top of page

Pejgamberski hadisi o islamskom vjerovanju, imanu i značaju imana

  • Writer: Hanefijski mezheb
    Hanefijski mezheb
  • Jan 19, 2022
  • 22 min read


1. Ubada ibn es-Samit, r.a. (radijallahu anhu, neka je Allah njime zadovoljan), prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko posvjedoči da nema boga osim Jedinog Allaha, Koji nema sudruga, i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, i da je Isa Allahov rob i poslanik i Riječ Njegova, koju je on udahnuo Merjemi, i Duh Njegov, i da je Džennet istina i Vatra (Džehennem) istina, Uzvišeni Allah će ga uvesti u Džennet u skladu s njegovim djelima.“ (Bilježi Buhari.)


2. U drugom predanju stoji: „...Allah će ga uvesti na koja god od osam džennetskih vrata on bude htio.“ (Bilježe Buhari i Muslim.)


3. „Ko bude svjedočio da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Allahov poslanik, Allah će mu zabraniti (ulazak u) Vatru.“ (Bilježi Tirmizi.)


4. Suhejl ibn Bejda prenosi kao merfu-hadis : „Ko bude svjedočio da nema boga osim Allaha, dž.š., Allah će ga zabraniti Vatri i obavezno mu dati Džennet.“ (Bilježe Ahmed i Taberani.)


5. Ebu Seid prenosi: „Iz Vatre će biti izveden onaj u čijem srcu bude trunka imana.“ On (Ebu Seid) veli: „Ko sumnja neka prouči ajet: 'Allah neće nikome ni trunku nepravde učiniti.'“ (En-Nisa, 40) (Bilježi ga Tirmizi, a sadržan je kao dio hadisa i kod Buharija.)


6. Ko rekne: „Zadovoljan sam što mi je Allah, dž.š., gospodar, islam vjera, a Muhammed, s.a.v.s., poslanik“ obavezno će u Džennet. (Bilježi Ebu Davud, a navodi ga i Muslim.)


7. „Kada (Božiji) rob (=čovjek) prihvati islam i na lijep način ga se bude držao, Allah će mu upisati svako dobro koje je prethodno učinio, a bit će mu izbrisano svako loše djelo koje je ranije učinio. Potom za njega vrijede propisi o kisasu (odmazdi za ubistvo). Svako dobro djelo bit će upisano desetostruko, pa do sedamsto puta više, a loše samo kao takvo, izuzev ako ga Allah, dž.š., ne oprosti.“ (Bilježi Nesai, a naveden je i kod Buharija.)

8. Ebu Hurejra prenosi: „Sjedili smo oko Božijeg Poslanika, s.a.v.s. S nama su bili, između ostalih, i Ebu Bekr i Omer. Božiji Poslanik udaljio se od nas i zadržao, te smo se pobojali da mu se nešto nije dogodilo, pa smo požurili da ga potražimo. Bio sam prvi koji je krenuo tražiti Božijeg Poslanika. Došao sam do zidom ograđenog imanja ensarija iz plemena Nedžar i tražio vrata, ali ih nisam našao, kad ono potočić ulazi u unutrašnjost zida Haridžinog bunara (Bi'ru Haridže, ime bunara), pa sam prokopao i ušao do Božijeg Poslanika, koji je rekao: 'Ebu Hurejra?' 'Da, Božiji Poslaniče', rekao sam. 'Šta je s tobom?', reče on. 'Bio si s nama i otišao i zadržao se, pa smo se bojali da ti se nešto ne dogodi i krenuli smo da te tražimo. Ja sam bio prvi, došao do ovog zida i prokopao ga kao lisica i ušao, a oni su za mnom', rekao sam. 'O Ebu Hurejra', reče on, davši mi svoju obuću, 'ponesi ovu moju obuću i koga sretneš iza ovog zida da svjedoči da nema boga osim Allaha, uvjeren u to svim srcem, obraduj ga Džennetom.' Prvi me susreo Omer i rekao: 'Kakva je to obuća, Ebu Hurejra?' Rekoh: 'Ovo je obuća Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koji me poslao s njom da onoga koga sretnem a da svjedoči da nema boga osim Allaha, srcem uvjerenog u to, obradujem Džennetom.' Omer me udario posred grudi, pa sam pao na stražnjicu, rekavši: 'Vrati se, Ebu Hurejra.' Vratio sam se Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i stao plakati, a Omer me slijedio. Božiji Poslanik pitao je: 'Šta ti je, Ebu Hurejra?' 'Sreo sam Omera', rekoh, 'i izvijestio ga o onome s čime si me poslao, pa me on udario u prsa tako da sam pao na stražnjicu, i rekao mi da se vratim.' Božiji Poslanik je rekao: 'Omere, šta te navelo na to što si uradio?' On reče: 'Božiji Poslaniče, za tebe bih dao i oca i majku, jesi li poslao Ebu Hurejru sa svojom obućom da onoga koga susretne, a taj bude svjedočio iskreno iz srca da nema boga osim Allaha, obraduje Džennetom?' 'Da', reče on. On reče: 'Ne čini to, bojim se da će se ljudi u to pouzdati, pusti ih neka rade.' Božiji Poslanik reče: 'Pa pusti ih.'“ (Bilježi Muslim.)


9. Prenosi Ebu Musa: „Došao sam Božijem Poslaniku, s.a.v.s., s još nekim svojim suplemenicima, pa je rekao: 'Radujte se i obradujte one iza vas. Ko bude iskreno svjedočio da nema boga osim Allaha ući će u Džennet!' Izašli smo od Poslanika prenoseći ljudima radosnu vijest, pa nas je susreo Omer i s nama se vratio Božijem Poslaniku, rekavši: 'Božiji Poslaniče, ljudi će se pouzdati (pa neće raditi)!' Božiji Poslanik je na te njehove riječi prešutio.“ (Bilježe Ahmed i Taberani.)

10. Prenosi El-Hudri da je hazreti Omer rekao: „Božiji Poslaniče, ti imaš najbolje mišljenje (razumijevanje) od svih ljudi: kada ljudi za ovo čuju, pouzdat će se (pa će prestati raditi).“ (Bilježi Bezzar.)


11. Prenosi se od hazreti Omera da mu je Božiji Poslanik, s.a.v.s., naredio da među ljudima obznani nešto slično, pa je Omer rekao: 'Pouzdat će se', a on je rekao: 'Pusti ih neka se pouzdaju!'“ (Bilježi Bezzar, uz slabost jednog prenosioca.)


12. Od Bilala, r.a., prenosi se da mu je (Božiji Poslanik), s.a.v.s., rekao: „Pozovi ljude!“ (Ostatak je isti kao u prethodnom predanju. On je rekao: „Onda će se pouzdati“, a Poslanik je rekao: „Makar se i pouzdali.“ (Bilježi Taberani.)

13. Prenosi Muaz ibn Džebel: „Jahao sam iza Poslanika, s.a.v.s., na magarcu po imenu Ufejr, pa je rekao: 'O Muaze, znaš li šta je obaveza Allahovih robova prema Njemu, a šta je Allahova obaveza prema robovima?' Rekoh: 'Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju', a on reče: 'Robovi su prema Allahu dužni da Mu robuju i da Mu nikoga ravnim ne drže, a Njegova je obaveza da ne kazni onoga ko Mu ništa ne pripisuje.' 'Božiji Poslaniče, hoću li obradovati ljude?', rekoh. 'Nemoj ih radovati, jer će se pouzdati', reče on.“ Enes veli: „Muaz je na samrti izvijestio o tome, bojeći se grijeha ako to ne učini.“ (Bilježe Buhari, Muslim i Tirmizi, potonji bez spominjanja radosne vijesti, muštuluka.)

