Zahvalnost u vremenu nezahvalnosti na blagodatima

Živimo u vremenu kada su brza zarada, raskošan životni standard i nezadovoljstvo onim što imamo općeprihvaćena životna filozofija.

Sve manje je onih koji znaju vrijednost blagodati, a sve više onih koji ne znaju.

Da bismo shvatili koliko smo se udaljili od islamskog ahlaka, dovoljno je da pogledamo oko sebe i vidimo muslimane koji ne mare za potrebe siromaha. Jer, nezahvalnost čovjeka čini sebičnim.

Pijenje vode je mubah. Ne donosi ni sevap ni grijeh. Međutim, ukoliko čovjek vodu pije sa bismillom, razmišljajući o mudrostima sadržanim u toj blagodati, i nakon pijenja se zahvali Allahu, dž.š., djelo koje je mubah postaje ibadet.

Šukr jezikom je najniži stepen zahvalnosti. Stepen viši od tog jeste šukr djelom, blagodaću koja nam je darovana. Naprimjer, šukr alima je postupanje po znanju i podučavanje drugih.

Oni koji su zavarani dunjalukom, na Ahiretu će shvatiti da je ono što su smatrali blagodatima, za njih bilo uzrok kazne. Suprotno tome, vjernici koji su podnosili teškoće na dunjaluku, na Ahiretu će, inšallah vidjeti da je to bila milost i veliko dobro.Nezahvalnost spram blagodati je jedna vrsta negiranja i poricanja. Nezahvalnost je dakle kufr. Jedno od značenja riječi kufr jeste nezahvalnost.

 Žaljenje ljudima je zapravo žaljenje na Allahovu, dž.š., odredbu, na kader. A to ne priliči vjerniku. Njemu priliči šukr.

Uzvišeni Allah, nekad daje siromaštvo i zahtijeva sabur, a nekad daje blagostanje i traži zahvalnost. Nekad daje bolest, nekad zdravlje…Zadovoljstvo je da budeš spokojan s onim što imaš i da ne tražiš preko onoga što ti je potrebno. Ako posjeduješ malo, da se ne bojiš, ako posjeduješ mnogo da se ne oholiš.

Sljedbenici tesavvufa se oslanjaju na Vlasnika stvari, a ne na stvari. Ne vjeruju imetku nego njegovom Stvoritelju. Jer, šukr je vidjeti Davaoca a ne blagodat.

U Časnom Kur’anu Uzvišeni Stvoritelj nas poziva na zahvalnost i kaže: „I budi zahvalan!“ (Zumer, 66), „Reci: ‘Hvaljen neka je Allah (…)‘“ (Isra’, 111)

Da bismo razumjeli šta je šukr ili zahvalnost, potrebno je da razumijemo Allahova Poslanika, s.a.v.s., da razumijemo njegove riječi: „Zar da ne budem zahvalan rob?“

Majka vjernika, hazreti Aiša, r.anha, kazuje:

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je noćima ustajao i klanjao sve dok mu noge ne bi natekle. Jednom sam ga upitala:

„O Allahov Poslaniče, zašto se toliko umaraš kad su ti oprošteni i prošli i budući grijesi?“, a on, s.a.v.s., mi je odgovorio: „Zar da ne budem zahvalan rob?“ (Buhari, Tefsiru Sure, 48; Muslim, Munafikun, 81)

Uzvišeni Allah kaže: „(…) Sigurno ćemo zahvalne nagraditi.“ (Al-i ‘Imran, 145), i: „Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali?“ (Nisa’, 147). Navedeni ajeti su radosna vijest; govore nam da je šukr povod nagrade i štit od kazne. Osim toga, šukr je ibadet poput zikra – djela koja su mubah (djelo za koje nije predviđena ni kazna ni nagrada) pretvara u dobra djela.

Recimo, pijenje vode je mubah. Ne donosi ni sevap ni grijeh. Međutim, ukoliko čovjek vodu pije sa bismillom, razmišljajući o mudrostima sadržanim u toj blagodati, i nakon pijenja se zahvali Allahu, dž.š., djelo koje je mubah postaje ibadet.

Kome pripada zahvala?

Šukr ili zahvala pripada Allahu, dž.š. Čovjek se najviše zahvaljuje onome ko mu najviše dobra čini. A Uzvišeni Gospodar je nesumnjivo, Onaj Koji nam čini najviše dobra. Mi kao ljudi, prirodno, volimo sve one koji su nam naklonjeni; majku, oca, supružnika, djecu, prijatelje. Ko god nam učini dobro, mi mu se zahvaljujemo, spominjemo ga i prema njemu gajimo simpatije. Ali, ne smijemo zaboraviti da je Uzvišeni Allah Taj Koji nam čini najviše dobra i Koji je najbolji prema nama. Njega Uzvišenog trebamo najviše spominjati, voljeti i zahvaljivati Mu.

