjujuci ga, da nije na jednom mjestu, zatiskivao sam otvore da krv ne potece, osjecao sam je ljepljivu na ruci. Sinoc u tekiji su ih prali kamilicom i cistim ham-pamukom, a ja u rastrgnuto tkivo utiskujem svu prljavštinu nakupljenu po zidu, i svejedno mi je, ne mislim šta ce biti, mislim šta je sad, bol je jak, zazario se u tami, njime postojim, tijelo moje me vraca u stvarni zivot. Bio mi je potreban taj bol, dio je mene zivog, shvatljiv, slican onome na zemlji, odbrana od mraka i uzaludnog trazenja ma kakvog odgovora, prepreka da se ne sjetim brata, mogao bi se javiti na crnoj stijeni moga groba, s pitanjem na koje nemam odgovora. Zaspao sam drzeci dlan na rani, kao da sam je cuvao da ne nestane, sjedeci na kamenu uz vlazni zid, i našao je opet vrelu pod dlanom, kao u gnijezdu. Zivjela je, boljela je. - Kako si spavala? - htio sam da je upitam. Nisam bio sam. Obradovao sam se kad sam primjetio mali otvor na zidu pod svodom, otkrilo mi ga jutro, i mada je danje svjetlo ostalo zelja i slutnja, moj mrak nije više bio tako potpun. Svanulo je na onome svijetu, i od toga je svanulo i meni, iako je noc trajala. Zurio sam u tu sivotamnu mrlju, nad sobom, ohrabren, kao da sam gledao najljepše ruzicasto svanuce na širokim bregovima moga djetinjstva. Svitanje, svjetlo, dan, makar samo kao nagovještaj, ali postoji, nije svega nestalo. A kad sam skinuo pogled sa tog jadnog vidjela, bio sam oslijepljen, i mrak u mome podzemlju opet je neproziran. Tek kad sam se navikao, vidio sam da je ovo vjecita noc u kojoj su oci ipak potrebne. Obazirao sam se oko sebe, ali sam prepoznao samo ono što su moji prsti vec vidjeli. Cetvrtasti otvor na vratima raskrilio se s cijukom, nije ušlo ni svjetlo ni vazduh. Neko je virio iz tog drugog mraka. Prišao sam otvoru, gledali smo se na malom rastojanju. Lice mu je bradato, bez crta. Nicega nema, ni ociju ni usta. - Šta hoces? Upitao sam, bojeci se da nece moci odgovoriti. - Ko si ti? - Dzemal. - Gdje su me doveli? Šta je ovo? - Jelo dijelimo jednom. Samo. Ujutro. Glas mu je promukao, taman. - Je li neko pitao za mene? - Hoceš li da jedeš? Sve mi je izgledalo prljavo, ljigavo, trulo, bilo mi je mucno i od same pomisli na jelo. - Necu da jedem. - Tako svi. Prvi dan. A onda traze. Ne zovi me poslije. - Je li me ko trazio? - Nije. Niko. - Trazice me prijatelji. Dodji da mi kazeš. - Ko si ti? Kako ti je ime? - Derviš, šejh tekije. Ahmed Nurudin. Zatvorio je vratanca, i opet otvorio. Znaš li dovu? Ili zapis? Od kostobolje? - Ne znam. - Šteta. Uništi me. - Vlazno je ovdje. Svi cemo oboljeti. - Lako je vama. Vas puste. Ili ubiju. A ja vjecito. Ovako. - Imaš li kakvu dasku, ili ponjavu. Ne mogu da legnem. - Naviknuceš. Nemam. Derviš Ahmed Nurudin, svjetlo vjere, šejh tekije. Zaboravio sam na njega, cijelu noc nisam imao zvanja ni imena. Podsjetio sam se, ozivio ga pred ovim covjekom. Ahmed Nurudin, vaiz i ucenjak, krov i temelj tekije, slava kasabe, gospodar svijeta. Sad trazi dasku i ponjavu od slijepog miša Dzemala, da ne legne u blato, i ceka da ga zadave i mrtva spuste u to blato u koje nece da legne ziv. Bolje je bez imena, s ranama i bolovima, sa zaboravom, s ranama i nadom u jutro, a to mrtvo jutro bez svanuca probudilo je Ahmeda Nurudina, ugušilo nadu, otisnulo rane i bol tijela u nepostojanje. Opet su postale nevazne pred tezom i opasnijom prijetnjom što se dizala iz mene, da me poruši.. Cuvao sam se bezumlja, sve ostalo moglo je da bude. Više se ne bi moglo zaustaviti ako se digne, sprzilo bi, uništilo sve u meni, pustoš bi ostala, groznija od smrti. A osjecao sam kako se migolji, pokrece, moja misao ne moze da se uhvati nizašto, zaprepašteno se osvrcem, trazim, bilo je, do juce, do malocas, gdje je, trazim, uzalud, nigdje oslonca, snizao sam se u blato, svejedno, uzalud je, šejh Nurudine. Ali talas što se digao, zastao je, nije rastao. Cekao sam zacudjen: tišina.

Ustao sam, polako, drzeci se rukama za zidove, oslanjajuci se dlanovima o sluzave izbocine, zelio sam da stojim. Još senadam, trazice me, doci ce, dan je tek poceo, trenutak slabosti nece me ubiti, i dobro je što ga se stidim. I cekao sam, cekao, u hodu dugih casova odrzavao vatru nadanja, tješio se bolom i vrelim ranama, osluškivao korake i ocekivao da se otvore vrata, da mi dodje samo glas, i noc je pala, znao sam po tome što mi oci nisu bile potrebne, spavao sam u smrdljivom mulju, premoren, budio se bez zelje da sjednem na kamen, i jeo ujutro Dzemalovu hranu, i opet cekao, dani su prolazili, nailazila su jedno za drugim mrka svanuca, i nisam više znao da li sam cekao.

Tada sam, oslabljen, u polusnu od zamora cekanja, ispijen vlagom što su je usisavale moje kosti, u vrucici što me zgrijavala i odvodila na cas iz groba, tada sam, kazem, razgovarao sa bratom Harunom. Sad smo jednaki, brate Harune, govorio sam mu nepomicnom, cutljivom. Vidio sam mu samo oci, daleke, stroge, izgubljene u mraku, pratio sam ih i smještao prema sebi ili išao za njima. Sad smo jednaki, nesrecni obojica; ako sam bio kriv, sad krivice nema, znam kako si bio sam, i kako si cekao da ti se neko javi, stajao si na vratima, osluškivao glasove, korake, rijeci, mislio da se tebe ticu, uvijek nanovo. Ostali smo usamljeni, i ja i ti, niko nije došao, niko nije upitao za mene, niko se nije sjetio, prazna je ostala moja staza, bez traga i bez uspomene, volio bih bar da to nisam vidio. Ti si cekao mene, ja sam cekao Hasana, nismo docekali, nikad niko ne doceka, svako uvijek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesrecni smo, ljudi smo, brate Harune. Kunem se vremenom, koje je pocetak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku. - Je li neko dolazio? - pitao sam Dzemala po navici, ne nadajuci se više. - Nije. Niko. Htio sam da se nadam, ne moze se zivjeti bez cekanja, ali nisam imao snage. Napustio sam strazarsko mjesto pored vrata, sjedio gdje bilo, tih, porazen, sve tiši. Gubio sam osjecaj zivljenja, nestajala je granica izmedju jave i sna, zaista se dešavalo ono što sanjam, hodao sam slobodno stazama mladosti i djetinjstva, nikad sokacima ove kasabe, kao da bi me i iz sna mogli odvesti u zator, zivio s ljudima s kojima sam se davno susretao, i bilo je lijepo jer nije bilo budjenja, nisam znao za njega. I Dzemal je bio san, i mrak oko mene, i mokri zidovi, pa i kadsam dolazio sebi, nisam trpio suviše. I za trpljenje treba imati snage. Postalo mi je jasno kako covjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje zivi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeca, i zna, bogato zivotno kolanje presušuje, i ostaje tanki koncic nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznacajniji. I onda se nedesi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno. A kad je jednom, u tom venjenju bez vremena, jer se kidalo ne uspostavljajuci se kao trajanje, Dzemal rekao nešto kroz otvor na vratima, nisam odmah shvatio šta kaze, ali sam znao da je znacajno. Probudio sam se i razumio: prijatelji su mi donijeli darove. - Koji prijatelji? - Ne znam. Dvojica. Uzmi. Znao sam, nije trebalo ni da pitam, znao sam i da ce doci. Znao sam odavno, cekanje je bilo dugo,ali sam znao.

Grebao sam prstima uz vrata, da se dignem. Nisam tu sjedio slucajno. - Dvojica? - Dvojica. Predali strazaru. - Šta su rekli? - Ne znam. - Kazi da pita ko su. Htio sam da cujem poznata imena. Hasan i Harun. Ne. Hasan i Ishak.

Uzeo sam hranu i hurme, i trešnje, bile su zelene bobe kada sam ovamo ušao, bile su ruzicasti cvijet, zelio sam da me protoci njihova bezbojna krv i da bez bola cvjetam svakog proljeca, kao i one, bilo je to jednom, davno, u zivotu još lijepom. Mozda mi se cinio tezak tada, ali kad mislim o njemu sa ovoga mjesta, zelio bih da se vrati. Plašio sam se da mi zavezljaj ne ispadne, ruke su mi šuplje, ruke su mi radosne, ruke su mi lude i nemocne, pritisnule su cvrsto na prsa ovaj dokaz da nisam mrtav. Znao sam da ce doci, znao sam! Priklanjao sam glavu i udisao svjezi dah ranog ljeta, zedno, zeljno, još, jos, memla cese uskoro uvuci u ovaj prozracni crveni miris trešanja, ublacenim prstima dodirivao im njeznu djeciju kozicu, za tren, za sat ce se smezurati, ostariti. Svejedno, svejedno. To je znak, to je poruka s onog svijeta. Nisam sam, ima nade. Suze mi nisu potekle dok sam mislio da je kraj blizu, a sad su navirale neprestano iz ozivjelog izvora ociju, sigurno ostavljajuci trag na blatnoj oblozi lica. Neka teku, digao sam se iz mrtvih. Bio je dovoljan i najmanji znak da nisam zaboravljen, i izgubljena snaga se vratila. Tijelo mi je slabo, ali to nije vazno, zgrijala metoplina negdje unutra, i nisam mislio na smrt, i nije mi više bilo svejedno. Došlo je u posljednji cas, da me zadrzi na strmini kojom sam klizio, da zadrzi umiranje. A pocelo je, zaista. (Uvjerio sam se, i ne samo ovaj put, da duša cesto moze da odrzi tijelo, a tijelo dušu nikad: ona posrce i gubi se sama.) Opet sam cekao. Govorio sam: sjetili su se, Harune. I mislio na Hasana. i mislio na Ishaka. Dici ce bunu, i osloboditi me. Provuci ce se kroz tajne prolaze, i prokrasti me. Pretvorice se u vazduh, u ptice, u duhove, postace nevidljivi, doci ce. Cudo ce se desiti, ali ce doci. Potres cerazrušiti ove stare zidine, a oni ce cekati da me izvedu iz ruševina. Hasan i Ishak otvorice prvi ova vrata, ma ko došao, ma šta se desilo. Nijedne obicne misli nije u meni bilo, sve su izvan reda i obicnih tokova. Osluškivao sam huku svoga oslobadjanja kao radost, cekao tutnjavu kao odmazdu zbog one što sam je sa strahom gušio u sebi, cim bi se javila samo kao slutnja. Obicnog završetka nije bivalo u tom cekanju. Mozda zbog groba u koji sam zatvoren, i blizine smrti što me zapahnula, mozda zbog dubokih hodnika i tvrdih kapija što se ne otvaraju na rijec i molbu, mozda zbog strahote što mi se desila i što se mogla poništiti drugom strahotom, tezom. Cekao sam neki sudnji dan i bio siguran da ce doci. Najavili su mi ga njih dvojica. Sutradan sam opet dobio darove, vrijeme se opet vezalo, i opet su bila dvojica, bez imena, a ja sam znao ko su, i cekao potres.

