Taklid: Slijedenje škole u islamskom pravu

Glavni cilj ove knjige je osigurati opsirne diskusije o onim aspektima muslimanskog namaza koji su podlozni razlicitim tumacenjima u cetiri mezheba, ili islamske pravne skole, pridajuci posebnu paznju

hanefijskom misljenju o svakora pitanju. Ipak, posto je cak i koncept taklida, ili slijedenja skole u islamskom pravu, nepoznat mnogim muslimanima, diskusija o taklidu je neophodna na pocetku.

U tom pogledu, o taklidu ce se u ovom poglavlju govoriti u slijedeca tri podnaslova:

(1) Sta je Taklid; (2) Taklid - Slijedenje imama po pitanjima Serijata; (3) Slijedenje jednog odredenog imama po svakom pravnom pitanju.

Ovo ce, nadam se, ukloniti bilo kakvu zbunjenost u vezi s pitanjem taklida i utjesiti one koji tragaju za pojasnjenjima o ovoj temi. STA JE TAKLID?

Definicija Taklida

Doslovno, taklid je glagolska imenica izvedena iz arapskog korijena k-I-d, sto znaci: staviti, opasati, iIi ukrasiti se ogrlicom. Formalno, taklid je prihvatanje necijeg naucnog misljenja bez zahtijevanja dokazivanja istog, sa uvjerenjem da je misljenje usta­novljeno u skladu sa cinjenicama i dokazima.

Taklid uopceno

Sposobnost i potreba za taklidom je nasljedno i nuzno prisutna­ u nama. Da smo se suzdrzavali taklida (slijedenja) nasih roditelja i ucitelja, onda bismo danas bili uskraceni cak i za osnovne i preli­minarne potrebe covjecanstva. Svojom prirodom, covjek je obdaren mogucnoscu da imitira i slijedi druge. Da nije tako, ne bismo bili u stanju nauciti maternji jezik. Da smo neupitno odbili da prihvatimo (bez zahtijevanja dokaza) svaku naredbu, znak i poziv nasih ucitelja, ne bismo znali cak ni abecedu jezika koji govorimo - da ne spomi­njemo proucavanje i pisanje knjiga na tim jezicima. Nas cjelokupan zivot - svaki njegov aspekt: jelo, pijenje, nosenje odjece, hodanje, privredivanje - povezan je sa konceptom taklida. Nas intelektualni i kulturni razvoj rezultat je taklida nasih roditelja, ucitelja i drugih osoba.

Da tehnicka terminologija svake branse znanja nije stecena na osnovama taklida (tj. bez preispitivanja autoriteta te terrninolo­gije), onda vjestina u takvom znanju ne bi mogla biti ostvariva. Da znacenja rijeci i njihove idiomatske upotrebe nisu stecene kroz taklid na osnovama taklida (tj. bez preispitivanja autoriteta te terminolo- gije), onda vjestina u takvom znanju ne bi mogla biti ostvariva. Da znacenja rijeci i njihove idiomatske upotrebe nisu stecene kroz taklid

lingvista i normi nasih jezickih diskursa, ne bismo se upoznali ni

sajednim jezikom.

Ponekad covjek nauci stetne efekte otrova, kao i sporedne efekte lijekova, zahvaljujuci taklidu. U ratu, da jedna armija ne prihvata neupitno svaku naredbu svog komandanta, pobjeda mozda ne bi bila postignuta. Ako razne vladine agencije ne slijede zakone, onda zakon i red ne mogu biti uspostavljeni u zemlji. Ukratko, napredak i usavrsavanje naseg fizickog, duhovnog, intelektualnog, akademskog, moralnog i drustvenog zivota cvrsto je ukorijenjena u taklidu - pri- hvatanju i slijedenju strucnog autorileta.

Neophodnost taklida

Postoje dvije vrste vudzuba (obaveznog) u serijatskom pravu: vudzub biz-zat i vudzub bi ‘l-gajr.

Vudzub biz-zat znaci „obavezno samo po sebi“. Drugim rijecima,

to su radnje naredene ili zabranjene islamskim pravom zbog neceg u njihovoj unutrasnjoj prirodi - kao sto je naredba obavljanja namaza, i zabrana visebostva.

Vudzub bi 'l-gajr znaci "obavezno zbog nekog vanjskog fak­tora".

Drugim rijecima, to su radnje koje nisu naredene ili zabranjene same po sebi, ali sacinjavaju osnovu za druge radnje koje su naredene ili zabranjene u Kur’anu i hadisu; ili da kazemo da takve radnje popri- majuprirodu obaveznih radnji ciji temelj cine.