14. Prenosi Ebu Zerr: „Izašao sam jedne noći, kad ono Božiji Poslanik ide sam, s njim nije bio niko, pa rekoh sebi: 'Nije mu drago da neko ide s njim', pa sam išao sjenovitim mjestima. Osvrnuo se, vidio me je, pa upita: 'Ko je to?' 'Ebu Zerr, neka me Allah učini otkupom za tebe', rekoh. On reče: 'Dođi, Ebu Zerre.' Išao sam s njime neko vrijeme, pa je rekao: 'Oni koji imaju puno na Sudnjem danu imat će malo, osim onoga kome Allah da dobro, pa ga on bude dijelio u dobre svrhe desno i lijevo, ispred i iza sebe.' Išao sam s njime još neko vrijeme, pa mi je rekao: 'Sjedi ovdje.' Posadio me na zaravan oko koje je bilo kamenje, rekavši mi: 'Ostani ovdje dok ti se ne vratim.' Otišao je stazom dok mi se nije izgubio iz vida i dugo se zadržao. Potom sam ga čuo kako govori, dolazeći: 'Pa makar krao i blud činio.' Kada je došao, nisam se mogao strpiti, pa sam rekao: 'Božiji Vjerovjesniče, neka me Allah učini otkupom za tebe, kome si se obraćao na stazi, nisam čuo da ti neko uzvraća?' On je rekao: 'To je Džibril, koji me susreo pored puta i rekao: 'Obraduj tvoj umet: 'Ko umre a ne bude ništa pripisivao Bogu, ući će u Džennet.'' Ja sam rekao: 'O Džibrile, i ako bude krao i bludničio?' 'Da', reče on.' Rekoh: 'Božiji Poslaniče, i ako bude krao i bludničio?' On reče: 'Da.' 'I ako bude krao i bludničio?', rekoh. On reče: 'Da, i ako bude pio alkohol.'“ (Bilježe Buhari i Muslim.)

15. U Tirmizijevom predanju se dodaje da je četvrti put rekao: „...makar ne bilo po volji (uprkos) Ebu Zerru.“

16. Prenosi Džabir: „Dvije stvari su obavezne.“ Neki čovjek reče: „Božiji Poslaniče, koje su to dvije obavezne stvari?“ On reče: „Ko umre, a bude pripisivao Bogu druga, ući će u Vatru, a ko umre a ne bude pripisivao Bogu druga, ući će u Džennet.“ (Bilježi Muslim.)

17. Ibn Šihab prenosi: „Mahmud ibn er-Rebi izvijestio me je da pamti Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i pamti kako ga je polio po licu iz bunara koji je bio u njihovoj kući. Tvrdi da je čuo Itbana ibn Malika el-Ensarija, koji je s Božijim Poslanikom, s.a.v.s., učestvovao na Bedru, kako govori: 'Klanjao sam (kao imam) svojima iz Benu Salima. Dijelila nas je dolina. Kad bi došle kiše, teško sam je prelazio da bih došao do njihovog mesdžida. Došao sam Božijem Poslaniku i rekao mu: 'Oslabio mi je vid, a dolinom između mene i mojih suplemenika kada dođu kiše, teče voda, pa mi ju je teško preći. Bilo bi mi drago da dođeš i da u mojoj kući klanjaš na mjestu koje ću ja koristiti kao musallu (prostor za klanjanje).' Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 'Učinit ću to.' Božiji Poslanik i Ebu Bekr došli su mi nakon što je pripeklo. Zatražio je dozvolu da uđe, dopustio sam mu, pa nije sjeo dok nije rekao: 'U kojem dijelu kuće želiš da klanjam?' Pokazao sam na mjesto na kojem sam želio da klanja, pa je on stao i donio tekbir, a mi smo se poredali iza njega. Klanjao je dva rekata i predao selam, a i mi. Zadržao sam ga na haziru koji mu se pripremao. Ukućani su čuli da je u mojoj sobi Božiji Poslanik, pa su muškarci u velikom broju pohrlili u nju. Neko od njih je rekao: 'Šta je to s Malikom, ne vidim ga?' Drugi je rekao: 'To je munafik koji ne voli Allaha i Njegovog Poslanika.' Božiji Poslanik rekao je: 'Ne govori tako, zar nije rekao 'La ilahe illallah', zarad Allahovog zadovoljstva?' Ovaj reče: 'Allah najbolje zna i Njegov Poslanik najbolje zna. A mi, Allaha mi, vidimo da voli i da priča samo s munaficima.' Božiji Poslanik je rekao: 'Allah je zabranio vatri (da prži) onoga ko rekne 'La ilahe illallah' zarad Allahovog zadovoljstva.'“


Mahmud veli: „Pričao sam to ljudima među kojima je bio Ebu Ejjub, ashab Božijeg Poslanika, s.a.v.s., za vrijeme vojnog pohoda na teritoriju Bizantije, kojim je rukovodio Jezid ibn Muavija, a u kojem je Ebu Ejjub umro, pa je to Ebu Ejjub zanijekao, rekavši: 'Tako mi Allaha, ne mislim da je Božiji Poslanik ikada rekao to što veliš.' To mi je teško palo, pa sam se zavjetovao Allahu da ću, ako me sačuva do povratka s moga pohoda, o tome pitati Itbana ibn Malika, ako ga nađem živog u mesdžidu njegova plemena. Vratio sam se, pa sam krenuo na hadž ili umru i otišao do Medine. Došao sam do Benu Salima, kad tamo Itban, kao slijepi starac, klanja svome plemenu. Kada je predao selam, nazvao sam mu selam, rekao mu ko sam, pa ga pitao za taj hadis, a on mi ga je prenio onako kako mi ga je prenio i prvi put.“ (Bilježe Buhari i Muslim.)


18. Bilježe ga i Malik i Nesai.


19. Prenosi Ebu Hurejra: „Rekao sam: 'Božiji Poslaniče, ko će od ljudi biti najsretniji zbog tvog šefaata na Sudnjem danu?' On reče: 'Mislio sam da me niko o tome neće pitati prije tebe, jer vidim koliko vodiš računa o hadisu (mome govoru). Najsretniji će zbog moga šefaata na Sudnjem danu biti onaj ko kaže: 'La ilahe illallah' iskreno i iz srca.'“ (Prenosi Buhari.)


20. Od njega se također kao merfu-hadis prenosi: „Tako mi Onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, ko god iz ovog naroda, bio on Jevrej ili kršćanin, čuje za mene, a ne povjeruje u ono s čime sam poslan bit će među žiteljima Vatre.“ (Bilježi Muslim.)


21. Od Suhejba se prenosi kao merfu-hadis: „Čudno je sve što je u vezi s vjernikom – sve je dobro po njega, i nije tako ni s kim osim s vjernikom: ako ga snađe dobro, on zahvali, pa bude dobro po njega, a ako ga snađe nevolja, strpi se, pa bude dobro po njega.“ (Bilježi Muslim.)


22. Prenosi se: „Vehbu ibn Munebbihu rečeno je: 'Zar: 'La ilahe illallah' nije ključ Dženneta?' 'Svakako', reče on, 'ali nema ključa a da nema zubaca. Ako dođeš s nazubljenim ključem, otvorit će ti se, a ako ne, onda neće.'“ (Bilježi Buhari kao muallak hadis.)


23. Prenosi Jahja ibn Talha: „Hazreti Omer vidio je Talhu utučenog nakon smrti Božijeg Poslanika i izbora Ebu Bekra za halifu, pa mu rekao: 'Šta je s tobom, možda ti nije pravo što je na rukovodećem položaju tvoj amidžić Ebu Bekr?' 'Nije to', reče on i pohvalno se izrazi o njemu. 'Meni ponajviše od svih vas ne smeta njegovo rukovođenje, već se radi o riječima koje sam čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.s.: 'Ja znam riječi, kad ih na samrti rekne rob (vjernik), zbog kojih mu Allah odagna nevolje, čak mu i tijelo i duša osjećaju njihov miris.' Spriječilo me je da pitam za njih samo to što sam uvijek bio u prilici to učiniti, dok nije umro.' Omer reče: 'Ja ih znam!' On reče: 'Neka je hvala Allahu! Koje su?' On reče: 'Znaš li riječi koje bi bile veće od riječi koje je ponudio svome amidži na samrti? Da je znao da je nešto veće, to bi mu naredio.' Talha reče: 'To su te, tako mi Allaha!'“ (Bilježe Ahmed i Ebu Ja'la.)

