Kralj Stjepan Tomašević i uzroci pada srednjovjekovne Bosne pod osmansku vlast

Stjepan Tomašević kleči u molitvi Isusu Kristu, detalj slike Jacopa Bellinija iz 1460.

Priredio: Ertan Č., dip. isl. nauka

Uvod

Dana 3. juna 1462. godine bosanski kralj Stjepan Tomašević donio je politički izuzetno rizičnu odluku kojom je bitno izmijenio vanjskopolitičku poziciju Bosanskog Kraljevstva. Oslanjajući se na obećanja i očekivanja šire kršćanske koalicije, prije svega Ugarske i papinske kurije, kralj je jednostrano otkazao obavezu plaćanja godišnjeg danka osmanskom sultanu Mehmedu II Osvajaču, čime je prekinuo dotadašnji vazalni odnos prema Osmanskom Carstvu. Istovremeno je priznao vrhovnu vlast ugarskog kralja Matije I Korvina, nastojeći time osigurati vojnu i političku zaštitu pred sve izraženijom osmanskom prijetnjom.

Međutim, očekivana pomoć kršćanskih saveznika izostala je ili se pokazala nedovoljnom. Ugarska, opterećena vlastitim političkim i vojnim izazovima, nije bila u mogućnosti pružiti odlučujuću podršku Bosni, dok je papinska inicijativa ostala uglavnom na nivou diplomatskih apela. Takav razvoj događaja ostavio je Bosansko Kraljevstvo u izoliranom i vojno slabom položaju, suočeno s moćnom i dobro organiziranom osmanskom vojskom.

Već naredne godine, 1463, osmanske snage su izvršile brzu i efikasnu vojnu kampanju kojom je Bosna u kratkom roku osvojena. Kralj Stjepan Tomašević je zarobljen i, po nalogu sultana Mehmeda II, pogubljen, čime je simbolično i faktički okončano postojanje srednjovjekovne bosanske države.

Stjepan Tomašević

Stjepan Tomašević došao je na vlast u Bosni nakon očeve smrti 10. jula 1461. godine. Po porijeklu, Stjepan Tomašević bio je sin Stjepana Tomaša i njegove prve supruge Vojače. Brak između Stjepana Tomaša i Vojače raskinut je po nalogu pape ubrzo nakon što je Tomaš preuzeo kraljevsku vlast, što je bilo uvjetovano činjenicom da je Vojača bila pripadnica Bosanske crkve. Ovaj čin jasno odražava snažan utjecaj Rimokatoličke crkve na unutrašnju politiku bosanskih vladara u 15. stoljeću, kao i nastojanje da se vladarska kuća konfesionalno uskladi s katoličkom ortodoksijom. Nakon razvoda, Stjepan Tomaš se oženio Katarinom Kosačom, kćerkom Hercega Stjepana Vukčića Kosače, jednog od najmoćnijih feudalnih gospodara u jugoistočnoj Evropi tog vremena. Nakon osmanskog osvajanja Bosne, kraljica Katarina je bila prisiljena napustiti zemlju. Najprije je potražila utočište u Dubrovniku, a potom se zaputila u Rim, gdje je provela ostatak života pod zaštitom papinske kurije. Umrla je 1478. godine, a njeni posmrtni ostaci sahranjeni su u crkvi Santa Maria in Ara Coeli u Rimu.

Stjepan Tomašević je, pored titule bosanskog kralja, nosio i titulu despota Srbije. Naime, dvije godine prije nego je postao kralj, 1. aprila 1459. ženi Jelenu (Maru) Branković, kćerku srpskog despota Lazara koji je umro godinu dana ranije. Time je Stjepan Tomašević de facto postao vladar Srbije, ali njegova vlast u Srbiji nije bila dugog vijeka. Već 20. juna 1459. godine Osmanlije su osvojile Smederevo, posljednju prijestolnicu Srpske despotovine, čime je Srbija definitivno pala pod osmansku upravu. Ovim događajem Stjepan Tomašević je izgubio vlast i titulu koju je stekao ženidbom i dinastičkim naslijeđem, te je bio primoran povući se u Bosnu.