Takav primjer je pisanje Kur'ana i hadisa. Poslanik, s.a.v.s, kako prenosi Abdullah ibn 'Orner, r.a, rekao je: "Narod smo koji niti pise, niti racuna." (Buhari, Muslim) Ovaj hadis implicira (posto ga je Poslanik, s.a.v.s, rekao u vezi s posmatranjem Mjeseca) negiranje

prepisivanja Kur’ana i hadisa. Ipak, bilo je neophodno zapisati Kur an i hadis da bi se sacuvala njihova autenticnost i da bi bili dostupni sirim masama. Stoga, smatra se da takvo zapisivanje nije u konfliktu sa ovim hadisom, pa niko ne preispituje neophodnost takve vrste za- pisivanja, niti iko zahtijeva dokaz za to.

Ocuvanje Kur’ana i hadisa je kategoricno nareden cin (dakle, vudzub biz-zat) i apostrofiran Serijatom. Iskustvo nam govori da je takve ocuvanje Kur’ana i hadisa uglavnom nemoguce bez njihovog zapisivanja. Iz tog razloga je zapisivanje Kur ana i hadisa odredeno kao vadzib. Konsenzus ummeta (zajednice svih muslimana) u pogle- du zapisivanja Kur’ana i hadisa prisutan je u jednom neprekidnom lancu prenosenja. Stoga je potreba zapisivanja ovih izvora klasifici- rana kao vudzub bi 'l-gajr. Upravo na isti nacin, taklid, ili „slijedenje necijeg misljenja po pitanjima islamskog prava“, takoder se smatra esencijalnim ili vadzibom, i spada pod kategoriju vudzub bi ‘l-gajra. Postoje brojni dokazi za neophodnost taklida u svjetlu prethodnog objasnjenja.

Taklid je posebno bitan u danasnjem vremenu, u kojem vecina

muslimana zivi u neznanju osnovnih islamskih nauka.

Dakle, bez taklida, slijedenje jasnih i preciznih serijatskih naredenja bilo bi skoro nemoguce. Za one koji ne posjeduju cak ni osnovno znanje o izvorima Serijata i metodama donosenja propisa (idztihad) iz svetih tekstova, taklid postaje i esencijalan i obavezan.

Dokazi u hadisima

Esved ibn Jezid prenosi:

Kod nas je u Jemen dosao Mu'az b. Dzebel, r.a, kao ucitelj i kadija, a Allahov Poslanik, s.a.v.s, je bio ziv. Pitali smo ga o osobi koja je umrla ostavljajuci iza sebe (nasljednike) kcerku i sestru. Odredio je pola nasljedstva za kcerku i pola za sestru.“ (Sahih al-Buhari 2:297) Ovo je bio slucaj tokom zivota Poslanika, s.a.v.s. Iz ovog ha­disa mogu se

izvuci brojni zakljucci:

1. Taklid je prakticiran za vrijeme Poslanika, s.a.v.s. Osoba koja pita (u hadisu) nije zahtijevala dokaz ili temelj na osnovu kojeg je odluka donesena. Prihvatila je propis, oslanjajuci se na Mu’azov, r.a., integritet, poboznost i pravednost. Ovo je precizan primjer

taklida u praksi ashaba i tabi'ina!

2. Poslanik, s.a.v.s, nije kritizirao ljude svog vremena koji su slijedili Mu'aza, r.a, (niti bilo kojeg drugog ashaba, p.p.) niti je imao ikakve

primjedbe u vezi s tim pitanjem.

Hadis daje dokaz ispravnosti taklid sahsi, ili "slijedenja jednog odre­ denog ucenjaka u pitanjima islamskog prava". Poslanik, s.a.v.s, odre­dio

je Mu'aza, r.a, da ljudima Jemena osigura vjerska uputstva (i po­uci ih vjeri).

Evidentno je da je Poslanik, s.a.v.s, dao ljudima Jemena pravo i dozvolu da slijede Mu'aza, r.a, u svim pitanjima dina (vjere). Dopustenje i ispravnost taklida je, dakle, iz ovog prirnjera jasno, po­ gotovo zbog njegove rasprostranjenosti u vrijeme Poslanika, s.a.v.s.

Posljedice odbacivanja taklida

Dobro je poznato da mnogo, ako ne i vecina, ljudi danasnjice ne zivi svoje zivote po uzoru na Poslanika, s.a.v.s. Kao rezultat toga, vodjeni su sebicnoscu, pokvarenim namjerama, pozudom, neiskre­noscu,

pakoscu, anarhijorn, i suprotstavljanjem konsenzusu pravedno

upucenih ucenjaka. Ovo neizbjezno vodi potcinjavanju vjere ljudskim prohtjevima. Hadisi o fitnetima (razdorima, iskusenjima i stradanjima) unaprijed su nas upozorili o porastu ovih losih svojstava

kod covjeka, cega su svjesni vjerski ucenjaci.

