Imaju li umrli koristi od doniranog učenja Kur’ani Kerima?!

Kako ugledna ulema gleda na doniranje sevaba od proučenog iz Kur’ani-kerima umrlim? Može li se Kur’an učiti na kaburu? Budući je Poslanik a.s. preporučio učenje sure Jasin umrlom, kakvi su dokazi iz Kur’ani-kerima i hadisa, kakva je pozicija imama Tahavija[i] koji je izjavio: ”Umrli će imati koristi od učenja i materijalnog davanja živih.” Doniranje svih vrsta i oblika ibadeta, uključujući učenje Kur’ana, koristi umrlim isto kao što im koristi dova. Prave Selefije su vjerovale da umrlim koristi pomoć živih, kako nam to pokazuje Ebu Hurejrina dova za umrle: “Allahumme in kane muhsinen fe zid fi ihasanihi, ve in kane musi’en fe tedž avez ‘an sejji’atihi - Dragi Bože, ako je ovaj umrli bio dobar, povećaj njegovu dobrotu, a ako je bio griješan, grijehe mu oprosti.” Štaviše, utvrđeno je da je sama sura Fatiha, kao otvaračica Kur’ani-kerima, najbolja dova. Neosnovano “selefijsko” odbijanje učenja umrlim Nasirud Din Albani[ii] je na listu neprihvatljivih inovacija uvrstio “Učenje Kur’ana umrlim”, “Učenje sure Fatihe umrlim”, “Učenje sure Jasin na kaburu” i “Poklanjanje umrlim muslimanima sevaba od ibadeta učenja Kur’ana.” “Selefijsko” optuživanje muslimana za doniranje nagrade od proučenog Kur’ani-kerima je još jedan dokaz njihovog ektremnog i sektaškog pristupa i devijacije od metoda i učenja one naše divne uleme koju prihvaća većina muslimana u svijetu. Njihove osude nas podsjećaju na stavove Mutezilija, po kojima apsolutno ništa ne može koristiti umrlim. Učenje Kur’ani-kerima umrlim prema većini uleme Islamske doktrine glavnih pravnih škola Muslimanske zajednice ne samo da dozvoljavaju nego i preporučuju učenje Kur’ani-kerima umrlim na kaburu ili sa distance, posebno učenje sure Jasin, jer je njeno učenje sam Poslanik a.s. naredio. Naša divna ulema dozvoljava i preporučuje: Učenje Kur’ani-kerima na kaburu (Kira’etun ‘ala kabr) Doniranje ili poklanjanje nagrade ili sevaba umrlim (‘Ihda’us-sevab) Poučavanje umrlog nakon ukopa (Talkinu-l-mejjit) Učenje Kur’ani-kerima na kaburu (Kira’etun ‘ala kabr) Poslanik a.s. je naredio: “Ikre’uu ‘alaa Mevtaakum Jaa Siin” (učite Jasin vašim umirućim/umrlim). Hadis prenose Ebu Davud, En-Nesai, Ibn Madždže i Ibn Hibban i smatra se sahihom. Abdul-Hakk ibnu-l-Harrat el-Išbili (umro 582) smatra da “značenje ovog hadisa može biti da se učenje obavi kod osobe koja je u smrtnoj agoniji (umirućem) ili na kaburu (umrlom).” El-Kurtubi ima isto mišljenje, dok Sujuti dodaje: “ja kažem da većina uleme uzima ono prvo značenje, dok Ibn Abdu-l-Vahid el-Makdisi el-Hanbeli i ostali uzimaju ovo drugo značenje, što se navodi u monografiji koju je sastavio na ovu temu. Oba se značenja uzimaju.” Ibn Kajjim el-Dževzijje, također, daje prednost prvom značenju. Poslanik a.s. je, također, izjavio i slijedeće: “Ja Sin je srce Kur’ana. Niko ga, ko želi Allaha i Drugi svijet, ne prouči a da ne bude oprošten. Učite ga svojim umirućim/umrlim.” Ata ibn Ebi Rebah je izjavio: Čuo sam kada je Ibn Omer rekao: Čuo sam Poslanika a.s. kada je kazao, “Kada neko od vas umre ne odugovlačite, nego požurite sa njegovim prinošenjem kaburu, zatim, nakon što se spusti u kabur, neka neko nad njegovom glavom prouči početak sure Bekare, a nad nogama, njen završetak.” Prenosi se da je El Ala ibn el-Ledžledž svojoj djeci oporučio: “Prilikom ukopavanja, kada me budete polagali u lahd (niša u kaburu), proučite: ‘Bismillahi ve ala Milleti Resulillah (sa imenom Allaha i prema tradiciji Allahova Poslanika).’ Zatim, izravnajte zemlju nada mnom i proučite mi nad glavom početak sure Bekare i njen završetak, jer sam se uvjerio da je to volio Ibn Omer.”