- Kad bi bio potres, ili pozar, ili buna? - pitao sam Dzemala, cudeci se što ne razumije. Ili razumije. Pitao je i on mene: - Ti si derviš. Znaš li ono: "Kad dodje veliki dogadjaj"? Zar mislimo isto? - Znam. - Dodji. Ovamo. Govori. - Necu. - Šteta. Nisi dobar covjek. - Šta ce ti to? -Volim. Da slušam. - Odakle znaš? -Od zatvorenika. Prije tebe. Dobar covjek. - To je iz Kur'ana. Sure Vakia. - Moze biti. - "Kada se zbude veliki dogadjaj"... - Tiše. Hodi ovamo. - "Kada se zbude veliki dogadjaj, nekog ce uzvisiti, nekog uniziti. Kada se zemlja zestoko potrese, bice vas tri vrste". U sivom mraku, naslonjen bradom na oštru ivicu gvozdenog okvira, nazirao sam njegovo bezoblicno lice u cetvrtastom okviru, sasvim blizu mojih ociju. Zacudjeno je slušao ono što sam govorio, sa zanimanjem koje nisam mogao razumjeti. - Nije to. - Mozda je "Pauk"? - Ne znam. Svejedno. Kakve tri vrste? - "Jedno su srecni sadrugovi, jednaki u sreci. Oni su bili predvodnici, i stali su ispred svih ljidi. Allahu su se priblizili, i zive u rajskim vrtovima blazenstva. Ovo je skupina prvih, a malo ce ih doci docnije. Oni su na prestoljima zlatom izvezenim, ugodno zavaljeni jedni prema drugima. Sluze ih djecaci, cije se godine nikad ne mijenjaju, obilaze ih s vrcevima, ibricima i cašama, napunjenim cistim picem što iz jednog izvora tece. Odtog pica nece ih zaboljeti glava, niti ce im tijelo oslabiti. I uzimace voce koje im se svidi, i meso pticje, kakvo zele. Obilazice oko njih divne djevojke, sa krupnim ocima, lijepe kao biser što se u školjci cuva. Ovo je nagrada za zasluge njihove. Nece slušati prazne rijeci, ni govora griješnog. Samo ce se cuti rijeci: mir! mir!" "I drugovi s desne strane su drugovi u sreci. Sjede ispod plodnog drveta lotosova što nema bodljika, i pod bananama što im plodovi vise u grozdovima, i u hladu što se široko razastro pored vode što bistra tece, i u obilju voca što ga nikad ne nestaje, niti se zabranjuje, odmaraju se na visokim lezajima." - Lijepo. I njima. Šapat mu je zadivljen, pun zavisti. - "A kako je teško jadnicima koje je zadesila nesreca! Njihovo mjesto je u uzarenom ognju i kljucaloj vodi u magli tmastog i crnog dima, koji nije ugodan ni lijep. - Ješcete gorke plodove

drveta zekkum, i picete kljucalu vodu. Picete kao prezednjele deve. Mi smo odredili da medju vama caruje smrt, a naša moc je velika, i bice tako". -A zašto? Jesu li krivi? - To Bog zna, Dzemale. -Ima li još? -"Reci ce nesrecni izabranima: "Cekajte da malo uzmemo od svjetla vašega!" odgovorice im se: "Vratite se, i trazite sebi svjetlo". Onda ce se izmedju njih podici zid, unutra ce biti milost, izvan zida patnja. Vikace oni izvana: "Zar nismo bili s vama?" -Oh, Boze milosni. Opet. Bez svjetla. Cutao je zatim dugo, uzbudjeni mozak mu se mucio. Disanje mu je teško. - A ja? Gdje cu ja? - Ne znam. - Hocu li s desne strane? - Moze biti. - "Vas cekaju vrtovi rajski, u kojima rijeke teku". To je on govorio. Prije tebe. I o suncu. Gdje cu ja? To je za zasluge. Imam li ja? Zasluge? Petnaest godina ovako. Ovdje. A tamo sunce. Rijeke. Voce. Za zasluge. - Šta je s tim covjekom? - Umro. Dobar. Tih. Govorio mi. Tako. I ti ceš, kaze. Tamo. I svi dobri ljudi. To je dobro. Rekao sam. Zbog sunca. I zbog vode. Bistre. I zbog kostobolje. Moje. - Kako je umro? - Teško. Dušanije htjela. Da izadje. Otimao se. Bio sam i ja.Tako. Pomogao. - U cemu si pomogao? - Udavljen je. - I ti si pomogao da ga udave? - Otimao se. - Nije ti bilo zao? - Zao. Zbog sunca. Što je govorio. - Kako mu je ime? Da nije Harun? - Ne znam. - Idi, Dzemale. - Mozda cu i ja? S onu stranu. Zida. - Sigurno, Dzemale. Upitao me da li bih zelio da predjem u drugu celiju, nije ovako mracna, ni vlazna kao moja. - Svejedno, Dzemale. - Hoceš ligovoriti? Opet? "Kad se zbude". Samo to. Prvo. I ovdje je mrak. I ruzno. Petnaest godina. Nije pravo. I tamo. -Idi, Dzemale. Dugo su batrgale oko mene njegove išcerecene recenice, zgrcene, unakazene, izgledalo je da se jedva drze na okupu, aizgubljeni, obezglavljeni djelici su cudom ostajali zajedno, izrazavajuci cak ljudsku ceznju. Gubio sam se, ponovo. Kad je jednom, poslije, toga dana, ili mnogo docnije, ili nikad, otvorio vrata moje celije, zapljusnula su me dva potpuno suprotna osjecanja, strah da ce me zadaviti, i nada da ce me pustiti. Nahrupili su istovremeno, kao dva nestrpljiva usplahirena stvorenja, gurajuci se i preticuci. Ili je toliko mali razmak bio medju njima, da sam ih vremenski teško mogao razdvojiti. Vjerovatno sam prvu misao odmah odbacio, jer je bio sam, i odmah se javila

radost: oslobodjenje! Moglo je da se desi i jedno i drugo, razlog nije morao da postoji. Kad ubijaju bez krivice, mozda i puštaju bez opravdanja. Ali nije bilo ni jedno ni drugo. Trebalo je da predjem u drugu celiju. Pristao sam, bez radosti. Ušao sam u tudji grob, sad je i moj, i stao kraj vrata, da se priviknem. - Pss! Cudno mi je to necije upozorenje, iz polumraka, ali je u tom casu sa mazgala prhnuo golub. Primjetio sam ga kad je odletio. - Sad larmaj koliko hoceš - rekao je taj što me utišavao da ne uplašim goluba. - Nisam znao. Hoce li opet doci? - Nije lud. Zalutao je slucajno. - Zao mi je. Voliš golubove? - Ne volim. Ali ovdje ceš zavoljeti i šišmiša. - Kod mene nije bilo ni šišmiša, valjda zbog vlage. - Nema ni ovdje. Ne podnose ljude. Uhvatio sam jednog kad je slucajno uletio, greškom, htio sam da ga vezem gajtanom sa fermena, pa mi se zgadilo. Sjedi, izaberi gdje hoceš, svejedno je. - Znam. - Koliko si vec zatvoren. - Dugo. - Da te nisu zaboravili. - Kako zaboravili? - Tako, zaboravili. Pricao mi je jedan, bio je ovdje, uhvatili ga negdje u Krajini, vodili su ga danima i sedmicama, od mjesta do mjesta, od zatvora do zatvora, dok ga nisu doveli ovamo. A ovdje ga zaboravili. Mjeseci su prolazili, a on sjedio, camio, niko ga nije pozivao, niko nije pitao za njega, smetnuli ga s uma, i gotovo. Samo to da ti se ne desi. - Javili su mi se prijatelji. Saznali su gdje sam. - To je još gore. I za onog covjeka saznala rodbina, i došli, a on im porucio da ga ne traze. Ovako je bar ziv, a ako ga se sjete, moglo bi biti zlo. I zaista, odvedoše ga jedne noci. U surgun, izgleda. Glas mu je podsmješljiv, kao da me namjerno plaši, ali prica nije nevjerovatna. - Zašto tako govoriš? -upitao sam, zacudjen nacinom i namjerom. Mislio sam da su ovdje svi smrtno tuzni, i saglasni bar u zelji da ne povrijede jedan drugoga. Covjek se nasmijao. Zaista se nasmijao. Izgleda toliko neocekivano, da sam pomislio da je lud.Iako se smijao sasvim obicno, i veselo, kao da je u svojoj kuci. Mozda baš i zato. - Zašto govorim tako? Ovdje je sva mudrost da budeš strpljiv. I da budeš spreman na sve. Takvo je mjesto. A ako se desi bolje nego što ocekuješ, hvala Bogu, onda si na dobitku. - Kako mozeš da gledaš tako crno? - Ako ne misliš crno, moze da bude crnje. Ništa od tebe ne zavisi. Ne vrijedi ti da budeš ni hrabar ni kukavica, ni da psuješ ni da places, ne vrijedi ništa. E pa onda sjedi i cekaj sudbinu, a crna je vec po tome što si ovdje. Ja ovako mislim: ako nisi kriv, njihova je greška; ako si kriv, tvoja greška. Ako si bez krivice, zadesila te nesreca, kao da si pao u dubok vir. Ako si sa krivicom, dolijao si, ništa više.

- Kod tebe je to sasvim jednostavno.

- Pa i nije tako jednostavno. Treba se naviknuti, onda je jednostavno. Vidiš, ja mislim da nisam kriv, kao što sigurno i ti misliš. To doduše nije tacno, jer ne moze biti da nisi makar jednom u zivotu toliko pogriješio da nije trebalo da ispaštaš. Ali svejedno, onda te kazna mimoišla, a sad nisi ništa kriv. Naravano, cini ti se, treba da te puste. Samo, kako da te puste? Eto, pokušaj da misliš kaooni. Ako nisam kriv, onda su pogriješili, zatvorili su neduzna covjeka. Ako me puste, priznace svoju grešku, a to nije ni lako ni korisno. Niko pametan ne moze od njih traziti da rade protiv sebe. Zahtjev bi bio nestvaran, i smiješan. Onda ja moram biti kriv. A kako da me puste ako sam kriv? Razumiješ li? Ne treba da budemo suviše nepravedni. Svako polazi sa svoga stanovišta, i smatramo da je u redu kad tako mi cinimo, ali kad to oni cine, onda nam smeta. Priznaceš da je to nedosljedno. - A ako te zaborave, ko je onda kriv? Otrovala me ta mogucnost: zaboravili su te, mrak pao po tebi, a niko ne zna ni da postojiš, ljudi misle da si umro, ili odlutao nekud u svijet, da si tamo gdje si zelio da odeš, i da ti je lijepo, mozda ti i zavide, a ti cekaš, uzalud, krivice nema a krivica neprestano traje, kazne nema a kazna se neprestano izvršava, uzasnija nego da je izrecena. - Ko je kriv? Zaboravnost. Toje ljudski, dešava se. I cak, ako dobro razmisliš, niko ti nije zlo ucinio. Takva ti je sudbina. Ili si kriv sam zato što nisi kriv. Jer da si kriv, ne bi te zaboravili. To je cak priznanje da si nevin. Pa on se šali, tek tada sam uvidio! Kakav je to covjek koji se ovako šali. Izmucice me, bolje da sam ostao sam. - Ruzna ti je šala, prijatelju - rekao sam s prijekorom. - Ako je ruzna, onda nije šala. Šala nikad nije ruzna. Tada sam ga prepoznao. Dah mi se presjekao, kriknuo sam ili mi se ucinilo da sam kriknuo, trebalo je, morao sam, ovdje ga nisam smio susresti! Ovo je Ishak! Ishak, cesta moja misao, najlakše sjecanje, nesigurna zelja mene nesaznanog i neostvarenog, daleko svjetlo moje tame, ljudsko uzdanje, trazeni kljuc tajne, naslucena mogucnost izvan poznatih, priznavanje nemoguceg, san koji se ne moze ni ostvariti ni odbaciti, Ishak, divljenje ludoj smjelosti koju smo zaboravili jer nam je postala nepotrebna. Uhvatili su junaka iz jedinih pravih prica, djecijih, koga stvara cista mašta a pamti zrela slabost. Srušili su ljudske snove. Jaci su od bajki. I on je vjerovao u bajke, govorio je da ga nikad nece uhvatiti. - Ishace! - viknuo sam kao da dozivam izgubljenog. - Koga zoveš? - upitao je covjek zacudjeno. - Tebe zovem, Ishaka zovem. - Ja nisam Ishak. - Svejedno. Je sam te tako nazvao. Kako si dopustio da te uhvate? - Covjek je svoren da bude uhvacen kad-tad. - Nisi tako mislio ranije. - Nisam bio ni zatvoren ranije. Nekad i sad su dva covjeka. - Zar im se predaješ, Ishace? - Ja se ne predajem. Ja sam predat. Izvan mene je. Ne zelim, a biva. Pomogao sam im, jer postojim. Da ne postojim, ne bi mi mogli ništa. - Zar je samo to razlog, što postojiš? - Razlog i uslov. To je uvijek prilika. Za tebe i za njih. Rijetko ostaje neiskorištena. Bez obzira jesi li ovdje ili gore. Ne znam samo dokle traje krivica. Produzava li se i na onom svijetu? - Ako nisi ucinio rdjavo djelo, nisi kriv. Bog ispravlja ucinjene nepravde. - Odgovaraš prebrzo. Razmisli dobro. Je li vlast od Boga? Ako nije, odakle joj pravo da nam sudi? Ako jest, kako moze da pogriješi? Ako nije, srušicemo je; ako jest, slušacemo je. Ako nije od Boga, šta nas obavezuje da trpimo nepravde? Ako je od Boga, jesu li to nepravde, ili kazna zbog viših ciljeva. Ako nije, onda je nada mnom i nad tobom i nad svima nama izvršeno nasilje, i onda smo opet mi krivi što ga podnosimo. Sad odgovori. Ali nemoj reci derviški da je vlast od Boga ali da je ponekad vrše zli ljudi. I nemoj reci da ce Bog prziti nasilnike vatrom paklenom, jer necemo znati ništa više nego što znamo sad. Kur'an kaze i ovo: "Pokoravajte se Bogu i poslaniku i onima koji vašim poslovima upravljaju". To je bozja odredba, jer je Bogu vazniji cilj, nego ti i ja. Jesu li onda nasilnici? Ili smo mi nasilnici, i nas ce prziti oganj pakla? I je li to što cine nasilje ili odbrana? Upravljanje poslovima je vladanje, vlast je sila, sila je nepravda zbog pravde. Bezvlašce je gore: nered, opšta nepravda i nasilje, opšti strah. Sad odgovori. Cutao sam. - Ne mozeš da odgovoriš? Cudim se, vi derviši ne mozete ništa da objasnite, ali na sve mozete da odgovorite. - Unaprijed si spreman da se ne sloziš sa mnom, ma šta ja rekao. Teško ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle razlicito. - Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle. Poceo je opet da se smije. Nije uvredljiv taj smijeh, tice se njega koliko i mene, ali mi je posluzio kao razlog da prekinem razgovor u kome sam se osjecao nesiguran. Desilo mi se prvi put da su me zbunila pitanja koja su mi izgledala jasna. Njegovi razlozi su proizvoljni, površni, cak šaljivi, a opet mi je bilo teško da odgovorim. Ne zato što nisam imao odgovora , vec što ih je ucinio nedovoljnim. Ostavio je posno zemljište za sjeme koje bih mogao da posijem. Unaprijed je razgradio sve što sam mogao da kazem, uobrucio me, nadveo nad prazninu kojom me opkolio, podsmijehom obezvrijedio moja moguca misljenja. Nadvladao metime što mi je nametnuo svoj nacin razmišljanja i obavezao obzirima poštovanja svih mogucnosti. - Pošten si - rekao je s toboznjim priznanjem. - Pošten i pametan. Neceš daodgovoriš praznim rijecima, a pravih nemaš. A stavljao sam ti odgovore u usta. - Da bi mogao da ih pobiješ. Rugao si se. - Htio sam da razgovaramo, bez ikakve namjere. Ali je nevolja u tome što se ti ne usudjuješ da razmisljaš. Plašiš se, ne znaš kuda bi te misao odvela. Sve se pomutilo u tebi, i zatvaraš oci, drziš sestarog puta. Doveden si ovamo zbog necega što ne znam i što me se ne tice, a ne primaš moja objašnjenja o ljudskoj krivici. Misliš da je to šala. Mozda je i šala, a mogla bi se od nje napraviti sasvim zgodna filozofska misao, nimalo gora od drugih, bar bi imala lijepu primjenu, mirila bi nas sa svime što se desi. Ogorcen si, jer smatraš da nisi kriv. Šteta. Ako te ne puste, umro bi uskoro, odmuke, i sve bi bilo u redu. Ali šta bi se desilo da te puste? Bila bi to najcudnija nesreca koju znam. Ono gore je tvoje kao i njihovo, a oni su te iskljucili. Hoceš li u hajduke? Hoceš li ih mrziti? Hoceš li zaboraviti? Pitam, jer ne znam šta je teze. Sve je to moguce, ali ne vidim rješenja. Ako odeš u hajduke, ciniceš nasilje, zašto bi se onda na njih ljutio? Ako ih budeš mrzio, otrovace te zla volja u koliko nešto ne uciniš protiv njih, i protiv sebe, jer si isto što i oni, i opet ce te uhvatiti, i to je kao da si izvršio samoubistvo. Ako zaboraviš, mogao bi naci izvjesnu naknadu, smatrajuci da si plemenit, ali oni ce misliti da si kukavica, i licemjer, i nece ti vjerovati. Biceš iskljucen u svakom slucaju, a to je ono što ne mozeš da prihvatiš. Bilo bi jedino moguce rješenje: da se ništa nije desilo.