Prilikom izražavanja šukra i zahvale, važno je paziti na edeb i red. Hamd (hvala) i šukr (zahvala) najprije pripadaju Gospodaru svjetova. Nakon toga, zahvalnost se izražava Poslaniku, s.a.v.s., u vidu donošenja salavata na njega. Poslanici, a.s., i Allahovi dostovi nas upoznaju sa Allahom, dž.š., i zbog toga su, nakon Allaha, dž.š., naši najveći dobročinitelji. Posredstvom njih, spoznajemo Gospodara svjetova i Pravi put, i zadobijamo Njegovo zadovoljstvo. Oni su vesila (sredstvo) na putu do Dženneta i zato im dugujemo zahvalnost.

Dakle, najprije iskazujemo hamd Uzvišenom Allahu, potom učimo salavat na Njegova Poslanika, s.a.v.s., a zatim iskazujemo zahvalnost roditeljima, kako nam Gospodar u ajetu naređuje: „Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim.“ (Lukman, 14) Zahvalnost roditeljima je Allahova, dž.š., zapovijed. Nadalje, vjernik treba da bude zahvalan svima koji su mu učinili neko dobro. Ne smijemo zaboraviti da je zahvala ljudima zahvalnost Uzvišenom Allahu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu.“ (Tirmizi, Birr ve Sila, 35) Zahvalnost Allahovim evlijama, alimima, pravednim vladarima i svima koji nam učine dobro, jeste jedan vid zahvalnosti prema Stvoritelju.

Međutim, dok se zahvaljujemo ljudima ne smijemo zaboraviti da je svako dobro od Allaha, dž.š.: „Od Allaha je svaka blagodat koju uživate (…)“ (Nahl, 53) Čovjek treba znati da su blagodati, od koga god da dolazile, zapravo od Allaha, dž.š. Onaj ko zaboravlja na Stvoritelja a zahvaljuje ljudima, njegova zahvalnost je lažna, licemjerna i zarad niskih interesa.

Hamd i šukr

Hamd i šukr su dva termina veoma bliskih značenja, koja se često koriste gotovo kao sinonimi. Ipak, dok šukr predstavlja zahvalnost, najčešće za blagodati, hamd je hvala i zahvala koja može biti odgovor na blagodati ali i neovisno od njih. Hamd se izražava i u dobru i u zlu. Dakle, hamd Uzvišenom Allahu činimo u svim stanjima. Sa hamdom i zlo postaje dobro. Ukratko, hamd je općeg karaktera i čini se u svim situacijama, a šukr u posebnim.

Prema riječima Ragiba el-Isfahanija, rah., hvaliti Davaoca blagodati riječima „elhamdulillah“ ili „Gospodaru moj, neka Ti je hvala i zahvala“, znači činiti šukr jezikom. Razmišljanje o blagodatima i svjesnost da su od Allaha, dž.š., je šukr srcem. A uzvraćanje na blagodati iskrenim ibadetom, je šukr tijelom. El-Isfahani, rah., kaže i to da se zahvalnost među ljudima, prema onome ko je iznad nas izražava hizmetom, hvalom i dovom za njega. Prema onome ko je na istom stepenu kao i mi, zahvalnost se pokazuje dobročinstvom, a prema onom ko je na nivou nižem od nas, nagradom.

Riječ šukr i druge, po značenju bliske riječi, izvedene iz istog korijena u Časnom Kur’anu se spominju na mnogo mjesta. Šukr i hamd predstavljaju veličanje Uzvišenog Allaha, hvalu, spominjanje, zikr, izraz poštovanja spram dobročinstva, edeb i zahvalnost. Šukr je radost prošlosti, nada budućnosti. Šukr i hamd su, poput zikrullaha, lijek za srce. To je radovanje blagodatima, spominjanjem Gospodara, Davaoca blagodati. To je dova, odanost dobru.

Šukr je prepoznavanje Stvoritelja u blagodatima, robovanje i pokornost. U Kušejrijevoj Risali, prenosi se da je Ebu Bekr Šibli, rah., rekao: „Šukr je da vidiš Darovaoca blagodati, umjesto da budeš zaslijepljen blagodatima.“

Kad god je rob svjestan da blagodat dolazi od Allaha, dž.š., njegovo stanje se ubraja u šukr. Šukr je priznavanje dobročinstva sa poštovanjem, ne videći udio svoga nefsa u tome. Kako kaže Džunejd Bagdadi, k.s.: „Istinski šukr je da svoj nefs vidimo nedostojnim blagodati koju nam Gospodar daje.“

