GAZALI: Objašnjenje na šta upućuju termini nauke

OBJAŠNJENJE NA ŠTA UPUĆUJU TERMINI NAUKE

Veoma je važno objasniti sami pojam pokuđenih nauka. Do toga je došlo nakon deformacije koju su određene riječi pretrpjele nakon prvog stoljeća islama. Za vremena Resula, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba i prve generacije islama ovi termini imali su sasvim drugo značenje. Kao primjer uzet ćemo sljedećih pet termina: fikh (pravo), ilm (znanje), tevhid (teologija), tezkir (opominjanje) i hikmet (filozofija).

U osnovi ove su riječi i termini koji se razumiju u isključivo pohvalnom i lijepom kontekstu, a oni koji su obnašali funkcije na koje upućuju ove riječi bili su počasni i ugledni nosioci vjerskoga života. Međutim, ove riječi u našem vremenu dobile su nova značenja i odrednice, tako da su srca počela osjećati animozitet prema ovim izrazima. No, pođimo redom.

EL-FIKH - Danas ovaj termin asocira na pitanja, odnosno nauku koja razmatra fetve, rješava komplikovane životne slučajeve, vodi polemike i debate. Onaj ko je u tome najstručniji i najvještiji slovi za najboljeg fakiha. Međutim, u prvom stoljeću islama, termin fikh je, prije svega, razmratrao i upućivao na duhovnu nauku, na bolesti ljudskog srca, na loša djela i postupke, na prednost ahireta nad dunjalukom. Na ova značenja termina fikh upućuju i ove kur’anske riječi:

“…da se upute u vjerske nauke i da opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.” 106

Fikh kojim se čovjek opominje i zastrašuje je ova vrsta Fikha o kojoj Kur’an govori. Taj efekat ne mogu poručiti različite forme Fikha poput onih koje govore o rastavi braka, oslobađanju roba, kletve, prokletstva, najamnine i sl. Naprotiv, preokupacija ovim pitanjima profilira individuu hladnog i kamenitog srca, lišenu pravih osjećanja i bogobojaznosti, a vidimo da je danas takvih najviše.

Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“Oni pameti imaju – a njima ne shvataju.” 107

I u ovom kur’anskom ajetu riječ fikh označava vjeru, a ne fetvu. Života mi, termin fikh (pravo) i fehm (inteligencija) su dva termina za jedno te isto značenje.

Allah, dželle ša‘nuhu, također kaže:

“Oni se više boje vas nego Allaha.” 108

Ovdje se, kao što vidimo, nedostatak straha od Allaha, dželle ša‘nuhu, a prisutnost straha od ljudi objašnjava nepoznavanjem fikha. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je jednoj delegaciji koja ga je posjetila, rekao:

“Ulema – to su fakihi.” 109

Sa’d b. Ibrahim Ez-Zehri, da mu se Allah smiluje, je jednom prilikom bio upitan: “Ko je najbolji fakih u Medini.” Odgovorio je: “Onaj koji se najviše boji Allaha, dželle ša‘nuhu” I iz ovoga odgovora se da zaključiti da je pobožnost (et-takva) plod i kruna znanja, ne fetve i presude. Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je jednom prilikom rekao:

“Hoćete li da vam kažem ko je savršen fakih?”

Rekoše: “Hoćemo Allahov poslaniče.”

Reče: “Onaj ko ljudima učvrsti nadu i vjeru u Allahovu milost, onaj ko ih ne oslobodi osjećaja Allahovog iskušenja i kazne, i onaj ko ne odbacuje Kur’an u korist nečega drugog.” 110

Enes b. Malik se, prenoseći riječi Resula, sallallahu alejhi ve sellem:

“Da cijeli dan provedem sa onima koji čine zikir draže mi je nego da oslobodim četiri roba” 111

okrenuo prema Zejd er-Rekašiju i Zijadu en-Nemiriju i rekao: “Zikir u našem vremenu nije bio kao danas kod vas, da neko drži predavanje citirajući hadise, a da ostali slušaju. Mi smo kroz naš zikir govorili o imanu, tumačenju i razumijevanju Kur’ana, izučavanju vjere, zahvaljujući samo Allahu, dželle ša‘nuhu, na Njegovim blagodatima koje nam je podario.” Nije teško uočiti da je za razumijevanje Kur’ana i zahvalnosti na blagodatima upotrijebljen termin “tefekkuh” – shvatanje.

