Alija Nametak, Sarajevski nekrologij
U srijedu 27. augusta (1969.) umro je Derviš efendija Korkut, a pokopan je jučer. Dženaza mu je bila velika, ali nije toliko impozantna kako je zaslužio.
Odavno sam se s njime poznavao. Bio je visoko obrazovan čovjek. Služio je dugo vremena kao vjeroučitelj učiteljske škole u Derventi, načelnik ministarstva prosvjete i vjera u Beogradu, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Muzeja u Cetinju, travnički muftija, urednik Glasnika Vrhovnog starješinstva IVZ u Kraljevini Jugoslaviji, viši kustos Muzeja grada Sarajeva, na kojoj dužnosti je i umro u 81. godini života.
Perfektno je poznavao stari turski jezik, njemački i francuski, a znao je i arapski, albanski, engleski.
Naslijedio sam ga kao urednika Glasnika (izmedu njega i mene bio je provizorij od tri mjeseca), a moram priznati, bio je daleko obrazovaniji od mene i dobro je uređivao Glasnik koji je kasnije imao još gore urednike od mene.
Koliko je mnogo znao, malo je pisao, a valjda to tako i biva u životu. Zato je mnogo govorio. Bio je neumoran pripovjedač. Mnogobrojna poznanstva, više od šezdeset godina jednog čovjeka jednog života, dobra inteligencija - sve je to činilo da je imao tema na pretek. Volio je pričati i lascinovati, a bio je dobro upućen u predratni život Beograda, i privatni i javni.
Bio je organizirani trezvenjak, a nekad je bio i predsjednik Muslimanskog trezvenjačkog društva u Sarajevu. Nekad je bio pomalo i naivan, osobito kad bi rekao da ima "travnički nos", koji namiriše svaku situaciju...
Imao je neograničenu ljubav prema Arnautima (Albancima), koje je veličao i kad treba i ne treba. Iz tih simpatija je nastala i ženidbena veza sa kćerkom Asim ef. Ljuše iz Đakovice. Kad se oženio 1941. imao je valjda 53 godine - a za ženu su govorili da joj je tek 14-15 godina i da je stariji od punca.
Kako je bio u Cetinjskom arhivu, imao je prilike da vidi i prouči stare akte iz vremena Knjaza Nikole, pa je nešto te građe objavio i u Novom Beharu.
Pomagao je savjetom tko god mu se obratio. I meni je pomagao prevesti jedan dokumenat za moju radnju o Atlagićima. Lijen je bio na pisanju, a nije na pričanju! Ako je došao da ti šta prevede, trebao si ga slušati na sate, pa da tek preuzme posao. Nešto je i za Muzičku akademiju preveo na francuski, a i meni je preveo neke rezimmee za Radove Saveza udruženja folklorista BiH.
Bili smo jedno vrijeme i u zatvoru u Zenici zajedno, i to baš u izolaciji. Bio je jedno vrijeme smršao kao Gandi, ali mu je jezik radio kao vjetrenjača.
Za njega nije bilo ljudi pred kojima bi se ustručavao reći svoje mišljenje. Od toga je u životu i dosta propatio.
Bio je jedno vrijeme i počasni francuski konzul u Sarajevu pred II. svjetski rat. Nevjerojatno je bio velik prijatelj Albanaca i Crnogoraca muslimana. Dirali smo ga da je albanski konzul u Sarajevu. Zaista, nije bilo dana da ga koji šiptar nije pohodio u kancelariji. Godišnji odmor bi obično provodio na Kosovu ili u Makedoniji, gdje je bio veoma cijenjen i gdje su ga smatrali pravim prijateljem - što im je i bio.
Žao mi je što nisam od njega zabilježio mnoge stvari koje nitko drugi nije tako znao. A imao sam i magnetofon da snimim njegovo pričanje. Što se jednom propusti, nikad se više ne nadoknadi.
Bio je strastveni duhandžija. Čak je i ulicom pušio. Ponekad bih mu i prigovorio zbog toga, a on bi odmah kazao: Tako bi mi rekao i Asim-aga Hadžišabanović.
Da mu Allah dadne dženetsko naselje! Amin!