Svjestan ozbiljnosti političke i vojne situacije u kojoj se nalazilo Bosansko Kraljevstvo, Stjepan Tomašević je već 1461. godine, u poslanici upućenoj papi upozorio na mogućnost osmanske vojne ofanzive velikih razmjera, koja bi imala dalekosežne posljedice ne samo po Bosnu nego i po širi kršćanski prostor jugoistočne Evrope.

U toj diplomatskoj komunikaciji Stjepan Tomašević je nastojao predstaviti Bosnu kao ključnu odbrambenu tačku kršćanstva na Balkanu, ističući da bi njen pad otvorio Osmanlijama put prema srednjoevropskim zemljama. Time je pokušao mobilizirati papinsku kuriju i zapadne kršćanske vladare na organiziraniju i konkretniju vojnu intervenciju. Međutim, iako je papstvo formalno podržavalo ideju rata protiv Osmanlija, konkretna pomoć Bosni izostala je ili se svela na simbolične geste. Apeli Stjepana Tomaševića ostali su uglavnom bez praktičnog efekta.

Pismo kralja Stjepana Tomaševića (1461.-1463.) papi Eniju Silviju Pikolominiju Piju II, pisano 1462. godine:

"Obaviješten sam da turski car Muhamed misli idućega ljeta s vojskom da me udari da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Mlečane i Jurja (Kastriotu) Arbanasa da mi u pomoć priteku. Jednako molim i tebe; ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da im neće uzmanjkati tvoja priklonost. Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a neće se ni Turci osmjeliti na moje zemlje napasti, jer su ulazi u njih vrlo tegotni, a gradovi na monogim mjestima gotovo neosvojivi. Tvoj predšasnik Eugenije ponudio je mom ocu krunu i još htio podići u Bosni biskupske crkve. Otac se ustručavaše da ne izazove protiv sebe mržnje Turaka; bijaše nov kršćanin i nije još izagnao maniheja (patarena, bogumila) iz kraljestva. Ja sam pak kao dijete kršten i učio sam latinsku knjigu i čvrsto prihvatio kršćansku vjeru, pak se ne plašim čega se otac bojao. Stoga želim da mi krunu pošalješ i svete biskupe, što će biti znak da me nećeš ostaviti, ako bi rat planuo. Od tebe krunjen, donijet ću pouzdanje podanicima, strah neprijateljima.

Za života moga oca bio si naredio da mu se pošalje oružje, skupljeno za križarsku vojsku a spremljeno u Dalmaciji u mletačkoj ruci; ali to nije mletačkom vijeću bilo po volji; zapovijedi da se sada meni pošalje. Sada ćeš valjda naći više odziva, budući da i mlečani drugačije misle, jer nakaniše, kako se govori, rat Turčinu navijestiti. Još molim da izašalješ poslanika također u Ugarsku, koji će moju stvar kralju preporučiti i naputiti ga da sa mnom pođe u vojnu. Tim se načinom može Bosna spasiti, inače će propasti.

Turci su u mojoj kraljevini podigli nekoliko tvrđava i ljubezni se prema seljacima pokazuju; obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne. Prosti um seljaka ne razumije prijevare te misli da će ona sloboda vazda trajati. Lako da će puk, tim varanjem zaveden, od mene otpast, ako se ne vidi da sam tvojom vlašću ojačan; ni vlastela nisu se dugo održala u svojim gradovima, ostavljena od seljaka. Kada bi Muhamed samo moju kraljevinu tražio, a ne bi htio dalje poći, onda bi me mogli sudbini prepustiti, te ne bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje obrane. Ali nezasitljivo vlastoljublje nema granica; nakon mene napast će na Ugarsku i Dalmaciju, potčinjenu Mlecima, i preko Kranjske i Istre potražit će Italiju koju želi svladati. I o Rimu često govori te mu onamo srce čezne. Ako on nemarom kršćana moju kraljevinu osvoji, naći će najprikladniju zemlju i naj zgodnija mjesta da ispuni svoju želju. Ja prvi dočekujem buru, a za mnom će Ugri i Mlečani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu. Ovako misli neprijatelj: ono što iskusih tebi obznanjujem, da ne bi jednom rekao da nije bilo prijavljeno i da ne bi mene s nemarnosti potvorio. Moj je otac tvomu predšasniku Nikoli i Mlecima udes Carigrada proricao; kršćanstvo je na veliku štetu izgubilo carski stol, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja o tebi proričem: ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se; inače ću propasti i sa mnom mnogi drugi. Ovo ti doglasuje Stjepan; ti, koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć."