Odsustvo taklid šahsi (licnog slijedenja) ce uzrokovati veliku stetu i pokvarenost u vjeri. Jedno od destruktivnih zala, koje ce poka­zati

svoju ruznu stranu u odsustvu taklid iahsi; jest pojava samoprozvanih

mudztehida i ucenjaka. Neki ljudi ce sebe smatrati kompeten­tnim da

donose vjerske propise i upustiti se u proces pravnog (šer'i) analoškog

rasudivanja (kijas). Za sebe ce smatrati da su jednakog, viseg stepena

od cuvenih mudztehida i ucenjaka iz ranog doba islama!

Naprimjer, raniji mudztehidi su sa sigurnošcu tvrdili da su mnogi propisi zasnovani na odredenim povodima, tj. sa odredjenim uzrokom (mu'allel), a ne opcenitim razlozima. Pozivajuci se na ovo, neki modernisti mogu tvrditi da je cak i naredba uzimanja abdesta prije obavljanja namaza zasnovana na odredenom povodu (mu'allel). Prema njima, ova naredba se mogla odnositi na rane Arape, koje je obaveza uzgajanja zivotinja stalno izlagala necistoci, koja zahtijeva obredno ciscenje u obliku vudu'a (abdesta). Takoder, na osnovu ovo­ga

mogu tvrditi da, posto ljudi danasnjeg vremena zive u uslovima u kojima je higijena na visem nivou, vudu' vise nije neophodan za obavljanje namaza (sto je svakako bez ikakvog dokaza i suprotno

sta­vu cjelokupne uleme).1*

TAKLID: SLIJEDJENJE IMAMA U VEZI S PITANJIMA SERIJATA

Pitanje

Neki ljudi tvrde da je taklid (slijedjenje skole jednog imama) nezakonit u islamu. Oni insistiraju na tome da bi istinski musliman trebao slijediti samo Kur'an i sunnet, te tvrde da je slijedenje imama u vezi s pitanjima Serijata jednako širku (rnnogoboštvu). Takodjer, oni tvrde da su Henefijska, Safijska, Malikijska i Hanbelijska skola nastale dvije stotine godina nakon smrti Poslanika, s.a.v.s, i, stoga, ove škole su pokudjena inovacija (bid’at). Neki, takodjer, naglašavaju da bi musliman

trebao traziti uputu direktno u Kur’anu i sunnetu, i da su intervencija i

pojasnjenje jednog imama nepotrebni da bi se prakticirao Serijat.

Molim vas da objasnite, koliko tacnosti ima u ovoj tvrdnji?

Odgovor Mufti Taki ‘Osmanija.

Ova tvrdnja je zasnovana na odredenorn nerazumijevanju, koje nastaie iz nepotrebnog bavljenja kompliciranim pitanjima o ko­jima

se ovdje govori. Puno pojašnjenje ove pogrešne tvrdnje zahtijeva

detaljan i poseban clanak. Ipak, pokušat cu objasniti osnovne tacke sto

je krace moguce.

Tacno je da pokornost, u istinskom smislu, pripada samo Allahu, dz.š.

Ne pokoravamo se nikome osim Njemu. Ovo je logican uslov za doktrinu

tavhida (vjerovanje u Allahovu jednocu). Pokoravanje Poslaniku, s.a.v.s,

naredjeno nam je samo zato sto je on Allahov Poslanik, koji nam je prenio

bozanske zapovijedi. U protivnom, on nema sveti status koji zahtijeva nase

pokoravanje. Pokoravajuci se i djelujuci prema ucenju Poslanika, s.a.v.s,

stjecemo Allahovo zadooljstvo.

Ipak, srz stvari je da tumacenje Kur’ana i sunneta nije jednostavno.

Ono zahtijeva intenzivno i prosireno proucavanje svetih izvora Serijata

(Kur'ana i sunneta), koje ne moze poduzeti osoba koja nije kvalificirana

u tom polju. Da je svaki musliman obavezan da se poziva na Kur'an i

sunnet za svaki problem s kojim se suoci, to bi mu predstavljalo veliku

odgovornost, koju bi bilo skoro nemoguce ispu­niti. To je zato sto

donosenje serijatskih propisa na osnovu Kur'ana i sunneta zahtijeva

detaljno poznavanje arapskog jezika i svih rele­vantnih nauka - sto je

kombinacija koja nije poznata svakoj osobi. Jedno rjesenje ovog problema je da se nekoliko ljudi poduci potreb­nim

znanjem o Serijatu, i drugi bi ih trebali konsultirati o propisima u njihovim svakodnevnim poslovima. Upravo je to ono sto je Allah,d.š.,

naredio muslimanima u slijedecem kur'anskorn ajetu:

„Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake

zajednice potrudi da se uputi u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kad mu se vrate, da bi se Allaha bojali.“ (9:122)

Ovaj kur'anski ajet na jasan nacin ukazuje da grupa muslimana treba

da se posveti stjecanju serijatskog znanja, i da ih drugi konsultiraju o

vjerskim propisima. Dakle, ako neko pita pouzdanog ucenjaka ('alima)

o pravnom (serijatskom) propisu u vezi s odre­djenim pitanjem, i postupi

po njegovom savjetu, moze Ii ga ijedna razumna osoba optuziti da je

pocinio širk zato sto je slijedio savjet ljudskog bica umjesto Kur'ana i

sunneta? Svakako da ne moze!

