Sjećanje na rahmetli profesora, Mahmut ef. Karalića

Po snježnom, vjetrovitom i prohladnom vremenu jučer, u srijedu, 29.džumade-l-ula 1442.h.g./13.01.2021.godine, klanjali smo dženazu i fizički se rastali od profesora Mahmuta efendije Karalića, u njegovom rodnom selu Radinovićima, iznad Zenice.

Upoznao sam ga kroz Medresu gdje je u trećem i četvrtom razredu mojoj generaciji predavao hadis.

Ni udžbenika nismo imali. Ali, mi smo imali sreću da je već do tada rahmetli profesor objavio, u časopisu Islamska misao, sve što se odnosilo na metodologiju hadisa.

Roditelji nekih od nas kupovali su taj fantastični časopis, pa bi oni te primjerke donosili u Medresu i mi bi učili iz njih. Naravno, među nama je bilo vrijednih učenika koji su stizali da, tokom izlaganja profesora, dosta toga na času zapišu u svoje sveske, pa bismo mi to prepisivali, uređivali iz toga učili.

Bila su to izuzetno elegantna predavanja kakvim se mnogi ne mogu pohvaliti da su ih i na fakultetu imali!

Mnogi svršenici medrese kojima je predavao rahmetli profesor Karalić kazat će da znanje iz njegove oblasti, koje su od njega ponijeli, bilo im je dovoljno i na fakultetu, da nisu morali ništa dodatno učiti, a na falultetima diljem islamskog svijeta samo su to znanje trebali ispoljiti na jeziku, na kojem su studirali.

A u četvrtom razredu po NPP-u imali smo 40 hadisa. Naravno, ni tada nismo imali udžbenika, pa nas taj nedostatak nije spriječio da hadis s ljubavlju učimo i dalje pronosimo.

Ali, imali smo rahmetli profesora Karalića koji bi ušao na čas, evidentirao neophodne podatke u dnevnik, a onda bi na tabli samo napisao i vokalizovao arapski tekst hadisa.

Nakon toga bi uslijedio prevod hadisa i njegovo tumačenje. Jednostavno a elegantno, precizno a za svakog razumljivo, bile su odlike njegovog časa.

Sjećam se, na ramazanskoj praksi poslije četvrtog razreda, sa sobom sam ponio i svesku hadisa u kojoj je bilo 40 predavanja koja sam tokom ramazana prenio džematlijama koje sam predvodio na namazima.

Na žalost, svesku nisam sačuvao!

Mnogo važnije od toga je ono što sam ponio u srcu i duši!

Upravo zbog rahmetli profesora Karalića ja sam poželio da studiram u Medini, gdje je i on završio fakultet za hadis, kao student prve generacije.

Vrijeme je prolazilo, ali ta želja nije blijedila.

I na Azharu sam bio, a želja za studijem u Medini me nije napuštala.

Tako sam iz Kaira poslao kopije svojih dokumenata u Rijad, Meku i Medinu.

...

Na kraju priče, 23. spetmbra 1989.godine stigao sam na Islamski Univerzitet u Medinu.

Time se moja želja Allahovom voljom ostvarila, u blizini Allahovog poslanika s.a.v.s. moja malenkost se skrasila i za znanjem na njegovim temeljima dalje nastavila.

No, još jedan detalj za mene je bitan i želim ga istači zbog vremena koje smo živjeli i nadživjeli, pa ćemo i ovo ako Bog da.

Među potrebnom dokumentacijom, koja se i danas traži od onih koji žele studirati u Medini, tražila se preporuka. Tu preporuku meni je napisao upravo rahmetli profesor Karalić, a drugu vrli imam u penziji Munir ef. Jašarević, Allah mu podario dobro zdravlje.

Hvala Allahu fakultet se završio i u Domovinu se vratilo, sa našim dobrim narodom se radilo.

Veza sa rahmetli profesorom nije se prekidala.

Priznat ću, vrlo često sa rahmetli profesorom sam bio na vezi zbog mišljenja o određenim hadisima za kojem je meni bila bitna ocjena o njihovom statusu.

Uvijek sam mu se obraćao za pomoć i uvijek mi je bio na raspolaganju.

Ostala mi je jedna njegova konstatacija urezana, a koja može svim neodgovornim biti pouka.

Naime, jedne prilike smo se čuli i ja sam pitao za utemeljenost jedne predaje, na što je on kazao: „U ukupnom zbiru je upotrebljiva! Može se koristiti!“

Rahmetli profesor Mafmut ef. Karalić bio je beskomromisan borac za istinu i očuvanje islamskog učenja, posebno na našim prostorima.

Na tom putu nije se osvrtao na poziciju, društveni položaj niti mišljenje ljudi o njemu.

Kada je trebalo i život je za narod, vjeru i Domovinu založio.

Zato ga je rahmetli predsjednik najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan odlikovao.

A i njegov posljednji ispraćaj govori ko ga je sve poštovao! Bilo je mnogo njegovih saboraca, učenika, prijatelja i poštovalaca!

Među njima bio je i vjerovatno najmlađi klanjač njegove dženaze, sin jednog od njegovih učenika, čijoj je majci rahmetli profesor Karalić bio razrednik.

Taj dječak je i napravio slike u prilogu čime činim izuzetak kada je riječ o slikanju dženaze.

Allaha molim da rahmetli profesora Karalića smjesti u Firdevs džennetski, u društvo miljenika čije je učenje kroz život pronosio, a da njegovoj porodici i njegovim poštovaocima olakša gubitak; da nas sve sjedini sa Muhammedom s.a.v.s. u džennetu. Amin!

Nazif ef. Garib