Analiza sunneta u svjetlu Kurʼana (ʻarḍu s-sunnati ʻalā l-Qurʼān)

...Većina hanefijskih učenjaka analizu sunneta u svjetlu Kurʼana smatrali su jednim od principa kritike hadisa. Es-Serahsī (u. 286/899) je, naprimjer, klasificirao diskontinuitet u hadisu (inqiṭāʻ) u dvije kategorije:

a) diskontinuitet u izrazu (inqiṭāʻul-lafẓ), koji podrazumijeva mursal hadis – hadis prekinutog seneda

i b) diskontinuitet u značenju (inqiṭāʻu l-maʻnā).

Es-Serahsī pojašnjava da diskontinuitet u značenju ima hadis koji je u suprotnosti s Allahovom Knjigom. Takav se hadis ne prihvata i ne može poslužiti kao argument, bez obzira na to da li ajet koji je u kontradikciji s njim sadrži opći (ʻāmm) ili specifični iskaz (hāṣṣ) i da li je riječ o ajetu/dijelu ajeta čije se namjeravano značenje saznaje na osnovu konteksta (naṣṣ) ili o onom čije je značenje razumljivo bez vanjskih indicija, ali koje nije glavna svrha govora i razumijeva se kao sekundarna implikacija (ẓāhir).

Ovaj svoj stav es-Serahsī podupire hadisima i racionalnim dokazom. On navodi hadis: „Svaki propis koji nije u Allahovoj Knjizi ništavan je, a Allahova Knjiga je najistinitija“, za koji kaže da se odnosi na svaki propis koji je u suprotnosti s Kurʼanom. Svoje stajalište on argumentira i hadisom u kojem stoji:

"Pojavit će se brojni hadisi nakon moje smrti. Kada vam se od mene prenese hadis, usporedite ga s Allahovom Knjigom, pa ako se podudara s njom, prihvatite ga i znajte da potječe od mene, a ako je u suprotnosti s njom, odbacite ga i znajte da ja nemam ništa s tim."

Njegov racionalni argument ogleda se u kompariranju Kurʼana i hadisa u odnosu na autentičnost. Kurʼan je, tvrdi on, kategoričke vjerodostojnosti, dok vjerodostojnost pojedinačnog predanja (habarul-wāḥid) nije kategoričke prirode. Kada je nemoguće prihvatiti i Kurʼan i pojedinačno predanje zbog kontradiktornosti između njih, prednost se daje Kurʼanu. Ovaj princip se primjenjuje bez obzira da li je riječ o općem (ʻāmm) ili specifičnom izrazu (hāṣṣ) i da li je riječ o izrazu čije se namjeravano značenje saznaje na osnovu konteksta (naṣṣ) ili onom čije je značenje očigledno, ali nije primarno (ẓāhir).

Razlog zbog kojeg se prednost daje Kurʼanu ogleda se u tome što je on kategoričke izvjesnosti, dok je vjerodostojnost pojedinačnog predanja podložna sumnji zbog različitih razloga, a jedan od njih je i mogućnost da je hadis prenesen po smislu.

Es-Serahsī potcrtava važnost analize hadisa u svjetlu Kurʼana i općepoznatog sunneta, a hvaleći hanefijske učenjake zbog toga što su usvojili ovaj pristup, kaže:

"Ova dva pristupa [metn i sened, op. prev.] hadiskoj kritici utemeljena su na velikom znanju i čuvaju vjeru na učinkovit način. Novotarije i hirovi proizlaze iz odsustva proučavanja pojedinačnih predanja u svjetlu Kurʼana i općepoznatog sunneta. Postoje ljudi koji pojedinačna predanja smatraju osnovom, bez obzira na to što postoji sumnja u njihovu autentičnost i što ona ne pružaju kategoričku izvjesnost (ʻilmu l-yaqīn). Takvi, zatim, svoje tumačenje Kurʼana i općepoznatog sunneta usklađuju s ovakvim predanjima, i na taj način pripisuju onome što je podređeno status onoga što je nadređeno i smatraju osnovom (aṣl) ono što nije kategorički ustanovljeno. Posljedica toga je da takvi slijede strasti i zapadaju u novotarije, kao što to čine i oni koji bezuvjetno odbacuju pojedinačna predanja... Na pravom putu su oni koji svakoj vrsti argumenta daju mjesto koje joj pripada, pa su za njih Kurʼan i općepoznati sunnet osnova, a u skladu s njima tumače pojedinačna predanja, koja su na nižem stepenu vjerodostojnosti. Ono što je od pojedinačnih predanja u skladu s njima, oni prihvataju. Ukoliko pojedinačna predanja govore o nečemu što nije spomenuto u Kurʼanu i općepoznatom sunnetu [ali nisu u kontradiktornosti s njima], oni ih, također, prihvataju. Međutim, ako su ona kontradiktorna njima, oni ih odbacuju."

Među onima koji imaju sličan pristup kao i hanefije jeste i Mālik, čiji je pristup pitanju uspoređivanja pojedinačnih predanja s Kurʼanom sličan pristupu iračkih pravnika. Malikijski pravnici izveli su zaključak da je Mālik davao prednost vanjskom značenju Kurʼana u odnosu na pojedinačno predanje, a posebno u slučaju kada se pojedinačno predanje suprotstavlja nekom drugom sekundarnom izvoru, poput analognog rasuđivanja i prakse stanovnika Medine, te da je na temelju toga odbacivao neka pojedinačna predanja.

Pristup hanefijskih učenjaka podržao je i eš-Šātibī, koji tvrdi da su i prve generacije muslimana primjenjivale isti princip navodeći nekoliko primjera kojima potkrepljuje svoju tvrdnju.

Hadiski učenjaci koji su pak sunnet stavljali u isti rang s Kurʼanom ili držali da sunnet faktički ima veći autoritet od Kurʼana hadise nisu uspoređivali s Kurʼanom. Suprotno tome, oni su se žestoko protivili ovom principu i odbacivali mogućnost da „vjerodostojan“ hadis može biti u suprotnosti s Kurʼanom...

Izvor: Taha Džabir el-Alvani (al-'ALWANI, Taha Jabir), Kako razumijevati sunnet : autoritet Kur'ana i status sunneta; s engleskog preveo: Fadilj Maljoki. - 1. izd. - Sarajevo : Centar za napredne studije, CNS, 2020. - strane 88- 90. ISBN 978-9926-471-30-9, Naslov izvornika: Reviving the Balance: The Authority of the Qur'an and the Status of the Sunnah International Institute of Islamic Thought, 2017.Prvo izdanje na bosanskom jeziku. Copyright © 2020 International Institute of Islamic Thought