Razlog je ocigledan - on tim cinom nije napustio pokornost Allahu, dz.š.,

i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s. Zapravo, on je trazio na­cin da im se pokorava.

Kako god, ne znajuci šerijatsku naredbu, kon­sultirao je ucenjaka da bi znao

šta je obavezan uciniti prema Allahu.Nije uzeo ucenjaka predmetom

pokoravanja, nego prije timacem bozanske naredbe. Niko ga ne moze

optuziti za širk!

Ovo je osnova taklida: osoba koja nije u stanju razumjeti Kur'an i sunnet, konsultira se sa muslimanskim pravnikom, cesto zvanim imamom, i postupa u skladu sa njegovim tumacenjem Se­rijata.

Osoba nikada ne smatra imama vrijednim pokoravanja, ali trazi

njegovu uputu da bi znala šerijatske zahtjeve, jer nema direktan pristup Kur'anu i sunnetu, iii nema adekvatno znanje za izvodenje serijatskih

propisa iz ovih izvora. Ovakvo ponašanje se zove taklid tog pravnika

ili imama. Stoga, kako je moguce reci da je taklid ekvivalent širku?!

Kompetentni muslimanski pravnici, ili imami, koji su po­svetili svoje zivote

idztihadu, skupili su šerijatske propise u skladu sa njihovim tumacenjima

šerijatskih izvora u skoro šifriranom obliku. Zbirka šerijatskih propisa prema

tumacenjima odredenog pravnika zove se mezheb, ili skola tog pravnika. Dakle, škola jednog imama nije nešto što je strano šerijatu. Ustvari, to je odredeno tumacenje šerijata i zbirka glavnih šerijatskih propisa izvedenih iz Kur’ana i sunneta, od strane pouzdanog pravni­ka,

aranziranih po temama, s namjerom da bude pogodna sljedbenicima

šerijata. Stoga, ko slijedi odredenu skolu, slijedi Kur an i sunnet u skladu s tumacenjem odredenog i pouzdanog pravnika, za kojeg se vjeruje da je najvjerodostojniji i najupuceniji u šerijatska pitanja.

Sto se tice razlika medu školama, one su se pojavile kroz razlicita

moguca tumacenja propisa spomenutih ili izvedenih iz Kur'ana i sunneta. U cilju pravilnog razumijevanja ove stavke, relevantno je znati da su pravila spomenuta u Kur’anu i sunnetu razlicitog tipa.

Prvi tip pravila jesu ona koja su spomenuta u ovim svetim izvorima

tako jasnim rijecima da je moguce samo jedno tumacenje. Ni jedno drugo tumacenje nije moguce izvuci iz toga, kao sto je slucaj s naredbom obavljanja namaza, zekata, posta i hadza, ili sa zabranom svinjetine i bluda-zinaluka. Sto se tice ovog skupa pravila, nikada nije postojala razlika u mišljenjima. Sve pravne škole su jednoglasne u njihovom tumacenju. Stoga, ne postoji prostor za idztihad ili taklid u vezi s ovim pitanjima. Takoder, kako svako moze da ih lahko razumije

iz samog Kur ana i sunneta, ne postoji potreba za konsultiranjem sa imamom ili pravnikom.

S druge strane, postoje neka šerijatska pravila izvedena iz Kur’ana i sunneta gdje se moze desiti neka od slijedecih situacija:

• Korištene rijeci u svetim izvorima dozvoljavaju više od jednog tumacenja. Naprimjer, prilikom spominjanja trajanja perioda cekanja

(‘iddet) za zenu raspuštenicu, u Kur’anu se koristi slijedeci izraz:

„Raspuštenice neka cekaju tri mjesecna pranja (kuru).“ (2:228)

Rijec kuru ima dvojako znacenje. Oznacava i period men­struacije,

i period cistoce (tj. ar. tuhr). Oba znacenja su moguca u ovom ajetu,

i svako od njih ima razlicite pravne posljedice.

Pitanje koje zahtijeva pravno mišljenje je slijedece: Koje znacenje je

ispravno u ovom ajetu? Odgovarajuci na pilanje, logicno jeda se

misljenja pravnika mogu razilaziti, kao sto se i desilo.