24. Od hazreti Osmana prenosi se: „Neki od Poslanikovih, s.a.v.s., ashaba su, kad je on preselio na ahiret, bili ožalošćeni za njim, toliko da su neki skoro bili obuzeti šejtanskim došaptavanjima (vesvesama). Bio sam jedan od njih. Dok sam sjedio u hladu jedne utvrde (zidine), prošao je Omer i nazvao mi selam, a ja nisam osjetio niti da je prošao niti da je selam nazvao. Omer je otišao kod Ebu Bekra i rekao mu: 'Iznenađuje li te da sam prošao pored Osmana i nazvao mu selam, a on mi nije uzvratio.' Došli su on i Ebu Bekr i zajedno mi nazvali selam, a potom je Ebu Bekr rekao: 'Došao mi je tvoj brat Omer i spomenuo da je prošao pored tebe i nazvao selam, a ti mu nisi uzvratio selam, šta te navelo na to?' 'Nisam to učinio', rekoh. Omer mi reče: 'Tako mi Allaha, učinio si, ali je posrijedi vaša uznositost (ponos, umišljenost), o, Benu Umejja.' 'Tako mi Allaha', rekoh, 'nisam osjetio ni da si prošao ni da si pozdravio.' Ebu Bekr reče: 'Istinu govori. Nešto te je zabavilo, pa to nisi učinio?' 'Da', rekoh.


'A šta to?'


'Allah je Sebi uzeo Svoga Poslanika prije nego što sam ga upitao o spasu u ovoj stvari (u islamu).'


'Ja sam ga o tome pitao', reče Ebu Bekr.

Ustadoh spram njim i rekoh: 'Neka moj otac i moja majka budu otkup za tebe , ti si za to najdostojniji.' Ebu Bekr reče: 'Rekao sam: 'Božiji Poslaniče, šta je uspjeh u ovome (u islamu)?' Božiji Poslanik reče: 'Ko od mene prihvati riječ koju sam ponudio svome amidži (šehadet), pa je on odbije, ona će mu biti spas.''“ (Bilježe Ahmed, Taberani i Bezzar.)


25. Prenosi Džerir kao merfu-hadis: „Ko umre ne pridružujući Allahu bilo što i ne okalja se zabranjenom krvlju (ne počini ubistvo) bit će uveden na koja džennetska vrata bude htio.“ (Bilježi Taberani.)


26. Prenosi Rifa el-Džuhejni: „Išli smo s Božijim Poslanikom sve dok nismo stigli u Kedid ili Kudejd. Ljudi su počeli tražiti dozvolu da idu svojim porodicama, pa im je on dozvoljavao. Tu je Božiji Poslanik ustao, zahvalio Allahu, a potom rekao: 'Šta je to s ljudima pa im je polovina drveta (stabla) okrenuta prema Božijem Poslaniku mrža od one druge polovine?' Potom se nije mogao vidjeti niko a da ne plače. Neki čovjek rekao je: 'Onaj ko bude tražio dopuštenje nakon ovoga je nepromišljen (sefih).' Potom je (Božiji Poslanik) zahvalio Allahu, rekao još neke dobre stvari i kazao: 'Svjedočim kod Allaha da koji rob umre, a svjedočio je iskreno iz srca da nema boga osim Allaha i da sam ja Božiji poslanik i potom ispravno postupao, bit će upućen u Džennet.' Još je kazao: 'Moj Uzvišeni Gospodar obećao mi je da će bez polaganja računa i kažnjavanja u Džennet uvesti sedamdeset hiljada mojih sljedbenika. Ja priželjkujem da oni ne uđu prije nego što se vi i oni od vaših očeva (roditelja), bračnih drugova i potomstva koji budu činili dobro ne smjestite u vaše džennetske stanove.'“ (Bilježi Ahmed.)


27. Imran b. Husejn prenosi kao merfu-hadis: „Ko bude priznavao, srcem uvjeren, da mu je Allah Gospodar a da sam mu ja poslanik“, pritom je pokazao na svoju kožu, „Allah će ga zabraniti vatri (tj. zabranit će vatri da ga prži).“ (Bilježe Bezzar i Taberani, uz određenu slabost.)


28. I'jad el-Ensari prenosi kao merfu-hadis: „'La ilahe illallah' su kod Allaha, dž.š., cijenjene riječi. One kod Allaha imaju (posebno) mjesto. Ko ih iskreno izgovori, pomoću njih će ga Allah uvesti u Džennet, a ko ih rekne lažno, spasit će mu krv i imetak (bit će pošteđen borbe protiv njega), a sutra će se susresti s Allahom, Koji će ga pozvati na polaganje računa.“ (Bilježi Bezzar.)


29. Od Muaza se prenosi: „Bio sam s Poslanikom, a.s., na putovanju. Jednoga dana, dok smo išli, bio sam blizu njega, pa sam rekao: 'Božiji Poslaniče, izvijesti me o djelu koje će me uvesti u Džennet, a udaljiti od Vatre.' On reče: 'Pitao si o velikoj stvari, a to je lahko onome kome Allah olakša: da robuješ Allahu i da Mu ništa ne pridružuješ, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i hodočastiš Allahovu kuću.' Potom je rekao: 'Hoćeš li da te uputim na vrata dobra (različite vrste dobrih djela)?' 'Svakako, Božiji Poslaniče', rekoh. 'Post je štit, sadaka gasi grijeh kao što voda gasi vatru, a čovjekov namaz duboko u noći jeste obilježje dobrih.' Potom je proučio riječi Uzvišenog: 'Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju.' Zatim je rekao: 'Hoćeš li da te izvijestim o glavi svih stvari, njihovom stupu i vrhuncu?' Ja sam rekao: 'Svakako, Božiji Poslaniče!' 'Glava svih stvari je namaz, njegov stup je namaz, a vrhunac džihad.' Potom je rekao: 'Hoćeš li da te izvijestim čime se sve to postiže i biva kako treba?' Rekoh: 'Svakako, Božiji Poslaniče.' On pokaza na svoj jezik, pa rekoh: 'Zar ćemo biti odgovorni i za ono što govorimo?' On reče: 'Živ ti bio majci , o Muaze, zar će ljudi u vatru biti naglavačke bačeni izuzev kao žetva njihovih jezika?'“ (Bilježi Tirmizi.)


30. Prenosi Ebu Ejjub: „Neki je čovjek došao Božijem Poslaniku i rekao: 'Izvijesti me o djelu koje će me uvesti u Džennet, a udaljiti od Vatre.' Ljudi (prisutni) su na to rekli: 'Šta mu je, šta mu je?', pa je (Poslanik) rekao: 'Ima potrebu (da zna). To je da robuješ Allahu i da Mu ništa ne pridružuješ, da obavljaš namaz i daješ zekat. Ostavi je.'“ (Bilježe Buhari, Muslim i Nesai.)

31. Ibn Amr ibn el-As, prenosi kao merfu-hadis: „Allah, dž.š., izdvojit će na Sudnjem danu pred svim stvorenjima nekog čovjeka kome će biti rašireno 99 registara (bilježnica s djelima), svaki od njih bit će dugačak koliko pogled doseže, pa će reći: 'Niječeš li (negiraš li) nešto od ovoga? Jesu li ti nepravdu učinili Moji pisari koji su na te pazili?' On će reći: 'Ne, Gospodaru.' On će reći: 'Imaš li kakvu ispriku?', a on će reći: 'Nemam, Gospodaru!' Uzvišeni će reći: 'Naprotiv, kod Nas imaš jedno dobro djelo, danas ti neće biti učinjena nepravda.' Bit će izvađena kartica na kojoj je pisalo: 'Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluh' i reći će: 'Prisustvuj vaganju svojih djela!'


