Omer ibn Adbulaziz (u. 720): Pobožni vladar i obnovitelj vjere

Omer ibn Abdulaziz (Omer II) bio je peti emevijski halifa koji je vladao od 717. do 720. godine. Rođen je oko 682. godine u Medini, prema nekim izvješćima, dok druga tvrde da je rođen u Egiptu. Njegov otac je bio Abdulaziz, namjesnik Egipta i mlađi brat halife Abdul Melika. Omer je imao još slavnijeg pretka u svom pradjedu, drugom ispravno vođenom halifi Omeru ibn el-Hattabu, koji se također naziva Omer I. Za razliku od prethodnih emevijskih vladara, Omer II, kao rođak halife koji je vladao prije njega, nije naslijedio svog neposrednog prethodnika, već je imenovan na svoju halifsku funkciju.

Omer II je odrastao u Medini. Kada je njegov otac Abdulaziz umro, njegov ujak Abdul Melig ga je doveo u Damask i oženio njegovog kćerkom Fatimom. Kada je kratko nakon toga umro Abdul Melik, Omer II je imenovan namjesnikom Medine od strane svog rođaka Velida I, koji je preuzeo hilafet. Za razliku od opće prakse emevija, Omer II je ovom provincijom upravljao uz pomoć savjetodavnog vijeća. Njegovo upravljanje u Medini izvori hvale kao vladavinu obilježenu poštenjem i pravdom prema narodu, toliko da skoro nijedna pritužba nije podnesena protiv njega administraciji u Damasku. Medina se zapravo pokazala kao utočište ljudima koji su bježali iz Iraka, koji je sada bio pod okrutnom vladavinom emevijskog namjesnika el-Hadždžadža ibn Jusufa. Nezadovoljan Omerovom popularnošću među Iračanima, el-Hadždžadž je nagovorio Velida da otpusti Omera sa njegovog položaja, na veliku žalost naroda Medine.

Nakon njegove smjene, Omer je nastavio živjeti u Medini do kraja Velidove vladavine te, nakon njegove smrti, pod vlašću Velidovog brata Sulejmana. Sulejman je bio Omerov rođak i divio se potonjem zbog njegove državničkke sposobnosti i plemenitih ličnih kvaliteta. Kada je došlo vrijeme da Sulejman odredi svog nasljednika, odabrao je Omera pored svoje vlastite braće i sina. Nakon neuspješnog pokušaja da promijeni Sulejmanovo mišljenje, Omer je nevoljko pristao da prihvati hilafet. Omer II će vladati jedva tri godine, ali u ovom kratkom vremenskom razdoblju, on je za sebe izdubio jednu jedinstvenu nišu u islamskoj povijesti. Njegova legendarna pobožnost, samozatajna poniznost i jednostavnost životnog stila omilili su ga običnim ljudima i u njima oživjeli sjećanje na doba ispravno vođenih halifa. Poput rašidunskih halifa, kaže se da je svoju plaću prebacivao u javnu državnu riznicu. Nosio je običnu, čak zakrpljenu odjeću, te odbijao da se useli u rezidenciju u halifskoj palači, dopustivši umjesto toga porodici svog prethodnika da tamo nastavi živjeti.

Njegova administrativna i fiskalna politika u velikoj mjeri je preokrenula politiku samoveličanja njegovih emevijskih prethodnika. Omer je naglašavao svoju odgovornost prema narodu i ohrabrivao ih da ga zamijene nekim ko im se više dopada ukoliko ne ispuni njihova očekivanja. U rijetkim prilikama je prihvatao darove. Kaže se da ih je predavao u javnu riznicu, a među ljudima je ponovno podijelio posjede koje su ranije konfiskovale razne emevijske vlasti. Poreknuo je praksu da se na kraju hutbe petkom uči slijedeći kur'anski ajet: "Zaista Bog propisuje pravdu, činjenje dobra i udjeljivanje bližnjima" (Kur'an, 16:90). Posebno zanimanje je pokazivao za prikupljanje hadisa u ovo rano doba i kaže se da je zadužio neke učenjake da "potraže ono što ima od hadisa Poslanika i njegovog Sunneta."