Ahlak i šukr

Zahvalnost je dostojanstvo, lijek za sve duhovne tjeskobe, ključ sreće. Zahvalni ljudi su darežljivi, skromni, tolerantni, kreativni, zreli, optimistični, pozitivni, i u svim situacijama lahko pronalaze rješenja. Zahvalan rob, srcem zna da je blagodat od Allaha, dž.š., jezikom Ga veliča, i sa najljepšim edebom uzvraća na Njegovo dobročinstvo. Govori: „Hvala Ti za sve, i što daješ i što ne daješ. Iako nisam zaslužio, uzimam dobro koje mi daješ. Prihvatam i zadovoljan sam njime. Sretan sam i zahvalan. Neka Ti je beskrajna hvala i zahvala Allahu moj.“

Šukr jezikom je najniži stepen zahvalnosti. Stepen viši od tog jeste šukr djelom, blagodaću koja nam je darovana. Naprimjer, šukr alima je postupanje po znanju i podučavanje drugih. Uzvišeni Gospodar u ajetu kaže: „(…) I čini drugima dobro kao što je Allah tebi učinio(…)“ (Kasas, 77)

Šukr ili zahvalnost bogatog je pomaganje i udjeljivanje. Šukr posjednika lijepog ahlaka je spoznaja da sve što posjeduje dolazi od Allaha, dž.š. Šukr putnika na putu sejri suluka (duhovni odgoj) je da slijedi i primjenjuje ono što mu muršid savjetuje, da pazi na haram i halal i predano se trudi, izbjegavajući olakšice i sve što nanosi štetu duhovnom životu.

Zahvalnost za zdravlje je korištenje tijela u pokornosti Allahu, dž.š. Šukr bolesnih i siromašnih je sabur – strpljivo podnošenje i svjesnost da je stanje u kojem se nalaze prolazno iskušenje, zatim teslimijet i zadovoljstvo odredbom. Strpljivi siromasi i zahvalni bogataši su jednaki po pitanju postizanja Allahovog zadovoljstva.

Kao što vidimo iz navedenog, izvršavanje ibadeta, čuvanje od harama i pokornost Allahu, dž.š., jesu vidovi zahvalnosti Uzvišenom Gospodaru. Zahvalnost je ispunjavanje haka (pravo) blagodati. I najzad, istinski šukr je priznanje da je naša zahvalnost nepotpuna i da smo nemoćni da je izrazimo onako kako dolikuje.

Šukr, ključ kapije mudrosti

Pomoću šukra čovjek može da razumije mudrosti skrivene u kosmosu i mudrosti sadržane u njemu samom. Uzvišeni Allah u Časnoj Knjizi kaže: „Mi smo Lukmanu mudrost darovali: ‘Budi zahvalan Allahu (…)‘“ (Lukman, 12) Ajet ukazuje na to da će onima koji budu zahvalni biti data mudrost. Zahvaljujući toj mudrosti čovjek počinje da vidi dublje i dalje; uviđa da sve što na ovom svijetu izgleda ili se manifestuje kao zlo, ustvari je Allahova milost. Riječi Allahovog dosta Hadži-Bajrama Velija, k.s.: „Milo mi je sve što je od Tebe; i ruža i trn“, opis su tog stanja.

Većina ljudi ne vidi dobro u nedaćama, niti zlo skriveno u dobru, osim nakon što prođe mnogo vremena ili nakon što se desi nešto veliko što im otvori oči. Stepen avama ili običnih ljudi jeste zahvalnost na očitim blagodatima i sabur na očitim nedaćama.

Za odabrane Allahove robove, sve je isto. U svemu vide božanske manifestacije i ne mijenjaju svoj odnos naspram Gospodara. Znaju dobro da hamd u teškoćama otklanja veće teškoće i biva uzrokom da se cijela situacija preokrene u dobro.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je naspram svakog Allahovog davanja govorio: „Elhamdu lillahi ala kulli hal: Hvala Allahu na svakom stanju!“, što je ujedno savjet i preporuka svima nama. Oni koji ne dostignu to stanje, oni se zbog svog gafleta suprotstavljaju kaderu. Postoje dva stanja koja su izuzetak, za koja se ne zahvaljuje, a to su stanje nevjerstva i zablude. Iz tog razloga treba kazati: „Elhamdu lillahi ala kulli hal, sive ‘l- kufri ve ‘d-dalal: Hvala Allahu na svakom stanju, osim kufra i zablude."

Neki od događaja koji su se manifestovali kao nevolja, a zapravo su bili dobro i milost, jesu događaj između Jakuba, a.s., i Jusufa, a.s., te događaj u historiji poznat kao „Sporazum na Hudejbiji."

Također, imamo mnogo primjera kada je zlo došlo u vidu dobra. Jedan od njih je primjer sa narodom Adom, u vrijeme poslanika Huda, a.s. Oni su se, iščekujući kišu, mnogo obradovali kada su vidjeli oblake. Međutim, to nije bila kiša nego oluja, koja ih je uništila.

Oni koji su zavarani dunjalukom, na Ahiretu će shvatiti da je ono što su smatrali blagodatima, za njih bilo uzrok kazne. Suprotno tome, vjernici koji su podnosili teškoće na dunjaluku, na Ahiretu će, inšallah vidjeti da je to bila milost i veliko dobro.