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Čovjek ne može postati vrhunskim fakihom sve dotle dok ne bude imao sposobnost ljudima objasniti pitanje Allahovog, dželle ša‘nuhu, bića i dok ne bude imao sposobnosti sagledati različite aspekte Kur’ana.” 112

Hasan el-Basri daje ovakvu definiciju fakiha:

“Fakih je čovjek koji se odriče dunjaluka u ime ahireta, kojemu je vjera svjetlo i vodič, koji je konstantno u ibadetu prema Stvoritelju, koji suzdržava i kontroliše sebe da ne bi atakovao na reputaciju i ugled muslimana, ili pak njegovu imovinu, koji je u islamskom društvu uvijek u ulozi savjetnika i uputitelja.”

Dakle, i Hasan el-Basri, definišući pojam fakiha, ne reče da je to čovjek koji je verziran u komplikovana pitanja fetvi i sl. Naravno, to ne znači da se fakih nije bavio tim pitanjima, to je normalno i to se podrazumijeva, ali je prednost dao duhovnoj spoznaji. Međutim, onaj ko se istinski bavi duhovnom spoznajom ne može lahko doći do dunjalučkog interesa i pozicije, pa su duše željne dunjalučkog sjaja i pozicije pokušala Fikhu dati ulogu i smisao koji je suprotan Šerijatu.

EL-ILMU - I termin nauka (el-ilmu) prvobitno je označavao isključivo znanje o Allahu, dželle ša‘nuhu, Njegovim riječima, Njegovim stvaranjem i stvorenjima. Zato je Ibn Mes’ud, da mu se Allah, dželle ša‘nuhu, smiluje, nakon smrti halife hazreti Omera, da je Allah zadovoljan njim, rekao: “Sa njim je umrlo devet desetina znanja”, aludirajući time isključivo na znanje o Allahu, dželle ša‘nuhu. Danas se termin nauka prije svega svodi na vještinu u debati i raspravi posebnim pravnim (fikhskim) pitanjima i onaj ko na tom planu ispolji najviše uspjeha i sposobnosti, za njega se kaže istinski ālim. Onaj ko, pak, nema te vještine i sposobnosti u šerijatskim disciplinama smatra se nižerazrednim i manje sposobnim ālimom. Onaj ko je vješt u polemici i šerijatskim disciplinama najviše je naučno rangiran, pa makar taj ne poznavao ključne stvari iz domena Tefsira, Hadisa, mezhebske doktrine i sl. Ovakav sud i kriterij o znanju štetan je za mnoge, naročito za one koji su na početnom putu traženja nauke.

ET-TEVHID - Termin “et-tevhid” (nauka o Allahovoj, dželle ša‘nuhu, jednoći) danas označava skolastičku teologiju (Ilmul-Kelam), vještinu u debati i donošenju suprotnih argumenata. Ove skupine su same sebe nazvale ulemom Tevhida (el-mutekellimun) i pravde, mada je dobro poznato da u Prvom stoljeću Islama niko od njih ne bi mogao zaslužiti niti steći taj primat, čak šta više, svako otvaranje vrata polemici i sumnji u tom periodu rezultiralo je odbojnošću i kritikom. U prvom stoljeću islama nauka o Kur’anu smatrana je istinskom naukom, a isto tako, pojam Tevhida, što većina teologa danas ne razumije, ili neće da razumije, shvatana je na sasvim drugi način. Srž toga razumijevanja bazira se na uvjerenju da je sve, dobro i zlo, od Allaha, dželle ša‘nuhu, na tome se zasniva islamsko poimanje “Tevekkula” o čemu ćemu posebno govoriti kada dođemo do toga poglavlja. Plod te filozofije i ubjeđenja je ljudsko ponašanje u kojem nema očaja niti mržnje, nego zadovoljstvo i predaja odluci i sudu Stvoritelja. Ova filozofija “Tevhida” izvire iz riječi hazreti Ebu Bekra, kada je u svojoj bolesti upitan: “Hoćemo li ti potražiti liječnika?” Odgovorio je: “Liječnik mi je i dao ovu bolest!” Po drugoj verziji, kada se razbolio, upitan je: “Šta ljekar kaže o tvojoj bolesti?” Hazreti Ebu Bekr je odgovorio: “Rekao mi je: ‘Ja obično radim ono što želim’.” O ovome ćemo opširnije i argumentovanije govoriti u poglavljima o “Tevhidu” i “Tevekkulu”.