- U toliko gore. Jer je samo to nemoguce.

Ishak! Drugi, drugaciji, a isti kao i onda. Sve drugacije a isto. Ishak koji ne odgovara vec pita, koji pita da bi postavio zagonetke, koji postavlja zagonetke da bi ih ismijao. Neuhvatljiv. Idi, rekao bi mi kao nekad, kad ne bi bilo smiješno, jer ne mogu da odem. On moze. Izaci ce, ako htjedne, cudo bi se desilo i nestalo bi ga, uzalud bi ga trazili, ne bi ga zadrzali zidovi, ne bi ga zadrzali strazari, niko mu ništa ne bi mogao. Neuhvatljiv, kao i njegova misao. Otici ce bez odgovora, iako ga zna, a nece da kaze. Ostavlja me razbijena, uvijek, pomuti u meni sve što znam, i uzalud mi je poslije jasno šta je trebalo odgovoriti, jer nisam odgovorio, nisam mogao, više sam u tim trenucima vjerovao njemu nego sebi, uzalud i zato što ni sebi ne vjerujem bez njega, bojim se da bi pobio svako moje mišljenje, kad bi ga cuo, zato cutim, a mogao bi ga sacuvati samo ako ga pred njim odbranim. A to ne smijem. On misli drukcije nego ja, njegova misao ide neocekivanim putevima, neobavezna je, drska, ne poštuje što ja poštujem. On se u sve zagleda slobodno, ja pred mnogo cime zastajem. On razbija a ne gradi, kazuje šta nije a ne šta jest. A odricanje je ubjedljivo, ne postavlja sebi granice ni ciljeve, nicemu ne tezi, ništa ne brani. Teze je nešto braniti nego napadati, jer ono što se ostvaruje neprestano se haba, neprestano se odvaja od zamisli.

Rekao sam, pokušavajuci da se odbranim:

- Zivot uvijek tezi nanize. Potreban je napor da se to ne dopusti.

- Zamisao ga vuce nanize, jer pocinje da se suprostavlja sama sebi. A onda se stvara nova

zamisao, suprotna, i dobra je sve dok ne pocne da se ostvaruje. Nije dobro ono što jest, vec ono što se zeli. Kad ljudi pronadju lijepu misao, trebalo bi da je cuvaju pod staklom, da se ne isprlja.

- Onda nema nikakvih mogucnosti da uredimo ovaj svijet? I sve je samo zabluda i vjecni

pokušaj?

Nije odgovorio. Rekao je cudnu misao, u pocetku cudnu, poslije mi je bilo svejedno.

- I ovo je svijet. Mi smo u podzemlju. Urediti ga, znaci uciniti da bude gori.

Tada je poceo besmisao. Cinilo mi se da sam ga svjestan, ali nisam mogao da se otmem.Bilo je neke neodoljive slasti u tom nicemu, u plutanju bez napora i cilja. List što plovi niz neodgovornu maticu. Rasterecena misao koja se ne grci. Cudljiva i lijepa igra bez svrhe. Lebdenje bez straha. Hir za koji se ne kaješ, ugodno i neizbjezno moranje, kao disanje, kao tok krvi.

- Za koga da bude gore? - pitao sam nezabrinuto.

- Za nas. Za njih. Zatvaracemo jedni druge. Naviknucemo. Pretvoricemo se u krtice, u slijepe

miševe, u škorpione.

- Necemo ni izlaziti. Zavoljecemo tišinu, i mrak.

- Necemo izlaziti. Ostacemo ovdje vjecno. Ne mozemo bez vjecnosti.

- Necemo zaboravljati jedni druge.

- Zatvaracemo protivnike gore, protjerivacemo ih na zemlju. I zaboravicemo na njih.

- "Kad budu izvadjeni iz pakla, bice baceni u rijeku zivota".

- Bice nesrecni gore. Vikace: "Dajte nam malo mraka. Bili smo sa vama!"

- A mi cemo im reci: "Trazite sebi mrak! Stvorite ga sami!"

- Kako ce biti nesrecni! Vikace: "Oslobodite nas! Pustite nas dole". A mi cemo im reci: "Sami

ste krivi. Niste nam vjerovali".

- Sami ste krivi. Ostanite gore.

- Ja cu ponekad izaci na zemlju.

- Uvijek si nepokoran.

- Ti ces biti derviš-krtica. Paziceš da ne progledamo, da se ne udaljimo od našeg tamnog

vilajeta.

- Cuvacemo naš svijet.

- Ja necu da budem krtica.

- Rastu nam kandzice. I krzno. I njuška.

- Necu da budem krtica. Idi.

Cucao sam, cela naslonjena na hrapavi mokri zid, bez snage da se odvojim. Neko je stajao nada mnom.

Pomogao mi je da se dignem.

- Pušten si. Cekaju te prijatelji.

Podsjecao sam se, dalekom beskrvnom mišlju, da treba da se radujem, a nisam ni pokušao, nisam osjecao nikakvu potrebu.

- Gdje je Ishak? - pitao sam Dzemala. - Bio je ovdje.

- Ne brini. Za druge.

- Bio je sad, malocas.

U hodniku je cekao nepoznat covjek. Dovela su me trojica. Sad nisam vazan.

- Hajde - rekao je.

Išli smo cuteci kroz mrak, udarao sam o zidove, covjek me pridrzavao, išli smo, bjezao sam, dugo me nije bilo, pa sam se vracao, i mislio: ko me ceka? I bilo mi je svejedno. A onda smo se izljuljali iz veceg mraka u manji, sjetio sam se da je to noc, prolazna, lijepo je sve što nije vjecno, noc i kiša, ljetna, htio sam da pruzim ruke da mi sapere podzemno blato, da ugasi vrelinu, a ruke su mi visile nemocne, nepotrebne.

10.

Bice nesrecan

koji svoju dušu okalja.

Jedno dijete je govorilo o svome strahu, davno. Licilo je na pjesmicu:

Na tavanu ima jedna greda koja udara u glavu, ima jedan vjetar koji lupa kapkom, ima jedan miš koji viri iz coška.

Bilo mu je šest godina, veselim plavim ocima gledao je zadivljeno u vojnike, i u mene, mladog derviša-askera, bili smo drugovi, i prijatelji, ne znam da li je ikog u zivotu toliko volio, jer sam ga docekivao radosno i nisam pokazivao da sam stariji.

Ljeto je bilo, smjenjivala se kiša i vrelina, stanovali smo u cadorima, na ravnici punoj komaraca i kreketa zaba, sat hoda od Save, uz nekadašnji han, gdje je mališan stanovao s majkom i poluslijepom bakom. Od proljeca smo se tu zadrzali, vec treci mjesec, napadajuci ponekad neprijatelja koji se ucvrstio na obali rijeke. U pocetku smo izgubili mnogo ljudi, pa smo se primirili, znajuci da im s ovim snagama ne mozemo ništa, a druge su se borile na bogzna kojim ratištima prostranog carstva, i zastali smo na ravnici, kao prepreka i smetnja jedni drugima.

Postalo je mucno i dugocasno. Noci su bile sparne, ravnica je tiho disala na mjesecini, kao more, bezbroj zaba u nevidljivim pištalinama odvajalo nas je prodornim glasovima od ostalog svijeta, potapajuci nas strašnim brujanjem koje su stišavale tek maglene zore, dok su se bijela i siva isparenja vukla nad nama kao u samom pocetku svijeta. Najteza od svega bila je tacnost tog izmjenjivanja, njegova neizmjenljivost.

U jutro su magle bivale ruzicaste, i nastajao je najprijatniji dio dana, bez vlazne sparine, bez komaraca, bez polubudnih nocnih mucenja. Upadali smo u dubok san, kao u bunar. Ako je padala kiša, bilo je još gore, vidik se zatvarao, cucali smo zbijeni i cutali, izmuceni hladnocom, kao da je zima tek pocinjala, ili pricali, ma šta, ili pjevali, razdrazljivi i opasni kao vukovi. Cadori su prokišnjavali i škropili nas sivom kišom, voda je izvirala ispod naših lezaja, zemlja se pretvarala u neprohodno blatište, i bili smo ulovljeni u svojoj nevolji, kao uvijek.

Vojnici su pili, bacali kocku ispod natkriljenog cebeta, svadjali se, tukli, bio je to pasji zivot, koji sam provodio naoko mirno, nicim ne pokazujuci da mi je teško, nepomican i kad me kiša mocila, nepomican i kad se cador pretvarao u ludnicu, u kavez divljih zvijeri, prisiljavao sam se da podnosim bez rijeci sve ruzno i teško, bio sam mlad i mislio da je to dio zrtve, ali sam znao da je ruzno i teško. Seljak i softa, ja sam se trzao na svaku psovku i svaku ruznu rijec, dok nisam shvatio da ih vojnici upotrebljavaju i ne primjecujuci da u njima ima nešto nedolicno. A kad su htjeli namjerno da opsuju, kad su htjeli da kazu sramnu rijec, pripremajuci se i uzivajuci, bivalo je istinski nepodnošljivo. Cinili su to s mirnim bijesom, s drskom nasladom, zaustavljajuci se i izazovno osluškujuci odjek tog neprirodnog parenja rijeci. Dolazilo mi je da placem od muke.