Osim toga, Uzvišeni Gospodar u suri Ibrahim kaže: „Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja će doista stroga biti.“ Dakle, šukr povećava blagodati i približava roba Allahu, dž.š. Uporedo s tim, obogaćuje njegov ahlak; ukrašava i njegovu nutrinu i vanjštinu.

Doba nezahvalnosti

Ljudi pokvarenog ahlaka ne vole šukr. U današnje vrijeme nezahvalnost je sve veća i veća. Malo je onih koji su zahvalni i njihov broj se sve više smanjuje, unatoč tome što nas Stvoritelj poziva i upozorava: „Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti!“ (Bekara, 152) Ipak, istina je da: „Gospodar tvoj je neizmjerno dobar ljudima, ali većina njih nije zahvalna.“ (Neml, 73)

Ljudi današnjice, čak i ako im uputimo savjet i pozovemo ih na zahvalnost i zadovoljstvo onim što imaju, uzvratit će riječima poput: „Većina ljudi se tako ponaša, nisam ja jedini…“ Međutim, Časni Kur’an nas obavještava da većina ljudi neće da vjeruje. Oni koji ne vjeruju, naravno da nemaju ni šukra. Zbog toga je malo zahvalnih. A vjernik ne smije da živi kao oni koji su nezahvalni.

Ako pogledamo oko sebe, jasno ćemo vidjeti Allahove ajete. Nema sumnje da čovjeka najbolje poznaje Onaj Koji ga je stvorio. A On Uzvišeni u Časnom Kur’anu kaže: „Većina ljudi neće da vjeruje.“ (Ra’d, 1); „Većina ljudi ne zahvaljuje.“ (Bekara, 243); „A malo je bilo onih koji su s njim vjerovali.“ (Hud, 40); „A malo je zahvalnih među robovima Mojim.“ (Sebe, 13) Oni koji nezahvalnost pokušavaju opravdati riječima: „Nisam jedini ja nezahvalan, većina tako radi“ trebaju dobro razmisliti o navedenim ajetima.

Hoćemo li se povoditi za većinom ili za Istinom? Allahov Poslanik, s.a.v.s., je potpuno sam, u pećini Hira, započeo misiju. Jedan od prvih koji su ga slijedili bio je hazreti Ebu Bekr, r.a. On se nije poveo za tadašnjom većinom, nego za Istinom. Mi također vjerujemo u Uzvišenog Hakka, a ne u ono što većina slijedi. Većina nije mjerilo ispravnosti, mjerilo je istinitost. Musliman je čovjek istine, makar bio manjina. Trudimo se da budemo manjina poput Ebu Bekra, r.a.

Nezahvalnost spram blagodati je jedna vrsta negiranja i poricanja. Nezahvalnost je dakle kufr. Jedno od značenja riječi kufr jeste nezahvalnost. Oni koji negiraju Istinu su zapravo nezahvalnici jer negiraju Onoga Koji im je darovao život i sve što imaju na ovom svijetu. Zbog te njihove nezahvalnosti, nazvani su kafirima. U arapskom jeziku riječ „kafir“ se koristi za onoga ko poriče i nezahvalan je, a riječ „šakir“ za onoga ko zahvaljuje.

Živimo u vremenu kada su brza zarada, raskošan životni standard i nezadovoljstvo onim što imamo općeprihvaćena životna filozofija. Sve manje je onih koji znaju vrijednost blagodati, a sve više onih koji ne znaju. Da bismo shvatili koliko smo se udaljili od islamskog ahlaka, dovoljno je da pogledamo oko sebe i vidimo muslimane koji ne mare za potrebe siromaha. Jer, nezahvalnost čovjeka čini sebičnim. Sebičan čovjek, iz straha od budućnosti, sakuplja samo za sebe. Dok šakir dijeli, nezahvalnik izbjegava pomaganje drugih. Nezahvalnost crpi i uništava čovjeka, i dovoljna mu je kao kazna. Suprotno tome, šukr pomiruje roba sa Gospodarom, pomiruje ga sa kaderom, i drži ga uspravnim.

Prva igra šejtana

Od Adema, a.s., šejtan se trudi da čovjeka nagovori na nezahvalnost. Nakon što je otjeran iz Allahove blizine, stao je na put čovjeka i sve čini kako bi ga odveo na stranputicu. Jer, zakleo se da će tako činiti. Kao opravdanje za svoj postupak on je Gospodaru rekao: „(…) I Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!“ (A’raf, 17)

Shodno tome, nezahvalnici su oni koji su se poveli za prokletim šejtanom. To su ljudi bolesnih duša, koji slijede šejtana i šukr vide kao slabost.

Na koncu, šukr donosi korist robu, a ne Allahu, dž.š. Isto tako i šteta od nezahvalnosti je samo robu.