Tevhid je poput skupocjenog dragulja ili ploda koji oko sebe ima dvije ljušture. Ljudi su više preokupirani ljušturom nego jezgrom. Primjer preokupacije prvom ljušturom je primjer čovjeka koji jezikom izgovara “La ilahe illallah”. Ovo je tevhid kojim se negira trojstvo (poput onoga koji je u kršćanstvu), ali ovu vrstu tevhida može očitovati i munafik, koji možda govori suprotno od onoga što osjeća. Primjer druge ljušture, koja je bliža jezgri, je primjer osobe kod koje jezik i srce nisu u koliziji, to je slučaj većine običnog svijeta, i kao što smo ranije naglasili, zadatak teologa i jeste u tome da običan svijet održi na toj razini Tevhida i sačuva ga od opasnih novotarija i utjecaja. Treće i najznačajnije to je jezgro Tevhida - da čovjek sve stvari posmatra od samog Izvora, Allaha, dželle ša‘nuhu, tu nema bilo kakvog drugog utjecaja niti posrednika. To je Tevhid lišen svake naklonosti i strasti osim ljubavi i osjećaja prema Allahu, dželle ša‘nuhu. Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“Reci ti meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo?” 113

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Najmrže božanstvo na Zemlji Allahu, dželle ša‘nuhu, je strast.”114

Ko dobro analizira ovaj fenomen na kraju će doći do zaključka da i obožavalac kipova, ustvari, obožava svoju strast, odnosno nastavlja tradiciju svojih očeva, a ta sklonost duše je, ustvari, ta strast. Ovo je Tevhid koji je lišen svakog obzira prema stvorenjima i stvarima, jer toga i ne može biti kod onoga ko polazište svega vidi samo od Stvoritelja. Pod terminom “et-Tevhid”, u osnovi podrazumijeva se specifični stepen i pozicija, a to je pozicija iskrenih i odanih robova Allahovih – mekamu es siddikin. Ali, dragi čitaoče, pogledaj kako je i u ovom slučaju termin “Tevhid” shvaćen u sasvim pogrešnom kontekstu, to je kao kada bi čovjek izjutra započeo svoj dan i okrenuvši se prema Kibli izgovorio:

“Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome ko je nebesa i Zemlju stvorio”, 115

ali, ako bi ovo okretanje bilo izraženo samo jezikom ali ne i dušom i srcem, onda bi to bila prva laž sa kojom je dotični počeo svoj dan. Okretanje prema Kibli nije okretanje prema Allahu, jer prilaz Njegovom Biću ne može biti u kontekstu prostora i granica. Šta vrijedi ako se neko riječima deklarativno izjasni da se okrenuo Allahu, dželle ša‘nuhu, a srcem i djelima se potpuno okrenuo dunjaluku i ne bira sredstva pomoću kojih će se dograbiti kapitala, položaja i vlasti? Onaj ko se istinski okrene prema “Onome ko je stvorio nebesa i Zemlju” vidi samo Jednoga i Njemu se obraća i predaje. Poslušnost i pokornost izražava i izvršava samo prema Allahu, dželle ša‘nuhu:

“Reci: Allah! Zatim ih ostavi neka se svojim lažima zabavljaju.” 116

Naravno, ovdje se ne misli na govor jezikom nego srcem, jer jezik griješi, srce je izvor Tevhida.