Imam Šafi’ rijec kuru tumaci kao period cistoce, dok je imam Ebu Hanifa tumaci kao period menstruacije. Obojica nude brojne razloge koji­ma

potkrepljuju svoja mišljenja, i ni jedno ne moze biti u potpunosti odbaceno. Ovaj primjer naglašava jedan od uzroka razlika u mišlje­njima

medju razlicitim ucenjacima.

• Ponekad se razlika javlja u dva hadisa Poslanika, s.a.v.s, i pravnici ih

moraju uskladiti, ill odabrati jedan u odnosu na drugi.

U ovom slucaju, takoder, mišljenja pravnika se mogu razlikovati. Npr, postoje dva seta tradicije koji se mogu naci u knjigama ha­disa,

koji prenose razlicita ponašanja Poslanika, s.a.v.s, prilikom ruku'a u namazu. Prvi set hadisa spominje da Poslanik, s.a.v.s, nije dizao ruke osim na pocetku namaza. Pravnici, prihvatajuci da su oba nacina ispravna, izrazili su razlicita mišljenja o pitanju, koji je od dva nacina bolji? Dakle, ovakve situacije takoder uzro- kuju razlike u mišljenjima medu raznim ucenjancima. • Postoje mnoga pitanja koja nisu posebno naznacena u Kur’anu i sunnetu. Rješenje ovih pitanja se trazi analogijom, ili primjerima

nadjenim u svetim izvorima, koji imaju indirektan odnos sa odredenim pitanjem. U ovakvim situacijama pravnici ponovo mogu imati razlicite pristupe pronalazenju potrebnih rješenja iz sa odredenim pitanjem. U ovakvim situacijarna pravnici ponovo mogu imati razlicite pristupe pronalaienju potrebnih rjesenja iz Kur'ana i sunneta.

To su osnovni uzroci razlika u misljenjima medu skolama. Ove razlike ni na koji nacin nisu nedostatak šerijata. One su, prije, izvor fleksibilnosti, sacinjavaju široko polje naucnog istrazivanja

šerijatskih principa, i uredjene su Kur’anom i sunnetom za sva vremena.

Muslimanski pravnik koji posjeduje sve neophodne kvalifikacije za

idztihad, trebao bi pokusati na najbolji nacin dokuciti stvarna znacenja Kur'ana i sunneta. Ako to uradi u skladu sa svojim najboljim mogucnostima i iskrenoscu, bit ce nagraden za izvršavanje svoje obaveze, i niko ga ne moze optuiiti za zanemarivanje Serijata, cak i ako njegovo mišljenje moze biti slabije u poredenju sa drugim misljenjima. Ovo su prirodne i logicne okolnosti, sa sigurnoscu po­stojane

u svakom pravnom sistemu.

Uspostavljeni zakoni u bilo kojem pravnom sistemu ne obu­hvataju svaki

sitan detalj i rnogucu situaciju. Takoder, ovi zakoni cesto su podlozni vise

nego jednom tumacenju, i razliciti sudovi, u pokusaju da ih razumiju,

cesto se ne slazu sa njihovim znacenjima. Jedan sud moze protumaciti zakon na odreden nacin, dok ga dru­gi sud

moze razumjeti u potpunom drugacijem smislu. Stoga, niko ne moze

reci da islamski pravnici, izrazavajuci razlicita misljenja, ne postuju islamske

zakone. I, pošto svaki sud pokusava primijeniti us­postavljeni zakon u skladu

sa najboljim mogucnostima, njegova oba­veza prema Donosiocu zakona

(Allah, dz.š) bit ce ispunjena, i njegovi pravnici nagradjeni, inšallah.

Naprimjer, ako je jedan od sudova ranije spomenutih viši sud,

svi nizi sudovi i ljudi pod njihovom nadleznošcu obavezni su da slijede presude višeg suda, cak i ako se njihovo licno mišljenje ne slaze sa mišljenjern šeg suda. U tom slucaju, ako nizi sudovi slijede odluke višeg suda, niko ne moze reci da ne poštuju zakon, ili da prihvataju

viši sud kao zakonodavca.

Na potpuno isti nacin, skola muslimanskog pravnika pruza pouzdano tumacenje Serijata. Još jedan kvalificiran pravnik se moze ne slagati sa tumacenjem tog pravnika, ali nijedan od njih ne moze

optuziti sljedbenike odredene skole da slijede nesto drugo osim Se­rijata,

ili da cine širk. To je zato sto ovi muslimani slijede školu vjerodostojnog

tumacenja Serijata.