Ako na pitanje „Kako ste?“ odgovorimo riječima „Dobro elhamdulillah!“, to je jedna vrsta šukra. Nagradu za to imat će i onaj ko pita i onaj ko odgovara. Pitanjem nekoga za stanje, ukazujemo mu vrijednost, pokazujemo da brinemo za njega i bivamo povod šukra. Ali nažalost, istina je da ćemo danas umjesto šukra veoma često čuti žaljenje.

Zapitajmo se da li smo od onih koji na pitanje „Kako si?“ odgovaraju „Dobro, elhamdulillah!“, ili smo od onih koji se žale: „Kako ću biti u ovim uslovima?!“, „Nisam dobro!“, „Loše!“, ili „Nije loše.“ Odgovori druge skupine su žaljenje robu na Rabba. A žaljenje je ružan čin. Pogotovo ako se čovjek žali na Milostivog, onima koji nemaju milosti (ljudima).

Žaljenje ljudima je zapravo žaljenje na Allahovu, dž.š., odredbu, na kader. A to ne priliči vjerniku.

Njemu priliči šukr. U vezi s tim Imam Gazali, rah., u djelu „Ihja ulumi ‘d-din“, prenosi poučnu priču:

„Neki siromah se požalio jednom učenjaku na svoje stanje, pa ga učenjak upita: ‘Da li bi bio zadovoljan da imaš 10 000 zlatnika, ali da su ti oči slijepe? Ili da imaš veliko bogatstvo, ali da nemaš noge ili ruke? Ili da nemaš pamet?’ ‘Ne!’, odgovori siromah, a učenjak mu na to reče: ‘Ako je tako, ako posjeduješ tako vrijedne blagodati, zar te nije stid da se žališ na Uzvišenog Allaha?!’“

Život kraljeva

Šukr je pokornost, a žaljenje je grijeh. Jer, žaljenje je izraz nezahvalnosti i nezadovoljstva Uzvišenim Allahom. Šukr je lijek, rješenje, spokoj. Žaljenje je slabost, tuga, nemir. Žaljenje je bolest, a lijek joj je šukr.

Na šta se žalimo? Vladari Rimskog carstva, nisu vidjeli niti zamislili klima-uređaje koje mi danas imamo u svojim domovima i na radnim mjestima. Kralju Bizantije su zavidjeli jer je pio hladnu vodu iz staklenih posuda, ali on nije imao priliku da kuša hladnu vodu iz frižidera koju mi danas pijemo. Ležaji i fotelje Kralja Kisre nisu bili ni približno udobni kao što su naši danas. Pitam se šta bi rekli nekadašnji vladari i kraljevi kada bi vidjeli električni ili plinski bojler. Prije su muslimani na hadž putovali po nekoliko mjeseci, a mi danas stižemo za par sati, u udobnim avionima sa rashladnim uređajima. Boravimo u udobnim i luksuznim hotelima. Čak i na Arefatu neki šatori imaju klimu. I unatoč svemu tome, mnogi ljudi nisu zadovoljni.

Živimo okruženi blagodatima o kojima prije kraljevi nisu mogli ni sanjati. U našim kućama ništa ne nedostaje. Mašine za pranje veša i posuđa, kao i aparati za rashlađivanje i čuvanje hrane su postali obične stvari. Sve vrste voća i povrća dostupne su nam u svako doba godine. Međutim, i pored toliko blagodati, nefs traži više. Dok uživamo u tako raznovrsnim jelima i odjeći, strahujemo da nam neće biti dovoljno. U toj nezahvalnosti, unatoč svim blagodatima, naše duše su skučene. Ljudi su sve nezadovoljniji, njihovo neprijateljstvo i obijest su svakim danom sve veći.

Iskušenje blagostanja i oskudice

Blagodati su iskušenje za čovjeka. Tokom života čovjek biva iskušavan šukrom i saburom. Uzvišeni Allah, nekad daje siromaštvo i zahtijeva sabur, a nekad daje blagostanje i traži zahvalnost. Nekad daje bolest, nekad zdravlje. Poznata priča o iskušenju šukrom, o tri Allahova roba od kojih je jedan bio ćelav, drugi slijep, a treći imao kožnu bolest, zabilježena u Buharijevoj i Muslimovoj zbirci hadisa, velika je pouka za nas. Njima je nakon bolesti, Allah, dž.š., darovao zdravlje i imetak. Međutim, dvojica od njih su umjesto da budu zahvalni, zaboravili svoju prošlost i prema Uzvišenom Gospodaru pokazali nezahvalnost. Samo jedan od njih, onaj koji je u prošlosti bio slijepac, prošao je na tom ispitu.