Cuo sam i mnogo šta o zivotu i ljudima što dotad nisam znao. Ponešto sam primao sa razdoznalošcu, ponešto sa zaprepaštenjem, i tako sam sticao iskustvo, gubeci naivnost a ne prestajuci da zalim. Sjedio sam s vojnicima sve dok mi je bilo mucno, a dopuštao sam sebi da se odvojim tek kad bih se primirio, otupio ili udaljio u mislima, primajuci sve kao nuznost koja se zove zivot, a nije uvijek lijepa. Rijetko sam kad pokušavao da ih urazumim. Nekoliko puta su me tako svirepo ismijali (jer sam, izuzev zvanja, bio što i oni, nisam imao cina koji bi me branio), te sam, i zbog sebe i zbog njih, odustao od uplitanja u ono što cine, ogranicavajuci se na molitve, koje su uvrštene u vojnicke duznosti, kao marševi ili strazarenja. Tada mi je padala na um cudna, obeshrabrujuca misao da je u teškom polozaju covjek koji je duhovno razvijeniji od drugih, ukoliko ga ne štiti polozaj, i strah koji taj polozaj daje. Postaje usamljenik: njegova su mjerila drukcija, i nikome ne koriste a njega izdvajaju.

Tako sam najcešce ostajao sam, s knjigom ili sa svojim mislima, ne uspijevajuci da uocim ni jednog jedinog covjeka s kojim bih zelio da se zblizim. Sve sam ih gledao kao cjelinu, kao skup, neobican, surov, jak, cak i zanimljiv. Pojedinacno bili su nepojmljivo beznacajni. Nisam ih prezirao kad sam mislio o njima kao o mnoštvu, cak sam pomalo i volio to stoglavo stvorenje, surovo i mocno, ali pojedince nisam podnosio. Moja ljubav, ili nešto manje od toga,

ticala se svih, a ne jednoga, i bila mi je dovoljna.

Jednom, dok sam sjedio u polju, na trulom panju, u gruboj slakovini do koljena, sam, zaglušen cikom zrikavaca pod vrelim suncem (uvijek je nešto cicalo, pištalo, pjevalo na ovoj ravnici), smucen onim što sam cuo od vojnika o maloj zeni u hanu, vidio sam djecaka kako je zastao u travi, utonuo gotovo do grla. Javio mi se s povjerenjem. Bili smo vec poznanici. Volio bih da me nije našao. Kao da sam se bojao da ce mi procitati u ocima ono što sam cuo o

njegovoj majci.

Nije nevjerovatno to što su vojnici ispricali. Bila je jedina mlada zena u našoj blizini, prva sela su se tek nazirala na dalekom rubu ravnice, pa i tamo su odlazili, narocito nocu, znao sam, zbog zena najviše, a niko nije bezobziran kao vojnik, koji zna da moze svakoga casa poginuti, a nece da misli na smrt, nece da misli ninašto i mirno ostavlja iza sebe pustoš. A i zene su prema njima blaze, zbog starog zaljenja koje prati vojnike, i zbog stida koji odnose na svoja daleka lutanja. Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca. Ali za majku djecakovu teško mi je bilo da to primim. Svaka zena, samo ne jedna odredjena. Toliko sam svijet uopštavao, da sam ga gubio.

Sitna, slaba na izgled, još mlada, nije izazivala paznju odmah, ali su njen sabran pogled i mirni pokreti i sigurnost ponašanja natjerivali covjeka da ne prodje mimo nju ravnodušno. Tada bi mogao da otkrije oci koje nisu gledale rastreseno, lijepa usta, pomalo podsmješljiva i prkosna, i skladnost kretanja koje ima samo zdravo i gipko tijelo. Hrabro se borila s nevoljama u zivotu. Ostavši udovica, odlucila je da nekako sacuva han i imanje oko kuce, koje je rat postepeno uništavao, pa je pocelo da lici na groblje i pustolinu. Nije otišla, cuvala je jedino što je imala, pokušavajuci da nevolju okrene u svoju korist. Prodavala je vojnicima hranu i pice, puštala ih da u hanu kockaju, izvlacila je zlehudu vojnicku paru, dajuci im ono što nisu imali. Nastojala je da sina ukloni iz kuce i od vojnika, kad god je mogla, ali nije uvijek mogla. Razgovarao sam s njom o tome. »Zbog njega i radim«, rekla mi je mirno.

»Zivot ce mu biti tezak ako pocne ni od cega.«

I eto, sad sam saznao da zivi s vojnicima. Mozda je morala, mozda se nije mogla odbraniti, mozda je jednom pristala a poslije su je ucjenjivali pa se navikla, ne znam, nikoga nisam htio da pitam, ali me mucilo to što sam cuo. Zbog djecaka. Da li zna ili ce saznati? I zbog sebe. Dok nisam cuo, cijenio sam njenu hrabrost, a poslije sam mislio kao svaki mlad covjek, iako sam se stidio svoje misli. Ali sad je bila voda koja slobodno tece, hrana koja se nudi, nadohvat ruke. Ništa je više nije branilo, osim moga stida, a znao sam da stid nije suviše velika

prepreka. Zato sam se još više vezao za djecaka, da odbranim i sebe i njega.

Puštao sam da me vodi svojim djetinjim putevima, da razgovaramo djetinjim jezikom, da mislimo na djetinji nacin, srecan kad mi je to uspijevalo potpuno, jer sam osjecao da sam tako obogacen. Pravili smo svirale od trave sabljarke i uzivali u oštrom piskavom zvuku koji je nastajao kad je zeleno sjecivo sjeklo vazduh iz usta. Pazljivo smo djeljali zovino drvo, izbacujuci vlaznu srciku, da dobijemo šupljinu punu skrivenih glasova. Nizali smo u vijenac plave i zute barske cvjetove da ih odnese majci, poslije sam ga nagovorio da kiti topoline grane, da ne bih mislio ništa ruzno.

- Hoce li na granama niknuti cvijece? - pitao me.

- Mozda i hoce - rekao sam, pomalo i sam vjerujuci u to cvjetno ozivljavanje sivog drveta.

- Gdje je sunce - pitao me jednom.

- Iza oblaka.

- Je li uvijek tamo? I kad je oblacno?

- Uvijek.

- Mozemo li ga vidjeti kad se popnemo na vrh topole?

- Ne mozemo.

- A na munaru?

- Ne mozemo. Iznad munare je oblak.

- A kad bi se probila rupa u oblaku?

Zaista, zašto ljudi ne probiju rupu u oblaku, zbog djecaka koji vole sunce?

Kad je padala kiša, sjedio sam s njim u jednoj od soba prostrane kuce, vodio me i na tavan, i jedna greda me zaista udarila u glavu, pricao mi je svoje lijepe price o velikom - velikom camcu, kao ova kuca, koji plovi po rijeci-ravnici, o ljubimcu golubu koji u sparnim nocima leprša iznad njegove postelje dok ona spava, o baki koja ne vidi ali zna sve price na svijetu.

- I o zlatnoj ptici?

- I o zlatnoj ptici.

- Šta je to zlatna ptica?

- Zar ne znaš? - cudio se moj mali ucitelj. - To je ptica od zlata. Nju je teško naci.

Poslije sam u kucu išao rjedje, misli mi nisu bile ciste, i teško sam govorio njegovim jezikom. A kad sam išao, bio sam neprirodan. Sjedili smo u kuhinji, njegova majka je ulazila i izlazila, smiješeci se na nas, kao na dva djeteta. Skrivao sam oci. Nisam htio da jedem, ni da pijem, odbio sam kad me nudila, htio sam da budem drukciji od ostalih, zato što sam bio isti.

- Ostani kod nas - predlozio mi je djecak. - Zašto da ideš po kiši? Zena se nasmijala kad je vidjela kako sam pocrvenio.

Jedne noci, u samu zoru, neprijatelj je napao i istjerao nas iz naših cadora. Iznenadjeni, pruzili smo slab otpor, jedva smo pokupili oruzje i najnuznije stvari, i perjali ravnicom u bijelim rubinama, punih ruku jadnog vojnickog imetka, i zaustavili se tek kad je svanuo dan i nikoga iza nas nije bilo.

Neprijatelj je zauzeo naše mjesto i han. Iskopali su rovove i docekali nas bez straha. Vratili smo ih na obalu rijeke tek sedam dana kasnije, i opet zaposjeli mjesto oko hana. Tada su iz kuce izašla naša dva vojnika, iznenadni napad ih je zatekao u hanu, ili su se sklonili, i tu su, skriveni, proveli svih sedam mucnih dana, dok je neprijatelj vršljao po hanu i oko hana. Zena ih je hranila.

Bili smo joj zahvalni, sve dok nisu ispricali da je zivjela i sa neprijateljskim vojnicima.

Nastalo je cutanje.

Zamolio sam starješine da se djecak i njegova slijepa baka kolima prebace u neko obliznje

selo.

- A majka? - pitao me mališan.

- Doci ce poslije.

Strijeljali su je, cim su kola postala sitna na prostranoj ravnici. Sigurno je saznao šta se desilo njegovoj majci, i sigurno je njegova pjesmica o tavanu postala gorca. Sjetio sam se djecaka i njegova straha, sjedeci u svojoj sobi i vracajuci se u mislima unazad, u svoje djetinjstvo.

I u mojoj kuci bio je tavan. Sjedio sam šcucuren na starom bacenom sedlu, sam u tom svijetu neupotrebljivih stvari što su izgubile raniji oblik i poprimale novi, prema dobu dana i mojim raspolozenjima, prema jacoj ili slabijoj svjetlosti što ih je preoblicavala, prema tuzi ili radosti u meni. Jašuci na sedlu u susret zelji da nešto bude, da se desi nešto iz maglovitih djecijih maštanja što su se hirovito mijenjala, nestvarna kao i stvari u tavanskoj polutami.

Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi, nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se cinilo da je sve ranije nestajalo sa novom promjenom, da se gubilo kao beznacajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek nanovo, i neocekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao zive iskopine, kao svoje vlastite naslage, i mada stare i ruzne, postajale su drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni neizgubljeni dio mene, što nije samo sjecanje, vrijeme je uljepšalo i vracalo iz nedohvatnih daljina, spajajuci me s njim. Tako je postojao dvojako, kao djelic moje sadašnje licnosti, i kao sjecanje. Kao sadašnjost, i kao pocetak.

Na tom tavanu, gdje sam trazio samocu, saznavajuci se, i pribjezište od otvorenih širina zavicaja, iako sam ga volio više nego majku, mislio sam cesto o zlatnoj ptici iz neninih prica. Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj ociju viri iz coškova, zamišljao sam kako pronalazim svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih zubornih kazivanja, znajuci da se tako, na neki cudan, neobjašnjiv nacin, ostvaruje sreca.

Zaboravio sam na nju docnije, zivot je raspršio snatrenja mladosti, moguca u vrelom zamišljanju bez prepreka, u slobodi zeljenja bez granica, rodjena u neiskustvu. A javila se ponovo, kao podsmijeh, kad mi je bilo najteze.

Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer ništa nije

znao o zivotu.

Bio je i jedan drugi djecak, u hanu, na ravnici, koji je mislio o zlatnoj ptici. Ubili su mu

majku, bila je griješna, a njega otjerali u svijet.

Bilo nas je cetvoro brace, i sva cetvorica su trazila zlatnu pticu srece. Jedan je poginuo u ratu,

jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrdavi. Ja svoju više ne trazim.

Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka ceznja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tuzni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?

Pokušao sam da citam Abul-Faradza, natjerao sam se, bez mnogo volje, bez unutarnje potrebe, htio sam da cujem i tudje misli a ne samo svoje. Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio više nego sad.

Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covjek treba da se odrece svega što

bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne

izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja.

Misao je surovo beznadna. Ne mozemo uništiti sve što volimo; uvijek ce ostati mogucnost da nam to unište drugi.

Zašto se smatra da su knjige pametne ako su gorke? Nicija mudrost mi ne moze pomoci. Radije se vracam na pocetke. Cinim to bez napora i prisiljavanja. Ne trazim ništa, samo se trazi i nalazi. Kiša pada danima, zlobno skakuce po ceramidi starog tekijskog krova, vidik je zamracen, nejasan, po tavanu iznad moje glave hodaju nevidljive noge, ima jedna greda koja udara u glavu, ima jedan vjetar koji lupa kapkom, i jedan miš koji viri iz coška. Ima jedno djetinjstvo koje tuznim ocima gledam iz mraka.