EZ-ZIKRU - Četvrti termin čije je izvorno značenje doživjelo izmjenu je nauka o Zikiru (“ez-zikru – et-tezkiru”). To je vid nauke kroz koju se čovjek priziva Allahu, dželle ša‘nuhu, a istovremeno upozorava i opominje. Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“I nastavi savjetovati, savjet će vjernicima doista koristiti.” 117

Mnogo je hadisa Alejhisselama u kojima se pohvalno izrazio o skupovima zikira, jedan od tih je i ovaj:

“Kada prođete pored džennetskih bašča, stanite i uživajte.”

Rečeno je: Šta su džennetske bašče? Odgovorio je:

“Skupovi Zikira.” 118

U drugom hadisu Resul, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

“Pored melekā čuvara (kiramen katibin – koji registruju ljudska djela), Allah, dželle ša‘nuhu, ima meleke koji krstare horizontom (dunjalukom). Kada naiđu i vide ljude koji čine zikir, oni zovnu jedni druge: Pristupite skupu koji želite! Oni okruže i pridruže se Zikiru, slušaju i uče.” 119

Ali, skupovi zikira u našem vremenu postali su nešto drugo. Ti skupovi su umjesto zikirom ispunjeni pripovjedačkom djelatnošću, poezijom, plesom i herezom. Sve ovo nije bila praksa za vremena Resula, sallallahu alejhi ve sellem, niti za vrijeme Ebu Bekra, hazreti Omera, da je Allah sa njima zadovoljan. Ova pojava datira od vremena “fitne” (događaji u vremenu hazreti Osmana i hazreti Alije – op-prev.).

Što se tiče pripovijedanja to je inovacija (bid’atun). Postoji predanje po kojem je bilo zabranjeno prisustvovati predavanjima koja su držali pripovjedači (el-kussas), a kažu da to uopšte nije bilo u vremenu Resula, sallallahu alejhi ve sellem,120 niti u vremenu Ebi Bekra i Omer b. Hattaba.

Nakon hazreti Omera, u vremenu “el-fitne” (zavade i iskušenja) dolazi do ove pojave. Predaja kaže da je jednom prilikom sin hazreti Omera izašao iz jedne od džamija rekavši: “Izašao sam iz džamije zbog pripovjedača, da on nije bio tu ne bih izašao.”

Damre je rekao: “Upitao sam Sufjana es-Sevrija: ‘Da li da slušamo pripovjedače’?” On odgovori: “Okrenite leđa inovacijama.”

Abdullah b. Avn je rekao: “Došao sam kod Muhammed b. Sirina koji me upita: Šta ima novo danas?” Rekoh mu da je emir stavio zabranu pripovjedačima da govore u džamijama, na šta on reče: “U pravu je.”

A’meš je ušao u jednu džamiju u Basri i primijetio čovjeka kako okupljenoj masi pripovijeda i počinje sa: “Pripovijedao nam je A’meš…” A’meš se priključio halki i počeo čupati dlake iz svoga pazuha. Pripovjedač, indigniran tim gestom, će reći A’mešu: “O starče, zar te nije stid?” A’meš odgovori: “Zašto? Ja sam u pravu, a ti lažeš. Ja sam A’meš.”

Ahmed b. Hanbel je rekao: “Niko više ne laže od pripovjedača i prosjaka.”

Hazreti Alija je protjerao pripovjedače iz centralne džamije u Basri. Za razliku od ovih zadržan je Hasan el-Basri jer je svoj govor u džamiji fokusirao na pitanja razmišljanja o ahiretu i smrti, upozoravao na ljudske nedostatke i slabosti, o Allahovim, dželle ša‘nuhu, blagodatima i ljudskoj nezahvalnosti.

Ovaj metod kazivanja je pohvaljen i zasnovan je na šerijatskoj osnovi. Ebu Zerr prenosi da je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Bolje je prisustvovati skupu zikira nego hiljadu rekata klanjati. Bolje je prisustvovati skupu zikira nego hiljadu bolesnika obići. Bolje je prisustvovati naučnom skupu nego hiljadu dženaza ispratiti.”