Gospodar svjetova u Časnoj Knjizi govori o šukru Svojih poslanika; o Ibrahimu, a.s., Nuhu, a.s., i Davudu, a.s. Također u suri Kalem govori o nezahvalnosti vlasnikā vinograda i njihovoj propasti. Zatim u suri Kasas navodi primjer sa Karunom, sinom Musaovog, a.s., amidže. Unatoč velikom bogatstvu, on je bio nezahvalan. Blagodati je pripisao sebi i loše završio.

Šukr je vidjeti ljepotu života. U vezi s tim, prenosi se jedna poučna priča:

„U velikom gradu, u vili sa prelijepom baščom živio je neki čovjek. Želio je da njegov sin shvati vrijednost toga te ga je odveo na selo. Kada su se navečer vraćali kući, dječak se okrenu ocu i reče:

‘Babo mnogo ti hvala, shvatio sam koliko smo mi siromašni.’ Otac ga začuđeno upita: ‘Kako to misliš?!’, a dječak odgovori: ‘Pa, mi u našoj bašči imamo samo nekoliko stabala drveća, a oni u selu imaju šumu. Mi imamo nekoliko uličnih svjetiljki, oni imaju bezbroj zvijezda i mjesec. Mi imamo bazen od nekoliko metara oni imaju ogromno jezero. Mi imamo jednog psa koji nam čuva kuću, oni imaju mnoštvo pasa. Hvala ti puno što si mi pokazao bogatstvo ovog svijeta.’“

Blagodati koje nas zasljepljuju

Šta je blagodat? Blagodat je ono što nam donosi ovosvjetsku i ahiretsku korist. Ukoliko je nešto korisno za dunjaluk a štetno za Ahiret, to nije blagodat, to je nevolja. Smatrati blagodatima stvari koje ni na koji način ne donose ahiretsko dobro je pogrešno. Istinske blagodati su samo ono što nam, olakšava put do Dženneta. Tako kažemo da su blagodati prilike koje nam omogućavaju obavljanje ibadeta, pomaganje onima kojima je pomoć potrebna, znanje koje radi Allahovog zadovoljstva prenosimo drugima…

Plemeniti Gospodar u Časnoj Knjizi kaže: „Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati.“ (Nahl, 18), čime nas podsjeća da je Njegovih blagodati toliko da ih je nemoguće izbrojati. Od beskrajnih blagodati je i Džennet sa svojim ljepotama.

Čovjek, ukoliko se samo malo osvrne oko sebe, vidjet će bezbroj blagodati u čijem stvaranju i postojanju nema nimalo udjela. Dunjalučke prilike, imetak, položaj, roditelji, djeca, rodbina, samo su neke od njih. Potom, meleki, dani, mjeseci, godine, Sunce, Mjesec, zvijezde, prevozna sredstva, kuće, bašče, mora, rijeke, planine, oblaci, kiša, biljke, voće, povrće, životinje i mnogobrojni načini korištenja istih su samo dio Allahove dobrote prema čovjeku. Međutim, budući da su nam te blagodati stalno pred očima, one su za nas postale obične, ne vidimo njihovu vrijednost.

Zatim, samo stvaranje čovjeka, ruke, noge, oči i svi drugi savršeno stvoreni organi. Vid, sluh, miris, okus, volja, razumijevanje, inteligencija, nefs, razum, srce i ruh, sve su to velike blagodati koje nam je Gospodar darovao. Čovjek treba da bude svjestan tih dobara i da šukr čini za njih. Uzvišeni Allah to traži od nas.

Također, sve što svakodnevno jedemo i pijemo su blagodati. Nakon svakog jela čovjek treba da se zahvali Allahu, dž.š. Jer, Gospodar svjetova kaže: „O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate (…)“ (Bekara, 172) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Uzvišeni Allah voli da Mu se rob zahvali nakon jela.“ (Muslim, Zikr, 89)

Zahvalnost za svaki uzdah

Ako bi čovjek bio žedan, za jednu čašu vode dao bi sve što ima. Isto tako, ako bi se utapao u vodi, dao bi cijelo bogatstvo da ga spase. Za jedan udisaj dao bi sve. Jer, ukoliko bi mu on bio uskraćen, sve druge blagodati za njega bi bile beznačajne.

Odgovarat ćemo za sve blagodati za koje smo bili nezahvalni. Ako bi se čovjek utapao u vodi pa ga u tom trenutku neko spasio, cijeli svoj život bi mu bio zahvalan i govorio bi „Dugujem ti život.“ Dakle, cijeli život bismo bili zahvalni nekome ko nam je omogućio nekoliko uzdaha. Kako onda da ne budemo zahvalni Gospodaru Koji nam to omogućava svakodnevno, u svakom trenutku? Nije li onda jasno da samo za to što dišemo, Allahu, dž.š., dugujemo zahvalnost koju je nemoguće odužiti.