Na trenutak uspijevam da mislim kao taj daleki usamljeni djecak, da osjecam i strepim kao on. Sve je lijepa tajna, i sve ima samo buducnost ili neko bezgranicno trajanje, oko svega su jaki odsjaji, duboka radost ili duboka tuga. To nisu dogadaji, vec raspolozenja, ponekad su dolazila sama, kao blag vjetar, kao tihi sumrak, kao nejasno svjetlucanje, kao opojnost. Ili su se javljale iskidane slike, lica što u magnovenju planu u tami, neciji smijeh u suncano jutro, odsjev mjeseca na tihoj rijeci, cvornovato drvo na okuci, nisam ni slutio da postoje u meni te cestice bivšeg zivota, niti sam znao zašto su se zadrzale toliko vremena. Je li moguce da su znacile mnogo nekad, zato su se i upile u pamcenje, pa se zaturile, kao stare igracke. Zaboravio sam sebe bivšeg, utopljenog u vrijeme, i sad su isplivavali razbijeni ostaci i olupine.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadica, od odsjaja, probljesaka, sav od slucajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada više ne znam šta sam u tom kršu. Poceo sam da licim na mjesecara.

Sjedio sam dugo nocu, nepomican, dvije zapaljene svijece gorjele su na dva kraja sobe, da uklonim mrak. Pritajen, utišan, kao noc oko mene, kao svijet u noci, gledao sam u cmi dzam prozora što me odvajao od tame, u sive zidove što su me odvajali od svega, ne usudjujuci se da sklonim pogled, kao da bi se zidovi razmaknuli zbog jednog jedinog trenutka moje nepaznje. Ne ustajuci, ne micuci se iz coška gdje sam sjedio, da bi cijela soba bila preda mnom, slušao sam kako kiša pljušti, i drveni oluk klokoce, zagušen, i golubovi grebu nozicama i javljaju se pospanim gukanjem, i svi ti tihi jednolicni glasovi postajali su dio noci koja ne prolazi i svijeta koji ne zivi. Nisam više trazio razloge, cjelinu, neprekinute tokove. Na kraju svega što sam pokušavao da odredim, da ulancim, omedjim smislom, stajala je duga crna noc i vode što neprestano rastu.

I ostajao je djecak sa ravnice, kao mucno znamenje.

Pronašao sam ga docnije i doveo u medresu i u tekiju. Jedva smo se prepoznali, zato što su nam se duše izmijenile.

Baka mu je umrla, bio je sam na svijetu. Cobanin u selu gdje su ga ostavili, siroce cija je majka stradala u ratu, ostavivši mu svoje sumnjive zasluge u sjecanje. I crni teret u duši. Licio je na barski cvijet prenesen u brda, licio je na skakavca kome su djecaci otkinuli krila, licio je na djecaka sa ravnice kome su ljudi oteli bezbriznost. Sve je bilo njegovo, i lice, i tijelo, i glas, a to nije bio on.

Nikad necu zaboraviti kako je sjedio prema meni, na kamenu, ugašen, nijem, dalek, bez traga one pticje radosti što je ranije zracila iz njega, cak i bez tuge, bez icega, razbijen. Biceš sa mnom, brinucu se o tebi, uciceš školu, govorio sam, a htio da zavapim: nasmij se, potrci za leptirom, govori o golubu što leprša nad tvojim snom. Ali on više ni o cemu nije govorio.

Sad, dok je kiša padala, dok sam se u praznini, što se otvorila preda mnom, davljenicki hvatao za djetinjstvo, za knjige, za utvare, ulazio je tiho u moju sobu, ponekad sam ga zaticao i pred vratima, kad bi mi se ucinilo da je tišina postajala drukcija.

Stao bi uza zid, bez rijeci.

- Sjedi, Mula-Jusufe.

- Svejedno.

- Šta zeliš?

- Treba li da ti nešto prepišem?

- Ne treba.

Ostajao je još neko vrijeme, nismo znali kako da razgovaramo, neugodno je bilo i njemu i meni, i odlazio bez rijeci.

Ne bih znao da kazem šta se to isprijecilo izmedju nas, kakve su nas veze još spajale a kakve muke razdvajale. Nekad sam ga volio, i on mene, a sad smo se gledali mrtvo. Vezivala nas je ravnica, prije nesrece, i ona radost što je sijala nad onim vremenom, kao suncana svjetlost. A opet, neprestano smo podsjecali jedan drugoga da radost ne moze dugo da traje.

Nikad nije govorio o svome djetinjstvu, ni o ravnici, ni o hanu, ali mi se cinilo da u njegovim ocima, uvijek kad me pogleda, vidim sjecanje na majcinu smrt. Kao da sam se nerazdvojno spojio s tom njegovom najtezom uspomenom. Mozda je i zaboravio kako je bilo, pa i mene smatra krivcem, jer sam bio što i ostali. Jednom sam pokušao da mu objasnim, a on me prekinuo, uplašen:

- Znam.

Nikome nije dopuštao da ulazi u to zabranjeno podrucje, ni da remeti mracni red koji je u sebi stvorio. I tako smo se sve više odvajali, prikriveno ogorceni, on zbog sumnje, ozlojedjenosti, nesrece, ja zbog njegove nezahvalnosti.

Hasan se pomirio s ocem, i govorio o tome šaljivo, kako je stekao tutora, svekrvu i razmazeno dijete u istoj osobi, ali je radost vrcala iz njega. Dogovorio se s ocem da svoj i njegov dio imetka zavješta u vakuf, za dušu i za spomen, u korist siromaha i beskucnika, trcao po cio dan, svršavao poslove oko ugovora i sudskih potvrda, trazio pogodnog covjeka za muteveliju, poštenog, pametnog i spretnog, ako i toga ima, govorio je, smijuci se. Nisam bio siguran da li se više raduje što se pomirio s ocem, ili što je njegovu zetu, Ajni-efendiji, izmakao toliki imetak.

- Ako mu srce ne pukne - govorio je veselo - onda je od kamena.

Kupio je Kur'an koji je Mula-Jusuf pisao, da ga pokloni ocu. Jusuf nije htio da primi novac, ali je Hasanov razlog bio ubjedljiv:

- Dvije godine rada ne poklanja se lako.

- Šta ce mi novac?

- Daj ga kome je potreban.

Cudio se, gledajuci Kur'an: - On je umjetnik, šejh-Ahmede, a ti cutiš i kriješ ga, bojiš se da ti ga ne uzmu. Podsjeca me na cuvenog Muberida. Mozda je cak i ljepše. Strašnije, iskrenije.

Jesi li cuo za Muberida, Mula-Jusufe?

- Nisam.

- Postao je bogat i ugledan zbog dara kakav je i tvoj. A za tebe u našoj kasabi niko ne zna. Cak ni oni koji dolaze u tekiju. Naši ljudi odlaze s darom u Carigrad ili Misir, a drugi nam vracaju glas o njima. Mi ne znamo, ne tice nas se, ili ne vjerujemo sebi.

- Ovdašnja slava je malena, svejedno iz kog razloga - rekao sam, ne primajuci prijekor. - Htio

sam da ga pošaljemo u Carigrad, nije pristao.

Mladic se zbunio, kao i prvi put. Samo s manje straha nego onda.

- Ja ovo radim zbog sebe - rekao je tiho. - I nisam ni mislio da li vrijedi. Hasan se nasmijao:

- Ako govoriš iskreno, trebalo bi da ustanem na noge pred tobom.

Gledao je za mladicem, kad je otišao zbunjen zbog pohvala.

- Još ima stidljivih i osjetljivih, prijatelju moj. Zar ti to nije cudno?

- Uvijek ce ih biti.

- Hvala Bogu. Suviše nas je koji više i ne znamo šta je to. Ovakve bi trebalo cuvati, za sjeme.

Izgleda da te se on malo tice - dodao je nenadano.

- Cutljiv je, zatvoren.

- Stidljiv, cutljiv, zatvoren. Neka mu je Alah u pomoci.

- Zašto?

- Vaše derviško zanimanje je cudno, vi prodajete rijeci, koje svijet kupuje, iz straha, ili iz navike.

On ne zeli, ili ne umije da prodaje rijeci. Ne umije da proda ni cutanje. Ni dar. I nije mu stalo do uspjeha. Do cega mu je onda stalo?

Uzalud, teško sa je zaustaviti kad neko probudi njegovu paznju. Cesto bez razloga, ili zbog

razloga koji je samo njemu vazan.

- Zašto se toliko raspituješ za njega?

- Ne raspitujem se. Razgovaramo.

- Ti imaš cudnu sposobnost da osjetiš nesrecna covjeka.

- Zar je nesrecan?

Ispricao sam sve što sam znao, ili gotovo sve, o ravnici, djecaku, o njegovoj majci, i dok sam pricao, postajalo mi je sve jasnije da je mladic zrtva. Kao i ja. I nisam znao cija je muka veca, njega je sustigla na pocetku zivota, mene na kraju. Nisam to rekao, ali sam i sam osjecao kako suviše zalim tu nesrecu: udvajao sam se, govoreci i o sebi.

Hasan je slušao, gledajuci u stranu, ne prekidajuci me, uzbudjen, ali dovoljno trijezan da pogodi suštinu:

- Izgleda da si ga tek sad shvatio. Trebalo mu je pomoci.

- Ne zeli niciju pomoc, ne dopušta da mu se iko pribriblizi, ne vjeruje nikome.

- Povjerovao bi ljubavi. Bio je dijete.

- Volio sam ga. Ja sam ga i doveo ovamo.

- Ne krivim tebe. Svi smo takvi. Krijemo ljubav, tako je i ugušimo. Šteta, i za tebe i za njega.

Znam šta je nrislio: mogao mi je sada zamijeniti brata. Ali niko mi brata ne moze zamijeniti. Nisam pomogao Jusufu! A ko je meni pomogao!

Govorio sam o sebi, on je cuo samo mladicevo ime. Pricanjem o njemu istisnuo sam sebe. Da

li zato što je Jusuf mlad? Ili što sam ja ponosan, i jak? Snazne niko ne zali.

- A sad? Kako je sad? Cutite o svemu?

- Nesrecni ljudi su suviše osjetljivi. Mogli bismo pozlijediti jedan drugoga.

Nije vrijedilo govoriti o onome što je teško objasniti, da volim sjecanje na ravnicu, a mrzim njegovu hladnu izdvojenost i mracno cutanje, koje ubija nadu. Uprostio sam taj slozeni odnos, rekavši djelimicnu istinu, da se pomalo tudjimo, ali da je veza medju nama ipak jaka, jer covjek se ne odvaja lako od onoga kome je pomogao, cuva lijepu uspomenu o sebi. Ja i Jusuf smo kao najblizi rod, pa i nesporazumi su nam rodjacki, uvijek su blizu ljubavi.

- Postoji i rodjacka mrznja - nasmijao se Hasan. Nije me iznenadio. Dugo je i bio ozbiljan. Odgovorio sam šalom:

- Nismo stigli dotle.

Otada su se cešce vidjali. Hasan je dolazio u tekiju, ili ga pozivao kuci. Zurili su zajedno za Hasanovim poslovima, pisali ugovore i pravili nekakve racune, šetali u predvecerje pored rijeke. Mula-Jusuf se vidljivo mijenjao: znao sam, oko njega lebdi Hasanova neposrednost, kao omaglica. Još je nosio poslušno izgubljeni izraz, kojim se odvajao od ljudi, ali nije više bio beznadan i tezak. Kao da je ozivljavao onaj daleki djecak, sporo, doduše, još prekriven sjenkom. Postojao je nemiran ako Hasan ne bi došao, gledao bi u njega ozaren kad bi se pojavio, radovao se njegovoj vedrini i prijateljskoj rijeci, nije odlazio, kao ranije, kad bismo Hasan i ja poceli razgovor, ostajao je uz nas, gotovo zaboravljajuci duzni obzir, s pravom koje mu je davalo novo prijateljstvo. I Hasan je bio zadovoljan zbog te cutljive privrzenosti, i zbog radosti s kojom ga je mladic sacekivao.

A onda se sve izmijenilo. Suviše brzo, suviše iznenadno. Hasan je prestao da dolazi u tekiju,

nije više pozivao Jusufa, nisu se više vidjali. Pitao sam ga, zacudjen:

- Šta je s Hasanom?

- Ne znam - rekao je zbunjeno.

- Otkad nije dolazio?

- Vec pet dana.

Izgledao je utucen. Pogled mu je opet postao nesiguran, teška sjenka se navukla na lice, što je bilo pocelo da se razgaljuje.

- Zašto nisi otišao do njega?

Poniknuo je glavom i s mukom odgovorio:

- Išao sam. Nisu me pustili.

I ja sam jedva uspio da vidim Hasana.