'Gospodaru, šta je ova kartica pored ovih registara?'


'Neće ti biti učinjena nepravda.'


Na jedan tas će biti stavljena kartica, a na drugi registri, pa će registri (tas s njima) otići uvis (biti lakši), a kartica će pretegnuti, jer ništa nema težinu kakvu ima Allahovo ime.“ (Bilježi Tirmizi.)


_______


1. عُبَادَةَ بن الصامت رَضِي اللَّهُ عَنْهُ قالَ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم : "مَنْ شَهِدَ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ وَحْدَهُ لَا شَرِيكَ لَهُ، وَأَنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ، وَأَنَّ عِيسَى عَبْدُ اللَّهِ وَرَسُولُهُ وَكَلِمَتُهُ أَلْقَاهَا إِلَى مَرْيَمَ وَرُوحٌ مِنْهُ، وَالْجَنَّةُ حَقٌّ، وَالنَّارُ حَقٌّ، أَدْخَلَهُ اللَّهُ تعالى الْجَنَّةَ عَلَى مَا كَانَ مِنَ الْعَمَل"

رواه البخاري: (3435).

2. وَفي روايةٍ: "أدخلَه اللهُ مِنْ أَبْوَابِ الْجَنَّةِ الثَّمَانِيَةِ أَيُّهَا شَاء".

رواه البخاري: (3435)، ومسلم: (28)

3. "مَنْ شَهِدَ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ، وَأَنَّ مُحَمَّدًا رَسُولُ اللَّهِ، حَرَّمَ اللَّهُ عَلَيْهِ النَّارَ"

رواه الترمذي: (2638)، وقال: هذا حديث حسن صحيح غريب من هذا الوجه، وقال الألباني: حسن. انظر "صحيح الجامع" : (6319).

4. عن سُهَيْلِ بْنِ الْبَيْضَاءِ رَفَعَهُ: " مَنْ شَهِدَ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ حَرَّمَهُ اللَّهُ عَلَى النَّارِ، وَأَوْجَبَ لَهُ الْجَنَّةَ "

رواه أحمد 3/451، والطبراني 6/210 (6034).

5. عن أَبي سَعِيدٍ رضي الله عنه رفعه: يُخْرَجُ مِنَ النَّارِ مَنْ كَانَ فِي قَلْبِهِ مِثْقَالُ ذَرَّةٍ مِنَ الْإِيمَانِ. قَالَ أَبُو سَعِيدٍ: فَمَنْ شَكَّ فَلْيَقْرَأْ: {إِنَّ اللَّهَ لَا يَظْلِمُ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ}

رواه الترمذي: (2598)، وقال: هذا حديث حسن صحيح. وهو قطعة من حديث رواه البخاري (7439).

6. "مَنْ قَالَ: رَضِيتُ بِاللَّهِ رَبًّا وَبِالْإِسْلَامِ دِينًا وَبِمُحَمَّدٍ رَسُولًا وَجَبَتْ لَهُ الْجَنَّةُ"

رواه أبو داود (1529)، وهو عند مسلم (1884).

7. "إِذَا أَسْلَمَ الْعَبْدُ فَحَسُنَ إِسْلَامُهُ كَتَبَ اللَّهُ لَهُ كُلَّ حَسَنَةٍ كان أَزْلَفَهَا، وَمُحِيَتْ عَنْهُ كُلُّ سَيِّئَةٍ كَانَ أَزلَفَهَا، وكَانَ بَعْدَ ذَلِكَ الْقِصَاصُ، كُلُّ حَسَنَة بِعَشْر أَمْثَالِهَا إِلَى سَبْعِمِائَةِ ضِعْفٍ، وَالسَّيِّئَةُ بِمِثْلِهَا إِلَّا أَنْ يَتَجَاوَزَ اللَّهُ عَنْهَا".

رواه النسائي 8/106. وهو عند البخاري (41).

8. أبوهُرَيْرَةَ: كُنَّا قُعُودًا حَوْلَ رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ مَعَنَا أَبُو بَكْرٍ وَعُمَرُ فِي نَفَرٍ فَقَامَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم مِنْ بَيْنِ أَظْهُرِنَا فَأَبْطَأَ عَلَيْنَا وَخَشِينَا أَنْ يُقْتَطَعَ دُونَنَا، فَفَزِعْنَا فَقُمْنَا فَكُنْتُ أَوَّلَ مَنْ فَزِعَ فَخَرَجْتُ أَبْتَغِي رَسُولَ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم حَتَّى أَتَيْتُ حَائِطًا لِلْأَنْصَارِ لِبَنِي النَّجَّارِ، فَدُرْتُ هَلْ أَجِدُ لَهُ بَابًا فَلَمْ أَجِدْ، فَإِذَا رَبِيعٌ يَدْخُلُ فِي جَوْفِ حَائِطٍ مِنْ بِئْرٍ خَارِجَةٍ فَاحْتَفَزْتُ فَدَخَلْتُ عَلَى رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فَقَالَ: "أَبُوهُرَيْرَةَ"؟ فَقُلْتُ: نَعَمْ يَا رَسُولَ اللَّهِ. قَالَ: "مَا شَأْنُكَ"؟ قُلْتُ: كُنْتَ بَيْنَ أَظْهُرِنَا فَقُمْتَ فَأَبْطَأْتَ عَلَيْنَا فَخَشِينَا أَنْ تُقْتَطَعَ دُونَنَا، فَفَزِعْنَا فَكُنْتُ أَوَّلَ مِنْ فَزِعَ فَأَتَيْتُ هَذَا الْحَائِطَ فَاحْتَفَزْتُ كَمَا يَحْتَفِزُ الثَّعْلَبُ فدخلت وَهَؤُلَاءِ النَّاسُ وَرَائِي فَقَالَ: "يَا أَبَا هُرَيْرَةَ". وَأَعْطَانِي نَعْلَيْهِ، فقَالَ: "اذْهَبْ بِنَعْلَيَّ هَاتَيْنِ فَمَنْ لَقِيتَ مِنْ وَرَاءِ هَذَا الْحَائِطِ يَشْهَدُ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ مُسْتَيْقِنًا بِهَا قَلْبُهُ، فَبَشِّرْهُ بِالْجَنَّةِ". فَكَانَ أَوَّلَ مَنْ لَقِيني عُمَرُ، فَقَالَ: مَا هَاتَانِ النَّعْلَانِ يَا أَبَا هُرَيْرَةَ؟ قُلْتُ: هَاتَانِ نَعْلَا رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ بَعَثَنِي بِهِمَا مَنْ لَقِيتُ يَشْهَدُ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ مُسْتَيْقِنًا به قَلْبُهُ بَشَّرْتُهُ بِالْجَنَّةِ، فَضَرَبَني عُمَرُ بَيْنَ ثَدْيَيَّ، فَخَرَرْتُ لِاسْتِي فَقَالَ: ارْجِعْ يَا أَبَا هُرَيْرَةَ فَرَجَعْتُ إِلَى رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فَأَجْهَشْتُ بالبُكَاءِ، وَرَكِبَنِي عُمَرُ وإِذَا هُو َعَلَى أَثَرِي، فَقَالَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم: "مَا لَكَ يَا أَبَا هُرَيْرَةَ"؟ قُلْتُ: لَقِيتُ عُمَرَ فَأَخْبَرْتُهُ بِالَّذِي بَعَثْتَنِي بِهِ، فَضَرَبَ بَيْنَ ثَدْيَيَّ ضَرْبَةً خَرَرْتُ لِاسْتِي فقَالَ: ارْجِعْ قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم: "يَا عُمَرُ مَا حَمَلَكَ عَلَى مَا فَعَلْتَ"؟ قَالَ: يَا رَسُولَ اللَّهِ بِأَبِي أَنْتَ وَأُمِّي أَبَعَثْتَ أَبَا هُرَيْرَةَ بِنَعْلَيْكَ مَنْ لَقِيَ يَشْهَدُ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ مُسْتَيْقِنًا بِهَا قَلْبُهُ بَشَّرَهُ بِالْجَنَّةِ؟ قَالَ: "نَعَمْ" قَالَ: فَلَا تَفْعَلْ فَإِنِّي أَخْشَى أَنْ يَتَّكِلَ النَّاسُ عَلَيْهَا فَخَلِّهِمْ يَعْمَلُونَ. فقَالَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم: "فَخَلِّهِمْ".