Jednog dana neki stari čovjek se razbolio, te ga primiše u bolnicu. Nakon intervencije i potrebnih pregleda, priključiše mu aparat sa kisikom. Poslije pet dana čovjek je došao sebi, oporavio se i krenuo kući. Međutim, zajedno sa otpusnim pismom uručiše mu i račun od pet hiljada lira. Čovjek će začuđeno: „Šta ste mi uradili pa tražite ovoliko novca?!“ „Gospodine, pet dana smo Vam davali kisik.“, odgovoriše. Na te riječi čovjek poče plakati. „Ne plačite“, počeše da ga tješe, „Ako nemate novca, možete platiti na rate.“ „Ne. Ne plačem zbog toga. Imam novac. Novac nije problem.“, reče čovjek. „Zašto onda plačete?“, upitaše ponovo, a čovjek odgovori: „Za pet dana vi tražite pet hiljada lira. Gospodar mi daje kisik 75 godina. Kako ću za to platiti račun?!“

Možda jedino hamdom i šukrom…

Veza između zadovoljstva i šukra

Da bi čovjek mogao biti zahvalan, potrebno je da bude zadovoljan. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Budi zadovoljan, da bi bio najzahvalniji od ljudi.“ (Ibn Madže, Zuhd 24) Jer, samo onaj ko je zadovoljan može biti svjestan blagodati koju posjeduje. Zadovoljstvo onim što imamo je nepresušna riznica. Riznica koja je svima potrebna. Ali, bogatima je potrebnija nego siromašnima.

Zadovoljstvo je da budeš spokojan s onim što imaš i da ne tražiš preko onoga što ti je potrebno. Ako posjeduješ malo, da se ne bojiš, ako posjeduješ mnogo da se ne oholiš. Osobine suprotne zadovoljstvu su pohlepa i nezasitost. U suštini, nezasit nije stomak, nego nefs. Oni koji su zadovoljni, njihove duše su pune čak i kad su im džepovi prazni. Zadovoljstvo onim što imamo je zadovoljstvo Allahovom odredbom. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Budi zadovoljan Allahovom raspodjelom, pa ćeš biti najbogatiji čovjek.“ (Tirmizi, Zuhd, 37)

Imam Gazali, rah., kaže: „Šejtan savladava one koji su nezadovoljni. Kada vidi nekoga da čezne za luksuzom, u kući, u stvarima, odjeći, njegovo srce učini svojim domom.“

Šejh Sadi Širazi, rah., kazuje:

„Pohlepnoj osobi da daš i cijeli dunjaluk, neće se zasititi, dok će se onaj ko je zadovoljan zasiti koricom hljeba.“

Čovjek može povećavati svoj imetak, u tome nema smetnje, međutim, njegov cilj ne treba da bude velika zarada nego halal zarada, te da ispoštuje pravo imetka. Način da to postigne je najprije zadovoljstvo, a zatim šukr. Najveći znak šukra bogatih jeste pomaganje i udjeljivanje.

Jedan od najvećih neprijatelja šukra i ono što ga onemogućava jeste strast za dunjalukom. Pohlepan čovjek koji ne poznaje granice ni mjeru, ne može biti zadovoljan. Pohlepa ga vodi u israf tj. rasipnički način života. Rješenje za to su skromnost i umjereno trošenje; umjerenost i izbjegavanje svake vrste pretjerivanja. Pretjerivanje u trošenju imetka je israf. Druga vrsta krajnosti je škrtost. Srednji put ili ravnoteža jesu umjerenost i darežljivost. Pohlepan čovjek je nesretan i rasijan. Onaj ko je zadovoljan, taj je miran i spokojan, dostojanstven i uspravan. Ko posjeduje zadovoljstvo onim što ima, pri njemu je svako dobro.

Istinsko bogatstvo

Allahov Poslanik, s.a.v.s. je rekao:

„Istinsko bogatstvo nije u mnoštvu imetka nego u zadovoljstvu duše.“ (Buhari, Rikak, 15)

„Spašen je musliman kojem je data dovoljna opskrba i koji zna da bude zadovoljan onim što mu je Gospodar dao.“ (Muslim, Zekat, 125)

„Imetak je lijep i drag čovjeku. Ako ga stječe bez pohlepe, u njemu će imati bereket. Ako ga uzima sa pohlepom, u njemu nema bereketa. Ruka koja daje je iznad ruke koja uzima.“ (Buhari, Zekat, 18)

Navedeni hadisi ukazuju na to da je zadovoljstvo zapravo bogatstvo, veličina i spas.

Duga nada je bolest koja beskrajnim željama i pohlepom čovjeka čini sebičnim i strastvenim potrošačem. A israf ili neumjerena potrošnja donosi štetu koja je dovoljna da uništi cijelu državu. Do ekonomske krize dolazi uglavnom zbog israfa. Neumjerena potrošnja, nepromišljena ulaganja, odnose bereket. Ljudi danas mnogo rade, mnogo zarađuju, ali su rasijani i nesretni jer njihova zarada nema bereketa. Ali, ne pitaju se zašto je tako. Naprimjer u Turskoj da svaki čovjek učini israf odnosno baci samo jedno zrno riže to je 80 milona zrna riže. To je 4 tone riže. Samo jedan banalan primjer. Razmislimo onda o israfu cijelog svijeta. Naravno da neće biti berekta i sreće.

