Božanski zakon i ograničenja ljudskog zakonodavstva u svjetlu islamske teologije i filozofije prava

5 decembar 2025. m.g. - 14 Dzumadel ahira 1447/ h.g.

Autor: Ertan Č., dipl. isl. nauka

Sažetak

Ovaj rad analizira razliku između ljudskog i Božanskog zakonodavstva u kontekstu metodologije islamskog prava, (usūl al-fiqh) i filozofije prava. Naglasak je na epistemološkim ograničenjima ljudskog zakonodavca i na Božanskoj savršenosti kao temelju univerzalnog moralnog poretka. Rad ukazuje na nesavršenost pozitivnog prava i ističe teološki i normativni značaj Božanske pravde kao konačnog referentnog okvira.

Uvod

Pozitivno pravo (al-qānūn al-waḍ‘ī), kao rezultat ljudskog intelekta i društveno-političkih struktura, u islamskoj se pravnoj tradiciji posmatra kao nužan, ali inherentno ograničen normativni sistem. Islamska misao ističe da se ljudski zakoni nužno oblikuju unutar granica subjektivnosti, ograničenog znanja i interesnih odnosa. Nasuprot tome, Božanski zakon (sharīʿa) temelji se na savršenom znanju, mudrosti i apsolutnoj pravednosti.

Božanski zakon kao izraz savršene pravednosti

Pored historijske i savremene dinamike ljudskog društva, jedan od temeljnih izazova pravne filozofije jeste nastojanje da se zakoni učine pravednim i univerzalno važećim. Međutim, zakoni koje donose sekularni političari, državnici ili zakonodavna tijela neminovno nose obilježje ljudske ograničenosti. Oni su oblikovani kroz prizmu interesnih struktura, socio-političkih pritisaka i subjektivnih perspektiva. U klasičnoj islamskoj naučnoj tradiciji ovo se označava kao nesavršenost ljudskog idžtihada u odnosu na potpuno savršenstvo Božanske objave (wahy).

Upravo zbog toga islamsko pravo naglašava da se u ljudskom pozitivnom pravu (al-qānūn al-waḍ‘ī) često ne može postići potpuna pravednost. Ljudski zakoni su promjenljivi, podložni historijskim okolnostima i političkim tendencijama. U klasičnim djelima islamsle pravne metodologije (usūl al-fiqh) ističe se da su ljudski propisi uvjetovani „ograničenošću percepcije i potpunom nemogućnošću obuhvata svih posljedica“ (qasūr al-idrāk wa ‘adam al-iḥāṭa bi-l-ma’ālāt). Stoga se pravičnost u ljudskom zakonodavstvu uvijek razumijeva kao relativna, a ne apsolutna kategorija.

Nasuprot tome, islamska teologija tvrdi da je Božanski zakon (sharīʿa) utemeljen na istini, pravednosti i savršenom znanju. Prema klasičnoj definiciji islamskih učenjaka, šerijat je Božanska uputa koja sadrži norme čija je svrha ostvarenje blagostanja (maṣlaḥa) i otklanjanje štete (mafsada) u životu pojedinca i zajednice.

Za razliku od ljudskog zakonodavstva, Božiji zakon ne zavisi od političke moći, društvenog položaja ili interesnih struktura, nego od vječnog moralnog poretka koji proizlazi iz Allahovog apsolutnog znanja (‘ilm), mudrosti (ḥikma) i pravednosti (‘adl). U tom kontekstu Kur’an ističe da je Allah najpravedniji od sudija i da istinom presuđuje, naglašavajući tako apsolutnu dimenziju Božanske pravde.

Ljudska vlast, kao historijska kategorija, podložna je transformaciji, nastaje, mijenja se i nestaje. Historijski tokovi jasno pokazuju prolaznost političkih sistema i njihovih zakonskih poredaka. Nasuprot tome, Božanska vlast je vječna i nepromjenjiva (al-mulk al-ilāhī al-abadī), a Njegovi zakoni predstavljaju temelj ljudske sreće, društvene ravnoteže i istinske pravde.

U teološko-filozofskom smislu, Stvoritelj poznaje ljudsku prirodu u potpunosti, njegove potrebe, slabosti, sklonosti i mogućnosti. Iz toga slijedi da je Božanski zakon najprimjereniji ljudskom biću, jer dolazi od Onoga koji je ljudsku prirodu stvorio i u potpunosti razumije. Ovo je jedan od ključnih argumenata u teoriji šerijata, poznat kao teorija savršene kompetencije zakonodavca (kamāl al-wāḍi‘).

Savremeni nedostatak pravde, društvene neravnoteže i zakonskih nedosljednosti služi kao podsjetnik da se potpuna pravda ne može u potpunosti ostvariti putem ljudskog djelovanja, nego jedino kroz Božanski sud i Božansko zakonodavstvo. U konačnici, prema islamskom učenju, apsolutni sud pripada isključivo Allahu, Gospodaru dana obračuna, pred kojim će svaki čovjek odgovarati za svoje postupke. Taj sud nije podložan manjkavostima, utjecajima, greškama u tumačenju ili proceduralnim nedostacima, već odražava savršenu apsolutnu pravednost i istinu.

Stoga je, iz perspektive islamske teologije i filozofije prava, Božanski zakon izvor najvišeg oblika pravde, dok su ljudski zakoni ograničeni i nesavršeni pokušaji regulacije društvenog života.

Zaključak

Božanski zakon u islamskoj teologiji predstavlja jedini potpuno pravedan i univerzalno važeći normativni sistem. Ljudsko zakonodavstvo ostaje ograničen instrument koji ne može dosegnuti savršenstvo Božanske pravde.

Fusnote:

• Al-Gazālī, al-Mustaṣfā fī ‘Ilm al-Uṣūl, Kairo: Maktabat al-Jundī, poglavlje o epistemološkim ograničenjima ljudskog prosuđivanja. https://www.ghazali.org/books/azhmd-p1.pdf

• Kur'an, sura 95, ajet 8: „Zar Allah nije sudija najpravedniji?!„ (أَلَيْسَ اللَّهُ بِأَحْكَمِ الْحَاكِمِينَ) -

• Kur'an, sura 4, ajet 105 – „Mi tebi objavljujemo Knjigu sa Istinom, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje i ne budi branilac izdajicama!„ (إِنَّا أَنْزَلْنَا إِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِتَحْكُمَ بَيْنَ النَّاسِ بِمَا أَرَاكَ اللَّهُ ۚ وَلَا تَكُنْ لِلْخَائِنِينَ خَصِيمًا)

• Šāṭibī, al-Muwāfaqāt, poglavlje o ciljevima šerijata (maqāṣid aš-šarī‘a).https://usul.ai/author/ibn-musa-gharnati-shatibi