Mala zena, što je u svakog gledala rastreseno, tiho se osmjehujuci svome sjecanju ili ocekivanju, sa cvijetom u kosi, dotjerana i namirisana (muz je sigurno mislio da je to zbog njega, i bio je srecan), pustila me u strahu, zamolivši da kazem kako sam vrata našao otvorena, lakše ce se opravdati što je zaboravila da zakljuca, nego što me propustila. Tri dana i tri noci ne izlaze, rekla je, bez prijekora. Sve joj izgleda veselo.

Našao sam ga u prostranoj divanhani, s drugovima. Bacali su kocku.

Soba je u neredu, puna duhanskog dima što se vukao kao magla u polutami, zbog spuštenih debelih zavjesa, svijece su još gorjele, iako je jutro, lica su blijeda, izmucena. Oko njih sahani i caše. I gomile novca. Hasanov izraz je krut, nesabran, gotovo zao. Pogledao me zacudjeno, nimalo ljubazno. Pokajao sam se što sam došao.

- Htio sam da govorim s tobom.

- Sad sam u poslu.

Drzao je u ruci kocku od slonovace i bacio je na cilim, zauzet igrom.

- Sjedi, ako hoceš.

- Nemam vremena.

- O cemu si htio da govoriš?

- Nije vazno. Drugi put.

Izašao sam, uvrijedjen. I zacudjen. Ko je ovaj covjek? Prazna pricalica? Aprilsko sunce? Slabic koga poroci svladavaju? Bio sam zlovoljan, tezak od misli da nema ljudi koji su uvijek dobri. On rasipa lijepe rijeci, i odmah ih zaboravlja. A kad sam stigao do kraja dugog hodnika, Hasan je izašao iz sobe. Prvi put sam vidio da je neuredan, nemaran prema sebi. Kao da nije on. Oci mu nisu vedre, ni jasne, vec mutne i upale, smorene picem i dugim bdijenjem. Ruzno je treptao na svjetlu.

Gledali smo se bez osmijeha.

- Oprosti - rekao je tmurno. - Došao si u nezgodan cas.

- Vidim.

- Nije loše da znaš sve o meni.

- Nema te vec danima. Htio sam da vidim šta je s tobom.

- Imao sam poslova. Osim ovih.

- I zbog Jusufa sam došao. Je li se nešto desilo? Trazio te, nisi ga pustio u kucu.

- Nisam uvijek raspolozen za razgovor.

- Navikao se na tebe. Zavolio te.

- Zavolio, to je previše. Navikao, to nije ništa. A nisam kriv ni za jedno ni za drugo.

- Pruzio si mu ruku, izvukao ga iz samoce, i onda ga ostavio. Zašto?

- Ne mogu ni s kim da se vezem za cio zivot. To je i moja nesreca. Pokušavam i ne uspijevam. Šta je u tome cudno?

- Htio bih da znam razlog.

- Razlog je u meni.

- Pa, ništa. Oprosti.

- Rekao si da si ga volio. Jesi li siguran u to?

- Ne znam.

- Onda nisi. Zašto si ga dovodio ovamo kad nisi htio da ga prihvatiš?

- Prihvatio sam ga.

- Vršio si samo duznost, cekajuci njegovu zahvalnost. A on se sve više izdvajao i utvrdjivao u mrznji.

- U mrznji? Prema kome?

- Prema svakome. Mozda i prema tebi.

- Zašto bi me mrzio? - upitao sam, zaprepašten tom mogucnošcu, iako sam o njoj mislio i ranije.

- Trebalo je da od njega stvoriš prijatelja, ili da ga otjeraš. Ovako ste se spetljali kao dvije zmije koje su jedna drugoj progutale rep i ne mogu više da se odvoje.

- Nadao sam se da ceš ti uciniti ono što nisam ja.

- I ja bih volio da to ucini neko drugi. I svi ljudi isto tako. Zato i ne cinimo ništa. Je li sad

dosta? Cekaju me.

Od njega se osjecao zadah rakije i duhana, bio je prijek i opor, spreman na svadju, neugodan.

- Je li ti Jusuf to sve rekao? Okrenuo se i otišao, bez rijeci.

Dobro je što sam ga vidio i ovakvog.

Hasan je nedosljedan. Hasan ne zna šta hoce, ili zna a ne moze, Hasan je dobronamjeran ali neizdrzljiv, Hasan pokušava a ne uspijeva, i mozda je zaista njegova nesreca u tom beznadnom zapocinjanju, u tom gradjenju mostova preko kojih ne prelazi. To je prokletstvo zelje koja se ne gasi, ali se ne ostvaruje. Neprestano trazi, s oduševljenjem, pa se brzo povlaci, prazan i neoplodjen. Kao da ga vuce misao, a odbija covjek. To je cudno oštecenje, i muka, ne zato što odustaje, vec što uvijek nanovo pokušava. Onda je sve u njemu, a ne u drugome.

A opet sam trazio uzrok izvan njega. Kriv je što je otjerao Jusufa. A ipak sam se pitao, sasvim nelogicno: zašto? Ne uvidjajuci da tako prebacujem krivicu na drugoga.

Trazio sam razlog što se Hasanovo oduševljenje brzo ugasilo. Šta je Jusuf ucinio? Htio sam da mi to Hasan kaze, a on je optuzio samo sebe. Ubiljezio sam tu samooptuzbu na njegov raboš, ali sam pitao i dalje: šta je Jusuf ucinio?

Pitao sam sebe, pitao sam Hasana, zbog sebe. Mucila me tajna, kao mrak, opsjednuto sam je vezao, kao i sve, za svoju nesrecu, što se sklopila oko mene postavši mi hrana i vazduh, srcika i jezgro zivota. Morao sam da je riješim, od toga je sve zavisilo, i mucio sam se groznicavo, ponovo pretresajuci svakog covjeka, svaki dogadjaj, svaku rijec koja se ticala mene i moga mrtvog brata. Zar moze da ostane potpuna tajna ono što se medju ljudima desi?

Ovaj raskid me natjerao da podjem unazad. Sve se ponavljalo u mome sjecanju bezbroj puta, i sve mi je bilo poznato, a opet sam, ponovo, razvijavao ono što se sleglo, sve dok u toj mucnoj igri nisu pocele da se stvaraju neocekivane veze i mutan nagovještaj rješenja. U razloznijim trenucima cinilo mi se da nikakve svrhe

nema to zamorno preplitanje, da mi ništa ne moze donijeti to traganje za skrivenim smislom najbeznacajnijeg pokreta ili necije rijeci, ali nisam mogao da odustanem, prepuštao sam se, kao sudbini. Kad sve sastavim, vidjecu šta sam otkrio. Licilo je na kockanje, isto toliko beznadno i isto toliko strasno. Nisam ocekivao siguran dobitak, ali je i neizvjesnost imala drazi. Bodrila su me zlatna zrnca na koja sam nailazio, tjerajuci me da trazim zilu.

A mozda je to bila i odbrana od straha koji me mogao napasti. Nije bilo daleko, palucao je oko mene, kao vatreni obruc. Štitio sam se varkom da se necim bavim, da se necim branim, da nisam sasvim bespomocan. Nije bilo lako ozivljavati u sebi ljude s kojima sam se nekad susretao, i prisiljavati ih da ponovo govore poznate rijeci, Ali sam u tom avetnom kretanju, brujanju, šaptanju, zbrci, u tom ponekad bezumnom spajanju, uspijevao da se privezem uz jednu misao, kao mornar uz krmu, da ga ne odnese talas u oluji. A kad raspletem cvorove, kad sam ucinim izbor, znacu da li sam slucajno bacen u mutnu maticu, ili postoje uzroci i vinovnici.

U izdvojenom svijetu, omedjenom nezaustavnim šumom kiše, gukanjem golubova, sivilom oblacnog dana ili tamom mrkle noci, moju sobu su naseljavali svjedoci, nevicni u pocetku, usplahireni kao i ja, ali sam postepeno uspijevao da ih privolim na red, odvajajuci ih jednog po jednog, kao na saslušanju. Dijelio sam ih na znacajne i beznacajne. Beznacajni su oni koji su mi krivi, jer su jasni. Znacajni su oni koji nisu sve rekli. A kad sam obnovio što se moglo, u razgovorima u kojima smo bili ja i njihove sjenke, i njihove rijeci, morao sam da provjerim sumnje i slutnje. Nisam to mogao da ucinim sa sjenkama i rijecima, što su ostajale uvijek iste. Pošao sam u susret razrješenju tajne, medju zive ljude.

Cekao sam samo da prodje izvjesno vrijeme, i da po svemu padne zaborav. Srecom, ljudi lako zaboravljaju ono što ih se ne tice. Nastojao sam da svakoga uvjerim kako sam i ja zaboravio, ili prezalio, uplašio se, povukao u molitvu. Neka uzme ko šta hoce. Pozvao sam Mula-Jusufa. I njega sam na usamljenim nocnim saslušanjima prisiljavao da ponavlja sve što je govorio i cinio. Bio sam uzbudjen, jer je razgovor vazan. Priznao sam da sam pogriješio, pred Bogom i pred ljudima, ponašajuci se u nesreci nerazumno, nimalo dostojno zvanja koje vršim. Zaslijepila me tuga, i ljubav, i to mi je jedino opravdanje. Zaboravio sam da je Bog tako htio, i da je kaznio brata ili mene, ili obojicu, zbog grijehova koje ne znamo. Tudjom rukom, ali svojom voljom.

Slušao je usredsredjeno, bez opreznosti kojom se obicno cuvao. Da li zbog mog smirenog govora i tihog glasa, ili što ga je zaboljelo sjecanje na vlastitu nesrecu, gledao me slobodno i otvoreno. A opet bio je uznemiren, gotovo razdrazen.

- Kakvih grijehova? - upitao je odbojno.

- Saznacemo ih na sudnjem danu.

- Daleko je sudnji dan. Šta dotle da radimo?

- Da cekamo.

- A je li kriva ta tudja ruka kojom nas Bog kaznjava?

Iznenadio sam se. Nikada nije tako oštro govorio i ljutito pitao. Prekinuo je moju ispovijest i poceo razgovor o sebi. Misli na vojnike koji su mu ubili majku, zbog njenih cudnih grijehova, i njega, bez ikakva grijeha. Sam je ubrzao ono što sam ja zelio.

- Ne znam, sine moj - rekao sam mirno. - Znam samo da ce svako odgovarati pred Bogom za sve što ucini. I znam da nisu svi ljudi krivi, vec samo oni koji su krivi.

- Ne pitam zbog onih koji su ucinili zlo, vec zbog onih kojima je ucinjeno zlo..

- Pitaš zbog sebe. Tebi je ucinjeno zlo. Zato i ne znam da odgovorim. Ako kazem da nisu

krivi, naljutio bih te, a nije ni pravo. Ako kazem da su krivi, podrzao bih te u mrznji.

- Kakvoj mrznji? Koga ja mrzim?

- Ne znam. Mozda i mene.

Sjedio je do prozora, zagledan u svoje sklopljene prste, iza njega je siv dan i oblacno nebo, slicno njemu. Kad je cuo Hasanove rijeci, naglo se okrenuo i pogledao me unezvijereno, iznenadjeno, oštro, zaista s mrznjom. A onda je skrenuo pogled i rekao gotovo šapatom:

- Ja te ne mrzim.

- Hvala Bogu - rekao sam, zureci da ga smirim, bojeci se da ne ode, kao što je cinio ranije. - Hvala Bogu. Zelio bih da vratim tvoje povjerenje, ako je nestalo. Ako nije, još bolje. Cijenim nova prijateljstva, ona su ljubav koja nam je uvijek potrebna, ali stara prijateljstva su više nego ljubav, jer su dio nas samih. Ti i ja smo srasli, kao dvije biljke, oštetile bi se obadvije kad bi se odvojile, zile su nam isprepletene, i grane. A opet, mogli smo više nego da rastemo

na istom busenu sjecanja, ziveci svako svoj zivot. Mogli smo da budemo jedno. Zao mi je sad, zbog svega što smo propustili. Zašto smo cutali? A znali smo da svaki od nas misli o onome što se desilo, to se ne moze zaboraviti. Sebi zamjeram više nego tebi, stariji sam, s više iskustva. Brani me samo to što sam znao da je moja ljubav prema tebi uvijek ista. Na odstojanju me drzala tvoja izdvojenost. Ljubomorno si cuvao svoju nesrecu za sebe, kao što majmunica nosi svoje mrtvo dijete na prsima. Mrtve treba sahraniti, zbog sebe. Samo sam ti ja mogao u tome pomoci. Zašto me nikad nisi pitao o majci? Ja jedini znam sve o njoj. Nemoj da se grciš, nemoj da se zatvaraš, necu reci ništa što bi te zaboljelo, volio sam i nju i tebe.

- Volio si je?

Glas mu je mutan, hripav, opasan.

- Ne boj se. Volio sam je kao sestru.

- Zašto kao sestru? Bila je kurva.

