Georg Wilhelm Friedrich Hegel, “Filozofija povijesti” (Zagreb, 1966):
“Muhamed je Poslanik, ali čovjek... Osnovne crte muhamedanstva sadržavaju to, da u zbilji ne može ništa postati čvrsto, nego da sve djelatno, živo ide u beskonačnu daljinu svijeta, tako da poštovanje Jednoga ostaje jedina veza koja sve treba da veže. U toj daljini, u toj noći iščezavaju sve granice, svaka nacionalna i staleška razlika. Nijedno pleme, nikakvo političko pravo po rođenju ili posjedu nema vrijednosti nego samo čovjek vjernik. Obožavati Jednoga, vjerovati u Njega, postiti, odbaciti tjelesni osjećaj posebnosti, davati milostinje, to znači oslobađati se partikularnog posjeda. To su te jednostavne zapovijedi.“
Thomas Carlyle (1795-1881), u svome predavanju, “Heroj kao Poslanik“, kaže:
“Sam Muhamed, nakon svega što se može reći o njemu, nije bio sladostrasan čovjek. Mnogo ćemo pogriješiti ako smatramo ovog čovjeka kao običnog sladostrasnika, koji je bio usmjeren uglavnom na osnovne užitke – ne užitke bilo koje vrste. “
“Njegovo domaćinstvo je bilo od najskromnijih, njegova dnevna prehrana je bila ječmeni hljeb i voda; ponekada se mjesecima nije palila vatra niti jednom na njegovom ognjištu. S pravednim ponosom bilježe da je sam popravljao svoju obuću, krpio svoj plašt. Bio je siromašni težački neimućni čovjek, i nije brinuo o onome za čime se prosti ljudi muče.”
“Rekao bih da Muhammed nije bio loš čovjek; bilo je u njemu nešto bolje od gladi bilo koje vrste – inače ga ne bi tako poštovali ti divlji Arapi koji su se borili i gurali dvadeset i tri godine uz njegovu ruku, uvijek u bliskom kontaktu s njim!”
Ernest Renan (1823-1892):
“Islam je nastao pod punim svjetlom historije, njegovi korijeni su vidljivi, također život njegova osnivača nama je poznat baš kao što nam je poznat i život reformatora u šesnaestom stoljeću.“
William Muir (1819-1905):
“Muhammed je imao običaj da vrijeme dijeli na tri dijela: jedan dio posvećivao je Bogu, drugi dio svojoj porodici (zajednici, ljudima), a treći dio sebi. Kad su počeli da ga pritiskaju javni poslovi, on se odrekao pola vremena koje je posvećivao sebi i provodio bi ga na služenje drugim ljudima.”
“Kad bi Muhammed na nešto pokazivao, to je činio cijelom rukom (ne uprtim prstom!)“.
“Često je bio osmjehnut, a kad se smijao njegovi zubi su se pojavljivali bijeli kao grad, sočica”.
Dr. Marcus Dodds (1834-1909) u djelu Mohammad, Buddha, and Christ kaže:
“Zar to Muhammed nije ni u kojem smislu poslanik?! Sigurno je imao dvije od najvažnijih osobina poslaničkoga reda. Vidio je istinu o Bogu koju njegovi drugovi nisu vidjeli, i imao je neodoljiv unutarnji impuls da objavi tu istinu. Radi te potonje kvalifikacije, Muhammed se može porediti s najhrabrijim herojskim poslanicima Izraela.”
“Radi istine Muhammed je rizikovao svoj život, svakodnevno je proganjan godinama, i naposljetku je protjeran, izgubio je imovinu, dobru volju sugrađana, i povjerenje prijatelja; ukratko, patio je onoliko koliko bilo ko može patiti prije smrti, kojoj je uspio izmaknuti bijegom.”
“Pa ipak, Muhammed je neustrašivo proglasio svoju poruku. Nikakvo mito, prijetnja ili ubjeđivanje nisu ga mogli ušutkati. “Da mi stave sunce u desnu ruku, a mjesec u lijevu, ne mogu se odreći svoga cilja“. I ova je upornost, ovo vjerovanje u svoj poziv, da proglasi jedinost Boga, bilo to što jeste činjenje Islama.”
Bosworth Smith (1784-1884) u svom djelu Muhammed and Mohammedanism, kaže:
“Bez stajaće vojske, bez zaštitnika, bez palače, bez utvrđenog prihoda; ako je ikada bilo koji čovjek imao pravo da kaže da je vladao božanskim pravom, to je bio Muhammed, jer je imao svu moć bez njezinih instrumenata i bez njezinih oslonaca.”
Major Robert Durie Osborn (1835-1889), u svom djelu Islām and the Arabs, kaže:
“On (Muhammed) doveden je licem u lice s pitanjem s kojim se svaki duhovni reformator mora susresti i razmotriti, naspram kojeg je toliko mnogo plemenitih duhova postalo ruševina. Zar cilj neće opravdati sredstva?”
“Ovdje sam, vjerni sluga Božiji, spreman da samo Njega slavim na prijestolju u srcima ljudi, i na samom kraju i okončanju mojih napora (izjavljujem): Nisam u mogućnosti da proizvedem čudo.”