„Jedan zalogaj, jedno odijelo“

Lijek za israf i probleme današnje krize jesu šukr i zadovoljstvo. Mjerilo šukra i zadovoljstva je sufijska izreka „Jedan zalogaj, jedno odijelo“. Najprije treba naglasiti da je to izraz koji se odnosi na konzumaciju, a ne na proizvodnju; koji ukazuje na važnost kontrolisanja potrošnje. To je odnos koji sprječava israf i donosi zadovoljstvo i skromnost; lijek za dunjalučke stresove i brige. To je tevekkul – povjerenje u Allaha, dž.š.

Sljedbenici tesavvufa se oslanjaju na Vlasnika stvari, a ne na stvari. Ne vjeruju imetku nego njegovom Stvoritelju. Jer, šukr je vidjeti Davaoca a ne blagodat. Životna filozofija „Jedan zalogaj, jedno odijelo“ je zapravo širenje ahlaka darežljivosti; dijeljenje i pomaganje do posljednjeg zalogaja, do posljednjeg odijela.

Čovjek je na iskušenju i u imanju i u nemanju. Nekad će živjeti u neimaštini, nekad u izobilju. Sufije su, u oskudici strpljivi, u izobilju zahvalni. Svoj šukr izražavaju zadovoljstvom jednim zalogajem i jednim odijelom, udjeljivanjem viška na Allahovom, dž.š., putu. Sljedeća priča govori o stanju istinskih sufija:

Jednom prilikom su Šekik el-Belhi i Ibrahim b. Edhem, k.s., razgovarali o šukru. Šekik je rekao: „Kada nam Allah, dž.š., dadne, mi zahvaljujemo, kada ne dadne, sabur činimo.“ Ibrahim b. Edhem, k.s., na to reče: „Pa tako postupaju i psi u Horosanu!“ „Dobro, a kako vi postupate?“, upita ga Šekik, k.s. „Kada nam se ne dadne, mi šukr činimo, a kada nam Uzvišeni Gospodar podari, mi dijelimo.“, odgovori Ibrahim b. Edhem, k.s.

Izreku „Jedan zalogaj, jedno odijelo“ ne smijemo pogrešno shvatiti. Ne zaboravimo da je snažan vjernik bolji od slabog. Ono što želimo reći jeste to da dunjaluk treba biti u rukama vjernika, a nikako u njegovom srcu. Novac može biti u džepu, u kasi, ali u srcu nikako. U vezi s tim prenosi se sljedeći događaj sa Imam-i Azamom, rah.:

Šta kaže srce?

Neki čovjek dođe kod Imam-i Azama, rah., i reče: „Potonula je lađa sa tvojom trgovačkom robom.“ Imam-i Azam, rah., ga pogleda i reče elhamdulillah. Nedugo zatim dođe vijest da potonula lađa nije lađa na kojoj je njegova roba. Imam-i Azam, rah., ponovo reče elhamdulillah. Kada su ga upitali zašto je i prvi i drugi put rekao elhamdulillah, on im je odgovorio: „Kada su mi rekli da je potonula lađa sa mojom robom, pogledao sam u svoje srce i vidio da u njemu nema nimalo tuge za ovosvjetskim imetkom. Zbog toga sam se zahvalio Allahu, dž.š. Kada sam saznao da potonula lađa nije lađa sa mojom robom, ponovo sam pogledao u srce i vidio da u njemu nema radosti zbog dunjalučkog imetka, pa sam rekao elhamdulillah.

Trebamo se truditi da živimo tako da budemo od onih koji će i na dunjaluku i na Ahiretu moći reći elhamdulillah. Posjednici smo blagodati koje je nemoguće izbrojati, od samog rođenja pa sve do smrti. Gospodaru svjetova dugujemo zahvalnost za blagodati i kojih smo svjesni i kojih nismo. Neka Mu je beskrajna hvala i zahvala.

Kada je Adem, a.s., stvoren u Džennetu, njegove prve riječi su bile „elhamdulillah“. I naše prve riječi u Džennetu biće „elhamdulillah“: „Neka je hvala Gospodaru Koji je ispunio obećanje Svoje.“ (Zumer, 74). Potom, kada se džennetlije budu međusobno susretale i razgovarale, njihove posljednje riječi biće „elhamdulillah“: „Njihova dova u njima biće: ‘Hvaljen neka si Allahu!’“(Junus, 10) Vjernici koji budu zahvaljivali i šukr činili na ovom svijetu, i na Ahiretu će inšallah biti od onih koji zahvaljuju.

(edeb net)