Na ovo je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, upitan: “Allahov Poslaniče, je li to bolje i od učenja Kur’ana?” Odgovorio je: “Zar se učenje Kur’ana može povezati osim sa naukom?”121

Hazreti Ata’, da mu se Allah smiluje, jednom prilikom reče: “Jednim prisustvom Zikiru okaje se i popravi sedamdeset beskorisnih skupova”. Od ovih i sličnih hadisa dekorateri i lažljivci su sebi uzeli argument za pisanje svojih izmišljotina i bajki. U svojoj pripovjedačkoj djelatnosti nisu se držali kur’anskoga kazivanja, nego su, uzimajući pripovijetke iz raznih izvora, mnoge stvari dodavali u svojim kazivanjima. Pripovjedačka djelatnost ima u sebi i ono što je pozitivno i korisno, a ima i ono što je negativno i štetno, pa makar bilo i tačno. Onaj ko se prihvati ove djelatnosti izlaže se opasnosti da pomiješa istinu i laž, korist i štetu, zato se ona i zabranjuje.

Interesantan je stav Ahmed b. Hanbela po ovom pitanju, on kaže: “Ljudi imaju potrebu za istinskim pripovjedačem, ako pripovijetka tretira životopis nekoga od Allovih poslanika, što tangira i usmjerava čovjeka u vlastitom životu, ako je pripovjedač iskren i ako je njegov rivajet tačan, ne vidim razloga da bi to trebalo biti zabranjeno. Međutim, u ovoj djelatnosti (pripovjedačkoj – op.prev.) treba se čuvati propusta i grešaka, a koje običan čovjek teško registruje i opaža. On za sebe nalazi opravdanje, govoreći da svaki čovjek griješi, da on ništa ne izmišlja nego samo prenosi to što je rekao dotični šejh i dotični uglednik i autoritet, ako je on progriješio, koji je veći od mene, onda sam pogriješio i ja itd…”

Za čovjeka je najbolje da se drži pripovijedanja baziranog na Kur’anu i provjerenim predajama Resula, sallallahu alejhi ve sellem. Ima onih koji dozvoljavaju upotrebu poučne i privlačne pripovijetke i anegdote, jer je i to jedan od metoda kojim se čovjek dobija i privlači. No, ovo je ipak šejtanska sklonost i karakteristika, u iznošenju istine morali bi se osloboditi svake laži, na šta nas jasno upućuje Allah, dželle ša‘nuhu. i Njegov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kada je u pitanju uputa (va’zun) nije volio rimu i to je smatrao neprirodnim i izvještačenim. Kada je Abdullah b. Revaha u jednoj svojoj kompoziciji tri puta upotrijebio rimu Resul, sallallahu alejhi ve sellem, ga je upozorio rekavši:

“O Abdullah, čuvaj se kitnjastih izraza (rimovanja pri govoru).” 122

Po ovom bi trebalo izbjegavati rimu u govoru više od dva puta. Kada je jedan čovjek pitao Resula, sallallahu alejhi ve sellem, o krvarini djeteta u majčinoj utrobi, koje nije jelo, pilo niti davalo glasa, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, mu je odgovorio:

“Govor ti liči govoru beduina.” 123

Što se, pak, poezije tiče, prekomjerna upotreba poezije u propovijedi (va’z) bez sumnje je pokuđena. Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svako dolinom blude.” 124

Isto tako, Allah, dželle ša‘nuhu, kaže:

“Mi Poslanika nismo pjesništvu učili. To mu ne priliči.” 125

Ono što propovjednici najviše koriste iz poezije vezano je za ljubavne epizode, ljepotu i čari voljene osobe, ljepota ljubavnog sjedinjenja i sastanka i bol i tuga rastanka. Budući da ovakvim skupovima najviše prisustvuje neuk i neobrazovan svijet, čije su strasti i prohtjevi jako izraženi, a svijest (srce) i kontrola nad strastima dosta potisnuta, normalno je da ovakvi skupovi rezultiraju raznim vrstama fesada i izopačenosti. U ovakvim prilikama i okolnostima od poezije bi trebalo koristiti prvenstveno ono što djeluje u pravcu savjeta, upute, mudrosti i smirenosti. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Zaista, u poeziji ima mudrosti.” 126