Uprkos intenzivnim diplomatskim naporima i ponovljenim apelima upućenim papinskoj kuriji i drugim evropskim vladarima, Stjepan Tomašević nije uspio osigurati konkretnu vojnu ili političku pomoć za odbranu Bosanskog Kraljevstva. Jedini opipljiv znak podrške koji je Stjepan Tomašević dobio iz Vatikana bila je papska kruna, simbolički čin kojim je Vatikan nastojo potvrditi njegov legitimitet kao katoličkog vladara i saveznika Svete Stolice. Tom krunom Stjepan Tomašević je svečano okrunjen 17. novembra 1461. godine u Crkvi svete Marije u Jajcu. Time je postao jedini bosanski kralj koji je krunisan krunom dodijeljenom direktno iz Vatikana. Za razliku od njega, raniji bosanski vladari krunisali su se krunom kralja Tvrtka I Kotromanića, osnivača bosanske kraljevske titule.

Pad Bosne

U proljeće 1463. godine Osmansko Carstvo je pokrenulo odlučujuću vojnu ekspediciju protiv Bosanskog Kraljevstva. Velika osmanska vojska, predvođena sultanom Mehmedom II Osvajačem (Fatih Sultan Mehmet II han), okupila se u Edirneu, tadašnjoj osmanskoj prijestolnici, odakle je započela pohod prema Bosni. Ova vojna operacija bila je pažljivo planirana i predstavljala je završnu fazu osmanske ekspanzije na prostoru srednjovjekovne Bosne.

Suočen s nadmoćnom osmanskom silom i izostankom očekivane pomoći zapadnih saveznika, kralj Stjepan Tomašević bio je prisiljen na povlačenje. Napustio je kraljevski grad Bobovac, simbol bosanske državnosti i ključnu utvrdu kraljevstva. Bobovac je 20. maja 1463. godine bez otpora predan Osmanlijama od strane zapovjednika Radaka. Nakon pada Bobovca, Stjepan Tomašević se najprije povukao u Jajce, tada jedno od važnijih administrativnih i vojnih središta Bosne, a potom u utvrđeni grad Ključ na rijeci Sani, gdje je pokušao organizirati posljednji otpor ili osigurati povoljne uslove predaje. Međutim, Stjepan Tomašević je zarobljen i odveden pred sultana Mehmeda II u Jajce. Tamo je, zajedno sa svojim stricem Radivojem, pogubljen, čime je simbolično i faktički okončano postojanje srednjovjekovne bosanske države. Pogubljenjem posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, te kasnijom smrću kraljice Katarine (1478.) ugasila se i kraljevska loza Kotromanića. Srednjovjekovna bosanska država u sklopu Osmanskog carstva postaje Sandžak Bosna. Time je započelo razdoblje osmanske uprave koje je trajalo više od četiri stoljeća.

Neki od uzroka pada Bosne

Zbog svoje želje za nezavisnošću, bosanski su vladari uglavnom podržavali bogumilsku bosansku crkvu sve do kralja Stjepana Tomaša koji se priklonio Vatikanu te svoje podanike bogumile proganjao. Protubogumilsku politiku nastavio je i njegov sin, kralj Stjepan Tomašević sve do propasti Bosne 1463. godine, kada postepeno nestaje bogumilske vjere u Bosni, a njihovi vjernici dobrim dijelom prelaze na islam.

U historiografskim raspravama o padu srednjovjekovne bosanske države 1463. godine često se ističe pitanje izostanka šire podrške stanovništva posljednjem bosanskom kralju, Stjepanu Tomaševiću. Jedan od razloga takvog stanja može se sagledati kroz vjersko-politički položaj pripadnika bosanske crkve, koji su se sami nazivali krstjanima, a koji su tokom kasnog srednjeg vijeka bili izloženi sistematskim progonima.

