Ahmed ef. Biber - Imam koji je svoju ahmediju nosio u srcu

Znam da sve više živimo trenutke ljepote ne dajući priliku ljepoti vječnosti da nas obavije. Znam da čitamo kratke riječi jer se bojimo da ćemo izgubiti naše trenutke u dugim zapisima. Za sebe prvenstveno a onda i za one koji mojoj riječi vjeruju ostavljam ovaj skromni zapis svoj o čovjeku, insanu, robu Božijem, efendiji Ahmetu Biberu, moleći Uzvišenog Allaha da se smiluje njegovoj plemenitoj duši, olakša mu kaburska iskušenja i na Danu sudnjem podari milost i Džennet dobrim obećan. Na dan njegove dženaze (23.10.2013.g.), dva dana nakon što je preselio na Ahiret, bješe sunčan jesenji dan. Boje jeseni na suncu jeseni izmamljuju najljepša sjećanja i bude najljepše dijelove duše. Srce onim prirodnim insanlukom orosi a misao takvim srcem otkucana uspravi se, sazori, ojača i u krajnosti kroz sva svoja ishodišta u zahvali Uzvišenom kane kao suza pokajnica. Bog i suncu svjetlost daje i jeseni boje njene i srcima našim dah i očima našim pogled i umovima našim razum. Za mene je Ahmet ef. Biber bio insan čije je lice mamilo ljepotom kao boje jeseni, čiji su osmijeh, riječ, stav, pokret, porađali misao koja je u svom ishodištu završavala kao zahvala Uzvišenom. Ahmet efendija Biber bio je imam koji je svoju ahmediju nosio u srcu. I kako je vanjština ogledalo unutrašnjeg tako vjerujem da onako kako je bijelo platno Ahmetove ahmedije obavijalo crveni fes na njegovoj glavi da je u njegovim grudima crveno srce obavijalo bijelu, čistu dušu insansku. Ja tako vjerujem a Allah je Onaj koji Istinu zna. Težak je vakat za lijepu riječ o čovjeku. Vakat u kom promiču i riječi u kojima bi neki da vele kako je i sam Poslanik (a.s.) pravio greške. Ali ja sam insan sunčanih dana, trudbenik koji vjeruje o svetost riječi pa je kao svetu gledam koristiti samo za lijepo. Zato hoću iskoristiti ovaj čas tople ljudske tuge i srčanog ljudskog ponosa koji se miješaju u mom srcu dok mislima milujem lijepa sjećanja na Ahmet efendiju. Tuge jer će zbog njegove posebnosti ono mjesto u mom srcu koje je zauzimao ostati prazno i ponosa što imam to mjesto i u njem uspomenu na tog velikog čovjeka.

Svi mi slijedimo neke svoje duhovne vođe koji u konačnici izviru iz same ljubavi prema Poslaniku islama ali isto tako u toj želji da budemo što bolji sljebenici Poslanika potrebujemo žive primjere koje ćemo slijediti, u koje ćemo se ugledati, koje ćemo za savjet kad savjet potrebujemo pitati. Ja i mnoge moje kolege smo u Ahmetu imali taj primjer i oslonac. Ahmet efendija Biber bio je imam koji je svoju ahmediju nosio u srcu. I ona se vidjela i kad nije bilo one ahmedije na glavi. Bio je imam i uvijek je znao gdje njegova kaba, njegov mihrab i njegov minber. Znao je da je Bošnjak, da mu jezik bosanski i da mu je vjera islam mnogo ranije nego je počeo ovaj zadnji popis. Govorio je to jasno i glasno i sa svog minbera i iz svog mihraba pod džubom i ahmedijom kao i bez nje. Govorio je to prije zadnjeg rata, govorio je to u ratu čak i onda kada je zarobljen u ustaškim logorima batinama i cijevlju puške bio iskušavan u svojoj vjeri i hrabrosti. Saginjao se jedino Bogu i jedino pred Njim na sedždu padao. Volio je džamije i trudio se da ih gradi sa svojim džematlijama gdje god da je bio. Sa svojom Ramizom rodio i odgojio sinove i kćer da jednako čvrsto babinom stazom idu noseći u sebi ljubav prema vjeri i svojoj rodnoj grudi. Svoj život započeo je u Bjelimićima 1941. godine s mladošću se kao imam otisnuo Hercegovinom, s godinama opet vratio svom kraju da bi danas rukama njegovih sinova njegovo tijelo bilo položeno u harem rodnog sela Luka. Život pun iskušenja koja je Ahmet efendija podnio kao što pravi vjernik treba podnijeti. Potpuni krug jednog bogatog i trduom ispunjenog života. Zadnje godine proveo je istražujući i pišući knjigu o svojim Bjelimićima. U biografiji na kraju ove knjige napisano je: Hadži Ahmet ef. Biber rođen je 03.08.1941.godine. u Bjelimićima, selo Luka kao peto od sedmero djece oca h.Alije (Alicana) i majke h.Zejne rođene Mujan.

Oženjen sa Ramizom Ćuković. Otac četvero djece.

Službovao kao imam:

-12 godina duznost imama u mjestu Lokve (1968-1979) -14 godina obavlja imamsku duznost na Buni Kod Mostara (1979-1993) -12 godina provodi u Konjicu kao imam Repovačke džamije.(1995-2007)

Obavljao je funkcije:

-Predsjednik Izvršnog odbora Medzlisa IZ- Konjic. (1995-1998) -Predsjednik udruženja Ilmije za Konjic, Jablanicu i Prozor. 1993.godine zarobljen je od strane HVO-a i nekoliko mjeseci provodi u zloglasnim logorima Helidorom i Dretelj. Po izlasku iz logora priključuje se Armiji BiH gdje biva postavljen na mjesto pomoćnika komandanta 450.lbr za moral. Do sada je je objavio knjige:

-Figan Bosne, zbirka pjesama (Tri izdanja:1992., 1996., 2010.) -Allah je sa strpljivima : Stradanja muslimana Hercegovine u zloglasnim logorima smrti Dretelj i Heliodrom kroz doživljaje imama Alipašine džamije na Buni, Ahmed efendije Bibera (Dva izdanja: 2000.g. i 2001.g.) Molim Uzvišenog Gospodara da Ahmet ef. podari lijepi Džennet a nama pamet, mudrost i snagu da nastavimo putem Istine, putem islama napajajući se među mnogim lijepim primjerima i primjerom života Ahmet ef. Bibera! P.S. Odabrao sam ovu sliku Ahmet ef. od prije 20 godina, gdje stoji pred porušenom džamijom u GLAVATIČEVU. Nekako mi oslikava dvije stvarnosti, stvarnost da dušman može srušiti naše džamije ali ne može ubiti našu vjeru i stvarnost u koju ja čvrsto vjerujem da će Bosne i nas u njoj biti dok bude ahmedija na glavama imama kakav je bio Ahmet efendij