Kada bi ovakvim seansama poezije prisustvovale osobe čija su srca ispunjena spoznajom o Allahu, dželle ša‘nuhu, i ljubavlju prema Njemu, ovakva poezija zasigurno ne bi na njih imala štetnog utjecaja. O tome ćemo opširnije govoriti u poglavlju o slušanju i muzici.

Poznato je da je El-Džunejd, da mu se Allah smiluje, imao običaj izlagati samo pred 10 – 15 osoba. Ako bi ih bilo više on ne bi govorio. Njegov skup (medžlis) nikada nije dostigao broj od 20 ljudi. Jednom je u kući Ibn Salama, gdje se zadesio i El-Džunejd, došla grupa ljudi i ponuđeno mu je da se obrati, jer su to “njegovi slušaoci i društvo”, ali je odbio da se obrati rekavši: “Ovo nije moje društvo, moje je društvo probranih i odabranih.”

Vezano za “eš-šathu”, to su čudni izrazi nekih sufija, a imamo dvije kategorije toga izraza.

- Prvi izraz označava tvrdnje i dove koje nadugo i naširoko govore o ljubavi (ašk) prema Allahu, dželle ša‘nuhu. To ide do te mjere da čovjek dođe u stanje u kome tvrdi da se uzdigao, da su nestale sve barijere (hidžab) koje mu onemogućuju viđenje Allaha, dželle ša‘nuhu, i razgovor s Njim. Oni sebe porede sa El-Husejn b. Mensur el-Halladžom koji je kažnjen smrću zbog izgovora sličnih riječi. Pozivaju se na njegove riječi “Ene el-Hakku” (Ja sam Hakk – Istina) kao i na riječi Ebi Jezid el-Bistamije: “Subhani, Subhani” (Moja veličina). Ovakve jezične formulacije i konstrukcije su velika opasnost, naročito za običnog čovjeka. Taj čovjek zapostavlja i napušta svoj posao i zanimanje i uporan je u ovakvim tvrdnjama. Koliko se god ovim osobama pokušaju osporiti ovakve njihove tvrdnje, oni ostaju dosljedni svojih ubjeđenja i pokušavaju dokazati da su njihove tvrdnje rezultat intuicije – otkrovenja Istine. Ovakve pojave su u našim gradovima pričinile dosta zla, a neprosvijećenim velike štete. Svakoga ko govori nešto poput ovoga, po propisima Allahove vjere, sevab bi bilo ubiti. To bi bilo sevabnije nego spasiti život deseterici!

Što se, pak, tiče Ebu Jezida el-Bistamija, da mu se Allah smiluje, nije tačno to što mu se pripisuje. Vjerovatno su ga čuli da on, govoreći o Allahu, dželle ša‘nuhu, izgovara:

“Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga osim Mene nema; zato se samo meni klanjaj” 127

- Druga vrsta “eš-šatha” su riječi i govor koji je teško razumjeti, iza forme tih termina su veličanstveni pojmovi, ali u suštini to se sve gubi i zamagljuje. Termini i izrazi su najčešće nerazumni i sami nosioci ih ne mogu objasniti. Termini i riječi su, uglavnom, rezultat njihove zbrke i konfuzije u razumu i mislima. I ovakva mišljenja i stavovi su vrlo opasni jer uznemiruju srca, zbunjuju razum i intelekt. Na kraju, ove pojmove svako tumači na svoj način rukovodeći se vlastitim naklonostima i iluzijama, a nikako naučnim faktima i argumentima. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Ako se ljudima obratite na način da vaš govor ne razumiju, to im je velika opasnost i iskušenje.” 128

Isto tako, Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

“Govorite ljudima u onoj mjeri u kojoj će vas razumjeti, poštedite ih onoga što ne razumiju, želite li da taj laže Allaha i Njegova poslanika?” 129

Ovo je slučaj kada onaj ko upućuje govor isti razumije, a onaj kome se upućuje ga ne razumije. Šta da se tek kaže za slučaj gdje govor ne razumije ni onaj ko ga upućuje? Ako autor govora isti razumije, a ne razumije ga onaj kome se upućuje, trebao bi se suzdržati govora.