رواه مسلم (31).

9. أَبِو مُوسَى: أَتَيْتُ النَّبِيَّ صلى الله عليه وسلم وَمَعِي نَفَرٌ مِنْ قَوْمِي فَقَالَ: "أَبْشِرُوا وَبَشِّرُوا مَنْ وَرَاءَكُمْ أنَّهُ مَنْ شَهِدَ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ صَادِقًا بِهَا؛ دَخَلَ الْجَنَّةَ"، فَخَرَجْنَا مِنْ عِنْدِ النَّبِيِّ صلى الله عليه وسلم نُبَشِّرُ النَّاسَ فَاسْتَقْبَلَنَا عُمَرُ، فَرَجَعَ بِنَا إِلَى رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فَقَالَ عُمَرُ: يَا رَسُولَ اللَّهِ إِذَنْ يَتَّكِلَ النَّاسُ، فَسَكَتَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم. لأحمد والكبير.

رواه أحمد والطبراني في "الكبير" ورجاله ثقات.

10. عن الخدري أن عمرَ قالَ: يا نبيَّ اللهِ أنتَ أفضلُ الناسِ رأيًا، إنَّ الناسَ إذَا سمعوا بها اتَّكلُوا

رواه البزار كما في "كشف الأستار" 12/1(8). وقال الهيثمي في ´المجمع 17/1: رواه البزار وفي إسناده: محمد بن أبي ليلى، وفيه ضعف. وحسنه الحافظ ابن حجر في " الفتح": 227/1:

11. عن عمرَ أنَّ رسولَ اللهِ صلى الله عليه و سلم أمرَه أن يؤذنَ في الناسِ بنحوِه، فقالَ عمرُ: إذًا يتكلوا. قال صلى الله عليه و سلم: "دَعْهم يَتَّكِلوا"

رواه البزار في "البحر الزخار" 276/1(174). وقال الهيثمي في ´المجمع 16/117: رواه أبو يعلى والبزار، وفي إسناده: عبد الله بن محمد بن عقيل، وهو ضعيف لسوء حفظه.

12. عن بلالٍ قال له صلى الله عليه و سلم: "نادِ في الناسِ"، بنحوه. قال إذًا يتكلوا. قال: "وإن اتّكلوا"

(2).(2) رواه الطبراني 366/1 (1123). وقال الهيثمي في ´المجمع 18/1: رواه الطبراني في الكبير، وفيه: المنهال بن خليفة، وهو منكر الحديث.

13. مُعَاذِ بْنِ جَبَلٍ: كُنْتُ رِدْفَ النبيِّ صلى الله عليه و سلم عَلَى حِمَارٍ يُقَالُ لَهُ: عُفَيْرٌ فَقَالَ: "يَا مُعَاذُ هل تَدْرِي مَا حَقُّ اللَّهِ عَلَى عِبَادهِ، وَمَا حَقُّ الْعِبَادِ عَلَى اللَّهِ؟" قُلْتُ: اللَّهُ وَرَسُولُهُ أَعْلَمُ. قَالَ: "فَإِنَّ حَقَّ اللَّهِ عَلَى الْعِبَادِ أَنْ يَعْبُدُوه، وَلَا يُشْرِكُوا بِهِ شَيْئًا، وَحَقُّ الْعِبَادِ عَلَى اللَّهِ أَلَا يُعَذِّبَ مَنْ لَا يُشْرِكُ بِهِ شَيْئًا". فقُلْتُ: يَا رَسُولَ اللَّهِ أَفَلَا أُبَشِّرُ النَّاسَ؟ قَالَ: "لَا تُبَشِّرْهُمْ فَيَتَّكِلُوا". قال أنسٌ: فأخبر بها معاذٌ عندَ موتِه تأثمًا.

رواه البخاري (128)، ومسلم (32)، والترمذي (2643).

14. أَبو ذَرٍّ: خَرَجْتُ لَيْلَةً مِنَ اللَّيَالِي فَإِذَا رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلمَ يَمْشِي وَحْدَهُ لَيْسَ مَعَهُ إِنْسَانٌ، فقُلْت: إنه يَكْرَهُ أَنْ يَمْشِيَ مَعَهُ أَحَدٌ، فَجَعَلْتُ أَمْشِي فِي ظِلِّ الْقَمَرِ، فَالْتَفَتَ فَرَآنِي فَقَالَ: "مَنْ هَذَا؟" فقُلْتُ: أَبُو ذَرٍّ جَعَلَنِي اللَّهُ فِدَاكَ. فقَالَ: "يَا أَبَا ذَرٍّ تَعَالَه". قَالَ: فَمَشَيْتُ مَعَهُ سَاعَةً فَقَالَ: "إِنَّ الْمُكْثِرِينَ هُمُ الْمُقِلُّونَ يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِلَّا مَنْ أَعْطَاهُ اللَّهُ خَيْرًا فَنَفح فِيهِ عن يَمِينِهِ وَشِمَالِهِ، وَبَيْنَ يَدَيْهِ وَوَرَائِهِ وَعَمِلَ فِيهِ خَيْرًا". قَالَ: فَمَشَيْتُ مَعَهُ سَاعَةً فَقَالَ لِي: "اجْلِسْ هَا هُنَا". قَالَ: فَأَجْلَسَنِي فِي قَاعٍ حَوْلَهُ حِجَارَةٌ فَقَالَ لِي: "ها هُنَا حَتَّى أَرْجِعَ إِلَيْكَ". قَالَ: فَانْطَلَقَ فِي الْحَرَّةِ حَتَّى لَا أَرَاهُ فَلَبِثَ عَنِّي فَأَطَالَ اللُّبْثَ، ثُمَّ إِنِّي سَمِعْتُهُ يقول وَهُوَ مُقْبِلٌ: "وَإِنْ سَرَقَ وَإِنْ زَنَى". قَالَ: فَلَمَّا جَاءَ لَمْ أَصْبِرْ فقُلْتُ: يَا نَبِيَّ اللَّهِ جَعَلَنِي اللَّهُ فِدَاكَ، مَنْ تُكَلِّمُ فِي جَانِبِ الْحَرَّةِ، مَا سَمِعْتُ أَحَدًا يَرْجِعُ إِلَيْكَ شَيْئًا؟ قَالَ: "ذاِكَ جِبْرِيلُ عَرَضَ لِي فِي جَانِبِ الْحَرَّةِ فقَالَ: بَشِّرْ أُمَّتَك مَنْ مَاتَ لَا يُشْرِكُ بِاللَّهِ شَيْئًا دَخَلَ الْجَنَّةَ. فقُلْتُ: يَا جِبْرِيلُ وَإِنْ سَرَقَ وَإِنْ زَنَى؟ قَالَ: نَعَمْ". قُلْتُ: يا رسولَ اللهِ، وَإِنْ سَرَقَ وَإِنْ زَنَى؟ قَالَ: "نَعَم". ْقلت: وإن سرق وإن زنى؟ قال: "نعم وَإِنْ شَرِبَ الْخَمْرَ" للشيخين.

رواه البخاري (6433)، ومسلم (94).

15. وزاد الترمذي في أخرى في المرَّةِ الرَّابِعَةِ: "عَلَى رَغْمِ أَنْفِ أَبِي ذَرٍّ"

الترمذي (2644) مختصرا.