Uplašio me njegov izraz, nepoznat mi dotad, oštar, nemilosrdan, spreman na sve, iako sam znao da je grub i da muci sebe zbog tuge ozivljene ovim prvim razgovorom o majci. Iznenadila me i divljina s kojom je raskopavao svoje rane. Zar toliko pati?

Rekao sam, smirujuci ga:

- Surov si zato što ti je teško. Tvoja majka je bila dobra zena, zrtva a ne griješnica.

- Zašto su je onda ubili?

- Zato što su glupi.

Cutao je, gledajuci u pod, mogao sam da zamislim koliko mu je teško, iako sam, najezen, samo naslucivao strahotu njegove muke. A onda je upitao, pogledavši me neprijateljski, s posljednjom nadom da se necu odbraniti:

- A šta si ti ucinio?

- Molio sam za nju uzalud. I odveo tebe, u drugo selo, da ne vidiš. Poslije plakao, skriven,

sam, zgadjen na ljude, a zaleci ih, jer su cio dan skrivali oci jedan od drugoga, zbog stida.

- Jedan dan nije mnogo. Ko je... Kako su je ubili?

- Ne znam. Nisam mogao da gledam. A nisam htio da pitam.

- Šta su poslije govorili o njoj?

- Ništa. Ljudi lako zaboravljaju ono cime se ne ponose.

- A ti?

- Otišao sam, uskoro. Stidio sam se, zbog njih. I zalio tebe, i nju, dugo. Tebe narocito. Bili

smo prijatelji, boljeg nikad nisam imao.

Zatvorio je oci i poceo da se njiše, kao u nesvjestici.

- Mogu li da idem? - rekao je tiho, ne gledajuci me.

- Jesi li bolestan?

- Nisam bolestan.

Stavio sam mu ruku na celo, s naporom ucinivši taj obicni pokret, gotovo sam odustao, osjecajuci kako mi dlan gori prije nego što sam ga i spustio. A kad sam mu dodirnuo vrelu kozu, jedva se uzdrzao da ne odmakne glavu, neprirodno ukocen, kao da ceka noz.

- Idi - rekao sam. - Izmucili smo se ovim razgovorom i ti i ja. Treba da se naviknemo. Izašao je, posrcuci.

Naredio sam Mustafi da mu nabavi med, slao ga u šetnju, nagovarao da se ponovo prihvati prepisivanja Kur'ana, nudio da porucimo zlatnu i crvenu boju, a on je odbijao, postajuci sve cudniji, i zatvoreniji nego ranije. Kao da mu je moja paznja postala prava muka.

- Razmaziceš ga - rekao je hafiz Muhamed, toboze s prijekorom, ali nije bilo teško vidjeti da je zadovoljan. Uzbudjivala ga je tudja dobrota, iako i nikad nije htio sam da se veze za nekoga. Dobrota je za njega kao izlazak sunca: za gledanje. - Oslabio je - rekao sam, braneci se. - Nešto se s njim dešava. - Oslabio je, zaista. Da nije zaljubljen?

- Zaljubljen?

- Zašto se cudiš? Mlad je. Bilo bi najbolje da se ozeni i da izadje iz tekije.

- Koga da uzme? Tu u koju je zaljubljen?

- Ne, nikako! Zar je malo djevojaka u kasabi?

- Vidim da nešto znaš. Zašto puštaš da pogadjam?

- Pa ne znam mnogo.

- Reci ono što znaš.

- Mozda nije pošteno da govorim. Mozda samo ja tako mislim.

Nisam navaljivao, znao sam da je u zabludi, a znao sam i da ce reci. Njegovo toboznje oklijevanje je smiješno, i poceo je razgovor da bi sve rekao. A bogzna šta je vidio i šta je u svojoj naivnosti zamislio. Nisam mnogo ocekivao od njegova obavještenja.

Ali kad je ispricao, ucinilo mi se cudno. Išao je Hasanovu ocu, rekao je, i pred kapijom kadijine kuce vidio je Mula-Jusufa. Stajao je, neodlucan, gledao u prozore, pošao prema vratima i zaustavio se, pa polako, osvrcuci se, krenuo od kuce. Nešto je htio, nešto je ocekivao, nekog je trazio. A kad su se susreli, hafiz Muhamed ga ništa nije pitao, a mladic je rekao da je slucajno naišao ovuda, u šetnji. I eto, baš to što je rekao, probudilo je u njemu sumnju, i brigu, jer nije naišao slucajno, ni u šetnji. I volio bi da nije ono što je pomislio. Zato je i cutao, sve dosad.

- Šta si pomislio? - upitao sam usplahiren, iznenadno doveden pred rješenje tajne.

- Pa, stid me i da pomenem. Ali, ponašao se cudno. A onda, slagao je, da se opravda, znaci da se osjecao kriv. Pomislio sam da se zaljubio.

- U koga se zaljubio? U Hasanovu sestru?

- Eto, i ti si pomislio. A ako nije istina, neka me Bog pokara zbog griješne misli.

- Moze biti - rekao sam mracno. - Svašta se ljudima dešava.

- Trebalo bi s njim govoriti. Samo ce se uzalud izmuciti.

- Misliš?

Pogledao me zacudeno, ne shvativši moje pitanje, ne shvativši ni da je pakost, i rekao da mu

je zao mladica, izgrišce ga kao rdja ta ljubav bez ikakva izgleda, a bice sramota i za njega i za nas. Sramota pred svijetom i pred njom, udatom i poštenom zenom. A on, hafiz Muhamed ce moliti Boga da mladica skrene s tog puta, a njemu da oprosti grijeh ako je pogrešno vidio i rdjavo pomislio.

Bio je potišten kad je sve rekao, kajao se. A pojelo bi ga da je cutao.

Kamo srece da je istina što govori ovaj covjek koji se boji grijeha i ondje gdje ga nema. A

mozda i ima? Zašto bi bilo nemoguce?

Zagrijala me ta ruzna misao, razvio sam je u casu, dao joj krila, otkrivši velicanstvene mogucnosti koje krije. Pamtio sam zenine lijepe ruke što su se nesvjesno milovale, zeljno se stiskajuci, i neistrošenu snagu kojom su zracile njene hladne oci, kao duboka voda, i njenu mirnu bezobzirnost kojom se svetila za nešto. A pamtio sam i to da se vec sve desilo, da je Harun bio ubijen, kad je trazila da izdam Hasana. Sigurno nije znala za moga brata, mozda mu ni ime nikad cula nije, ali ja sam to zaboravljao, u mome sjecanju ostala je surova, kao i

njen muz, kadija, bili su za mene dvije krvozedne škorpije, i moje srce nije im moglo pozeljeti nikakvo dobro. Zato je mrznja kliktala u meni: kamo srece! U jednom trenutku slabosti vidio sam je potcinjenu mladošcu Jusufovom, a kadiju osramocena prastarom pravdom grijeha.

Ali sam brzo potisnuo tu misao, znao sam da je ruzna i da me unizila zeljom za sitnom osvetom. A otkrila mi je i vazniju stvar: to se pokazala moja nemoc i strah pred njima, a strah i nemoc radjaju niske nagone. U mislima sam prepustio bitku drugima, i makar za cas, iz prikrajka uzivao u njihovom porazu. A kakav je to poraz, kakvo izravnanje prema onome što sam ja izgubio?

Postidio sam se, i uplašio. Ne, rekao sam, cvrsto riješen, necu tako. Na što god se odlucim,

moracu da ucinim ja, sam. Bilo da oprostim, bilo da se namirim. To je pošteno.

Zovnuo sam opet Mula-Jusufa, poslije razgovora s hafiz-Muhamedom. Docekao sam ga,

razgledajuci Hasanov poklon, Abul-Faradzovu knjigu u safijanskom povezu, sa cetiri zlatne ptice na koricama.

- Jesi li vidio ovo? Poklon od Hasana.

- Kako je lijepo!

Pipao je prstima safijan, i raširena krila zlatnih ptica, gledao cudesne inicijale i raskošna slova, odjednom preobrazen. Ova ljepota, koja ga je cudno uzbudjivala, stišala je njegovu uznemirenost s kojom je ušao u sobu.

Znao sam da bih stekao znacajnu prednost ako bih ga ostavio da išcekuje, da se boji, zamišljajuci naš razgovor, da groznicavo kopa po riznici svojih grijehova, jer ih svako ima. Ali sam se odrekao tog dobitka koji bi mi donio njegov strah. Više sam volio povjerenje. Rekao sam da namjerno obnavljam razgovor koji smo vodili, jer njegova uznemirenost traje, a to je najgore stanje, to znam po sebi, kad se ne odlucujemo, kad stojimo razapeti na mukama a ponekad ne mozemo tacno ni da ih odredimo, i kad nas svaki dašak vjetra ljulja, cupajuci nas iz korijena. Zelio bih da mu pomognem, koliko mogu, i koliko on hoce da primi. Cinim to zbog njega, ali i zbog sebe, mozda sam kriv pred njim, propustio sam da ga jace privezem uza se, i da mu tako vratim osjecaj sigurnosti. Izgubio sam brata, neka mi bude umjesto njega. Ne trazim da mi kaze šta se s njim dešava, svako ima pravo da cuva svoju misao, ma kakva da je, a nije uvijek lako ni reci, cesto se vrtimo kao vjetrokaz, i ne mozemo da odredimo svoj polozaj, izbezumljeni nesigurnošcu. Vrtimo se izmedju ocajanja i zelje za smirenjem, i ne znamo šta je naše. Zaustaviti se u jednoj tacki, okrenuti se prema jednoj strani, to je ono što treba a što je teško uciniti. Ma kakva odluka, osim one koja ce uznemiravati našu savjest, bolja je od izgubljenosti kojom nas daruje neriješenost. Ali odluku ne treba pozurivati, treba joj samo pomoci da se rodi, kad joj dodje vrijeme. Muke odlucivanja mogu olakšati prijatelji, ali samo olakšati, nikako odstraniti. I, opet su neophodni, kao babica pri porodaju. I to znam iz vlastitog iskustva. Kad mi je bilo najteze, kad sam mislio da je izlaz da dignem ruku na sebe, Bog je poslao Hasana, da me ohrabri i podigne. Njegova paznja i dobrota, a mozda smijem da kazem: i ljubav, vratili su mi vjeru u sebe i u zivot. Znaci te paznje mogu nekome izgledati sitni, ali su za mene imali neprocjenjivu vrijednost. Moje sumanuto okretanje se zaustavilo, moj uzas se stišao, u ledu što me bio okovao osjetio sam topli vjetar ljudske dobrote, neka mi oprosti on, Mula-Jusuf, što se i sad uzbudujem zbog tog dragog sjecanja, ali vecu milost od te niko mi u zivotu nije pruzio. Bio sam usamljen, napušten od svih ljudi, ostavljen u praznoj tišini svoje nesrece, da se nepravda izvrši na meni do kraja, na granici da posumnjam u sve što sam vjerovao, jer se sve rušilo, zatrpavajuci me. Ali eto, bilo je dovoljno da znam kako postoji jedan dobar covjek na svijetu, pa neka je i jedini, da bi me pomirio s ostalim ljudima. Mozda je i cudno što njegovom postupku, koji bi trebalo da je obican medju nama, dajem toliki znacaj, i što sam toliko zahvalan. Ali sam vidio da takav postupak nije nimalo obican i da je tog covjeka izdvojio izmedju ostalih ljudi. A još sam bio kriv, i njegova pomoc mi je postala još draza. Mula-Jusuf je digao glavu.

Da, kriv. Ucinio sam mu ruznu stvar, veoma ruznu. Svejedno kakvu, svejedno zašto. Mogao bih naci razlog, i opravdanje mozda, ali to nije vazno. Njegovo prijateljstvo mi je bilo potrebno, kao vazduh, a bio sam spreman da ga se lišim, jer pred njim nisam mogao da skrivam laz. Zelio sam da mi oprosti, ali on je ucinio i više: poklonio mi je još vecu ljubav.

- Jesi li mu nanio zlo? - upitao je Mula-Jusuf s naporom.

- Izdao sam ga.

- A da te prezreo? Da te odbacio? Da je razglasio tvoju izdaju?

- Opet bih ga poštovao. Još jednom me poucio da se prava plemenitost ne cjenka. Pomogao

mi je dvostruko i dvostruko se obogatio. Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim culom osjeti kome je pomoc potrebna i pruza je kao lijek. Carobnjak, jer je covjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zasluziti. Da je trebalo da je zasluzim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio.

On je cuva sam, on je poklanja, ne trazeci drugi razlog osim potrebe koju sam osjeca, ni druge naknade osim svoga zadovoljstva, i tudje srece. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da covjek dobija kad daje. A nisam više ni rovit, njegova ljubav me izvidala, osposobila me da i sam budem oslonac drugome. Osposobila me za ljubav, dacu je njemu, Mula-Jusufu, ako mu moze biti od pomoci. Smiješio sam se tiho i toplo, mozda s mukom drzeci na okupu sve što sam htio da kazem a što

mi je izgledalo vazno, ponešto nespokojan i zbog misli da Hasan ne bi ovoliko objašnjavao svoje prijateljstvo. Ali, svako ima svoj nacin, a moj zadatak je tezi.