U jednoj od svojih poruka Isa, alejhisselam, kaže ovako: “Nemojte mudrost prenositi na one koji ne mogu da je shvate jer ćete im u tom slučaju nasilje nanijeti, ali isto tako nemojte sprečavati one koji su dostojni mudrosti da dođu do nje jer ćete im time nepravdu nanijeti. Budite poput ljekara koji lijek stavlja na bolesno mjesto.” U drugoj predaji stoji: “Ko mudrost da onome ko je nije dostojan, taj je neznalica, ko sprečava mudrost onome ko je zaslužuje, taj je silnik. Na mudrost se ima pravo, ona ima one koji su je dostojni. Svakom podaj njegovo pravo.”

Vezano za pojam krovovjerja (“et-tammāt”), to obuhvata sve ono što smo rekli za “eš-šath”. Tome treba samo dodati pokušaj da se nekim šerijatskim terminima, koji su poznati i ustaljeni, daju određeni ezoterični nazivi. Na taj način su neke sekte (npr. Batinijje) tumačile Kur’an. Ovo je, također, zabranjeno jer nanosi veliku štetu. Ako se termin koji je uspostavio sam Zakonodavac mijenja, bez odobrenja i upute Zakonodavca i bez opravdane potrebe, onda je to atak na govor Allahov i govor Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo je opasna novotarija (bid’atun), a nastala je iz težnje i želje za čudnim i nepoznatim, a ljudska duša je sklona i podložna takvim učenjima. Ovakvim tumačenjima su Batinjje rušile Šerijat na šta smo ukazali objašnjavajući njihov mezheb, posebno komentarišući djelo “El-Mustezhar” koje je odgovor na njihove riječi.

Sada ćemo navesti i primjere ovako opasnog tumačenja, kroz njihovo tumačenje dva teksta iz Kur’ani Kerima i jednog hadisa Resula, sallallahu alejhi ve sellem. Ajeti su:

“Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!”130

“Baci štap svoj!”131

Za ajet iz sure Ta-ha tvrde da riječ fir’avn aludira na surovo srce, te da se odnosi na svakoga čovjeka koji je grub i osor. Međutim, istina je da je fir’avn ličnost, kao Ebu Džehl, Ebu Leheb i drugi nevjernici spomenuti u Kur’anu. Istina je da se Musa, alejhisselam, susreo sa njim i pozivao ga u islam. Za ajet u suri El-Kasas tvrde da je štap aluzija na sve na što se čovjek oslanja, osim Allaha, dželle ša‘nuhu, te da to treba odbaciti!

Hadis Resula, sallallahu alejhi ve sellem:

“Ustanite na sehur jer je u sehuru bereket.” 132

Oni riječ “sehur” tumače kao aluziju na riječ “istigfar” – traženje oprosta od grijeha. Međutim, sigurna predanja dokazuju da se ovdje misli na sehur uz Ramazani Šerif, da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ustao na sehur, jeo i rekao:

“Tesehheru” – jedite, kao i “Pristupite mubarek jelu.” 133

Ovakva tumačenja, ili slično njima, ne nalazimo kod Ibn Abbasa niti kod bilo koga od ashaba niti tabiina, niti, pak, kod Hasana el-Basrija i dr. Nema sumnje da se na ovakva tumačenja odnose riječi Reusla, sallallahu alejhi ve sellem:

“Ko bude Kur’an tumačio po svom nahođenju, neka se pripremi za svoje sjedište u vatri.” 134