Za razliku od većine svojih prethodnika, Omer II nije bio zaokupljen osvajanjem i teritorijalnom ekspanzijom. Prekinuo je opsadu Konstantinopolja i povukao svoje snage sa bizantske granice. Ipak, uspješno je odbio napad Turaka u Azerbejdžanu i ugušio brojne haridžijske ustanke. U nastojanju da promovira vjersku harmoniju između sunnija i ši'ija, zaustavio je neprijatnu emevijsku praksu proklinjanja Alije sa minbera. Nastavio je i proširio državne programe socijalne skrbi koji su već postojali tokom njegovih prethodnika za siromašne i oskudne. Za njega se kaže da je pokazivao posebnu brigu za "zaštićene ljude" (ehlu-z-zimme), to jest, nemuslimane pod muslimanskom vladavinom, te ih je oporezivao malim iznosima.

Tako je, u Egiptu, očigledno naredio svom namjesniku da svakom koptskom kršćaninu koji je posjedovao oporezivu imovinu naplati samo dvadeset dinara u usporedbi sa četrdeset dinara kojoliko je naplaćivano muslimanskim vlasnicima imovine. Poput Omera I, Omer II se prikazuje u kasnijim izvorima kako je povremeno bio oštar prema nemuslimanima. Mnoga od ovih izvješća se moraju uzeti s rezervom, jer odražavaju duh kasnijeg, više sektaškog razdoblja.

Suvišno je i govoriti, kolikogod ga je narod volio, mnogi među njegovim moćnim kolegama, pripadnicima emevijske kraljevske porodice, bili su uznemireni Omerovom samozatajnom ličnošću i njegovom popularnošću. Kako nas neki izvori prenose, nezadovoljna osoba iz redova emevija potkupila je jednog slugu da otruje Omerovu hranu. Omer je podlegao od otrova, ali dok je ležao umirući, saznao je o detaljima zavjere i navodno je oprostio svom ubici. Umro je u Halepu 720. godine, a naslijedio ga je njegov rođak Jezid II.

Nakon smrti Omer II je više nego nadoknadio kratkoću svoje vladavine na Zemlji. Njegova suosjećajnost i ljubav prema svom narodu, koja je bila obilato uzvraćena, garantirali su da će on ostati nizbrisivo upisan u sjećanju ljudi. Nije bilo veće počasti za muslimanskog vladara od toga da bude nazvan jednim od Ispravno vođenih vođa, a potomstvo mu je kako i dolikuje dodijelilo ovu titulu. Zbgo svega ovog Omer II je postao peti rašidunski halifa, pečat pravednih vladara i, uvodeći novu tradiciju, obnovitelj vjere (mudžeddid) na početku drugog stoljeća islama nakon godina propadanja i moralne posrnulosti pod vlašću ovosvjetski zaokupljenih i korumpiranih emevija. Da Bog neće prepustiti Muhammedovu spasonosnu zajednicu nemilosrdnoj moralnoj izopačenosti postalo je pobožno uvjerenje. Umjesto toga, On će svakih stotinu godina slati jednog obnovitelja vjere koji će očistiti muslimansku zajedniu od neizbježnih naslaga i opasnih novotarija, obnavljajući iskonsku vjeru i istinske običaje zajednice. Od sada će stogodišnji obnovitelj postati sastavnim dijelom islamske tradicije, ulijevajući zajednici optimizam i prenoseći vjernicima sigurnost u Božiju brigu za njihovom dobrobiti. Ovaj razvoj događaja, možda više od bilo čega drugog, definira trajno moralno naslijeđe Omera II.

(Prema navodima et-Taberija Omer ibn Abdulaziz je umro u mjesecu redžebu, 101. hidžretske godine, odnosno, u januaru/februaru, 720. u mjestu Hanaser kod Halepa, u 39. godini života, a ukopan je u blizini mjesta poznatog po Crkvi Sv. Šimuna Stilita, glasovitog mistika pustinjaka, koja se smatra najstarijom preživjelom bizantskom crkvom iz 5. stoljeća)

Mirnes Kovač