16. 16 جَابِرِ رفعه: "ثِنْتان مُوجِبَتَانِ" قَالَ رجل: يا رسولَ اللهِ ما الموجبتان؟ قال: "مَنْ مَاتَ يُشْرِكُ بِاللَّهِ شَيْئًا دَخَلَ الْنار، وَمَنْ مَاتَ لا يُشْرِكُ بِاللَّهِ شَيْئًا دَخَلَ الجنةَ"

رواه مسلم (93).

17. ابْن شِهَابٍ: أَخْبَرَنِي مَحْمُودُ بْنُ الرَّبِيعِ: أَنَّهُ عَقَلَ رَسُولَ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم، وَعَقَلَ مَجَّةً مَجَّهَا فِي وَجْهِهِ مِنْ بِئْرٍ كَانَتْ فِي دَارِهِمْ، وزَعَمَ أَنَّهُ سَمِعَ عِتْبَانَ بْنَ مَالِكٍ الْأَنْصارِيَّ وَكَانَ مِمَّنْ شَهِدَ بَدْرًا مَعَ رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم يَقُولُ: كُنْتُ أُصَلِّي لِقَوْمِي بَنِي سَالِمٍ، وَكَانَ يَحُولُ بَيْنِي وَبَيْنَهُمْ وَادٍ، إِذَا جَاءَتِ الْأَمْطَارُ يَشُقُّ عَلَيَّ اجْتِيَازُهُ قِبَلَ مَسْجِدِهِمْ، فَجِئْتُ رَسُولَ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فَقُلْتُ لَهُ: إِنِّي أَنْكَرْتُ بَصَرِي، وَإِنَّ الْوَادِيَ الَّذِي بَيْنِي وَبَيْنَ قَوْمِي يَسِيلُ إِذَا جَاءَتِ الْأَمْطَارُ، فَيَشُقُّ عَلَيَّ اجْتِيَازُهُ، فَوَدِدْتُ أَنَّكَ تَأْتِي فَتُصَلِّيَ في بَيْتِي مَكَانًا أَتَّخِذُهُ مُصَلًّى. فَقَالَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم: "سَأَفْعَلُ" فَغَدَا عَلَيَّ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم وَأَبُو بَكْرٍ بَعْدَ مَا اشْتَدَّ النَّهَارُ، فَاسْتَأْذَنَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلمَ فَأَذِنْتُ لَهُ، فَلَمْ يَجْلِسْ حَتَّى قَالَ: "أَيْنَ تُحِبُّ أَنْ أُصَلِّيَ مِنْ بَيْتِكَ؟" فَأَشَرْتُ إِلَى الْمَكَانِ الَّذِي أُحِبُّ أَنْ يُصَلِّيَ فِيهِ، فَقَامَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فَكَبَّرَ، َفَصَفَفْنَا وَرَاءَهُ، فَصَلَّى رَكْعَتَيْنِ ثُمَّ سَلَّمَ وَسَلَّمْنَا حِينَ سَلَّمَ، فَحَبَسْتُهُ عَلَى خَزيرٍ يُصْنَعُ لَهُ فَسَمِعَ أَهْلُ الدَّارِ أن رَسُولَ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فِي بَيْتِي، فَثَابَ رِجَالٌ مِنْهُمْ حَتَّى كَثُرَ الرِّجَالُ فِي الْبَيْتِ فَقَالَ رَجُلٌ: مَا فَعَلَ مَالِكٌ لَا أَرَاهُ، فَقَالَ رَجُلٌ مِنْهُمْ: ذَلكَ مُنَافِقٌ لَا يُحِبُّ اللَّهَ وَرَسُولَهُ، فَقَالَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم: "لَا تَقُلْ ذَاكَ أَلَا تَرَاهُ قَالَ: لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ يَبْتَغِي بِذَلِكَ وَجْهَ اللَّهِ؟" فَقَالَ: اللَّهُ أعلم وَرَسُولُهُ أَعْلَمُ، أَمَّا نَحْنُ فَوَاللَّهِ ما نَرَى وُدَّهُ وَلَا حَدِيثَهُ إِلَّا إِلَى الْمُنَافِقِينَ. فقَالَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم: "فَإِنَّ اللَّهَ قَدْ حَرَّمَ عَلَى النَّارِ مَنْ قَالَ: لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ يَبْتَغِي بِذَلِكَ وَجْهَ اللَّهِ" قَالَ مَحْمُودٌ: فَحَدَّثْتُهَا قَوْمًا فِيهِمْ أَبُو أَيُّوبَ صَاحِبُ رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فِي غَزْوَتِهِ الَّتِي تُوُفِّيَ فِيهَا، وَيَزِيدُ بْنُ مُعَاوِيَةَ عَلَيْهِمْ بِأَرْضِ الرُّومِ، فَأَنْكَرَهَا عَلَيَّ أَبُو أَيُّوبَ، وقَالَ: وَاللَّهِ مَا أَظُنُّ رَسُولَ اللَّهِ صلى الله عليه وسلمَ قَالَ مَا قُلْتَ قَطُّ. فَكَبُرَ ذَلِكَ عَلَيَّ فَجَعَلْتُ لِلَّهِ عَلَيَّ إِنْ سَلَّمَنِي الله حَتَّى أَقْفُلَ مِنْ غَزْوَتِي أَنْ أَسْأَلَ عَنْهَا عِتْبَانَ بْنَ مَالِكٍ إِنْ وَجَدْتُهُ حَيًّا فِي مَسْجِدِ قَوْمِهِ، فَقَفَلْتُ فَأَهْلَلْتُ بِحَجَّةٍ، أَوْ عُمْرَةٍ، ثُمَّ سِرْتُ حَتَّى قَدِمْتُ الْمَدِينَةَ، فَأَتَيْتُ بَنِي سَالِمٍ، فَإِذَا عِتْبَانُ شَيْخٌ أَعْمَى يُصَلِّي لِقَوْمِهِ، فَلَمَّا سَلَّمَ مِنَ الصَّلَاةِ سَلَّمْتُ عَلَيْهِ، وَأَخْبَرْتُهُ مَنْ أَنَا، ثُمَّ سَأَلْتُهُ عَنْ ذَلِكَ الْحَدِيثِ فَحَدَّثَنِيهِ كَمَا حَدَّثَنِيهِ أَوَّلَ مَرَّةٍ.

رواه البخاري (1186)، ومسلم (33).

18. رواه النسائي 80/2، و مالك 223/1 (572).

19. أَبُو هُرَيْرَةَ، قُلْتُ: يَا رَسُولَ اللَّهِ مَنْ أَسْعَدُ النَّاسِ بِشَفَاعَتِكَ يَوْمَ الْقِيَامَة؟ قال: "لَقَدْ ظَنَنْتُ أَن لا يَسْأَلُنِي عَنْ هَذَا أَوَّلُ مِنْكَ؛ لِمَا رَأَيْتُ مِنْ حِرْصِكَ عَلَى الْحَدِيثِ، أَسْعَدُ النَّاسِ بِشَفَاعَتِي يَوْمَ الْقِيَامَةِ مَنْ قَالَ: لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ خَالِصًا مخلصًا مِنْ قَلْبه"

رواه البخاري (99).

20. وعنه رفعه: "وَالَّذِي نَفْسُ مُحَمَّدٍ بِيَدِهِ لَا يَسْمَعُ بِي أَحَدٌ مِنْ هَذِهِ الْأُمَّةِ يَهُودِيٌّ وَلَا نَصْرَانِيٌّ يَمُوتُ، وَلَمْ يُؤْمِنْ بِالَّذِي أُرْسِلْتُ بِهِ إِلَّا كَانَ مِنْ أَصْحَابِ النَّارِ"

رواه مسلم (153).

21. عن صُهَيْبٍ، رفعه: "عَجَبًا لِأَمْرِ الْمُؤْمِنِ، إِنَّ أَمْرَهُ كُلَّهُ له خَيْرٌ، وَلَيْسَ ذلكَ لِأَحَدٍ إِلَّا لِلْمُؤْمِنِ، إِنْ أَصَابَتْهُ سَرَّاءُ شَكَرَ فَكَانَ خَيْرًا، وَإِنْ أَصَابَتْهُ ضَرَّاءُ صَبَرَ فَكَانَ خَيْرًا"

رواه مسلم (2999).