Naravno, iz ovoga se ne može zaključiti da se iz tumačenja Kur’ana treba isključiti razum i istraživanje. Naprotiv, zna se da su se ashabi po pitanju nekih tekstova Kur’ana razilazili, da su tim tekstovima davali po pet, šest i sedam različitih tumačenja, ni jedno od tih tumačenja nisu čuli izravno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Različita tumačenja su bila vezana za nivo njihove spoznaje, i u tom kontekstu treba shvatiti smisao dove koju je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, upućivao Allahu, dželle ša‘nuhu, za Ibn Abbasa:

“Allahu moj, uputi ga u nauke vjere i pouči ga ‘te’vilu’ – tumačenju Kur’ana.” 135

Prema tome, svako ko dozvoljava tumačenje Kur’ana i Hadisa na ovaj način, spada u kategoriju onih na koje se odnosi dobro poznata prijetnja Resula, sallallahu alejhi ve sellem:

“Ko namjerno slaže na mene neka se pripremi za svoju džehennemsku stolicu.” 136

Očito je iz navedenog da se vezano za riječi i termine trebamo vratiti u prvo stoljeće islama. Ako to ne učinimo bit ćemo poput onoga koji traži mudrost pa stane iza svakoga ko se okiti tim nazivom. Međutim, kao što primjećujemo danas, epitet “hakim” (mudrac) daje se i ljekaru i poeti i astrologu.

EL-HIMETU – To je peti pojam koji ovdje tretiramo. Ovaj termin, kao što smo istakli, podjednako se danas upotrebljava za ljekara, pjesnika, astrologa, pa čak i za onoga ko na putnim čvorovima gledajući u dlan proriče sudbinu ljudima. O pojmu mudrosti Allah, dželle ša‘nuhu, u Svojoj Knjizi kaže:

“On daruje znanje (hikmet) onome kome hoće, a onaj kome je znanje darovano – darovan je blagom neizmjernim.”137

Za mudrost, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

“Riječ mudrosti koju čovjek nauči vrednija mu je od dunjaluka i onoga što je na njemu.” 138

Dragi čitaoče, pogledaj značenje i poruku ove riječi i u šta se ona danas pretvorila i to prije svega zahvaljujući lošoj i pokvarenoj ulemi, oni nanose vjeri veću štetu od samog šejtana, jer šejtan pomoću njih uklanja vjeru iz ljudskog srca. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je, kada su ga pitali da im kaže ko je najgore stvorenje, odugovlačio sa odgovorom, rekao je:

“Dragi Allahu, oprosti”, a nakon što mu je ponovljeno pitanje, rekao je: “To je dvolična i licemjerna ulema.” 139

Sada si došao do spoznaje o pohvalnoj i pokuđenoj nauci i kako se one isprepliću i miješaju jedna sa drugom, na tebi je da se opredijeliš za jedno od te dvije. Na tebi je da se opredijeliš za tradiciju prve generacije islama, ili pak da budeš zaveden iluzijama kasnijih pokoljenja. Sva nauka tradicije je, uglavnom, iščezla, a ono što danas ljudi najviše prihvataju je novotarstvo. Tačno reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:

“Islam je počeo kao izuzetak i opet će to postati. Blago li se onima koji budu izuzetak.”

Ko su to, upitaše Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On odgovori:

“To su oni koji će popravljati i oživljavati od moga Sunneta ono što neki ljudi budu iskvarili i umrtvili.” 140

Po drugoj verziji:

“Oni će prihvatiti ono za šta vi danas živite.”

U drugom hadisu Resula stoji:

“El-gureba-u su mala grupa ljudi koji će biti okruženi mnoštvom. Mnogi će ih mrziti, a malo će biti onih koji će ih voljeti.” 141

I tradicionalne nauke su postale poput toga, nema se simpatija prema onima koji ih oživljavaju. Lijepo reče Es-Sevri, da mu se Allah smiluje: “Kada vidite ālima da ima mnogo prijatelja znajte da je smutljivac, jer, da govori istinu – mrzili bi ga.”

Autor: Ebu Hamid el-Gazali

Naslov originala: Ihja ulumid-din

Prevod naslova: Preporod (oživljavanje) islamskih nauka, O nauci