Mula-Jusuf je bio povuceniji i nerazgovorljiviji nego u prvom razgovoru. Ali nije manje uznemiren. Sjedio je preda mnom na koljenima, stegnut, groznicav, u neprestanom nastojanju da olabavi grc prstiju koje je zarivao u bedra, nemocno sklapajuci i otvarajuci vrele oci, dizuci ih prema meni, u muci. Nije mogao da sakrije koliko moje smirene rijeci olujno pustoše po njemu. U jednom casu, kad mi se ucinilo da ce zaridati, htio sam da ga otpustim, da ne mucim ni njega ni sebe, ali sam se prisilio da završim što sam zapoceo. Nad nama se izvršavala sudbina.

Rekao sam, da su me Hasanovo prijateljstvo, i ovaj poklon, kojim je sve pocelo medju nama, naveli na spasonosna razmišljanja i odluke. Jedna jedina stvar koja mi je ostala od kuce, od majke, to je mahrama sa cetiri izvezene zlatne ptice, cuvam je u sehari. Hasan ih je prenio na korice knjige, i raznjezio me kao dijete, kao budalu. I tada sam shvatio ono najvaznije. Sjeca li se, i njega sam pitao, nekad, o zlatnoj ptici koja znaci srecu. Sad, sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo moze da prevari, to ne moze. Sve drugo moze da izmakne i ostavi nas puste, to ne moze, jer zavisi od nas.

Ne mogu da mu kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj. Blizeg od njega, Jusufa, nemam. Neka mi bude umjesto sina, koga nisam stekao: neka mi bude umjesto brata, koga sam izgubio. A i ja cu njemu biti sve što zeli i što nema. Sad smo jednaki, unesrecili su nas zli ljudi. Zašto ne bismo jedan drugome bili zaštita i utjeha? Meni ce mozda biti lakše, jer mi je uvijek u srcu djecak sa ravnice, cak i kad mi je moja nesreca bila vaznija od svega. A nadam se da ni njemu nece biti teško: bicu strpljiv, cekacu da ponovo ozivi prijateljstvo koje je, znam to dobro, osjecao prema meni. Je li se povio? Je li jeknuo? Je li zaustavio vapaj na samom rubu suhih usana? Uzalud je, nema nam spasa, nesudjeni prijatelju. Zato mogu da mu kazem (nastavio sam neumoljivo) i ono što ne bih rekao, da mi nije stalo do njega. Ili bih rekao drukcije, sa drugom namjerom, s ciljem da se zaštiti ugled našeg reda. Ovako, neka to bude prijateljski razgovor, koji se tice samo mene i njega. Nece mi biti lako da kazem, a ni njemu da cuje, ali bi bilo još gore ako bismo cutali.

Da, rekao je jedva dišuci, uplašen i uznemireno radoznao, ošamucen vec onim što je cuo, a ne znajuci da li je to sve, jer je njegova napregnutost pokazivala da neprestano nešto ocekuje, nešto vazno, od svega najvaznije: konacni razlog ovog razgovora. Dao sam mu ga, ne otkrivši ništa, pustio sam da se on otkriva.

Rekao sam:

Ne ispitujem kuda ide i šta radi, saznao sam slucajno, i zao mi je što sam saznao, ako je istina ono cega se bojim. (Cinilo se da ce mu oci iskociti, gledao je u mene kao u zmiju, opcinjen, pozurivao moje rijeci, a plašio ih se.) Šta je trazio pred vratima kadijine kuce? Zašto blijedi? Zašto drhti? Mozda je bolje da prekinem razgovor, ako ga toliko uzbudjuje, a opet, baš me to nagoni da nastavim, jer izgleda da stvar nije nevina. Znam o njemu dosta, znam ili pretpostavljam šta se s njim dešava, i mada je sve ruzno, njegova uznemirenost je svjedok da mu je savjest ziva i da ga prekorava.

Mladiceva glava padala je sve nize, povijao se pod teretom straha koji ga je lomio, kao da su mu kicmeni pršljenovi pucali. Pokušao je nemocno da ponovi, kako je naišao slucajno, ali ja sam odmahnuo rukom, odbivši i razgovor o tome. Cekao je, ne dišuci, cekao sam i ja, jedva dišuci. Do posljednjeg casa nisam znao da li cu reci ono što je jedino vazno, zbog cega bih ga na vatri pekao, da prizna. Vikalo je to u meni, izbezumljeno, okrvavljeno, ali sam optuzbu zadrzavao usnama što su se grizle, boreci se da je ne puste. Ako ga savlada potpuni strah i natjera da sve odrece, ostacu u nedoumici.

Ovako sam ga zategao, napeo do kraja, izludio: gotovo sam cekao da iskezi zube, da zarezi, da me rastrgne, kako bi vidio šta je skriveno u mome srcu. To je ucvršcivalo moju sumnju, ali još nije bilo dokaza. Sad treba naglo popustiti, sve uciniti smiješnim. Ako mu se na licu pojavi izraz olakšanja, onda sam na pravom putu. Kriv je. Savladavši buku u sebi, i zaglušni huk krvi, ponovio sam hafiz-Muhamedovu naivnu pretpostavku, da je mozda zaljubljen u Hasanovu sestru. Zao bi mi bilo, jer bi njegovo srce, zedno ljubavi, ostalo cmo i sasušeno zbog te griješne i beznadne zeIje. To bi ga dotuklo i udaljilo od ljudi, a mozda i od mene. I neka mi ne zamjeri, govorim mu kao bratu što bih govorio, kome moji savjeti više ne mogu pomoci. A što placem, razumjece, nadam se, mozda i sad, ili docnije, kad veci dio zivota bude iza njega, kad bude morao misliti samo na gubitke, i boriti se da sacuva ljubav prijatelja koji su mu još ostali.

Plakao sam zaista, suzama tuge i bijesa, uzbudjen koliko i ovaj zbunjeni mladic. Još je samo trebalo da zagrljajem završimo ovaj strašni razgovor. Toliko ne bih mogao da se pretvaram. A da je on to ucinio, bojim se da bih ga zadavio, jer sam vec sve znao. Znao sam sve. Kad sam izašao iz gustiša nagovještaja, koji su bili hiljadu izmahnutih nozeva, a jedan je smrtonosan, i on ga je ocekivao, kad sam ga izveo na cistinu, odvezavši bezbrojne uzlove kojima sam ga krvnicki vezao, kad sam ga oslobodio zivotinjskog straha blagom opomenom, nad njim se nenadano otvorilo vedro nebo, bez prijetnje, i na izmucenom licu je planulo divlje iznenadjenje, bezumna radost zbog poklonjenog zivota.

Budala, mislio sam, gledajuci ga s mrznjom, misli da je iskocio iz zamke. Ali se tada desilo ono što nisam ocekivao, što nisam predvidio. Radost oslobodjenja obasjala ga je samo na tren, i zadrzala se sasvim kratko, izgubivši odmah pocetnu snagu i svjezinu. Gotovo u istom casu ujela ga je neka druga misao, lice mu je izgubilo svaku zivost, otezavši bespomocnom tugom. Zašto? Je li se postidio svoga likovanja? Je li ga oborila nagla radost? Je li me pozalio zbog djetinje naivnosti? Ili se sjetio koliko je opasno ovo odricanje?

Polako, zacudo sporim pokretima, sagnuo se celom do poda, kao da se klanja, kao da pada, teško se oslonio na ruke, cinilo se da ga nece odrzati, i ustao, kao u snu. I izišao kao u snu, potpuno izgubljen. Bio sam surov prema njemu, i prema sebi. Ali nisam imao drugog puta. Htio sam da saznam. Hasan je zivio sa drukcijim ljudima, u drugom svijetu, i sve mu se lako otkrivalo. Meni niko ništa nije govorio, i morao sam da izvrcem svoju i Jusufovu dušu naopako, da bih došao do istine. Dug je bio taj put, doznavao sam malo-pomalo, dio po dio. Trebalo mi je mnogo vremena da saznam ono što dva obicna covjeka šapnu jedan drugome na cošku sokaka, u kratkom susretu. Porazila me misao koja mi se tada otkrila: koliko sam odvojen od ljudi, koliko sam usamljen. Ili sam je odgodio, razmislicu o njoj kasnije, kad se sve ovo svrši.

***

Kiše su prestale, naišlo je toplo suncano vrijeme, gotovo bez ikakva prelaza. Izašao sam na sokak i dugo koracao pored rijeke, gledao kako se isparava zemlja pod bujnom travom, zaustavljao oci na širokoj vedrini neba, isto je takvo nad ravnicom i nad mojim zavicajem, ne vuce me zelja da odem, nestalo je straha i prijeteceg huka nabujalih voda u mraku, nestalo je i moje nemoci. Evo me! - govorio sam nekome zlurado, znajuci da je prijetnja vec to što sam ziv. Osjecao sam potrebu da se krecem, da ucinim nešto odredjeno i korisno.

Imao sam cilj.

Pošao sam medju ljude, smiren, tih, snabdjeven strpljenjem. Zahvalno sam primao sve što su mogli da mi pruze, i grdnju, i porugu, i obavještenje.

Nisam išao nasumce. Ako sam i skretao s pravca, ako sam i lutao bespucima, uvijek bih se vratio na put koji sam trazio. Putokaz mi je bila moja upomost, i necija rijec, nagovještaj, uzivanje nad mojom nesrecom, cudjenje zbog moje promjene, i koracao sam sve sigurnije u traganju za tajnom, sve bogatiji i sve siromašniji od tog paljetkovanja, od te milostinje tudih rijeci, mrznje, samilosti.

Razgovarao sam sa pasvandzijom, Kara-Zaimom, strazarima, softama, dervišima, sa ozlojedjenima, nezadovoljnima, sumnjivima, sa ljudima koji su pojedinacno znali malo, ali su zajedno znali sve, pokazivao sam blago lice covjeka koji ne trazi ni osvetu ni pravdu, vec koji hoce da uspostavi pokidane veze sa svijetom i smiri se u ljubavi prema Bogu, što nam ostaje i kad sve izgubimo. Mnogi su bili nepovjerljivi, mnogi surovi, i bezobzirni, ali sam ostajao smjeran i kad su me obasipali pogrdama, nastojeci da, pognute glave, uhvatim makar i trun istine, u prelivu glasa, u psovci, u likovanju, u toboznjem ili istinskom sazaljenju, u plemenitosti cak, koja me iznenadjivala više nego pakost. I sve sam pamtio.

Kad sam prošao taj mucni put, doznavši i ono što mi nije bilo potrebno, moja naivnost je umrla, od stida.

Tako sam završio posljednju školu i došao na kraj. Trebalo je da se desi ono što sam ocekivao. Ali ništa više nije imalo da se desi, niti sam išta više ocekivao. Bio sam porazen, to je sve što sam postigao. A medju ljudima je ostala lijepa prica o jednom smiješnom dervišu, koji je s njima smireno razgovarao o njihovom i o svome zivotu, pozivajuci ih na ljubav i opraštanje, kao što je i on oprostio, i koji je i sebe i njih tješio Bogom i vjerom, i onim svijetom, ljepšim od ovoga.

Vrativši se od Abdulah-efendije, šejha Sinanove tekije (i do njega sam dospio: ispostavilo se da smo sumnjali jedan u drugoga, i da smo se obojica prevarili, a bogzna koliko je on meni zla nanio, zbog te prazne sumnje, a koliko ja njemu), vidio sam Mula-Jusufa u bašci, pored rijeke. Trgao se kad sam otvorio kapiju i ušao; gledao me uznemireno, bolesno uzagrenih ociju.

Znao je kuda odlazim i šta trazim.

Nismo se pozdravili. Otišao sam u svoju sobu, izgledala je mracna i hladna, zamišljao sam da ce biti velika i svijetla sudnica, kad ovaj cas dodje, a nije ni ono što je bila. Odbijala me svojom pustoši, zaboravili smo se dok sam tragao za tajnom, izgubio sam njenu naklonost, a ništa nisam našao na drugom mjestu. Stao sam uz prozor i nesabrano gledao u dan blještav od sunca. To je sve što sam mogao da ucinim, iako sam znao da je besmisleno.

Kad su se vrata otvorila, znao sam ko je ušao. Ništa nisam rekao. Ni on. Cinilo mi se da cujem njegovo teško disanje pored vrata.

Dugo je trajalo to mucno cutanje, dugo je stajao iza mene, kao moja crna misao. Znao sam da ce doci, ovako, bez poziva. Odavno sam cekao ovaj cas. A sad sam samo zelio da ode. Ali nije odlazio. Progovorio je prvi, glas mu je tih i jasan... NASTAVAK III DIO