Bosanska crkva predstavljala je specifičnu vjersku zajednicu, čije je učenje odstupalo od dogmi Rimokatoličke crkve, ali i od pravoslavlja. Upravo zbog toga, bosanski krstjani su bili predmet stalnih optužbi za herezu, naročito od strane papinske kurije i ugarskih vladara, koji su Bosnu smatrali prostorom vjerske devijacije. Pod pritiskom križarskih pohoda i diplomatskih zahtjeva Rima, bosanski vladari su, posebno u 15. stoljeću, sve češće su pristajali na politiku represije prema pripadnicima Bosanske crkve.Vladavina kralja Stjepana Tomaša, oca Stjepana Tomaševića, obilježena je otvorenim progonom krstjana, uključujući oduzimanje imovine, prisilna preobraćenja, egzekucije i protjerivanja. Takva politika nastavljena je i za vrijeme Stjepana Tomaševića, koji je, nastojeći osigurati podršku Ugarske i papstva u borbi protiv Osmanlija, dosljedno provodio katoličku konfesionalnu politiku. Time je značajan dio domaćeg stanovništva, koje je decenijama činilo važan društveni i politički oslonac bosanske države, bio marginaliziran i otuđen od kraljevske vlasti.

U takvim okolnostima, izostanak masovne podrške bosanskom kralju u trenutku osmanske invazije može se tumačiti i kao posljedica narušenog odnosa između vladara i stanovništva. Krstjani, koji su ranije igrali važnu ulogu u administraciji i diplomatskoj službi Bosne, nisu imali snažan motiv da brane državu koja ih je progonila i osporavala njihov vjerski identitet. Njihova pasivnost i neutralnost, bila je prije izraz dugotrajnog društvenog nezadovoljstva nego političke izdaje. Iako pad srednjovjekovne Bosne ne može biti objašnjen jednim uzrokom, vjerski progoni pripadnika Bosanske crkve predstavljaju važan faktor u razumijevanju slabe unutarnje kohezije države u njenim posljednjim godinama. Politika konfesionalne isključivosti doprinijela je udaljavanju značajnog dijela stanovništva od kraljevske vlasti, čime je bosanska država u presudnom trenutku ostala bez šire društvene podrške potrebne za organiziran otpor osmanskom osvajanju.

U kontekstu osmanskog osvajanja Bosne važno je razmotriti i vjersku politiku Osmanskog Carstva, koja je u velikoj mjeri utjecala na stavove lokalnog stanovništva, uključujući i pripadnike Bosanske crkve. Osmanska država bila je utemeljena na islamskom pravu, i u praksi je razvila stabilan sistem vjerske tolerancije, posebno prema „narodima Knjige“, što je uključivalo pravo na ispovijedanje vlastite vjere uz prihvatanje političke vlasti sultana.

U poređenju s dotadašnjom politikom bosanskih vladara pod snažnim utjecajem Rimokatoličke crkve, osmanski pristup predstavljao je značajnu promjenu. Krstjani, koji su decenijama bili izloženi represiji, optužbama za herezu i institucionalnom nasilju, u osmanskim osvajanjima mogli su prepoznati priliku za slobodu i prestanak vjerskih progona. Ponude slobode vjeroispovijesti, zaštite imovine i lične sigurnosti, koje su Osmanlije upućivale lokalnom stanovništvu u osvojenim područjima, imale su snažan pragmatičan karakter. U okviru sistema milleta, iako on u potpunosti biva institucionaliziran nešto kasnije, vjerske zajednice su mogle zadržati vlastite običaje, hijerarhije i unutrašnju autonomiju, pod uvjetom lojalnosti državi i plaćanja poreza. Za krstjane, koji su već bili izvan okvira zapadnog kršćanstva i bez institucionalne zaštite, ovakav sistem predstavljao je znatno povoljniji položaj od onoga koji su imali pod represivnom katoličkom monarhijom.

Zaključak

Stoga se može zaključiti da osmanska reputacija države koja dopušta vjersku raznolikost nije bila bez osnova, naročito u poređenju s tadašnjim evropskim praksama obilježenim snažnom konfesionalnom isključivošću. U tom svjetlu, pasivnost ili odsustvo otpora bosanskog stanovništva, uključujući bosanske krstjane, može se tumačiti i kao racionalan izbor u korist političke sile koja je nudila vjersku sigurnost i stabilnost, nasuprot vlasti koja ih je prethodno sistematski marginalizirala i progonila.