Zagovornici neobilježavanja mevluda

Kada je riječ o zagovornicima neobilježavanja mevluda, u islamskoj historiji najčešće se spominju tri imena: Ibn el-Hadždž el-Maliki, Ibn Tejmije el-Harrani i Muhammed b. Abdulvehhab en-Nedždi. Svi ostali koji su se pojavili nakon Muhammeda b. Abdul Vehaba uglavnom su ponavljali iste fraze i ideje koje potječu od ove trojice.

Važno je napomenuti da zagovornici zabrane mevluda često vješto izvlače iz konteksta izjave Ibn el-Hadždža i Ibn Tejmije, uporno skrivajući potpunu sliku njihovih stavova. Za razliku od Ibn Abdulvehhaba, dvojica spomenutih učenjaka bili su pismeni ljudi koji su imali obzira u ophođenju sa onima s kojima se ne slažu. U islamskoj tradiciji postoje brojna pitanja oko kojih su se učenjaci razilazili, ali kultura dijaloga i poštovanje različitih mišljenja bila je norma.

Stav Ibn el-Hadždža el-Malikija

Ibn el-Hadždž el-Abdarī el-Malikī (preselio 737. h.) bio je malikijski učenjak iz Egipta. Njegovo najpoznatije djelo jeste al-Madḫal (El-Medhal), gdje se nalazi i poglavlje pod nazivom: „Poglavlje o mevludu Poslanika, alejhis-selam, i novotarijama u vezi s tim“.

Čitajući sadržaj ovog poglavlja (od 313. stranice pa nadalje), vidi se da se Ibn el-Hadždž protivio načinu obilježavanja mevluda u svom vremenu (u Egiptu), a ne samom obilježavanju. On je tvrdio da je mjesec rebiu-l-evvel istovremeno i mjesec u kojem je preselio Poslanik, alejhis-selam, pa je – prema njegovom mišljenju – preče biti tužan i kajati se za grijehe nego radovati se i veseljem obilježavati ovaj mjesec.

Kao zaključak, Ibn el-Hadždž izričito kaže:

„Pa ako je okupljanje (radi mevluda) čisto od tih zabranjenih stvari, i ograniči se na učenje Kur’ana ili prenošenje predaja o početku poslanstva Muhammeda, alejhis-selam, ili o onome što se dogodilo prilikom njegovog plemenitog rođenja od jasnih znamenja, onda je to novina kojoj se ne može prigovoriti.“

(al-Madḫal, 2/312–313)

Opaska: Učenjaci su na ovo jasno odgovorili: mevlud po svom sadržaju i nazivu predstavlja obilježavanje rođenja Poslanika, alejhis-selam, a ne njegovog preseljenja, pa stoga primjedba Ibn el-Hadždža u osnovi ne stoji.

Stav Ibn Tejmije el-Harranija

Ibn Tejmije el-Harrani (preselio 728. h.) učenjak je na čije stavove se oslanjao Muhammed b. Abdulvehhab i njegovi sljedbenici. Iako je poznato da je Ibn Tejmije bio protivnik obilježavanja mevluda, i on i Ibn el-Hadždž el-Maliki bili su oprezni u iznošenju svojih stavova.

Nakon iznošenja svoje argumentacije protiv mevluda, Ibn Tejmije el-Harrani u zaključku navodi:

„Pa veličanje rođenja Poslanika, alejhis-selam, i uzimanje mevluda kao posebnog povoda ili praznika, kao što to čine neki ljudi, u tome mogu imati veliku nagradu zbog njihove iskrene namjere i poštovanja prema Allahovom Poslaniku, alejhis-selam. Allah ih nagrađuje za njihovu ljubav i trud, a ne za samu novotariju.“

(Iqtiḍāʾ aṣ-Ṣirāṭ al-Mustaqīm, str. 295)

Opaska: Mevlud nije praznik niti ibadet, već adet – običaj. Niko od učenjaka nije rekao da je njegovo obilježavanje obavezno ili nužno, nego je dozvoljeno kao izraz ljubavi i poštovanja prema Poslaniku, alejhis-selam.

Stav vođe haridžija Muhammeda b. Abdulvehhaba

Haridžija Muhammed b. Abdulvehhab en-Nedždi (preselio 1206. h./1792. g.) bio je najžešći protivnik mevluda. Naslanjajući se na stavove Ibn Tejmije, otišao je korak dalje i mevlud nazvao potencijalnim širkom i oponašanjem kršćana. On piše:

„Ono što ljudi rade povodom mevluda spada u ružne novotarije, i u tome ima sličnosti s kršćanima u obilježavanju rođenja Isaa, alejhis-selam. Tome se pridružuje i pretjerivanje i širk. Sve je to ružno i treba ga negirati.“

(ad-Durar as-Saniyya, 1/285)

Prvi koji je spomenuo sličnost između mevluda i kršćanskog Božića bio je Ibn Tejmije, ali je on dodao i da Allah nagrađuje ljude koji time žele iskazati ljubav prema Poslaniku, alejhis-selam. Muhammed b. Abdulvehhab , međutim, potpuno je odbacio tu dimenziju i poistovjetio mevlud sa širkom.