Slijedece pitanje koje se moze pojaviti glasi: "Sta bi osoba tre­bala uraditi u

vezi s pitanjem razlicitih skola, i koju bi trebala slijedi­ti"

Odgovor na ovo pitanje je veoma jednostavan. Sve ove škole su bile iskrene u svojim naporima da dokuce pravo znacenje Serijata, stoga su sve jednako ispravne. Osoba bi trebala slijediti školu imama za kojeg vjeruje da je najobrazovaniji i najpobozniji.

Iako postoje mnogi muslimanski pravnici koji su se prihvatili idztihada, škole cetiri imama - imama Ebu Hanife, imama Malika, imama Safi’a i imama Hanbela - smatraju se najobuhvatnijim, najorganiziranijim

i najocuvanijim do danasnjeg dana. Muslimanski ummet u cjelini je prihvatio

ova cetiri imama kao najpouzdanije tumace Serijata.

Cetiri skole su poznate kao Hanefijska, Safi’jska, Malikijska i Hanbelijska skola. Ostatale škole (mezhebi) ili nisu dovoljno sveobu­hvatne,

u smislu da ne sadrze sve aspekte Serijata, ili nisu dovoljno ocuvane u pouzdanom obliku. Iz ovog razloga, vecina muslimanskog ummeta pripada jednoj od ove cetiri skole. Ako osoba prihvati školu islamskog prava kao tumaca Serijata, onda je njena obaveza da slijedi Serijat ispunjena.

Ovo je istinska slika termina taklid u pogledu pravnih sko­la.

Nadam se da ce ovo objasnjenje biti dovoljan pokazatelj da ta­klid

nema nista sa širkom, ili "pripisivanjem druga Allahu", nego je, ustvari, jednostavan i lahak nacin slijedenja Serijata.

SLIJEDENJE JEDNOG ODREDENOG IMAMA U SVIM PRAVNIM PITANJIMA

Pitanje

Sunijski muslimani, generalno, vjeruju da su sve cetiri prav­ne škole

(Hanefijska, Safijska, Malikijska i Hanbelijska) - svaka kao jedno od

mogucih tumacenja Serijata - ispravne, i ni jedna od njih ne moze

se smatrati kontradiktornom sa Serijatom. Ali, u isto vrije­me, mozemo

vidjeti da sljedbenici Hanefijske skole ne odstupaju od hanefijskog

misljenja, i ne prihvataju mišljenje Safije i Malika u vezi s pravnim

pitanjima. Radije, oni smatraju nedozvoljenim slijedenje jos jednog

pravnika o bilo kom pitanju. Kako se ovaj pristup uklapa u vjerovanje da se sve cetiri pravne skole smatraju ispravnim? Ako su sve ispravne, onda nema nista loše za pripadnike Hanefijske škole da slijede šafijsko, malikijsko, ili hanbelijsko mislienje u nekim pitanji­ma?

Odgovor Mufti taki 'Osmanija

Tacno je da su sve cetiri škole ispravne, i slijedenje bilo koje od njih je dozvoljeno u cilju slijedenja Serijata. Ipak, laik, kojem nedostaje

mogucnost poredenja argumenata svake skole, ne moze birati i

miješati razlicite poglede kako bi zadovoljio svoje licne prohtjeve. Razlog ovog pristupa je dvostruk. Allah, dz.š., nedvosmisleno je, u velikom broju kur’anskih ajeta, naredio slijedenje šerijatskih uputa i striktno zabranio slijedenje licnih prohtjeva putem šerijatskih propi- sa. Muslimanski pravnici, kada tumace izvore Serijata, nikada ne pokusavaju

zadovoljiti svoje licne prohtjeve. Oni pokušavaju da najboljim naporima

otkriju duh Serijata i zasnivaju svoja misljenja na snazi

dokaza, a ne samo u potrazi za pogodnostima. Ne biraju tumacenje na osnovu slaganja sa svojim licnim zeljama, nego ih biraju jedino na osnovu cvrstine dokaza pred sobom.

Sada, ako je nekom ko nije studirao islamsko pravo dozvoljeno da bira

bilo koje pravno mišljenje, bez osvrtanja na argumente koji se ticu tih

mišljenja, imat ce slobodu da odabere mišljenje koje se cini prikladnije

ispunjavanju njegovih licnih prohtjeva. Ovakav pristup ce ga voditi

slijedenju vlastitih zelja, a ne uputa, sto je praksa potpuno osudena u Kur'anu.

Naprimjer, imam Ebu Hanifa je misljenja da krvarenje iz bilo kojeg dijela tijela kvari vudu' (abdest), dok imam Safija vjeruje da krvarenje

ne kvari abdest. U drugu ruku, imam Safi smatra da je covjek, ako dotakne zenu, pokvario abdest, i duzan ga je obnoviti prije obavljanja

namaza, dok imam Ebu Hanifa insisitira da samo dodirivanje zene ne kvari abdest.