[iii] Ebu Bekr el-Hallal (umro 311) prenosi rečeno ovim svojim riječima: “Poravnajte zemlju nada mnom, proučite mi nad glavom suru Fatihu, početak sure Bekare i njen kraj, jer sam čuo kada Ibn Omer poučava da se tako postupi.” Nevevi navodi: “Mi smo također prenijeli iz Bejhekijevog Sunena (4:56-57) sa dobrim (hasen) lancem prenosilaca da je Ibn Omer volio da se prouče početak i kraj sure Bekare nad umrlim nakon ukopa.” Mudžalid prenosi da je El-Šubi rekao: “Kada bi neko od njih umro, Ensarije bi mu išle na kabur radi učenja Kur’ana.” Kadi Kan el-Hanefi u svojim fetvama navodi: “Ako je namjera onog ko uči Kur’an na kaburu da umrlog podsjeti na glas Kur’ana, koji mu dopire, neka ga uči. Ukoliko mu to nije namjera, Allah čuje učenje Kur’ana gdje god ga učili.”[iv] El-Hallal je izjavio: “Naš najpouzdaniji šejh Ebu Ali el-Hasan ibn El-Hejsem el-Bezzar mi je prenio da je Ahmed ibn Hanbel klanjao za slijepim čovjekom koji je učio Kur’an nad kaburom.” Nevevi je izjavio: “Ko god posjeti mezar, neka poselami njegova stanovnika, neka prouči nešto iz Kur’ana i zamoli za umrlog oprost od grijeha.” El-Kurtubi je izjavio: “Što se učenja nad kaburom tiče, naše kolege (Malikije) su kategorični da je to ispravno a i drugi su isto potvrdili.” Nevevi u svom “Kitabul-ezkar” navodi: “…Lijepo je (mustehabb) da se pored kabura sjedne koliko bi potrajalo da se zakolje deva i da se njeno meso podijeli, a da se za to vrijeme uči Kur’an, da se upućuju dove za umrlog, da se navode predaje o dobrim ljudima i stanjima evlija…” Šafii i njegove kolege navode: “Poželjno je da se prouči nešto iz Kur’ana na kaburu, a bilo bi dobro da se prouči i cijeli Kur’an.” Doniranje ili poklanjanje nagrade ili sevaba učenja Kur’ana umrlim (‘Ihda’u sevabi-l-Kur’ani ile-l-mejt) El-Kemal ibn El-Humam El-Hanefi navodi da se svaka vrsta ibadeta, uključujući i učenje Kur’ana može predate duši umrloga. Hanefijski fakih (pravnik) Usman ibn Ali ibn Mihdžan el-Zejlai navodi: Ne postoji ništa logičnije od toga da se nečija nagrada (sevab) može pokloniti umrlom, jer to nije ništa drugo do stavljanje na raspolaganje nagrade nekom drugom. Allah je Onaj koji to dostavlja i On je to u stanju učiniti. Nijedna vrsta ibadeta nije eksluzivna da bi isključivala drugu vrstu.” Ibn Abidin preporučuje da posjetilac na kaburu prouči: Sura Fatiha Sura Bekare, početak, Ajetul-Kursijj i Amener-Resulu Sura Jasin Sura Mulk Sura Tekasur Sura Ihlas 12 ili 11 ili 3 puta Potom posjetilac treba da kaže slijedeće: “Allahumme evsil sevabe ma kare’tuhu ila fulanin ev ilejhim (Dragi Bože, dostavi sevabe proučenog toj i toj osobi ili tim i tim osobama).” Mahluf izjavljuje da je međe potonjim Malikijama preovladalo stanovište da proučeni tekst Kur’ana dolazi do umrlog. Ibn Rušd tvrdi da nema nikakvog osporavanja kada je u pitanju dozvoljavanje doniranja sevaba.[v] Imam Sujuti navodi: “Postoji neslaganje oko pitanja dolaženja sevaba od proučenog umrlom. Većina Selefa drži da ono dolazi do umrlog, kao i trojica imama, dok naš imam Šafii ima drukčije mišljenje koje zasniva na ajetu: “Ve en lejse lilinsani illa ma se’a. Čovjeku pripada samo ono za što se sam potrudi.” (53:39) Selef je na ovu tvrdnju odgovorio na nekoliko načina: Ajet je derogiran ovim derogirajućim ajetom: وَٱلَّذِينَ ءَامَنُواْ وَٱتَّبَعَتۡہُمۡ ذُرِّيَّتُہُم بِإِيمَـٰنٍ أَلۡحَقۡنَا بِہِمۡ ذُرِّيَّتَہُمۡ وَمَآ أَلَتۡنَـٰهُم مِّنۡ عَمَلِهِم مِّن شَىۡءٍ۬‌ۚ كُلُّ ٱمۡرِىِٕۭ بِمَا كَسَبَ رَهِينٌ۬ “Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela, priključićemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti – svaki čovjek je zalog onoga što je uradio.” (52:21) Ovaj ajet uvodi djecu u Džennet zbog dobročinstva roditelja. Ajet “Čovjeku pripada samo ono za što se sam potrudi” odnosi se na Ibrahimove i Musaove a.s. narode. Ummetu Muhammeda a.s. pripada milost, ono što sami urade kao i ono što se za njih uradi. Ovo je mišljenje Ikrime, Ibn Abbasova r.a. oslobođenog roba i prenositelja njegova tefsira. Umro je u Medini 104. godine. Buhari je u svoj Sahih uvrstio 139 njegovih predaja.