Ovakvo poređenje ne stoji. Mevlud i Božić se suštinski razlikuju:

1. Božić je zvanični crkveni praznik, dok mevlud nije praznik niti ibadet, već običaj.

2. Kršćani obilježavaju rođenje boga (Isusa), dok muslimani mevludom obilježavaju rođenje Božijeg poslanika, alejhis-selam, kao odabranog čovjeka, a nikada ga nisu smatrali bogom.

3. Cilj mevluda je povećanje ljubavi prema Poslaniku, alejhis-selam, zahvalnost Allahu na njegovom poslanstvu i podsjećanje na njegov život, dok je cilj Božića veličanje Isaa kao božanskog bića i činjenje ibadeta njemu.

Ideologija tekfira kod Muhammeda b. Abdulvehhaba

Muhammed b. Abdul Vehab nije ostao samo na osporavanju mevluda. Njegov pristup vodio je ka ideologiji tekfira – olakom proglašavanju muslimana nevjernicima.

Sam on o sebi kaže:

„Govorim vam o sebi, zaklinjem se Allahom, osim Kojeg drugog boga nema: tražio sam znanje i oni koji su me poznavali mislili su da imam znanje, ali u to vrijeme nisam znao značenje riječi La ilahe illallah, niti sam poznavao islam kao vjeru prije ovog dobra koje mi je Allah podario. Također, moji učitelji – među njima niko to nije znao. Pa ko god od učenjaka El-Arida tvrdi da je znao značenje riječi La ilahe illallah ili znao islam prije ovog vremena, ili tvrdi da je to znao neko od njihovih učitelja – on laže i izmišlja i obmanjuje ljude nečim što nema.“

(ad-Durar as-Saniyya, 10/51)

Ovim riječima Ibn Abdulvehhab je optužio svoje učitelje, pa čak i svoga oca i brata – velike učenjake hanbelijskog mezheba – da lažu kada tvrde da poznaju tevhid i islam. Ako njegovi učitelji i učitelji njihovih učitelja „nisu znali za vjeru“, postavlja se pitanje: od koga je on onda uzeo vjeru? Ovakvim stavom on je posredno optužio sve tradicionalne akaidske škole – Ešarije, Maturidije i Eserije (hanbelijska škola) – koje postoje više od hiljadu godina i koje su sistematski uredile nauku akaida. Njegovi sljedbenici, slijedeći ovu logiku, počeli su tekfiriti čitave zajednice, gradove i države.

Reakcija učenjaka Ehli sunneta

Od samog pojavljivanja, brojni učenjaci Ehli sunneta pisali su protiv ideja Muhammeda b. Abdulvehhaba ili se otvoreno distancirali od njega. Neki od najistaknutijih su:

1. Sulejman b. Abdulvehhab (preselio 1793. g.), rođeni brat Muhammeda b. Abdulvehhaba, autor djela as-Sawa‘iq al-Ilahiyya fi r-radd ‘ala l-Wahhabiyya (Božanska munja u odgovoru vehabijama).

2. Muhammed b. Afaliq el-Hanbeli (preselio 1752. g.), napisao djelo ar-Radd ‘ala l-Wahhabiyya (Pobijanje vehabijskih dokaza).

3. Muhammed Dehlan el-Mekki el-Kurejši (preselio 1886. g.), muftija Mekke, autor djela ad-Durar as-Saniyya fi r-radd ‘ala l-Wahhabiyya (Sjajni biseri u odgovoru vehabijama) i Fitnat al-Wahhabiyya (Smutnja vehabija).

4. Muhammed b. Ismail es-San‘ani (preselio 1768. g.), autor poznatog djela Subul as-Salam. U početku je podržao pokret Ibn Abdul Vehaba i napisao kasidu u njegovu čast, ali se kasnije povukao i ogradio od tog stava, što prenosi njegov učenik Muhammed b. Ali eš-Ševkani u djelu al-Badr at-Tali‘, 1/107.

5. Muhamed Emin ibn Abidin (preselio 1836. g.) poznati hanefijski učenjak, šejh svih hanefija svog vremena, u djelu Radd al-Muhtar 'ala ad-Dur al-Muhtar piše otvoreno protiv pokreta Muhameda b. Abdul Vehaba.

6. Mehmed ef. Handžić (preselio 1944. g.), bosanski alim, koji je kritizirao vehabizam u djelima Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana i Izabrana djela Mehmeda Handžića.

Zaključak

Od svog nastanka, ideje Muhammeda b. Abdulvehhaba naišle su na snažan otpor učenjaka Ehli sunneta. On je svojim izjavama posredno optužio hiljadugodišnje akaidske škole – Ešarije, Maturidije i Eserije – da nisu znale za tevhid i islam, dok su ga sami sljedbenici predstavili kao obnovitelja vjere.

Iako su sami sebe lažno proglasili Ehli sunnet vel džematom, povijesna činjenica jeste da su pravi učenjaci Ehli sunneta – mnogo prije više od 200 godina – pisali opsežna djela protiv njih, jasno pokazujući da su njihove ideje novina i devijacija u odnosu na tradicionalno učenje islama.

M.K.

Opširnije na temu meluda Allahova Pejgambera, alejhisselam na ovom linku.

Opširnije na temu vehabizma i drugih sekti na ovom linku.