Kako praksa "biraj i miješaj mezhebe" moze biti dozvoljena?! Neuk covjek moze prihvatiti hanefijsko misljenje o pitanju dodiriva­nja zene,

i safijsko misljenje o pitanju krvarenja. Posljedicno, on ce svoj abdest

smatrati ispravnim kada se nadje u obje situacije (tj. kada mu potece krv

i kada dodirne zenu), iako je njegov abdest pokvaren i po hanefijskom i

safijskom misljenju.

Slicno tome, prema šafijskom misljenju, putnik moze spojiti dva namaza,

podne i ikindiju (zuhr i 'asr). Ipak, u isto vrijeme, ako putnik odluci da u

jednom mjestu ostane cetiri dana, onda se vise ne smatra putnikom po

šafijskom misljenju. Dakle, on ne moze iskori­stiti olaksicu skracivanja (kasr)

ni spajanja namaza. U drugu ruku, period putovanja po hanefijskorn misljenju

traje cetrnaest dana, i putnik moze skracivati namaz sve dok ne ostane u

jednom mjestu cetrnaest dana ili vise.

Putnik koji u jednom mjestu ostane pet dana ne moze spajati namaze, po misljenju i imama Safije i imama Ebu Hanife. To je iz razloga što, ostajuci pet dana, ne moze koristiti dvije olakšice, kasr i spajanja namaza, prema imamu Safiji, i zato što spajanje namaza nije dozvoljeno po imamu Ebu Hanifi. Kako god, pristup „biraj i mi­ješaj

mezhebe“ opet vodi neke ljude prihvatanju šafijskog misljenja o pitanju spajanja namaza, i hanefijskog misljenja o pitanju perioda putovanja.

lz ovih primjera je evidentno da biranje razlicitih mišljenja u razlicitim slucajevima nije zasnovano na cvrstini argumenata, nego je vezano za olaksice koje osiguravaju. Ova praksa je, ocigledno, ravna slijedenju licnih prohtjeva, sto je u potpunosti zabranjeno u Kur'anu. Ako se takav stav dopusti, ucinit ce Serijat igrom u rukama neznalica, i nijedno šerijatsko pravilo nece ostati imuno od izoblica­vanja.

Iz tog razloga je praksa "biraj i miješaj" osudena od strane svih istaknutih šerijatskih ucenjaka. Imam Ibn Tejmija, poznati hadiski ucenjak i pravnik, u svojoj fetvi kaze:

"Neki Ijudi u odredeno vrijeme slijede imama koji brak smatra

neispravnim, dok u drugo vrijeme slijede imama koji ga smatra ispravnim. To rade samo da bi udovoljili svom licnom cilju i zado­voljili

svoje zelje. Takva praksa je nedopustiva, u skladu sa konsen­zusom svih

imama!" (Fetava Ibn Tejmije 2:285-286)

Ovo je temeljni razlog pristupa prihvacenog od strane ka­snijih pravnika,

koji su obicnom narodu stavili u obavezu da prihva­te odredenu skolu u

potpunosti. Ako neko preferira mezheb imama Ebu Hanife, onda treba

da ga prihvati do u detalje. Ipak, ako neko preferira drugi mezheb,

trebao bi ga prihvatiti takoder u potpunosti. Ne bi trebao birati i mijesati

medju razlicitim misljenjima, a u svoju korist.

Korist od ispravnosti mezheba, prema pravnicima, sastoji se u tome da osoba moze odabrati da slijedi bilo koji. Ali, kada se jed­nom

odluci za odredeni mezheb, onda ne bi trebala slijediti nijedan drugi, u bilo kom pitanju, bilo da trazi pogodnosti ili da udovolji svojim

licnim prohtjevima, jer su oba slucaja zasnovana na licnim zeljama,

a ne na cvrstini argumenata. Dakle, politika „vjernosti odredjenoj skoli“ je preventivna mjera, prihvacena od strane pravnika da bi se sprijecila anarhija u šerijatskim pitanjima.

Ipak, ovakav pristup je namijenjen onima koji samostalno ne mogu da se bave idztihadom, ili ne mogu razumjeti argumente istaknute od strane mezheba u svrhu podupiranja njihovih mišljenja. Za takve ljude najbolji je pristup da slijede jednu odredenu školu kao redibilno tumacenje Serijata.

Kako god, oni koji posjeduju neophodne kvalifikacije za bavljenje idztihadom, nemaju potrebu da slijede odredenu školu (mezheb). Oni samostalno mogu donijeti šerijatske propise direktno iz originalnih šerijatskih izvora. Slicno tome, onima koji nisu u potpunosti

kvalificirani da se bave idztihadom, ali su upuceni u islamske nauke do

te mjere da mogu razumjeti razlicita pravna mišljenja na cisto teoretskom osnovu (tj, da nisu vodeni licnim zeljama), nije zabranjeno da preferiraju jednu školu u odnosu na drugu u vezi s odredjenim pitanjem. Postoje mnogi hanefijski pravnici koji su, uprkos

vjernosti imamu Ebu Hanifi, prihvatili misljenja nekih drugih

pravnika u nekim pravnim pitanjima. Unatoc tome, oni se smatraju hanefijama.