Philip Hitti (1886-1978) u svom slavnom djelu Istorija Arapa (str. 116-117) kaže:
“O svom pozivu i objavama Arabljanin Muhamed je uistinu imao isto toliko proročanskoga koliko i svaki drugi hebrejski prorok Starog Zavjeta. Bog je jedan. On je svemoćan. On je tvorac svemira. Postoji Sudnji dan....“
“I na zenitu svoje slave, isto kao i u danima kada je bio nepoznat i neslavan, Muhamed je provodio skroman život u kući od ilovače... Često se mogao vidjeti kako sam sebi krpi odjeću. Cijelo vrijeme bio je nadohvat svome narodu. Ono malo imovine što je ostavio smatrao je državnom svojinom.“
Karl Jaspers (1883-1969) bavio se, između ostalog, i pitanjem uloge velikih ljudi u povijesti čovječanstva, napisao je o tome djelo “Sokrat, Budha, Konfučije, Isus“. U ovom djelu Karl Jaspers ukazuje na tri važne stvari zašto su veliki ljudi zapravo veliki.
Prvo, oni su uvijek savremeni, budući da se njihov utjecaj ne ograničava na historijsku prošlost, već oni predstavljaju dubinu sadašnjosti time što pokreću dubine ljudskih duša.
Drugo, veliki ljudi su veliki ljudi i po tome što su oni već, ili čak, u svome vlastitom vremenu historijske ličnosti.
Treće, utjecaj velikih ljudi ne zasniva se isključivo na racionalnim diskursima ili dokazima kao što se to vidi u područjima političke moći, već je taj utjecaj nešto od egzistencijalne prirode koja pokreće naše biće u potpunosti, i ne ograničava se na samo jednu čovjekovu sposobnost.
Wilfred Cantwell Smith (1916-2000) u svome djelu Islam in Modern History o Muhammedu, a.s., tvrdi sljedeće:
“Prije Muhamedova vremena, islam, ili tačnije njegova načela, šerijat, esencijalni zakon islama, objašnjenje tog imperativa – postojao je kao transcendentni obrazac. Riječ je bila kod Boga. Ali, od vremena dolaska islama, u neku ruku (...) ta Božija Riječ je bila inkorporirana u historiju, ona “stanuje među nama.“
Bernard Lewis (rođen 1916) u djelu The Arabs in History, izjavljuje:
“Dana 8. juna 632. godine, prema tradicionalnoj biografiji, Poslanik je umro nakon kraće bolesti. Mnogo je postigao. Donio je novu religiju paganskim narodima zapadne Arabije, koja je svojim monoteizmom i etičkim doktrinama, stajala na neusporedivo višem nivou nego paganizam kojeg je zamijenila.“
“Obezbijedio je toj religiji otkrovenje/Objavu, koja će u stoljećima koja su uslijedila postati vodič za mišljenje i ponašanje bezbroj miliona vjernika. Ali, učinio je mnogo više od toga; ustanovio je zajednicu i dobro organiziranu i opremljenu državu, čija moć i prestiž ju je učinila dominantnim činiocem u Arabiji.“
Karen Armstrong (Islam, A Short History, 2001) poentira o Poslaniku islama sljedećim riječima:
“Život i postignuća Muhammedova utjecaće zauvijek na duhovnu, političku i etičku viziju muslimana. (...) Muhammed je postao arhetipski primjer one savršene predanosti Božanskom. (...) Muhammed nije nikada slavljen kao božanska ličnost, već je smatran Savršenim čovjekom.”
“Konačni procvat Osnog doba desio se u Arabiji VII-ga stoljeća, gdje je Poslanik Muhammed dostavio Kur’an, od Boga objavljenu svetu knjigu, narodu Hidžaza.” (The Great Transformation, 2006.)
“Pripovijedaju da je po povratku iz jedne bitke, Muhammed rekao svojim sljedbenicima: ‘Vratili smo se iz Maloga Rata/Džihada u Veliki Rat (...) to jest da preobrazimo naše društvo i naša vlastita srca”.
Annemarie Schimmel (u svojoj knjizi And Muhammad is His Messenger) kaže:
“Svi će se složiti da je ličnost Muhammedova, zapravo, uz Kurʼān, središte muslimanskog života. Poslanik je onaj koji zauvijek ostaje “Najljepši uzor“ za život svih onih koji u svjedočenju vjere izjavljuju da je on uistinu “Božiji poslanik“.
Johann Wolfgang von Goethe (1749 - 1832):
Pjesma o Muhammedu (u prijevodu s njemačkog od Salima Hadžića)
Pogledaj izvor iz stijene,
blistav radošću,
kao zvjezdani zrak,
nad oblacima hranili mu mladost
duhovi dobri
međ‘ sutjeskama i žbunjem.
Mladički svjež
doskakutava on iz oblaka
na mramorno stijenje
i otklikom kliče
put neba.
Dole u dolini će cvijeće pod njegovim
stopalama nicati,
a livade
od daha mu živjeće.
No ne zadrža ga sjenovita dolina
ni cvijeće,
cvijeće što mu koljena grli...
Potoci mu se druževno pripajaju.
Sad stupa
u ravnicu srebrom blistajući,
i ravnica blista s njim,
I sve rijeke sa ravnice
i potoci s brijegova
kliču njemu i viču: Brate!
(...)