San zaspao Mehmed-beg
u Taslidži bijeloj.
Sabah-zora svitala,
majka ga je budila:
“Što si, sine, prispao,
dušman Bosnu napao!
Skupi svoje delije,
sve mlade Sandžaklije.
Valja nam se boriti,
vatan Bosnu braniti!”
Mehmed ef. Šemsekadić, junak bošnjačkog naroda, rođen je 1827. godine u uglednoj pljevaljskoj familiji u Pljevljima, Sandžak. Obrazovanje je započeo u rodnim Pljevljima, nastavio u Sarajevu, gdje završava medresu. Nastavlja školovanje u Istanbulu, na čuvenoj Šeherzade medresi, koju sa uspjehom završava. Nakon studija vraća se u Pljevlja gdje se zapošljava kao vaiz u pljevaljskoj Ruždiji, a 1866. je imenovan za muftiju u Tašlidži (Pljevljima).
Gazi Mehmed Nuruddin Vehbi ef. Šemsekadić zauzima veoma istaknuto mjesto među organizatorima i vođama oružanog otpora austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine. Dok je u usmenim i pisanim predajama na području Sandžaka prezime muftije Mehmeda poznato kao Šemsikadić, ono je u usmenim i pisanim predajama u Bosni i Hercegovini poznatije kao Šemsekadić. Danas ulice dobijaju naziv po ovom znamenitom Bošnjaku i hrabrom muftiji.
Kada se počelo govoriti o mogućnosti austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, Šemsekadić se sav predao pripremama otpora okupatoru. Obilazio je sandžačke kasabe, silazio do Kosova, pa dolazio i u Sarajevo, gdje su u mjesecu maju 1878. godine uveliko održavani sastanci po kućama muslimanskih prvaka. Na ovim sastancima su glavnu riječ vodili predstavnici rodoljubive uleme hadži Abdulah-efendija Kaukčija, imam Begove džamije, i Muhamed-efendija Jamaković, šejh i muderis Gazi Husrev-begova hanikaha. Istovremeno radi na stvaranju antiokupacionog otpora na Kosovu kako bi u svoje redove privukao i albanske dobrovoljce.
Mehmed Šemsekadić dolazi u Sarajevo 12. jula 1878. zajedno sa Hafiz-pašom, novim vojnim zapovjednikom Bosne koga je poslala Osmanska drzava. Muftijin dolazak je bio u funkciji dogovora oko odbrane Bosne. Austrijske trupe prodiru u Bosnu 29. jula 1878. godine kada je pljevaljski muftija na noge podigao dobrovoljacke odrede Bosnjaka i krenuo ka Bosni da je brani. Kada su izasli iz Pljevalja i prosli Dolove, Mehmed Šemsekadić silazi sa konja, dize ruke i upucuje sljedecu dovu:
„Bože nas ne vrati porażene bez obraza, i Bože, sačuvaj nam Bosnu i Hercegovinu od neprijatelja."”
Njegovim odredima prilaze i Bosnjaci iz Istocne Bosne, tako da uvećana vojska dolazi u Sarajevo 4. augusta, 1878. godine, gdje biva dočekana srdačnom dobrodošlicom.
Nakon kraćeg boravka u Sarajevu, Mehmed Šemsekadić predvodi nekoliko hiljada vojnika u Tuzlu, gdje dolazi 8. avgusta 1878 i nakon dva dana zestokih borbi, uspijeva odbraniti Tuzlu. Zaposjeda obje strane rijeke Sprece, ugrozava neprijateljsku bazu u Doboju, a u jednoj od tamosnjih teskih bitaka ranjava i Austrijskog podmarsala Smigoca. Dana 13. augusta zauzima Gračanicu, gdje mu pristiže u pomoć 300 Srebreničana pod zapovjedništvom Sarajlije Avdage Begtaševića. Vojska grofa Szaparya bila je primorana uzmicati pred muftijinom vojskom, koja je bila raspoređena u male jedinice i postavljana na razne strane. Čuvši pucnjavu sa svih strana, neprijatelj je sticao utisak da „der heilige Mufti“, kako su ga Austrijanci nazivali, ima mnogo više vojske od njih, pa je to veoma loše utjecalo na moral okupatorske vojske. Za muftiju su očevici isticali kako je sa isukanom sabljom lavovskom snagom jurišao na neprijatelja.
6. oktobra nadmoćnijem neprijatelju pošlo je za rukom da preuzme cestu od Doboja prema Sarajevu. Nakon toga i nakon što su neprijatelju pristizala mnoga pojačanja, uvidje muftija da se mora povlačiti prema Tuzli, a odatle prema Zvorniku. Od Zvronika se povlačio prema Srebrenici, a odatle prema Višegradu, gdje stiže 27. septembra, uoči Ramazanskog bajrama. Do Višegrada ga je dopratilo oko 600 boraca. Usput su se mnogi borci opraštali od muftije i odlazili svaki svome kraju. U Višegradu je muftija rasporedio vojsku, a oko grada postavio topove, te je desetak dana čekao neprijatelja. Bratu Ibrahimagi, koji je s jednim odredom dobrovoljaca iz Glasinca otišao prema Foči, poruči da mu pošalje vojske u Višegrad gdje nakon salijetanja od višegradskih prvaka hadži Jusuf-efendije i Murat-bega, obojica Čengići, odustade muftija od namjeravane odbrane Višegrada i sa oko svojih 700 boraca krenu preko Priboja prema svojoj Taslidži (Pljevljima). U Sandžačku i Kosovu nastavlja sa svojim aktivnostima protiv Austrijanaca. Izlozen pritiscima, na poziv sultana Abdulhamida II, po svoj prilici u proljeće 1879. godine, seli se u Tursku gdje biva proglasen specijalnim musafirom. U znak postovanja dobiva i veliki zemljisni posjed - Cekmedze ciflik na obali Mramornog mora.
Narodna pjesma o junaštvu muftije Šemsikadića glasi:
San zaspao Mehmed-beg
u Taslidži bijeloj.
Sabah-zora svitala,
majka ga je budila:
“Što si, sine, prispao,
dušman Bosnu napao!
Skupi svoje delije,
sve mlade Sandžaklije.
Valja nam se boriti,
vatan Bosnu braniti!”
I pred njima jezdi sandžački muftija,
odjekuju gore pokraj vode Drine,
obasjalo sunce brda i planine,
išle djevojke na kule visoke, of aman, aman!
Od ranog sabaha tutnji džada plaha,
to prolaze čete mladih Sandžaklija,
i pred njima jezdi sandžački muftija, of aman, aman!
Sa planine vila njemu govorila
da ljepšeg junaka još vidjela nije,
od kad Drina teče, od kad sunce grije, of aman, aman!
Veliki rodoljub i neustrašivi borac Mehmed Vehbi-efendija Šemsekadić umro je u Istanbulu 29. januara 1887. godine. Kao zaslužna i izuzetno cijenjena licnost osmanskog hilafeta, ukopan je u haremu džamije Fatih Sultan Mehmeda II, u Istanbulu. Iza sebe je ostavio sina Nedžib-efendiju i kći Hafizu.
Austrijskom okupacijom Bosnjaci se pocinju masovno iseljavati iz Bosne i Hercegovine u pravcu Sandzaka, Albanije i Turske.
(Priredio: Ettan Č., dio. isl. nauka)