22. وَهْبِ بْنِ مُنَبِّهٍ، قيل له: أَلَيْسَ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ مِفْتَاحُ الْجَنَّةِ؟ قَالَ: بَلَى، وَلَكِنْ لَيْسَ مِفْتَاحٌ إِلَّا لَهُ أَسْنَانٌ، فَإِنْ جِئْتَ بِمِفْتَاحٍ لَهُ أَسْنَانٌ فُتِحَ لَكَ، وَإِلَّا لَمْ يُفْتَحْ لَكَ.

رواه البخاري معلقا قبل حديث (1237) .

23. يحيى بن طلحة قالَ: إن عمرَ رأى طلحةَ كئيبًا بعد ما تُوفِّي رسولُ اللهِ صلى الله عليه و سلم واستُخلفَ أبو بكرٍ، فقالَ له: ما لكَ، لعلَّكَ ساءَك إمرةُ ابنِ عمِّكَ أبي بكرِ؟ قالَ: لا. وأثنى عليه خيرًا. وقال: إني لأجدركم ألا تسوءني إمرتُهُ، ولكنْ كلمةٌ سمعتُها من رسولِ اللهِ صلى الله عليه و سلم يقولُهَا، قالَ: إني لأعلمُ كلمةً لا يقولُهَا عبدٌ (مؤمنٌ) عندَ موتِهِ إلا فَرَّجَ الله عنه كربَتَهُ، وإنَّ جسدَهُ وروحَهُ ليجدانِ لها روحًا" فما منعني أن أسألَ عنها إلا القدرةُ عليها حتى ماتَ، قالَ عمرُ: إني لأعرفُهَا. قالَ: فلله الحمدُ، ما هي! قالَ: هل تعلمُ كلمةً هي أعظمُ من كلمةٍ عرضها على عمِّه عندَ الموتِ، و لو علم أنَّ شيئًا أعظمَ منها لأمره به. قالَ طلحةُ: هي واللهِ.

رواه أحمد 161/1، وأبو يعلى (655)، وصححه الألباني في ´صحيح الجامع (2492).

24. عُثْمَان: أَنَّ رِجَالًا مِنْ أَصْحَابِ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ حِينَ تُوُفِّيَ النَّبِيُّ صلى الله عليه وسلم حَزِنُوا عَلَيْهِ حَتَّى كَادَ بَعْضُهُمْ يُوَسْوِسُ قَالَ عُثْمَانُ: وَكُنْتُ مِنْهُمْ فَبَيْنَا أَنَا جَالِسٌ فِي ظِلِّ أُطُمٍ مِنَ الْآطَامِ مَرَّ عَلَيَّ عُمَرُ فَسَلَّمَ عَلَيَّ فَلَمْ أَشْعُرْ أَنَّهُ مَرَّ وَلَا سَلَّمَ، فَانْطَلَقَ عُمَرُ حَتَّى دَخَلَ عَلَى أَبِي بَكْرٍ فَقَالَ (لَهُ): مَا يُعْجِبُكَ أَنِّي مَرَرْتُ عَلَى عُثْمَانَ فَسَلَّمْتُ عَلَيْهِ فَلَمْ يَرُدَّ عَلَيَّ، وَأَقْبَلَ هُوَ وَأَبُو بَكْرٍ فِي وِلَايَةِ أَبِي بَكْرٍ رَضِي اللَّهُ عَنْهُ حَتَّى سَلَّمَا جَمِيعًا، ثُمَّ قَالَ أَبُو بَكْرٍ: جَاءَنِي أَخُوكَ عُمَرُ فَذَكَرَ أَنَّهُ مَرَّ عَلَيْكَ فَسَلَّمَ فَلَمْ تَرُدَّ عَلَيْهِ السَّلَامَ، فَمَا الَّذِي حَمَلَكَ عَلَى ذَلِكَ؟ قَالَ: قُلْتُ: مَا فَعَلْتُ. فَقَالَ عُمَر لي: وَاللَّهِ لَقَدْ فَعَلْتَ وَلَكِنَّهَا عُبِّيَّتُكُمْ يَا بَنِي أُمَيَّةَ، قَالَ: قُلْتُ: وَاللَّهِ مَا شَعَرْتُ أَنَّكَ مَرَرْتَ وَلَا سَلَّمْتَ، قَالَ أَبُوبَكْرٍ: صَدَقَ عُثْمَانُ، وَقَدْ شَغَلَكَ عَنْ ذَلِكَ أَمْرٌ، فَقُلْتُ: أَجَلْ. قَالَ: ومَا هُو؟ قَالَ عُثْمَانُ: تَوَفَّى اللَّهُ نَبِيَّهُ صلى الله عليه وسلم قَبْلَ أَنْ أسْأَلَهُ عَنْ نَجَاةِ هَذَا الْأَمْرِ. قَالَ أَبُو بَكْرٍ: قَدْ سَأَلْتُهُ عَنْ ذَلِكَ. قَالَ: فَقُمْتُ إِلَيْهِ فَقُلْتُ لَهُ: بِأَبِي أَنْتَ وَأُمِّي، أَنْتَ أَحَقُّ بِهَا. قَالَ أَبُو بَكْرٍ قُلْتُ: يَا رَسُولَ اللَّهِ مَا نَجَاةُ هَذَا الْأَمْرِ؟ فَقَالَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلمَ: "مَنْ قَبِلَ مِنِّي الْكَلِمَةَ الَّتِي عَرَضْتُ عَلَى عَمِّي فَرَدَّهَا عَلَيَّ فَهِيَ لَهُ نَجَاةٌ" رواه أحمد 6/1، والبزار كما في ´كشف الأستار 8/1 (1)، والطبراني 174/2 (2839). وقال الهيثمي في ´المجمع 14/1: فيه رجل لم يُسَمَّ، ولكن الزهري وثقه وأبهمه.

25. جرير رفعه: "من مات لا يشرك بالله شيئا لم يتند بدم حرام أُدخل من أي أبواب الجنة شاء"رواه الطبراني 309/2 (2285). وقال الهيثمي في ´المجمع 19/1: رواه الطبراني، ورجاله موثوقون.

26. رِفَاعَةَ الْجُهَنِيِّ أَقْبَلْنَا مَعَ رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم حَتَّى إِذَا كُنَّا بِالكديدِ أَوْ قَالَ بِقُدَيْدٍ فَجَعَلَ رِجَالٌ يَسْتَأْذِنُونَ إِلَى أَهْلِيهِمْ فَيَأْذَنُ لَهُمْ، فَقَامَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فَحَمِدَ اللَّهَ وَأَثْنَى عَلَيْهِ، ثُمَّ قَالَ: "مَا بَالُ رِجَالٍ يَكُونُ شِقُّ الشَّجَرَةِ الَّتِي تَلِي رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ أَبْغَضَ إِلَيْه مِنَ الشِّقِّ الْآخَر"؟ فَلَمْ يُرَ عِنْدَ ذَلِكَ مِنَ الْقَوْمِ إِلَّا بَاكِيًا، فَقَالَ رَجُلٌ: إِنَّ الَّذِي يَسْتَأْذِنُ بَعْدَ هَذَا لَسَفِيهٌ. فَحَمِدَ اللَّهَ وَقَالَ خيرًا، وقال: "أَشْهَدُ عِنْدَ اللَّهِ لَا يَمُوتُ عَبْدٌ يَشْهَدُ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ وَأَنِّي رَسُولُ اللَّهِ صِدْقًا مِنْ قَلْبِهِ، ثُمَّ يُسَدِّدُ إِلَّا سُلِكَ فِي الْجَنَّةِ، قَالَ: وَقَدْ وَعَدَنِي رَبِّي عَزَّ وَجَلَّ أَنْ يُدْخِلَ مِنْ أُمَّتِي (الجنة)(2 ) سَبْعِينَ أَلْفًا لَا حِسَابَ عَلَيْهِمْ وَلَا عَذَابَ، وَإِنِّي لَأَرْجُو أَنْ (لَا)( 3) يَدْخُلُوهَا حَتَّى تَبَوَّءُوا أَنْتُمْ، وَمَنْ صَلَحَ مِنْ آبَائِكُمْ وَأَزْوَاجِكُمْ وَذُرِّيَّاتِكُمْ مَسَاكِنَ فِي الْجَنَّةِ" رواه أحمد 16/4. وقال الهيثمي في ´المجمع 20/1: رواه أحمد ورجاله موثوقون.