Ono što se u ovom kontekstu podrazumijeva pod terminom El-Insan nije ništa drugo do nevjernik. Vjerniku pripada oboje, i ono što sam uradi kao i ono što se u njegovo ime uradi. Ovo su riječi jednog od Tabiina El-Rebi ibn Enes (umro 139). Prema Božanskoj pravdi čovjeku pripada samo ono za što se trudi, međutim, postoji i ono što Allah može da osobi iz Svoje milosti i naklonosti dodijeli (fadl). Ovo su riječi El-Huseina ibn Fadla, jednog od Bejhekijevih šejhova, kojeg Kurtubi često citira u svom tefsiru. Muslimani nikada, tokom cjelokupne svoje povijesti, nisu prestajali da se sastaju radi učenja Kur’ana umrlim, što predstavlja konsenzus (Idžma). Ovo navodi velikan hadiske nauke hafiz Šemsudin ibn Abd el-Vahid el-Makdisi el-Hanbeli u monografiji koju je sastavio na na ovu temu. Muhamed ibn Ahmed el-Marvezi navodi: “Čuo sam Ahmeda ibn HAnbela kada je rekao: ‘Kada god zakoračite u mezarluk, proučite suru Fatihu, dvije sure koje počinju sa Kul e’uzu i suru koja počinje sa Kul Huvallah ehad. Nagradu od ovog učenja poklonite stanovnicima mezarluka jer ona će im biti dostavljena.” U odbranu svoga stajališta da je dozvoljeno učiti Kur’an umrlim, hanefijska i hanbelijska ulema navodi slijedeće: Buharija i Muislim navode da je Poslanik a.s. žrtvovao dva ovna pretežno bijele boje, jedan za sebe a jedan za svoj Ummet. Poslanik a.s. je nagradu za žrtovovane kurbane poklonio članovima svoje zajednice i živim i mrtvim, svojim savremenicima kao i onim što će doći poslije njega.

Enes r.a. navodi da je upitao Poslanika slijedeće: “O Allahov poslaniče, mi dajemo milostinju, obavljamo hadž i upućujemo dove za naše umrle. Da li ovo stiže do njih.” Odgovorio je: “Naravno da stiže. Oni se tome svaki put obraduju, kao što se vi obradujete kada vas neko daruje tanjirom hrane.”

Poslanik a.s. je rekao: Ko god umre pod dugom obaveznog posta, odgovorni članovi njegove porodice će napostiti za njega.”

Poslanik a.s. je rekao: “Učite Ja Sin svojim umrlim.”

Ovi kao i mnogi drugi navodi samo su dio dokaza da umrli imaju koristi od svih vrsta i oblika ibadeta koji se čine, bilo da je on izražen kroz davanje novca, fizičkog rada i djelovanja, posta, hadža, dova i sl. Uzvišeni Gospodar dostavlja darove umrlim prema nijjetima onih koji ih šalju. O talkinu ćemo, ako Bog da, drugom prilikom. (Šejh Hišam Kabbani i dr. Senad Agić) [i] Tahawi, Aqida, 1995 ed. 2:664-673. [ii] Nasir al-Din Albani u svom djelu o propisima dzenaze Talkhis ahkam al-janaiz. [iii] Prenosi Bayhaqi u al-Sunan al-Kubra (4:56), Ibn Qudama u al-Mughni (2:474, 2:567, 1994 ed. 2:355), al-Tabarani u al-Kabiru, a Haythami u Majma al-zawaid (3:44) navodi da su prenosioci pouzdani. [iv] Suyuti spominje u Sharh al-Sudur (p. 312). [v] Hasanayn Muhammad Makhluf navodi u svom djelu Fatawa Shar’iyya (2:277-279, 2:308). (Izvor: imamsenadagic.com)