Ovo djelimicno odstupanje od imama Ebu Hanife moglo bi biti zasnovano na bilo kom od slijedecih temelja; pravnici ponekad, nakon iskrenog i sveobuhvatnog istrazivanja relevantnog materijala, dodju do zakljucka da je mišljenje drugog imama cvršce. Pravnici, takoder, mogu zakljuciti da se mišljenje imama Ebu Hanife, iako zasnovano na analogiji, ne prilagodjava autenticnom hadisu,

što je obicno slucaj, jer taj hadis nije prenesen imamu; u protivnom, i on bi, najvjerovatnije, prihvatio misljenje u skladu s tim hadisom.

Jos jedan slucaj u kom pravnici odstupe od misljenja svog imama je kada osjete da je to neophodno za sveopce dobro ummeta.

Ovi pravnici ne slijede drugog imama u potrazi za svojim licnim zeljama, nego da bi zadovoljili zajednicke potrebe ummeta i u svjetlu

izmijenjenih okolnosti koje preovladavaju u njihovo vrijeme. Ovi primjeri su dovoljni da pokazu kako sljedbenici odredene škole ne smatraju svoju školu zamjenom za Serijat, ili jedinim tumacenjem, koje iskljucuje sve druge mezhebe. Sljedbenici mezheba ne pridaju veci znacaj i jednom mezhebu nego što, ustvari, i zavredjuje u okviri- ma Serijata.

Prije nego zavrsim s ovim pitanjem, zelio bih pojasniti jos jednu stvar koja je izuzetno vazna u ovom kontekstu. Neki ljudi koji ne posjeduju sistematsko znanje o islamskim disciplinama cesto postanu

obmanuti svojim povrsnim znanjem zasnovanim na samostal­nom ucenju

(u mnogim slucajevima samo kroz prijevod Kur'ana i hadisa).

Slijedenjem ovakve vrste povrsnog ucenja, oni sebe smatraju

ucenjacima islamskih nauka i pocnu kritizirati prijasnje muslimanske

pravnike. Ovakav stav je zasnovan na neznanju, i nema nikakvog opravdanja.

Izvodjenje pravnih propisa iz Kur'ana i sunneta je veoma de­taljan

i precizan proces, koji ne moze biti iznesen na temelju nepot­punog

istrazivanja. Prilikom istrazivanja odredenog pravnog pitanja, obavezno je prikupiti cjelokupan relevantan materijal iz Kur'ana i hadisa pronaden u raznim poglavljima i knjigama, i uraditi kompa­rativnu

studiju tog heterogenog materijala. Obaveza je, takoder, pro­vjeriti

tacnost relevantnih hadisa u skladu sa dobro ustanovljenim principima hadiske nauke (usul al-hadis). Obaveza je istrazivaca da prouci historijsku pozadinu relevantnih ajeta i tradicije (esbab al­ nuzul i esbab al-vurud). Ukratko, istrazivac prvo mora rijesiti veci broj kompliciranih pitanja. Cjelokupan proces zahtijeva veoma in­tenzivno

i opširno znanje, koje je rijetko nadjeno medju savremenim ucenjacima koji su se specijalizirali u tom polju, a da ne govorimo o obicnim ljudima koji nemaju direktan pristup originalnim izvorima Serijata, Zakljucak ove diskusije glasi: pošto su sve cetiri škole uteme­ljene na

cvrstim osnovama, dozvoljeno je kompetentnom ucenjaku prihvatiti

mišljenje druge pravne škole ukoliko posjeduje neophodno znanje i

vještinu da razumije vrijednosti svakog mezheba na osnovu adekvatnog

akademskog istrazivanja, i ukoliko nije motiviran potra­gom za

udovoljavanjem vlastitim zeljama. Ljudi koji ne ispunajvaju ove uvjete

ne bi se smjeli usuditi ciniti isto, jer bi to moglo voditi do anarhije

u serijatskim pitanjima.

BILJEŠKE:

1*. Iz uvodnih poglavlja knjige Taklidi idztihad, Sejh Masiluillah Jalalabadija.

(Izvor: Kljucni dokazi hanefijskog fikha (Fikh ai-Imam), Abdur-Rahman Ibn Jusuf)

#TaklidSlijedenješkoleuislamskompravu #ljucnidokazihanefijskogfikha #FikhaiImam #bdurRahmanIbnJusuf #bdurRahmanIbnYusuf