27. عمران بن حصين، رفعه: "من علم أن الله ربُه، وأنّي نبيُهُ موقنًا من قلبه" وأومأ بيده إلى جلده "حرّمه الله على النار" رواه البزار في ´البحر الزخار 37/938 (3555 ، ورواه الطبراني 124/18 (253)، وقال الهيثمي في ´المجمع 19/1: في إسناده: عمر بن محمد بن صفوان، وهو واهي الحديث. وضعفه الألباني في ´الضعيفة (1355).

28. عياض الأنصاري، رفعه: إن لا إله إلا الله، كلمة على الله كريمةٌ، لها عند الله مكان، من قالها صادقًا أدخله الله بها الجنة، ومن قالها كاذبًا حقنتْ دمهُ، وأحرزت ماله، ولقي الله غدًا فحاسبه رواه البزار كما في ´الأستار 10/1 (4)، وقال: ولا نعلم أسند عياض إلا هذا. وقال الهيثمي في ´المجمع 26/1: رواه البزار ورجاله مؤثوقون إن كان تابعيه عبد الرحمن بن عبد الله بن مسعود.

29. مُعَاذِ: كُنْتُ مَعَ النَّبِيِّ صلى الله عليه وسلمَ فِي سَفَرٍ، فَأَصْبَحْتُ يَوْمًا قَرِيبًا مِنْهُ وَنَحْنُ نَسِيرُ، فَقُلْتُ: يَا رَسُولَ اللَّهِ أَخْبِرْنِي بِعَمَلٍ يُدْخِلُنِي الْجَنَّةَ، وَيُبَاعِدُنِي من النَّارِ، قَالَ: لَقَدْ سَأَلْتَنِي عَنْ عَظِيمٍ، وَإِنَّهُ لَيَسِيرٌ عَلَى مَنْ يَسَّرَهُ اللَّهُ عليه، تَعْبُدُ اللَّهَ وَلَا تُشْرِكُ بِهِ شَيْئًا، وَتُقِيمُ الصَّلَاةَ، وَتُؤْتِي الزَّكَاةَ، وَتَصُومُ رَمَضَانَ، وَتَحُجُّ الْبَيْتَ، ثُمَّ قَالَ: ( أَلَا أَدُلُّكَ عَلَى أَبْوَابِ الْخَيْرِ؟ ) قلت: بلى يا رسولَ اللهِ، قال : ( الصَّوْمُ جُنَّةٌ وَالصَّدَقَةُ تُطْفِئُ الْخَطِيئَةَ كَمَا يُطْفِئُ الْمَاءُ النَّارَ، وَصَلَاةُ الرَّجُلِ مِنْ جَوْفِ اللَّيْلِ شعار الصالحين )، ثُمَّ تَلَا قوله تعالي: {تَتَجَافَى جُنُوبُهُمْ عَنِ الْمَضَاجِعِ يدعون ربهم خوفا وطمعا} الآية ثُمَّ قَالَ: (أَلَا أُخْبِرُكَ بِرَأْسِ الْأَمْرِ وَعَمُودِهِ وَذِرْوَةِ سَنَامِهِ )، فقُلْتُ: بَلَى يَا رَسُولَ اللَّهِ، قَالَ:( رَأْسُ الْأَمْرِ الْإِسْلَامُ، وَعَمُودُهُ الصَّلَاةُ، وَذِرْوَةُ سَنَامِهِ الْجِهَادُ )، ثُمَّ قَالَ: ( أَلَا أُخْبِرُكَ بِمَلَاكِ ذَلِكَ كُلِّهِ؟ ) قُلْتُ: بَلَى يَا رسولَ اللَّهِِ، قَالَ:( كُفَّ عَلَيْكَ هَذَا) وأشار إلى لسانه – قُلْتُ: يَا نَبِيَّ اللَّهِ وَإِنَّا لَمُؤَاخَذُونَ بِمَا نَتَكَلَّمُ بِهِ؟ قَالَ: ( ثَكِلَتْكَ أُمُّكَ يَا مُعَاذُ وَهَلْ يَكُبُّ النَّاسُ فِي النَّارِ عَلَى وُجُوهِهِمْ أَوْ قال عَلَى مَنَاخِرِهِمْ إِلَّا حَصَائِدُ أَلْسِنَتِهِم؟! رواه الترمذي (2616)، وقال: هذا حديث حسن صحيح.

30. أَبو أَيُّوبَ: أَنَّ رَجُلًا أتى النَّبِيِّ صلى الله عليه وسلم قال: أَخْبِرْنِي بِعَمَلٍ يُدْخِلُنِي الْجَنَّةَ ويباعدني من النار، فقَالَ القوم: مَا لَهُ مَا لَهُ؟ فَقَالَ (النبي)( 2) صلى الله عليه وسلم: "أَرَبٌ مَا لَهُ تَعْبُدُ اللَّهَ لا تُشْرِكُ بِهِ شَيْئًا، وَتُقِيمُ الصَّلَاةَ، وَتُؤْتِي الزَّكَاةَ ذرها" رواه البخاري (2639)، ومسلم (13)، والنسائي 234/1.

31. ابْنَ عَمْرِو بْنِ الْعَاصِ، رفعه: "إِنَّ اللَّهَ سَيتُخَلِّصُ رَجُلًا مِنْ أُمَّتِي عَلَى رُءُوسِ الْخَلَائِقِ يَوْمَ الْقِيَامَةِ، فَيَنْشُرُ لهَ تِسْعَةً وَتِسْعِينَ سِجِلًّا كُلُّ سِجِلٍّ مِثْلُ مَدِّ الْبَصَرِ، ثُمَّ يَقُولُ: أَتُنْكِرُ مِنْ هَذَا شَيْئًا؟ أَظَلَمَتكَ كَتَبَتِي الْحَافِظُونَ؟ فَيَقُولُ: لَا يَا رَبِّ، فَيَقُولُ: أَفَلَكَ عُذْرٌ؟ فَيَقُولُ: لَا يَا رَبِّ. فَيَقُولُ تعالى: بَلَى إِنَّ لَكَ عِنْدَنَا حَسَنَةً، فَإِنَّهُ لَا ظُلْمَ عَلَيْكَ الْيَوْمَ، فيَخْرجُ بِطَاقَةٌ فِيهَا: أَشْهَدُ أَنْ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ وَأَشْهَدُ أَنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ، فَيَقُولُ: احْضُرْ وَزْنَكَ فَيَقُولُ: يَا رَبِّ مَا هَذِهِ الْبِطَاقَةُ مَعَ هَذِهِ السِّجِلَّاتِ؟ فَقَالَ: فإِنَّكَ لَا تُظْلَمُ، فَتُوضَعُ السِّجِلَّاتُ فِي كَفَّةٍ وَالْبِطَاقَةُ فِي كَفَّةٍ، فَطَاشَتِ السِّجِلَّاتُ. وَثَقُلَتِ الْبِطَاقَةُ، ولَا يَثْقُلُ مَعَ اسْمِ اللَّهِ شَيْءٌ" رواه الترمذي (2639)، وقال: هذا حديث حسن غريب. وقال الحاكم في ´المستدرك 1/6: صحيح على شرط مسلم، ووافقه الذهبي.


bottom of page